Otišao je Pretposljednji Komunist

Beskonačni Fidelov zalazak okončan je preksinoć u 22.29 po karipskom vremenu. Tada je, nakon devedeset godina prčevitog bitisanja, El Comandante napustio materijalni svijet. Da parafraziramo Krležu kad se opraštao od Tita: za dugom kolonom svojih mrtvih vojnika ode Castro preko Sierra Maestre. Ode on na daleke nedogledne poljane kubanske pjesme, odakle kao da je i stigao.

Ako su katoličke legende točne, Fidel Castro sada srdačno razgovara s Ernestom Che Guevarom, nakon što se nisu vidjeli punih 49 godina: dva bradata komunistička apostola sada puše cigare, piju rum i pričaju o žetvi šećerne trske. I nije isključeno da je jedan od njih dvojice, nije bitno koji, nakon treće čašice kazao svom drugu:

“Jesi li svjestan da mi nismo morali biti komunisti? Obojica smo rođeni u bogatim obiteljima: mogli smo biti tajkuni, kapitalisti, vlasnici sredstava za proizvodnju. Jesmo li, možda, promašili život?”

Naravno da je ovaj drugi upitno pogledao svoga druga, prije nego što je shvatio da se govornik šali. Kucnuli su se tada četvrtom čašicom, i govornik je nazdravio: “Hasta la Victoria Siempre!”

Vijest o smrti Pretposljednjeg Komunista kubanskom je narodu objavio Posljednji Komunist, 85-godišnji Fidelov brat Raul, čovjek koji je jedne eksplozivne meksičke večeri, prije šezdeset godina, upoznao Fidela i Chea. Nakon što je 11 milijuna Kubanaca obavijestio da je “umro vođa Kubanske revolucije”, aktualni predsjednik Kube preksinoć je dodao, vidno podigavši glas: “Hasta la Victoria Siempre!”

Tom prilikom kubanski predsjednik bio je odjeven u vojničku uniformu, kako i priliči Posljednjem Komunistu, generalu posljednjeg društva real-socijalizma, okruženog kapitalističkim piranama i krokodilima koji već sijeku vode između Miamija i Havane. Ta uniforma je odaslala poruku: El Comandante je mrtav, ali za Revoluciju ćemo se boriti do posljednjeg čovjeka.

Revolucionarna jahta

One daleke zore početkom prosinca 1956., prije ravno šezdeset godina, kad se skupa s bratom Fidelom, Che Guevarom i još 79 gerilaca iskrcao na obalu istočne kubanske regije Oriente, Raul Castro nije mogao znati do čega će dovesti nevjerojatna avantura u koju su se upustili pod vodstvom njegova brata. Na revolucionarnoj jahti “Granma” – koja se danas čuva u Muzeju Revolucije u Havani – nitko nije bio stariji od trideset godina, i mladost im je šaptala da je sve moguće.

Nakon što je već pri iskrcavanju, u prvoj borbi s regularnom vojskom tadašnjeg proameričkog diktatora Fulgencija Batiste, poginulo šezdeset gerilaca, a u narednim danima još desetak, i kad ih je u planinama Sierra Maestre ostalo samo dvanaest, Raul Castro morao je bar na trenutak pomisliti kako su još jednom upali u istu samoubilačku zamku i kako će se povijest ponoviti jednako kao i tri godine ranije, kada su prvi put pokušali srušiti Batistu: u toj akciji od 27. srpnja 1953., oružanom napadu na kasarnu Moncada u gradu Santiago de Cuba, koji je također predvodio Fidel Castro, revolucionari su bili razbijeni, pobijeni, pohvatani i osuđeni na višegodišnje robije.

Raul je tada dobio trinaest, a Fidel petnaest godina zatvora. Spasili su ih moćni jezuitski svećenici, čija je intervencija kod Batiste, između ostaloga, dovela do pomilovanja preživjelih revolucionara, pa su oni nakon dvadeset dva mjeseca pušteni na slobodu, te se odmah otputili u Meksiko da među kubanskim emigrantima skautiraju novu revolucionarnu postavu.

Zašto su moćni jezuitski svećenici kod katoličkog diktatora Batiste zagovarali milost za vođu marksističke revolucije?

Zato što se Fidel Castro školovao kod jezuita. Kako bi inače mogao razviti svoje biblijske retoričke sposobnosti, po kojima je postao poznat širom svijeta, a i dandanas drži rekord u duljini govora u Ujedinjenim narodima: četiri sata i dvadeset devet minuta.

Osim toga, u tom trenutku Fidel Castro nije bio marksist. Raul već jest, ali Fidel još nije. Koliko god ljudima izgledalo da u tom bratskom tandemu logoreični Fidel diktira sve, a šutljivi Raul samo sluša i klima glavom, u ideološkom smislu istina je, zapravo, obrnuta: upravo je Raul donio marksizam u kubansku revolucionarnu gerilu, a Fidel je kasnije prihvatio tu ideju, pogotovo nakon što se počeo družiti s Che Guevarom.

Jezuiti odgojili marksista

Uglavnom, kad ih je tog prosinca 1956. u planinama Sierra Maestre ostalo samo dvanaest, Raul Castro morao je bar na trenutak pomisliti kako će se povijest traljavog napada na Moncadu ponoviti, kao i posljedice, samo što ovaj put on i brat neće skupa dobiti dvadeset osam godina zatvora, nego barem pedeset šest.

Međutim, umjesto toga, on i brat dobili su pedeset sedam godina Revolucije, pedeset sedam godina šanse i prilike da kubanskom narodu i cijelom svijetu pokušaju dokazati da je marksistička utopija realno moguća. Toliko je prošlo od 1. siječnja 1959., kada su revolucionari umarširali u Havanu, do danas. Dvanaest ljudi uspjelo je promijeniti Kubu.

“Počeo sam revoluciju s 82 čovjeka. Kad bih to trebao ponovno, učinio bih to s 10 ili 15 i s apsolutnom vjerom. Nije važno koliko si mali ukoliko imaš vjere i plan djelovanja”, kazat će Fidel Castro te slavne 1959. godine, kad je svijet još bio mlad i kad se činilo da bradati tridesetogodišnji marksisti možda i mogu stvoriti pravedni svemir na Kubi.

Danas, pedeset sedam godina kasnije, povodom smrti El Comandantea, prilika je da se nešto kaže o dosezima Kubanske revolucije.

Prije svega, ta revolucija je unikatna pojava na ovom planetu. Bio je to prvi prodor socijalističkog bika u kapitalističku arenu Zapada, u samo dvorište Amerike, i Amerika je na taj prodor odgovorila najbrutalnijim i najdužim embargom u povijesti čovječanstva, koji traje i danas.

Zbog tog embarga nikad nećemo znati kako bi marksistička utopija braće Castro izgledala da se mogla normalno razvijati, poput ostalih zemalja na svijetu.

Prvih trideset godina utopije posljedice embarga se nisu toliko osjećale, jer ih je svojom trgovačkom pomoći amortizirao Sovjetski Savez. A kad je pao Berlinski zid i SSSR se dezintegrirao, na Kubi se otvorio egzistencijalni pakao: BDP je u kratkom roku pao za nezamislivih 35 posto i kubanska ekonomija je kolabirala.

Fidel Castro našao se u psihološki izgubljenoj situaciji. Trideset godina je ljudima govorio da ih vodi u svijetlu budućnost, a sad nema mlijeka u prodavaonicama. Desetljećima je u slavnim govorima Kubancima obećavao emancipaciju, a sada im više ne može ponuditi ni toaletni papir. Retorički ih je hipnotizirao marksističkom utopijom, a sada im hranu i osnovne živežne namirnice mora davati kroz sistem “točkica”, kao u Jugoslaviji neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Bakterija egoizma

Izlaz je bio u otvaranju granica, u međunarodnom turizmu. El Comandante je vrtio glavom i zamišljeno čupkao legendarnu bradu. Tada je, 1990. godine, na novinarsko pitanje o međunarodnom turizmu dao znamenitu izjavu: “Mi ne znamo ništa o tome. Mi, gospodo, iskreno, ne znamo ni koliko bismo naplatili.”

Ali nije nepoznavanje cijena bio razlog zbog kojeg je El Comandante zamišljeno čupkao bradu. Druga je stvar njega mučila, stvar koju će verbalizirati tek osam godina kasnije, na isteku milenija:

“Te promjene (otvaranje međunarodnom turizmu, stranim investicijama, malo poduzetništvo, devizne doznake, op. D.P.) imaju svoju društvenu cijenu, jer smo živjeli pod staklenim zvonom, potpuno aseptično, a sada smo okruženi virusima i bakterijama do točke odvraćanja pažnje i egoizma stvorenog kapitalističkim sistemom proizvodnje.”

To je bila ta stvar koja je plašila Pretposljednjeg Komunista: ljudski egoizam. Djetinjstvo i mladost proveo je u kapitalizmu i znao je do čega taj sistem dovodi ljudsku prirodu i ljudski karakter. A on je gradio utopiju koja se trebala bazirati na međuljudskoj solidarnosti, na onome o čemu je nekad učio kod jezuita, prije nego što je shvatio da su mnogi od njih farizeji, prije nego što je taj koncept prepoznao u marksizmu, s kojim su ga upoznali brat Raul i drug Ernesto.

