Evo zore, evo Franje Josipa

Slobodna Dalmacija – 29.listopada, 2016

Zvuči kao reklama za satirični portal Sprdex, ali je istina: kad sam nekidan pročitao da Željka Markić želi u Hrvatsku uvesti jednospolne škole, pomislio sam da čitam novu uspjelu “bazu” autora Sprdexa. Evala, momci, rekoh sebi: baš ste me nasmijali. A kad sam shvatio da nije sprdex.com nego realnost.hr, oblio me hladni znoj.

OK, to je metafora, nije me baš oblio znoj, ali da sam ostao šokiran i potresen – bogami, jesam. Nije to najveća svinjarija koju je Željka Markić dosad napravila hrvatskom društvu, ali mene je ova stvar istinski prenerazila. Jer u ovih 25 godina mračnjaci su dubili podjele po svim mogućim crtama ljudske raznolikosti – od etničke i vjerske do seksualne i rasne – s poganim ciljem da napakoste manjincima: Srbima, Romima, pederima. Ali nitko se još nije usudio poticati podjelu po spolu. Sve do Željke Markić.

Ova žena ne preže ni od čega, samo da Hrvatsku vrati u tmine prošlosti, koje su na ovim prostorima – što se spolne razdiobe učenika tiče – rastjerane još prije 70 godina: zadnji vladari naših naroda koji su podržavali takav sustav školstva bili su car Franjo Josip te kraljevi Aleksandar i Petar Karađorđević.

Slobodarska ideja o razdvajanju djece, kao opreka “komunističkom totalitarizmu” – jer “Hrvatska od 1945. nema iskustvo jednospolnih škola, jer smo se dolaskom totalitarnog režima naučili na samo jedan obrazovni sustav” – čula se na konferenciji Markićkine udruge, održane pod pokroviteljstvom predsjednice Republike. Govorio je i ex-ministar obrazovanja Predrag Šustar, koji je ideju istospolnog školstva umotao u frazu o “pluralnosti obrazovanja”.

Oktroirani odgoj

“Time će se omogućiti da se roditelji sukladno svjetonazoru izbore za pluralizam, da se počnu oslobađati od oktroiranog donošenja odluka vezanih uz odgoj i obrazovanje”, reče Šustar, izazvavši javnu nedoumicu: kad spominje “oktroirano donošenje odluka vezanih za odgoj i obrazovanje”, misli li to na oktroirano uvođenje vjeronauka u škole prije četvrt stoljeća? Kad slavi pluralnost svjetonazora i obrazovanja, pledira li to, bar u dijelu školskih ustanova, za supstituciju vjeronauka marksizom?

Obratite pažnju na tu logiku: kad djeca idu zajedno u školu, to je totalitarizam, a kad idu odvojeno, to je pluralizam. Blago Markićki i Šustaru – njima ne gine Kraljevstvo nebesko.

Glavni argument za jednospolno školstvo su navodno bolji rezultati koji učenici takvih škola postižu u odnosu na đake mješovitih škola. Čak i da je točno, nema dokaza da je razlog baš spolna segregacija djece.

Na školski uspjeh utječu brojni faktori, a jedan od važnijih je socioekonomski status roditelja. Ako pođemo samo od činjenice da u jednospolne škole na Zapadu – to su uglavnom katolički i drugi vjerski internati – djecu upisuju imućniji roditelji, koji potomcima mogu pružiti bolje razvojne uvjete, već smo dobili jedno objašnjenje boljeg uspjeha djece u tim školama koje nema veze sa spolnom segregacijom.

Da bi se znanstveno potvrdilo kako jednospolne škole potiču bolji školski uspjeh, nije dovoljno usporediti ocjene koje dobivaju učenici dvaju tipova škole. Valja provesti obimna istraživanja u kojima bi se posebnim dizajnom uzorka isključili svi drugi potencijalni uzroci koji mogu dovesti do različitog uspjeha.

Klasni status roditelja

Konkretno, treba formirati dva velika uzorka djece koja će se razlikovati u tipu škole koju pohađaju – jednospolne ili mješovite – ali će biti izjednačena u svim drugim faktorima koji utječu na školski uspjeh, od individualno-psiholoških (prethodno znanje, načitanost, inteligencija, sramežljivost, radne navike…), preko socioekonomskih (klasni status roditelja, količina vremena koju roditelji provode s djecom, stupanj izloženosti djeteta pozitivnim utjecajima u obitelji itd.) do onih koji se odnose na samu školsku ustanovu (stručnost, empatija i motivacija učitelja; opremljenost škole). Tek ako su svi ovi faktori izjednačeni, tada se eventualne razlike u uspjehu djece mogu pripisati tipu škole.

Ali čak i da odvojene škole doista nude bolji uspjeh, radikali previđaju da škola nije samo obrazovna institucija, već i odgojna. Nemjerljivo je važno da djevojčice i dječaci idu zajedno u školu, jer je to najbolja preventiva za rodne i spolne stereotipe, kao i najbolji način da djeca prihvate različitosti svojih vršnjaka kao nešto normalno i prirodno.

Netko će reći da Željki Markić ne treba pridavati pažnju, jer se takvi rubni društveni i vjerski fenomeni baš i hrane medijskom pozornošću. No treba znati da je aktualnu epidemiju netolerancije i mržnje prema drugima i različitima – koja Hrvatsku trese već tri godine – izazvala upravo ova žena, kad je u jesen 2013. organizirala onaj tužni referendum protiv homoseksuaca i lezbijki.

Od tog časa u Hrvatskoj je porasla netrpeljivost prema manjinama i neistomišljenicima: radikalno desničarenje Crnog Marka te Hasanov revizionizam i destrukcija hrvatske kulture došli su tek nakon toga, na plodno tlo koje je prethodno pripremila Željka Markić. To nije nimalo bezazlena osoba.

Nema Boga do Hristosa

Ovih dana hrvatski biskupi slave 25 godina od uvođenja vjeronauka u škole. Istodobno, pobornicima sekularne države ta obljetnica služi kao prilika za kritičke osvrte na četvrt stoljeća vjerske indoktrinacije u javnom obrazovanju.

Micanje vjeronauka iz škola u minuloj je izbornoj kampanji, kao dio agende, eksplicitno navela samo stranka Pametno, ističući da je tom učenju mjesto u crkvi, a ne u obrazovnim ustanovama, čiji bi program morao počivati na znanstvenim činjenicama. Sada se slične projekcije čuju i od nekih kandidata za novog šefa SDP-a, poput Ranka Ostojića, koji je najavio reviziju ugovora s Vatikanom – bez čega nije moguće ukloniti vjeronauk iz škola – i uvođenje građanskog odgoja, što je (neuspješno) pokušao raniji SDP-ov ministar obrazovanja Željko Jovanović.

Očito, sva je prilika da će školski vjeronauk i dalje biti jedna od ključnih fronti u kulturnom ratu koji se u Hrvatskoj zadnjih godina vodi između Katoličke crkve i progresivnog dijela društva. Stoga je možda zanimljivo vidjeti kako se taj kulturni rat odvija u nekoj drugoj europskoj zemlji, recimo u – Grčkoj.

Grčka nam je u tom kontekstu zanimljiva iz najmanje dva razloga. Prvo, riječ je o državi u kojoj – baš poput Hrvatske – golema većina populacije izražava pripadnost dominantnoj Crkvi u zemlji, samo što to u Grčkoj nije Katolička nego Pravoslavna crkva. I drugo, u Grčkoj je na vlasti SYRIZA, najljevija politička opcija koja trenutno vlada bilo kojom europskom zemljom.

Kombinacija ova dva faktora nam sugerira da bi kulturni rat u Grčkoj – uključujući i polemike o školskom vjeronauku – mogao biti prilično žestok. Tako i jest. Štoviše, pitanje vjeronauka ovih bi dana u toj zemlji moglo izazvati i državnu krizu.

