Od Stepinca ne vidim Boga

Intervju Damira Pilića s fra Markom Oršolićem – Slobodna Dalmacija, 20.kolovoza, 2016

Teolog Šagi-Bunić je govorio da Stepinac nema krivične odgovornosti jer se trudio koliko je mogao, ali ima osobne odgovornosti jer nije slijedio ono ‘Ne ubij’, a ustaše su bili pravi zločinci i koljači pred njegovim očima. NDH je odmah donijela sve nacističke zakone, a on se nije usprotivio

Fra Marko Oršolić (73) jedan je od poznatih i uglednih franjevaca iz provincije Bosne Srebrene. Ovaj istaknuti teolog, politolog i publicist objavio je više knjiga i nekoliko stotina znanstvenih članaka s područja filozofije znanosti, fundamentalne teologije i teologije dijaloga, a smatraju ga i jednim od najboljih poznavatelja marksizma na ovim prostorima.

Dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, međunarodne nagrade Abt Emanuel i Povelje slobode, fra Marko Oršolić je osnivač i zamjenik direktora Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra (IMIC) u Sarajevu, koji promovira međureligijski dijalog i razvoj dijaloga o pravdi i miru u Bosni i Hercegovini i jugoistočnoj Europi, te podržava ciljeve multireligijskog, multietničkog i multikulturalnog društva.

S fra Markom razgovaramo o kardinalu Stepincu, jugoslavenskom komunizmu i IMIC-ovom projektu suočavanja s prošlošću u BiH.

– Nedavno je počela s radom mješovita komisija Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve o kardinalu Stepincu i njegovoj ulozi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kakav je vaš stav o toj ulozi?

– Komisija već zasjeda i nije od mene fer da utječem na komisiju. Mogu samo ponoviti što sam već govorio o Stepincu.

– Izvolite.

– Kad sam 1993. došao iz Münchena, u očajnoj situaciji – jer sam se tada brinuo za majke i djecu iz miješanih brakova, njih oko dvije tisuće – trebalo mi je milosti da dobijem snagu, i došao sam u zagrebačku katedralu da se pomolim Bogu Svemogućem, ali od lijesa sa Stepincem nisam mogao doći do oltara. I tada sam u jednom intervjuu rekao: “Ja od Stepinca ne mogu doći do Boga.”

Kad ga je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim, tu sam malo promijenio mišljenje o Stepincu. Ako ga je papa koji je meni drag proglasio blaženim, onda ima nešto u njemu. Ali ja ću ipak za zagovor moliti svetog Antu Padovanskog.

– Je li Stepinac, po vama, zaslužio biti proglašen svetim?

– Moj bratić Marko Oršolić je napravio crkvu u Orašju posvećenu Stepincu, pa su novinari pitali kako to komentiram, a ja sam rekao: “Sve crkve su kuće Božje, a Stepinac je samo titul, ono što pravoslavni kažu ‘hramovska slava’, koja se obilježava jedan dan u godini.” Samo je Bog svet – to sam naučio od islama. A ove kategorije svetosti i blaženosti, to su samo ljudske izvedenice.

– Svojedobno ste u našem listu izjavili da je NDH uzela katolicizam kao podršku i pozivala se na njega, a da tadašnja vrhuška Crkve nije dovoljno reagirala na tu zloupotrebu. Kazali ste i da Stepinac nije shvatio svoje vrijeme, ni tada ni kasnije?

– Često se sjetim svojih razgovora s našim pokojnim teologom fra Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem o ulozi nadbiskupa Stepinca. On je govorio: “Stepinac nema nikakve krivične odgovornosti, jer se trudio koliko je mogao, ali ima osobne odgovornosti, jer nije slijedio ono ‘Ne ubij’, a ustaše su bili pravi zločinci i koljači pred njegovim očima.” NDH je odmah donijela sve nacističke zakone, a Stepinac se nije usprotivio. Kad vidite koliko je samo hijerarha Srpske pravoslavne crkve život izgubilo od ustaša, a Stepinac nije reagirao.

– U knjizi “Zlodusima nasuprot: Religija i nacionalsocijalizam” objavili ste dokument od 24. srpnja 1941. pod naslovom “Upute generalnog definitorija Franjevačkog reda”, iz kojeg se vidi da se franjevačka provincija Bosna Srebrena već tada jasno ogradila od ustaškog pokreta, osudila ga i svim pripadnicima reda zabranila suradnju s ustašama pod prijetnjom isključenja iz reda?

