U dramatičnim promjenama političkog pejsaža Europe novi trend nazire se na Islandu. U toj nordijskoj državi, mjesec dana uoči izvanrednih parlamentarnih izbora, zakazanih za 29. listopada, sve ankete ukazuju da će najviše glasova osvojiti – moderni gusari.

Njihova partija se zove Piratska stranka, a na stranačkoj zastavi imaju mrtvačku glavu s prekriženim gostima, kako i dolikuje gusarima. Prije nego izložimo njihovu političku agendu, valja ocrtati kontekst u kojem su se porodili.

Klasični politički duopol, koji je desetljećima debelih krava krasio većinu europskih zemalja – a mahom su ga činili demokršćani i socijaldemokrati – napukao je 2008. godine, nakon izbijanja globalne financijske krize. Tada je širom Europe došlo do erupcije narodnog nezadovoljstva i ekspanzije stranaka “trećeg puta”: godine mršavih krava iznjedrile su sijaset novih političkih opcija koje su nasrnule na postojeći europski poredak.

U južnim europskim državama nove su antisistemske opcije poprimile radikalno lijevi predznak, od grčke SYRIZA-e do španjolskog Podemosa. U dijelu razvijenih zapadnoeuropskih zemalja ojačale su ksenofobne i eurofobne desničarske partije, a slično se dogodilo i na istoku Europe. U Hrvatskoj su se plodovima narodnoga gnjeva najviše okoristili klerikalni mostovi i ideološki nedefinirani živi zidovi. A na sjeveru Europe stvari su se odvijale malo drugačije – tamo su na scenu iskočili politički gusari.

Bankari u zatvorima

Island je desetljećima slovio kao jedna od najbogatijih zemalja svijeta, država koja je negdje od 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća – zahvaljujući ekspanziji ribarske industrije, a kasnije i proizvodnji aluminija i razvoju financijskog sektora – svojim građanima uspjela podariti visoki materijalni standard. A onda je došla 2008. i slom globalnog financijskog sustava, koji je Island pogodio snažnije od većine drugih država: tri vodeće islandske banke su se urušile i zemlji je zaprijetio kolaps. Nacionalna valuta je radikalno devalvirala, a stopa nezaposlenosti skočila je s dva na 11 posto.

Berlin i Bruxelles Islandu su dali iste upute za izlazak krize kao i Grčkoj – rezovi, štednja, vraćanje dugova – ali Islanđani su odgovorili historijskim “Ne”. Umjesto da saniraju banke, oni su uhapsili svoje bankare: 26 vodećih bankara osuđeno je na višegodišnje zatvorske kazne. Umjesto da idućih nekoliko generacija Islanđana život provede u vraćanju dugova stranima bankama i štedišama – najviše britanskim i nozozemskim – Islanđani su te dugove jednostavno i jednostrano otpisali.

Ti su potezi zgrozili europsku mainstream politiku. Prijetilo se tada islandskim građanima da su time pucali sebi u glavu, da im više nitko u financijskom svijetu neće vjerovati, da mogu zaboraviti na strane investicije, da će propasti gore od Grčke, da će svi pomrijeti u teškim mukama i golemom siromaštvu.

Danas znamo da se ništa od toga nije dogodilo. Štoviše, islandska ekonomija je otada procvjetala, nacionalna valuta se oporavila, nezaposlenost je značajno smanjena. Zato o Islandu ne možete puno čitati u europskim mainstream medijima, jer je Island dokaz da alternativa ipak postoji i da je aktualna politika štednje zapravo ordinarna budalaština.

Poezija budućnosti

Na posljednjim izborima na Islandu, održanima 2013. godine, pobijedila je Progresivna stranka, koja je formirala vlast u koaliciji s konzervativnom Nezavisnom strankom. Piratska stranka, osnovana tek koji mjesec ranije, tada je s pet posto glasova osvojila tri zastupnička mjesta (islandski parlament broji 63 zastupnika), ali je u anketama neprestano rasla, da bi na prvo mjesto izbila još lani u ožujku. Dodatni “okidač” za piratsku slavu bio je ovoproljetni skandal, kada je u aferi “Panamski dokumenti” otkriveno da je vodstvo Progresivne stranke zamračilo milijune na stranim računima. Premijer je podnio ostavku, te su zakazani izvanredni izbori, koji će se održati za koji tjedan.