Ipak, i u takvim neravnopravnim uvjetima El Comandante je uspio stvoriti društvo koje po nekoliko progresivnih značajki strši od kapitalističke antiutopije ostatka svijeta. Kuba je zemlja najobrazovanijih ljudi na svijetu (nema društva na planetu u kojem toliki postotak ljudi ima neku formu višeg ili visokog obrazovanja), a to je i jedina zemlja na svijetu kojoj su glavni izvozni artikal – liječnici. Pritom je sve u vezi obrazovanja i zdravstva svima na Kubi besplatno.

O američkim kritikama na račun gušenja ljudskih prava i progona političkih neistomišljenika može se govoriti čim Amerika zatvori svoj politički zatvor Guantanamo, koji se već više od sto godina nalazi upravo na Kubi.

Dotle čovjek može samo popiti čašicu ruma u slavu Pretposljednjeg Komunista.

Pišem Smolensk, pamtim Katyn

Nedavno su mnogi svjetski mediji objavili da je poljsko tužilaštvo počelo ekshumaciju tijela bivšeg predsjednika države Lecha Kaczynskog, koji je prije šest godina poginuo u avionskoj nesreći kod grada Smolenska u Rusiji. Tužitelji također namjeravaju ekshumirati i tijela ostalih 95 žrtava te nesreće, među kojima su bili i članovi državnog, vojnog, crkvenog i bankarskog vrha Poljske.

Nije tajna da je ekshumaciju zamislio i naložio najmoćniji današnji poljski političar Jaroslaw Kaczynski, brat blizanac poginulog predsjednika države i aktualni šef vladajuće radikalno konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS). No zašto je gospodar poljske politike čekao šest godina da ekshumira tijelo rođenog brata? Zašto to nije učinjeno odmah nakon nesreće?

Da podsjetimo, tog 10. travnja 2010. visoka i brojna poljska delegacija ukrcala se u vladin Tupoljev Tu-154M i poletjela za Rusiju, na komemoraciju 70. godišnjice masakra u Katynskoj šumi kod Smolenska, gdje je sovjetska tajna policija NKVD u proljeće 1940. godine po Staljinovom naređenju pogubila 22.000 poljskih zarobljenika, među kojima i više tisuća časnika, kao i običnih vojnika, rezervista i policajaca, ali i intelektualaca i drugih pripadnika tadašnje poljske društvene elite.

Ovaj pokolj nesumnjivo predstavlja golemu povijesnu traumu za niz generacija poljskih ljudi, te otada opterećuje poljsko-ruske odnose, pogotovo jer je sovjetsko rukovodstvo desetljećima nijekalo odgovornost za zločin, pripisujući ga Nijemcima. Tek je posljednji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov 1990. godine, u sami suton sovjetskog imperija, priznao da je za Katynski masakr – u kojem je pobijena gotovo polovina poljskog časničkog kadra te likvidirana duhovna i intelektualna elita poljskog naroda – odgovoran Sovjetski Savez.

Najnesretniji narod u Europi

I onda se 70 godina kasnije Poljacima gotovo na istoj lokaciji ponovio sličan crni scenarij, s puno manjim brojkama, ali s istom tragičnom suštinom nestanka društvene elite: uz šefa države, prije šest godina su kod Smolenska poginuli i vrhovni vojni zapovjednik, guverner središnje banke i više vjerskih poglavara.

Stara teza o najnesretnijom narodu u Europi tog je dana dobila novu potvrdu, a mnogi poljski duhovi instinktivno su pomislili da je tragediju u šumi kod Smolenska prouzročio isti nasljedni krivac koji je 70 godina ranije počinio pokolj u šumi kod obližnjeg grada Katyna. Dakle, Moskva.

Međutim, službena istraga koju su nakon nesreće zajedno proveli poljski i ruski istražitelji zaključila je da se pad aviona – koji je pri pokušaju slijetanja udario o drveće kilometar i pol od vojnog aerodroma kod Smolenska te se raspao pri udaru u tlo, pri čemu je poginulo svih 96 putnika i članova posade – dogodio zbog greške pilota tokom slijetanja u lošim vremenskim uvjetima.

Ruski istražitelji okrivili su poljsku posadu jer je pokušala sletjeti u gustoj magli, dok su poljski istražitelji tvrdili da u takvim uvjetima ruski kontrolori leta nisu smjeli dopustiti pilotu da pokuša sletjeti. Čak je, vjerojatno iz ruskih krugova, iscurio podatak da je Lech Kaczynski navodno naredio pilotu da se mora spustiti bez obzira na okolnosti.

Uglavnom, u službenom izvještaju istražitelji su istaknuli kako nisu pronašli dokaze o upletenosti treće strane u nesreću.

Sumnja u rusku krivnju

To nije umirilo skeptične poljske duhove. Dvije godine nakon nesreće poljski dnevni list Rzeczpospolita objavio je da su istražitelji u ostacima aviona pronašli tragove eksploziva. Konkretnije, da su na krilima aviona i u kabini – uključujući i 30 sjedala – te na šumskom području gdje se Tupoljev srušio otkriveni tragovi TNT-a i nitroglicerina. List pritom nije naveo službene izvore ove informacije, te se ogradio navevši kako anonimni stručnjaci na koje se pozvao ne isključuju mogućnost da tragovi eksploziva potječu od neaktiviranih bombi iz Drugog svjetskog rata koje su ostale na području gdje se avion srušio.

Bez obzira na ovo ograđivanje, atmosfera paranoje i sumnje u moguću rusku krivnju je efektno podgrijana.

Konačno, ove godine dolazi do ekshumacije žrtava. Povod je to što moćni Jaroslaw Kaczynski, duboko uvjeren u mračnu rabotu Rusije, drži da je nesreću izazvala eksplozija u avionu, te da je uoči nesreće u zrakoplovu izbio požar. Poljski tužitelji sada žele provjeriti ima li na tijelu njegovog pokojnog brata i drugih žrtava kakvih tragova gelera, eksploziva ili požara, kako bi utvrdili je li nesreća namjerno izazvana, odnosno je li avion oboren projektilom ili prethodno unesenim eksplozivom, premda poljski i ruski istražitelji nisu za takve tvrdnje našli nikakve dokaze. Pritom se, kao razlog za sumnju, tužitelji pozivaju na odbijanje Rusije da vrati ostatke aviona.

Sada dolazimo na pitanje s početka teksta: zašto su Jaroslav Kaczynski i njegova stranka čekali šest godina da nalože ekshumaciju žrtava?

Ako i uvažimo činjenicu da su do lani bili u opoziciji te da su na vlast – natpolovičnom većinom – stupili tek prošlog listopada, i dalje ostaje upitno zbog čega su s ovom kontroverznom odlukom čekali godinu dana.

‘Smolensko ludilo’

Ta je odluka uznemirila poljsko društvo. Prema anketama, samo deset posto Poljaka odobrava ekshumaciju, što znači da se ovoj odluci protivi i većina PiS-ovih glasača. Prošlog mjeseca 200 članova obitelji 17 žrtava poslalo je otvoreno pismo predsjedniku države Andreju Dudi u kojem iznose da su “uzrujani zbog tog okrutnog i bešćutnog čina”.

I dok ih je Duda pozvao na “razumijevanje” prema državnim odvjetnicima koji “moraju provoditi zakon”, Dudin prethodnik, bivši poljski predsjednik Bronislaw Komorowski – koji je na toj funkciji naslijedio poginulog Lecha Kaczynskog – kritizirao je vladu zbog ekshumacije, ustvrdivši da se tragedija u Smolensku iskorištava kao “toljaga protiv političkih suparnika”.

Dužnosnici stranke PiS brane vladinu odluku, pa je ministar kulture Jaroslaw Sellin izjavio da “Poljaci imaju pravo znati što se dogodilo, koji su uzroci nesreće i zašto je trećina poljske političke elite poginula u nesreći”. I neki srodnici žrtava podržavaju ekshumaciju, poput PiS-ove zastupnice Malgorzate Wasserman, kojoj je u nesreći poginuo otac. “Znam da je to vrlo bolno, ali s pravne točke gledišta je nužno”, izjavila je u poljskim medijima.

S druge strane, novinar Pawel Deresz koji je u nesreći izgubio suprugu, ministricu Jolantu Szymanek-Deresz, žestoko je protiv ekshumacije, a teoriju zavjere opisuje kao “smolensko ludilo”, te je novinarima Al Jazeere otkrio da poduzima pravne radnje kako bi zaustavio vlasti da ekshumiraju posmrtne ostatke njegove žene:

“Ekshumacije su neka vrsta potrage za indicijama kako bi se dokazala apsurdna teorija da je predsjednik Kaczynski ubijen. Moj najveći cilj je da osiguram mir svojoj obitelji, svojoj kćeri, unucima, roditeljima moje supruge. Želim da mir vlada nad njenim kovčegom”, kaže Deresz.

Zašto je, dakle, Jaroslaw Kaczynski povukao ovaj ekshumacijski potez, kojeg nije dobro primila ni većina njegovih glasača?

Sirija kao okidač

U pokušaju tumačenja ne može se i ne smije previdjeti činjenica da su Jaroslaw i Lech Kaczynski bili blizanci, i to jednojajčani, što znači da je njihova emotivna povezanost daleko nadmašivala prosječne ljudske i bratske odnose: otuda izvire barem dio motivacije za ovu “ekshumacijsku ofenzivu” preživjelog brata, koji se u međuvremenu prometnuo u najsnažniju političku figuru poljske države.

