Da nismo takli u nacionalizam i Crkvu, ne bi nas ni napadali

Slobodna Dalmacija, 24.prosinca, 2016

ANALIZA LIJEVE POLITIČKE SCENE U HRVATSKOJ: U KAKAV PROSTOR I S KAKVIM PROGRAMOM DOLAZI STRANKA ‘NOVA LJEVICA’

Bavljenje isključivo ekonomijom dok širom zemlje niču ustaške ploče jest nefunkcionalno i kukavički. Raspravljati o ekonomiji dok vladajuća stranka, bez obzira na novo umiveno lice, i dalje provodi ideološku kontrarevoluciju, jest besmisleno – drži Dragan Markovina, lider ‘Nove ljevice’

Hrvatskoj se rodila jedna lijeva stranka, imenom “Nova ljevica”. Predsjednik joj je 35-godišnji povjesničar dr. Dragan Markovina, a Inicijativni odbor stranke čine ugledni mirovni i građanski aktivisti Rada Borić, Nadežda Čačinović, Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Nikola Devčić. Vodeći ljudi civilnog društva, predvođeni mladim znanstvenikom, odlučili su ući u “političku utakmicu”, držeći da lijeva ideja u hrvatskom društvu nije institucionalno zastupljena na dostojan način.

Stoga priču o novoj stranci valja početi analizom postojećeg stanja na hrvatskoj ljevici.

A tu su stvari zbrkane i kaotične. U javnosti, naime, postoji rašireni narativ da je lijeva politička scena u Hrvatskoj prilično krupna i razgranata, što je dobrim dijelom posljedica pogrešnog refleksa da se u tu scenu trpaju i klasične liberalne partije poput IDS-a, HNS-a ili stranke “Pametno”.

Dio nesporazuma potječe od činjenice da lijeve i liberalne partije dijele dio svjetonazorskih vrijednosti – posebno onih vezanih za ljudska prava i prava manjina – uključujući i antinacionalizam i anktiklerikalizam. Međutim, u ekonomskim pitanjima – imajući u vidu vječni sukob između rada i kapitala – one stoje na suprotnim stranama klasnih barikada. Dok liberalne partije inzistiraju na svetosti slobodnog protoka “ljudi, robe i kapitala”, s (ne)prikrivenim naglaskom na kapital, dotle se lijeve stranke zauzimaju (ili bi to morale) za sve koji žive od svog rada. U najkraćem: dok liberali glorificiraju “nevidljivu ruku tržišta”, ljevičari moraju misliti na žrtve te opake i bešćutne ruke.

Drugi dio nesporazuma izvire iz radikalnog pomaka udesno koji obilježava hrvatsko društvo već 25 godina. Nakon polustoljetnog iskustva real-socijalizma, kad je društvo kao cjelina bilo orijentirano ljevije od prosjeka stavova njegovih članova, ideološko klatno se nakon 1990. zanjihalo u suprotnu stranu i tamo, u tom neprirodno desnom položaju, stoji i danas. Posljedica toga je da se jedna izrazito nacionalistička stranka poput HDZ-a percipira kao tobože politički centar, pa se onda sve što je ljevije od tog HDZ-a svrstava u ljevicu. Tako su pod “lijevi kišobran”, ni krivi ni dužni, strpani i HNS, i IDS i “Pametno”.

Milanović kao Tuđman

U stvarnosti, pod tim “lijevim kišobranom” proteklih se godina našao tek pokoji politički prolaznik. U jednom času to su bili Laburisti, ali oni su zahvatili samo jedan dio lijeve agende, onaj sindikalni, ne uspjevši uvjeriti lijeve glasače da su njihova stvarna opcija. Potom se pojavio ORaH, koji je, međutim, više inzistirao na “zelenim” nego na “crvenim” vrijednostima, pa iako su mnoge vrijednosti “Zelenih” srodne lijevoj političkoj agendi, ipak su lijevi glasači i dalje ostali prikraćeni za svoju autohtonu stranku.

Od preko stotinu aktivnih političkih stranaka u Hrvatskoj, zapravo se samo dvije mogu svrstati u klasičnu ljevicu, i obje su izvanparlamentarne: Socijalistička radnička partija (SRP) i Radnička fronta (RF). I dok SRP predstavlja “nostalgičarsku” verziju ljevice iz 20. stoljeća, koja publici nudi samoupravni model socijalističke Jugoslavije – pa zato i ne uspijeva korespondirati s današnjim društvom – dotle Radnička fronta uspijeva dati konzistentnu lijevu kritiku društva s pozicija 21. stoljeća, ali taj simbolički kapital ne uspijeva pretočiti u ozbiljniji izborni rezultat, dobrim dijelom i zato što se odbija ustrojiti kao klasična politička stranka, inzistirajući na horizontalnom direktno-demokratskom predstavništvu, a za tako progresivnu muziku na ovim prostorima još nema dovoljno ušiju.

I tu dolazimo do Socijaldemokratske partije (SDP), koju mnogi drže stožernom strankom hrvatske ljevice, iako je po mnogo čemu upitno spada li ta stranka uopće u ljevicu.

Neki smatraju da je SDP otišao udesno tek nedavno, kada im se tadašnji šef Zoran Milanović sastao sa “šatorašima” i u maniri tvrdog krila HDZ-a izrazio ponos što mu majka nije “vojna lekarka”, baš kao što se onomad, u svitanje nacionalističke Hrvatske, njen otac Franjo Tuđman javno hvalio što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Potpisnik ovih redaka, međutim, smatra da je SDP otišao udesno davno prije Milanovića.

Najmanje dvije krupne ljevičarske izdaje ta je stranka počinila već u prvom desetljeću postojanja, u tim mitskim devedesetima. Te dvije izdaje odnose se na hrvatske Srbe i na hrvatske radnike.