‘Međureligijski bućkuriš’

Odmah po preuzimanju vlasti, u siječnju 2015., ljevičarska SYRIZA je najavila društvene promjene, koje su uključivale i novosti u obrazovnom sustavu. Tako je SYRIZA-in ministar obrazovanja Nikos Philis obznanio da će u školskoj godini 2016./17. dotadašnji pravoslavni vjeronauk u školi biti zamijenjen “ekumenskom vjerskom znanošću”, odnosno novim predmetom o religijskoj kulturi, u okviru kojeg će grčki đaci učiti i o nepravoslavnim ograncima kršćanstva, te o islamu, judeizmu i inim vjerama. Jedna od intencija je bila da mladi Grci, kao žitelji zemlje suočene s teškom izbjegličkom krizom, bolje razumiju taj problem i potrebe izbjeglica.

SYRIZA u ovaj pothvat nije ušla jednostrano, bez konzultacija s Grčkom pravoslavnom crkvom. Nadbiskup Atene i cijele Grčke Ieronymus II. pristao je na novi nastavni plan, u čiju su izradu bili uključeni i njegovi crkveni izaslanici. Novi udžbenik je već bio zgotovljen i očekivalo se da će pred koji tjedan grčki đaci napokon početi učiti da na svijetu postoje i druge vjere osim pravoslavne. No to se nije dogodilo.

Vidjevši taj novi udžbenik, atenski nadbiskup je optužio vladajuće grčke ljevičare da su vjeronauk pretvorili u “filozofiju lišenu vjerske dimenzije”, koju se uz to “zloupotrebljava u političke svrhe”. Nadbiskup je čak dodao kako je “ljevičarska vlada oduvijek smjerala ukloniti kršćansku vjeru i zamijeniti satove vjeronauka u školi međureligijskim bućkurišem”.

Učas je nastala temperamentna polemika između grčkog klera i SYRIZA-inih operativaca, a u žaru kulturnog rata biskup Ambrozije od Kalavrite je čak smeo s uma da je po profesiji agent milosrđa, pa je SYRIZA-inom ministru obrazovanja srdačno poželio “da mu se osuši ruka”.

Kako bi smirio tenzije, u priču se morao umiješati grčki premijer i šef SYRIZA-e Alexis Tsipras, koji je s nadbiskupom postigao diplomatski dogovor o “nastavku dijaloga”. Novi udžbenik je zasad stopiran, grčki mediji pišu kako je vlada “podvila rep”, a tamošnji ustavni stručnjaci tvrde da je na pomolu državna kriza, držeći da Pravoslavna crkva svojim uplivom u svjetovnu sferu ugrožava ustavni poredak zemlje.

Uglavnom, sudeći po zbivanjima u Grčkoj, bit će veselo kad budući šef SDP-a otvori ovu frontu u Hrvatskoj.

Zadarski kapetan Kirk

Životni intervju komunističkog direktora Stanislava Antića, objavljen ovog tjedna u Slobodnoj, morao bi biti na popisu obavezne literature svih ekonomskih fakulteta u Hrvatskoj. Nijedan naš menadžer ne bi smio dobiti licencu za rad dok pred ovlaštenom komisijom ne dokaže da je napamet naučio cijeli taj razgovor u tri nastavka, napisan iz pera zadarskog kolege Mišela Kalajžića.

Antićevi radnici znali su dobivati stanove već u prvoj godini rada. Osim plaće od četiri-pet tisuća njemačkih maraka (današnji ekvivalent bio bi toliki iznos u eurima), krajem godine dijelio bi se višak gotovo u visini godišnje plaće. U vremenu socijalizma, u Antićevoj radničkoj menzi radnicima je kuhao najbolji zadarski kuhar. Iako komunist i ateist, Antićevi su radnici u tvorničkoj hali krajem prosinca kitili božićno drvce.

Dame i gospodo, tako će izgledati komunizam, kad se jedne zore pojavi na horizontu. Formula je kako daleka, tako i jednostavna: visoka tehnologija koja stvara materijalno obilje, uz pravednu distribuciju dobiti na sve radnike ili članove društva. Zato su Antićeve čistačice imale plaće veće od sveučilišnih profesora, a radnici i inžinjeri zarađivali više od partijskih sekretara. Ako je itko ikada osjetio čari i slasti visokorazvijenog socijalizma, na samoj granici s komunizmom, to su bili radnici Antićevog SAS-a (Tvornica specijalnih alata i strojeva).

Jahtom protiv stanova

Bio je to direktor koji je firmu razvijao bez kredita. Sredstva je stvarao iz akumulacije zarađene na stranom tržištu, a dobit raspoređivao na daljnje ulaganje u proizvodnju, visoke radničke plaće i kupnju radničkih stanova, kao i na solidarnu pomoć društvu (“Mi smo imali svoj dio profita, a drugo je ostajalo društvu za reprodukciju, investicije, za opće dobro”).

Samo 1965. godine, još dok je bio tehnički direktor Bagata, firmi je stvorio dobit iz koje je kupljeno 150 stanova za Bagatove radnike. A u današnje doba direktor ili vlasnik firme s takvom dobiti kupio bi sebi jahtu od 150 metara. Antić je živio u sistemu društvenog vlasništva, pa to nije mogao čak i da je htio, ali tko danas brani privatnim vlasnicima da se prema radnicima odnose kako se odnosio Antić?

Teorijski ideal o “radu za opće dobro” Antićev je SAS pretvorio u akcijski moto – dugačak je spisak ustanova u brojnim segmentima društvenog života, od školstva i zdravstva do kulture i raznih grana industrije, kojima je SAS financijski omogućio da postoje. Naprosto nema prostora da sve to nabrojimo.

Interesantno je to: u “nenarodnom režimu”, izgrađenom na preziru prema kapitalizmu, postojala je mogućnost da jedan komunistički direktor svojim sposobnostima ne samo omogući radnicima blagostanje o kojem su pisali klasici marksizma, nego i da temeljito pomogne širu društvenu zajednicu. A danas, kad su u društvu puna usta “poduzetničke klime”, nema od korova takvih direktora koji bi svojim radnicima omogućili makar djelić onoga u čemu su u “nenarodnom režimu” uživali Antićevi radnici, a kamoli da od njih neke koristi ima i šira društvena zajednica.

Antićevi kritičari isticali su da je slavu stekao na klirinškom poslovanju sa socijalističkim Istokom (SSSR, ČSSR, DDR, Poljska), a ne na “pravom biznisu” s kapitalističkim Zapadom. Zato je važno što je u serijalu kolege Kalajžića istaknuto da je Antić – uočivši krajem 80-ih da dolaze tektonske promjene i da realni socijalizam umire – uspješno pripremio firmu na zapadni kapitalizam: prvi ugovor u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, s Volkswagenom, SAS je potpisao 1989., a prvi SAS-ovi strojevi u Volkswagenove tvornice stigli su već 1990. godine.

Toljagom protiv svemirskog broda

Bilo je očito da ovaj komunistički direktorski genij bez problema može poslovati i sa Zapadom, ali na tom putu Antića su zaustavili nacionalisti – HDZ i Franjo Tuđman, koji su ga odmah potjerali, čak bez otpremnine. Ljudima koji su kompletno društveno bogatstvo Hrvatske naumili jednostavno ukrasti od njegovih tvoraca (radnih ljudi i građana) i rasparčati ga među 200 obitelji, nikako nije trebao tip koji je pazio na svaku paru i strogo sankcionirao i najmanje odlijevanje društvenog kapitala u privatni džep.

Najviše im je smetala Antićeva najizraženija komunistička osobina – inzistiranje na općem dobru (“A što ću napraviti s tim parama, ako neću ostaviti što za narod?”). Prejasno je Stanislav Antić likom & djelom pokazivao da i komunističko društvo može biti uspješno, i zato ga je trebalo maknuti u ropotarnicu, kako bi mogla početi pljačka društvenog bogatstva, neviđena od stoljeća sedmog (“Ta bogatstva sada ostaju pojedincima, a proletarijat, koji nije jamio, sada mora to vraćati.”).

