Etiketa ‘orjunaša’ samo će produbiti podjele u društvu

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 24,lipnja, 2016

Većina ultrasa u Hrvatskoj je domoljubno orijentirana. Poruka koju predsjednica šalje navijačima kao ‘orjunašima’ je promašena i sukladna narativu ‘apsolutnog gazde’ hrvatskog nogometa. To će samo doprinijeti daljnjim podjelama u hrvatskom društvu

Uzroke i korijene navijačkih nereda u Francuskoj pokušao nam je rasvijetliti istraživački tandem sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, sociolozi dr. Benjamin Perasović i dr. Marko Mustapić, autori niza zapaženih znanstvenih članaka i radova o hrvatskom navijačkom pokretu, koji upravo pripremaju zajedničku knjigu o međuodnosima navijača, hrvatskog nogometa i hrvatskog društva.

– Je li ovo u Francuskoj bilo stvarno ili simboličko navijačko nasilje?

– Bacanje baklji i prekid utakmice smatramo simboličkim činom, a topovski udar, kao i tučnjava koja je uslijedila na tribini, spadaju u stvarno nasilje s mogućim tjelesnim ozljedama.

– U medijima je objavljen profil identificiranih izgrednika: stari od 26 do 36 godina, mahom iz Zagreba i Splita, većinom zaposleni i žive s roditeljima. Uklapa li se to u uobičajeni profil nogometnih izgrednika?

– Veliki broj ultrasa jest iz dva najveća grada, ali njih ima u svim sredinama. Međutim, riječ je o pogrešnoj simplifikaciji jer se radi većinom o mlađim dobnim skupinama od navedene i inače nije riječ baš isključivo o muškoj populaciji.

– Često se tvrdi da je huligansko nasilje bezrazložno ili da su im motivi neznatni u odnosu na razmjere nasilja. S druge strane, ima glasova da su u ovom slučaju izgrednici, boreći se protiv korupcije i kriminala u Nogometnom savezu, u glavi imali ideju općeg dobra? Može li se onda govoriti o klasičnom huliganstvu?

– Mi ne možemo znati točno što je bilo u glavama ljudi na stadionu, ali na osnovi vlastitog istraživanja i dugogodišnjeg poznavanja navijačke scene možemo ustvrditi kako je borba protiv HNS-a i mafije u nogometu općenito bila glavnim motivom pokušaja prekida utakmice. Dakle, nije riječ o klasičnom huliganstvu. Iako je u raspoloženje u javnosti, posredovano medijskom interpretacijom događaja, svelo skupinu koja je prekinula utakmicu na huligane, teroriste i slično, riječ je zapravo o jednoj od niza bitaka navijača i pojedinih aktera civilnog društva u višegodišnjem “ratu” s HNS-om, a na određeni način i s dijelom institucionalnog sustava koji godinama prelazi preko kriminala i korupcije u hrvatskom nogometu. Naprosto, dio navijača drži kako se legalnim metodama – primjerice, neprimjenjivanje Zakona o sportu – više ništa ne postiže.

– Kako komentirate atmosferu linča koja se stvorila u javnosti, a koja je uperena protiv ljudi koji su bacali baklje na teren. Naziva ih se teroristima i četnicima, prijeti im se…?

– To nije nimalo čudno uslijed moralne panike u medijima. Koncept “kruha i igara”, uz stvoreni simbolički red oko uspjeha reprezentacije kao “uspjeha svih nas”, rezultira s jedne strane iskrenim gnjevom svih onih kojima je uz skupi ili jeftini “kruh” ovo jedino pravo zadovoljstvo i prilika za veselje i domoljubni ponos. A s druge strane rezultira gnjevom privilegiranih društvenih skupina koji taj simbolički red stvaraju i koji od iskrenih domoljubnih i sportskih emocija mase ljudi izvlače svoju političku i ekonomsku korist.

– Predsjednica države izgrednike je nazvala “orjunašima”, dakle projugoslavenima. No, često se tvrdi da su naši ultrasi bliski ekstremnoj desnici, posve suprotno od Predsjedničine ocjene. Kakvo je političko opredjeljenje tih navijača? I kakvu poruku šalje Predsjednica s tim “orjunašima”?

