Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 3 rujna, 2016

Milanovićev šovinistički odlazak udesno bolno sugerira da je Hrvatskoj nužna jedna istinski lijeva politička stranka, koja bi se jasno razlikovala od ove fejkerske socijaldemokratske verzije

Mangup s Iblerova trga i vođa lijeve partije uspio je naizgled nemoguće: razjariti ljevičare, sablazniti građanski centar i razgaliti desničare. Ako se u idućih tjedan dana ne dogodi nešto još bizarnije, upravo će šovinističke eskapade Zorana Milanovića o Bosni i Hercegovini, Srbiji i roditeljima novog šefa HDZ-a ostati upamćene kao najradikalniji događaj ove izborne kampanje.

Milanovićevim nacionalističkim ispadima nisu zgroženi samo glasači ljevice, nego i mnogi pristojni ljudi koji tvore tzv. tihu građansku većinu. Negativni osvrti na te ispade stižu i od ljudi s desnice, ali one nisu toliko posljedica neslaganja s Milanovićevim stavovima, koliko proizvod zbunjenosti i šokiranosti što im je mangup s Iblerova trga tako bezobrazno uletio u prostor koji su svih ovih 26 godina držali suvereno svojim.

Mnogo se zadnjih dana pisalo o motivima i razlozima koji su šefa SDP-a nagnali da se javno predstavi kao obična nacionalistička bitanga kojemu se “fućka” za opasne pokušaje da se fašistički pozdrav “Za Dom spremni” prikaže kao nešto normalno, pače i domoljubno, i to u vremenima kad su takvi politički ekstremi prvi put u samostalnoj Hrvatskoj prodrli u parlament. Umjesto da, kao šef nominalno lijeve partije, protiv takve anticivilizacijske ofenzive i društvene regresije vikne do neba, njemu se fućka?!

Unuk ‘dede ustaše’

Taktički razlozi za Milanovićevo poniranje u ulogu unuka “dede ustaše” nisu toliko zanimljivi, jer su očigledni: svjestan da ne može računati na postizbornu koaliciju s Mostom (zbog prevelikog utjecaja Crkve na šefove te političke grupacije) i izračunavši da mu za pobjedu treba više glasova nego što HDZ i Most mogu skupiti zajedno, šef SDP-a bacio je politički parangal u domobranskim vodama neodlučnih birača, onih koje krasi tzv. umjereni nacionalizam, dakle onih koji ne bi baš klali i zlostavljali Srbe, ali im intimno nije mrsko što ih u Hrvatskoj više nema.

Mnogo više od taktičkih, zanimljivi su strateški razlozi ovakvog “ribarskog izleta” šefa SDP-a. Zašto je sebi dopustio tako primitivan mamac, zbog kojeg bi u naprednijim demokracijama bio hitno isključen iz ribolova i kazneno sankcioniran zbog korištenja nedozvoljenog ribičkog pribora?

Odgovor je koliko banalan, toliko i tužan: zato što može. Zato što zna da lijevo od njega i SDP-a nema ničega, odnosno ničega što ima realnu političku snagu. Zato što je svjestan koliko su ne samo lijeva nego i građanska Hrvatska užasnute onim što je simbolizirao i nagovještavao Hasanbegović, pa je siguran da će dovoljna većina takvih glasača otrpjeti njegovo taktičko hasanbegovanje, začepiti nos i svejedno glasati za Narodnu koaliciju.

Za nešto više od tjedan dana znat ćemo je li se šef SDP-a preračunao i je li na desnom mostu dobio više nego što je izgubio na lijevoj ćupriji. Ali ovaj njegov rezon je možda i najvažnija stvar koja se mora zapamtiti iz cijelog slučaja, možda i najvažnija uputa za budućnost Hrvatske. To je spoznaja da je cijeli lijevi politički prostor potpuno prazan.