Ljudi kao Antić dokazuju moralnu superiornost komunističkog projekta nad nacionalističkim. Zato godinama i traje bjesomučna nacionalistička hajka na sve što ima veze s komunizmom i socijalizmom na ovim prostorima – zato što je iz satelita vidljivo da nacionalistički projekt ne može radnim ljudima i građanima pružiti ni minimum egzistencijalne sigurnosti i ljudskog dostojanstva koje su im u prethodnoj epohi davali komunisti poput Stanislava Antića.

Ovog čovjeka može se usporediti s kapetanom Kirkom iz američke TV serije “Zvjezdane staze”. Antićev SAS bio je komunistički svemirski brod koji se u jednom historijskom trenutku spustio na tužni Balkan, a onda su domoroci s toljagama razvalili sve i vratili historiju unatrag.

Don’t cry for me, Libija!

Slobodna Dalmacija –  22.listopada, 2016

Ovog tjedna navršeno je pet godina od svirepog ubojstva libijskog vođe, pukovnika Muammara Gaddafija. Kratka snimka na kojoj razulareni pobunjenici mrcvare i na kraju ubijaju oca moderne Libije obišla je tada svijet, izazvavši proturječne osjećaje.

Mnogi su – od kvarnih političara do slabije informiranih građana – likovali nad odlaskom “zlog diktatora” i radovali se što libijski narod sada ima priliku uživati u slobodi, demokraciji i ljudskim pravima. Posebno se radovala jedna žena u Americi, koja je, doznavši za Pukovnikovu smrt, pred TV kamerama veselo kliknula: “Došli smo, vidjeli smo, on je mrtav!” Ta je žena čestitala sama sebi, jer je kao tadašnja državna tajnica SAD-a bila duboko uključena u aranžman koji je doveo do Gaddafijeva ubojstva.

Za tri tjedna ta će žena vjerojatno postati najmoćnija osoba na planetu, kao prva predsjednica Amerike. Umjesto da završi u Haagu i da joj međunarodna pravda sudi zbog upletenosti u libijski zločin, ona će završiti u Bijeloj kući, odakle će suditi drugima. Ona će biti međunarodna pravda. To je svijet u kojem živimo.

Dok se ona radovala nad Pukovnikovim mrtvim tijelom, upućeniji su strepili nad sudbinom nesretne države koju je “zli diktator” u 42 godine doista autokratske vladavine radikalno preobrazio: te davne 1969., kad je vojnim pučem osvojio vlast, Gaddafi je zatekao sirotinjsku zemlju u kojoj je 90 posto stanovništva spavalo u šatorima ili zemljanim kućicama, da bi u par desetljeća – koristeći enormne prihode od nafte i njihovu pravednu distribuciju – stvorio industrijsku zemlju mahom urbanog stanovništva, gdje su svi građani dobili besplatno zdravstvo i školstvo, kao i mnoge druge ekonomske povlastice o kojima žitelji većine demokratskih država mogu tek sanjati.

Danas, pet godina kasnije, Gaddafijeva Libija postoji samo u sjećanjima: najbogatija afrička država pretvorila se u golemu humanitarnu katastrofu kojoj se ne nazire kraja.

Agresija NATO-a

Agresija na Libiju – koju su iz zraka vodili avioni osam NATO zemlja, Saudijske Arabije i Katara, a na kopnu razne pobunjeničke, uglavnom islamističke skupine – poduzeta je u ime demokracije i ljudskih prava, kojih pod Gaddafijevim režimom, ako se gleda po zapadnim mjerilima, doista nije bilo dovoljno. Sada ih, međutim, nema ni u tragovima.

Današnja Libija nije država nego kaotični konglomerat zakrvljenih plemena, naoružanih bandi i sukobljenih vojnih i paravojnih formacija. Zemlja ima dvije podjednako slabe vlade – islamističku u Tripoliju i prozapadnu u Torbuku – koje jedva da išta kontroliraju. Obalne gradove Bengazi i Dernu drži al-Qa’ida, a Gaddafijev rodni i smrtni grad Sirte kontrolira Islamske Države, kao sjedište kalifata u Africi. Na istoku zemlje vlada odmetnuti general Khalifa Haftar, a na jugu se tuku beduinska plemena. Nafta i dalje teče na Zapad, ali prihodi od tog biznisa više nemaju nikakve dodirne točke s građanima Libije.

Gospodarska i socijalna infrastruktura zemlje, koju je Gaddafi desetljećima gradio, danas je potpuno uništena. Groteskno zvuči podatak da u državi koja je do 2011. imala najobrazovaniju populaciju u Africi danas većina djece ne ide u školu. Posao je nemoguće naći, pa mladi Libijci imaju egzistencijalni izbor između emigracije i priključenja oružanim bandama. Jedini sigurni posao je šverc izbjeglicama i migrantima preko Mediterana u Europu. Zbog ratnih sukoba stotine tisuća Libijaca postali su prognanici u vlastitoj zemlji, te su smješteni po izbjegličkim kampovima: opet žive u šatorima i zemljanim kućicama, kao prije Gaddafija.

Naivni Pukovnik

Ovih dana, povodom pete godišnjice njegova smaknuća, zapadni i domaći portali donose brojne priče današnjih Libijaca, koji za svoju aktualnu katastrofu optužuju negativno nasljeđe pukovnika Gaddafija. Kad čovjek pročita više tih priča, jedan mu detalj upadne u oko: zašto se nitko od tih dobrih ljudi ne usudi predstaviti prezimenom, već se skrivaju iza izmišljenih imena ili nadimaka? Čega se boje, ako je “diktator” mrtav već pet godina?

Moguće objašnjenje bilo bi da ti dobri ljudi zapravo ne postoje, osim u mašti zapadnih medija koji svojim javnostima moraju nekako zamaskirati tvrdu i neopozivu činjenicu da su njihove vlade prije pet godina u Libiji počinile težak zločin, pretvorivši jednu prosperitetnu zemlju u golemu humanitarnu katastrofu bez kraja.

O godišnjici Gaddafijeva ubojstva oglasio se, na portalu Radio Sarajeva, i najbolji znalac bliskoistočno-sjevernoafričke transverzale na ovim prostorima, novinar i bivši diplomat Zlatko Dizdarević. U tekstu pod naslovom “Neki mlate novac, dok se ostali mlate međusobno” Dizdarević analizira uzroke i posljedice agresije na Libiju, te zaključuje da je Pukovnik bio – naivan:

“Nevjerovatno, ali naivan je bio i Gaddafi, poručujući Zapadu u zadnjim satima pred očekivanu smrt, doslovno: ‘Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi, ovdje će zavladati teroristi, a milijuni izbjeglica preplavit će Europu…’ Sve sam sigurniji da je (Gaddafijeva) naivnost bila u uvjerenju da ‘idioti’ to nisu znali. Naprotiv, to su htjeli, jer to je projekt šoka realiziran u (…) točno definiranoj brutalnoj realnosti: neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno.”

Tako kaže Dizdarević. Njegove riječi pomažu nam da shvatimo puno značenje onoga što je buduća predsjednica SAD-a veselo izgovorila pred TV kamerama prije pet godina, na dan kad je ubijen Gaddafi:

“Došli smo, vidjeli smo, on je mrtav. Ubili smo i njega i Libiju. A Europu smo uspješno destabilizirali, vidjet ćete uskoro. Give mi fajv!”

Gužva na britanskoj ljevici: stižu i konzervativci

Čini se da Velika Britanija politički skreće ulijevo, i to pod prilično oštrim kutem. Nakon što je Laburističku partiju lani preuzeo – a vodstvo nedavno potvrdio – nepatvoreni ljevičar Jeremy Corbyn, sada su se progresivni tonovi čuli i na kongresu vladajuće Konzervativne stranke, i to iz usta same britanske premijerke Therese May.

