Ameriku se može dobiti samo zonskom obranom

Reportaža Damira Pilića-Slobodna Dalmacija, 18.travnja, 2016

Dok sam gledao kako klinci u Brooklynu igraju košarku, postalo mi je jasno zbog čega se na sportskim utakmicama u Americi može prodati puno kokica, hamburgera, gaziranih sokova i piva. U isti mah sam razumio korijene američkog neprihvaćanja nogometa

Hodajući ulicama New Yorka, posebnu sam pažnju posvetio proučavanju sportskih navika njegovih građana. Vjerujem, naime, da sport nije samo nacionalistički instrument i “nastavak rata drugim sredstvima”, nego i jedan od načina da se upoznaju psiha i neke karakteristike mentaliteta određenog naroda.

Najprije moram izvijestiti da nisam vidio puno debelih Newyorčana. Mogući razlog je taj što život u ovako velikom i brzom gradu iziskuje priličan stupanj fizičke kondicije. Domaćini tvrde da je u tom pogledu New York iznimka za američke standarde – kao i u mnogočemu drugome – te da su u ostatku SAD-a pretile osobe vrlo čest prizor. Neki su mi, doduše, rekli da ih ima puno i u New Yorku, ali da ne izlaze na ulice.

Kad sam na stanici metroa u Brooklynu vidio tog mlađahnog crnca s, bez pretjerivanja, nekih 180 ili 190 kilograma žive vage, razumio sam zašto takvi ljudi rijetko izlaze. Mladić se niz tih desetak stuba do perona spuštao barem pet minuta: za svaku skalinu trebalo mu je tridesetak sekundi.

Neki newyorški prijatelji tumače mi da takve “hulkovske” tjelesne proporcije američkih građana zrcale njihovo duboko uvjerenje u “iznimnost” vlastite nacije, drugi u tom fenomenu iščitavaju osobni refleks imperijalne prirode SAD-a, a treći dekadenciju Imperija u njegovoj posljednjoj fazi. Četvrti, pak, cijelu stvar povezuju s klasnim pitanjem: pretili ljudi su uglavnom oni siromašni, koji jedu nezdravu hranu, jer im je zdrava hrana – u raznim “bio” i “organic” izvedenicama – naprosto skupa.

Osobno, ja sam u izmučenim očima tog mladića iščitao samo beskrajni umor: bilo je očito da mu svaki korak predstavlja veliki fizički napor.

S druge strane, vidio sam stotine rekreativnih trkača, popularnih “joggera”. U svim dijelovima grada, uključujući i Petu aveniju na Manhattanu sa svim onim poslovnim neboderima, čak i po vrlo hladnom vremenu – uz svega koji stupanj iznad nule – vrlo je vjerojatno da ćete se mimoići s ponekim rastrčanim građaninom ili građankom u kratkim sportskim hlačicama i kratkoj majici. Nigdje na svijetu nisam vidio toliko ljudi koji rekreativno trče: u velikim azijskim gradovima često po parkovima vidite kolektivnu jutarnju gimnastiku, ali ovako masovnu individualnu atletiku nigdje nisam doživio.

Dublji smisao bejzbola

Slabu točku američkog sporta pokušao sam naći u nogometu, povodeći se za stereotipom da Amerikanci ovaj najpopularniji svjetski sport uopće ne razumiju. Međutim, od dvije utakmice uličnog nogometa koje sam gledao, ne znam koja je bila bolja. U parku u Brooklynu, gdje vikendom rekreativno igraju dvije skupine lokalnih mladića, obje u rasnom smislu temeljito izmiješane, vidio sam pregršt sjajnih poteza, blistavih solo-akcija i lucidnih dodavanja. A na igralištu na Manhattanu, gdje su igrači – ovaj put redom bijelci – imali i dresove, vidio sam sve to u vrlo ubrzanom izdanju.

Da sam nogometni izbornik Europe, bio bih ozbiljno zabrinut: protivnik koji na razini ulice iskazuje tako kvalitetnu bazu lako bi mogao na profesionalnoj razini stvoriti momčad koja se u stanju boriti za svjetske medalje. Samo da ga dovoljno zanima.

Nisam vidio nijednu uličnu utakmicu bejzbola, ali sam na više mjesta po gradu uočio da ga klinci individualno treniraju. Malo sam proučavao taj trening i zaključio da je vrlo rudimentaran: momak baca bejzbolsku lopticu u zid i hvata je kad se odbije. Nastojao sam uhvatiti neki dublji smisao takvog treninga, kao i čitavog tog sporta, ali nisam uspio. Mogao sam tek zaključiti da Amerikanci i Europljani ne vole iste stvari i nemaju isti ukus.

Ugodno me iznenadio interes newyorških građana za šah. Samo na Manhattanu, u Greenwich Villageu, u razmaku od stotinjak metara pronašao sam dva šahovska punkta. U jednom od najljepših manhattanskih parkova, Washington Square Parku, cijeli jugozapadni dio aleje ispunjen je stolovima s ugraviranim šahovskim pločama, od kojih je veći dio bio zauzet vrlo udubljenim građanima. Igranje šaha ovdje je besplatno, za razliku od obližnjeg kluba “Šahovski forum”, gdje je šah besplatan za djecu, dok ga odrasli plaćaju; i tu su gotovo svi stolovi bili zauzeti. Kao i u parku, i u klubu su međurasne partije uobičajen prizor.

Teorija na centru igrališta

Najveću sam pažnju ipak usmjerio prema košarci, koja je i daleko najčešći ulični sport u New Yorku: igrališta su mnogobrojna i pretežno ograđena žicom. Ima ih doslovno svuda.

Ono što me najviše iznenadilo je to što se rijetko igraju utakmice – bilo “pet protiv pet” na dva koša, bilo “tri protiv tri” na jedan koš – čak i kad klinaca ima dovoljno na terenu. Danima sam zurio u igrališta po raznim kvartovima i motrio što to mladi newyorški građani izvode s košarkaškom loptom, ali samo sam jednom, na dnu Šeste avenije na Manhattanu, vidio meč između dvije momčadi (većinu igrača činili su crni mladići, uz nekoliko bijelaca). Sve drugo što sam gledao bilo je “vježbanje situacija”. Što bi rekli stručnjaci – situacijski trening.

Vidio sam barem deset takvih uličnih treninga i mogu reći da su se pretežno odvijali na centru igrališta i da su, začuđujuće, bili mahom teorijske prirode: najstariji mladić ili dječak bi par minuta nešto tumačio, a potom bi postavio “situaciju”. Najčešća “situacija” bila je “jedan na jedan”, neformalni trener nerijetko bi uprizorio i “jedan na dva” ili “dva na jedan”, a tek ponekad “dva na dva”.

