Dileri mržnje iz News Bara

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 19. ožujka 2016

 Od svih mrzitelja manjina, NDH-nostalgičara i organizatora domospremnih uličnih marševa, zbog širenja mržnje kažnjeni su oni koji su se s takvima – zajebavali

 Konačno smo počeli kažnjavati one koji šire vjersku i nacionalnu mržnju. Obzirom na brzinu kojom se od promjene vlasti ta mržnja širila, bio je zadnji čas da se započne sa sankcijama, inače bismo završili u čistom fašizmu.

Ali dogodilo se nešto smiješno. Od svih mrzitelja manjina, NDH-nostalgičara i organizatora domospremnih uličnih marševa, kažnjeni su oni koji su se s takvima – zajebavali. Glavnim dilerima mržnje u zemlji proglašeni su satiričari iz News Bara. Njihova emisija “Montirani proces” ukinuta je, kako veli priopćenje Programskog vodstva HRT-a, zbog “raspirivanja vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti”.

Prvo se mislilo da se radi o još jednoj zajebanciji ekipe iz News Bara – jer tko bi razuman za širenje mržnje optužio one koji se rugaju širiteljima mržnje – ali ustanovilo se da je priopćenje zaista djelo HRT-a. Nije skeč, nego stvarnost.

Skroz je stvarna i rečenica iz priopćenja u kojoj Programsko vodstvo HRT-a “smatra da bi svaki javni medijski servis u svijetu ovakav sadržaj ocijenio neprimjerenim i uvredljivim te ga odbacio”. Ah, kako se sudbina poigrala s Programskim vodstvom HRT-a.

Naime, stjecajem okrutno-šaljivih okolnosti – okrutnih po HRT, a šaljivih za sve koji su čitali njihovo priopćenje – ljudi širom Hrvatske zadnjih tjedana na kanalu Klasik TV mogu pratiti sve emisije britanskih satiričara iz družine Monty Python, koje je javni medijski servis Velike Britanije – poznatiji kao BBC – prikazivao od 1969. nadalje.

Za one koji nikad nisu gledali montypythonovce, dosta je kazati da je News Bar za njih – kamilica. Ako pravi razlog ukidanja “Montiranog procesa” leži u skečevima s “Tomislavom, Kolindom i Timom”, onda treba reći da je Monty Python prije pola stoljeća na BBC-u izvodio skečeve koji brutalno ismijavaju temelje britanskog društva, od visoke aristokracije do same Kraljice.

Koliko onda kaskamo za razvijenim svijetom? Na prvi pogled – 47 godina. Toliko je prošlo otkad je BBC objavio prvi skeč na račun Kraljice do trenutka kad smo na HRT-u mogli gledati skečeve na račun Karamarka. Ali ta je računica pogrešna, jer HRT je upravo zabranio skečeve na račun Karamarka, čime je naše kašnjenje za Britanijom još puno veće. Koliko točno?

“Preko noći smo se probudili u 19. stoljeću i shvatili gdje živimo”, izjavili su momci iz News Bara nakon ukidanja emisije.

Sad možemo postaviti i numerički preciznu dijagnozu našeg društva: do ove vlasti kasnili smo za razvijenim svijetom pola stoljeća, a sad kasnimo preko sto godina. Ostaje da vidimo kako stoji taj “razvijeni svijet” i što se s njim događa.

Ukratko, razvijeni svijet je zadnjih godina prilično prdnuo u čabar, nakon što je kriminalnim intervencijama u Africi i na Bliskom Istoku proizveo fašističkog monstruma koji se naziva Islamska Država, a pred kojim milijuni ljudi bježe u Europu. Nulta točka kaosa je ubojstvo libijskog vođe Gaddafija 2011. godine u njegovu rodnom gradu Sirte, što su organizirale i logistički omogućile vodeće zemlje razvijenog svijeta, s izlikom da je Gaddafi “diktator koji ne poštuje ljudska prava”.

Cerek za smrt

Kao ironičan dokaz besmisla te politike, ovih dana stiže vijest da se u Gaddafijev rodni i smrtni grad Sirte sklonio sâm šef Islamske Države – kalif Abu Bakr al-Bagdadi. Krug se zatvorio: u ime demokracije i ljudskih prava ubili smo Gaddafija, a zauzvrat dobili al-Bagdadija.