Od SDP-a ostalo samo ime

Prije četvrt stoljeća, na prvim izborima u Hrvatskoj 1990. godine, hrvatski Srbi masovno su glasali za SDP: puno je više hrvatskih Srba glasalo za SDP nego za Srpsku demokratsku stranku. Zauzvrat, kad je tim hrvatskim Srbima bilo najteže, kad ih je nova hrvatska vlast masovno izbacivala s posla i iz stanova, SDP je šutio.

Jednako su prošli i radnici. Ne samo što su naši socijaldemokrati odšutjeli pretvorbu & privatizaciju, kojom je stotine tisuća hrvatskih radnika ostalo bez posla i egzistencije, nego su oni tokom devedesetih izbjegavali i samu riječ “radnik”, priklonivši se novom izrazu “djelatnik”. Ovo se može činiti kao terminološka banalnost, ali iza toga stoji pristanak na kapitalistički i nacionalistički narativ koji je HDZ uveo u Hrvatsku, a po kojem iz javne sfere treba prognati sve što iole podsjeća na socijalizam, pa i stvari koje su neosporno bile dobre i kvalitetne, a tu prije svega mislimo na ono što bi svakoj lijevoj stranci moralo biti svetinja: dostojanstven život onih koji žive od svog rada.

Ipak, i takav SDP osvajao je glasove hrvatskih ljevičara, jer su ga opravdano doživljavali kao jedinu branu i civilizacijsku zaštitu pred nacionalističkom politikom HDZ-a. Kažemo “opravdano”, ne zato što je SDP bio na visini njihovih očekivanja, nego zato što nikog drugog na tom dijelu političkog spektra nije bilo.

No vodeći su ljudi “Nove ljevice”, gledajući njihove javne istupe, benevolentniji prema SDP-u od potpisnika ovih redaka. Oni, naime, drže da je SDP lijevu ideju iznevjerio tek u posljednje tri godine, kad je hrvatske građane ostavio na cjedilu pred ekstremizmom konzervativne kontrarevolucije, koja je krenula s onim protuhomoseksualnim referendumom u jesen 2013., da bismo u jesen 2016. već imali ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu.

– Zadnje tri godine SDP je propustio svoju drugu veliku priliku da promijeni stanje u društvu. Ne samo da tu priliku nije iskoristio, nego je upravo u vrijeme njihova mandata došlo do eskalacije nacionalizma u društvu – govori dr. Markovina za “Slobodnu Dalmaciju”, te dodaje:

– SDP je otišao u centar i postao klasična stranka liberalnog centra koja jedino u imenu nosi lijevi predznak. S druge strane, naša “Nova ljevica” je klasična ljevica, s idejom da uđemo u mainstream, koristeći liberalne vrijednosti u smislu svjetonazora i lijeve vrijednosti u ekonomskim pitanjima. Pritom bih osobno volio da na izborima nastupimo zajedno s Radničkom frontom i SRP-om, pa čak i s ORaH-om.

Fantomske prijetnje Jugoslavijom

U programatskom intervjuu za “Globus”, početkom ovog mjeseca, Markovina je istaknuo kako je siguran da “Nova ljevica” može prebaciti preko izbornog praga, ali je dodao kako je “bez jakog SDP-a koji bi zaista bio lijevo i s kojim bi se onda moglo raditi, pa ga malo usmjeravati, nemoguće računati na izbornu pobjedu”. Nešto slično je koji dan ranije, u intervjuu za “Jutarnji list”, istaknula i naša politologinja dr. Danijela Dolenec, kazavši da “SDP nije lijeva stranka, a bez konkurencije na lijevom bloku neće to ni biti”, te da je “bez takvog izazivača s lijevog boka, politički prostor (…) premoćno konzervativan”.

Tom prilikom dr. Dolenec je progovorila i o teškoćama artikulacije lijevih ideja u Hrvatskoj, “jer se lijeva ideja između ostalog povezuje s jugonostalgijom, pa čak i neprijateljstvom prema državi”, ustvrdivši kako je riječ o “fantomskim prijetnjama”, budući da “danas, 27 godina nakon pada Berlinskog zida, nitko ne zagovara povratak na političke programe ljevice iz 20. stoljeća”.

Niti dva tjedna kasnije stvarnost je potpuno potvrdila riječi naše politologinje. Osnivačka skupština “Nove ljevice” gotovo da nije još ni završila, a po medijima se već prosuo pljusak kritičkih tekstova i osvrta o novoj stranci, koji su u prvom planu mahom isticali optužbe za “jugoslavenstvo”.

– Naravno da sam očekivao takve napade, a tumačim ih kao odraz najintimnijeg straha, potaknutog dubinskom nesigurnošću u odnosu prema vjerodostojnosti mitova nacionalističke Hrvatske. Da nismo takli u nacionalizam i Crkvu, ne bismo ni bili tako napadani – kaže Markovina, te nastavlja:

– Inače je jedna od ključnih želja “Nove ljevice” upravo ta da razbije strah od jasnog lijevog istupa u javnosti. Pojava “Nove ljevice” remeti ustaljeni red stvari zato što u njezinom vodstvu sjede ljudi koji se ne boje rasprava o tabuima i nemaju nikakav kompleks od razbijanja nacionalističkih mitova i dosljednog zastupanja vlastitih stavova. Uostalom, izrazito je nepristojno da se nekoga unaprijed diskvalificira iz političkog života na temelju njegovih emocija. A ako me već pitate za Jugoslaviju, najveća i nepremostiva mana te države ležala je u jednopartijskom sistemu i nemogućnosti slobodnog političkog organiziranja, no to je s druge strane bila i izrazito socijalna država u ekonomskim pitanjima, kao i izrazito moderna u svjetonazorskom smislu.

Bijeg od monokulture turizma

Na kritike da “Nova ljevica” svjetonazorska pitanja stavlja ispred ekonomskih, lider nove stranke odgovara kako je situacija u državi takva da se rehabilitiranjem vrijednosti i simbolike ustaške države pokušava dovršiti nacionalistički projekt iz 90-ih godina, te da takav pokušaj zahtijeva “aktivan otpor po svim tim pitanjima, uključujući i ekonomski”.