No i dalje ostaje sporan “tajming” ove mrtvozorničke političke operacije: zašto je Jaroslaw Kaczynski s pokretanjem ekshumacije čekao ovoliko vremena? Zašto to nije proveo odmah nakon što je njegova stranka lani osvojila vlast?

Moguće objašnjenje leži u odnosu Kaczynskog prema Rusiji. Kad je njegova stranka prošlog listopada stupila na vlast, prošlo je tek nekoliko dana otkad je ruski predsjednik Vladimir Putin zakoračio u rat u Siriji, a tenzije između Zapada i Rusije bile su dovoljno visoke da se nijedan prozapadni rusofob – a Jaroslaw Kaczynski to nesumnjivo jest – nije morao brinuti.

Nitko tada nije mogao znati da će snaga ruske armade značajno preokrenuti ratnu situaciju u Siriji i vratiti Rusiji status svjetske velesile, gotovo al pari s Amerikom, a još je manje itko mogao znati da će u Bijelu kuću zasjesti čovjek koji će javno hvaliti Putina i zagovarati ublažavanje tenzija s Rusijom. To su teške vijesti za svakog rusofoba, pogotovo za onog čiji se politički program dobrim dijelom bazira na neprijateljstvu prema Rusiji.

‘Krvave ruke’ Putina i Tuska

U prilog ovoj teoriji idu i političke analize poljskog razdoblja iz sredine 2000-ih, kad je stranka PiS prvi put osvojila vlast i kad je brat Lech bio predsjednik države, a brat Jaroslaw premijer: analize ocjenjuju da je to razdoblje obilježeno pogoršanjem odnosa s Rusijom i još jačim okretanjem Poljske prema SAD-u. Štoviše, Jaroslaw Kaczynski smatra da je njegov brat ubijen baš zato što je od Europske unije tražio da dodatno zaoštri odnose s Rusijom, te da je zauzvrat Putin naredio atentat kod Smolenska.

Koliko je Kaczynski uvjeren u tu teoriju, svjedoči njegovo tumačenje činjenice da ni poljski istražitelji nisu našli nikakav dokaz da se avion srušio zbog eksplozije ili zbog ciljanog pogrešnog navođenja ruskih kontrolora leta. Kaczynski, naime, drži kako su se Putin i tadašnji poljski premijer Donald Tusk urotili da sakriju te dokaze i kako su – što je Kaczynski javno rekao – “obojici krvave ruke”.

Kako bilo, neosporno je da je prvi mandat stranke PiS na vlasti bio obilježen snažnom antiruskom politikom. A sada, taman na isteku prve godine novog mandata stranke, u SAD-u se pojavljuje politička snaga koja se želi približiti Rusiji. Kako moćni politički rusofob na istoku Europe može shvatiti tu promjenu situacije nego kao “izdaju” i ozbiljno ugrožavanje vlastite političke agende, dobrim dijelom izgrađene baš na postojanju tenzija s Rusijom?

Poljski mediji pišu da bi ekshumacija svih žrtava mogla potrajati najmanje dva mjeseca. To je dovoljno vremena da se tenzije s Rusijom održe dok novi predsjednik Amerike Donald Trump bude i službeno inauguriran i dok se ne vidi kakve su mu stvarne namjere prema Rusiji. Mnogi sada strahuju da bi rezultati ekshumacije – umjesto o nalazima forenzičara, patologa i antropologa – mogli ovisiti o stavu koji će Trump nakon inauguracije zauzeti prema Putinu.

OKVIR 1: Pravoslavna crkva: To je skrnavljenje

Jedan od glasnih protivnika ekshumacije žrtava tragičnog događaja kod Smolenska je i poljska Pravoslavna crkva, čiji je arhiepiskop Miron Hodakovski također poginuo u toj nesreći.

“Ne postoji takva mogućnost da se ekshumiraju posmrtni ostaci arhiepiskopa Mirona. Ekshumacija u Pravoslavnoj crkvi uopće nije moguća. Smatramo da bi to bilo skrnavljenje posmrtnih ostataka”, izjavili su za list Gazeta Wiborcza predstavnici poljske Pravoslavne crkve.

multidisciplinirani tim

Za mišljenje o tome može li se nakon šest godina ekshumacijom utvrditi uzrok smrti žrtava avionske nesreće u Smolensku obratili smo se profesorima Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu.

“Napretkom znanosti i tehnologije, kako u svim područjima tako i u forenzičnim znanostima, došlo je do značajnog povećanja mogućnosti pronalaženja počinitelja kaznenog djela, utvrđivanja okolnosti oko trenutka i u trenutku smrti, kao i identifikacije osoba”, ističu splitski profesori forenzike, te nastavljaju:

“U slučaju o kojem pišete važno je istaknuti da bi za utvrđivanje uzroka pada aviona, odnosno uzroka smrti i događaja u avionu prije samog pada bilo potrebno angažirati multidisciplinarni tim, koji bi se trebao sastojati od stručnjaka za avionske nesreće, za požare i eksplozije, za istraživanje mjesta događaja, sudskog medicinara, antropologa, genetičara, toksikologa i sl. Bez predočenja prikupljenih dokaza i dodatnih izvida teško je komentirati ovaj slučaj, ali smo mišljenja kako se pravilnim prikupljanjem i analizom dokaznog materijala može doći do određenih saznanja u ovom slučaju.”

Dioklecijan: kombinacija Radničke fronte i desnog krila HDZ-a

Ako računamo broj ratova u kojima je pobijedio, on je najuspješniji dalmatinski vojskovođa u povijesti. Ako uzmemo u obzir veličinu carstva kojim je upravljao, četiri tisuće kilometara od Atlantika do Tigrisa, on je i najuspješniji dalmatinski političar i državnik svih vremena. Pa ipak, tako malo znamo o tom čovjeku. A i to malo je, čini se, pogrešno.

Za štovatelje cara Dioklecijana ovo je plodna godina, u kojoj su izašle dvije važne knjige o dalmatinskom caru i ocu današnjeg Splita: akademik Nenad Cambi objavio je sintezni pregled radova o Dioklecijanu, studiju “Dioklecijan, Vir prudens, moratus callide et subtilis ili inventor scelerum et machinator omnium malorum. Povijesne kontroverze i današnje dileme” (Književni krug Split i Filozofski fakultet u Splitu), dok je novinar, putopisac i dramaturg Jasen Boko svoje višegodišnje hodanje Dioklecijanovim životnim rutama okrunio popularno-znanstvenim carevim životopisom “Dioklecijan – Biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj krščana?” (Profil, Zagreb).

U ovom tekstu, tragom Bokine knjige, pokušat ćemo skicirati psihološki i politički profil dalmatinskog cara, konzultirajući i stavove akademika Cambja. Tko je i kakav bio car Dioklecijan?

Istraživači ovdje imaju težak i nezahvalan posao, jer povijesni izvori i artefakti koji svjedoče o životu i radu dalmatinskog cara iznimno su oskudni. Nijedan Dioklecijanov kip ili portret nije preživio najezdu kršćana, nigdje u golemom Imperiju. Kako piše Boko: “Uništavanje poganskih simbola, osobito onih sa spomenom Dioklecijana, ‘velikog progonitelja Kristove vjere’, bilo je od druge polovice četvrtog stoljeća i dolaska kršćana na vlast iznimno popularno i vrlo temeljito.”

Dakle, ako je sporno je li Dioklecijan, i u kojoj mjeri, proganjao kršćane, nije sporno da su kršćani posmrtno proganjali Dioklecijana, što se vidi i po faktu da su ga Splićani izbacili iz njegovog vlastitog mauzoleja i tamo smjestili ostatke svetog Duje, sveca zaštitnika grada kojeg je navodno ubio sam Dioklecijan. Kažemo “navodno”, jer na gotovo 350 stranica knjige Boko osporava tu službenu verziju Sirijčeve smrti, te pruža čitav niz argumenata koji dovode u pitanje ne samo Dioklecijanovu krvoločnost prema kršćanima, nego i samo postojanje svetog Duje kao povijesne osobe. Ali o tome više u idućem broju Spektra, naredne subote.

Nepouzdani Laktancije

Većina spoznaja o Dioklecijanu oslanja se na zapise njegovog suvremenika i zaposlenika Laktancija, rimskog učitelja retorike koji je godinama službovao na Dioklecijanovom dvoru u Nikomediji (drevni grad u azijskom dijelu današnje Turske, na obali Mramornog mora) te “iz prve ruke” izvijestio o svakodnevici i karakteru dalmatinskog cara. U djelu “O smrtima progonitelja” Laktancije za Dioklecijana koristi više od trideset epiteta, od kojih nijedan nije laskav. Tako je naš car svetogrdan, praznovjeran, tiranin, bezbožnik i najokrutniji progonitelj. Potom: popustljiv, povodljiv i pomirljiv, neodlučan, nesiguran, neodgovoran, nemoćan, lakom i gramzljiv, nestrpljiv, lukavac i licemjer, lažac, okrutan, kukavica, sumnjičav, bojažljiv, plašljiv i malodušan. I konačno: poticatelj i izumitelj zala, nerazborit, škrt (istovremeno i rasipan!), kolebljiv, častohlepan i zloban…

Kad bi časni Laktancije bio posve pouzdan svjedok, ovaj bismo tekst mogli komotno završiti već sada, sa zaključkom da je dalmatinski car bio rijetko viđeni nitkov o kojem ne treba dalje trošiti riječi ni novinskog papira. Međutim, Boko ovog svjedoka drži iznimno nepouzdanim, a njegovu sliku Dioklecijana tumači činjenicom da je Laktancije ove retke pisao nakon Dioklecijanove smrti, dok je za život zarađivao na dvoru “prvog kršćanskog cara” Konstantina, koji na Dioklecijana i njegovu ostavštinu nije gledao blagonaklono. Stoga su, tvrdi Boko, podaci u Laktancijevoj knjizi “često iskrivljeni, tendenciozni, katkad i potpuno izmišljeni”.