Sad nam iz razvijenog svijeta nasušno treba neki dalekovidni lider, da popravi što se još može. Recimo, neki američki lider, jer Amerika je prva sila razvijenog svijeta. A ondje su skoro i izbori.

Izgleda da na lageru imamo samo dvije osobe: republikanskog kandidata Donalda Trumpa i demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton. Kako su republikanci skloniji ratovima, čini se da je i taj oskudni izbor dodatno sužen: nema druge nego nadom slobodnog i razvijenog svijeta proglasiti Hillary Clinton.

Ali, čekaj: nije li baš Hillary Clinton, tada kao državna tajnica, bila u ime američke administracije glavni logističar Gaddafijeva ubojstva? Nije li se tog kobnog 20. listopada 2011. upravo Hillary Clinton, u TV studiju, na vijest o “diktatorovoj” smrti smijala kao luda na brašno? Tko može zaboraviti taj njezin TV nastup i prvu reakciju na Gaddafijevu smrt: “Došli smo, vidjeli, i on je umro.” I onda cerek.

A da onda nadom slobodnog i razvijenog svijeta proglasimo onog republikanca? Velite da taj najavljuje kako će istjerati sve muslimane iz Amerike i sagraditi zid prema Meksiku? I to je izbor koji nudi prva sila razvijenog svijeta: žena-jastreb ili muškarac-ksenofob? Impresioniran sam.

Kad bolje razmislim, mi uopće ne kaskamo za razvijenim svijetom. Tog svijeta više nema.

Ljudi od Boga i ljudi od majmuna

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 12. ožujka 2016.

Danas se u Hrvatskoj slobodno može reći da su samo ustaše ustale protiv Hitlera, dok su fašistički partizani 1941. donijeli rasne zakone i otvorili Jasenovac

Na Dan žena, točno u ponoć, Europa je zatvorila granice. Ne u počast ženama, nego zbog straha od izbjeglica. Gase se svjetla na Balkanskoj ruti, pale se reflektori koji osvjetljavaju svijet žice i logora. Orbanovština pobjeđuje na Starom kontinentu, na radost švercera ljudi. Opet će se zbjegovi utapati pred obalama Mediterana i umirati u hladnjačama na europskim autocestama.
Čim je Austrija oglasila fajrunt za došljake, balkanske zemlje spremno su zapjevale u zboru bečkih dječaka, pa tako i Hrvatska. Da se na graničnom prijelazu Bajakovo, među putnicima iz Sirije, danas pojavi sveti Duje, kao što se onomad pojavio iz Sirije, ne bi bio pušten u zemlju i nikad ga Split ne bi vidio.
Da su onodobni graničari imali istu svijest i pamet kao današnji, humana luč kršćanstva nikad ne bi zasjala nad hrvatskim plemenom i novozavjetna ideja milosti ne bi ušla u hrvatsko srce. Ali gle, u Hrvatskoj se baš demokršćanska opcija od prvog dana izbjegličke krize zalaže za žice i ograde, za vojsku na granicama.
Zlobnici bi rekli da to nema veze s izbjeglicama, nego s poslom koji se mora odraditi u Hrvatskoj, dok se još može, prije nego se desno-desna vlada rasprsne od unutrašnjih proturječnosti. A ima tu posla: valja stvoriti novu duhovnu klimu, crno učiniti bijelim, a bijelo crnim.
I zato je dobro da su granice zatvorene, da nam inozemni faktori ne ometaju svetu domoljubnu rabotu. A već su nam počeli bacati klipove pod noge: od njemačkog Die Zeita do francuskog Le Mondea, od austrijskog Der Standarda do američkog Huffington Posta mrmori se o nekakvoj članici EU koja je zabradila u radikalnu vjersku desnicu, o nekakvoj novoj vladi koja tobože provodi povijesni revizionizam, o nekakvom ministru kuture koji fašistički poraz 1945. navodno doživljava kao najveću nacionalnu nesreću, o nekakvim marševima crnokošuljaša ulicama metropole i masovnom izvikivanju fašističkog pozdrava “Za Dom spremni”, o navodnom porastu mržnje prema Srbima i neistomišljenicima…
Mi u Hrvatskoj znamo da ništa od toga nije istina. Našu zemlju ne vodi radikalna vjerska desnica, nego smjerni katolici koji se znaju prekrižiti.
Naša nova vlada i novi ministar kulture nisu nikakvi revizionisti, nego, dapače, samo ispravljaju stari revizionizam, po kojem su partizani tobože bili antifašisti, a ustaše navodno bili fašisti i imali rasne zakone. Hrvatska je dugo bila talac te komunističke propagande, a danas se u Hrvatskoj slobodno može reći povijesna istina da su jedino ustaše ustale protiv Hitlera, kome su pomagali oni fašistički partizani koji su 1941. donijeli rasne zakone i otvorili Jasenovac.
Nikakvog marša crnokošuljaša ulicama hrvatske metropole nije bilo, nego je to sindikat dimnjačara pozvao članove na protestnu šetnju zbog neisplaćenih uskrsnica. I nisu hrvatski dimnjačari izvikivali nikakav fašistički pozdrav, a kamoli “Za Dom spremni”, nego su ljudi vikali “Hoćemo mladu janjetinu”.