– Franjevci nisu žalili za Kraljevinom Jugoslavijom, ali su odmah vidjeli kakve zločine rade ustaše i to im je bilo nepodnošljivo.

– Kako je moguće da su franjevci to vidjeli iz Bosne, a Stepinac nije uspio vidjeti s Kaptola?

– To je pitanje za njega. Ja bih rekao da se u današnjoj priči o Stepincu radi o populističkoj jeftinoj pobožnosti. Katoličkoj crkvi Stepinac je važan jer kroz njega vide svoju ulogu u NDH. Ali samo Isus oslobađa. Recimo, kardinal Bozanić je u Zagrebu zabranio mise za Pavelića, ali nije rekao zašto.

– A što biste vi rekli: zašto?

– Zato što je bio javni grešnik koji je zastupao nacističke zakone. I Hitler je bio kršteni katolik, kao i Pavelić, ali za njih nema pokore. Ako dođe netko od Pavelićeve rodbine kod svećenika, on može održati misu za grešnu dušu Ante, ali ne smije spomenuti “Pavelić”, kao ni “Hitler”, jer to vuče konotacije.

Ja ne mogu shvatiti, kad naši biskupi vode naše vjernike na Isusov grob u Jeruzalem, da nitko od njih ne ode u Yad Vashem, koji je spomen na šest milijuna ubijenih Židova. Zar nije Isus kao Bogočovjek sahranjen upravo u Auschwitzu?

– Stepinac nikad nije osudio NDH, ali jest osudio jugoslavenski komunistički režim, što je linija koju je Katolička crkva zadržala sve do danas. S druge strane, vi ste još 1973. u Vatikanu tumačili da je komunizam u bivšoj Jugoslaviji bio nešto sasvim drugo od komunizma u SSSR-u i ostalim zemljama Varšavskog pakta?

– Valja znati da su 1943. Churchill i Roosevelt natjerali Staljina da raspusti Treću Internacionalu, i Tito se s tim složio. Poznata osuda komunizma od strane pape Pija XI. iz 1937. godine – a na koju se kasnije naslonio Stepinac – odnosila se na komunizam te Treće Internacionale, koji je dakle 1943. ukinut. A onda je Churchill, da bi se uvjerio u situaciju u Jugoslaviji, poslao svog sina da vidi što to komunist Tito radi. I sin je javio ćaći da su jedino Titovi partizani dosljedni antifašisti. Ovo što su u Srbiji danas izjednačili četnike i antifašiste – to je smiješno, krivo i pogubno, što je još Churchillov sin vidio.

– Ipak, Rezolucija Vijeća Europe također jednako osuđuje nacizam, fašizam i komunizam?

– Tu Rezoluciju su izboksale baltičke države i Poljska, to je njihova osveta za staljinizam, ali to nema nikakve veze s komunizmom nego sa Staljinovim imperijalističkim sistemom. To je trebalo preciznije formulirati: trebalo je u Rezoluciju staviti “staljinizam” ili “staljinistički imperijalizam”, a ne komunizam.

– Možete li nam nešto reći o projektu suočenja s prošlošću u BiH, na kojem radite posljednjih godina?

– Godine 2008. sam otvorio IMIC-ov centar u Republici Srpskoj, u Šamcu, i taj centar je otvoren s jednim ciljem: suočite se s istinom u sjeveroistočnoj Bosni! Od Broda do Brčkog, i od Doboja do Šamca – to je četverokut gdje je bilo jako puno zločina u Drugom svjetskom ratu. Tu još uvijek puno ljudi slavi što je pao Berlin, pa tek onda Odžak, tek 25. svibnja 1945. godine. Puno je ljudi tu bilo u NDH.

Problem je što Crkva sada pokušava neke mise zadušnice za njih, i to je u redu – i ja sam držao mise zadušnice za Bleiburg u crkvi svetog Ante u Sarajevu, i ovako sam počeo: “Pomolimo se za stradale s Križnog puta i pod Bleiburgom. Pomolimo se za duše onih koji su im nanijeli patnju, ali i za one kojima smo mi nanijeli patnju.”

– Kakve su bile reakcije vjernika na takvu misu?

