Hrvatska priča je gotova

Intervju Damira Pilića s Borisom Budenom – Slobodna Dalmacija, 28. svibnja, 2016

Sad je priča dovršena, a to je konačna integracija Hrvatske u globalni kapitalizam. Zato Orešković ne mora znati hrvatski jezik. To je simbolički završetak jedne epohe: hrvatski jezik više nije potreban, osim u Crkvi. Po mom sudu, hrvatska priča je završena

Jedan od najbritkijih umova Balkana, zagrebački filozof i kulturni teoretičar Boris Buden već godinama živi u Berlinu, a trenutno radi kao gostujući predavač na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru. Objavio je više knjiga i studija o postkomunizmu i drugim temama iz područja filozofije, politike, kulture i umjetnosti.

Prošlog tjedna Buden je boravio u Splitu, gdje je na poziv udruga Teserakt, queerANarchive i Cenzura Plus sudjelovao na tribini “Fašizacija Splita: U izazovima nove ideologizacije”, te održao predavanje na temu “Ustaška kultura danas”. To su i bile glavne teme našeg razgovora, pri čemu smo imali na umu staru novinarsku opasku: “Budena čitamo danas da bismo znali kako će nam biti sutra.”

– U Hrvatskoj već mjesecima traje sukob između onih koji tvrde da je na djelu fašizacija društva i onih koji to negiraju. Kako vi to vidite iz Berlina?

– Obje strane su u pravu. Ako govorimo o historijskom fašizmu, on uključuje fašističku Italiju, Hitlerovu nacističku Njemačku, ali i činjenicu da je 1940-ih godina pod vlašću i vodstvom Hitlera i Mussolinija gotovo cijela Europa formirala kvislinške režime koji su u većoj ili manjoj mjeri provodili fašističku politiku, u mjeri u kojoj se to tiče odnosa prema Židovima i rasnih zakona, odnosno podržavali Hitlerovu vojnu mašineriju na Istočnom frontu. Drugo je pitanje što je politički, kulturno i historijski preživjelo od toga, u kojim transformacijama se to danas javlja. Naravno, kad danas Hasanbegović dolazi u Jasenovac, on ne ide s nožem klati djecu, ali tvrditi da zbog toga nije fašist jest formalno točno, ali je jednako tako banalno. U Hrvatskoj postoji cijeli niz elemenata koje možemo smatrati fašističkima.

– Koji su to elementi?

– Pođimo od toga da je u Hrvatskoj provedeno etničko čišćenje. U Hrvatskoj su uništavane knjige – znamo da je skoro 14 posto knjižnog fonda u Hrvatskoj uništeno.

– Dakle, vi fašizaciju hrvatskog društva ne vidite samo u današnjem vremenu, nego još od početka postojanja tog društva?

– Apsolutno. Ja imam tezu da sama Tuđmanova ideologija ima elemente fašizma. Recimo, ta teza o pomirenju koja ukida u naciji sve razlike, sve konflikte, pogotovo klasne konflikte. Ta ideja da je nacija s onu stranu svih podjela – to je protofašistička ideja. I ono najvažnije: kao što je fašizam odigrao svoju povijesnu ulogu u stabilizaciji kapitalizma za vrijeme krize 1930-ih, tako se ni ova politička situacija ne može promatrati izvan konteksta postkomunističkoe transformacije društva, koja uključuje uvođenje Hrvatske u režim globalnog kapitalizma. Ja tvrdim da temeljni hrvatski ideološki motivacijski moment, kojim se legitimira hrvatska država, nije nikakav tisućljetni državni san, u smislu da su Hrvati tisuću godina sanjali da imaju državu.

– Zar nisu?

– Da, pa se Buga probudi i pita: “Tugo, što si sanjala?” A Buga veli: “Državu.” “Joj”, kaže Buga, “ja isto.” Ma dajte, to je smiješno, iako djeca te viceve uče u školi, ljudi vjeruju u to, i ti vicevi su u Ustavu. Ja tvrdim: Ustav Republike Hrvatske nije zasnovan ni na fašizmu ni na antifašizmu, nego na vicevima o narodu koji kroz tisuću godina traži svoju povijest.

– A koji je onda taj temeljni hrvatski ideološki moment?

– U prvom redu bih rekao: rasizam. Rasistički oblik nacionalne identifikacije. To nije samo nekakva mržnja prema Srbima i mržnja prema Balkanu, nego i shvaćanje Europe kao jednog superiornog civilizacijskog cilja i kulturnog kruga koji je po sebi nešto bolje od Afrike, Azije i svega drugoga. To shvaćanje baštini rasističku i fašističku ideju Europe, ujedinjene, arijevske Europe koja se bori protiv komunističkog totalitarizma, koji je azijatski oblik i način vladavine i tako dalje.

– Mislite li i vi da je komunizam azijatska tvorba?

– Istina je, naravno, suprotna: komunizam i marksizam su autentičan proizvod Europe i Zapada, sadržan ne samo u filozofiji i kritici političke ekonomije, nego i u činjenici klasne borbe unutar Europe. I to je sve projicirano negdje drugdje, u neki drugi identitet s kojim Europa tobože nema nikakve veze. Ta Europa, dakle, živi u nekoj zamišljenoj transklasnoj idili, a ovi koji zagovaraju klasne konflikte su primitivni Azijati koji pripadaju negdje drugdje. U našoj situaciji to nisu bili Azijati, ali se sjećamo kako se isticala, i još uvijek se ističe, ta pripadnost Srednjoj Europi i tom kulturnom krugu, dok su Srbi istovremeno označavani kao neki balkanski primitivci. Sjećamo se kako je ranih 90-ih postojala ta kovanica “srbokomunizam”, kao da je komunizam nešto srpsko, da pripada Srbima.

– Rekli ste nedavno da možete i danas zamisliti kako je Europa ujedinjuje na fašističkoj osnovi i oslobađa Breivika kao novovjekog Hitlera i vođu borbe za arijevsku Europu?

– Da. Europa nije nikakva konstanta. Dolazak izbjeglica je pokazao da rasizam u Europi postaje politička kategorija. On je uvijek bio prisutan, ali nije bio politička kategorija: sada će taj rasizam osvajati parlamente, zauzimati pozicije, ulaziti u interesne odnose s kapitalom i s drugim političkim pozicijama.

Danas je svakome jasno da je Europa u krizi. Ali ne zato što dolaze ti migranti, kao nekakav strani i nepripadajući višak koji prijeti da će potopiti taj europski brod, nego je riječ o široj i dubljoj krizi. Zar smo zaboravili grčku krizu? Ili krizu dugova, odnosno činjenicu koja sad izlazi na vidjelo, naime da Europa uopće nije demokratski konstituirana, da tu nema nikakve demokratske transparentnosti u donošenju odluka. Dakle, tu postoji cijeli niz problema, a najveći problem je odnos između još uvijek postojećih nacionalnih država i transnacionalne forme demokracije koja nije razjašnjena do kraja.

– Spomenuli ste srednjoeuropski identitet kao jedan od identiteta Hrvatske. U zadnje vrijeme baš u tim zemljama vladajuće desne političke opcije negiraju vrijednosti liberalne demokracije, nasrću na kulturu i medije, te promiču ksenofobiju. Možemo li reći da su Hrvati napokon došli na svoje?

– Ne bih rekao da Hrvati tamo pripadaju. Hrvati, za razliku od tih zemalja Srednje Europe, imaju tradiciju borbenog antifašističkog pokreta. Štoviše – pobjedničkog antifašističkog pokreta, partizanskog, koji je dobio rat protiv fašizma. To nijedna od tih zemalja nema.

– Ali ministar Hasanbegović javno kaže da je to floskula, a vi ste nedavno u intervjuu za portal lupiga.com izjavili da je u pravu?

– Apsolutno. On je u pravu, jer da to nije floskula, onda on ne bi bio ministar. Da to nije floskula, onda ne bi ovdje po Splitu bila ušata “U” na zidovima i svastike. Onda se stadionima ne bi orili ustaški pokliči “Za Dom spremni”. I onda Splitom ne bi vladao takav jadnik od gradonačelnika kao Baldasar.

– Jadnik?