– Mislim da bavljenje isključivo ekonomijom u situaciji dok širom zemlje niču ustaške ploče jest nefunkcionalno i kukavički. Raspravljati samo o ekonomiji dok širom zemlje molitelji protiv abortusa maltretiraju žene pred bolnicama jest besmisleno. Isto tako, raspravljati o ekonomiji dok vladajuća stranka, bez obzira na svoje novo umiveno lice, i dalje provodi ideološku kontrarevoluciju, također je besmisleno – smatra Markovina, koji dodaje da je prva verzija njihovog ekonomskog programa dovršena te se njegova osnovna načela mogu naći na njihovoj web stranici www.novaljevica.hr, ali da s imenima autora programa još ne žele izlaziti u javnost kako ih ne bi izložili nepotrebnom maltretiranju, jer neki od njih rade na domaćim sveučilištima.

Generalni smisao tog ekonomskog programa je, kako stoji u Temeljnim načelima stranke, nastojanje da se izbjegne svođenje hrvatske ekonomije na monokulture turizma i ugostiteljstva, te na trgovačke lance, uz osnivanje makroregija kao nositelja regionalnog razvoja i reindustrijalizacije. Ističe se nužnost trajnog praćenja i poboljšanja položaja socijalno ugroženih skupina: nezaposlenih, potplaćenih i obespravljenih radnica i radnika, nezaposlenih mladih – u čemu je Hrvatska u vrhu Europe – i umirovljenika, kod kojih je rizik od siromaštva također u vrhu Europe. Potom se naglašava potreba za izjednačavanjem prava i sigurnosti radnog mjesta radnika u privatnom i javnom sektoru, kao i dokidanje prakse beskonačnih ugovora na određeno vrijeme.

Između Podemosa i SYRIZA-e

Za razliku od klasične ljevice 19. i 20. stoljeća, koja je djelovala u ime industrijskog proletarijata, “Nova ljevica” se obraća potpuno novoj društvenoj klasi – prekarijatu, odnosno prekarnim radnicima. U okvirima nove europske ljevice Markovina kaže da svoju stranku vidi u postavkama španjolskog Podemosa te u izvornim postavkama grčke SYRIZA-e, dok su nastajali kao pokret: i jedni i drugi se u prvom redu obraćaju upravo prekarijatu.

Međutim, s obzirom da je čak i novi šef SDP-a Davor Bernardić nedavno priznao da nema pojma što znače pojmovi “prekarijat” i “prekarni radnici”, molimo lidera “Nove ljevice” da ukratko objasni tko čini tu društvenu skupinu.

– To su ljudi na honoraru. To su ljudi kojih je trenutno na tržištu rada najviše, jer je od svih novosklopljenih ugovora o radu njih 97 posto sklopljeno na određeno vrijeme. Zato mislim da je zastarjela retorika marksističke ljevice, koja se obraća nekakvim imaginarnim industrijskim radnicima, u današnjem svijetu potpuno promašena. Uostalom, osobno živim od honorara i nisam zaposlen već dvije godine, pa mi je jako dobro poznato u kakvom se položaju nalazim. To znači da ljudi poput mene, neovisno o visini prihoda, nemaju riješeno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, niti na bilo koji način mogu riješiti stambeno pitanje – kaže Markovina.

Predsjednik “Nove ljevice” smatra kako bi politika bilo koje vlade trebala biti takva da “prekarnim ljudima” omogući najam državnih stanova po socijalnim cijenama te rješavanje pitanja mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

– U današnje vrijeme, u kojem industrija iz Europe nestaje, a iz Hrvatske je davno nestala, stara podjela na buržoaziju i radničku klasu više ne vrijedi. Danas su najveći dijelovi građanske srednje klase, posebno oni mlađi, upravo ljudi s fakultetskim diplomama i bez stalnog posla. Drugim riječima, “Novu ljevicu” zapravo će iznijeti građanska klasa – zaključuje dr. Markovina.

 U prošlost nas vraćaju desnica i Crkva

– Nas optužuju da se bavimo prošlošću, a ustvari se radi o tome da desnica i Crkva neprestano otvaraju teme koje bi trebale biti prevladane – o 1945., o Golom otoku, o Stepincu – pa onda moraš reagirati da ne bi ispalo kako se s time prešutno slažeš. Glavni generator vraćanja u prošlost u Hrvatskoj su upravo desnica i Crkva – smatra lider “Nove ljevice”.

Ustašiju treba riješiti Crkva

Slobodna Dalmacija – 24, prosinca, 2016

Premijer je u pravu – Hrvatskoj treba povjerenstvo o ustaštvu. Ali ne treba ga formirati Vlada nego Katolička crkva, koja mora napokon osuditi NDH u rečenici bez zareza

Ona ploča u Jasenovcu i dalje stoji. Sramota pred svijetom i pred samima sobom kao da nas ne tišti. Jedino su momci i cure iz Radničke fronte otišli do Jasenovca i ispod ploče s ustaškim pozdravom postavili transparent s porukom “Kada trune kapitalizam, smrdi na fašizam”. Nitko drugi nije otišao u Jasenovac da se makar ispriča stotini tisuća mrtvih Srba, Židova, Roma i Hrvata koji su tamo ubijeni pod tim ustaškim pozdravom.

Dva puna poljudska stadiona su pod tim pozdravom smaknuta na tom mjestu, a nitko iz sadašnje službene hrvatske države da ode tamo i zbog takve ploče ispriča se onima koje je pod tim pozdravom ubila jedna bivša hrvatska država, država koja je bila službena iako je većina hrvatskog naroda ne samo nije htjela, nego je protiv te nacističke države i oružano ustala.

Postoje najmanje dva načina da se ova civilizacijska sramota okonča. Jedan se odnosi na primjenu šrafcigera, što su razumniji članovi saborskog Odbora za Ustav odmah predlagali. Tom metodom stvar bi se riješila za nekoliko minuta.