– Prigovorili su mi da je to prva misa gdje se nije govorilo o našoj patnji, a ja sam rekao da ta patnja nije oslobađajuća, nego je samo Isusova patnja oslobađajuća. Tako se moli u Njemačkoj i Francuskoj još od 1945. godine, jer nitko nije mogao pomiriti Francuze i Nijemce koji su u tri zadnja rata bili na suprotnim stranama i mislilo se da nema ideologije koja može spojiti ta dva naroda, osim katoličke organizacije Pax Christi, koja je 1945. i osnovana s tim ciljem pomirenja nepomirljivih.

– Možete li nam reći nešto o toj organizaciji?

– To je organizacija njemačkih i francuskih biskupa o suočavanju s prošlošću. Tadašnji francuski državnik De Gaulle nije dopuštao članstvo u Pax Christi nijednom biskupu koji je bio za kolaboracionistički Petenov režim ili je šutio o Petenovim zločinima. A njemački kancelar Adenauer je rekao njemačkim biskupima da je sramota što nitko od njih nije bio u Hitlerovom zatvoru, niti se protivio Hitleru. Ali njemački biskupi su se, za razliku od naših, pokajali već u kolovozu 1945., kada su objavili poslanicu u kojoj osuđuju nacionalsocijalizam. Oni nikad nisu na Index Librorum Prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga, op. D.P.) stavili “Mein Kampf”, što je velika sramota i blamaža.

– Koliko je tadašnji ratni papa Pio XII. odgovoran za nereagiranje na nacifašizam? Jednom ste njegovu Crkvu nazvali “šutljivom”?

– Papa Pio XII. je bio tjeskoban, čekao je samo da to prođe, otuda njegova šutnja.

– Vratimo se na vaš projekt suočavanja s prošlošću. Kako to izgleda?

– Mi smo dogovorili sa župom Materinstva blažene Djevice Marije u selu Hrvatska Tišina kod Šamca da se tu napravi IMIC, i oni da naprave Kuću mira. I u toj Kući mira smo mi imali programe za suočavanje s prošlošću – to je međuentitetski i prekoentitetski projekt. Prije dva tjedna smo tamo željeli otvoriti Spomen-sobu Zorana Đinđića, koji je tu rođen i živio pet godina, ali to nije baš dobro ispalo.

– Što se dogodilo?

– Bilo je predviđeno da održimo predavanje “Uloga djela i djelatnosti Zorana Đinđića za proces suočavanja s prošlošću naših krajeva”, a predavači su bili Đinđićev zamjenik Žarko Korać i novinar Miloš Vasić, koji je napisao knjigu “Atentat na Zorana Đinđića”. Ali vjernici iz Hrvatske Tišine nisu bili spremni na to, pa su nas potjerali. Oni su to doživjeli kao da otvaramo Spomen-sobu Karadžiću ili Miloševiću, a naglasak predavanja je bio da je Đinđićeva djelatnost u tome da se Miloševića makne i pošalje u Haag.

– I što ste onda napravili?

– Otišli smo u Šamac i predavanje održali u jednom restoranu. Dobro smo prošli, nisu nam gume izbušili.

– To vas nije demoraliziralo?

– To je nesretan kraj, pun lošeg pamćenja. Tu su 1917. Srbi pobili Hrvate, na kraju Prvog svjetskog rata, pa su Hrvati tu pobili Srbe 1941. i 1944., pa su onda u zadnjem ratu opet Srbi pobili Hrvate, početkom 1992. godine. Mi nastavljamo sa suočavanjem s prošlošću tamo, na način kako je prije 70 godina radila Pax Christi. Znači: molimo za stradalnike, molimo za one koji su doprinijeli njihovom stradanju i molimo za one čijem su stradanju oni doprinijeli.

– Desnica u Hrvatskoj vapi za lustracijom. Mislite li da to može pomoći u rasvjetljavanju istine o prošlosti?

– Lustracija je najveća glupost. Prvo se moraš suočiti s prošlošću, inače je to zamućivanje ljudi. Recimo, knjiga oca i sina Goldsteina je pokazala da je Tito slao svoje policajce u Rusiju na obuku, ali Tito je 1948. s tim raskinuo, i zato ne možeš jugoslavenski komunizam trpati u isti koš sa staljinizmom. Pa Tito je s Jovankom kasnije otišao u Vatikan, na noge papi Pavlu VI., i tada su Jugoslavija i Vatikan uspostavili diplomatske odnose.