– Ja sam već napisao da je on jadnik, i ostajem pri tome. To je bijeda socijaldemokracije, dokaz njene historijske dekadencije i kompletne ispražnjenosti tog političkog projekta koji nije u stanju artikulirati niti minimum svoje lijeve i antifašističke tradicije. Socijaldemokratski gradonačelnik koji kleči pred crnokošuljašima – to više nije kriza socijaldemokracije, nego njena parodija.

– U svojim tekstovima ne štedite ni Milanovića?

– Zašto bih štedio Milanovića? On je utjelovljenje te krize. To je taj zakašnjeli “blairizam”. Dakle, kad se “blairizam”, kao ideja nekakvog trećeg puta, historijski i ideološki potpuno ispuhao, on još uvijek živi u liku Zorana Milanovića, koji obećava otprilike što? Obećava neoliberalni kapitalizam, ali kao malo sporije.

– Je li Milanović izdao lijevu ideju u Hrvatskoj, ili je ta izdaja počinjena još i ranije, u vrijeme Račana?

– Već sam više puta rekao, u jednom zaoštrenom smislu, da za rat – koji se po mome sudu ne samo mogao, nego i morao izbjeći – jednako s hrvstake strane držim odgovornim Račana i Tuđmana. Možda Račana još i više, jer je to bio trenutak, devedesete i devedeset prve, kada su se oni trebali suprotstaviti onom najradikalnijem hrvatskom nacionalizmu i kada su one Srbe koji nisu išli s Miloševićem, kao i mnoge druge koji nisu podržavali hrvatsku radikalnu nacionalističku politiku, trebali okupiti u taj blok. Račan je trebao zaprijetiti Franji Tuđmanu da ga neće pratiti. Trebao je ići u sukob s hrvatskim nacionalizmom. Taj sukob se nikad nije dogodio.

– Valjda zbog straha da će ih proglasiti nacionalnim izdajnicima?

– Pa ionako su proglašeni izdajnicima, već punih 25 godina. Sad je još gore, sad su boljševici. Cijeli vic je u tome da se izbjegavanje konflikta ne isplati. Ista je priča i s odnosom prema hrvatskoj Katoličkoj crkvi. Zašto ta hrvatska socijaldemokracija nije ušla u politički sukob s hrvatskom Katoličkom crkvom? Ako ta institucija više uopće niti u jednom trenutku ne krije da je to politička institucija kojoj je Bog zadnja rupa na svirali, onda je kao takvu treba i tretirati – kao otvoreno političku instituciju. I onda treba ili ići s njom zajedno, kao što radi HDZ i profašistička desnica, ili je tjerati da se izjasni oko čega se oni zapravo okupljaju: oko nacionalizma, mržnje prema Srbima, privatizacije itd., ili zbog Boga? To nije više stvar sekularizacije. Treba artikulirati taj sukob i čovjek mora reći da neće više s njima, da ih neće pratiti. Da je sukob s Katoličkom crkvom otvoren prije 25 godina, danas ne bismo imali ove probleme.

– Izjavili ste svojedobno da Sveto Trojstvo za Katoličku crkvu u Hrvata predstavljaju seks, nekretnine i Ante Pavelić?

– Da. Seks u smislu opsesije kako to drugi ljudi rade, u smislu zavirivanja pod tuđe plahte. Ja sam ipak prevodio Freuda i njegov tekst, otprije više od sto godina, o seksualnom moralu. Crkva zastupa određeni seksualni moral. Tu postoji činjenica opsesije seksualnim životom hrvatskih građana: upotrebljavaju li kondome, rade li to prije braka ili ne…

– Znate da je jedan ovdašnji kardinal nedavno upozorio žene da ih predbračni seks čini “štracama”?

– Znam. Ljudi se zezaju s tim, ne shvaćajući da je to političko pitanje. To nije zezancija. To da ti netko propisuje što ćeš ti sa svojim tijelom činiti – to je političko pitanje. Tijelo je političko pitanje.

– A nekretnine?

– Pitanje nekretnina nije slučajno. Pojam “sekularizacija” dolazi izvorno ne od ideje “privatnosti”, nego od činjenice preuzimanja vlasništva nad crkvenim dobrima od strane države. Dakle, pitanje nekretnina i pitanje vlasništva je ključno pitanje. Ja uopće ne mislim da je povratak te nacionalizirane crkvene imovine nekakva transhistorijska pravda, da to tako treba biti i da to nema nikakve veze s političkim odnosima. Naprotiv, mislim da hrvatsko društvo nije trebalo pristati na povratak nacionalizirane crkvene imovine.

– Ostaje još Ante Pavelić. Koliko je on, po vama, bitan za identitet Katoličke crkve?

– Tu postavljam pitanje: zar je teško odreći se tog ustaškog nasljeđa? Ja mislim da nije, ali očito da postoji interes. Očito u hrvatskoj Katoličkoj crkvi postoje vrlo konkretna simpatija prema ustaštvu, uključujući i Antu Pavelića kao vođu ustaškog pokreta. I nije stvar samo u tome što vidimo konkretne popove kako slave Pavelića, nego je riječ o ustaškoj nostalgiji koja je očigledno prisutna u javnim artikulacijama predstavnika hrvatske Katoličke crkve.

Kako ocjenjujete navadu našeg državnog vrha da svaki put kad osude ustaštvo, u paketu osude i komunistički totalitarizam?

To je jedna lažna postpolitička, postideološka, postkonfliktna pozicija. Oni kao imaju pregled nad tom historijom u kojoj su lijeve i desne budale zagovarale pogrešne ideologije, ali je onda došao Karamarko – odnosno Tuđman – i shvatio da zapravo nema razlike. Svi znamo da je to lažna pozicija. Ne postoji uopće nikakav ekvivalent i nikakva jednakost između tih dvaju sistema. Svi znamo da se na stadionima ne ori “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Teza o jednakosti dvaju totalitarizama je klasična teza historijskog revizionizma.

– Je li ovo što Karamarko radi totalitarizam?

– Ljudi to doživljavaju kao totalitarizam, ali to nije to. Posrijedi je radikalna politizacija hrvatskog društva, što je zasluga Karamarka, koji odbacuje ideju pomirenja. To je antagonizacija, a ne ta postpolitička idila svih Hrvata koji se ujedinjuju oko jednog projekta. To je danas preuzeo taj srcedrapateljni, oreškovićevski, mostovski i grabarkitarevićevski diskurs: “Okrenimo se budućnosti, zaboravimo razlike i ostvarimo reforme!” Dakle: okrenimo se ekonomiji, pustimo ideologiju!

– Vi tvrdite da je upravo taj diskurs čista ideologija?

– Naravno. Jer ne postoji ekonomija izvan ideologije. Postoji ekonomija bogatih i ekonomija siromašnih. Okrenimo se čijoj ekonomiji? Okrenimo se reformama koje će koristiti kome? Ako je očigledno i dokazano da se i kod nas i u svijetu razlike između bogatih i siromašnih uslijed spomenutih reformi povećavaju, ne vidim razloga zašto bi se onda govorilo o zajedničkom interesu. Znate onu tezu liberala da plimni val diže sve, i velike brodove i male barke? Međutim, taj plimni val ovdje, kao što vidimo, diže samo velike brodove, a potapa sve male barke. Dakle, to je laž. I svaki govor o reformama za mene je paradigmatični ideološki govor. Znači, nama svima Hrvatima u interesu je da prodamo sve i privatiziramo sve, do zadnjega što je ostalo. A onaj koji se protivi je tko? Pa naravno – komunistički totalitarist, boljševik, nevjernik, onaj koji se ševi prije braka i tako dalje.

– Poznata je vaša teza o autodestruktivnom karakteru hrvatskog nacionalizma. Čak tvrdite da je hrvatski državotvorni projekt posve propao?

– Mislim da postoji i točka u kojoj je taj projekt propao, a on je propao u trenutku kad je postalo jasno da nije moguće održati tu razliku između tzv. liberalnog nacionalizma – nekakvog građanskog, neustaškog, finog i uljuđenog, koji nikoga ne mrzi i ne protjeruje, koji ne ide na etničko čišćenje i ne slavi fašizam, i koji je čak u stanju generirati neka kulturna dobra i kulturnu produkciju – od ovog fašističkog nacionalizma, koji je nasljeđe Ante Pavelića i ustaštva, te je zasnovan na etnorasističkom konceptu nacije. To naprosto nije uspjelo.