Čini se da je časni Laktancije doista pretjerao u kritiziranju dalmatinskog cara, jer ni akademik Cambj nema povjerenja u njegov sud o Dioklecijanu, te ovako prosuđuje Laktancijevu vjerodostojnost: “Sve je negativnosti (o Dioklecijanu, op. D.P.) autor u tolikoj mjeri nagomilao da ne može o drugom biti riječ osim o pretjerivanju i tendencioznosti.”

S druge strane, pojedini pisci daju naslutiti da taj Dioklecijan i nije bio tolika zvijer. Tako bizantski kroničar Ivan Malala iz 6. stoljeća u knjizi “Cronographia” donosi prvi opis Dioklecijanova izgleda, donekle i karaktera: “Bijaše ovaj visok, nježan, mršava lica, sijede kose i bijele brade, blijede puti, plavo-sivih očiju, debela nosa, veoma dobroćudan i silno naklonjen građenju.”

Dakle, “dobroćudan” – to je prva karakterna osobina splitskog cara koju dobivamo iz pisane povijesti, a da nije Laktancijeva, te je prilično nesukladna s klasičnom slikom zločinca. Stoga, uzmimo Laktancija i vjerske legende s određenom rezervom, te krenimo s Bokom u hodnju kroz život ovog “progonitelja” i “ubojice”, kako bismo pokušali ustvrditi tko je i kakav bio taj čovjek.

Preteča Benedikta XVI.

Dioklecijan je carevao punih dvadeset godina, od kojih je prvih deset utrošio na više ili manje surove vojne pobjede nad barbarima koji su napadali granice Carstva. Nakon što je stabilizirao granice, mogao se u ostatku mandata posvetiti svojim glavnim interesima – društvenim reformama i arhitekturi (građenju, rekao bi Ivan Malala).

Tako će splitski car formirati novi sustav vlasti Rimskog Carstva, poznat pod imenom “tetrarhija” (vladavina četiri cara), te provesti nužne reforme kojima će urediti monetarni, pravni i porezni sustav, a o čemu se i danas uči na ekonomskim i pravnim fakultetima. Usput će izgraditi čitavu novu carsku prijestolnicu u Nikomediji, a za svoj osobni penzionerski ćeif i palaču u Splitu, o kojoj se priča i danas.

Boko piše da su Dioklecijanov život i vladarska karijera bogati paradoksima. On je uzurpator koji je poremetio red stvari i nasljedno carsko pravo, da bi odmah potom uspostavio tradicionalne vrijednosti Carstva, želeći upravo kroz tetrarhiju obnovio to nasljedno carsko pravo. Bio je izraziti tradicionalist koji se vratio klasičnim vrijednostima Carstva, ali i pokretač radikalnih reformi na svim poljima političkog, gospodarskog i društvenog života.

Autor ocjenjuje da će Dioklecijan ostati upamćen kao jedan od najuspješnijih i najsposobnijih rimskih careva, koji bi vladao do smrti da nije odlučio napraviti presedan i odstupiti na vrhuncu slave. Doista, nema puno diktatora u povijesti koji su samoinicijativno podijelili vlast s još trojicom i potom se, na vrhuncu moći, dobrovoljno povukli u penziju. Time je Dioklecijan iskazao svoj demokratski potencijal, a njegova se abdikacija u našem vremenu može usporediti tek s tajanstvenom ostavkom pape Benedikta XVI.

Upada u oči da je Dioklecijan za cijelog života samo jednom bio u Rimu, i to 303. godine, kako bi javno proslavio dvadesetu godišnjicu svoje vladavine, jubilej koji su rijetki rimski carevi doživjeli. Boko tvrdi da konzervativni dalmatinski car nije volio “Vječni grad” zbog dekadencije patricija; smetao mu je njihov razvrat i luksuz koji se temeljio na krvi i znoju njegovih vojnika. Ni taj jedini put se nije zadržao dugo u Rimu, već ga je napustio “nestrpljivo i bijesno”, tumači Laktancije, “jer nije mogao podnijeti slobodu rimskog naroda”. Boko smatra kako je prilično jasno da Dioklecijanu nije smetala sloboda govora nego razne liberalne slobode, “zapravo sloboda svake vrste u tom dekadentnom gradu”.

Danas bismo zbog toga Dioklecijana proglasili antiliberalom, konzervativcem koji se gnuša liberalnih perverzija. Na tragu tih ideja car bi se mogao naći u društvu Željke Markić, ali bi ga nervirala njezina pohlepa, agresivnost i isključivost.

Konzervativac i radikalni ljevičar

Pojedini izvori ističu da je Dioklecijanov otac bio oslobođeni rob, neki da je bio pisar, a Boko drži da je mogao biti oboje. Te su karakteristike mogle značajno odrediti carev karakter. Ako je bio potomak roba, onda je mogao razviti prosvjetiteljsku i reformatorsku svijest o društvu. Ako je bio sin pisara, tada je rastao u pismenosti i intelektualnom ozračju. A ako je bio oboje, onda je stečenu svijest o nužnosti društvene promjene mogao racionalno osvijestiti i praktično artikulirati.

Osobnu stranu dalmatinskog cara otkriva njegov Edikt o cijenama prodajne robe iz 301. godine. Kako kaže Boko: “Paradoksalno, nešto za što biste mislili da je dosadni ekonomski dokument otkriva duboko privatni stav i jedno je od rijetkih svjedočanstava, ako ne i jedino, o Dioklecijanu kao čovjeku”, i to čovjeku koji “pokazuje izrazitu socijalnu osjetljivost prema nižim slojevima društva”.

Ovaj dokument inflaciju ne gleda kao isključivo ekonomski, nego i društveni problem. Uzrok pretjeranoj skupoći Dioklecijan vidi u pohlepi trgovaca i njihovoj potpunoj nebrizi za one slabije kupovne moći. Apelira na njihov razum kako bi se svijetu vratila ravnoteža, te im – poput suvremenih južnoameričkih ljevičara na vlasti – zabranjuje podizanje cijena robe bez razloga, a za neposluh predviđa drastične kazne, uključujući smrtnu. Boko primjećuje: “Da je car danas živ i da ima neku moć, direktori i visoki dužnosnici međunarodnih banaka bili bi vjerojatno skuhani u vrelom ulju ili razapeti na križ.” Što je otprilike recept koji su u našem vremenu, tek u nešto blažoj formi, uspješno proveli građani Islanda i ništa im se nije dogodilo.

Niz je upečatljivih epiteta koje dalmatinski car u Ediktu o cijenama koristi kad govori o ljudima koji manipuliraju tržištem i cijenama kako bi ostvarili enormni profit. Car spominje “zlu neljudskost”, “najodvratniji zločin”, “nepodnošljivu pljačku”, “raspojasanu žudnju za otimačinom” i “divlju pohlepu”, a odurni su mu ljudi kojima je “nepoznat osjećaj ljudskosti”. Dioklecijan veli ovako (u Bokinoj adaptaciji prijevoda):

“Jedina žudnja ove poludjele mahnitosti jest nikad se ne prikloniti ni jednoj zajedničkoj potrebi. Ta suluda pohlepa koja proždire svačiji imutak ima svetu obvezu – misle ti nemoralni i besramni ljudi – ne zaustavljati se, osim ako je na to natjera sila. Ali, kako je nemoguće previdjeti sve one koje je krajnja oskudica dovela do života u užasnom stanju, odlučili smo da ulogu suca preuzme pravda; ono što ranije nije moglo biti realizirano, sad ćemo napraviti mi!”

U političkom smislu Dioklecijan bi danas bio smatran za aktera “radikalne ljevice” i žestokog antikapitalista. Boko primjećuje da su Marx i Engels mnogo toga mogli naučiti od Dioklecijana, kojeg naziva “antičkim Varoufakisom u ratu s profiterima”, komparirajući ga s bivšim SYRIZA-inim ministrom financija. Kad se ovome doda ranije spomenuta Dioklecijanova tradicionalnost, možemo reći da političku agendu dalmatinskog cara čini neobična kombinacija Radničke fronte i desnog krila HDZ-a.

Car de Gaulle

Međutim, Dioklecijanov edikt – koji nije fiksirao cijene, nego je određivao njihovu maksimalnu vrijednost – postigao je suprotno od željenog: gospodari novca jednostavno su povukli robu s tržišta kad je nisu mogli prodati po cijenama koje su im donosile enorman profit, čime su umjetno izazvali nestašicu i stvorili crno tržište (kao danas u Venezueli), uz još veću zaradu.