– Prema recentnim znanstvenim istraživanjima, mladi u Hrvatskoj, u usporedbi s članicama EU, imaju najnižu stopu povjerenja u nacionalne i političke institucije. Mladi percipiraju političare korumpiranom elitom koja skrbi za osobno, a ne za opće dobro. Ne čudi stoga što su navijači još radikalniji po tom pitanju, te su ujedno u ogromnoj većini stranački neopredijeljeni. Većina pripadnika ultras pokreta u Hrvatskoj je domoljubno orijentirana. Ipak, deplasirano ih je uopće ideološki etiketirati. Poruka koju predsjednica šalje navijačima kao “orjunašima” je promašena i sukladna je narativu “apsolutnog gazde” hrvatskog nogometa i njegovih suradnika. To će nedvojbeno samo doprinijeti daljnjim podjelama u hrvatskom društvu.

Čega se boji naša desnica?

Kolumna Damira Pilića – Slobodna dalmacia, 18. lipnja, 2016

Konzervativnu Hrvatsku zapravo ne plaše lijeve vrijednosti, nego liberalne. Naša desnica misli da se boji komunizma, a ustvari se boji liberalnog svjetonazora

Jedan bauk kruži hrvatskom desnicom – bauk Zorana Milanovića. Sve sile konzervativne Hrvatske ujedinile su se u svetu hajku protiv ovog bauka: Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatska demokratska zajednica, Tepeš i Bandić, žurnalistički radikali i nacionalisti iz konzervativnih udruga. Sve to preplašeno drhti, jauče, stenje, uzdiše, grca i istinski pati od same pomisli da bi se Milanović mogao vratiti na vlast.

Odjednom se u novoj fantomskoj vladi hipotetski pronalazi mjesta za one kojima je nedavno poručivano da, ako su ugroženi, idu tamo gdje neće biti ugroženi. Odjednom mladi junoša konzervativne kontrarevolucije, s ratnim rasporedom u vrhu Ministarstva kulture, više nije nezamjenjiv. Odjednom je i sâm Crni Marko spreman na ostavku. Ukratko: odjednom je sve moguće, samo da Crveni Zoki ne dođe u Banske dvore.

Čega se ovi dobri ljudi toliko boje?

Na prvi pogled, reklo bi se da ljudi ne vole lijevu ideologiju i da se plaše njenog povratka, pri čemu Milanovića vide kao simbola tog navodnog komunizma. Ako je ovo točno, posrijedi je veliki nesporazum, jer Milanović uopće nije ljevičar, a kamoli komunist. Ne samo što je sâm sebe više puta u javnosti okrstio liberalom, a nikad ljevičarom, nego se i u više navrata vrlo kritički, čak i posprdno izražavao o suvremenoj europskoj ljevici: o grčkoj SYRIZA-i je govorio s gađenjem, a ljevičarske antikapitalističke prosvjednike u Frankfurtu nazivao je “divljacima” i “huliganima”.

LGBT agenda

Štoviše, sva bizarnost percepcije Milanovića kao ljevičara vidjela se ovih dana, kad je u intervjuu na Televiziji N1 proglasio HDZ “tradicionalističkom strankom bez ideja”, dodavši s podsmijehom kako je HDZ “jedna stara socijalistička partija.” Dakle, socijalističku etiketu Milanović koristi kao uvredu, što je tipično za izrazito liberalni svjetonazor.

Pritom, da se razumijemo, Milanović ima potpuno pravo na svoj liberalni habitus. Ovdje tek primjećujemo paradoks da taj čovjek nije vođa liberalne nego socijaldemokratske partije, a još je paradoksalnije da ga se desnica boji kao ljevičara.

Ono što pritom možda zbunjuje konzervativni dio Hrvatske jest činjenica da ljevičari i liberali dijele određeni zajednički set vrijednosti, pogotovo kad su u pitanju ljudska prava i individualne slobode, što uključuje maksimalnu toleranciju na najrazličitije životne stilove građana i građanki – upravo ono čega se konzervativna desnica grozi.