Više njenih teza, plasiranih na stranačkom kongresu, kao da je izrekao Jeremy Corbyn osobno. To se prije svega odnosi na britansku radničku klasu, koju je šefica Konzervativne partije snažno uzela u zaštitu, navodeći kako je rezultat referenduma o Brexitu posljedica teške situacije koja godinama tišti britanske radnike, pa su ovi stoga velikom većinom glasali za izlazak iz Europske unije.

“Radnička klasa je podnijela teret financijske krize i zatim je napuštena, tako da su osjećali da su svoje snove žrtvovali u korist drugih”, kazala je May okupljenim torijevcima, tumačeći im zbog čega moraju postati stranka radnika. Premijerka je dodala i da će učiniti sve kako bi djeca iz radničkih obitelji imala iste mogućnosti kao i djeca iz bogatih obitelji.

Premijerkin ekspoze, vrlo revolucionaran za jednu desničarsku partiju, izazvao je veliku pažnju u britanskim medijima. Neizbježno se nametnula usporedba s njezinom slavnom prethodnicom na čelu torijevaca i britanske vlade, “Čeličnom lady” Margaret Thatcher, koja se svojedobno “proslavila” barbarskom, darvinističkom izjavom: “Ne postoji nešto kao društvo. Postoje samo pojedinci, muškarci i žene, i postoje obitelji.” Sada vidimo da je na čelo najjače britanske partije došla osoba koja razumije svu veličinu i katastrofalne posljedice Thatchericinih zabluda.

Šok za desnicu

To nije bio jedini dio govora Therese May kojim je premijerka šokirala neoliberalnu desnicu u svojoj stranci. Britanski mediji ističu i ovu njezinu izjavu: “Gdjegod se pojavi disfunkcionalnost tržišta, mi moramo biti spremni intervenirati.” A to “mi” odnosi se na britansku vladu.

Nakon te izjave Margaret Thatcher se okreće u grobu. Jer ta misao je potpuna i apsolutna ideološka suprotnost ključnoj mantri neoliberalnog kapitalizma, sistema kojeg je početkom 80-ih – u kooperaciji s tadašnjim republikanskim predsjednikom SAD-a Ronaldom Reaganom – politički inaugurirala upravo barunica Thatcher.

Svaki pravi neoliberal, libertarijanac i općenito svaki ekonomski desničar rado će, kao zloglasan primjer upliva države u ekonomska pitanja, citirati poznatu rečenicu: “Dobar dan, mi smo iz Vlade, kako vam možemo pomoći?” Tu rečenicu takvi ljudi smatraju oglednim primjerom kako se država ne smije voditi. Kažu da je Reagan često citirao tu rečenicu, kako bi naglasio svoj prezir prema državnom intervencionizmu. A baš je prezir prema toj rečenici uništio socijalnu državu nekadašnjeg “kapitalizma s ljudskim licem” i pretvorio današnji svijet u opskurnu socijalnu džunglu.

Sada se, gotovo 40 godina nakon rođenja neoliberalnog kapitalizma, na britanskoj sceni pojavljuje jedna konzervativna političarka koja najavljuje abortiranje tog nakaznog političkog čeda. Britanski mediji ovaj su dio govora Therese May ocijenili kao “kraj liberalne ere”. Obični ljudi mogu samo žaliti što gospođa May na čelo britanske politike nije došla 40 godina ranije: svijet bi danas bio mnogo poštenije i pravednije mjesto.

Corbyn – magnet za mlade

Premijerkin programatski govor o budućnosti Velike Britanije indirektno je oslikao i politički paradoks u koji su nakon izbora Jeremyja Corbyna upali najveći politički rivali njene stranke, dakle britanski laburisti. Već godinu dana, još od trenutka kad je Corbyn postao šef laburista, veći dio zastupnika Laburističke stranke panično ga se nastoji riješiti, strahujući da će njegovo “radikalno ljevičarenje” odvesti stranku u propast. Stoga su na nedavnom stranačkom kongresu u Liverpoolu ishodovali glasanje o njegovom povjerenju, ali je članstvo partije dvotrećinskom većinom potvrdilo da na čelu laburista žele upravo Corbyna.

Na djelu je paradoksalna, gotovo bizarna politička situacija. Stranački vrh vodeće lijeve partije u Velikoj Britaniji vlastitog predsjednika pokušava smijeniti zbog “ljevičarenja”, ne shvaćajuči da najveći dio njihova članstva želi upravo to. Štoviše, od lanjskog izbora Corbyna za lidera Laburističke stranke došlo je do masovnog učlanjenja – pretežno mladih – Britanaca u laburiste, tako da ova partija danas bilježi povijesni rekord od 650.000 članova.

S druge strane, ispravnost takvog Corbynovog smjera prepoznali su najveći politički rivali, pa sada sâm vrh Konzervativne stranke užurbano ulijeće upravo u onaj lijevi prostor kojeg se Corbynovi laburistički oponenti panično boje. Proizlazi da se u Velikoj Britaniji najveći konzervativci trenutno nalaze u Laburističkoj partiji, gdje Corbynu čine unutarstranačku opoziciju.

Svaka sličnost s hrvatskom političkom scenom je, naravno, slučajna. Ovdje se niti ne naziru ni Corbyn ni May.

San stariji od stoljeća

Jučer na Pjaci učinjen je prvi veliki korak u ostvarenju starog sna. Taj san – da Hajduk svojim navijačima pripada ne samo emocionalno, nego i formalno-pravno, u punom vlasničkom smislu – nije nastao tek 2011. godine, kad je skupina navijača osnovala udrugu Naš Hajduk i krenula u naizgled nemoguću misiju ostvarenja “socios” modela. Ta skupina inteligentnih entuzijasta te 2011. zapravo se založila za san koji je već u tom trenutku bio star ravno sto godina. Točno koliko je star i Hajduk.

Jer to je ono što su prije više od jednog vijeka sanjali braća Kaliterna i drugi splitski studenti u Pragu – domu tada neprikosnovenih čeških klubova Sparte i Slavije – kad su naumili u rodnom gradu osnovati klub koji će jednog dana “tuć Spartu”. Nisu oni po praškim pivnicama zamišljali poduzeće koje će neki kapitalistički gazda koristiti za širenje svoje poduzetničke slave, nego su zamišljali narodni klub koji će njihovi sugrađani doživljavati kao dio vlastite obitelji, na slavu Splita i Dalmacije, kontra sili i kontra mraku.

Ni taj rani, mitski Hajduk iz Smojinog “Velog mista” nije bio imun na donacije i pozajmice ondašnjih bogatijih građana Splita, ali osnivači kluba nikad nisu dopustili da privatni vlasnici određuju timbar i duh narodnog kluba: sjetimo se kako su čelnici kluba u “Velom mistu” odrebatili bogatog poduzetnika Jakova – kad je ovaj poželio ući u upravu Hajduka – nakon rasprave koja je zaključena riječima legendarnog Ferate: “Ja sam radnik bez posla, al’ ne prodajem dušu (Hajduka).”

Stoga jučerašnji potpis na Pjaci između Našeg Hajduk i firme Tommy predstavlja suvremenu navijačku potvrdu tih Feratinih riječi, koje su u međuvremenu – kroz više režima i društvenih sistema – postale borbeno geslo generacija najvatrenijih navijača Hajduka.

‘Tvornice radnicima’

No događaj na Pjaci po svojim implikacijama i simboličnim porukama daleko nadilazi svijet nogometa, te predstavlja ne samo pobjedu navijača nad idejom privatizacije jednog nogometnog kluba, nego i mali simbolični trijumf radnika i proizvođača pred kapitalizmom. Potpis na Pjaci pokazuje da je moguć i drugačiji model upravljanja ne samo nogometnim klubovima nego i općenito tvrtkama, model koji se može opisati starom parolom “Tvornice radnicima”.