Drugi način, nešto dulji, uzima u obzir pravnu činjenicu da je grb HOS-a s ustaškim pozdravom službeno odobren i registriran od Ministarstva uprave.

Stoga ova metoda zahtijeva da premijer Andrej Plenković naloži ministru uprave da sukladno odluci Ustavnog suda – koji je u nizu recentnih slučajeva presudio da “Za Dom spremni” predstavlja “pozdrav nacističke NDH” i “manifestaciju rasističke ideologije”, kojim se “potiče mržnja na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti” – zatraži od svih organizacija da izbaci taj nacistički slogan iz svojih službenih pečata i grbova.

Ministar za šrafciger

Međutim, ne događa se ništa od toga. Umjesto da hitno nazove ministra uprave – kad već neće da nazove ministra za šrafciger – premijer Plenković pred TV kamerama drvi o “dubokim tenzijama i podjelama u društvu” vezano za “totalitarne simbole”, te zaziva nekakvo povjerenstvo koje će u duhu “pluralističke rasprave” donijeti “preporuke”, a te će se “preporuke” logikom pravne države pretočiti u “propise”, pa će temeljem tih pluralističkih preporuka i propisa ustaški vuk biti sit, jasenovačka koza cijela, a hrvatsko društvo će “zatvoriti suočavanje s prošlošću”. Vau.

Gadno je to diplomatsko iskustvo u Bruxellesu i taj diplomatski jezik koji ti uđe u glavu i više nikako da izađe, čak ni onda kad je mnogo jednostavnije od haus-majstora u Banskim dvorima posuditi šrafciger, sjesti u službeni automobil i pod rotacijskim svjetlima se odvesti do Jasenovca, skinuti ploču s ustaškim pozdravom, iz gepeka izvaditi jednaku ploču samo bez ustaškog pozdrava, staviti tu novu ploču na mjesto stare, uslikati selfie kraj te nove ploče, poslati fotku Hini da je proslijedi svim redakcijama u zemlji, te se potom uključiti izravno u TV Dnevnik državne televizije i reći: “Dobro, dame i gospodo, je l’ možemo sad o ekonomiji?”

A ovako, premijer očito misli zabraniti “sve totalitarne simbole”, što u doživljaju njegove stranke znači zabraniti i “Za Dom spremni” i zvijezdu petokraku, pa će tako naš premijer elegantno izjednačiti simbol pod kojim je nacistički logor smrti otvoren sa simbolom pod kojim je taj isti logor oslobođen i zatvoren.

To će biti dobro za turizam, jer će ljudi iz cijelog svijeta dolaziti u Hrvatsku da vide to čudo neviđeno, taj unikatni potez izjednačavanja fašizma i antifašizma. Doduše, tu su nas Srbi preduhitrili kad su Dražu Mihailovića i četnike proglasili antifašistima, ali nije loše ni biti drugi u svijetu. Znate kako je: danas svatko igra revizionizam.

Evanđelje i rasni zakoni

No u jednoj stvari premijer Plenković je u pravu – Hrvatskoj doista treba povjerenstvo koje će se odrediti o ustaštvu. Ne o ovom konkretnom slučaju s pločom, nego generalno. Jer ovakve stvari će se ponavljati, a indolentna reakcija premijera i državnog vrha samo ohrabruje ekstremiste.

To povjerenstvo, međutim, ne treba formirati Vlada od nekakvih “pluralističkih stručnjaka”, nego Katolička crkva od svojih istaknutih svećenika. Naša Crkva mora jednom konačno i neopozivo osuditi ustaštvo i NDH u rečenici bez zareza, i bez da iduća rečenica počne relativizacijom tipa “Isto tako, osuđujemo i druge totalitarne režime…”

Ako žele dobro hrvatskom društvu, naši biskupi moraju napokon uraditi ono što su njemački katolički biskupi uradili pastirskim pismom već 23. kolovoza 1945., a to je nedvosmislena osuda nacizma – odnosno njegove hrvatske inačice – kao i osuda onog dijela naroda koji je pristao uz tragične zablude te ideologije.

Na takav čin Crkvu u Hrvata već godinama poziva ugledni franjevac Bosne Srebrene Marko Oršolić. On to ima pravo tražiti jer je Starješinstvo Bosne Srebrene takvu javnu Izjavu dalo već 1. svibnja 1945., gdje je osudilo one svoje članove koji su bili umiješani u nacističku (ustašku) politiku i praksu.

Ako na svijetu postoji nešto suprotnije od evanđelja, to su rasni zakoni.

Moralni nauk Bože Petrova

Slobodna Dalmacija – 17. prosinca,2017

Ona ploča u Jasenovcu i dalje stoji. Kako dani teku, ljudi se na nju navikavaju: kao da je posve prirodno da kod poprišta najvećeg fašističkog zločina stoji uklesan službeni pozdrav kvislinške države koja je taj zločin smislila, organizirala i provela.

Zdravorazumski pokušaj opozicije da kao metodu rješavanja tog fašističkog pitanja, umjesto ideje povjerenstva, progura ideju šrafcigera – iliti kacavide – razbio se o stav HDZ-a i zapanjujuću povijesnu i moralnu dezorijentiranost vodećih ljudi Mosta. Od ekipe koja neprestano brblja o poštenju i sebe smatra moralnim arbitrom hrvatskog društva po ovom smo pitanju dobili doslovno infantilne reakcije.

Tako Mostov šef Sabora Božo Petrov o potrebi micanja ploče s ustaškim pozdravom daje antologijsku izjavu: “Smatram da, ako se provocira na takav način i ako je to stavljeno s provokacijom, treba se maknuti, a ako nije stavljeno s provokacijom, ne shvaćam zašto bi je netko tumačio kao provokaciju.”

Korifej moralnog preporoda u Hrvata time nam zapravo poručuje ovo: ako netko krši ustavni poredak Republike Hrvatske namjerno, s ciljem da provocira, onda to treba sankcionirati; ali ako u kršenju ustavnog poretka nema provokativne namjere, onda ništa.