Jer, da se ne zajebavamo, niti je SDP stranka ljevice, niti je Zoran Milanović ikada bio ljevičar. Šef socijaldemokrata je barem toliko pošten da tu činjenicu nikad nije ni skrivao: svašta smo proteklih godina od njega čuli u smislu samoodređenja, u rasponu od liberala do kalvinista, ali riječi poput “ljevica” i “ljevičar” iz njegovih su usta izlazile samo u pogrdnom kontekstu, kako i priliči kalvinističkom liberalu.

Armija deklasiranih

Recimo, kad su lani tisuće antikapitalističkih prosvjednika omeli i prekinuli svečanu procesiju otvaranja nove zgrade Europske centralne banke u Frankfurtu, Milanović ih je – umjesto da bude u prvim redovima prosvjeda, poput čelnika njemačke parlamentarne ljevice Die Linke – nazvao “divljacima”. A neoliberalni kapitalizam nikad nije nazvao “divljačkim”; štoviše, prigrlio ga je kao rod rođeni, kao što mater grli ženika lude kćeri.

Samouvjereni Milanovićev šovinistički odlazak udesno bolno sugerira da je Hrvatskoj prijeko potrebna jedna istinski lijeva politička stranka, koja bi se jasno razlikovala od ove fejkerske socijaldemokratske verzije, tako da lijevi glasači napokon dobiju opciju koje se neće sramiti. To bi morala biti stvarna antisistemska, antikapitalistička i antifašistička stranka koja se neće libiti da otvoreno dovede u pitanje postojeće društveno uređenje. Bez revolucionarnog nasilja, parlamentarnim putem.

Baza te buduće partije više ne mogu biti deklasirani proleteri, jer su iščezli poput Srba iz Hrvatske. Ali tu je armija deklasiranih prekarnih radnika koja će biti sve brojnija i očajnija. A u današnjoj Hrvatskoj toj se armiji obraćaju samo Radnička fronta (teorijski) i Živi zid (uličnom borbom protiv deložacija). Za jednu ozbiljnu zemlju to je daleko premalo.

Tko želi popravljati kapitalizam – široko mu polje. I alal mu vera: nemamo ništa protiv utopija, dapače. Ali nam treba i malo realnosti i neimarskog znanja o tome kako se neke građevine popraviti ne mogu. I tu ne mislimo na Zorana Milanovića.

Slobodna Dalmacija 30 kolovoz, 2016

 Uplivom SAD-a nastala je vojnički nerazrješiva pat-pozicija: gerilci su shvatili da ne mogu osvojiti kapitalističku Bogotu, dok je kolumbijska vlada shvatila da niti uz američku pomoć ne može osvojiti marksističku džunglu

U noći s 28. na 29. kolovoza, točno u ponoć, predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos dohvatio se Twittera: “Nova povijest počinje za Kolumbiju. Utišajmo puške! Rat s FARC-om je završen!” Nešto ranije vođa FARC-a Rodrigo Londono, alias Timoleon Jimenez, zvan Timochenko, iz Havane je izdao depešu gerilskoj vojsci: “Naređujem svakom našem borcu da uistinu prekine vatru i neprijateljstvo protiv Kolumbije.”

Time su okončani četverogodišnji pregovori koji su u Havani, pod supervizijom kubanskog lidera Raúla Castra, vođeni između kolumbijske vlade i marksističko-lenjinističke FARC-ove gerile, koja je 50 godina pokušavala srušiti državni režim i u Kolumbiji provesti socijalističku revoluciju: računa se da je u tom vremenu ubijeno između 260 i 600 tisuća ljudi.

FARC je kratica za Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia (Revolucionarna vojska Kolumbije), ilegalnu vojnu strukturu koja je osnovana 1964. kao organizacija kolumbijskih seljaka koji se na principima marksizma-lenjinizma bore protiv veleposjednika, socijalnih razlika i američkog imperijalizma. No uzroci nastajanja FARC-a sežu u 1948. godinu, kada je usred predsjedničke kampanje u Bogoti ubijen liberalni kandidat Jorge Eliécer Gaitán: taj je događaj odredio budućnost kolumbijskog društva.