– Koji je najveći problem u suočavanju s prošlošću?

– Problem je što svatko prikazuje svoje žrtve, a zanemaruje tuđe. A to je spirala zla koja se mora prekinuti. To je polančavanje zla. A ja sam rođen u tom kraju i ne mogu dozvoliti to polančavanje zla.

– Gdje ste rođeni?

– U selu Tolisa, općina Orašje, dvadesetak kilometara od Hrvatske Tišine. Tamo ima franjevački samostan, tu ja sada živim.

Bilo jednom u Olimpiji

Slobodna Dalmacija – 11 kolovoza, 2016

Priča o olimpijskom primirju, stara tri tisuće godine, nadaje se kao bajka iz sretnije prošlosti. Mlađi ljudi uopće ne znaju za tu tradiciju, jer nitko više niti ne govori o tome

Lijepo je vidjeti kako su Olimpijske igre u Rio de Janeiru, sukladno drevnim olimpijskim običajima, donijele privremeni prekid ratova na planetu. Užitak je gledati kako su zaraćene strane u Siriji na mjesec dana zakopale ratne sjekire, pa sada u rovovima prate satelitske prijenose iz Brazila. Divota je uočiti kako je mir zavladao i u Jemenu, gdje obje strane – i “Božji partizani” Hutiji i saudijska vojska – motre zbivanja na Olimpijadi, neometani minobacačkim granatama. Radost prožme ljudsko srce kad vidi da i na Krimu vlada idilična atmosfera, jer su i braća Ukrajinci i braća Rusi odlučili poštovati olimpijsko primirje.

Nažalost, prethodni pasus potpuna je izmišljotina. Ništa se od toga nije dogodilo: na Krimu se opet puškara, u Jemenu granate izoravaju pustinju, a u Aleppu je od otvorenja Olimpijade na obje strane, i kod Assadovih vojnika i kod islamskih ekstremista, izginulo na tisuće boraca, uz nepoznat broj civila.

Priča o olimpijskom primirju, tradicija stara tri tisuće godine, nepovratno se nadaje kao bajka iz sretnije prošlosti. Mlađi ljudi uopće ne znaju za tu tradiciju, jer nitko više niti ne govori o tome.

Sparti kazna, Gruziji ništa

Legenda veli da se olimpijsko primirje definira kao “razdoblje mira i prekida sukoba između grčkih polisa u antičko doba”. Stupalo je na snagu početkom Olimpijskih igara i trajalo do kraja Igara. Za to vrijeme prekidale su se sve vrste sukoba između polisa, svi ratovi, svađe i nemiri.

U ta čudna vremena poziv na Olimpijske igre automatski je značio i poziv na Sveti mir – Ekeheiriju, kako bi se sportašima iz svih polisa omogućio slobodan prolaz i sudjelovanje na Igrama, kao i povratak kući. Kršenje Svetog mira strogo je kažnjavano, pa se spominje slučaj kad su Spartanci za vrijeme Igara napali elejsku utvrdu Lepreum, zbog čega su kažnjeni s tada basnoslovnih 200.000 drahmi.

Ništa od toga nije ostalo u današnjem svijetu. Kad je nekoliko sati uoči otvaranja Olimpijade u Pekingu 2008. Gruzija napala odmetnute proruske pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju (zbog čega se ruski predsjednik Vladimir Putin morao hitno vratiti iz Pekinga), nije niti s jednom simboličnom drahmom kažnjena ni Gruzija, ni zapadni mentori koji su je nagovorili da Olimpijadu iskoristi za tenkovsko-topovski biatlon.

Mirotvorna olimpijska tradicija iz antičke Grčke teorijski je oživjela 1993. godine, otkad Generalna skupština Ujedinjenih naroda pred svake zimsku i ljetnu Olimpijadu usvaja rezoluciju o primirju. Doduše, taj je dokument implementiran samo jednom, za vrijeme Zimske Olimpijade 1994. u norveškom Lillehameru, kad je tadašnji šef Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch prekinuo Igre i došao u opkoljeno Sarajevo iskazati podršku i dostaviti pomoć za sarajevsku djecu.