Hvala inteligentnom dizajnu

A Srbe u Hrvatskoj nitko ne dira i nikad im nije bilo bolje. Štoviše, predsjednica države javno im upućuje topla i humana pisma kojima smiruje eventualne – uostalom, nepostojeće – međunacionalne tenzije i ohrabruje manjince da slobodno iznose svoja mišljenja i stavove, kako i priliči jednoj demokratskoj zemlji.
A što se tiče neistomišljenika, to je također prijesna laž inozemnih faktora. U Hrvatskoj nema nikakvih neistomišljenika. A ako i ima, to su izdvojeni i sporadični ekscesi onih koji nikad nisu željeli hrvatsku državu i ne znaju se ni prekrižiti kako treba. Što ćete, u svakom društvu ima žita. Pardon, u svakom žitu…, ma znate i sami.
Sad nam zamjeraju što naš novi ministar znanosti negira teoriju evolucije. Čujte, kad je bugarskog filozofa Georgija Lozanova jedna studentica svojedobno zamolila da joj razmrsi tu zakučastu situaciju, jer je otac ateist uči da su ljudi potekli od majmuna, dok je majka vjernica uvjerava da su ljudi nastali od Boga, profesor Lozanov reče ovako: “To je vrlo jednostavno: neki ljudi su nastali od Boga, a neki od majmuna.”
Prema tome, u Hrvatskoj se ne događa ništa dramatično, a pogotovo ne sukob između ustaša i partizana. Jedini sukob je onaj između “ljudi od Boga” i “ljudi od majmuna”, u kojem “ljudi od Boga” evidentno pobjeđuju. A naš ministar znanosti, Bogu i inteligentnom dizajnu hvala, nikako nije postao od majmuna.
Eventualno se, obzirom na pobjedničku situaciju u Hrvatskoj, može zapitati što da rade oni ljudi koji su nastali od majmuna. Gospodo, što se nas tiče, neka odu u dućan i kupe buket banana. Ovo je slobodna zemlja, mi nikome ne branimo da ima svoje mišljenje. Ako se poklapa s našim.

Gari Kasparov protiv Berniea Sandersa

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 5. ožujka 2016.

Neobično je da čovjek koji je pobijedio kompjutor izjednačava socijalizam i staljinizam. Socijalizam koji zagovara Sanders nema veze s onim u kojem je odrastao Kasparov

 