– Mislite na Ivu Sanadera i njegov neuspješni pokušaj da iz HDZ-a odstrani tvrdi nacionalizam i zamijeni ga tim građanskim?

– Ne, mislim na Vladu Gotovca, na naše liberale, također i na Vesnu Pusić, koja je početkom 90-ih pisala o liberalnom nacionalizmu kao o projektu za Hrvatsku. Međutim, nije uspjelo. Nikako se taj Ante Pavelić nije mogao odrezati i ostaviti u historiji, pa se to stalno vuče. I tako opet dolazimo do pitanja o dva totalitarizma: zašto su onda predstavnici ustaškog totalitarizma posvuda prisutni kao nekakvi heroji današnjice, a drugi su bačeni u ropotarnicu povijesti, drugima su svi spomenici uništeni? Cijeli taj kompleks antifašističke borbe, koji je bio dio svjetske antifašističke koalicije, sve je to bačeno u koš. Dakle, ne može se govoriti o distanci prema oba totalitarizma, ako se istovremeno identificiraš s jednim. Više ni najnaivniji čovjek ne guta takve priče.

– Dakle, hrvatska socijaldemokracija je izdala lijevu ideju, dok je hrvatski nacionalizam uništio hrvatsku državu. Što je ostalo?

– Svi znamo za onaj argument koji ide u prilog hrvatskom antifašizmu, a on glasi: da nije bilo hrvatskog antifašističkog pokreta, ne bi bilo Hrvatske. Tu svi zamišljaju Dražu Mihailovića i kralja Petra, koji bi vladali Jugoslavijom da nije bilo komunista. To je apsolutno točno, ali time ultimativna legitimacija antifašizma postaje nacionalistička. To znači da je antifašizam dobar samo onoliko koliko služi ideji hrvatske države i državnosti. A da slučajno nema veze s tom idejom hrvatske države, onda kao ne bi bilo nikakvog razloga da se taj antifašizam poštuje. To je problem, ta argumentacija naše socijaldemokracije i naših građanskih opcija ostaje u okviru nacionalističke logike.

To nas podsjeća na činjenicu da je ustaški pokret imao taj autodestruktivni moment. Naime, da nije bilo partizana, Hrvatska bi stvarno propala, ustaše bi uspjele uništiti tu Hrvatsku. I onda su došli komunisti i pokušavali sljedećih pedeset godina toj hrvatskoj naciji utisnuti nekakav socijalni sadržaj i izgraditi tu naciju, modernizirati je i smjestiti u svijet, da bude ravnopravna s drugima. To je bio jedan klasični modernistički projekt, koji je bio dramatičan, ali su i njegovi rezultati dramatični.

– Kako biste opisali te rezultate?

– Ti rezultati su svuda oko nas. Mi živimo u tim stanovima. Mi smo baštinili tu modernizaciju. Komunistički subjekt je bio u stanju pokrenuti taj projekt. Jugoslavenski komunistički pokret je bio ozbiljna ideologija koja je imala potrebu odrediti se i prema svijetu i prema povijesti. Međutim, kad se 1991. vraća hrvatski nacionalizam, onda se i to ustaštvo, taj samodestruktivni element, ponovo aktivira. Od Tuđmana do Karamarka, što oni rade? Oni dovršavaju Pavelićev nedovršeni projekt samouništenja hrvatske nacije.

– Koliko su blizu cilja?

– Po mom sudu, oni su već uspjeli u tome. Po mom sudu, ta nacija nema budućnosti. Mislim da Hrvatska nikad više neće biti suverena i samostalna država koja će odlučivati sama o sebi i biti “svoja na svome”, nikad više neće ovladati svojim prirodnim i naslijeđenim bogatstvima. Ona je uključena kao gubitnik u mehanizam globalnog kapitalizma, i njeni ljudi su isporučeni zakonitostima tog globalnog kapitalizma i njegova tržišta, logici njegove kulturne reprodukcije i uništenja tih tzv. malih kultura.

– Je li to dovršetak procesa tranzicije u Hrvatskoj? Na predavanju ste rekli da nije bitno zna li premijer Orešković hrvatski jezik, jer je njegov zadatak da dovrši hrvatsku tranziciju?

– Takav slučaj je zadnji put zabilježen u Srednjem vijeku, kad vladari nisu znali jezik svojih podanika. Orešković je ideolog – to je ona ideologija koja kaže: “Okrenimo se budućnosti i budimo zajedno!” Prije svega, glupo je reći da se moramo okrenuti budućnosti, jer Hrvatska nema budućnost. Kako ćete se okrenuti nečemu čega nema? Sada je priča dovršena, a to je konačna integracija Hrvatske u globalni kapitalizam. Zato Orešković ne mora znati hrvatski jezik. To je simbolički završetak jedne epohe: hrvatski jezik više nije potreban, osim u Crkvi. Po mom sudu, hrvatska priča je završena.

– Na predavanju ste govorili o jakim i slabim državama. Pretpostavljam da Hrvatsku uvrštavate u slabe?

– Hrvatska je jako moćna država, jer je uspjela uništiti sve – društvo, jezik, kulturu. Prema tome, moćna je. Ali vam ne može osigurati penziju. I neće. Umirat ćete kao muhe.

Slovo o postkomunizmu

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 28.svibnja, 2016

Hasanbegović i Karamarko javno govore o pogubnim posljedicama postkomunizma, ne shvaćajući da je stvarnost perverzno obrnuta: pogubne posljedice postkomunizma su upravo njih dvojica

Reče ministar Hasanbegović da su kritike na njegov račun “posljedica postkomunizma u Hrvatskoj”. Reče i – ostade živ. Posljedice te postkomunističke izjave još nisu poznate.

Ministar je te riječi izgovorio u intervjuu za francuski Le Monde, nakon što je skupina europskih intelektualaca u časopisu Liberation zatražila njegovu ostavku zbog povijesnog revizionizma, simpatiziranja ustaškog režima i gaženja temeljnih europskih vrijednosti. Peticiju je potpisao i francuski filozof Alain Finkielkraut, stari HDZ-ov prijatelj i čovjek poznat po konzervativnim uvjerenjima i stavovima, što znači da Hasanbegović svojim ekstremističkim svjetonazorom zgražava i lijeve i desne mislioce.

Osim što je već sasvim bjelodano da nas Hasanbegović sramoti i izvan granica domovine, njegovo obranaško žigosanje komunizma – kako su neki analitičari već uočili – potvrđuje tezu slovenskog sociologa Rastka Močnika da se današnji fašizam najradije hrani retroaktivnom mistifikacijom komunizma. Taj trend u Hrvatskoj se niti ne kamuflira u nešto drugo; štoviše, uz fanfare ga je pokrenuo baš onaj koji je Hasanbegovića i postavio za ministra, dakle štovatelj mađarskog gulaša Tomislav Karamarko, kada je lani u Globusu obznanio svoj “Antikomunistički manifest”.

Dolje Voltaire, živio Bujanec!

Nekidan je u Splitu gostovao filozof Boris Buden, čovjek koji – za razliku od Karamarka i Hasanbegovića – znade ponešto o postkomunizmu. Na tu činjenicu upućuje njegova knjiga “Zona prelaska: O kraju postkomunizma”, izvorno objavljena na njemačkom jeziku pod naslovom “Zone des Übergangs: Vom Ende des Postkommunismus” (Suhrkamp, Frankfurt/Main, 2009.) i prevedena na više europskih jezika. Buden je u Splitu govorio upravo o tome da suvremeni fašizam i povijesni revizionizam počivaju na lažnoj tezi o jednakosti između komunizma i fašizma, čime se oba ova sistema nastoje utrpati u istu ladicu totalitarizma.

Istražujući korijene revizionizma, Buden otkriva da njegova nulta točka nije kritika Lenjina i boljševičke revolucije 1917. godine, nego da seže i dublje u prošlost kritikom ruske anticarističke inteligencije, te da ide čak i dalje, u 18. stoljeće, pa tako pojedini suvremeni američki revizionisti danas tobožnje korijene totalitarizma nalaze u prosvjetiteljstvu, optužujući Voltairea i Rousseaua za “boljševičku” ideju jednakosti ljudi, koja je navodno uzrok svakog totalitarizma.