Netko će reći da nogometni navijači nisu nikakvi radnici ni proizvođači, jer nisu oni ti koji daju golove, nižu pobjede i donose profit. Ali navijači proizvode emocije, a to je smisao nogometa. Uostalom, u slučaju Hajduka mnogo se puta potvrdila krilatica o navijačima kao “dvanaestom igraču”: nerijetko je baš taj “dvanaesti igrač” bio najborbeniji i najbolji Hajdukov prvotimac na terenu. Zato je pravedno da su ti “navijački radnici” jučer na Pjaci u dobroj mjeri dobili svoju “poljudsku tvornicu”.

Iako današnji Hajdukovi navijači mahom ne vole da ih se povezuje s nekom političkom strankom, a pogotovo ne s bivšim sustavom, nemoguće je previdjeti da sama ideja Našeg Hajduka korijene ima u nečemu što je na ovim prostorima postojalo u doba socijalizma, kad se zvalo “radničko samoupravljanje”, a što je tadašnji ideolog Edvard Kardelj smislio na tragu bilješki talijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija iz prve polovine 20. stoljeća.

Uz sve mane socijalističkog samoupravljanja koje su se iskazivale u praksi – kad se počesto ispostavljalo da radnici samoupravljaju samo u teoriji, dok u stvarnosti kolo vode birokracija i tadašnji menadžment – taj je model omogućavao ondašnjoj državi da drži ekonomski korak sa svijetom, pa čak da u nekim razdobljima bude u uskom krugu zemalja s najbržim ekonomskim rastom na svijetu. Štoviše, neki autori ukazuju da je model jugoslavenske ekonomije bio najplodniji baš u vrijeme kad je samoupravljanje najbolje funkcioniralo, od kasnih 50-ih do kasnih 60-ih (kanadski akademik Darko Suvin to razdoblje locira između 1957. i 1967. godine).

Od Grčke do Bolivije

Ovo, dakako, apsolutno ne znači da su članovi udruge Naš Hajduk i drugi navijači Hajduka nekakvi novovjeki marksisti ili ljevičari. To samo znači da je i prezeni marksizam svijetu podario neke ideje koje čak i u današnjem vremenu mnogi ljudi – pa tako i nogometni navijači – prepoznaju kao ispravne i pravedne, čak i ako nemaju svijest o porijeklu tih ideja.

Uostalom, povijest Hajduka ima snažnu poveznicu sa spomenutim talijanskim marksistom Gramscijem: i Hajduk i Gramsci su u jednom času talijanskom fašističkom vođi Benitu Mussolliniju kazali historijsko “Ne”: Hajduk 1941. godine, kad su igrači i uprava odbili igrati kao “Hajduk Spalato” u tadašnjoj talijanskoj Serie A, a Gramsci dvadesetak godina ranije, kad se već na početku Mussolinijeva uspona usprotivio fašizmu i zato završio na dugogodišnjoj robiji, gdje je i napisao nacrt o samoupravljanju.

Poznata je Gramscijeva rečenica: “Radnik kao proizvođač mora postati i poduzetnik, čovjek koji preuzima odgovornost za proizvodnju i u širim razmjerima.” Zamijenite u toj rečenici riječ “radnik” s riječi “navijač” i dobit ćete ono što u današnjem vremenu pokušavaju momci iz udruge Naš Hajduk: da navijači preuzmu odgovornost za funkcioniranje kluba, između ostaloga i izborom članova Nadzornog odbora.

Ideja samoupravljanja ili radničke participacije – čija je jedna od inačica i “socios” model u nogometu – ima svoje aplikacije i u zemljama koje nikad nisu iskusile socijalizam. Ne samo što u nekim od najboljih svjetskih nogometnih klubova egzistira neka od varijanti “socios” modela”, nego se određeni oblici radničkog samoupravljanja (radničke participacije, radničkog dioničarstva) u biznisu mogu naći širom svijeta, od grčkih kooperativa do bolivijskih i drugih južnoameričkih zadruga.

Možda najpoznatiji primjer je španjolska mega-kompanija Mondragon, koju su 1956. za vrijeme Francova fašističkog režima osnovala šestorica radnika, da bi do danas prerasla u samoupravnu multinacionalnu korporaciju koju čini nekoliko stotina tvorničkih i uslužnih tvrtki s oko 100.000 radnika u zemlji i inozemstvu, grupiranih u par tisuća kooperativa. Mondragon ima vlastitu banku koja se zove Narodna radnička banka (Caja Laboral Popular), vlastita sveučilišta gdje treniraju svoj budući menadžment, kao i tehnička sveučilišta na kojima obrazuju radnike.

Od Ivanca do Splita

U našoj zemlji kao uspješni primjeri radničkog dioničarstva spominju se i neke vrlo profitabilne firme, poput Tvornice duhana Rovinj (gdje je na desetke radnika-dioničara svojedobno postalo milijunašima, nakon što su TDR-ove dionice značajno porasle) ili solinskog AD Plastika, ali najeklatantniji primjer istinskog radničkog samoupravljanja – gdje radnici nisu samo dioničari, već i stvarni upravljači – predstavlja Tvornica alatnih strojeva iz Ivanca (ITAS), gdje su radnici preuzeli vlast još 2005. godine, da bi današnjih 250 radnika-dioničara čak 90 proizvodnje izvozili na europsko i svjetsko tržište.

U ITAS-u su svi zaposleni ujedno i vlasnici tvornice. Pri zapošljavanju radnik, osim ugovora o radu, potpisuje i ugovor o preuzimanju paketa dionica. Vanjskih dioničara nema, a nitko ne smije imati više od deset posto dionica. Na zidu glavne tvorničke hale u Ivancu i doslovno stoji veliki mural s natpisom “Tvornice radnicima”.

Posrijedi je model upravljanja koji su radnici pronašli u postojećem pravnom zakonodavstvu Njemačke, a kojim je odlučivanje spušteno na najnižu moguću razinu. Taj je model, između ostaloga, radnicima omogućio da 2012. smijene dotadašnjeg direktora – jer nije vodio tvrtku na zadovoljavajući način – i postave novog. Kako u javnosti tumači predsjednik Upravnog odbora ITAS-a, dugogodišnji tvornički radnik Dragutin Varga, takav poslovni model omogućuju pravni propisi Republike Hrvatske, jer, veli Varga, “nigdje ne piše da to ne može biti tako”.

Zato nije čudno da se na tribinama i okruglim stolovima o radničkim pravima kao najuspješniji protagonisti samoupravljanja u Hrvatskoj navode radnici ITAS-a i članovi udruge Naš Hajduk iz Splita. Proizvodnja alatnih strojeva i navijanje za nogometni klub naizgled nemaju ništa zajedničko, ali njihove aktere povezuje čvrsta želja da sami budu kreatori svoje sudbine, kontra mraku i kontra sili.

Odsutni apostoli Pavao i Žan

Velikoj fešti na Pjaci nisu mogla prisustvovati dvojica tragično stradalih povijesnih lidera Torcide iz ovog tisućljeća, Pavao Grubišić-Čabo i Žan Ojdanić. I Čabo, koji je tragično preminuo 2013. godine, i Ojdanić, koji je poginuo ovog proljeća, bili su pioniri i motori borbe za narodni Hajduk, te ni jučerašnji potpis na Pjaci ne bi bio moguć bez golema doprinosa ove dvojice navijačkih apostola.

 

 

 

 

Nas 11 protiv njih 20 hiljada

Da sam zabio taj penal, možda ne bi bilo rata u Jugoslaviji

Faruk Hadžibegić

Je li on to ozbiljno misli? Zar jedan penal može promijeniti tijek povijesti? Je li Hadžibegić lud?