Zapanjeno sam otkrio da poanta uopće nije da se zabije koš. Ustvari, jedini cilj je da se igrač driblingom oslobodi svog čuvara: čim bi to uspio, “trener” je zvao igrače na centar i stao analizirati akciju, prije nego zamijeni uloge igrača ili uvede nove. Ponekad klinci za cijelog treninga ne bi zapucali na koš.

“Trenerovi” monolozi činili su između 80 i 90 posto treninga: jednom sam se kod terena u Brooklynu zaintačio da ostanem cijeli sat vremena, i na kraju zaključio da sam za to vrijeme vidio jedva tri ili četiri minute efektivne košarke, što me podsjetilo na one brojne prekide u utakmicama NBA lige. A vele mi da je bejzbol u tome još radikalniji.

Poanta je u driblingu

Postalo mi je jasno zbog čega se na sportskim utakmicama u Americi može prodati puno kokica, hamburgera, gaziranih sokova i piva. U isti mah sam razumio korijene američkog nerazumijevanja i neprihvaćanja nogometa. Ono što je nama uzbudljivo, njima je dosadno: za njihov pojam u nogometu se predugo ništa ne događa. Vrijedi i obrnuto: što je zanimljivo njima, dosadno je nama. Europski duh još uvijek zahtijeva fokusiranost na širu sliku.

Makar, moram priznati da sam u tih tri-četiri minute efektivne košarke gledao vrhunsku košarku, koja se zapravo sastojala isključivo od driblinga. Od kojih su neki, moram izvijestiti i o tome, bili upravo spektakularni. Moram dodati da se u pravilu radilo o crnim dječacima i mladićima.

Ali nisam vidio nijedno dodavanje, a kamoli “dupli pâs”. U situacijama “dva na jedan” taj suigrač nikad nije dobio loptu, nego je igraču s loptom služio isključivo kao “plan B”, potporanj koji će mu napraviti blok za protivnika ako individualni dribling ne uspije isprve. Isto tako, u situacijama “jedan na dva” ta dva obrambena igrača uopće nisu surađivali, nego bi se naizmjenično smjenjivali na napadaču.

Nije bilo teško povezati takav stil igre s NBA pravilima, u kojima se igra isključivo obrana “čovjek na čovjeka”, dok je “zonska obrana” – koja je u Europi uobičajena – u Americi zabranjena. A “zonska obrana” se bazira upravo na suradnji suigrača i solidarnom preuzimanju protivničkih igrača. Također, nije teško povezati takav tip igre s onim što općenito znamo o američkom individualizmu, kao i o američkom kapitalizmu, u kojem se – za razliku od europske “socijalne države” – preferira sistem “čovjek na čovjeka”. Ali pitao sam se na koji način američke košarkaške momčadi uspostave momčadski duh, kako u napadu, tako u obrani.

Nisam došao do odgovora. U jednom trenutku mi je palo na pamet da je to možda to, odnosno da se nikakav kolektivni duh tu zapravo niti ne izgrađuje, nego se sastoji od prostog zbroja individualnih duhova, kojima je omogućena potpuna sloboda, s time što su ti duhovi njegovani odmalena i dovedeni do iznimno visoke razine.

Muzej radničke klase na Manhattanu

Stekao sam dojam da je američki duh duboko uvjeren kako mu u sportu, barem u košarci, kolektivizam nije potreban. Ujedno, to je možda i jedina potencijalna “slaba točka” tog duha: mislim da se Ameriku može pobijediti jedino zonskom obranom. Zato je valjda i ne dopuštaju.

A ako ćemo izvoditi analogije između sporta i društvene psihe, ili barem nekih značajki društvenog mentaliteta, možemo zaključiti da se odricanje od kolektivizma nameće kao važna osobina američke psihe. Sad postaje jasniji i američki strah od komunizma.

A kad smo već kod ideoloških pitanja, možete li vjerovati da u prijestolnici svjetskog kapitalizma postoji Muzej radničke klase? I to na Manhattanu? Točnije, na dijelu Manhattana koji se zove Lower East Side, u ulici Orchard, blizu Kineske četvrti?

Zapravo se ne zove tako, nego Tenement Museum, a “tenement” znači “oronula stambena zgrada”. Ali je jedan od postava ovog muzeja posvećen načinu i uvjetima života radničke klase New Yorka 1863. godine, upravo u vrijeme dok je Karl Marx s druge strane Atlantika pisao svoje ključno djelo “Kapital”. Dok sam s drugim posjetiteljima hodao oronulom stambenom zgradom u ulici Orchard, čija je unutrašnjost restaurirana po sačuvanim nacrtima iz 19. stoljeća, mogao sam posve razumjeti Marxovu motivaciju.

Žalosni stambeni uvjeti u kojima su u to doba živjeli newyorški radnici uvjerljivo ukazuju na okolnosti i kontekst nastajanja “Kapitala”: malene i tijesne sobe, često bez prozora, a sudoperi i zahodi bili su rijetkost. Radnički stanovi tog vremena, danas muzejski eksponati, imali su standardnu površinu od 32 četvorna metra, a prema sačuvanim dokumentima u njima je živjelo između četvero i 12 ljudi.

Danas, stoljeće i pol kasnije, očekivalo bi se da je razvoj kapitalizma i tehnologije bitno poboljšao položaj i životne uvjete onih koji žive od svog rada, barem u najslavnijem američkom gradu. No, svjetska ekonomska kriza, koja je 2008. začeta upravo u SAD-u, kao da aktualizira ovaj historijski postav muzeja Tenement: baš za moga boravka u New Yorku objavljeno je otvoreno pismo koje je više od 40 newyorških tajkuna uputilo guverneru savezne države New York Andrewu Cuomu, sa zahtjevom da im se – poveća porez.

Odgovorni bogataši

Spomenuti bogataši, inači članovi mreže “Responsible Wealth Project” (Projekt odgovornog bogatstva), ovaj su naizgled neobični prijedlog nazvali “planom porezne pravednosti”, te ga obrazložili svojom dubokom zabrinutošću nad lošom državnom infrastrukturom i činjenicom da se previše Newyorčana nalazi na ekonomskom rubu.

“Sramotno je da je rekordna stopa siromašne djece u nekim gradskim centrima veća od 50 posto. U New Yorku je rekordan broj ljudi bez krova nad glavom, a više od 80.000 ljudi diljem države bori se za preživljavanje”, pišu suvremeni newyorški bogataši.