Svi znaju tko je Gari Kasparov. Onaj Rus koji dobro miče figure po šahovskoj tabli: čim povuče skakača s b1 na c3, već znaš da si izgubio partiju. Legenda svjetskog šaha. Nekoć najmlađi svjetski prvak: kad je 1985. u Moskvi pobijedio šampiona Anatolija Karpova, imao je svega 22 godine. Potom punih 20 godina proveo na čelu rang-liste Svjetske šahovske federacije: detroniziran tek 2006., ne što se pojavio bolji, nego jer je prestao ići na turnire. Nije mu se više dalo.
Kasparov je i prvi čovjek koji se suprotstavio kompjutoru – 1996. je pobijedio IBM-ov “Deep Blue”, a 2003. remizirao s dva njegova usavršenija rođaka, spasivši čast i ego homo sapiensa.
Ukratko: Gari Kasparov je jedan od najmanje neinteligentnih Zemljana. Kad on nešto izjavi, to se pažljivo sluša. Što se kaže: njegova riječ ima težinu. Ljudi mu vjeruju. Jebiga, pametan je.
Ovog tjedna taj je pametni čovjek izjavio da je kapitalizam izveo iz siromaštva milijarde ljudi. Nije rekao milijuni, nego milijarde. Ne jedna, nego više tih milijardi. Nije kazao “uveo u siromaštvo”, nego “izveo iz siromaštva”. I nije apostrofirao Kinu, kao jedinu zemlju današnjice čiji kapitalizam doista izvodi značajan broj ljudi iz siromaštva, a i to samo zato što tim kapitalizmom upravlja Komunistička partija.
Izjavu je Kasparov dao na svom Facebook profilu, odgovarajući na kritike simpatizera američkog predsjedničkog kandidata Berniea Sandersa, koji su mu zamjerili negativne stavove o socijalizmu:
“Uživam u ironiji kad mi pristaše Berniea Sandersa kao bivšem sovjetskom državljaninu drže predavanja o slavi socijalizma i što on predstavlja. Socijalizam zvuči predivno na Facebooku, ali molim vas neka tamo i ostane. U praksi on nagriza ne samo gospodarstvo, već i ljudski duh te ambiciju i postignuća koja su omogućili moderni kapitalizam i milijarde ljudi izveli iz siromaštva.”
Jasno je da Kasparov, kao čovjek liberalnog svjetonazora koji je odrastao u totalitarnom SSSR-u, ne može imati lijepe uspomene na rigidni sustav u kojem je proveo formativne godine. Ali je neobično da tako pametan čovjek izjednačava staljinizam i socijalizam: takva logička pogreška mišljenja pristoji zadrtim ljudima, ali ne i čovjeku koji je pobijedio kompjutor. Socijalizam koji zagovara Sanders nema nikakve veze sa socijalizmom u kojem je odrastao Kasparov.
Uz to, Gari Kasparov je posljednji čovjek koji ima moralno pravo da kritizira socijalizam. Upravo njegov život demantira ono što je napisao na Facebooku. U njegovu slučaju socijalizam ne samo što nije “nagrizao ljudski duh te ambiciju i postignuća”, nego je, štoviše, omogućio mladom Gariju da posve razvije taj svoj ljudski duh, ambiciju i postignuća, te da postane čovjek čije ime znaju svi na Zemlji. Da se rodio u bilo kojoj drugoj zemlji, osim u komunističkom SSSR-u, Kasparov nikad ne bi postao slavan.

SSSR – SAD: 8:1

Jer SSSR je poticao igranje šaha kao nijedna druga država u povijesti čovječanstva. Između ostaloga, u SSSR-u su vrhunski šahisti od države dobivali plaću, kako ih ne bi mučila egzistencija, tako da se mogu koncentrirati samo na šah.
Zato nije čudno što je za Prvog hladnog rata (1945.-1991.) od devet šahovskih prvaka svijeta njih osam bilo iz SSSR-a (Aljehin, Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan, Spaski, Karpov, Kasparov). Samo je američki genij Bobby Fischer uspio nakratko (1969.-1972.) prekinuti tu sovjetsku nisku. Čak i nakon sloma socijalizma, još cijelo desetljeće svjetski su prvaci postajali samo igrači formirani u SSSR-u (Halifman, Kramnik). Tek je 2000. indijski šahist Viswanathan Anand okončao polustoljetnu dominaciju djece komunizma.
SSSR je poticao šah dijelom iz ideoloških razloga: uspjesi sovjetskih šahista imali su svijetu pokazati superiornost komunizma. S time se ne sudara činjenica da je komunistička ideologija, sa svim manama u praksi, visoko među prioritetima stavila razvoj ljudskog duha. U kapitalizmu kategorija ljudskog duha nema prioritet, jer nije direktno povezana s profitom kao Zlatnim teletom sistema. Američki prvak Fischer, koji je od Svjetske šahovske federacije stalno tražio veće honorare i nagrade na turnirima, bio je bijesan na sovjetske igrače jer ih honorari i nagrade nisu zanimali, pa je u svojoj borbi ostajao usamljen.
Šahovskim rječnikom kazano, Kasparov je počinio teški previd: previdio je milijarde ljudi kojima je kapitalizam otežao egzistenciju. Vjerujem da su njegovu izjavu pažljivo pročitali ljudi širom Afrike, Latinske Amerike i Azije, pogotovo oni koji imaju pristup internetu ili su u džepu pronašli novčić da kupe novine na kiosku. Ako tamo gdje žive ima kioska.