Ova pitanja, i puno pogrdnija, postavljali su anonimni komentatori širom Balkana nakon što su brojni portali prenijeli intervju koji je Faruk Hadžibegić – nekad nogometni reprezentativac Jugoslavije, danas trener francuskog “Valenciennesa” – dao za francuski portal 20minutes. U razgovoru se Hadžibegić prisjetio četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji između Jugoslavije i Argentine, kad je nakon produžetaka upravo on promašio odlučujući peti penal i eliminirao Jugoslaviju s prvenstva.

“Da sam dao gol, uvjeren sam da bismo prošli u polufinale. I ne zvuči pretenciozno, ali mislim da kasnije ne bi došlo do rata”, kazao je Hadžibegić francuskim novinarima.

Prije nego taj iskaz odbacimo kao tlapnju nostalgičnog i politički dezorijentiranog pojedinca, valja ukazati da je identičan iskaz svojedobno, u intervjuu za američki portal Sports Illustrated, dao i trener te zadnje jugoslavenske reprezentacije Ivica Osim.

“Možda sam optimist, no u svojoj se osobnoj iluziji pitam što bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Što bi to značilo državi. Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta”, rekao je tada Osim.

Pa da se vratimo malo u 1990. godinu i podsjetimo se političkih okolnosti u kojima je nogometna reprezentacija Jugoslavije s priprema u Poreču otišla na svoj posljednji turnir i svoje 45-godišnje postojanje tamo okončala jednim promašenim penalom.

MN / Maksimir za Nizozemsku

Samo 20 dana prije Mundijala na Maksimiru su izbili veliki neredi između navijača Dinama i Crvene Zvezde, koji su naelektrizirali atmosferu u zemlji. Stoga je Nogometni savez Jugoslavije odlučio da posljednju pripremnu utakmicu – protiv tadašnjeg europskog prvaka Nizozemske – reprezentacija odigra u Zagrebu. Bila je to jedna od najčudnijih utakmica u povijesti nogometa.

Cijeli stadion je otvoreno navijao za goste, a ograde su bile okićene naopako okrenutim zastavama SFRJ, čime se dobila nizanka crven-bijel-plav (što je i hrvatska i nizozemska trobojka), dok su Osimovi igrači dočekani teškim zvižducima. TV kamere snimile su kako upravo Hadžibegić nakon izviždane himne “Hej, Slaveni” bodri suigrače: “Ajmo, samo hrabro, nas 11 protiv njih 20 hiljada.” Za vrijeme meča Osim prezirno odmahuje i cinično aplaudira domaćoj publici, a šokirani nizozemski as Ruud Gullit daje čuvenu izjavu: “Nisam znao da u Hrvatskoj imamo toliko navijača.”

Danas se Jugoslaviju smatra “tamnicom hrvatskog naroda”, ali među 22 tadašnja reprezentativca u Italiji bilo je daleko najviše hrvatskih igrača – devetorica. Bio bi i deseti, Zvone Boban, ali je zbog uloge u maksimirskim neredima kažnjen suspenzijom. U timu je bilo još i pet Muslimana, po tri Srba i Crnogorca te po jedan Slovenac i Makedonac. Trener Osim bio je Hrvat.

U tom četvrtfinalu s Argentinom hrvatski igrači činili su pola tima: golman Tomislav Ivković, branič Zoran Vulić, bosanski Hrvat iz Konjica Davor Jozić kao stoper, vezni Robert Prosinečki i napadač Zlatko Vujović, koji je bio i kapetan (tadašnji klinci Bokšić, Šuker, Jarni i Panadić nisu ulazili u igru). Na toj utakmici nije igrao strateški važan Osimov igrač, Slovenac Srečko Katanec. Godinama kasnije Osim će priznati da je Kataneca morao izostaviti jer je ovaj na dan meča iz Slovenije dobio prijetnje da će mu, ako zaigra za Jugoslaviju, obitelj u Ljubljani stradati.

Argentina je bila prvak svijeta, predvođena najboljim svjetskim nogometašem Diegom Maradonom. Uz to, nakon pola sata Šabanadžović dobiva crveni karton i Osim ostaje s desetoricom. Ipak, osakaćena Jugoslavija bila je bolja od svjetskog prvaka i imala više šansi za gol, ali nakon 120 minuta na red su došli jedanaesterci, gdje Jugoslaviji nije pomoglo ni to što je Ivković obranio penal Maradoni. Zadnji penal je, znamo, pucao Faruk Hadžibegić. Što bi se dogodilo da ga je zabio i da je Jugoslavija zaista postala prvak svijeta? Koji bi rat bio spriječen?

MN / Jugoslavija u malom

Onaj u Hrvatskoj definitivno ne bi, jer dobar dio Hrvata više nije ni navijao za tu reprezentaciju. Ali jedna tanka nit naknadnih fantazija Faruka Hadžibegića i Ivice Osima moguće ima uporište u stvarnosti, onoj koja se možda mogla odnositi na Bosnu i Hercegovinu i na eventualni veći izborni uspjeh Saveza reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ), stranke koju je zadnji premijer SFRJ Ante Marković osnovao mjesec dana nakon utakmice s Argentinom, u očajničkom pokušaju da liberalnom političkom agendom spriječi raspad Jugoslavije, jer je poznavao Slobodana Miloševića i znao da taj raspad ne može proći bez rata.

“Trebamo li vratiti točak historije nazad i platiti cijenu koju smo već platili od 1941. do 1945.?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Europi“, upozoravao je tada Marković, ali njegovu liberalnu viziju Jugoslavije slijedio je premali broj birača.

Da je Hadžibegić zabio taj penal i da je multietnička momčad Jugoslavije postala prvak svijeta, sigurno bi kod dijela građana BiH – koja je i bila “Jugoslavija u malom” – porastao osjećaj jugoslavenstva i multietničkog ponosa, što je u kompleksnom BiH društvu moglo smanjiti strah od drugih naroda i povećati šanse Ante Markovića. Ovako, baš je taj strah odredio bosansku sudbinu, jer je presudio prve izbore u BiH – održane pet mjeseci nakon Argentine – na kojima su pobijedile tri nacionalne stranke, dok je Marković dobio tek desetak posto glasova, nedovoljno da se rat ne dogodi.

Ostatak priče znamo. Jedino nikad nećemo znati što bi se dogodilo s Bosnom da je Hadžibegić zabio penal.

Svećenik 21. stoljeća

Slobodna Dalmacija – 15. listopada, 2016

Hrvatsko društvo u petoj brzini ulazi u novi svjetonazorski i ideološki sukob – onaj o pravu žene na pobačaj. Linija fronta prolazi kroz žensko tijelo, a koplja se lome oko pitanja kome to tijelo pripada – ženi ili Crkvi.

Liberalni dio javnosti već i samo to pitanje smatra bezobrazlukom: odakle ikome pravo da svojata žensko tijelo i osporava ženinu odluku o abortusu? Konzervativci, pak, drže da se ženu nema što ni pitati o tome: ako si trudna, ćerce, imaš roditi i točka.

Čak je i Ustavni sud počeo drviti o toj temi. Ne čekajući njegov pravorijek, katolički aktivisti iz udruge “40 dana za život” već se razmiliše pred hrvatskim bolnicama, gdje molitvom za nerođene gnjave trudnice, a onima koje su se odlučile za pobačaj neizravno – zapravo prilično izravno – šalju poruku da su ubojice.

Kad bi neki ateist napisao da su ti katolički aktivisti zapravo ekstremisti koji zagađuju društveni prostor – jer optuživati nekog za ubojstvo, bez pokrića i dokaza, nije bezazlen grijeh – lako bi bio označen kao bezbožnik koji promovira kulturu smrti, a pritom mrzi, prezire i vrijeđa Crkvu i vjerske osjećaje građana. Ali što ako takvu kritiku aktivistima uputi netko tko je vjernik, tko i sâm imade vjerske osjećaje?