A suvremeni newyorški siromasi, ako nisu beskućnici, ipak imaju nešto bolje stambene uvjete od svojih radničkih predaka iz 1863. godine. Širom New Yorka prostiru se nizovi smeđih, jednoobraznih nebodera za koje je već po skromnim fasadama očito da ih nastanjuju građani slabije imovne moći. To su tzv. “Projectsi” – naselja za siromašne. Za stanove u tim naseljima mogu konkurirati samo žitelji New Yorka s nižim primanjima.

Ameroskeptik će se ugodno iznenaditi samim postojanjem “Projectsa” – ovaj stambeni program djeluje još od 1934. godine – kao i faktom da ovi neboderi nisu nabijeni u neki geto na rubu grada, nego su otprilike ravnomjerno raspoređeni u svim četvrtima, uključujući i Manhattan, premda se najveći broj “Projectsa” na Manhattanu nalazi u Istočnom Harlemu, koji je najmanje glamurozan dio slavnog poluotoka. Uz to, “Projectsi” su često locirani podalje od metroa, što u gradu poput New Yorka značajno reducira kvalitetu života.

U svakom slučaju, konture “zonske obrane” u američkom društvu ipak postoje. Izgleda da to društvo nije potpuno od kamena.

Sto Dana Samoće

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 23.travnja, 2016

Hrvatska danas nije ustaška država: za razliku od NDH, današnja Hrvatska ima parlamentarnu demokraciju i nema rasne zakone, a neistomišljenici i ostali Srbi se ne odvode u Jasenovac i druge logore, nego ih se pljuje i prebija na ulici, što je značajan demokratski iskorak u odnosu na Pavelićev režim

Sto dana nove vlasti je prošlo, pa se može raditi kritički rezime. Premda je sve bilo jasno još prvog dana, čim su u Vladu i Sabor ušli elementi koji tuguju zbog poraza nacizma u Drugom svjetskom ratu.

Kako nova vlast ekonomski nije napravila još ništa, niti građani vide ikakav pomak u tom smislu, ostaje pisati o jedinom sektoru u kojem se djelovanje nove vlasti jasno vidi, a to je sektor povijesnog revizionizma. Odnosno, sektor kulturne revolucije, kojim operativno rukovodi aktualni ministar kulture.

Ta je revolucija privukla i veliku pažnju tzv. inozemnih faktora, pa nakon isteka stodnevne poštede bilježimo veliki broj reakcija tih faktora, od vodećih zapadnih medija do stranih ambasadora u našoj zemlji.

Led je probila izraelska veleposlanica Zina Kalay Kleitman, koja je nakon projekcije filma Jakova Sedlara “Jasenovac – istina” bila toliko šokirana prikazom ustaškog logora smrti da se oglasila posebnim priopćenjem u kojem ističe kako je u filmu “primijetila nastojanje da se umanje strašni razmjeri počinjenih zločina”, te navodi da kao potomak obitelji koju je pogodio Holokaust smatra kako film “vrlo selektivno prikazuje povijest, pokušava revidirati mnoge povijesne činjenice i vrijeđa osjećaje ljudi koji su izgubili svoje najmilije u Jasenovcu”.

Ministar Hasanbegović, međutim, Sedlarov je film ocijenio kao “koristan”, jer da otvara pitanja o tabu temi. Netko bi pomislio da veleposlanica i ministar nisu gledali isti film, no to nije točno: ne samo da su gledali isti film, nego su ga gledali na istoj, premijernoj projekciji u zagrebačkom kinu Europa. Štoviše, u novinskim izvještajima s te premijere njihova se imena navode jedno iza drugoga. To je ta kulturna revolucija.

Antifašistički pepeo

Potom se u Zagrebu ukazao gospodin Nicholas Dean, posebni izaslanik američkog State Departmenta za Holokaust, te održao odvojene razgovore s najvišim predstavnicima nove hrvatske vlasti, nakon čega su se, istog Božjeg dana, naši najviši predstavnici ritualno posuli antifašističkim pepelom. Revolucija se tog ponedjeljka ozbiljno zaljuljala.

A onda je uslijedila kolektivna twitter-akcija veleposlanika vodećih zapadnih država, koji su diskretno prenijeli ocjenu svojih vlada da hrvatska kulturna revolucija ima ozbiljan problem s ključnim civilizacijskim vrijednostima Zapada, poput slobode medija. Efekte te akcije na revoluciju tek treba vidjeti.

Mučan dojam da našu jadnu kulturnu revoluciju svi kude i napadaju ublažio je, srećom, inozemni faktor iz Italije. Dok zapadni ambasadori u sve manje diskretnim izjavama izražavaju bojazan da s ministrom Hasanbegovićem neće moći surađivati, podrška ministru došla je od starih prijatelja našeg naroda iz Italije: tamošnji neofašisti, okupljeni oko mjesečnika Il Dalmata – kojemu je glavni urednik bivši neofašistički zastupnik talijanskog parlamenta – oduševljeno hvale i veličaju našeg ministra i njegove izjave. Reklo bi se: svako jato svojoj ptici.

Nažalost, zasad se talijanskim neofašistima u panegiricima hrvatskoj kulturnoj revoluciji nije pridružio nitko od europske ideološke braće – pa dobro, drugovi iz Nacionalnog fronta, Pegide, Zlatne zore i Jobbika: zar mi smrdimo? – te se može ocijeniti da Hrvatska postaje usamljena država, koju se zadnjih tjedana u europskoj štampi apostrofira isključivo kao loš revizionistički i ekstremno nacionalistički primjer.

Srpski kukolj

Scenografija je simbolički slična kao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kažemo “simbolički”, jer Hrvatska danas nije ustaška država: za razliku od NDH, današnja Hrvatska ima parlamentarnu demokraciju i nema rasne zakone, a neistomišljenici i ostali Srbi se ne odvode u Jasenovac i druge logore, nego ih se pljuje i prebija na ulici, što je značajan demokratski iskorak u odnosu na Pavelićev režim.

Ali u simboličkom smislu dosta toga podsjeća na Drugi svjetski rat. Vlast koja ima manjinsku podršku naroda pod krinkom zajedništva nastoji iz nacionalnog bića eliminirati ljevičarski i srpski kukolj, a pritom se suočava s neočekivano jakim otporom antifašističke Hrvatske, koja ovaj put ne odlazi u šumu, nego piše peticije i koristi ine demokratske metode rebelije.