Sad je jasno zbog čega nam se, kad vidimo sve što kulturna kontrarevolucija u zadnje vrijeme pokušava u Hrvatskoj, može učiniti kao da nam se zemlja nekom vremenskom pogreškom vratila u Srednji vijek. To nam se čini iz prostog razloga što u Srednjem vijeku zaista nije bilo prosvjetiteljstva. Zato vodeći HDZ-ovci i mogu kao “prosvjetitelja” i “enciklopedista” proglašavati notornog Bujanca: u takvom mentalnom sklopu razdoblje prosvjetiteljstva nije vezano uz europsko 18. stoljeće, kako se pogrešno navodi u enciklopedijama i udžbenicima, nego počinje 1991. i odvija se samo u Hrvatskoj.

Kreće ofenziva na stoike

Posve je jasno i zašto fašistima smeta ideja jednakosti ljudi. Ako je ta ideja općeprihvaćena, tada postaje moralno i logički nemoguće opravdati donošenje rasnih zakona, kao pravnog temelja svih nacifašističkih režima, od Trećeg Reicha do NDH. Zato valja napasti samu tu ideju, kao i sve njene nositelje u povijesti, od prosvjetitelja do komunista. Samo je pitanje vremena kada će ove revizionističke snage nasrnuti i na grčke stoike, kao prvu organiziranu skupinu mislilaca koji su, par stoljeća prije Krista, doveli u pitanje ideju robovlasništva.

Hasanbegović i Karamarko javno govore o pogubnim posljedicama postkomunizma, ne shvaćajući da je stvarnost perverzno obrnuta: pogubne posljedice postkomunizma su upravo njih dvojica. Naime, samo u postkomunističko vrijeme – lišeno obzira prema antifašizmu i drugim progresivnim društvenim vrijednostima – može biti moguće da Hasanbegović postane ministar bilo čega. A Karamarko je još i više od Hasanbegovića pravo dijete postkomunizma.

Jer, komunizam je na ovim prostorima njegovao kult bratstva i jedinstva između različitih naroda – kao jedini način da zacijele rane izazvane građanskim ratovima koji su pratili nacifašističku okupaciju zemlje u Drugom svjetskom ratu – što je predstavljalo svojevrsnu “ideju pomirenja” davno prije Tuđmana, na mnogo većem i širem uzorku. U komunizmu je bilo nezamislivo da se na visokoj političkoj dužnosti pojavi čovjek koji antagonizira narode – čim se pojavio prvi takav, Slobodan Milošević, zemlja se raspala – a kamoli čovjek koji antagonizira vlastiti narod, poput Karamarka. Takav tip moguć je samo u postkomunističkom vremenu.

Sandra Nazionale

olim izazove, uvijek nešto novo. To mi je motiv. Ako dobijem povjerenje građana, gledat ćete me u saborskim klupama. Svaki posao koji radim volim napraviti kako treba ili ga uopće ne radim.

Sandra Perković uoči parlamentarnih izbora

Vijest glasi: Sandra Perković ove se srijede konačno pojavila u Saboru. Naša proslavljena atletičarka, inače zastupnica Bandićeve stranke BM 365, prije četiri dana napokon se ukazala na Markovom trgu, čime su vladajući nakon tri tjedna “kreativne pauze” uspjeli skupiti kvorum i izglasati zakon o oduzimanju Ureda bivšem predsjedniku Hrvatske Stipi Mesiću.

Kao što je poznato, riječ je o velevažnom zakonu koji će stubokom promijeniti ekonomsku sliku i budućnost Hrvatske, te omogućiti da se ostvari obećanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kako će Hrvatska uskoro biti najbogatija zemlja u galaksiji, ili što je već ono predsjednica obećala u neobuzdanom zanosu pobjedničke izborne noći. Ovim zakonom, kojeg je predložio Most, a ove srijede usvojila vladajuća koalicija, Hrvatska će uštedjeti nepojmljivih 600.000 kuna godišnje, što će potaknuti opće blagostanje građana Lijepe naše. A ništa od toga ne bi bilo da se ove srijede u Saboru napokon nije ukazala Sandra Perković.

Revni novinari koji prate rad naših narodnih zastupnika otkrili su da je ovotjedni Perkovićkin posjet Saboru bilo tek drugo njezino ukazanje na Markovom trgu. Prvi put je došla na konstituirajuću sjednicu, a drugi put sada. Ako je u međuvremenu i navratila koji put, nije se registrirala, pa se službeno računa kao da nije ni bila.

Velevažni zakoni

Valja reći da europska prvakinja i svjetska viceprvakinja u bacanju diska nije prvi slučaj istaknutog sportaša/sportašice koji je izabran u Hrvatski sabor, a da se potom u parlamentu uopće ne pojavljuje. U ranijim saborskim sazivima već smo imali slučajeve Mirka Filipovića (SDP) i Line Červara (HDZ), ali se njihov permanentni izostanak iz saborskih klupa nije primjećivao, niti je utjecao na politički život zemlje, jer u tim sazivima saborska većina nije bila tako “tanka” kao danas i nije ovisila o njihovim dolascima. Ovog puta, međutim, velevažni zakon o ukidanju Mesićeva ureda nije se mogao donijeti bez prisustva Sandre Perković.

U međuvremenu, mediji su se raspisali o bahatoj sportašici koja uzima saborske “đenge”, a ne pojavljuje se na poslu, nego, zamislite, putuje na sportska natjecanja širom svijeta: tako je tjedan prije ovoga, umjesto u Saboru, bezobraznica bila na mitingu Dijamantne lige u Šangaju. Brušenje forme za predstojeću Olimpijadu u Brazilu ova je neodgovorna zastupnica stavila ispred svojih zastupničkih obaveza, čime je bivšem predsjedniku omogućila da još koji tjedan zadrži svoj Ured, što su vizionari iz Mosta ispravno ocijenili kao glavnu kočnicu napretku Hrvatske. Zamislite samo, kad se tih krvavo osvojenih 600.000 Mesićevih kuna uloži u puste investicije, koja će to pjesma od domovine biti.

Pedantni novinari izračunali su i koliko je novca poreznih obveznika Sandra Perković zaradila u ovih pet zastupničkih mjeseci – oko 63.000 kuna. To znači da je za svoje nepojavljivanje u Saboru mjesečno dobivala oko 12.500 kuna, što znači da će godišnje inkasirati 150.000 kuna, a što opet znači da će za cijeli četverogodišnji saborski mandat (pod iracionalnom pretpostavkom da će ova vlast odraditi mandat do kraja) naša sportašica ukupno inkasirati ni više ni manje nego – 600.000 kuna.

Jalnuški diletanti

A ako neki “jalnuški diletant” pokuša ukazati da bi za Republiku Hrvatsku bilo mnogo bolje i korisnije da je tih 600.000 kuna investirala u Ured bivšeg predsjednika koji putuje po svijetu i Hrvatskoj otvara zanemarene gospodarske kanale, nego u saborsku zastupnicu koja putuje po svijetu i potiče vlastitu sportsku karijeru, onda takvom dripcu treba otvoreno reći da je dripac i jalnuški diletant: pa valjda Hrvatskoj više vrijedi Perkovićkina medalja nego energetski ili gospodarski ugovori s nekakvim Kazahstanima, Sirijama i drugim nevažnim zemljama koje normalan čovjek ne može niti pronaći na karti.

Uglavnom, posljednjih se tjedana od tih dripaca i jalnuških diletanata nadigla pusta kuka i motika na našu slavnu atletičarku, jer da svojim nedolascima u Sabor paralizira politički život zemlje, budući da vladajući bez nje ne mogu sastaviti kvorum, niti donositi velevažne zakone za boljitak i prosperitet Lijepe naše. Međutim, malo tko uočava da je Sandra Perković tim svojim, naizgled neodgovornim ponašanjem, zapravo pokazala visoku patriotsku svijest i brigu za najdublje interese Republike Hrvatske.

Jer, da se ne lažemo, ova vlast je u kratkom vremenskom roku uspjela dokazati da prethodna Milanovićeva vlada nije ono najgore što nam se može desiti. Dapače, kako tjedni i mjeseci odmiču, pokazuje se da ovaj katastrofalni eksperiment s Domoljubnom koalicijom i Mostom treba što prije okončati, ako želimo da od Hrvatske išta ostane. U tom smislu, sveti zadatak svakog domoljuba postaje opstrukcija rada ove vlasti, pa makar i u vidu onemogućavanja da se sastavi kvorum.