Iz ovoga proizlazi da se naša desnica zapravo ne boji lijevih vrijednosti, nego onih liberalnih, što potvrđuju i javni iskazi koji s desnog dijela društvenog spektra, od Crkve do novinskih kolumnista, izbijaju u javnost: u svim tim iskazima, između ostaloga, zajednički je strah od “LGBT agende”, odnosno, jezikom pučkim, strah od toga da pederi ne postanu faktor u društvu. Ali puno prihvaćanje LGBT zajednice nije dio samo lijeve ideje, nego i liberalne. Desnica misli da se boji komunizma, a zapravo se boji liberalnog svjetonazora. To je strah onog Handkeovog golmana od jedanaesterca.

Gay u uppsalskoj katedrali

Kad smo već kod LGBT agende i Katoličke crkve, dopustite da ispričam zgodu što sam je nedavno doživio u Splitu, prilikom intervjua sa švedskim povjesničarem dr. Tomislavom Dulićem, direktorom Instituta Hugo Valentin Sveučilišta u Uppsali (koje postoji od 1477. i najstarije je u cijeloj Skandinaviji), koji je tih dana gostovao u Splitu na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji o totalitarizmu. Bio je 4. lipnja, subota popodne, a sjedili smo na štekatu kavane Bellevue nedaleko Marmontove ulice: čovjeka je zanimalo otkud toliko policije oko nas, a ja sam mu objasnio da će za nekoliko sati Marmontovom ulicom proći vesela i šarena povorka Gay Pridea.

“Prije više godina u uppsalskoj katedrali, a tamo je glavna švedska biskupija, biskup je otvorio izložbu koja se zvala ‘Ecce Homo’, stao mi je pripovijedati čovjek, te pojasnio: “Znači, u katedrali je bila izložba Isusa u gay-situacijama.”

“Oh”, rekao sam ja, zamolivši ga da nastavi.

“Zamislite, to je došlo do znanja Vatikana i do velike polemike između Švedske Crkve i Vatikana. A mi smo protestanti, znate, uopće nismo u Katoličkoj crkvi. Razumijete: izložba se nije odnosila na to da se dezavuira Isus, nego je stvar bila u tome da se pokaže da je on volio svakog čovjeka”, zaključio je švedski povjesničar.

Kako da kažem: nitko ne traži da se naši biskupi odreknu časne vjere pradjedova i pređu u protestante, ali određeni dašak tog liberalnog svjetonazora našu Crkvu ne bi ubio, a puno bi pomogao da se podjele u društvu ublaže. Što se kaže: bilo bi lakše i vama s nama, i nama s vama.

Da zaključimo: nije problem što je Milanović liberal. Problem je što nije ljevičar.

Sve je isto, samo više nema nade

Ċlanak Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 11.lipnja, 2016

Kapitulacija SYRIZA-e i prihvaćanje mjera štednje nisu donijele oporavak grčkom društvu. Dapače, agonija se nastavila i produbila: vanjski dug je porastao za 40 milijardi eura, a zemlju potresaju štrajkovi i demonstracije

Bila je to noć u kojoj su ljevičari širom Europe vadili iz kućnih zaliha arhivske boce vina i šampanjca, da proslave početak velikih promjena. Bila je to noć u kojoj su kamere europskih televizija izravno prenosile delirij iz izbornog šatora SYRIZA-e u atenskoj ulici Panepistimiou, gdje su članovi i simpatizeri stranke razdragano plesali uz zvuke mitske antifašističke pjesme “Bella Ciao”, pola sata nakon što su objavljeni službeni rezultati izbora po kojima je SYRIZA preuzela vlast u Grčkoj. Bila je to noć 25. siječnja 2015. godine.

Optimizam se mogao rezati nožem: te noći činilo se da je svijet opet postao mlad i da Europa konačno dobiva šansu da organizirano ustane protiv neoliberalnog kapitalizma i njegovih rigoroznih mjera štednje koje već godinama uništavaju srednju klasu Europe i europsku socijalnu državu. Taj je ustanak trebao krenuti s juga Europe, s najbuntovnije europske obale – s Mediterana.