Sličan je i vanjskopolitički okvir: antifašističkoj Hrvatskoj, kao i onomad, pomažu zapadni saveznici – sada oličeni u svojim ambasadorima – dok “domoljubnu” revoluciju pozdravljaju talijanski fašisti. Jedino nema Crvene armije s istoka da dade moralnu i materijalnu podršku, ali je zato tu njemački ambasador, čija je zemlja u odnosu na Drugi svjetski rat promijenila stranu, pa sada ne podržava proustaški sentiment, kao što je onomad podržavala ustaški.

Danke Deutschland!

Dobri čovjek Nicholas

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 16.travnja, 2016

Posebni izaslanik State Departmenta za holokaust u kratkom je posjetu Hrvatskoj iskazao biblijske sposobnosti, učinivši da gluhi čuju i slijepi progledaju

Čovjek je došao tiho i promijenio Hrvatsku. Boravio je kod nas svega nekoliko sati, u ponedjeljak, ali nakon njegova odlaska Hrvatska više nije bila ista zemlja. Čovjek se zove Nicholas Dean, a po funkciji je posebni izaslanik američkog State Departmenta za holokaust.

Ne znam ništa o tom čovjeku. Možda je prznica, nezgodan karakter, možda sluša narodnjake i navija za Dinamo, ali svejedno – tog tipa trebalo bi nekako zadržati u Hrvatskoj. Po mogućnosti zauvijek. Ili barem dok ova HDZ-ova koalicija ne izgubi vlast i dok je ne zamijeni netko tko će znati ishod Drugog svjetskog rata i razliku između fašizma i antifašizma, netko tko svojim političkim djelovanjem neće izazivati bojkot komemoracije za žrtve Jasenovca i sramotiti nas pred svijetom, jer o tom bojkotu ovih dana pišu i najuglednije svjetske agencije.

Pretpostavljam da se ta ideja čovjeku baš i ne bi svidjela, vjerojatno bi preseljenje iz Amerike u Hrvatsku doživio kao degradaciju, ali zaboga, mora postojati način da to izvedemo. Možda da mu ponudimo neki od jadranskih otoka ili što se već sviđa strancima u našoj zemlji. Valjda naše obavještajne službe mogu istražiti što gospodin osobito voli, pa mu to onda servirati svakog Božjeg dana, dokle god je ova ekipa na vlasti.

Jer čovjek je čudo. Doslovno je u tih nekoliko zagrebačkih sati iskazao biblijske sposobnosti: nije s tri ribice nahranio gladnu gomilu niti je hodao po vodi na Jarunu, ali je učinio da gluhi čuju i slijepi progledaju. Svoje čudotvorne moći nije demonstrirao na velikom uzorku građana, ali je ciljna skupina bila pomno odabrana: šefica države, premijer i oba potpredsjednika Vlade.

Ne znamo što im je govorio u odvojenim susretima, ali svo četvero je nakon njegova posjeta naprasno shvatilo ono na što ih brojni novinari, intelektualci i umjetnici upozoravaju već mjesecima – da je hrvatsko društvo opasno zaglibilo u fašizaciju i povijesni revizionizam, te da je krajnji čas da oštro i nedvosmisleno osude probuđenu zmiju NDH-nostalgije.

Efekti Deanovog boravka u Zagrebu bili su upravo magični i manifestirali su se istog dana, ponajviše na području osjetilnih sposobnosti četvero službenika koji tvore naš državni vrh.

Oni koji su tri tjedna ranije na stadionu u Osijeku, za vrijeme nogometne utakmice Hrvatska-Izrael, bili gluhi na ustaško skandiranje tisuća ljudi, u ponedjeljak su, nakon razgovora s Deanom, naglo shvatili da je ustaški logor smrti Jasenovac “najveća ljaga za Hrvatsku”.

Oni koji su mjesecima bili slijepi na ulične filoustaške marševe i zabrinuta pisma predstavnika manjina o stanju o zemlji, sada su požurili ustaški režim napokon nazvati zločinačkim, a usput su se sjetili da antifašizam nije floskula nego jedan od ustavnih temelja hrvatske države.

Oni koji su s imidžom novih reformskih snaga cijeli taj proces fašizacije promatrali s ministrantskom suzdržanošću i čak svojim bliskim suradnicima dopuštali da ljude koji o fašizaciji govore javno optužuju da “rade isključivo protiv države” – čime su samo pospješili nazadne procese u društvu – sada su također osudili ustaško zlo.

Aždaja boljševizma

Vjerovali ili ne, nacistički režim koji je u Hrvatskoj vladao od 1941. do 1945. tog ponedjeljka je, nakon razgovora državnog vrha s Deanom, osudio čak i Tomislav Karamarko. Prvi potpredsjednik Vlade nije, doduše, u toj osudi uspio izustiti riječi “ustaše” i “NDH”, ali već je i njegovo javno žaljenje i suosjećanje sa svim žrtvama holokausta, premda mali korak za čovječanstvo, ipak veliki korak za njega.

No, čini se da je gospodin Dean prebrzo otišao iz Hrvatske, jer se samo dva dana kasnije taj isti Karamarko u Hrvatskom saboru opet stropoštao u neku paralelnu stvarnost, požalivši se kako opozicija ne vidi da je “oko nas svuda boljševizam” i “žal za boljševizmom”. Kao i obično, fakti govore protiv njega, jer je čak i nekadašnja Komunistička partija Jugoslavije od boljševizma odustala još u prvoj polovini 20. stoljeća.

Konkretno, zadnji slučaj kad je netko u Hrvatskoj o boljševizmu govorio pozitivno zabilježen je uoči Drugog svjetskog rata, tamo krajem 1930-ih godina, kad se budući antifašistički vođa Josip Broz Tito vratio iz SSSR-a i još uvijek slijedio upute Kominterne, prije nego će se i on obračunati s boljševizmom i kreirati potpuno drukčiji tip socijalizma, do danas nedosegnut u svijetu.

Aždaja boljševizma na ovim je prostorima mrtva već dobrih 75 godina, ali to prvom potpredsjedniku naše Vlade nimalo ne smeta da se hrabro uhvati ukoštac s njom. Možda je cijenjeni gospodin Nicholas Dean ipak prekratko boravio u Hrvatskoj. Da ne spominjemo kako uopće nije stigao porazgovarati s ministrom Hasanbegovićem.