Zato kritičku žaoku prema saborskoj zastupnici Sandri Perković valja temeljito preformulirati: nije njezin patriotski krimen to što se tjednima i mjesecima nije pojavljivala u (ovakvom) Saboru, nego to što se ove srijede konačno pojavila.

Sandra, Sandra: što ti bî, zaboga?

Kapitalizam će pokoriti umreženi individualci

Mason tvrdi da bi informatička tehnologija mogla dokusuriti sistem kakvog poznajemo, ne zato što bi IT-stručnjaci masovno bili marksisti, nego zato što ta tehnologija stvara novi tip ekonomskih odnosa koji više nije kompatibilan s neoliberalnim kapitalizmom

“Milijuni ljudi počinju shvaćati da su im prodali san koji nikad neće moći živjeti.”

Paul Mason

Kapitalistički konj trči svoju zadnju trku, a glave će mu doći džokej koji je upravo njegovo čedo – informatička tehnologija. To bi bio sukus knjige britanskog ekonomskog pisca i novinara Paula Masona “Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost”, koja je lani izašla u Britaniji, a nedavno ju je, u prijevodu Tamare Kunić, u Hrvatskoj objavio zagrebački izdavač Fokus komunikacije.

Ovu briljantnu studiju o 250 godina kapitalizma – ako za nultu točku tog sistema, kao što autor sugerira, uzmemo pokretanje prve tvornice pamuka u engleskom gradu Cromfordu 1771. godine – mnogi uspoređuju s megahitom francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću”, no Mason ide i korak dalje od Pikettyja: sveobuhvatna analiza kapitalizma Masonu je samo polazišna točka za ključna poglavlja knjige, u kojima opisuje kako bi moglo izgledati postkapitalističko društvo.

U uvodu Mason komentira prošlogodišnje bolno iskustvo grčke SYRIZA-e i konstatira kako će svaku vladu koja se opire rezovima “odmah poraziti svjetske institucije koje štite onih jedan posto bogatih”. On tvrdi da su europski moćnici namjerno razorili Grčku, “kako bi naglasili središnju poruku neoliberalizma da nema alternative: da sve ceste koje odvode od kapitalizma završavaju kao nesreća koja je zadesila Sovjetski Savez i da je revolt prema kapitalizmu revolt prema prirodnom i bezvremenskom tijeku stvari”.

Teorija dugih valova

Odmah da kažemo, ako dosad nije jasno: Mason je uvjereni ljevičar, čak na jednom mjestu za sebe poluironično veli da je “pretjerano opsjednut marksizmom”, ali njegova knjiga pršti od žestoke kritike ljevice. Ne samo da prezire staljinizam, nego se njegova kritika proteže kroz cijelu povijesnu ljevicu, od očeva znanstvenog socijalizma Marxa i Engelsa do današnjih kineskih komunista (kojima ne oprašta manjak demokracije). Srž te kritike odnosi se na ljevičarsko nerazumijevanje vitalnosti kapitalizma i njegove fantastične sposobnosti da se prilagodi svim ekonomskim i društvenim promjenama u svijetu kroz stoljeća.

Štoviše, kad govori o postkapitalističkom projektu, Mason tvrdi da on “neće biti vlasništvo ljevice, nego je mnogo širi pokret za koji ćemo vjerojatno trebati nove nazive”. Dodaje kako je moguća i anarhistička i etatistička verzija postkapitalizma, ovisno smatrate li države korisnima ili ne. “Vjerojatno postoji čak i konzervativna inačica postkapitalizma”, piše Mason, “i sretno joj bilo.”

U povijesnoj analizi kapitalizma Mason polazi od ekonomske teorije sovjetskog mislioca Nikolaja Dimitrijevića Kondratijeva (stradao 1938. u Staljinovim čistkama), koji je dokazivao da se kapitalizam razvija u pravilnim ciklusima ili “dugim valovima” koji traju 50-60 godina, pri čemu svaki ciklus ima jasnu razvojnu strukturu: ona počinje pojavom novih tehnologija (parni stroj, željeznica i telegraf, tvornička traka, tranzistori, kompjutor) koje podižu konjukturu i nakon nekih 25 godina dovode do vrhunca, poslije čega počinje depresija s učestalim recesijama, čiji završetak označava start novog ciklusa. U fazi uzleta kapital ide proizvodnoj industriji, a u fazama pada gomila se u financijskom sustavu.

Mason dokazuje da se upravo nalazimo na početku petog ciklusa kapitalizma, koji je započeo na razvalinama svjetske ekonomske krize iz 2008. godine. Taj peti ciklus potaknut je informatičkom tehnologijom, dakle revolucijom koju je pokrenuo sâm kapitalizam, ali Mason tvrdi da bi upravo ta revolucija mogla dokusuriti kapitalizam kakvog poznajemo. I to ne zato što bi IT-stručnjaci masovno bili marksisti ili socijalisti, nego zato što informatička tehnologija stvara novi tip ekonomskih odnosa koji više nije kompatibilan s postavkama neoliberalnog kapitalizma.

Ekonomija dijeljenja

Konkretno, umjesto čvrste hijerarhije i vertikalnog ustroja koji krase svijet korporativnog kapitalizma, informatička tehnologija donijela je pojmove “mreže” i horizontalnog povezivanja, što se zahvaljujući uplivu tehnologije u razna područja ljudskog života širi i izvan sfere ekonomije. Mason to ilustrira promjenom karaktera antisistemskih protesta i pokreta: u zadnjih pet godina svjedoci smo da se ti protesti, od Arapskog proljeća do pokreta Occupy, organiziraju “horizontalno”, suradnjom “umreženih pojedinaca”, a ne nekakvom naredbom iz vrha pobunjeničkog stožera ili depešom Centralnog komiteta Komunističke partije.

I dok je u starim distopijama, poput Kubrickova filma “2001.: Odiseja u svemiru”, tehnologija bila ta koja se na kraju pobuni (legendarni kompjutor Hal), Mason uočava da suvremena tehnološka realnost pruža suprotnu mogućnost: “U stvarnosti, mreža je omogućila ljudima da se pobune.”

Stvari koje bi mogle dovesti do golemih globalnih promjena počinju ekonomijom. “Gotovo neprimjetno, u nišama i zakutcima tržišnog sistema pojedina područja ekonomskog života počinju se kretati u različitim smjerovima”, piše Mason, te nastavlja: “Profilirale su se paralelne valute, vremenske banke, kooperative i prostori nastali u suradnji masa, a da su ih ekonomisti jedva primijetili, i to u nemalom broju slučajeva upravo kao izravan rezultat sloma starih struktura nakon krize 2008.”

Mason tu apostrofira spontani rast udružene proizvodnje: pojavljuju se dobra, usluge i organizacije koje više ne odgovaraju onome što diktira tržište i menadžerska hijerahija. Umjesto tržišne ekonomije, sviće “ekonomija dijeljenja”. Kao primjer uzima trenutno najveći sustav informacija na svijetu, Wikipediju, koju besplatno održavaju tisuće volontera, “uzimajući oglašivačkoj industriji u prosjeku tri milijarde dolara godišnjeg prihoda”.

Mason zapaža: “U određenom trenutku u povijesti, kada je postalo moguće proizvoditi stvari bez tržišta ili tvrtke, značajan broj ljudi počeo je raditi upravo to.” Prema njemu, informacijskom tehnologijom veliki dio projekta socijalističkih utopista postaje moguć: od kooperacija i komuna do nesputanog ponašanja koje će redefinirati ljudske slobode.

Beskonačni Beatlesi

U tom kontekstu postaju upitni klasični pojmovi “tržišta”, “plaće”, “profita” i “privatnog vlasništva”. U dosadašnjem kapitalizmu cijenu robe određivao je zakon ponude i potražnje, ali taj zakon nema nikakvog utjecaja na skidanje pjesama s interneta. Kako piše Mason: “Količina pjesme ‘Love me Do’ Beatlesa na iTunesu beskonačna je i, za razliku od fizičkih snimaka, cijena joj se ne mijenja onako kako se mijenja potražnja. Cijenu diktira Appleovo legalno pravo da je naplati 99 penija.”