Pokušajmo tu duboku misao aplicirati u njemačku stvarnost. Dakle, ako čopor neonacista hoda ulicama Münchena, Berlina ili Hamburga mašući zastavama sa svastikom i uzvikujući “Sieg Hail”, i ako to čini s namjerom da provocira, onda ih treba upozoriti da to nije lijepo ni pristojno. Ali ako to ljudi rade bez ideološke namjere, već zato što im je npr. liječnik prepisao šetnju na svježem zraku, onda je nejasno zašto bi netko to tumačio kao provokaciju.

Radikali protiv Joea

Pa kaže Petrov dalje: “Ako je u blizini logora, meni bi bilo poželjno da se ta ploča makne.” Odnosno: ako drugovi neonacisti svoje balade o klanju Židova i Roma izvode baš u blizini Auschwitza, onda ih treba upozoriti da se maknu malo dalje.

Šef Sabora, međutim, ne eksplicira na koliko se kilometara stere ta “blizina logora”. Gdje je, na kojoj udaljenosti od Jasenovca, moralno opravdano isticati fašističke simbole? Može li u Sisku? A u Slavonskom Brodu? Ili se treba odmaknuti sve do Zagreba?

“Ali s druge strane”, nastavlja Petrov, “ono što me zaista smeta u priči koja traje zadnjih nekoliko godina je radikaliziranje i lijeve strane koja apsolutno sve doživljava kao provokaciju.” Čini se da je naš moralni arbitar mrvu iznerviran – ne može čovjek istaknuti ni bokunić fašističkog pozdrava, a da neki mrki ljevičar to ne doživi kao provokaciju. Kakva su ovo vremena došla?

U toj Petrovljevoj viziji svijeta u “radikalnu lijevu scenu” očito spada i Ustavni sud, koji je u zadnje vrijeme više puta – spomenimo samo slučajeve bivšeg nogometaša Joea Šimunića i bivšeg čelnika HČSP-a Josipa Miljka – jasno utvrdio kako “Za Dom spremni” predstavlja “pozdrav nacističke NDH” i “manifestaciju rasističke ideologije”, te kako se upotrebom tog pozdrava potiče mržnja na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti.

Uglavnom, dok ovo pišemo, ploča u Jasenovcu i dalje stoji. Umjesto da je ukloni, vlada drvi o potrebi zakonskog reguliranja zabrane simbola svih totalitarnih režima. Naši konzervativni moralisti pritom ne skrivaju da zapravo žele dovesti pod pravnu sankciju zvijezdu petokraku i druge simbole pod kojima je hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu – skupa s ostalim narodima Jugoslavije – ustao protiv fašizma, nacizma, ustaštva i četništva.

Time će naši narodne vođe doći na korak do moralno najbjednijeg relativizma svih vremena – do izjednačavanja fašizma i antifašizma, a sve kako bi historijski fašizam “made in NDH” ispao manje bestijalan.

Istina o totalitarizmu

U podlozi te ideje leži teza da je i socijalistička Jugoslavija, baš poput NDH, bila totalitarna država za čitavo vrijeme svog postojanja. Problem s tom tezom je to što je neistinita.

Recimo, na znanstvenom skupu o totalitarizmu, koji je u lipnju u Splitu okupio niz domaćih i međunarodnih eksperata, jedina dilema oko koje su se lomila znanstvena koplja odnosila se na pitanje kada je točno Titova Jugoslavija prestala biti totalitarna. Neki su smatrali da se to dogodilo već raskidom sa Staljinom 1948., odnosno uvođenjem radničkog samoupravljanja 1949. godine. Drugi su držali da raskid s totalitarnom praksom označava tek zatvaranje Golog otoka i puštanje “informbirovaca” sredinom 1950-ih godina. A treći su ocijenili da se o totalitarnim značajkama jugoslavenske države može govoriti sve do 1966. i pada Aleksandra Rankovića.

U svakom slučaju, kako su pokazali sociolozi Sveučilišta u Mariboru Sergej Flere i Rudi Klanjšek – analizom koju su 2014. objavili u časopisu “Communist and Post-Communist Studies” – Jugoslavija iz 1970-ih i 1980-ih definitivno nije bila totalitarna država. Analizirajući povijest Titova režima u skladu s literaturom o totalitarizmu, rečeni autori dokazuju da Jugoslavija “nije bila totalitarna u više od polovice njezina vijeka”.

Stoga, ako naša rukovodeća pamet doista želi zabraniti zvijezdu petokraku – i time direktno pljunuti na antifašizam – morat će nekako zaobići znanstvenu istinu o totalitarizmu. Što neće biti prva istina koju su iznevjerili.

Tri stupa novog svijeta: Amerika, Rusija i Kina

Slobodna Dalmacija – 14. prosinca, 2016

Najstariji grad na svijetu opet je slobodan. Dirljive scene veselja oslobođenih stanovnika Aleppa od preksinoć su preplavile nezavisne portale širom svijeta: deseci tisuća ljudi izašli su na ulice porušenoga grada i slavili novostečenu slobodu, uz zastave Sirijske Arapske Republike i slike sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Posebno su odahnuli civili iz istočnih kvartova, koje su islamski fašisti, predvođeni al-Qa’idom – terorističkom organizacijom čiji su ogranci mijenjali ime, ali ne i zločinački karakter – četiri godine držali kao živi štit pred sirijskom vojskom.

Već i prizori u kojima razdraganoj masi na ulicama Aleppa s mikrofonima u ruci pristupaju lokalne TV reporterke, bez marama i burki, dovoljno govore kakva je strana pobijedila u velikoj Bitki za Aleppo: da je pobijedila ona druga strana, te bi žene bile zamotanih glava, ako bi se uopće smjele pojaviti na ulici i s mikrofonom u ruci prilaziti muškarcima.