Kip slobode je manji nego na filmu

Reportaža Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 9.travnja, 2016

Slutio sam da središte kapitalističkog sistema mora biti negdje na Manhattanu i odlučio sam promarširati od 1. pa sve do 59. ulice i Central Parka, vjerujući da ću ga putem naći. Prvih trideset ulica sve je bilo normalno…

Taj mladi njujorški crnac ničim se nije izdvajao od ostalih ljudi u metrou. Na stanici u Queensu vrata su dugo ostala otvorena, a uskoro smo spoznali i zašto: dva bijela policajca ušli su u vagon i stali zagledati prisutne. Zbog čega su zgrabili baš njega, ni danas mi nije jasno: tako su mogli zgrabiti i mene. Jedina naša razlika bila je u boji kože.

Izveli su ga na peron i momak je odmah digao ruke uvis. Kroz prozor sam pratio kako izvrće džepove na policijski zahtjev: nisam čuo što policajci govore, ali sam jasno vidio mladićevo skrušeno lice. Nakon par minuta su ga pustili da se vrati u vagon i on je bez riječi opet sjeo, a vlak je nastavio svoju rutinu.

Ono što me u cijelom prizoru najviše iznenadilo bila je potpuna šutnja svih putnika – čim su policajci kročili u vagon, zavladala je ledena tišina. Nitko nije protestirao zbog policijskog postupka. Pomislio sam kako bi takva scena izgledala u autobusu splitskog “Prometa”: mislim da bi bar pokoji putnik “zagrintao” na policijsku bahatost, ako već ne bi opsovao policijsku državu.

Bio je to moj prvi doživljaj Amerike: prva vožnja metroom, od njujorškog aerodroma John F. Kennedy do Brooklyna. Prva sličica u “zemlji slobode” bila je prilično represivna. U gradu koji se diči Kipom slobode odmah sam morao shvatiti da je cijena te slobode skupa. Pogotovo ako si crni putnik.

– Jesi li primijetio da je Kip slobode puno manji nego na filmu? – pita me kasnije nova poznanica, meksička povjesničarka umjetnosti Sofia Hernández Chong Cuy, te doda: – To smo svi prvo primijetili kad smo došli u New York.

Složio sam se: možda je Kip slobode veći od života, ali je manji nego na filmu. Gledao sam ga iz parka Battery na južnoj obali Manhattana, odakle kreću turistički brodovi za otočić na kojem je slavna statua smještena: velik je, ali ne para nebo.

‘Bella Ciao’ u Zuccotti Parku

Zapravo u taj dio grada nisam išao zbog Kipa slobode, nego tražeći crno srce kapitalizma. Bio sam uvjeren da ću ga naći na Wall Streetu, koji je blizu parka Battery, na puškomet od Kipa slobode. Ali prošao sam cijeli Wall Street i ništa nije pulsiralo. Odmjerio sam zgradu Američke burze, a u ulici Liberty i zloglasnu zgradu Federalnih rezervi – za koju vele da određuje svjetske tokove novca – ali nikakav uznemirujući damar nisam osjetio.

Obišao sam potom Zuccotti Park u kojem je 2011. antikapitalistička mladež iz pokreta “Occupy Wall Street” pjevala “Bella Ciao”, uživao sam u privlačnoj mješavini rasa užurbane Kineske četvrti i pomalo usporene “Male Italije”, te preko turističkog Sohoa stigao do 1. ulice. Slutio sam da središte kapitalizma mora biti negdje na Manhattanu i odlučio sam promarširati sve do 59. ulice i Central Parka, vjerujući da ću putem naletjeti na poganu suštinu svijeta u kojem živim.

Prvih trideset ulica sve je bilo normalno, čak i prijatno. Hodao sam kroz simpatične četvrti Greenwich Village i Chelsea, i po mnogo znakova vidio da koračam glavnim gradom svijeta, ali scenografija je još uvijek bila u okviru ljudske mjere, što znači da gužva na ulicama nije bila prevelika i da neboderi nisu prelazili četrdeset katova. Čak sam u 23. ulici, zureći u stihove Leonarda Cohena ugravirane na pročelje mitskog rock’n’roll hotela “Chelsea”, na trenutak postao sentimentalan.

A onda sam, negdje oko 30. ulice, osjetio da se stvari ubrzavaju, da su ljudi sve brojniji, a zgradurine sve više. Do 40. ulice učinilo mi se da sam već navikao na povećani šušur, ali je nakon 42. ulice preda mnom iskrsnuo Times Square sa svojim nizovima titravih i blještećih reklamnih ekrana: osjetio sam da su mi frontalno napadnuta sva osjetila.

Bježeći prema Central Parku, zapravo sam uranjao u srce tame. Hodao sam naizmjenično Petom i Šestom avenijom, i do 50. ulice još sam se nekako držao, ali onda je nastupio potpuni pakao: ljudi su se dodatno razmnožili, poslovni neboderi su porasli na osamdeset katova i zgusnuli se u neprobojni čelični grozd, a ritam ulice poskočio je u najveću moguću brzinu, s muklim udarcima nevidljivog basa u pleksusu. Nikad u životu nisam osjetio tako nešto.

Splićanka iz 53. ulice

Bilo mi je jasno: upravo sam uletio u srce svjetskog kapitalizma. Rječnikom GPS-a: to srce nalazi se na Manhattanu, u visini 50. ulice, između Pete i Šeste avenije.

Ljude sam počeo gledati kao konkurenciju, toliko ih je mnogo odjednom bilo. Više se nije moglo hodati slobodno, bez očešavanja o tuđe laktove i ramena, niti razlikovati tko je turist, a tko poslovni čovjek iz obližnjeg tornja koji je skoknuo na hot-dog jer vremena za ozbiljan ručak nema. Adrenalin mi je naglo porastao. Osjetio sam da želim žderati meso.

Nekako sam doteturao do Central Parka i u toj zelenoj oazi, okružen prirodom – koja je opkoljena neboderima – izvadio iz džepa kartu New Yorka. Bez velikog iznenađenja konstatirao sam da se područje u kojem sam maloprije locirao beštijino srce frapantno podudara s prostorom između Rockefellerovog centra, Rotschildovog poslovnog nebodera i Trumpovog nebeskog tornja. Uvidio sam i da se, ako Manhattan zamislim kao čovjeka koji leži, s nogama u parku Battery, a glavom u Harlemu – dok mu Central Park predstavlja uski, duguljasti vrat – srce tog čovjeka nalazi upravo na tom frenetičnom isječku oko spoja Pete avenije i 50. ulice.