Informacijski proizvod je potpuno drukčiji od svake dosad proizvedene robe i zato se ekonomija temeljena na informacijskim proizvodima ponaša drukčije od one koja se temelji na proizvodnji stvari i pružanju usluga. Dosad je nestašica robe povećavala njenu cijenu, ali informacijski kapitalizam raspolaže tolikim obiljem proizvoda (informacija) da cijena tendira nuli, a time i dobit. Princip nestašice zamijenjen je principom obilja. Kapitalizam se slama jer ne može opstati uz znanje koje se dijeli.

Mason nije prvi autor koji govori o postkapitalizmu. Prva knjiga s takvim naslovom (“Postkapitalističko društvo”) objavljena je još 1993. godine, a autor joj nije nikakav radikalni ljevičar, nego, dapače, američki guru korporativnog menadžmenta Peter Drucker. Dok mainstream ekonomisti i danas drže da informacijska tehnologija idealno naliježe uz neoliberalizam, kao nadogradnja kapitalizma, Drucker je prvi koji je informacijski kapitalizam promotrio kao prijelaz prema nečemu drugom, na užas ortodoksne desnice.

U spomenutoj knjizi Drucker je postavio isto pitanje kojim je 150 godina ranije sebi glavu razbijao Karl Marx: kakav je društveni arhetip postkapitalizma? Ako je feudalno društvo utjelovio srednjovjekovni vitez, a kapitalizam predstavlja buržoazija, tko je u toj povijesnoj shemi nositelj postkapitalističkih društvenih odnosa?

Na ovom mjestu Drucker šokira ortodoksnu ljevicu: to nije Marxov i Lenjinov proletarijat, nego “općeobrazovana osoba”. Takvu osobu Drucker je zamislio kao spoj menadžerske i intelektualne klase zapadnog društva, koji bi kombinirao menadžerske sposobnosti primjene znanja sa sposobnošću intelektualca da razumije ključne koncepte znanja i njegove implikacije. Taj “novi čovjek” ne bi bio replika renesansnog čovjeka, već njegova suprotnost: on ne bi bio stručnjak za razne stvari, nego bi bio u stanju specijalističko znanje iz nekog uskog područja primijeniti generalno.

Tehno-buržoazija

Mason tvrdi da se u međuvremenu takva grupa ljudi i pojavila, odnosno da je kapitalizam u zadnjih 20 godina proizveo novu društvenu snagu, koja će zapravo biti njegov grobar. Ta nova generacija je “tehno-buržoazija 21. stoljeća u majicama kratkih rukava, s informacijama pohranjenima na Cloudu i ultraliberalnim stavovima o seksualnosti, ekologiji i filantropiji”. Ili, još kraće: “ljudi s bijelom žicom” (jer gotovo svi hodaju s bijelim slušalicama u ušima, preko kojih slušaju glazbu skinutu s mreže).

Sociolozi tu skupinu nazivaju “umreženim individualcima”: oni su vični upijanju znanja s relativno otvorenog i globalnog sustava, te se ponašaju na umreženi način, od posla i potrošnje do odnosa i kulture, čvrsto vjerujući da informacija mora biti slobodna. Mason takav stav skicira ovako: “Kupit će drogu u nekom noćnom klubu, ali će i dalje smatrati nametom ako moraju platiti da bi skinuli glazbu s interneta.” Ili kupiti novine, recimo.

Ako ćemo narednih 50 godina živjeti taj peti dugi val kapitalizma, temeljen na informacijama, Mason zaključuje da onda već imamo novog muškarca i novu ženu kakve bismo prema teoriji dugog vala mogli očekivati. I duhovito primjećuje: “Problem je u tome što oni ne pokazuju nikakav interes za svrgavanjem starog kapitalizma i gotovo nikakav interes za politiku uopće.”

Ali nisu nezainteresirani za društvene promjene, ako se one odnose na njihov položaj u društvu. Iako ih politika ne zanima, Mason uočava njihov subverzivni potencijal: “Umreženi individualci su ti koji su kampirali na gradskim trgovima, blokirali bušotine plina, izvodili punk-rock na krovovima ruskih katedrala, podizali prkosne boce piva pred islamizmom u parku Gezi, doveli milijune ljudi na ulice Rija i Sao Paola, a sad su organizirali masovne štrajkove duž cijele južne Kine.”

Britanski pisac tvrdi da ti ljudi, koje smatra “poboljšanom radničkom klasom”, imaju različite i fluidne interese, ali im je zajedničko golemo nezadovoljstvo sustavom, jer “neoliberalizam im može ponuditi samo svijest stagnirajućeg rasta i državnu razinu bankrota: siromaštvo do smrti, ali s nadograđenom verzijom iPhonea svakih nekoliko godina”.

Projekt ‘Nula’

Alternativa je postkapitalizam, kojeg Mason naziva Projekt “Nula” – jer su njegovi ciljevi energetski sustav s nula potrošnje ugljičnog dioksida, proizvodnja strojeva, proizvoda i usluga s nula marginalnih troškova te približavanje nužnog vremena rada što bliže nuli. Mason smatra da svaka svjetska vlada koja ozbiljno pristupa postkapitalizmu može odmah poslati jasan signal tako što će “ugasiti neoliberalni privatizacijski stroj”, a potom preoblikovati tržišta kako bi podržala održive, suradničke i socijalno pravedne ishode. “Ako date pristupačne cijene solarnih panela”, veli Mason, “ljudi će ih instalirati na svoje krovove.”

Neke od nužnih stavki za što bezbolniji prelazak u postkapitalizam su, prema Masonu, nacionalizacija središnjih banaka, unilateralni ili kontrolirani otpis državnih dugova (inače će 60 posto svjetskih država bankrotirati do 2050. godine, čime bi mogao nastati svemirski kaos), osnivanje vladinih ureda netržišne ekonomije, preoblikovanje poreznog sustava u smjeru nagrađivanja neprofitne i suradničke proizvodnje, slamanje monopola ili njihovo zamjenjivanje javnim vlasništvom, te preoblikovanje poslovnih pravila tvrtki kako bi se onemogućili nisko plaćeni poslovi.

Ukratko: neoliberalni poslovni model, smatra Mason, trebalo bi staviti izvan zakona na isti način kako se svojedobno izvan zakona stavilo ropstvo ili dječji rad. “Najneposredniji cilj je spasiti globalizaciju ubijajući neoliberalizam”, piše u knjizi.

Posebnu pažnju autor pridaje uvođenju bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD) za sve ljude, ne samo zato što studije pokazuju da će u narednih 10-20 godina oko 47 posto svih poslova nestati zbog automatizacije, nego i zato što bi uvođenje BTD-a bilo protuotrov za “usrane poslove”, odnosno za slabo plaćene uslužne poslove koje je kapitalizam stvorio u zadnjih 25 godina, a koji prema Masonu “ponižavaju radnika i vjerojatno ne bi trebali ni postojati”.

Postkapitalizam će vas osloboditi – tvrdi Mason u finalu knjige. Njegova studija sadrži pronicljive analize suvremenog društva i brojnih promjena koje informatička revolucija donosi svjetskoj ekonomiji, ali neki drže da su mu zaključci pretjerano hrabri. Zgodna je okolnost da bismo već do kraja naših života mogli znati je li to točno.

Noćne ptice Pariza

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 21. svibnja, 2016

Ovo što se događa u Francuskoj je ono zbog čega bi naše sindikalce trebalo poslati na studijsko putovanje u Pariz, a ako odbiju, hladnokrvno baciti u Seinu. Pardon: hladnokrvno baciti u Savu.

Živahno je u Parizu i diljem slobodarske Francuske. Stari majstori paralize, francuski radnici u sektoru transporta tradicionalno pokazuju da s njima nema zajebancije: šoferi kamiona blokiraju autoceste, a kolege iz drugih niša paraliziraju aerodrome, luke, kolodvore i metroe.

To je snaga sedam ujedinjenih sindikata, koji su se okupili u frontu protiv novog Zakona o radu. To je ono zbog čega bi naše sindikalce trebalo poslati na studijsko putovanje u Francusku, a ako odbiju, hladnokrvno baciti u Seinu. Pardon: hladnokrvno baciti u Savu.