Uoči izbora ankete Piratskoj stranci daju i do 30 posto glasova, neke i preko 40 posto. To neće biti dovoljno za samostalno formiranje vlade, ali bi Piratska stranka mogla postati okosnica nove vlasti na Islandu. A onda bi Europa mogla vidjeti nešto što na našem kontinentu još nije viđeno, ono o čemu u svojim knjigama govori britanski politolog i ekonomist Paul Mason: novovjeku “tehno-buržoaziju”, plejadu “umreženih individualaca” koja će zauvijek promijeniti lice kapitalizma.

Politička agenda Piratske stanke je naizgled neideološka. Oni se zalažu za reformu autorskih prava, slobodu interneta, privatnost osobnih podataka, slobodno obrazovanje, dekriminalizaciju droga, prihvaćanje Bitcoin valute, 35-satni radni tjedan, upotrebu informatičke tehnologije u aplikaciji direktne demokracije, transparentnost političkih odluka, veću participaciju građana u političkom odlučivanju itd. Upravo ova posljednja stavka, koja se referira na što veću građansku uključenost u politiku, predstavlja najveću ideološku razliku u odnosu na Europsku uniju, gdje ključne odluke donosi tajanstveno, demokratski neizabrano i potpuno netransparentno političko tijelo pod imenom Europska komisija.

Prvi europski parlament u današnjem smislu nastao je upravo na Islandu, davne 930. godine. Otada datiraju i islandske sage, jedan od najstarijih oblika europske književnosti. Narodu koji već 11 stoljeća ima parlament i već 11 stoljeća piše romane – valja vjerovati. Čelnica Piratske stranke Birgitta Jonsdottir moderni je izdanak tog naroda: ona piše i objavljuje pjesme. Ta bi poezija mogla označiti europsku budućnost.

Mislim da će se postupno desiti reakcija međunarodne zajednice. Gledali smo kako Saddam Hussein, Gaddafi, Milošević prkose i kako to izgleda.

BAKIR IZETBEGOVIĆ

Kao crna ptica koja priziva nesreću, nesmotrena izjava koju je dao bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović obletjela je balkanski eter i dolila još malo ulja na bosansku vatru, taman uoči još jednih BiH izbora na kojima će pobijediti nacionalisti. Isprovociran referendumom o protuustavnom entitetskom prazniku Republike Srpske, koji osnažuje secesionističke aspiracije manjeg BiH entiteta, Izetbegović je predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku uputio poruku koju je ovaj prigodno shvatio kao smrtnu prijetnju. I dok si rekao “Gaddafi“, atmosfera u Bosni i Hercegovini dodatno se pogoršala.

Da se razumijemo, zbog svega što već godinama radi na rastakanju Bosne i Hercegovine, Dodik je davno zaslužio katran i perje, ali ova mu je Izetbegovićeva izjava došla kao poručena za njegovanje vlastitog mita o srpskom mučeniku. Istina, Izetbegović je naknadno reterirao, pokajnički izjavivši da nije trebao spominjati Gaddafija, ali politička šteta je već učinjena.

Ovdje ćemo razmotriti određene implikacije Izetbegovićeve izjave koje nisu dovoljno analizirane u javnosti. Zašto je predsjednik SDA rekao to što je rekao? Zašto je Dodika doveo u istu ravninu s trojicom narodnih vođa koji su svoje sukobe s međunarodnom zajednicom platili glavom, bilo na improviziranom suđenju bez odvjetnika (Hussein), bilo od islamističkog linča na ulici (Gaddafi), bilo u pritvoru Međunarodnog suda u Haagu (Milošević)?

MN / ‘Nedovoljno dobri muslimani’

Na stranu Slobodan Milošević, na stranu i ne baš male razlike između Saddama Husseina i Muammara al-Gaddafija, odmah se nameće pitanje zbog čega je politički lider muslimanskog naroda u BiH kao “međunarodne negativce” istaknuo dvojicu drugih muslimanskih lidera čiji je pad označio početak pogroma nad muslimanima u njihovim zemljama.