Uglavnom, Dioklecijanov pokušaj ekonomskog puča koji bi doveo do pravednijeg društva nije uspio. Pohlepa je nakon careve abdikacije opet legalizirana, ali taj dokument iz 301. godine ostaje kao svjedočanstvo socijalne osjetljivosti dalmatinskog cara. Kao što veli Boko: “Ispod spektakularne vanjštine, kako pokazuje ovaj nesretni pokušaj s Ediktom, skrivao se ipak skroman, običan čovjek, koji se još uvijek dobro sjećao kako žive ljudi među kojima je odrastao i čije je probleme poznavao.”

Uostalom, prema Bokinom kazivanju, dalmatinski je car bio krajnje skromni asket koji nije volio trošiti i nije patio od pohlepe. Postoje brojna svjedočanstva o njegovu brižljivom odnosu prema državnom novcu, pa tako autor citira kroničara Flavija Vopiska, koji u knjizi “Historia Augusta” veli da je Dioklecijan, kad je priređivao igre, bio “prilično štedljiv u darivanju, tražeći da igre budu skromnije”.

Carev život i politička karijera otkrivaju, kaže Boko, karakter prekaljenog vojnika. “Bio je discipliniran, racionalan, spreman na odricanje, skroman, praktičan i uporan. U stalnom pokretu i borbi nije imao vremena steći osobitu naobrazbu. Ali bio je pismen i obrazovan koliko se to moglo biti uz stalan terenski život, zanimali su ga pravo i ekonomija, čak i književnost, te će njegovi kasniji postupci i zakoni jasno to pokazati”, veli autor, sugerirajući da je Dioklecijanov intelektualni uzor bio Marko Aurelije, car filozof koji je Rimom vladao stoljeće ranije.

Mnoge indicije upućuju na zaključak da je Dioklecijan spadao u prosvijećene apsolutiste, kakvi su bili ruski car Petar Veliki i carica Katarina Velika, austrijska carica Marija Terezija, jugoslavenski vođa Josip Broz Tito ili singapurski kapitalistički mesija Lee Kuan Yew. A ako se povežu vojnička i politička komponenta Dioklecijanove karijere, mogu se povući analogije s pojedinim vojnim zapovjednicima i generalima koji su se tokom 20. stoljeća prometnuli u znamenite državnike, od kineskog vođe Mao Ce-tunga, preko američkog generala Dwighta Eisenhowera do francuskog generala Charlesa de Gaullea.

Smrt od dvostrukog jada

Dioklecijan je umro u svojoj palači, kako svjedoči Laktancije, “zbog dvostrukog jada koji ga je spopao”. Temeljni jad je ubojstvo kćeri Valerije i supruge Priske u Solunu (careva bolna reakcija svjedoči da nije bio psihopat ili sociopat bez emocija, te da je iza surove dinarske fasade čučao sentimentalni otac i suprug). A cara je još prije toga, kao dodatni jad, pogodilo uklanjanje njegovih kipova s područja Carstva, u sklopu tada – a i danas – popularne režimske operacije kodnog imena “damnatio memoriae” (“brisanje iz povijesti”).

Naime, godine 310. Dioklecijan gubi najstarijeg ratnog druga i prvog tetrarha Maksimijana, kojeg ubija novi car Konstantin, osudivši ga pritom i na “damnatio memoriae”. Kako je najveći broj kipova tetrarha izrađen u čvrstom zagrljaju, s uspomenom na Maksimijana izbrisana je i uspomena na Dioklecijana; od četiri lika snažno povezana u kamenoj skulpturi bilo je nemoguće uništiti samo jedan. Zato u Saloni danas nema Dioklecijanovih tragova.

Premda neki povijesni izvori navode da je Dioklecijan umro 313. godine, i akademik Cambj i Boko smatraju da je živio do 316. godine, dovoljno dugo da dobije crne vijesti o smaknuću Priske i Valerije u Solunu krajem 314. ili početkom 315. godine.

Ni uzrok smrti ne može se točno odrediti, iako većina autora pretpostavlja da je surovi dinarski vojnik umro od tuge nad ubijenom suprugom i kćerkom. Prema Laktanciju, Dioklecijan je umro od gladi i žalosti, “s jecanjem i jaucima, uz česte provale plača”, za Euzebija je “rastočen od dugotrajne bolesti i slaboće tjelesne”, a kasniji autori spominju razne varijante smrti, od prirodne do samoizazvane.

Ni suicid ne treba isključiti. Kako piše Boko, “nije nikakva fikcija pretpostaviti da ulazeći u zimu 316. godine Dioklecijan ne vidi više smisao zbog kojeg bi vrijedilo nastaviti život”. Nije izgubio nijedan rat, ali je u miru izgubio sve. Izgubio je Prisku i Valeriju, izgubio je posljednje odane prijatelje, a njegova velika ideja socijalne pravednosti nije se ostvarila: Edikt o cijenama je zaboravljen, a bogati su dobili dozvolu da postanu još bogatiji. Kršćani pobjeđuju, tetrarhija se urušava, voljene žene su mrtve. Zbog čega živjeti?

 Episkopi protiv cara

Naš katolički kler nema visoko mišljenje o Dioklecijanu, jer ga drži “progoniteljem i ubojicom kršćana”, te ga takvoga i skicira svojoj pastvi. Pritom je zanimljivo da Dioklecijana tako doživljavaju i pravoslavni vjernici u današnjoj Crnoj Gori, za koju rimskog cara veže teorija (koju zastupa i akademik Cambj) da je možda rođen u nekadašnjoj Doklei, gradu čiji se ostaci nalaze tri kilometra od današnjeg središta Podgorice.

Naime, još 2001. godine episkopi i mitropolit iz pravoslavnog manastira Ostrog u Crnoj Gori izdali su priopćenje pod naslovom “Poruka Pravoslavnih Episkopa iz manastira Ostroga”, u kojem su se o “mnogobožačkom rimskom imperatoru Dioklecijanu” izjasnili kao o “velikom gonitelju hrišćana, poznatom u našem narodu zbog svog paganstva i bogoborstva kao prokleti car Dukljanin”.

Da su visoki pravoslavni klerici uspjeli svojim vjernicima utuviti sliku Dioklecijana kao zločinca, svjedoči susret koji je autor knjige imao na samom rubu arheološkog lokaliteta kod Podgorice (jer Boko se osobno otputio do ruševina Dokleje). gdje je poslušao priču od lokalnog Crnogorca, kojeg opisuje kao “čovjeka koji pred lokalnim dućanom s pogledom na most preko Zete i s Nikšićkim pivom u ruci sjedi i izgleda kao da se odatle još od Dioklecijanova vremena nije pomaknuo”. Kako autor iznosi u poglavlju “Dioklecijan, Marx i Tito u protusrpskoj zavjeri”, taj je današnji Crnogorac potvrdio da znade za “bijesnog cara Dukljanina”, našeg Dioklecijana, te ga nazvao, citiramo, “pogrdom od čo’eka”.

Dakle, imamo tipa koji se svojim životom i postupcima istodobno zamjerio i hrvatskim katolicima i srpskim/crnogorskim pravoslavcima, a nije ni liberal, ni peder, ni muslimanski imigrant, ni drug Tito. Cinici bi rekli: viđe frajera.

Dinarska crta

Općenito se smatra da je dalmatinski car bio skromnog porijekla. I dok neki kršćanski povjesničari to ističu kako bi dokazali primitivnost, beznačajnost i robovske korijene svog “progonitelja”, Boko drži da priča o bivšem robu, čovjeku s dna socijalne ljestvice, predstavlja “odličan obrazac za hollywoodski film o provincijskom dječaku skromnih izgleda koji na kraju ipak pobjeđuje sve nevolje i zapreke i postaje uspješan car”. U svakom slučaju, tu vidimo Dioklecijanovu probojnu dinarsku crtu.

Sto godina antifašizma

Slobodna Dalmacija – 26. studenog, 2016

Stogodišnji partizan, intelektualac, objavio je memoare. Bivši sudac Ustavnog suda i današnji počasni predsjednik Antifašističke lige Republike Hrvatske u knjizi je opisao svoje i hrvatsko stoljeće. U normalnoj zemlji, koja drži do svog ustavnog antifašizma, bio bi to društveni događaj prvog reda.

Državna televizija uživo bi prenosila promociju knjige, na kojoj bi u prvom redu sjedio kompletni državni vrh. Zapravo, ministri bi sjedili u drugom redu, jer prvi red bi po časti, slavi i zasluzi pripao autorovim preživjelim suborcima iz Drugog svjetskog rata. Krepkog stogodišnjaka službeno bi primila i predsjednica države, a ministar obrazovanja javno bi predložio da knjiga od iduće školske godine uđe u obaveznu školsku lektiru.

Svi ozbiljni listovi u zemlji sutra bi izašli s autorovom fotografijom na naslovnici, a državna bi televizija u udarnom terminu s njim objavila ekskluzivni intervju, koji bi vodio njen najbolji novinar. Zadnje pitanje u intervjuu glasilo bi ovako:

“Gospodine, Hrženjak, vidimo što se sve događa oko nas. Da vas pitam: kad umre i posljednji heroj iz Vaše generacije, kad nestane i zadnji čovjek koji je uživo vidio lice fašizma, recite nam, hoće li tada opet zavladati fašistički pakao u Europi i u Hrvatskoj?”