Naravno da u srcu kapitalizma mora biti Splićana. U ovom slučaju – Splićanki. Ana Janevski od 2011. je kustosica u Odjelu za medije i performans Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u 53. ulici, između Pete i Šeste avenije, koji godišnje ima par milijuna posjetitelja. Već godinu dana u MoMA-i je postavljena njezina izložba “Scenes for a New Heritage: Contemporary Art from the Collection” (Prizori za novu baštinu: suvremena umjetnost iz zbirke), u okviru koje je američkoj publici predstavila i hrvatske autore Mladena Stilinovića i Davida Maljkovića; prema Maljkovićevom video-radu o zapuštenom antifašističkom spomeniku Vojina Bakića na Petrovoj gori cijela je izložba i dobila naslov.

– Prethodno sam radila u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi, što je bila vrlo različita situacija od ove u MoMA-i. Muzej u Varšavi je javna institucija, dok MoMA potpuno ovisi o privatnom sistemu financiranja i menadžerskom pristupu. Također, kulturni sistem u Varšavi, kao i u većini europskih država, bitno ovisi o političkoj situaciji, izborima i aktualnom ministru kulture, dok u Americi kulturnu produkciju uglavnom određuje ekonomija – govori Ana.

Doktorat ili emigracija

Njezin prijatelj Petar Jelinić (40), molekularni biolog koji radi na jednom istraživačkom institutu za rak, hvali američki model financiranja znanosti. Ovaj bivši Vinkovčanin, koji je prije New Yorka radio u Ženevi, kaže da su uvjeti za znanstvena istraživanja u Americi iznimno dobri, dodajući i da je u SAD-u, posebno u sredinama s mnogo bogataša poput New Yorka, vrlo razvijena filantropija: ako radiš u znanstvenom polju koje može privući filantropski novac, poput istraživanja tumora i neuroloških bolesti, financiranje znanstvenih projekata je puno lakše jer ne ovisiš isključivo o državnim institucijama.

– Biti ne samo znanstvenik, nego i bilo što drugo, u New Yorku je uzbuđujuće i izazovno, s uistinu beskrajnim mogućnostima. Istina i nije toliko daleka od onoga što smo kao djeca viđali u američkim filmovima, da možeš postići puno toga i da su mogućnosti velike ako imaš volju. Čini mi se da se ovdje ljudi ne boje pokušati i doživjeti neuspjeh – priča mi Petar.

Poput Ane i Petra, većina naših ljudi u New Yorku koje sam sreo ima postdiplomsko obrazovanje, pa tako i 33-godišnji psiholog Luka Lucić koji za sebe kaže da je “Beograđanin dalmatinskog porijekla” (djed mu je iz Sinja), što se ogleda i u temi njegove disertacije, posvećene problemu identiteta raseljenih osoba i migranata.

– Nakon nekog vremena u New Yorku sam shvatio: ako nemam doktorat, ostat ću zauvijek emigracija – veli mi Luka, koji danas predaje na njujorškom Sveučilištu Pratt.

S njim pretresam pušačku žalopojku. Pušači su posebno ugroženi dio populacije New Yorka, jer je pušenje zabranjeno ne samo u svim restoranima i kafićima, uključujući i štekate, nego i na svim javnim prostorima poput parkova ili trgova. Praktično jedini način da čovjek puši jest da hoda ulicama.

– Dnevno stignem zapaliti tri cigarete, a okorjeli sam pušač. Nekad uspijem četiri, ali rijetko. Ne možeš stići više od toga, prevelika je brzina – jada se Luka.

Socijalist ne može u Bijelu kuću

Danima sam hodao Manhattanom, sve do Harlema i 135. ulice. Ne znam koliko je utjecao onaj početni dojam iz metroa, ona zombijevska pasivnost suputnika pred policijskom silom, ali ako bih njujorške pješačke dojmove morao sažeti u jednu riječ, ta bi glasila: poslušnost. Kao da su građani New Yorka prešutno pristali na sistemski kišobran nad svojom slobodom i odricanje od pobune.

Doduše, u novinama sam vidio da su tih dana pred Trumpovim tornjem na Manhattanu održane demonstracije protiv ovog republikanskog kandidata. Ali na ulicama nisam uočio nijedan politički plakat niti ikakav znak da se u SAD-u upravo održavaju predsjednički predizbori. Tek sam na jednom prozoru u Greenwich Villageu – starom utočištu njujorških umjetnika, boema i ljevičara – ugledao transparent s natpisom “Bernie”, u slavu kandidata Berniea Sandersa koji se predstavlja kao “demokratski socijalist”. Kad sam u obližnjoj knjižari kupio stripovanu Sandersovu biografiju, izazvao sam više nego srdačan osmijeh starije prodavačice.

– Gospodine, odličan izbor! – veselo me pohvalila žena, davši mi naslutiti za koga će glasati.

– Teško će Sanders pobijediti u New Yorku – procjenjuje naša Splićanka Ana. – On može računati na umjetnike i mlade, ali u New Yorku živi jako puno bogatih ljudi, koji su protiv njega.

S Anom se slaže i još jedan nekadašnji Vinkovčanin Siniša Đokić, doktorand filozofije koji od 1997. živi u New Yorku i radi u gradskoj Javnoj knjižnici:

– Što reći o zemlji u kojoj su ljudi spremni da gledaju u pod i tvrde kako ih ne zanima kakav socijalni standard i zaštitu uživaju skandinavski penzioneri, ali da samodeklarirani demokratski socijalist naprosto ne može u Bijelu kuću? U prevelikom broju glava ta opcija je jednostavno isključena – kaže Siniša.

Svi su u zatvorima

Ako sam na ulicama New Yorka uočio višak poslušnosti i strah od policije, moram navesti i drugu stranu te medalje: osjećaj sigurnosti. Čak i u noćnoj šetnji pretežno crnačkim i oskudno osvijetljenim Harlemom, dok su mi lokalni mladići žicali novac, osjećao sam se potpuno zaštićen. Nisam mogao povezati taj osjećaj s nekadašnjim imidžom New Yorka kao nasilnog grada u kojem je neke dijelove – prije svega Harlem i Bronx – najbolje izbjegavati.

– Nema toga više odavno, ni u Harlemu ni u Bronxu. New York je već godinama miran i siguran grad – veli mi “domorodac” Sam Green, nagrađivani američki autor dokumentarnih filmova, čiji je film “The Weather Underground” 2004. bio nominiran i za Oscara. – Kriminal su makli s ulica tako što su sve kriminalce stavili u zatvore. SAD je zemlja s najviše zatvorenika u svijetu, više nego Južna Afrika.