Jer to je najradikalnija stvarna posljedica nestanka Gaddafija i Husseina. Koliko god islamski radikali i fundamentalisti koji danas drmaju Libijom i Irakom – a koje su spomenuta dvojica autokrata i diktatora za života efikasno suzbijali, makar mačem & ognjem – predstavljali realnu prijetnju Zapadnjacima i zapadnom načinu života, ipak su njihove najveće i daleko najbrojnije žrtve upravo muslimani Libije i Iraka. Točnije, oni ljudi koje džihadisti u svojoj radikalnoj interpretaciji islama smatraju “nedovoljno dobrim muslimanima”.

Već i ova implikacija Izetbegovićeve aluzije izaziva čuđenje, jer joj nedostaje elementarna solidarnost s većinom muslimanskog življa u Iraku i Libiji, čija je egzistencija nakon egzekucija Husseina i Gaddafija značajno pogoršana, pogotovo u Libiji.

Možda Izetbegoviću smeta autoritarnost koju su ta dvojica smaknutih muslimanskih lidera iskazivala za vrijeme svoje vladavine? To bi Izetbegoviću i njegovoj nesmotrenoj izjavi dalo određeni demokratski oreol, ali u tom bi slučaju šef SDA morao otići i korak dalje, te osuditi još jednog suvremenog muslimanskog autokrata – turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je u samo nekoliko tjedana strpao u zatvore više ljudi nego što su Hussein i Gaddafi stigli za cijele dugovječne vladavine.

 Stariji brat iz Turske

Međutim, kao što znamo, Izetbegović ne samo da nikad ni najmanjom rječcom nije osudio Erdoğanov stil vladavine, nego, štoviše, turskog predsjednika javno doživljava kao “starijeg brata” i otvoreno mu se divi, smatrajući ga velikim vođom muslimanskog svijeta. Ova činjenica otvara neke druge mogućnosti čitanja Izetbegovićeve naoko nesmotrene izjave.

Koliko god bili autokrati i diktatori, i Gaddafi i Hussein se u jednoj važnoj stavci dramatično razlikuju od Erdoğana: za razliku od aktualnog turskog predsjednika, bivši lideri Libije i Iraka u svojim su zemljama izgradili i njegovali sekularna društva, u kojima su se i vjerske manjine, poput kršćana, mogle osjećati dovoljno slobodno. A sve što Erdoğan radi zapravo je rastakanje sekularnog nasljeđa kojeg je Turskoj Republici ostavio njezin osnivač, Mustafa Kemal Atatürk.

Sada već možemo postaviti pitanje zbog kojeg smo i počeli ovu kratku analizu: je li moguće da je Gaddafija i Husseina šef SDA strpao u “međunarodne negativce” ne zato što su bili autokrati i diktatori, nego zato što su bili sekularisti? Je li moguće da uzor za buduću Bosnu i Hercegovinu Izetbegović ne vidi u sekularnim ustrojstvima Gaddafijeve Libije i Husseinovog Iraka, nego u islamističkoj verziji Erdoğanove Turske?

To bi bilo pogubno za Bosnu i Hercegovinu. Ta zemlja već tetura pod otvorenim i skrivenim udarima srpskog i hrvatskog nacionalizma: posljednja stvar koja toj i takvoj zemlji treba je ekspanzija bošnjačkog islamizma. Ako su dva loša uspjela ubiti Miloša, kako će se Bosna obraniti od njih trojice?

Slobodna Dalmacija 1. listopada, 2016

Boljševički bauk sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta izgleda da se proširio na cijelu Ameriku. Tako bar sugerira opsežna studija “Egzodus: Zašto Amerikanci napuštaju religiju i zašto joj se vjerojatno neće vratiti” – čije su dijelove prenijeli i naši mediji – koju su upravo objavili znanstvenici s istraživačkog instituta PRRI iz Washingtona, a po kojoj čak četvrtina (25 posto) današnjih odraslih Amerikanaca ne pripada nijednoj religiji.

Da bi se shvatili razmjeri kataklizme, valja znati da je još ranih 90-ih godina takvih amoralnih izroda u Americi bilo svega šest posto, otprilike koliko ih i danas (službeno) ima u našoj katoličkoj domovini.

Stvari postaju još drastičnije, strahotnije i pogubnije ako se u obzir uzmu rezultati najmlađe dobne skupine Amerikanaca, onih između 18 i 29 godina. O tome, braćo i sestre, moramo razgovarati, prije nego postane prekasno.