Naravno, stari partizan bi pred televizijskim auditorijem dao optimističan odgovor. Podsjetio bi da ni on ni njegovi drugovi te daleke 1941. nisu imali ništa osim srca i ljudske želje da pobijede Zlo, pa su ipak zdrobili taj blistavi fašistički čelik. I stegnuo bi antifašistički veteran staračku šaku i poručio: “No pasaran.”

Vječna sramota roda

Tako bi to izgledalo da ova zemlja doista poštuje vlastiti Ustav. Tada bi autor Juraj Hrženjak i njegova knjiga “Stoljeće života: Antifašistički zapisi i kultura sjećanja” (Razlog, Zagreb) imali javni tretman kakav zaslužuju. Ali Hrvatska je rijetka zemlja u Europi – uz Srbiju i Ukrajinu – u kojoj se antifašiste proglašava zločincima, a slavi ili rehabilitira kvislinge.

Da ova knjiga uđe u lektiru, školske generacije bi na jednostavan način, u samo jednom danu – kroz par sati čitanja pitkog štiva o jednom dugom i uzbudljivom životu – mogle naučiti kompleksnu lekciju o Drugom svjetskom ratu i shvatiti zašto je te kobne 1941. tako puno Hrvata otišlo u partizane, a tako malo u ustaše. I djeca u nižim razredima bi razumjela da se partizani nisu borili protiv Hrvata, nego da je većina Hrvata otišla u partizane kako bi se borila protiv nacizmom zadojene manjine, koja je donijela rasne zakone i pristala ih provoditi, na vječnu sramotu roda.

Naravno, djeci bi se tu moralo objasniti što su rasni zakoni. Nije lagana tema, ali to svako dijete mora znati, kako bi već zarana moglo formirati životni stav prema rasizmu i fašizmu. Sve drugo može i kasnije, ali s ovim nema zajebancije.

Osim što bi plastično doživjeli i shvatili suštinu fašizma, klinci bi se kroz ovu knjigu na životan i razumljiv način suočili i s “mrljama antifašizma”. Ništa im ne bi bilo prešućeno, od Bleiburga do Golog otoka, ali bi dobili kontekst događaja i dovoljno informacija da sami “presude i đavolu i đakonu”, odnosno da po vlastitoj savjesti ocijene moralne pozicije povijesnih aktera.

Ipak, činjenicom da Hrženjakova knjiga (barem zasad) neće ući u školsku lektiru najviše će biti oštećena – Katolička crkva.

Sveto ime Rittig

Jer nema boljeg pismenog dokaza da držanje Katoličke crkve za vrijeme NDH nije bilo toliko sramotno kako se općenito smatra. Štoviše, Hrženjak pruža obilje argumenata koji dokazuju da su solidni dijelovi Crkve u tim dramatičnim povijesnim trenucima ipak bili na visini kršćanske misije, odnosno da su znali prepoznati Dobro i Zlo i prikloniti se pravoj strani.

Istina, Hrženjak ne poriče “da je dio katoličkog klera bio ne samo idejni tvorac, nego i suorganizator ustaškog pokreta, te hrabrio ustaše u izvršavanju zločina”, ali istodobno u obranu Crkve naglašava kako “moramo ukazati i na onaj drugi dio katoličkog svećenstva, redovnika i redovnica, koji su osuđivali ustaške zločine”, a neki od njih su “taj svoj otpor i osude zločina platili glavom ili bili osuđivani na teške kazne”. Više katoličkih svećenika ustaše su pobile i u Jasenovcu.

Hrženjak ističe da je u svim dijelovima Hrvatske bilo svećenika, pa i biskupa, koji su stali u obranu najvećih vrijednosti vjere, dakle na stranu antifašizma, pa poimenično nabraja na desetke katoličkih svećenika koji su na razne načine pomagali partizanski pokret, od đakovačkog biskupa Antuna Akšamovića do župnika crkve svetog Marka u Zagrebu Svetozara Rittiga, koji je ne samo otišao u partizane, nego i postao vijećnik ZAVNOH-a, kasnije i član predsjedništva te prve hrvatske antifašističke vlade.

Naša Crkva već desetljećima očajnički nastoji dokazati da u Drugom svjetskom ratu nije bila jatak ustaške, nacističke države. Metoda joj pritom počiva na lupanju po mrtvim komunistima i ocrnjivanju antifašizma, po logici “ako su svi radili zločine, onda ni ustaše nisu tako crne”. Umjesto da preštampaju stranice Hrženjakove knjige na kojima se nabrajaju antifašistički katolički svećenici, i da tim stranicama oblijepe sve crkve i župne urede, a časna imena antifašističkih fratara da pročitaju djeci na satu vjeronauka.

Di ste bili kad je grmilo?

Slobodna Dalmacija – 19. studenog, 2016

Liberalna Amerika danima je u kliničkom šoku. Prosvjednici izlaze na ulice. Pišu se borbene peticije. Elektori smišljaju kako iskoristiti ustavnu mogućnost da se izborni rezultat zaobiđe. Poznati glumci najavljuju emigraciju. Progresivna Kalifornija prijeti odcjepljenjem.

Tako to biva kad ti predsjednik države i novi ključar nuklearnog kovčežića postane Donald Trump, čovjek kojeg je Michael Moore još prije par mjeseci nazvao “klaunom na pola radnog vremena i full-time sociopatom”. Progresivniji dio američke javnosti sada se izbezumljeno pita: kako nam se ovo dogodilo?

Gledajući svu tu liberalnu gungulu i metež s one strane Atlantika, čovjeku dođe da se zapita: dobro, jesam li ja lud? Ili da prosvjednicima uputi kontrapitanje: kako vam se, zaboga, moglo dogoditi da Hillary Clinton procijenite kao “manje zlo”?

Odmah da se izjasnimo, da ne bude zabune: potpisnik ovih redaka misli o Trumpu sve što i američki prosvjednici, pa i podosta gore. Ali mu je potpuno nejasan stav tih prosvjednika prema Hillary Clinton. Odnosno, izostanak stava.

Ovu dubiozu možemo proširiti i na odnos današnjih američkih prosvjednika prema kompletnom establišmentu SAD-a u ovom mileniju, dakle u zadnjih petnaestak godina. Izlaze na ulice zbog izbora neotesane seljačine koji je na desetke žena prostački uhvatio za guzicu, a nisu izašli na ulice kad je milijun ljudi u Iraku fizički ostalo i bez guzice i bez glave, jer su pobijeni u intervenciji tadašnje američke vlade.

Novoizabrani papak

Gnjevni su zbog mogućnosti da novoizabrani papak ugrozi multikulturnu i multinacionalnu strukturu Sjedinjenih Država, a nisu bili gnjevni kad je njihova prethodna vlada krenula razarati dvije izrazito multinacionalne i multikulturne države, Libiju i Siriju, od kojih su prvu potpuno uništili, a druga se još drži samo zahvaljući Rusima.

Javno protestiraju zbog Trumpovog verbalnog omalovažavanja rasnih i vjerskih manjina, a nisu protestirali kad je prvi potez novih libijskih vlasti, nakon što je ubijen pukovnik Gaddafi – u čemu je svoje operativne prste itekako imala sama Hillary Clinton – bilo brutalno ubijanje i iživljavanje nad crnačkom manjinom u Tripoliju i drugim libijskim gradovima.

Bune se zbog desničarskog mamlaza koji bi mogao probuditi fašizam u Americi, a nisu se bunili kad je njihova prethodna vlada organizirala državni udar u Ukrajini protiv legalno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča, nakon čega su u novu ukrajinsku vladu i politički mainstream Ukrajine ušli i neonacisti.

Demonstriraju zbog bogatog krokodila koji bi mogao izazvati nove svjetske ratove, a nisu demonstrirali kad su objavljeni mailovi koji pokazuju kako je mezimica “sirotinjskog” Wall Streeta, dakle Hillary Clinton, nagovarala svoju administraciju da napadne i vodeću šijitsku silu svijeta, Islamsku Republiku Iran.

Ukratko: popizdili su zbog mogućeg zla u budućnosti, a nisu popizdili zbog stvarnog zla koje im se u realnom vremenu odvijalo pred očima.

Barem su dva moguća objašnjenja ovog fenomena: ili progresivna Amerika nije znala za sve ove imperijalne zločine, ili je ti zločini nisu smetali.

Prva teorija pada u vodu čim se sjetimo Vijetnama. Ako je prije pola stoljeća – dok nije bilo ni kompjutora ni interneta ni društvenih mreža – progresivna Amerika znala što njihova vlada čini u Vijetnamu, te je masovno izašla na ulice i zaustavila taj imperijalni rat, onda je nemoguće da u ovom internetskom mileniju nisu imali informacije o raboti svojih vlada u Iraku, Libiji, Siriji, Ukrajini, Jemenu.

Riyad u plamenu

Tumačenje da je liberalna Amerika podržavala vanjske intervencije svojih vlada zato što su bile usmjerene protiv diktatora koji krše ljudska prava vlastitih građana također pada u vodu, sada ne zbog Vijetnama, već zbog Saudijske Arabije: da se američke vlade doista u svojim vanjskim intervencijama rukovode kriterijem ljudskih prava, tada bi Riyad davno gorio u plamenu, kao što su gorjeli i gore Bagdad, Tripoli i Damask.