Trebalo se samo poklopiti da SYRIZA i njen mladi premijer Alexis Tsipras u svom herojskom jurišu na europske institucije izdrže do prosinca i španjolskih izbora, kada bi dobili snažnog saveznika s Pirenejskog poluotoka, u vidu ljevičarskog Podemosa koji je tada vodio u španjolskim anketama i čiji je lider Pablo Iglesias skupa s Tsiprasom uzvikivao: “Prvo ćemo osvojiti Atenu, a onda Madrid.” Jedino je važno bilo da SYRIZA u borbi s krokodilima izdrži tih 11 mjeseci. Bilo je to prije godinu i pol dana.

Danas znamo ostatak priče. SYRIZA je izdržala samo šest mjeseci.

Povijesni poraz 2:4

Yanis Varoufakis, nekonvencionalni SYRIZA-in ministar financija, od prvog je dana zajahao svoj motor i u “ofenzivi šarma” krenuo obilaziti europske institucije, nastojeći olabaviti kreditnu omču u koje su Grčku dovele prethodne vlade lijevog i desnog centra. Šarmerska ofenziva Varoufakisu je podigla popularnost kod europskih žena, ali ne i kod europskih kreditora: njemački ministar financija Wolfang Schäuble nametnuo se kao brutalni libero koji je zaustavio sve pokušaje grčkog centarfora da se iole približi protivničkom golu.

A onda su krokodili krenuli u protunapad: krajem lipnja obustavili su Grčkoj dotok novca. Premijer Alexis Tsipras bio je prisiljen gledati strahovite prizore u kojima mu umirovljenici na ulicama plaču ispred praznih bankomata. Bio je to početak kraja: krokodili su znali da Tsipras nije krokodil i da ga ti prizori moraju slomiti. Tako je i bilo.

Ključni događaj zbio se u noći 5. srpnja, kad je grčki narod na očajničkom referendumu podržao Tsiprasa da nastavi neravnopravnu borbu, na način koji je Varoufakis predlagao od samog početka. Te naizgled pobjedničke noći sastao se uži, šesteročlani kabinet SYRIZA-e, kako bi odlučio što da uradi s tim neočekivanim narodnim prkosom i entuzijazmom. Te noći sve je izgubljeno: jezgra SYRIZA-e izglasala je kapitulaciju, Varoufakis je ostao u manjini. Tsipras je pokušao u sebi naći snagu za povijesni iskorak, ali nije uspio. Antička drama u užem kabinetu SYRIZA-e završila je ishodom 4:2.

Taj bi rezultat zapravo trebalo pisati 2:4, jer dogodio se poraz na domaćem terenu, poraz koji nije samo uništio grčke nade u pravednije društvo, nego je i direktno spriječio Podemos da u prosincu osvoji Španjolsku, čime je ofenziva europske ljevice zaustavljena, da bi štafetnu palicu revolucije na Starom kontinentu preuzela radikalna desnica iz više zemalja.

Bitka za penzije

Ne možemo znati što bi se dogodilo da je te noći Varoufakis pobijedio, ali znamo posljedice Varoufakisovog poraza. Prihvaćene mjere štednje nisu donijele oporavak grčkom društvu. Dapače, agonija se nastavila i produbila: Grčka danas izgleda još lošije nego prije godinu dana.

U siječnju 2015., kad je SYRIZA došla na vlast, vanjski dug zemlje iznosio je 324 milijarde eura. Danas iznosi 363 milijarde, ne računajući posljednji paket europske pomoći od 86 milijardi.

Depoziti u grčkim bankama u siječnju 2015. iznosili su 160 milijardi eura, a danas se ta svota procjenjuje na 130 milijardi. Stopa nezaposlenosti iznosi 24,5%, te je još uvijek najveća u Europskoj uniji. Nezaposlenost mladih i dalje je iznad 50 posto.