Rat u Siriji još nije gotov, ali oslobođenje Aleppa predstavlja veliki vojnički i psihološki korak prema završetku sukoba koji je izmrcvario zemlju s najstarijim gradovima na svijetu i odnio stotine tisuća života njenih građana. Zato su radosne automobilske trube i svadbeni rafali iz kalašnjikova tvorili zvučnu sliku te pobjedničke noći nad Aleppom. Kršćani, Druzi, alawiti, suniti, šiiti i pripadnici svih drugih denominacija koje čine bogati i kompleksni “sirijski lonac” dobili su snažan impuls nade da će Aleppo i Sirija opet jednom biti njihov zajednički dom, kao nekada, svom pepelu i ruševinama usprkos.

Nakon četiri godine patnje ovi su ljudi konačno mogli odahnuti i priuštiti sebi jednu noć bez straha: oni koji su ih od 2012. terorizirali napokon su poraženi, skupa sa svojim međunarodnim sponzorima okupljenima oko osovine Washington – Riyad.

Toyotama protiv Sirije

Da je ta osovina mogla maknuti Assada s vlasti mirnim putem, dakle demokratskim izborima, ona bi to i napravila. Ali kako su čak i izvještaji i projekcije NATO-pakta nedvosmisleno ukazivali da Assad ima podršku oko 70 posto sirijskog naroda, na sirijskog predsjednika i na samu ideju cjelovite Sirije nasrnulo se ognjem i mačem, čelikom i Toyota džipovima s montiranim strojnicama.

Stoga oslobođenje Aleppa nije samo pobjeda patriotskih sirijskih snaga i njihovih saveznika – ruskih pilota, iranskih gardista, libanonskog Hezbollaha, šiitskih milicija iz Iraka, Afganistana i Pakistana, te kurdskih boraca sa sjevera – nego i poraz onih koji su materijalno, tehnički i moralno sponzorirali islamske fašiste. Drugim riječima: poraz Zapada.

I tu dolazimo do ključne i dalekosežne političke posljedice za cijeli svijet, koju bi oslobođenje Aleppa moglo simbolizirati. Tu ćemo posljedicu formulirati u upitnom obliku: gledamo li upravo kako se nad ruševinama Aleppa ruši i onaj svjetski poredak koji je 1989. uspostavljen nad ruševinama Berlinskog zida?

Pritom, dakako, ne mislimo da se to ruši svjetski kapitalizam – koji je nakon 1989. ostao jedini ekonomski poredak na svjetskoj sceni – već mislimo na rušenje unipolarnog političkog poretka koji se rodio rušenjem Berlinskog zida i umiranjem SSSR-a. Otada pa sve do danas svijetom je vladala hegemonija SAD-a, koji je u tih 27 godina uređivao svijet po svom moralnom i interesnom ključu, nastupajući kao suvremeni prosvijećeni apsolutist.

Ta Pax Americana imala je pozitivnih i negativnih trenutaka. Da NATO nije 1999. bombardirao tadašnju SR Jugoslaviju, stotine tisuća Albanaca na Kosovu bilo bi ubijeno u naletu Miloševićevih snaga. Da zapadna koalicija nije 2001. napala talibanski režim u Afganistanu, taj bi režim tu zemlju pretvorio u srednjovjekovni pakao. Ali, nažalost, tu otprilike i završava popis dobrih posljedica unipolarnog svijeta.

13 godina nasilja

Sve poslije toga bila je tragedija za čovječanstvo. U posljednjih 13 godina unipolarni poredak je pokazao svoje crno naličje: od napada na Irak 2003. do napada na Libiju i Siriju 2011. godine (potonji traje i danas) američka je hegemonija svijetu donijela neopravdano i neoprostivo nasilje, kojim su iz golog materijalnog interesa Zapada na prostoru Bliskog Istoka i sjeverne Afrike razorene tri multietničke i multivjerske zemlje, a osnažene radikalno nazadne ideologije s duboko fašističkom suštinom.

Upravo je to najveći dokaz moralnog kraha unipolarnog modela. Već desetljećima SAD prikazuje sebe kao predvodnika slobodnog svijeta, zemlju koju definira izraziti “melting-pot” kao dokaz da ljudi različitih vjera i etnija mogu živjeti zajedno. A zadnjih 13 godina SAD sudjeluje u razaranju upravo takvih zemalja: na čitavoj “zelenoj transverzali” od Maroka do Indonezije upravo su tri navedene zemlje – Irak, Libija, Sirija – predstavljale muslimansku verziju “melting-pota”. Prije nego ih je Amerika napala.

Zato bi slobodni svijet oslobođenje Aleppa morao pozdraviti ne samo kao trijumf sekularne svijesti nad vjerskim fundamentalizmom, nego i kao simboličnu zoru multipolarnog svijeta, koji je u Aleppu pokazao da je i fašiste ovog doba moguće pobijediti.

Stupovi tog novog svijeta neće biti samo Amerika i Rusija, nego i Kina, koja je također dala svoj doprinos uspjesima sirijske vojske. Naravno, ne treba gajiti iluzije da su akcije i postupci tih novih američkih parnjaka vođeni nekim posebnim čovjekoljubljem i iskonskom humanošću, ali već i balans njihovih geopolitičkih interesa svijetu jamči da se nad “nepoćudnim državama” više neće provoditi teror i politički huliganizam na koji nema tko odgovoriti. U tom smislu, oslobođenje Aleppa predstavlja i veliku pobjedu u ime svih obespravljenih na svjetskoj političkoj sceni.

Balada o fašizmu

Slobodna Dalmacija – 10. prosinca, 2016

Ima neka tajna veza između Amerike i Hrvatske: u Brooklynu su nedavno osvanuli kukasti križevi, a ustaški pozdrav istovremeno je prodro sve do Jasenovca, u samo srce ustaške tame. Duh suvremenog fašizma utjelovljuje se na raznim mjestima, u raznim oblicima: u bruklinškom parku Adam Yauch kao svastika, na HOS-ovoj ploči u Jasenovcu kao kvislinški pozdrav “Za Dom spremni”.