Da odemo korak dalje: što ako takvu kritiku uputi sâm katolički svećenik? Ili biskup? Nadbiskup čak?

Dozvolit ćemo sebi krajnju slobodu: što ako katoličke aktiviste ekstremistima proglasi – kardinal? Bi li i taj građanin kardinal bio optužen za vrijeđanje vjerskih osjećaja građana?

‘Žene ne treba uznemiravati’

A upravo se to dogodilo. Kardinal o kojem govorimo još nije formalno proglašen kardinalom, ali ga od crvenog šešira dijeli tek koji tjedan. Amerikanac je, ali hrvatskih korijena. Štono se veli: naše gore list.

Pogađate, posrijedi je aktualni nadbiskup Chicaga, monsignor dr. Blase Joseph Cupich, unuk hrvatskog imigranta iz Slavonije, čovjek koji je ime dobio po ocu Blažu. Kakvi su stavovi budućeg kardinala prema katoličkim aktivistima koji mole pred bolnicama i ginekološkim klinikama?

On je te stavove izrazio 2011. kao biskup Spokanea, grada u američkoj saveznoj državi Washington. Tada je monsignor Cupich svojim svećenicima zabranio sudjelovanje u prosvjedima udruge “40 dana za život” pred ginekološkim klinikama, jer tu organizaciju smatra ekstremističkom. “Žene pred kliniku već stižu s odlukom o abortusu, u teškoj situaciji, često ostavljene od muškarca, i ne treba ih uznemiravati”, uputio je dr. Cupich svoje podređene.

To nije jedini slučaj kad je ovaj progresivni svećenik uznemirio konzervativni dio klera. Godinu kasnije, uoči referenduma o istospolnom braku u državi Washington, vjernicima je poslao pismo u kojem one ljude koji bi izjednačili homo i hetero brak ne samo što nije vrijeđao ni omalovažavao, kamoli prozivao, nego je svojim vjernicima objasnio da ti ljudi “duboko suosjećaju prema onima koji su hrabro odbili živjeti u strahu od odbijanja zbog seksualne orijentacije”, dodavši kako je to suosjećanje “posljedica tragične nacionalne povijesti nasilja protiv homoseksualaca i napada na njihovo dostojanstvo”.

Crkva izvan modernog društva

Vratimo se na Cupichev stav o pobačaju. Lani je, već kao nadbiskup Chicaga, po otkriću da najveći američki lanac klinika za pobačaje prodaje abortirane fetuse, u tekstu za “Chicago Tribune” osudio tu trgovinu kao “osobito odvratnu”, ali je dodao da “ne bismo trebali biti ništa manje zgroženi zbog ravnodušnosti pokazane prema tisućama ljudi koji svakodnevno umiru zbog nedostatka pristojne medicinske skrbi; kojima su uskraćena prava zbog imigracijskog sustava i rasizma; koji trpe glad, nezaposlenost i siromaštvo”.

Treba li reći da su američke pro-life udruge bile konsternirane tom kolumnom: kako jedan nadbiskup može našu ubijenu djecu, male nerođene katoličke anđele, uspoređivati s takvim tričarijama kao što su rasizam, glad, nezaposlenost i siromaštvo?

Usprkos takvim stavovima, nadbiskup Cupich je postao kardinal. Štoviše, u katoličkoj štampi se može pročitati da Cupich slovi kao nova zvijezda Katoličke crkve u Americi, mlada snaga koja će je voditi kroz 21. stoljeće.

Naravno, taj vjetar promjene u ovom će vremenu zaobići Crkvu u zemlji Cupichevih predaka, jer inozemne novotarije kod nas stižu s desetljećima zakašnjenja. Mnogi znakovi ukazuju da u crkvenu praksu u Hrvatskoj još nisu stigle ni poruke reformskog Drugog vatikanskog koncila, održanog prije više od pola stoljeća, od 1962. do 1965. godine, čiji je glavni zaključak bila odluka da se Katolička crkva otvori prema modernom društvu. Moderno društvo je tu, ali naše Crkve u tom društvu nema. Ona je zapela u nekoj (ne)određenoj točki u prošlosti, još u vremenu komunizma.

Da ne preciziramo sad u kojoj je točno godini 20. stoljeća naša Crkva mentalno i ideološki zaglavljena, jer bismo time otvorili drevnu priču o ustašama i partizanima.

Od HHO-a ostalo samo časno ime

Potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Igor Peternel preksinoć se javno razgnjevio jer je RTL televizija u nedjelju navečer emitirala film “Sutjeska” iz 1973. godine. Za mlađe čitatelje valja reći da se radi o jugoslavenskom ratnom filmu koji prikazuje bitku na Sutjesci iz 1943. godine – poznatiju kao “Peta ofenziva” – u kojoj su združeni njemačko-talijanski nacifašisti, uz pomoć združenih ustaško-četničkih snaga, neuspješno pokušali uništiti jezgru partizanskog pokreta i sam Vrhovni štab.

“Partizanski RTL uveseljava i educira svoju publiku. Dok Slovenci iskopavaju kosti žrtava, kod nas partizani upravo oslobađaju Europu”, napisao je Peternel na svom Facebooku. Valjda da podcrta vlastiti idiotluk, dodao je još jednu tragikomičnu rečenicu: “Trebalo bi upravu RTL-a u Njemačkoj upozoriti što se događa i kakva politika se provodi s njihovim brendom.”

Ove su Peternelove izjave blesave iz neobično mnogo razloga. Slijedom njegove logike francuske televizije ne bi smjele emitirati slavnu britansku humorističku seriju “‘Allo ‘Allo!” – rado gledanu i u našim krajevima – koja na duhovit način prikazuje francuski Pokret otpora u Drugom svjetskom ratu; naime, i francuski antifašisti su u prvim tjednima nakon završetka rata – a tako je bilo i u drugim europskim zemljama – pobili na desetke tisuća svojih sunarodnjaka koji su kolaborirali s Hitlerom.

Dolje Spielberg!

U evanđelju po Peternelu ni ruske televizije ne bi smjele prikazivati povijesne filmove o legendarnim bitkama za Staljingrad i Lenjingrad, jer su pripadnici Crvene armije par godina kasnije masovno silovali Njemice u Berlinu. Zbog stravičnog, a vojnički nepotrebnog bombardiranja i razaranja Dresdena – uz šesteroznamenkasti broj civilnih žrtava – britanske televizije ne bi smjele emitirati filmove o ulozi RAF-a u Drugom svjetskom ratu, kao što zbog bacanja atomskih bombi na japanske gradove ni američke televizije ne bi smjele prikazivati Spielbergove filmove, od “Schindlerove liste” do “Spašavanja vojnika Ryana”.

Čak i ako nisu točne glasine da je Peternel (bio) član SDP-a, dakle nominalno lijeve i antifašističke stranke, ovi su njegovi javni komentari krajnje bizarni, da ne upotrijebimo kakav teži izraz.

Posebno je frapantan Peternelov apel da se o ovoj “partizanskoj diverziji” hrvatske redakcije RTL-a obavijesti uprava tvrtke u Njemačkoj, kako bi njemački vlasnici RTL-a vidjeli “kakva politika se provodi s njihovim brendom”. Peternel očito nije upoznat s činjenicom da je od svih svjetskih država upravo Njemačka – iz razumljivih razloga – nakon 1945. provela najrigorozniju denacifikaciju društva, prošavši kroz duboku psihološku katarzu u kojoj je priznala sebi i svojim mlađim generacijama da ih je Hitlerova Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NDSAP) odvela u nezamislive ponore zla kojeg su počinili čovječanstvu.

Da Nijemci doznaju kako se iz ugledne hrvatske udruge za ljudska prava protestira zbog prikazivanja povijesnih filmova u kojima nacisti gube od antifašista, ispao bi to lijep komad međunarodnog skandala, nimalo ugodan za Hrvatsku, čak i u današnjoj dezorijentiranoj Europi.