Kao rezultat tog beznađa, Grčku još od početka godine potresaju štrajkovi i prosvjedi, koji nerijetko postaju nasilni. Sezona gnjeva je otvorena nakon što je Tsipras najavio plan smanjenja mirovina za 35 posto, na što su sindikati odgovorili generalnim štrajkom i demonstracijama u cijeloj zemlji. Grčka stvarnost je takva da su mirovine često jedini izvor prihoda u obitelji s tri generacije. Stoga borba za penzije predstavlja zadnju crtu obrane grčkog društva od potpunog raspada. A te su penzije od 2010. smanjivane već desetak puta, te su danas za oko 40 posto manje nego tada.

Ukratko, sve je isto kao lani, samo više nema nade.

Privatni pakao Crnog Marka

Kolumna Damira Pilića, Slobodna Dalmacija, 11.lipnja, 2016

Šef HDZ-a u svojoj stranci polako postaje ono što je u očima javnosti već četiri godine – najomraženiji političar. Zlobnici to vide kao dokaz da HDZ izrazito kaska za ostatkom nacije

Pakao se otvorio pred Tomislavom Karamarkom. Pred samo dva tjedna, na Saboru HDZ-a, činilo se kako mu je podrška u stranci neupitna: u punoj dvorani Vatroslava Lisinskog tek je jedna stidljiva lasta, u vidu HDZ-ova europarlamentarca Andreja Plenkovića, diskretno nagovijestila proljetnu oluju. A onda su se domoljubni oblaci uskomešali, pa mjestimične naoblake sada već prijete otvorenim prolomom, a iz tog meteorološkog kaosa izranjaju i orlovi, koji zasad samo kruže oko plijena koji se još batrga.

Od Varaždina do HDZ-ovih dalmatinskih utvrda, od stranačkih europarlamentaraca do nekih biskupa, demokršćanska bratija sve jače iskazuje skepsu prema svom lideru. Ponegdje se ta skepsa izražava i slikovito, kao u slučaju jednog od veterana HDZ-a koji je u četvrtak, pred središnjicom stranke na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, ovjekovječen kamerom RTL-a, članskom iskaznicom HDZ-a ritualno obrisao stražnjicu i ostavio je pred vratima zgrade.

Polako, ali sigurno, šef HDZ-a i u očima vlastite stranke postaje ono što je u očima hrvatske javnosti već pune četiri godine, iz mjeseca u mjesec – najomraženiji političar. Zlobnici bi rekli kako je to dokaz da HDZ-ovci izrazito kaskaju za ostatkom nacije.

Karamarku je pakao, odmah nakon parlamentarnih izbora i formiranja Vlade, najavio šef opozicije Zoran Milanović. Međutim, ovo nije taj pakao. Ovo je posve privatni Karamarkov pakao, u koji se sâm strovalio brzom cestom za Budimpeštu, a kako se plameni jezičci i miris sumpora približavaju samoj stranci, demokršćani zbijaju redove da ih vrag ne odnese. Bizarno je da Milanović nije morao maknuti ni malim prstom da održi pakleno obećanje – sve je, u vlastitom aranžmanu, obavio šef HDZ-a.

Pijana dama na štiklama

Čak i da HDZ nekom preslagivačkom čarolijom izbjegne ili makar odgodi nove izbore, moralna i politička pozicija Tomislava Karamarka duboko je kompromitirana, a nova vlada neprestano bi plesala na rubu nestabilnosti, kao kakva pijana dama na štiklama, tako da su novi izbori, prije ili kasnije, ipak najvjerojatnije rješenje. Što bismo time dobili?

Na užas desnice, ali i dobrog dijela centra i ljevice, najvjerojatnije bismo dobili povratak Zorana Milanovića. Nije neka sreća, slažemo se. Štoviše, može se reći kako je riječ o prilično mizernom rješenju. Ali između prilično mizernog i katastrofalnog ipak postoji jasna razlika i čovjek se mora voditi načelom manje štete. Ne zato što je to načelo dobro, jer nije – dapače, u određenom smislu je ponižavajuće – nego zato što se drugi princip ne nazire.