Iako je na svim apoenima američkog dolara utisnut natpis “In God We Trust” (“U Boga vjerujemo”), kao jedna od glavnih mantri kršćanskog života, čini se da će za novu generaciju Amerikanaca trebati novi dizajn novčanica. Jer među mladim Amerikancima kao “nereligiozni” se izjašnjava njih čak 40 posto (preciznije: 39 posto). Usporedbe radi, istraživači navode kako je još 1986. godine, prije svega tri desetljeća, u istoj dobnoj skupini bilo samo 10 posto “nereligioznih”.

Pendrek i suzavac

Pritom je svega devet posto mladih Amerikanaca odraslo u nereligioznom kućanstvu, što znači da je glavnina današnjih mladih američkih pobjegulja sama došla do odluke o napuštanju religije, bez asistencije roditelja, skrbnika, odgajatelja i ostalih “boljševičkih sotonista”, da se poslužimo citatom poznatog hrvatskog mislioca i saborskog prosvjetitelja Željka Glasnovića, koji je naobrazbu stekao na prestižnim pedagoškim akademijama Legije stranaca.

Što je najtragičnije, pokazalo se da od svih glavnih konfesija američkog društva “odljev vjernika” najviše pogađa baš Katoličku crkvu: najviše američkih vjernika pobjeglo je iz skuta upravo naše Matere Crkve. U brojkama to izgleda ovako: iako je 31 posto Amerikanaca rođeno u katoličkim obiteljima, u odrasloj dobi samo se 21 posto Amerikanaca izjašnjava katolicima, što znači da je čak trećina mladih američkih katoličkih duša tijekom odrastanja i sazrijevanja podleglo poganom zovu anarhista i komunista sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Američki znanstvenici navode šest glavnih razloga za vjerski egzodus mladih Amera. Jer se njihova crkvena zajednica počela previše baviti politikom. Jer su imali neki traumatični događaj u životu. Jer im u obitelji nitko nije bio osobito religiozan, pa nisu mogli steći naročito izražen osjećaj religijske pripadnosti. Jer su naprosto izgubili vjeru u religijska učenja. Jer su ih odbili pedofilski skandali u Crkvi. I konačno, zbog homofobije u crkvenim redovima.

Pritom su, braćo i sestre, ova dva potonja razloga – pedofilija i homofobija – kao razlozi napuštanja religije daleko najizraženiji među bivšim katolicima, značajno više nego kod bjegunaca iz svih drugih konfesija.

Sada je vrijeme da se prisjetimo poučnog i mudrog savjeta kojeg je hrvatskoj javnosti nekidan obznanio spomenuti mislilac Glasnović: “U razvijenim demokracijama, kad manjina tlači većinu, to se rješava pendrekom i suzavcem.”

Bezbožni dripci

Budući da je Amerika ipak koliko-toliko razvijena demokracija, te s obzirom da su ovi bezbožni američki dripci još uvijek u manjini – nema ih, kako vidimo, ni 40 posto – ispunjeni su svi preduvjeti za razložnu upotrebu pendreka i suzavca na potezu od Aljaske do Alabame. Štoviše, krajnji je čas za takvu demokratsku gestu, jer trendovi nagovještavaju da bi mladi američki boljševici uskoro mogli postati većina u svom naraštaju. A onda bi – bojimo se ter smjerno & skrušeno ukazujemo – moglo biti prekasno.

Kao što je potpuno jasno da je već prekasno za mlaćenje studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta – koliko god to bila krasna zamisao – jer je njihova boljševička ideja već preletjela Atlantik i zarazila milijune mladih američkih katolika. Šteta koju je počinila anarhistička bagra s Filozofskog već je, kako da kažemo, interkontinentalna. Sad više nema vremena za njihovo pendrečenje, valja spašavati majku Ameriku.

Stoga svaki katolički domoljub sada očekuje da se general Glasnović odrekne saborskih trica & kučina, te da se s dovoljnom količinom suzavca uputi u spasonosnu misiju, najbližim direktnim letom Beograd – New York (da ne gubi vrijeme na presjedanje, jer stvar je hitna), kako bi spasio što se spasiti dade, ako se dade. Generale, naš domoljubni Batmane, sve su nade u tebe uprte!

Odnosno, kako bi se izrazio jedan suvremeni ruski mislilac: Generale, uzmi zastavu i kreni!