Putevi Gospodnji možda doista jesu tajanstveni, ali putevi suvremenog fašizma nisu nimalo, pa između njujorških i jasenovačkih “izljeva stvarnosti u mozak” postoji sličnost u genezi: američki filonacisti ohrabreni su pobjedom Donalda Trumpa, dok su njihovi hrvatski parnjaci osokoljeni bujicom povijesnog revizionizma koju su u Hrvatskoj izazvali Karamarko & Hasanbegović, a nova vlast je šutnjom tolerira.

Putevi suvremenog fašizma možda jesu slični, ali reakcije okoline nisu nimalo: dok su svastike iz parka u Brooklynu izbrisane odmah, a građani New Yorka organizirali i antifašistički prosvjed, dotle ustaški pozdrav i dalje stoji na ploči u Jasenovcu (barem je stajao do zaključenja ovog teksta, u četvrtak popodne), a nikakav građanski prosvjed zbog tog fašističkog pozdrava nije zabilježen. Naprotiv, cijela država se već danima pravi luda, kao da se u Jasenovcu nije dogodilo ništa nenormalno. Svi vide da je car gol, ali se čeka dijete iz bajke da to i službeno kaže.

Glasnik loše istine

Delikatni premijer Andrej Plenković tako već danima pušta da ploča s ustaškim obilježjem stoji u Jasenovcu, pozivajući na pokretanje nekakve “institucionalne inicijative koja bi odgovarajuće regulirala ovo pitanje” i praveći se da ne zna kako svakim novim danom tog blesavog birokratskog otezanja samo jača ekstremiste. A predsjednica države se javno ispričava što je djeci dala srpske čokoladice, a ne ispričava se što se po svijetu slika sa zastavama čija je jedina poanta da konotiraju ustaštvo, čime upravo potiče ekstremiste. Ali ne: ona ekstremiste vidi jedino u Bosni i Hercegovini, a ti ekstremisti, naravno, nisu katoličke vjere.

Paralelno s time, već drugi susjed zaredom nam kaže da u Hrvatskoj buja ustaški ekstremizam. Nakon što su takve kvalifikacije dosad učestalo dolazile iz Srbije, sad ih je prisnažio i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Srećom da u hrvatskom nacionalističkom biću – koje, dakako, valja razlikovati od hrvatskog nacionalnog bića – postoji onaj obrambeni refleks koji ga štiti od samospoznaje: taj će refleks svim kritičarima odbrusiti da Hrvatsku zbog ustaštva prozivaju samo četnici i bošnjački fundamentalisti, pa da, prema tome, nikakvog ustaštva u Hrvatskoj nema.

No taj bi obrambeni refleks mogao to hrvatsko nacionalističko biće uskoro dovesti u neugodnu situaciju u kojoj se, recimo, već godinama nalazi srpsko nacionalističko biće – koje, dakako, valja razlikovati od srpskog nacionalnog bića – pa kada tom srpskom nacionalističkom biću kažeš da je ono dovelo do četiri rata i genocida u Srebrenici, kao što je to nekidan na skupu ministara Višegradske skupine u Varšavi ministar vanjskih poslova Kosova Enver Hoxaj rekao srbijanskom šefu diplomacije Ivici Dačiću, onda se to srpsko nacionalističko biće naljuti na glasnika loše istine pa napusti pozornicu, kao što je Dačić to učinio u Varšavi.

Crne vojske gube u Siriji

Suština nacionalističkog bića – neovisno je li ono hrvatsko, srpsko, švedsko ili kinesko – zakopana je u nezgodnu osobinu da ne trpi etničke kritike, zbog čega je sklono negirati realnost. Jezikom narodskim: ako ti neku stvar prigovara jedan čovjek, to možeš pripisati njegovoj subjektivnosti, ali ako ti istu stvar spominje više ljudi, onda je možda vrijeme da razmisliš je li ipak do tebe. A ne da bježiš s ministarskih sastanaka ili trubiš da je fašistički pozdrav legaliziran faktom pravne registracije HOS-a.

U ovim naletima suvremenog domaćeg i svjetskog fašizma čovjek se može osjetiti obeshrabreno, kao da živi u svijetu u kojem crne vojske pobjeđuju. Ali svemir kaže da nije tako: dovoljno je pogledati prema istoku, prema Bliskom istoku. Tamo, u Siriji, drevni grad Aleppo je pred oslobađanjem, a fašisti pred porazom. Barem negdje u svijetu crna vojska je zaustavljena.

Ishod velike bitke za Aleppo budi realnu nadu da će Sirijska Arapska Republika ostati cjelovita i sekularna država kao i dosad, što će omogućiti povratak barem dijela izbjeglica iz Europe i posljedično kresanje krila europskim fašizmima, koji su od početka izbjegličke krize digli krvave gubice širom kontinenta, njušeći imigrantsko meso kao pogonsko gorivo za svoj pogani uspon.

Kamo sreće da su saveznici sirijskog predsjednika Bashara al-Assada

Vojni veterani pomogli Siouxima protiv Trumpa

Na jednoj strani rijeke noćne vatre, pobjednička pjesma i vesela lica Indijanaca, nevladinih aktivista i vojnih veterana, a na drugoj strani smrknute face i prijeteće izjave bogatih naftnih magnata i moćnih političara, među kojima je i novi predsjednik Amerike Donald Trump. Na jednoj strani rijeke prezreno američko roblje i njihovi civilni pomagači, na drugoj strani najbogatiji ljudi Amerike, kojima asistira i novi šef države. Pa ipak, u toj neravnopravnoj borbi pobijedili su – Indijanci. Barem zasad. Rijeka se zove Missouri.

To je ishod i posljedica jedne neočekivane pravne odluke, donijete u nedjelju 4. prosinca, kojom je federalna agencija ACE (Army Corps of Engineers), kao sastavni dio američkog ministarstva obrane, odbila teksaškoj kompaniji “Energy Transfer Partners” izdati dozvolu za gradnju cjevovoda planiranom rutom preko Sjeverne Dakote. Ta je odluka oduševila progresivni dio Amerike, ozlojedila njene vodeće kapitaliste, a usput vjerojatno spriječila potencijalno nasilje između bivših američkih vojnika i današnjih američkih policajaca.