No, mnogi građani SAD-a ne misle da žive u policijskoj državi. Neki od mojih njujorških znanaca tvrde da oko 40 posto odraslih Amerikanaca smatra da pripada naciji “Izuzetnih”, odnosno da je njihova zemlja globalni uzor slobode i ljudskih prava, te stoga ima moralno pravo biti svjetski arbitar, što uključuje i vojne intervencije širom planeta. Po svom dubokom uvjerenju, oni spašavaju svijet od diktatora i tiranina.

– Nije kratka lista argumenata u korist humanističke teze da je ova zemlja stvarno najdemokratskija ljudska zajednica koju su ljudska bića ikad ustanovila – reći će Vinkovčanin Siniša. – Problem je u tome što je robovlasništvom financirana otupljena masa spremna na žrtvovno prženje vještica, komunista i neandertalaca. Tu nema puno prostora za velike iluzije – zaključuje slavonski filozof.

OKVIR: Lenjin na Manhattanu

Dašak pobune u glavnom gradu svijeta pronašao sam tek na Coney Islandu, na južnoj punti Brooklyna, gdje žive ruski emigranti. Stojeći na oceanskoj plaži, ispod legendarnog ringišpila – s kojim počinje i završava kultni film Waltera Hilla “Ratnici podzemlja” – gledao sam starije Ruse kako igraju šah po klupama, dok im sunarodnjaci po plažnim restoranima kusaju haringu i votku, da bi se nakon pokoje haringe viška zaletjeli na oceansko kupanje, premda službene table na plaži upozoravaju da je najstrože zabranjeno kupanje bez prisustva službenih spasitelja, kojih zimi naravno nema.

– Nema ti kod Rusa. Kad popiju, samo se skinu i zalete u ocean. A nekad se i ne skinu – tumače mi njujorški prijatelji.

Njujorški Rusi koji osjećaju nostalgiju za Sovjetskim Savezom mogu dio svoje melankolije utopiti i u klubu “KGB” na Manhattanu, okićenom Lenjinovim slikama i zastavama Komunističke partije SSSR-a. Na takvom mjestu shvatiš da kapitalizam nema problem s ideologijama, sve dok ih može komercijalizirati.

Karamarko se pravi Toša

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 9.trvanja, 2016

Finalna projekcija društva iz mokrih snova naših prevratnika je ono što dobiješ kad iz komunizma izbaciš progresivne dijelove i ostaviš samo totalitarne.

Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu opet se bune. Sada su na plenumu izglasali da ne žele zajedničke studije s Katoličko bogoslovnim fakultetom, usprkos naporima uprave vlastitog fakulteta da jednim potezom službenog pera izbriše goleme razlike između Filozofskog i KBF-a.

Te su razlike nepremostive u samom startu, jer su utkane već u način upisa na rečene visokoškolske institucije: da bi upisao Filozofski, moraš imati intelektualnu radoznalost i dovoljno znanja na prijamnom ispitu, a da bi upisao KBF, moraš imati potvrdu o krštenju i preporuku župnika. Jedan je od ovih fakulteta diskriminatoran po znanju, drugi po vjeri. U kojem sekularnom svemiru se ovi svjetovi prepliću i izjednačavaju?

Da bi se to moglo, mora postojati nesekularni svemir. A to je svemir hrvatske konzervativne kontrarevolucije, koja poput crne rupe prijeti da će pojesti sekularnu galaksiju i principe koje je u europska društva donijela još Francuska građanska revolucije prije više od 200 godina. I tako se još jednom pokazuje zbog čega je za svaku zemlju važno imati neuškopljeni Filozofski fakultet – to je značajna garancija sekularnosti društva.

Odnosno, kako je to sažeo član Plenuma Filozofskog fakulteta Robert Faber: “Mladi se ne iseljavaju u zemlje gdje Crkva ima veći, nego manji utjecaj na društvo.”

Pametnjakovići bi rekli: “Studenti neće da uče, pa demonstriraju.” No istina je upravo suprotna. Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta pokazuju da su iz povijesti naučili što se događa kad u prvim fazama fašizacije društva izostane građanski otpor. Cijelo 20. stoljeće satkano je od takvih primjera.

Kad Karamarko ovih dana kaže da je ukazivanje na fašizaciju Hrvatske “besmisleno, neistinito i zlonamjerno”, tada podsjeća na nogometaša koji je upravo polomio protivničkog centarfora, a onda se – intimno svjestan da mu sljeduje crveni karton – pred sucem i razgaljenom publikom pravi nevin kao tratinčica i viče: “Ma nisam ga ni taknuo.” Što bi rekli Srbi: pravi se Toša. A Europljani izvan Engleske: pravi se Englez.

I zato je važno da makar u Zagrebu imamo buntovni Filozofski fakultet i studente koji su spremni svakome naglas reći istinu o golom caru: i Toši, i Englezu, i čitavoj toj kontrarevoluciji koja se poput pješčane oluje valja ovim krajevima, pa sada – nakon istine o Drugom svjetskom ratu, nezavisnih medija, neposlušnih kazališnih redatelja, novinara i satiričara – želi pomesti još jedan bastion slobodne misli u Hrvata: Filozofski fakultet.

Ovo neće biti kraj programiranog ludila: nalogodavci i izvršitelji konzervativnog prevrata ići će i dalje u pokušaju da kompleksnu i raznobojnu društvenu stvarnost svedu na etnoklerikalnu viziju crno-bijelog društva, u kojem podanici u svoja četiri zida možda i gunđaju o golom caru, ali se na javnoj sceni ponašaju kao onaj nepomični crni monolit iz Kubrickovog filma. To je finalna projekcija društva iz mokrih snova naših kontrarevolucionara: zajednica u kojoj će svi biti jednako zadojeni idejama koje isključuju Drugost. To je ono što dobiješ kad iz komunizma izbaciš progresivne dijelove i ostaviš samo totalitarne.

Ne pijte pokvareno mlijeko

Kontrarevolucionari imaju uzore u zemljama Višegradske skupine (Poljska, Slovačka, Češka, Mađarska), koje je naša predsjednica označila kao jedine prirodne saveznike Hrvatske, iako su neke od tih zemalja udaljene od nas tisućama kilometara, a povijesne veze su nam tanke kao ona ušica igle kroz koju deva pokušava ući u Kraljevstvo nebesko. Ali kao što naši prevratnici uče od višegradskih, tako i mi možemo učiti od pobunjenih građana u tim zemljama.

U Poljskoj je konzervativna premijerka Beata Szydlo, netom je javno podržala prijedlog tamošnje Katoličke crkve o totalnoj zabrani abortusa, postala žrtva masovnog internetskog “trolanja” – žena više ne može otvoriti mail jer joj gnjevne građanke širom Poljske neprestano šalju detaljne izvještaje o promjenama u svome menstrualnom ciklusu.