Naime, odmah nakon Gaitánova ubojstva u Bogoti je došlo do masovnog nasilja, koje se brzo proširilo na cijelu Kolumbiju, dovodeći do građanskog rata između pristaša Liberalne partije i Konzervativne partije. U Kolumbiji je ovo razdoblje poznato kao “La Violencia”, a formalno je završeno 1958. sklapanjem mirovnog sporazuma između sukobljenih strana.

 Strah od nove Kube  

Sporazum je predviđao da zemljom naizmjenično vladaju liberali i konzervativci, što je stvorilo koruptivnu političku strukturu u kojoj su elite dviju najvećih stranaka čuvali leđa jedni drugima. U tim okolnostima mnogi bivši liberalni borci prepoznali su izdaju i odlučili nastaviti borbu za agrarnu reformu i smanjenje socijalnih razlika, povezavši se s Komunističkom partijom Kolumbije. Tako je nastao FARC.

Najveće uspjehe kolumbijska marksistička gerila je ostvarila 1990-ih godina, kada su s 18 tisuća boraca kontrolirali 35 posto teritorija zemlje (Kolumbija je velika gotovo kao dvije Francuske, a oslobođeni “marksistički teritorij” bio je veći od Njemačke). Tih godina FARC je najavljivao ofenzivu na glavni grad Bogotu i konačno slamanje kapitalističkog režima. Tako bi možda i bilo da se u priču nije umiješao SAD, koji nakon gubitka Kube nije mogao u južnom dvorištu dozvoliti još jednu marksističku enklavu.

Smatra se da je u opremanje kolumbijske vojske za borbu protiv FARC-a Amerika “utukla” barem deset milijardi dolara, što se odrazilo na terenu: vojni uspjesi FARC-a su zaustavljeni, njihove snage prepolovljene (drži se da FARC danas ima oko 7500 boraca), a kolumbijska vojska povratila je dio teritorija, pa su se marksistički gerilci morali povući u dubine džungle.

Tako je nastupila vojnički nerazrješiva pat-pozicija: gerilci su shvatili da zbog američkog upliva ne mogu osvojiti kapitalističku Bogotu, dok je kolumbijska vlada shvatila da niti uz američku pomoć ne može osvojiti marksističku džunglu. To je i dovelo do pregovora u Havani.

 Labavo primirje

Određene činjenice mogle bi otežati uspostavu mira u Kolumbiji. Prije svega, iako se sporazumom predviđa integracija FARC-a u politički život Kolumbije, povijest ove zemlje ukazuje da to može završiti novim nasiljem.

Naime, FARC je već jednom, 1980-ih godina, pristao da vojno djelovanje zamijeni političkim. Tada su lideri FARC-a osnovali političku partiju pod imenom “Patriotska Unija”, u koju se uključilo više tisuća njegovih članova, prethodno položivši puške. Rezultat je bio katastrofalan, jer je došlo do pravog masakra nad tim ljudima: desničarske paravojne formacije, pod patronatom vlade i veleposjednika, pobile su većinu članova “Patriotske Unije”, uključujući i dva FARC-ova predsjednička kandidata.

Iako havanski sporazum precizno definira proceduru razoružavanja FARC-ove gerile (predviđeno trajanje demobilizacije je 180 dana), i to pod nadzorom UN-a, nije jasno hoće li svi dijelovi marksističke vojske pristati na sporazum, s obzirom na vrlo decentralizirani ustroj FARC-a, u kojem ogranci (tzv. Blokovi, kojih ima sedam i pokrivaju cijeli teritorij Kolumbije, a dijele se na Frontove) imaju veliku autonomiju u odnosu na centralu pokreta.

Tako je još u srpnju 1. Front FARC-a, koji djeluje u okviru Istočnog bloka, uz granicu s Brazilom, donio deklaraciju u kojoj potpuno odbacuje potencijalni mirovni sporazum i najavljuje da će bez obzira na odluku vrha FARC-a nastaviti s oružanom borbom. Pritom se radi o jednoj od najvećih i najstarijih borbenih formacija FARC-a, s velikim ugledom među drugim borcima.

Labava struktura pomogla je FARC-u da preživi pola stoljeća rata, ali bi mogla usporiti ili potpuno omesti uspostavu mira.