Kako sada stvari stoje, na tim mogućim novim izborima HDZ i Most bi dobili manje glasova nego lani, a SDP i Živi zid više. Koja god se postizborna kombinacija sklopi, građanin Hrvatske neće imati velikog razloga za veselje. Pa ipak, ta fantomska buduća vlada mogla bi vrlo brzo, sa svega par poteza, znatno popraviti sadašnju situaciju u zemlji.

Ukratko: dovoljno je poništiti sve odluke koje su u proteklih nekoliko mjeseci donijeli sadašnja vlada i njezini ministri.

To neće biti neki veliki posao, jer od pustih najavljenih vladinih reformi u ovih smo par mjeseci vidjeli samo dvije: ukidanje Ureda predsjednika Mesića i ukidanje pečata.

Mrakovi prošlosti

Ovo za ukidanje pečata čak i nije toliko besmisleno, pa tu odluku ne treba ni dirati, za razliku od odluke o Mesiću: lako je izračunati da je cijeli godišnji trošak njegova Ureda značajno manji od gospodarske i političke koristi koju Hrvatska ima od njegovih putovanja i kontakata sa svjetskim državnicima. Dovoljno je samo spomenuti INA-ina naftna polja u Siriji i dobre odnose koje Mesić ima sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, čime se ne može pohvaliti nijedan drugi hrvatski političar.

Nešto više posla čeka novog ministra ili ministricu kulture, jer tu treba poništiti više stvari: od ukidanja potpore za neprofitne medije i manjinska glasila do revizionističkog odnosa prema antifašizmu i suvremenoj hrvatskoj povijesti. Govoreći o ostalim resorima, valja poništiti diletantske smjene na Hrvatskoj televiziji (zbog kojih je gledanost HTV-ovog večernjeg Dnevnika pala na rekordno niske razine), kao i ukloniti natražnjački i cenzorski utjecaj politike na Jokićevu reformu školstva.

Ovo nisu neki revolucionarni potezi, ali je važno da se zaustavi ova nepodnošljiva kontrarevolucija koja nas pod krinkom patriotizma vodi u mrakove prošlosti. Neviđen prodor desnog ekstremizma u politički i društveni mainstream, koji Hrvatskoj nanosi veliku štetu i na domaćoj i na međunarodnoj sceni – a na koji Most uopće nije reagirao, iako se na početku balade predstavljao kao HDZ-ov korektiv – nužno je vratiti tamo gdje pripada u svakoj civiliziranoj zemlji: na marginu društva. I već će Hrvatska biti osjetno bolja zemlja.

Kurikulum za 21. vijek

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 4. lipnja, 2016

Jasno da su ljudi poput Željke Markić sada u panici: s ovakvom reformom obrazovanja cijela bi se njihova projekcija Hrvatske mogla urušiti već u idućoj generaciji

Konačno se u Hrvatskoj dogodio prosvjed bez fašističkih slogana i bez jednoumnih zahtjeva za oduzimanjem tuđih prava. Ustavši protiv sirovog miješanja politike u reformu obrazovanja, građani Hrvatske u srijedu su napokon, pod egidom “Hrvatska može bolje”, priredili jedan progresivni happening, istovremeno u 13 hrvatskih gradova i više svjetskih metropola, s epicentrom na krcatom Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Što bi rekla premijerova žena: “Svaki razuman čovjek trebao bi biti ovdje.”

Jedna stvar upala je u oči: žestoko nastojanje organizatora da prosvjed prikažu kao nepolitički, vjerojatno iz straha da ih se ne etiketira kao pijune opozicije. Taj strah je nepotreban: pa jasno da je prosvjed bio politički. Svaki građanin koji je u srijedu popodne izišao na trgove hrvatskih gradova učinio je time duboko političku gestu.

Naravno, ne u smislu dnevne ili stranačke politike, nego u smislu činjenice da obrazovanje predstavlja duboko političko pitanje. Karakter obrazovanja u nekoj zemlji ima snažne političke implikacije, koje se vrlo jasno odražavaju na društvenu stvarnost. Najbolji primjer je upravo – Hrvatska. Odnosno, “revolucionarna” promjena nastavnih sadržaja u Hrvatskoj koja se odvila početkom 90-ih, te njene političke i društvene posljedice.