Iako te UN-ove rezolucije u praksi nisu značile ništa, svijet se barem mogao tješiti da negdje netko vodi računa o progresivnim tradicijama iz davnih vremena. Ali ni te teorijske utjehe više nema. Zadnju takvu rezoluciju UN je donio 2011. godine, uoči Ljetne Olimpijade 2012. u Londonu. Uoči ove Olimpijade u Riju takva rezolucija nije donesena. Nitko se nije ni sjetio.

Dobrodošli u stravični svijet

Ili se možda netko i sjetio, pa malo razmislio i odmahnuo rukom: svijet ionako odlazi kvragu, nikakvih principa u međunarodnoj politici više nema (osim financijskih i tzv. geostrateških), a sama organizacija Ujedinjenih naroda – zamišljena kao vrhovno političko tijelo slobodnog svijeta – postala je mrtvi paravan za samovolju jedine supersile. Čemu se onda zajebavati s nekakvom rezolucijom koja vrijedi koliko i obećanje NATO-pakta da se neće širiti na istok?

Beskonačni zalazak Fidela Castra

Slobodna Dalmacija 11. kolovoza, 2016

Američki embargo onemogućio je kubanske komuniste da ostvare puni potencijal svoje revolucionarne utopije, ali El Comandante je ipak uspio stvoriti zemlju najobrazovanijih ljudi na svijetu, čiji su glavni izvozni proizvod – vrhunski liječnici

U subotu 13. kolovoza Fidel Castro napunit će 90 godina. Komunistički revolucionar i biblijski retoričar, intelektualac i autokrat (za neke i diktator), tvorac prve socijalističke države na zapadnoj hemisferi, Castro je Kubom vladao punih 49 godina, da bi ga 2008., nakon što je obolio, na funkciji zamijenio mlađi brat Raúl.

El Comandante je rođen 1926. u mjestu Mayari na istoku Kube, u provinciji Oriente, kao izdanak bogate španjolske aristokracije: otac mu je bio vlasnik velike plantaže šećerne trske. Privilegiran rođenjem, već na toj plantaži dječak Fidel je uvidio u kakvim bijednim uvjetima žive eksploatirani slojevi tada kapitalističke Kube: u tom dječjem uvidu leži temeljna klica kasnije pobune, zahvaljujući kojoj će taj bogati aristokrat povesti revoluciju u ime prezrenih na svijetu.

Godinama se školovao kod jezuita u Santiagu i Havani. Neki tvrde da je baš u tim katoličkim učilištima izbrusio govornički talent, koji mu je kasnije omogućio da drži čuvene višesatne govore: njegov govor u UN-u iz rujna 1960. godine, koji je trajao četiri sata i 29 minuta, još uvijek je najdulji govor ikada održan u hramu svjetske politike. A na kongresima Komunističke partije Kube znao je govoriti i mnogo dulje.

Iako je prvih desetljeća znao progoniti religiju, o liku & djelu Isusa Krista uvijek se izražavao biranim riječima. Kad su ga nakon trijumfalnog ulaska u Havanu 1959. strani novinari pitali kako je moguće da jedan jezuitski đak stane na čelo komunističke revolucije, i kad su ga iskali da objasni vezu između komunizma i Krista, Castro je odgovorio: “Nikad nisam vidio proturječnosti između ideja koje sam podržavao i ideja tog simbola, izuzetne pojave.” Inače, Božić je na Kubi danas državni praznik.

Prgavi doktor znanosti

U 18. godini proglašen je najvećim atletom među kubanskim srednjoškolcima. Svijest da je fizički najjači Kubanac svoje generacije morala je odigrati važnu ulogu u formiranju karaktera budućeg pobjednika. U latinoameričkoj macho-kulturi to je bio adut koji je doprinio njegovom autoritetu među kubanskom gerilom.

Godine 1950. doktorira pravo na Sveučilištu u Havani, a na izborima 1952. planira se kandidirati za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu. No tadašnji je kubanski diktator, general Fulgencio Batista, u državnom udaru zbacio vladu i otkazao izbore, s čime se prgavi doktor pravnih znanosti nije mogao pomiriti.

U borbu za vlast Castro najprije kreće pravnim putem: ulaže tužbu sudu protiv Batiste zbog kršenja ustava, ali sud odbacuje tužbu. Stoga se El Comandante okreće drugim metodama: 26. srpnja 1953., skupa s grupom istomišljenika, oružano napada vojarnu Moncada u Santiagu. Biva uhvaćen i osuđen na 15 godina zatvora.