Tuga zbog poraza Švaba

Ali najveći skandal krije se upravo u činjenici da je rečeni Peternel visoki dužnosnik jedne udruge za ljudska prava. I to ne bilo koje udruge, nego baš one koja se desetljećima smatra krovnom ljudskopravaškom organizacijom, još od osnivanja nakon Helsinškog dogovora iz 1975. godine, kad je priznata nepovredivost granica nakon Drugog svjetskog rata u Europi i kad se 35 država potpisnica (sve tadašnje europske zemlje osim Albanije, plus SAD i Kanada) obavezalo da će poštivati ljudska prava i temeljne slobode. Upravo su Helsinški odbori zamišljeni kao vrhunaravni moralni arbitri poštivanja ljudskih prava.

Hrvatski helsinški odbor 1993. su osnovali ugledni intelektualci, umjetnici, pravnici i novinari angažirani na zaštiti i promicanju ljudskih prava. HHO je bio član Međunarodne helsinške federacije (IHF) do njenog raspada 2008. godine, nakon čega u europskim zemljama nacionalni Helsinški odbori djeluju bez ikakvog obavezujućeg vertikalnog ustroja, u smislu da ne postoji nikakva organizacijska centrala koja bi kontrolirala pridržavaju li se pojedini nacionalni odbori osnovnih načela i ideja koje su ovu organizaciju nekoć učinile vodećom ljudskopravaškom instancom.

Što bi se reklo, od plemenite ideje ostalo je samo ime, barem u našoj zemlji. Zato je i moguće da u vrhu hrvatske inačice te organizacije danas sjede tipovi koji se groze što su Švabe popušili na Sutjesci i što su partizani nakon te bitke uspješno oslobodili ovaj dio Europe.

Atak Srednjeg vijeka

Slobodna Dalmacija – 8.listopada, 2016

Katolički radikali ubacili su u višu brzinu. Sada je to već ozbiljna ofenziva, združeni napad dogmatskim granatama iz raznih artiljerijskih oruđa. Istodobno su napadnute dvije presudne bojišnice – visoko obrazovanje i žensko tijelo. Iz toga se lijepo vidi čega se dogmatski duh najviše boji.

Prvu liniju aktualne fronte čine Filozofski fakultet u Zagrebu te bolnice i klinike za ginekologiju u Vukovaru, Zagrebu, Šibeniku i drugim gradovima. Branitelji sekularne države zasad odolijevaju, ali nasrtaji su sve agresivniji, pa čovjek nema vremena slaviti male slobodarske pobjede.

Tako ni studentice i studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, legendarne “skojevke neobrijanih nogu” i znameniti “boljševički sotonisti”, nemaju vremena slaviti odstup dekana Vlatka Previšića – čovjeka koji im je pod krinkom međufakultetske suradnje htio na fakultet uvaliti bogoslovne dogme i kanonsko pravo – jer im na prvu linije fronte već stižu novi previšići.

Ne samo što je “kalif poslije kalifa” na Filozofskom postao Previšićev dosadašnji zamjenik Željko Holjevac – čovjek koji je glasao za suptilno pretvaranje Filozofskog fakulteta u ispostavu Katoličko bogoslovnog fakulteta – nego im je v.d. prodekana za studente i nastavu postao profesor Marko Alerić, član zavjereničke katoličke organizacije Opus Dei.

Nakon tog imenovanja mnogi su podsjetili da je zagrebački rektor Damir Boras ove godine napravio još jedan ustupak radikalnoj desnici, kada je za voditelja Hrvatskih studija postavio profesora Marija Grčevića, koji je lani potpisao onu skarednu peticiju da se fašistički pozdrav domaćih kvislinga iz Drugog svjetskog rata “Za Dom spremni” službeno uvede u Hrvatsku vojsku, jer da to nije fašistički pozdrav nego starohrvatska operna arija, ili takva neka budalaština.

Pasivna agresija

Takvu je ekipu zagrebački rektor poslao u prve redove borbe protiv studenata: katoličke radikale i umivene NDH-nostalgičare. Zato na ovoj bojišnici ne smije biti opuštanja, jer sekularna antifašistička država se teško stječe, a lako gubi.

Druga fronta je otvorena pred bolnicama hrvatskih gradova, gdje katolički radikali psihički teroriziraju i gnjave žene koje su se odlučile na pobačaj, pokušavajući im izazvati grižnju savjesti i osjećaj krivnje – kao da tim ženama nije dovoljno psihički teško i bez njihova maltretiranja – što se u psihologiji naziva “pasivnom agresijom” te izaziva slične traumatične posljedice kao i prava agresija. U Šibeniku su otišli i dalje, pa su fizički napali novinara lokalnog Radio Ritma Valerija Baranovića, koji ih je u ime uznemirene javnosti došao pitati zašto gnjave pacijente.

Proteklih dana smo svjedočili da ovi radikalni elementi društva ne prezaju ni od otvorenih upada u sami bolnički prostor, čime bezobzirno krše neka od temeljnih ljudskih prava i više hrvatskih zakona, od onih o javnim okupljanjima do onih o pacijentovom pravu na privatnost. Sada se ispostavilo da su katolički aktivisti u kolovozu na svojim facebook stranicama objavili čak i ime žene koja je dolazila na pobačaj u jednu slavonsku bolnicu, čime su dodatno prekršeni hrvatski zakoni.

U ovoj tužnoj raboti radikalni aktivisti imaju potporu dijela bolničkog osoblja, koje im dojavljuje dolazak trudnica (još jedno kršenje zakona), a neki se zdravstveni radnici čak i fotografiraju s radikalima ispred bolnica, što je jasna i vrlo neugodna poruka svim nesretnim ženama koje su bile prisiljene donijeti tešku odluku o abortusu: zamislite kako se osjeća žena koja je došla u bolnicu napraviti pobačaj, a medicinske sestre koje bi joj trebale pomagati oko i nakon operativnog zahvata vidi u srdačnom razgovoru s ljudima koji nju drže ubojicom (nerođenog djeteta).

Poljska u mom srcu

Uprava KBC-a “Sestre milosrdnice” u zagrebačkoj Vinogradskoj ulici išla je toliko daleko da je novinare, kod njihovih zdravih reporterskih očiju, pokušala uvjeriti da se molitveni prizor koji su vidjeli unutar kruga bolnice zapravo nije odvio u bolničkom dvorištu nego u nekakvom eksteritorijalnom crkvenom prostoru unutar bolnice. Stoga je morao reagirati ugledni ginekolog Dubravko Lepušić, dugogodišnji liječnik bolnice u Vinogradskoj, koji je novinarima ukazao na stvarnu istinu:

“Vidi se na fotografijama da su u prostoru bolnice. To je čisti bezobrazluk, nikada toliko nisu bili u bolnici. Ovo je prvi put. Ne samo to, postavili su i štand unutar bolnice.”

A na novinarsku opasku da im je iz Ureda ravnatelja bolnice rečeno kako se molitvena grupa nalazi na prostoru crkve, doktor Lepušić je objasnio: “Crkvica je unutar bolnice. Pa zar je crkvica neovisni teritorij? Nije to veleposlanstvo nečije države.”

Nakon svega nabrojenog, teško se ne složiti s ovotjednom konstatacijom kolege Borisa Vlašića u Jutarnjem listu: “Nešto je monstruozno u shvaćanju svijeta na način kako to čine katolički aktivisti. Određivanje života drugima loša je imitacija Boga…”

No ne treba gubiti živce. Nekidan je sto tisuća ljudi u Poljskoj izašlo na ulice protiv tamošnjih fundamentalista, nakon čega su čak i konzervativni radikali u poljskoj vladi ustuknuli i stali se ograđivati od srednjovjekovnog pogleda na pobačaj. Dakle, može se.