Bojimo se da moguće objašnjenje ovog “liberalnog fenomena” leži u spoznaji da je i progresivna Amerika podlegla ideologiji “američke izuzetnosti” kojom je šopaju desetljećima, odnosno da je povjerovala u slatku storiju kako su američke vrijednosti vrhunac civilizacije i kako SAD ima pravo biti svjetski policajac koji će političke huligane po svijetu dovoditi u red.

Upravo je indolencija liberalne i progresivne Amerike odgovorna za bolni fakat da se svjetski policajac u međuvremenu prometnuo u glavnog svjetskog političkog huligana, pa je u tom smislu sasvim prirodno da na američkim izborima pobijedi stvarni huligan.

Jedini spas za ovaj svijet i krhka nada da nam 21. stoljeće ne bude i posljednje leži u soluciji da Amerika odustane od ideje svoje izuzetnosti i moralnog primata nad svima ostalima. To je opasan i potencijalno poguban poremećaj i kad ga ima pojedinac, a kamoli kad ga ima cijelo društvo. Nije problem kad se zbog pravedne stvari izađe na ulice. Problem je kad se ne izađe.

Bruxelles maćeha, Rusija majčica

Dominantna antiruska politika u Europi živi teške dane. Nakon što je na američkim izborima pobijedio Donald Trump i odmah potvrdio predizborne najave da će poboljšati odnos s Rusijom, u nedjelju je vladajuća europska kasta dobila još dvije šake u pleksus, i to s istoka Europe: na predsjedničkim izborima u Bugarskoj i Moldaviji pobijedili su proruski kandidati, u Bugarskoj Rumen Radev, a u Moldaviji Igor Dodon. Oba su socijalisti. Dodon je u Moldaviji dobio 52 posto glasova, a Radev u Bugarskoj gotovo 60 posto.

Bivši NATO pilot koji se školovao u američkom Zrakoplovnom ratnom koledžu u Alabami, Radev se u kampanji protivio sankcijama protiv Rusije i bugarskim biračima tumačio da “biti proeuropski ne znači biti antiruski”, da bi odmah nakon izborne pobjede pohvalio Trumpovu namjeru pomirenja s Rusijom te najavio “otvaranje dijaloga s Moskvom”. Novi predsjednik Moldavije Dodon, pak, nakon aneksije Krima izjavio je da je to ruski teritorij, dok u kampanji nije skrivao da želi poništiti Sporazum o stabilizaciji – koji je Moldavija s Europskom unijom potpisala 2014. godine – te zamrznuti daljnje razgovore s Bruxellesom.

Bojazan europske političke elite nad ovim promjenama na europskom istoku odmah je izrazio belgijski šef diplomacije Didier Reynerds, koji je uoči sastanka Savjeta ministara vanjskih poslova u Bruxellesu izjavio: “Vidjeli smo rezultat predsjedničkih izvora u Moldaviji. Sada ćemo vidjeti kako je moguće surađivati s novim predsjednikom, koji bi zemlju mogao okrenuti više Rusiji nego EU.”

Zagrljaj tajnog agenta

I prosječan europski čovjek zbunjen je izbornim ishodima u Bugarskoj i Moldaviji: zašto, dovraga, ta europska braća s istoka glasa za proruske političare i Putinove fanove, kad je svega 25 godina prošlo otkad su se jedva izvukli iz opakog i nedemokratskog zagrljaja SSSR-a, čiji je Putin bio tajni agent? Bugarska, za razliku od Moldavije, nije bila sovjetska republika, ali je ipak živjela na lancu SSSR-a, kao dio Varšavskog pakta: otkud sad sentimenti prema Rusiji, nasljednici tog monstruoznog SSSR-a?

Dio razloga za čuđenje europskog čovjeka posljedica je neobjektivnog prikaza SSSR-a u europskoj štampi zadnjih 25 godina. Daleko od toga da branimo jedno nesumnjivo totalitarno društvo, stoji da je SSSR već četvrt stoljeća u zapadnim mainstream medijima sotoniziran kao “carstvo zla”, ili barem izložen “prekomjernom granatiranju” liberalnih argumenata.

Da postoji i druga strana priče, slabo poznata zapadnoeuropskom čovjeku, svjedoči referendum o sudbini SSSR-a koji je proveden 17. ožujka 1991. godine. Referendumsko pitanje je glasilo: “Držite li neophodnim očuvanje SSSR-a kao obnovljene federacije ravnopravnih suverenih republika, u kojoj će u punoj mjeri biti garantirana prava i slobode čovjeka bilo koje nacionalnosti?”

Od 15 tadašnjih sovjetskih republika, šest ih je bojkotiralo referendum (Armenija, Gruzija, Moldavija i tri baltičke zemlje: Estonija, Latvija i Litva), ali su žitelji svih devet preostalih republika nadmoćnom većinom glasali za opstanak SSSR-a, a protiv samostalnosti vlastitih republika: Azerbajdžan 94,1%, Bjelorusija 83,7%, Kazahstan 95%, Kirgistan 96%, Rusija 73%, Tadžikistan 96,9%, Turkmenistan 98,3%, Ukrajina 71,5% i Uzbekistan 94,7%.

Komunisti protiv Gorbačova

Od 146 milijuna birača s valjanim glasačkim listićima, za opstanak SSSR-a glasalo je 114 milijuna (78%), a protiv 32 milijuna (22%). Od pet građana, četiri su htjela da SSSR nastavi postojanje. Pritom je prosječna izlaznost na referendum bila 80 posto, a niti u jednoj republici nije iznosila manje od 75 posto.

Statistika uvjerljivo pobija mit da se Sovjetski Savez raspao voljom naroda. Komunistička partija Rusije, štoviše, ovog je proljeća od državnog tužilaštva zatražila pokretanje krivičnog postupka protiv tadašnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova – kojeg Zapad slavi kao čovjeka koji je rasformirao zlo carstvo – zbog “izdaje domovine” i “neispunjavanja narodne volje”.

“Te 1991. većina građana zemlje glasala je za očuvanje SSSR-a. Međutim, Mihail Gorbačov, iako je imao potrebna ovlašćenja, nije ispunio volju birača i nije preuzeo nikakve akcije kada je u pitanju očuvanje SSSR-a. Krivci moraju biti kažnjeni”, poručio je Maksim Surajkin, lider partije Komunisti Rusije.

Razumno je pretpostaviti da tih 114 milijuna građana bivših sovjetskih republika nisu za opstanak SSSR-a glasali zato što vole živjeti u totalitarizmu, nego zato što im je taj sistem ipak uspio dati egzistencijalnu sigurnost, stabilnost i društveni red. Tu dolazimo do drugog dijela razloga zbog kojih su građani Moldavije i Bugarske u nedjelju glasali za političke opcije koje otvoreno agitiraju za pomak od Bruxellesa prema Moskvi. Jer im u ovih 25 godina Bruxelles nije pružio ni sigurnost ni stabilnost, a ni red. Moldavija je i dalje najsiromašnija zemlja Europe, a Bugarska i devet godina nakon ulaska u EU najsiromašnija članica.

Razumljivo je zbog čega na istoku Europe opada entuzijazam za EU i jača proruski sentiment. Zapad nije ispunio očekivanja istočnih Europljana i oni se vraćaju moskovskom ishodištu: od briselske maćehe k ruskoj majčici. Stoga bi i Europska unija morala redefinirati politiku prema Rusiji.

Tko ne sluša Lenjina, dobije Trumpa

Slobodna Dalmacija – 12. studenog, 2016

U ponedjeljak se navršilo 99 godina od Oktobarske revolucije, a u utorak su održani američki izbori. Većina ljudi ne povezuje ta dva događaja: “Oktobarsku godišnjicu” nije notirao gotovo nitko, dok američke izbore komentiraju svi, od političkih analitičara do kafanskih filozofa. Ovdje želimo ukazati na “tajnu vezu” između ponedjeljka i utorka.

Teza glasi da jedan od glavnih razloga za pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima leži u činjenici što Sjedinjene Američke Države – kao i najveći dio svijeta, s iznimkom Kine, Kube i još nekih južnoameričkih zemalja – već 25 godina potpuno i sustavno negiraju i ignoriraju pozitivne tekovine Oktobarske revolucije. Trumpova pobjeda je posljedica izostanka primjene tih tekovina u američkom društvu i cijelom suvremenom svijetu. Otuda i Brexit, otuda i Arapsko proljeće, otuda i rast desnog populizma u Europi koji opasno klizi prema fašizmu.

Odmah valja reći na koje tekovine mislimo, jer Oktobarska revolucija je, nažalost, imala i takve tekovine i reperkusije na koje nitko ne može biti ponosan. Ne mislimo, dakle, na Staljinove gulage u Sibiru, niti na Pol Potove zločine u Kambodži, niti na progon religije u pojedinim socijalističkim zemljama tokom 20. stoljeća (da spomenemo samo ekstremni primjer Hoxhine Albanije), niti na druga totalitarna obilježja koja su krasila većinu tih zemalja. Mislimo na svijetli i sunčani dio “Oktobarskog paketa”.