U tadašnjem jurišu liberalne demokracije i kapitalizma na socijalistički kurikulum odmah su stradali marksizam, TIPSS (Teorija i praksa samoupravnog socijalizma) te ONO i DSZ (Općenarodna obrana i društvena samozaštita), koje je zamijenio vjeronauk. Umjesto znanstvenog socijalizma, dobili smo neznanstveni katehizam. Umjesto koncepta “naoružanog naroda”, zbog kojeg je i postojao predmet “ONO i DSZ”, dobili smo članstvo u NATO-u.

Zašto dogma?

Da se razumijemo: ukidanje ovog potonjeg predmeta i nije tako loša zamisao, jer se time uspjelo donekle demilitarizirati društvo, ali je plaćena (pre)visoka cijena: sada smo dio svjetske alijanse koja diljem planeta masovno ubija civile, a Europu huška na rat protiv Rusije.

Nadalje, umjesto ideje i prakse društvenog vlasništva, kako su nas do 1990. učili marksizam i TIPSS, dobili smo ideju i lopovsku praksu privatizacije, koju smo dopustili šutke, jer je novi kurikulum tako nalagao, odnosno više u njemu nije bilo protuideje koja bi to spriječila. Danas znamo da je ta ideja ekonomski upropastila i teško raslojila hrvatsko društvo, ali sada je kasno: društvo je već upropašteno i raslojeno.

Usput je, u tom kurikularnom jurišu s početka 90-ih, napravljena i nacionalistička revizija udžbenika povijesti, pa smo dobili generacije koje iz škole izlaze uvjereni da su partizani bili zločinci, a ustaše nekakvi “borci za hrvatsku slobodu”. Iza tih generacija ostao je trag svastika i ušatih “U” na mnogom hrvatskom zidu.

Prema tome, jasno je da karakter obrazovanja presudno određuje karakter društva. Nije svejedno hoće li naglasak kurikuluma biti na vjerskom ili na znanstvenom tumačenju svijeta: u prvom slučaju škole će isporučivati dogmatske mozgove, a u drugom će iz tih škola izlaziti ljudi s vječitim “zašto” na usnama. Jasno da će to utjecati i na buduću popularnost konzervativnih, odnosno progresivnih političkih partija.

Stari gad Murakami

Iz svega ovoga jasno je i kome smeta ovakva reforma obrazovanja, i čija bi aktualna (kontra)revolucija, uz takvu reformu, postupno postajala predmet sprdnje sve većeg broja mladih ljudi. Zato je i razumljivo da su ljudi poput Željke Markić i udruge poput njezine “U ime obitelji” sada u panici: cijela bi se njihova projekcija Hrvatske mogla s ovom reformom urušiti već u idućoj generaciji.

Te su se snage na dan prosvjeda legitimirale službenim zahtjevom da se s popisa školske lektire izbaci cijeli niz reformom predloženih knjiga koje “mlade navlače na teme seksualnosti”. Prijateljica premijerove žene prognala bi iz škola ne samo dvije najprevođenije i najnagrađivanije hrvatske književnice, Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić, nego i neke od najvažnijih svjetskih pisaca, poput Marguerite Duras i Harukija Murakamija, i to zato što je gospođa metodom trganja iz konteksta pronašla u njihovim djelima rečenice koje opisuju razne oblike seksualnosti.

To znači da bi ova žena, kao i ideologija koja stoji iza nje, zabranila mladima Joycea zbog “Uliksa”, Nabokova zbog “Lolite”, nobelovca Llosu zbog homoseksualnih pasaža iz “Katedrale”, a ponajvećeg afroameričkog romanopisca Jamesa Baldwina zbog cjelokupnog opusa. Ovaj barbarski napad na klasike hrvatske i svjetske književnosti svjedoči dubinu zla te ideologije: pred tim srednjovjekovnim kurikulumom i nevjernik se mora prekrstiti od sablazni.