Na suđenju se branio sâm: u znamenitom četverosatnom govoru u sudnici drsko je odbacio sve optužbe, uz završne riječi: “Povijest će me odriješiti.” Upravo pod tim naslovom (“History Will Absolve Me”) taj je govor publiciran i danas predstavlja važno štivo za sve koji proučavaju umijeće retorike.

Dvije godine kasnije, u svibnju 1955., diktator Batista čini grešku koja će ga stajati vlasti: proglašava amnestiju i pušta Castra na slobodu, a ovaj odlazi u Meksiko i tamo formira novu revolucionarnu grupu. U meksičkom egzilu upoznaje mladog argentinskog liječnika Ernesta Che Guevaru, koji je na svojim ranijim motorističkim putovanjima po Južnoj Americi stekao isti klasni uvid o kapitalizmu kakav je Castro stekao na očevoj plantaži. Che i Castro se zbližavaju: nastaje revolucionarna osovina koja će promijeniti Latinsku Ameriku.

Već u prosincu 1956. Castro se brodom “Granma” ilegalno vraća na Kubu, te se iskrcava na obali rodne provincije Oriente: na “Granmi” su 82 gerilca koji su naumili srušiti Batistu. Već u prvih nekoliko dana pogiba ili nestaje čak 70 gerilaca: ostaje tek 12 revolucionarnih apostola i čini se da je sve izgubljeno.

CIA ga učinila marksistom

Ostalo je povijest. Zahvaljujući masovnoj podršci naroda i širokoj mreži jataka, nakon dvije godine gerilskih borbi Castrove trupe 1. siječnja 1959. ulaze u Havanu, a Batista nekoliko sati ranije avionom zauvijek bježi s Kube. Revolucionarni štab Castro smješta u netom otvoreni hotel “Hilton”, koji ubrzo mijenja ime u “Habana Libre”, čime El Comandante simbolički raskršćava s kapitalizmom.

Dotad je njegova politička agenda bila koktel antiimperijalizma i kubanskog nacionalizma, ali (za razliku od brata Raúla i najbližeg suradnika Che Guevare) još ne iskazuje komunistička uvjerenja. Do toga će doći tek dvije godine kasnije, nakon što CIA organizira neuspješnu invaziju kubanskih emigranata na Zaljev svinja: tada se El Comandante okreće SSSR-u i njegova teorijska agenda postaje marksizam-lenjinizam, što današnju Kubu čini posljednjom zemljom tzv. realnog socijalizma u svijetu.

Dugotrajni i povijesno nezapamćeni američki embargo onemogućio je kubanske komuniste da ostvare puni potencijal svoje revolucionarne utopije, ali El Comandante je i u takvim uvjetima uspio stvoriti zemlju najobrazovanijih ljudi na svijetu, čiji su glavni izvozni proizvod – vrhunski liječnici. Kuba za obrazovanje izdvaja i do 14 posto (oskudnog) BDP-a, što je svjetski rekord, a dvije trećine Kubanaca ima neku vrstu više naobrazbe. Usprkos siromaštvu, zdravstvo i školstvo na Kubi su besplatni za sve građane.

Na optužbe i kritike zbog progona disidenata i političkih zatvorenika – što je Raúl u svom mandatu znatno ublažio – El Comandante je uvijek odgovarao jednako: “U zemlji koja živi pod opsadom svako otpadništvo predstavlja izdaju.”

Jedan od njegovih biografa, španjolski novinar i publicist Ignacio Ramonet, opisuje Castra kao čovjeka “bez intimnog prijatelja i intelektualnog partnera na njegovoj razini.” Vele da je jedini čovjek koji je mogao probiti tu Castrovu samoću – i jedini kojeg je El Comandante znao poslušati – bio pokojni kolumbijski nobelovac Gabriel García Márquez, koji je zapisao da je Castro “najbolje što se Latinskoj Americi dogodilo u 20. vijeku”.

Zadnji put El Comandante se u javnosti ukazao u travnju ove godine, kad je na kongresu Komunističke partije Kube najavio svoj fizički odlazak: “Uskoro ću imati 90 godina. Uskoro ću biti kao i svi drugi. Vrijeme će doći po sve nas, no ideje kubanskih komunista će ostati kao dokaz na planetu da, ako se na njima radi sa zanosom i dostojanstvom, one mogu proizvesti materijalna i kulturna dobra koja ljudi trebaju, a mi moramo nastaviti borbu za te ideale bez prekida.”