Ovaj protestni pokret stječe i svoju teorijsku dimenziju, koju su prije dva mjeseca pokrenuli pariški studenti sociologije: otada se na Trgu Republike u Parizu svake noći odvijaju plenumi na kojima prekarna klasa našeg doba zaziva i razrađuje demokraciju. U Grenobleu, Lyonu, Toulouseu i Nici niknule su čak i ustavotvorne komisije građana, kao male Pariške komune današnjice, koje bi htjele definirati drukčiju budućnost od neoliberalne. Kao i ranije u povijesti Francuske, radnički i studentski bunt stapaju se u točki nemirenja sa svijetom rastuće nejednakosti.

Borbena tradicija i inače odlikuje zemlju koja je porodila Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Da je francuski predsjednik Hollande ovako, poput Karamarka, raskrinkan kao suprug konzultantice lobista strane kompanije koja protiv Francuske vodi arbitražni postupak, bogami bi pred gnjevnim građanima Pariza lijepo morao trkom bježati sve do Elizejskih poljana, gdje bi ga agenti tajne službe u zadnji čas ukrcali na vojni avion za Francusku Gvajanu ili neki drugi prekomorski departman Pete Republike, gdje bi ostao nekih 20-30 godina, dok se stvari malo ne slegnu. Ali ovo nije Francuska i Karamarko može biti miran.

Magična riječ ‘reforme’

Aktualni francuski “Pokret otpora” ima i svoje nasilno krilo, koje prate molotovljevi kokteli, vodeni topovi i miris policijskog suzavca, pa je predsjednik Hollande objavio kako je u višetjednim prosvjedima dosad ozlijeđeno oko 350 policajaca, što ga je potaklo da najavi čvršću akciju protiv onih što izazivaju nerede, jer su, veli, “prosvjedi u redu, a razbijanje je kriminal”.

Ako ćemo demokratski prihvatiti ovu Hollandeovu mantru, onda oni koji izazivaju nerede imaju pravo na rečenicu koja objašnjava razlog svih mnogobrojnih klasnih protesta u Europi zadnjih godina: “Profit je u redu, ali razbijanje socijalne države je zločin protiv čovječnosti.”

Jer o tome se radi u novom francuskom Zakonu o radu, koji čak nije ni donesen glasanjem u parlamentu, nego dekretom navodno socijalističke vlade. Njegova je suština dobro poznati neoliberalni aksiom: gospodarstvo će nam procvjetati ako poslodavcima olakšamo otpuštanje radnika. Tim aksiomom se trajna egzistencijalna i psihološka nesigurnost čitavih slojeva i generacija želi službeno utvrditi kao normalno stanje.

To deklasiranje radnika u principu je i sav sadržaj onoga što se suvremenoj europskoj prekarnoj klasi uvaljuje kroz vrijednosno neutralnu riječ “reforme”, pa je za tom magičnom riječi posegnuo i navodni socijalist Hollande: “Radije ću ostati upamćen kao predsjednik koji je proveo reforme nego kao lider koji nije napravio ništa.”

Sociopatsko društvo

Čini se da imamo ozbiljan reformski problem. Taj problem leži u empirijskom faktu da svaka reforma obavezno ide u proturadničkom smjeru i niti u jednom drugom smjeru. Čak i vojne rakete mogu za vrijeme leta mijenjati smjer, ali reforme radnog zakonodavstva, eto, ne mogu. Stoga se opravdano zapitati: jesu li kapitalistički genijalci uopće u stanju smisliti ikakvu ideju koja ne bi bila više ili manje vulgarna redukcija radničkih prava? Za takve reforme ne treba nikakva škola, niti vještina: dovoljno je tvrdo srce i manjak empatije. Dovoljno je biti sociopat.

To i jest dubinska osnova neoliberalne ideologije, izražena u slavnoj rečenici Margaret Thatcher: “Ne postoji nešto takvo kao društvo.” Krokodili se uopće ne skrivaju, nego otvoreno ističu sociopatsku osnovu sistema, zbog koje se društvo prirodno raspada. Slika je više-manje ista u cijeloj Europi, a razlika je tek u stupnju otpora prekarijata.

Taj stupanj u Francuskoj je visok, toliko da su ovog tjedna u Parizu zapaljeni i prvi policijski automobili. I to, da stvar bude bizarnija, za vrijeme prosvjeda policajaca koji su se žalili na brutalnost antivladinih prosvjednika, dok su se ovi, pak, žalili na brutalnost policije, uz parole “Policija svugdje, pravda nigdje”.

Fotografije i videosnimci potvrđuju da su obje strane u pravu. Ali, osim slutnje da će prosvjedi širom Europe biti sve radikalniji, pogled iz gornjeg rakursa ukazuje da su i policijska i prosvjednička brutalnost samo refleksne posljedice one temeljne brutalnosti koja leži u sociopatskoj osnovi neoliberalnog sistema, a koja se sada u Francuskoj ispoljila u novom Zakonu o radu. Ta brutalnost je čak i noćne ptice Pariza nagnala da, umjesto boemštine, biraju akciju.


Zlo u izravnom prijenosu

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 14.svibnja, 2016

Oni koji su pustili sumpornog zloduha iz boce sada misle da ga s par izjava mogu tamo vratiti, čime pokazuju da ne poznaju demonsku prirodu Zla. Još ćemo se mi ježeva nagutati dok ne postanemo normalno društvo

Zlo je ovog tjedna progovorilo i s oltara, u izravnom televizijskom prijenosu. Tiho i spokojno nedjeljno jutro uoči Dana pobjede nad fašizmom, kao stvoreno da se čovjek pripremi za taj veliki europski i civilizacijski datum, splitski je svećenik Luka Prcela iskoristio za javno veličanje pobijeđenog Zla, blasfemično se pritom pozivajući na Kristov nauk.

“Ne mogu oprostiti Kolindi jer je rekla da je NDH zločinačka”, poručio je taj svećenik pred TV kamerama, i potom se pozvao na Sirijca: “Ne mogu dopustiti da po nama itko pljuje, to nije Kristov nauk.”

Prcela je znao da ga gleda i sluša veliki dio Hrvatske. Otežavajuća okolnost je da su u tom trenutku, između deset i jedanaest sati ujutro, televizijski prijenos mogli gledati i mnoga djeca i maloljetnici, pa su Prceline demonske riječi mogle izazvati – i vjerojatno su i izazvale – nemjerljivu pedagošku i civilizacijsku štetu.

I ništa se ovom apologetu ustaštva nije dogodilo – njegovi pretpostavljeni su izjavili kako ne dijele Prcelin stav, ali da svaki svećenik, Bože moj, ima pravo slobodno iznositi svoje mišljenje.

Eh, da sam to znao ranije. Umjesto u novinare, gdje moram vagati svaku riječ i rečeničnu konstrukciju, kako ne bih dao povoda da me netko tuži za uvredu ili klevetu, ili, štajaznam, za najgrublje kršenje civilizacijskih vrijednosti i Ustava Republike Hrvatske, mogao sam lijepo otići u popove i trabunjati na televiziji što god hoću, slaviti fašiste i pljuvati po antifašistima, uzdizati Zlo i prezirati Dobro, pritom se još pozivati na Krista, a da mi se ništa pod milim Bogom ne dogodi.

Poniženi Split

Sad je kasno da se kajem, veli pjesma. A pravo da vam kažem, i ne kajem se. Ovako barem mogu notirati u kakvoj moralnoj zbrci i fašističko-antifašističkom kaosu šesnaeste godine trećeg milenija živi grad koji je, kad je trebalo, cijeli otišao u partizane, skupa s oba svoja nogometna kluba, postavši slavni bastion antifašizma ne samo u hrvatskim i jugoslavenskim, nego i u europskim okvirima. Da sam postao svećenik, ne bih mogao javno svjedočiti kakva poniženja taj časni grad danas trpi od štovatelja rasnih zakona, među kojima su očito i oni koji tobože propovijedaju Kristov nauk.