Stih iz Internacionale

Govorimo, dakle, o punoj zaposlenosti, dostojanstvenim plaćama, pristojnim mirovinama, pravednijoj raspodjeli društvenog bogatstva i podnošljivim razlikama između bogatijih i siromašnijih članova društva, besplatnom obrazovanju i zdravstvu, osmosatnom radnom vremenu, podjednakom vrednovanju rada muškaraca i žena, omogućavanju besplatnog stanovanja itd.

Dobar dio tih vrijednosti u određenoj su mjeri, isključivo iz straha od širenja komunizma, sve do 1989. njegovale i kapitalističke zemlje, da bi ih se nakon pada Berlinskog zida potpuno odrekle. Sada vidimo da je ignoriranje i negiranje tih vrijednosti nakon četvrt stoljeća došlo na naplatu čak i u najrazvijenoj kapitalističkoj zemlji.

Naime, prema svim analizama Trumpu su (i svim europskim Trumpovima) svoj glas dali gubitnici globalizacije, žrtve recesije i ovakvog modela kapitalizma, upravo oni na koje se Oktobarska revolucija pozivala: razočarani radnici, zaboravljeni seljaci, slabije obrazovani građani, siromašni ljudi. Ukratko: prezreni na svijetu.

Uostalom, konstatacija “sav svijet iz temelja se mijenja” nije samo najčešći komentar ovotjednih američkih izbora, nego i stih iz Internacionale, himne svjetskog proletarijata (danas prekarijata) koja počinje prevratničkim i dalekosežnim stihom “Ustajte, prezreni na svijetu”.

I prezreni su ustali, izašli na birališta širom Amerike i zaokružili Donalda Trumpa, poslavši jasnu poruku sistemu kojeg simbolizira Hillary Clinton, kako je to precizno formulirao jedan od američkih birača čiju su izjavu prenijeli hrvatski mediji: “Obama je stvorio poslove, ali s minimalnom plaćom. Ne možete uzdržavati obitelj tako. Naše tvornice su propale, rudnici su zatvoreni, a Hillary bi pogasila i ono što je preostalo.”

Vulgarni protokapitalist

Naravno, Trump je sve, samo socijalist nije, a komunist još manje. Naprotiv, čovjek je protokapitalist. Štoviše, vrijednosti koje novi predsjednik SAD-a zastupa teška su i vulgarna negacija vrijednosti koje je svijetu podarila Oktobarska revolucija (osim antiimperijalizma i antikolonijalizma, što je Trump svojim izjavama nagovještavao u kampanji, ali tek treba vidjeti hoće li se tih vrijednosti i držati). Zašto su onda “prezreni na svijetu” glasali za takvog čovjeka?

Odgovor: zato što nisu imali drugog izbora. Zato što je Trump ostao kao jedini protukandidat sistemu. Zato što je vrh Demokratske stranke u SAD-u na stranačkim predizborima, u korist Clintonice, opstruirao Bernieja Sandersa, jedinog američkog senatora koji je shvatio da se Amerikom valja bijes prezrenih na svijetu, i jedinog koji je tom bijesu pokušao prići s lijevih političkih pozicija. Tko još pamti da su prije pola godine, dok je Sanders još bio “u igri”, ankete pokazivale da bi u međusobnom okršaju on pobijedio Trumpa, koji je također uočio bijes prezrenih, ali mu je prišao s desne strane?

Stoga aktualna žalopojka američkih demokratskih prvaka i njihovih pristaša kako su za predsjednika dobili fašista – zvuči smiješno. Niste htjeli najblažu moguću verziju Vladimira Iljiča Lenjina? Onda je neprilično i cinično da se žalite što ste dobili meku verziju Adolfa Hitlera. Tko na vrijeme ne prepozna da se “sav svijet iz temelja mijenja”, taj nema pravo jadikovati nad zorom fašizma. Kako bi rekao njemački filozof Max Horkheimer: “Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu.”

Pišem Bijela kuća, pamtim Haag

Slobodna Dalmacija – 5.studeni, 2016

Za tri dana održat će se predsjednički izbori u Americi. Prije dva tjedna navršeno je pet godina od ubojstva pukovnika Gaddafija. Ova dva naizgled nepovezana događaja ipak imaju nešto zajedničko. Jednu opasnu osobu.

Kad je prije pet godina svijet obišla kratka snimka na kojoj razulareni pobunjenici mrcvare i na kraju ubijaju oca moderne Libije, taj je video uradak izazvao proturječne osjećaje. Mnogi su – od kvarnih političara do slabije informiranih građana – likovali nad odlaskom “zlog diktatora” i radovali se što libijski narod napokon ima priliku uživati u slobodi, demokraciji i ljudskim pravima. Osobito se veselila jedna žena u Americi, koja je, doznavši za Pukovnikovu smrt, pred TV kamerama ushićeno kliknula: “Došli smo, vidjeli smo, on je mrtav!” Možemo slobodno reći da se radovala kao malo dijete.

Ta je žena čestitala sama sebi, jer je kao tadašnja državna tajnica SAD-a bila duboko uključena u aranžman koji je doveo do Gaddafijeva ubojstva. Za tri dana ta bi žena mogla postati najmoćnija osoba na planetu, kao prva predsjednica Amerike. Umjesto da završi u Haagu i da joj međunarodna pravda sudi zbog upletenosti u libijski zločin, mogla bi završiti u Bijeloj kući, odakle će ona suditi drugima. Ako bude izabrana, ona će biti međunarodna pravda. To je svijet u kojem živimo.

Katastrofa bez kraja

Dok se ta osoba radovala nad Pukovnikovim mrtvim tijelom, upućeniji su strepili nad sudbinom nesretne države koju je “zli diktator” u 42 godine doista autokratske vladavine radikalno preobrazio: te davne 1969., kad je vojnim pučem osvojio vlast, Gaddafi je zatekao sirotinjsku zemlju u kojoj je 90 posto stanovništva spavalo u šatorima ili zemljanim kućicama, da bi u par desetljeća – koristeći enormne prihode od nafte i njihovu socijalističku distribuciju – stvorio industrijsku zemlju mahom urbanog stanovništva, gdje su svi građani dobili besplatno zdravstvo i školstvo, kao i druge ekonomske povlastice o kojima žitelji većine demokratskih država, uključujući Sjedinjene Američke Države, mogu tek sanjati.

Danas Gaddafijeva Libija postoji samo u sjećanjima: najbogatija afrička država pretvorila se u golemu humanitarnu katastrofu kojoj se ne nazire kraja. Ako ova žena bude izabrana za predsjednicu Amerike, uskoro bi i čitav svijet mogao tako izgledati.

Agresija na Libiju – koju su iz zraka vodili avioni osam NATO zemlja, Saudijske Arabije i Katara, a na kopnu razne pobunjeničke, uglavnom islamističke skupine – poduzeta je u ime demokracije i ljudskih prava, kojih pod Gaddafijevim režimom, ako se gleda po zapadnim mjerilima, doista nije bilo dovoljno. Sada ih, međutim, nema ni u tragovima.

Današnja Libija nije država nego kaotični konglomerat zakrvljenih plemena, naoružanih bandi i sukobljenih vojnih i paravojnih formacija. Zemlja ima dvije podjednako slabe vlade – jednu islamističku, drugu prozapadnu – koje jedva da išta kontroliraju. Pojedine obalne gradove drži al-Qa’ida, a Gaddafijev rodni i smrtni grad Sirte danas je sjedište kalifata Islamske Države u Africi. Na istoku zemlje vlada odmetnuti general Khalifa Haftar, a na jugu se tuku beduinska plemena. Nafta i dalje teče na Zapad, ali prihodi od tog biznisa više nemaju nikakve dodirne točke s građanima Libije.

Jadan izbor

Gospodarska i socijalna infrastruktura zemlje, koju je Gaddafi desetljećima gradio, danas je potpuno uništena. Groteskno zvuči podatak da u državi koja je do 2011. imala najobrazovaniju populaciju u Africi danas većina djece ne ide u školu. Posao je nemoguće naći, pa mladi Libijci imaju egzistencijalni izbor između emigracije i priključenja oružanim bandama. Jedini sigurni posao je šverc izbjeglicama i migrantima preko Mediterana u Europu. Zbog ratnih sukoba stotine tisuća Libijaca postali su prognanici u vlastitoj zemlji, te su smješteni po izbjegličkim kampovima: opet žive u šatorima i zemljanim kućicama, kao prije Gaddafija.

Takve su posljedice politike koju je provodila Hillary Clinton. Što je najgore, ona bi i danas ponovila sve to jednako: u ovih pet godina od nje, a ni od drugih visokih američkih dužnosnika, nismo čuli ni riječi kajanja zbog onoga što su učinili Libiji, a posredno i cijeloj Europi, jer je Pukovnik godinama i desetljećima čuvao južnu europsku kapiju od nekontroliranog priljeva izbjeglica, migranata i drugih nesretnika.

Tragedija suvremene američke politike, a posredno i tragedija cijelog svijeta, jest u tome što s druge strane klackalice stoji groteskni klaun kojeg bi zbog stavova o ženama, manjinama i ljudskim pravima trebalo javno izbičevati, ili barem javno škakljati guščijim perom sve dok skrušeno ne povuče sve svoje anticivilizacijske izjave. Prvi put u novijoj američkoj povijesti suočeni smo s ovakvim izborom: više nije pitanje koji bi kandidat bio bolji za svijet, nego koji bi bio manja katastrofa. Jadan je to izbor za prvu zemlju slobodnog svijeta.