Dva lica MOST-a

Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 4.kolovoza, 2016

Glasnom šutnjom u nedjelju i jednako glasnim priopćenjem u srijedu MOST poručuje otprilike ovo: ubojstvo u njemačkoj garaži je zločin, ali ubojstvo u švedskoj ambasadi je patriotski čin. To je taj famozni MOST-ov moral

Protekli tjedan obilježile su žestoke reakcije političkih aktera s hrvatske desnice, koji su se listom obrušili na otkrivanje spomenika Miru Barešiću, hrvatskom emigrantu koji je prije 45 godina u Švedskoj pravomoćno osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora u Stockholmu Vladimira Rolovića. Pogledajmo ukratko te reakcije naših viđenijih desničara na otkrivanje spomenika pravomoćno osuđenom egzekutoru, koji se nakon amnestije 1991. vratio u Hrvatsku te kao pripadnik Hrvatske vojske odmah stradao u mutnim i nerazjašnjenim okolnostima.

Politički tajnik HDZ-a Davor Stier ovako je osudio otkrivanje spomenika čovjeku koji je zaslužan za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, ali je prethodno bio umiješan u likvidaciju političkog protivnika na stranom tlu: “Bilo kakav doprinos u stvaranju hrvatske države naravno da se cijeni, ali on ne može biti alibi da se ne odgovara kad su počinjeni zločini.”

Još je rezolutniji i moralno nepokolebljiviji u osudi nekadašnjeg egzekutora bio novopečeni predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, koji je dao beskompromisnu izjavu: “Svi oni koji su se u jednom trenutku stavili u službu hrvatske države, u trenucima kada je bio ugrožen i opstanak Hrvatske zbog velikosrpske agresije Miloševićevog režima, na taj način su dali doprinos. Ali sa kuta gledanja Hrvatske demokratske zajednice to ne amnestira od odgovornosti (za ranije zločine, op. D.P.).”

Ipak, u moralnom smislu, HDZ-ovce su nadmašili MOST i MOST-ov čelnik Božo Petrov, koji su povodom otkrivanja spomenika Barešiću izdali posebno priopćenje, u kojem vizionarski navode da će “nove, mlade generacije smoći snage nadvladati teške povijesne greške i krenuti stvarati bolju budućnost za građane Republike Hrvatske, držeći se pri tom jasne poruke da zločin ne može biti počinjen kao opravdanje za neki viši cilj ili navodno društveno dobro”.

MOST-ovci su pritom pozvali sve političke aktere u Hrvatskoj da se “jasno ograde od svih totalitarnih zločina, ideologija i kadrova koji su u njima sudjelovali”. Kako je ubojstvo ambasadora Barešić 1971. počinio kao član proustaške organizacije “Hrvatski narodni odpor”, koju je osnovao zapovjednik logora Jasenovac i ustaški ratni zločinac Maks Luburić, jasno je da je MOST ovim priopćenjem osudio zločine, ideologiju i kadrove ustaškog totalitarnog režima i kasnijih emigrantskih organizacija koje su se programski i akcijski pozivale na ustaško totalitarno naslijeđe.

Fine razlike u egzekucijama

Svakako valja pohvaliti HDZ i MOST za ove hrabre i visoko moralne izjave, pogotovo što Barešić kao ikona radikalne desnice visoko kotira u krugovima ljudi koji glasaju za HDZ i MOST. Osuditi otkrivanje ovakvog spomenika, i to samo mjesec dana prije izbora, doista svjedoči o iznimnoj moralnoj dosljednosti naših vodećih desnih stranaka, koje su unaprijed žrtvovale dio glasova kako bi poslale snažnu poruku da pravomoćno osuđene ubojice političkih protivnika na stranom tlu ne zaslužuju spomenike na domaćem tlu, čak ni kada dolaze s desnice.

Ili sam se ja negdje zajebao u ovoj visoko moralnoj priči? Čekajte malo da provjerim.