Jer nije Prcela bio jedini splitski svećenik koji se tog dana, užežin Dana pobjede, “proslavio” svojim nakaradnim tumačenjem povijesti. Samo nekoliko sati kasnije fra Nikola Mate Roščić je na večernjoj misi za mlade (!) u crkvi sv. Frane na Rivi hasanbegovićevski poručio da “mi Hrvati nemamo zašto slaviti Dan pobjede”, jer da je to za Hrvate “dan gubitka i tuge”.

I tako, dok svi europski narodi taj dan slave i svečano obilježavaju, naši duhovni oci pokušavaju uvjeriti naše mlade kako su jedino Hrvati izgubili Drugi svjetski rat. Da parafraziramo staru izreku: narod koji ima takve fratre mora se bojati za svoju omladinu i njenu budućnost.

Naravno, ni fra Roščiću se ništa nije dogodilo, nije od pretpostavljenih dobio niti drugarsku kritiku, a samokritiku ovdje ne treba ni očekivati.

Policajci i povjesničari

Ali zato se nešto dogodilo aktivistu Radničke fronte Jovanu Grkiniću, koji je naredne zore, u osvit Dana pobjede – par sati nakon Roščićevog anti-antifašističkog ispada i niti 20 sati nakon Prceline endehazijske žalopojke – na bedemu Cornaro u splitskoj gradskoj jezgri napisao grafit “SF – SN”, kao suvremenu sms-varijantu grafita “Smrt fašizmu – sloboda narodu” koji je u rujnu 1943. na tom istom mjestu dočekao njemačke okupatore.

Drugim riječima, Grkinić je napravio ono što je toga dana trebala napraviti gradska vlast, neovisno kojeg je političkog usmjerenja – na javnom mjestu je, na veliki europski datum, istaknuo simbol najsvjetlijih dana splitske, hrvatske i europske povijesti.

Međutim, kao što je poznato, za razliku od Prcele i Roščića, Grkinić je priveden u policiju, gdje su mu prisutni “povjesničari” u policijskim odorama tumačili kako je pogriješio datum, jer da je trebao obilježiti rođendan NDH 10. travnja, a ne Dan pobjede. Očito su i splitski policajci bili pod utjecajem nadahnute Prceline televizijske mise.

I tako smo u manje od 24 sata spoznali svu tragiku današnjeg Splita i Hrvatske, sav taj ogromni raskorak i bezdan između onoga što piše u Ustavu i onoga što se diktira s oltara i visoke politike, a potom prenosi na ulicu i u policijske stanice. Oni koji su pustili sumpornog zloduha iz boce sada misle da ga s par izjava mogu tamo vratiti, čime pokazuju da ne poznaju demonsku prirodu Zla. Još ćemo se mi ježeva nagutati dok ne postanemo normalno društvo.

Najvažniji europski dan

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 7.svibnja, 2016

Ovog devetog svibnja slavimo ne samo pobjedu nad fašizmom, nego i pobjedu nad svim mračnim mađioničarima koji iz šešira, umjesto bijelog zeca, izvlače crne vojske prošlosti

U ponedjeljak će europski narodi čistog srca obilježiti najvažniji europski dan u godini. Svi osim jednog naroda s Balkana. Srce tog naroda bit će u ponedjeljak uznemireno i podijeljeno.

Svi europski ministri tog će dana, s više ili manje protokolarne strasti, pozdraviti najveću europsku pobjedu u povijesti, pobjedu na kojoj je izgrađena današnja Europa. Jer nije slučajno što Dan Europe slavimo istog datuma kao i Dan pobjede nad fašizmom.

Postoji snažan razlog zbog kojeg je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman te daleke 1950. godine, od svih 365 dana u godini, za objavljivanje svoje povijesne deklaracije o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik – pramajke današnje Europske unije – izabrao baš deveti svibnja. Ne zbog horoskopa ili numerološkog značenja brojki devet i pet, nego zato što je tog 9. svibnja 1950. ranjena Europa bilježila petu godišnjicu kapitulacije Trećeg Reicha i povijesne antifašističke pobjede.

Schuman je razumio da je buduća Europa bez ratova moguća jedino na apsolutnom i vječnom uvažavanju tog datuma. Shvaćao je da Europa mora biti antifašistička, ili je neće biti. Bilo mu je jasno da budućnost kontinenta ovisi o zauzdavanju fašizma i njegovanju sjećanja na antifašističku pobjedu.

Zato će svi europski ministri u ponedjeljak čistog srca pozdraviti tu pobjedu, osim jednog ministra s Balkana. Što god taj čovjek javno rekao – ako uopće išta i izjavi – njegovo srce komemorirat će poraz, jer u njegov je um utisnuta ideja da pripada gubitničkoj strani.

Sudbina iz arijevskih križaljki

Taj njegov osjećaj je njegov problem. Naš je problem to što taj gubitnički osjećaj ministar pokušava prevaliti i na sve nâs koji smo te daleke 1945. pobijedili, iako nismo još ni bili rođeni. Zato smo i rođeni, jer su naši borci te godine pobijedili.

Da je pobijedila ministrova strana, našeg naroda danas možda ne bi ni bilo, ili bi u najboljem slučaju bio desetkovan, a svakako bismo ostali bez slobode. Jer u arijevskim križaljkama Trećeg Reicha zapisana sudbina Južnih Slavena bila je tek za nijansu manje tragična od sudbine Istočnih Slavena. Dok je našu istočnu braću trebalo većinski pobiti (kako bi se stvorio Lebensraum za arijevsku rasu), a manjinski ostatak učiniti robovima, za Južne Slavene bila je smišljena “milostivija” varijanta: mi smo trebali biti pobijeni manjinski, a robovati većinski.

U takvom raspletu – čiji izostanak Europa danas slavi i zahvaljuje svojim antifašističkim precima – Auschwitz i Jasenovac ne bi nikad bili zatvoreni, a mi bismo se nalazili s tužnije strane žice. I dok čitava Europa slavi tu ratnu antifašističku pobjedu, nama se iz ministrovog kockastog ideološkog sklopa nameće čudovišna ideja da smo 1945. izgubili.

Civilizacijski je nužno da tu ideju odbacimo s dubokim prezirom. Zločinci ne mogu biti mučenici. Samo njihove žrtve to mogu biti.

Nije mučenik onaj koji se tog proljeća 1945. ubio u berlinskom bunkeru, niti njegovi nacistički prirepci i kvislinzi od Zagreba do Osla, nego su mučenici svi oni milijuni ljudi širom Europe koji su stradali od njihove zločinačke ideje i prakse.

Najgori u prve redove

Ideju da fašistički poraz nije naša pobjeda moramo s gnušanjem odbaciti ne samo zbog sjećanja na antifašističke pretke, na njihovu časnu žrtvu i herojsku pobjedu nad najvećim zlom koje je ikad zadesilo svijet, nego i zbog naših potomaka. Ako ta ideja uđe u njihove glave, kao što je ušla u ministrovu, onda je samo pitanje vremena i društvenih okolnosti kada će auschwitzi i jasenovci opet proraditi.

Stoga ove godine na najvažniji europski datum slavimo ne samo pobjedu nad fašizmom, nego i pobjedu nad svim hasanbegovićima ovog svijeta, svim revizionistima i mračnim mađioničarima koji iz šešira, umjesto bijelog zeca, izvlače crne vojske prošlosti.

Te su vojske već jednom poražene: od Trsta do Lenjingrada, od normandijskih plaža do ruskih stepa, najbolji Europljani tog doba – potpomognuti američkim saveznicima – izginuli su u milijunima da bismo mi današnji mogli živjeti slobodan život.

I zato svakog Europljanima danas mora boljeti kada vidi da širom kontinenta – ne samo u Hrvatskoj – jačaju ideje koje su prije 70 godina poražene. O tome se već masovno piše i snimaju filmovi širom Europe, a svakog Hrvata mora boljeti što u tim tekstovima i filmovima upravo današnja Hrvatska postaje naročito ozloglašeni primjer. Opet su najgori među nama dospjeli u prve redove.

Protiv fašizma našeg domaćeg valja nam ustati zbog patriotizma. Tko god iole voli ovaj komad zemlje što ga naslijedismo od Tuge, Buge, Muhla, Kosjenca, Klukasa, Lobela i Hrvata, taj ne može mirno gledati ovo antihrvatsko i anticivilizacijsko divljanje koje aktualna vlast već mjesecima dopušta, ako već i ne potiče.