Kad je Katolička crkva u Poljskoj počela s tom kampanjom – koja za svojevoljni prekid trudnoće predviđa kaznu zatvora od pet godina – poljske su vjernice reagirale masovnim prosvjednim odlascima iz crkava za vrijeme čitanja pisma biskupske konferencije o abortusu. Mise su napuštali i mnogi poljski muškarci, u znak solidarnosti sa ženama.

Zato, glavu gore: konzervativna kontrevolucija miriše na pokvareno mlijeko, ali mi to mlijeko ne moramo popiti. Ima mnogo zakonski dopuštenih načina da to izbjegnemo, od kojih su neki i duhoviti. Ako prevratnici usrdno izvlače najgore iz sebe, mi moramo iz sebe izvlačiti najbolje, za sve žrtve ovakvih revolucija, od zdravog razuma nadalje.

Tulum u New Yorku

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 2.travnja, 2016

Moji njujorški prijatelji žive u društvu koje nije idealno, ali je ipak svjesno 21. stoljeća, dok mi ostajemo u limbu iz kojeg jedini exit vodi u 1945. godinu

Nekidan sam se zatekao na tulumu u New Yorku, među našim ljudima iz raznih zemalja. Nije to bio neki “zavičajni” balkanski party – većinu gostiju činili su Amerikanci i imigranti s više kontinenata, mahom profesori društvenih znanosti, liječnici, umjetnici i kustosi. Stoga je i govorni jezik tuluma bio engleski, sve dok u sitne sate na sceni nije ostala samo balkanska ekipa.

Većina tih ljudi iz raznih država bivše Jugoslavije ima obična, neutralna imena, za koja ne znaš nosi li ih Hrvat, Srbin ili Slovenac. Svi su prva generacija iseljenika. U tuđinu su dijelom otišli zbog nedostatka uvjeta da se u matičnim zemljama profesionalno ostvare, ali ponajviše zbog bijede nacionalizma i nepristajanja na primitivizam: gotovo svi su u rodnim zemljama nakon 1990. osjetili teret manjinskog identiteta, etničkog ili seksualnog. Možda i zato muzička kulisa na njihovoj zabavi – nakon što su im američki prijatelji otišli – nisu bili Ceca i Thompson nego EKV i Haustor.

Stari između 30 i 40 godina, većina ih je u SAD-u stekla doktorate ili ih upravo izrađuju. Rade u bolnicama i na fakultetima: vode istraživačke projekte, predavaju po svijetu, priređuju izložbe u najvećim američkim muzejima i galerijama. Dok sam kupio fragmente njihovih života, shvatio sam da preda mnom stoji posljednja generacija komunističke Jugoslavije, ono najbolje što je ta preuranjena društvena utopija mogla dati – pametni, samopouzdani i otvoreni ljudi koji ne mrze nikoga i ne boje se svijeta.

Ovi ljudi Tita se jedva sjećaju, a neki su rođeni i poslije njegove smrti, ali su iz komunističkog djetinjstva u svijet ponijeli barem dvije civilizacijske tekovine koje su im omogućile da uspiju u Americi – odsustvo mržnje prema Drugome i svijest da odrastanje u multietničkom i multikulturnom društvu nije hendikep nego blagoslov. Da nisu imali usađene te vrijednosti, babilonska struktura New Yorka – grada u kojem se govori oko 800 različitih jezika – izazvala bi im strah i nespokoj.

U početku mi je bilo žao njihove apatridske sudbine, ali tokom druženja sam shvatio: nije mi žao njih – žao mi je nas.

Oni ostaju u svom američkom snu – sa svim njegovim manama – a mi smo osuđeni na tavorenje u balkanskom ambisu, ukletom mjestu na kojem i u vremenu robota tutnje bubnjevi krvi i tla, u začaranim zemljama u kojima dvadeset godina nakon rata etnička mržnja ne samo što ne jenjava, nego svaka nova generacija mladih Hrvata mrzi Srbe sve više (i obratno), i u kojima idoli Vjere i Nacije šetaju zagrljeni kao dva totema na kojima počiva društvo koje se zatvara, dovoljno samo sebi i nepotrebno ikome drugome.

Moji njujorški prijatelji žive u društvu koje nije idealno, ali je ipak svjesno 21. stoljeća, dok mi ostajemo u limbu iz kojeg jedini exit vodi u 19. stoljeće ili, u najboljem slučaju, u 1945. godinu. A za razliku od nas, Sjedinjene Američke Države znaju da su i 1941. i 1945. bile na pravoj strani, protiv nacista i fašista, skupa s partizanima i komunistima, a ne s ustašama i četnicima. Zato danas i mogu, za razliku od nas, pružiti budućnost za sve ljude običnih imena.

Carstva prosječnosti

Daleko je Amerika od zemaljskog raja, a njihova vanjska politika zadnjih godina je besprizorna, ali projektu američke države mora se priznati jedan golemi plus – pravo na individualnost. To je zemlja koja je našoj djeci iz miješanih brakova dala šansu u vremenima kad su im nacionalisti i šovinisti na ovim prostorima tu šansu nasilno oduzeli. I ti ljudi su u Americi bez problema ostvarili to svoje ljudsko pravo na individualnost.

Stotine tisuća takvih ljudi iz svih naših zemalja danas žive po raznim amerikama. Da su ostali ovdje, pitanje je bi li sve te srpske demokratske stranke, hrvatske demokratske zajednice i stranke demokratske akcije mogle tako lako voditi svoje zemlje i narode u povijesni rikverc.

Da se ti ljudi danas vrate u svoje domovine, sve bi te zemlje, uključujući i Hrvatsku, bile bitno ugodnija mjesta za život – imali bismo vrsne profesore, liječnike, umjetnike i kulturne pregaoce, vrhunski obrazovane profesionalce sa svjetskim iskustvima i vezama u svojim strukama, koji su se dokazali u neusporedivo zahtjevnijim arenama od naše. Imali bismo manje mržnje i bijede nacionalizma, a više znanja, kompetencije i kozmopolitskog duha u svijetu koji ubrzano postaje sve manji i time biva osuđen na kozmopolitizam.

Ovako, kad smo se u svim novim državama riješili onih najpametnijih i najsposobnijih, kad smo i fizički “odlili” sve te mozgove iz svojih torova, možemo se baškariti u našim carstvima prosječnosti, tim prirodnim bazama mediokriteta koji vladaju postjugoslavenskim društvima.