Ah, sva je prilika da su mi ove kolovoške vrućine pomutile mozak. Sada razabirem da su vodeći HDZ-ovci i MOST-ovci doista dali ove izjave, ali ne povodom otkrivanja spomenika Barešiću u nedjelju, nego tri dana kasnije, u srijedu, nakon što je sud u Münchenu bivše pripadnike jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, počinjeno 1983. u Njemačkoj, nepravomoćno osudio na doživotne zatvorske kazne.

Pažljivim pregledom domaće štampe ustanovio sam da ni HDZ ni MOST nisu ni jednom jedinom izjavom doveli u pitanje moralnost spomeničke glorifikacije pravomoćno osuđenog emigrantskog egzekutora, za razliku od njihove vrlo spremne i žestoke kritike nepravomoćno osuđenih Udbinih egzekutora. Dapače, HDZ-ov ministar branitelja na otvorenju spomenika održao je vatreni patriotski govor u kojem je hvalio Barešićeve zasluge za stvaranje samostalne Hrvatske, niti ne spomenuvši egzekuciju u Stockholmu.

Čini se da bardovi naše desnice rade fine i suptilne razlike u moralnoj prosudbi egzekucija političkih rivala na stranom tlu.

Taj dvostruki moral za HDZ nije ništa novo – može se reći da im je to prepoznatljiv amblem djelovanja od samog osnivanja stranke – ali dvostrukost moralne optike MOST-a ipak je prvorazredno iznenađenje, pogotovo za one građane koji su nasjeli MOST-ovim propagandnim floskulama da baš oni predstavljaju jedine poštenjake na hrvatskoj političkoj sceni.

Rat protiv nijansi

Sada plastično vidimo kako izgleda to neviđeno poštenje. MOST-ova poruka da “zločin ne može biti počinjen kao opravdanje za neki viši cilj ili navodno društveno dobro” očito vrijedi ako jugoslavenska Udba ubije hrvatskog emigranta, ali ne i ako hrvatski emigrant ubije jugoslavenskog ambasadora. U ovom potonjem slučaju izgleda da zločin ipak može biti “opravdanje za neki viši cilj ili navodno društveno dobro”. Jer, Bože moj, taj “viši cilj” i to “navodno društveno dobro” je sama hrvatska država, a onda se i kriteriji pravde i morala radikalno mijenjaju.

Svojom glasnom šutnjom u nedjelju i jednako glasnim priopćenjem u srijedu MOST nam je poručio otprilike ovo: ubojstvo u njemačkoj garaži je zločin, ali ubojstvo u švedskoj ambasadi je patriotski čin. To je taj famozni MOST-ov moral.

Ovo MOST-ovo inzistiranje na razlikama tamo gdje one realno ne postoje možda bi bilo manje zazorno da taj isti MOST cijelo vrijeme ne inzistira na negiranju nekih drugih razlika, koje, pak, realno itekako postoje. Mislim na MOST-ovo stalno izjednačavanje HDZ-a i SDP-a, odnosno izjednačavanje postupaka i posljedica djelovanja HDZ-a i SDP-a u zadnjih 25 godina.

Premda su u ratno vrijeme agresiju na BiH i logore za hercegovačke muslimane – što nas je osakatilo u moralnom smislu – organizirali i proveli HDZ-ovi, a ne SDP-ovi kadrovi, MOST među njima ne pravi nikakvu razliku.

Bez obzira što su i kriminalnu pretvorbu & privatizaciju – koja nas je uništila u ekonomskom smislu – također organizirali i proveli HDZ-ovi, a ne SDP-ovi kadrovi, MOST svejedno među njima ne pravi nikakvu razliku.

Iako su svi dosadašnji predsjednici HDZ-a, s iznimkom Jadranke Kosor, svoje mandate završavali u teškom moralnom glibu novčanih malverzacija (Tuđman zbog neprijavljenih bankovnih računa, Sanader zbog korupcije, a Karamarko zbog afere “Konzultantica”), za razliku od dosadašnjih čelnika SDP-a, MOST sveudilj među njima ne pravi nikakvu razliku.

Taj MOST-ov rat protiv nijansi očito ima moralnu granicu. Iako se trsi svoju družinu prikazati kao novu moralnu paradigmu Hrvatske, metkovski mistik znade gdje i kada mora zašutjeti. A time se cijela ta moralna konstrukcija ruši i raspada baš kao život onog ambasadora nakon što ga je na radnom mjestu posjetio Miro Barešić.