No pođimo redom.

U sjeni američkih izbora proteklih se mjeseci na obali rijeke Missouri u Sjevernoj Dakoti odvijala prava drama. Cjevovod dugačak 1900 kilometara i vrijedan 3,8 milijardi dolara trebao je transportirati sirovu naftu s nalazišta u Sjevernoj Dakoti do rafinerije kraj Chicaga u državi Illinois, a na svojoj planiranoj trasi trebao je proći ispod rijeke Missouri, koja je glavni izvor pitke vode za pleme Siouxa nastanjeno u obližnjem rezervatu Standing Rock – udaljenom nepunu milju od trase naftovoda – u kojem živi oko osam tisuća pripadnika slavnog i nekad moćnog indijanskog plemena. Zbog bojazni da će im naftovod ugroziti pitku vodu i kulturnu baštinu na njihovoj svetoj zemlji, Siouxi su ustali protiv planiranog projekta i pozvali sve indijanske i autohtone američke narode da im pomognu u toj borbi.

I tako je, još u travnju ove godine, na obali Missourija niknuo prvi protestni “duhovni kamp”, u kojem su se počeli okupljati prosvjednici. Odziv je bio neočekivan: sa svih strana Amerike, od kanadske granice do Novog Meksika, preživjeli potomci različitih indijanskih plemena krenuli su prema Sjevernoj Dakoti, kako bi se pridružili borbi crvene braće iz rezervata Standing Rock. Američki komentatori su ocijenili da je riječ o najvećem okupljanju američkih Indijanaca od kraja 19. stoljeća.

Hodočašće do Standing Rocka

“Plakala sam od sreće kad sam čula novosti”, izjavila je nakon nedjeljne odluke ACE-a Indijanka Sylvia Picotte, pripadnica plemena Cheyenne, koja je od kolovoza putovala svaki vikend do Standing Rocka, u znak solidarnosti sa Siouxima.

“Velika zmija srebrne vode došla je s neba da pobijedi crnu zmiju”, tako je ohrabrujuću sudsku presudu doživio i komentirao Indijanac Jake Damon, pripadnik plemena Navajo iz Novog Meksika. I inače se među pobunjenim Indijancima za sporni naftovod udomaćio naziv “crna zmija”.

Indijanski bunt privukao je pažnju i američkim umjetnicima i novinarima, koji su stali hodočastiti do Sjeverne Dakote, a na obalu rijeke Missouri pristigli su i brojni aktivisti ekoloških udruga, kao i aktivisti udruga za prava domorodaca: protestni pokret postajao je sve širi i snažniji.

U kolovozu su počele i prve čarke između prosvjednika i policije. Tenzije su osobito porasle nakon što je policija početkom jeseni uhapsila poznatu novinarku Amy Goodman, urednicu i voditeljicu američke alternativne TV stanice “Democracy Now!”, koja se pridružila prosvjednicima. Iako je sredinom listopada Sud odbacio optužbe protiv Goodman, samo nekoliko dana kasnije policija je uhapsila preko 120 demonstranata, među kojima i više filmskih redatelja, novinara i umjetnika – uključujući i poznatu glumicu Shailene Woodley – koji su došli pozdraviti i ovjekovječiti protest protiv cjevovoda. Novinari i aktivisti pritom su optužili policiju za gušenje slobode govora, tvrdeći da su na nenasilne demonstrante policajci nasrnuli pendrecima i suzavcem.

“Izvještavao sam o konfliktima širom svijeta i nikad nisam mogao ni zamisliti da ću vidjeti ovakvu upotrebu sile protiv mirnih prosvjednika”, kazao je tom prilikom američkim medijima jedan od uhapšenih žurnalista, free-lance novinar Jihan Hafiz, dodavši kako je takve prizore dosad vidio “samo na Bliskom Istoku”.

Lokalna policija je, pak, tek šturo izvijestila da je tog vikenda “zbog ometanja prometa” uhapsila 127 prosvjednika, čime se broj uhapšenih u prosvjedima od kolovoza popeo na 269.

Veterani kao ‘ljudski štit’

Konačno, sukobi su kulminirali prije desetak dana, kada je u policijskoj akciji – uz korištenje vodenih topova, plastičnih metaka i suzavca – ozlijeđeno preko 300 demonstranata, a nekoliko desetaka ih je i hospitalizirano, uglavnom zbog fraktura kostiju i hipotermije. Naime, dok su policajci gađali prosvjednike vodenim topovima, temperatura na obali rijeke Missouri bila je ispod nule, o čemu svjedoče dramatične videosnimke koje su objavili nezavisni američki mediji, koji su te scene usporedili s građanskim protestima za ljudska prava iz 1960-ih godina.

Udruge za ljudska prava osudile su upotrebu vodenih topova u takvim klimatskim i temperaturnim uvjetima, a svoj glas je digao i slavni kanadski kantautor Neal Young, koji je pozvao Obamu da intervenira i “zaustavi agresiju protiv prosvjednika u Dakoti”.

Potom je, krajem studenoga, samo koji dan nakon ovih dramatičnih scena, guverner Sjeverne Dakote Jack Dalrymple naredio evakuaciju protestnog kampa. Krajnji rok do kojeg su demonstranti morali napustiti kamp bio je ponedjeljak 5. prosinca.

Međutim, već u petak 2. prosinca, dakle uoči tog presudnog vikenda, prosvjednicima u kampu na obali Missourija stiglo je neočekivano pojačanje – vojni veterani. Veliki broj bivših američkih vojnika – spominju se brojke u rasponu od nekoliko stotina do pet tisuća – okupljenih u udrugu “Veterani za Standing Rock”, naprosto se pojavio da iskaže podršku prosvjednicima, najavivši kako u ponedjeljak namjeravaju stati kao “ljudski štit” između prosvjednika i policije koju će guverner poslati da evakuira kamp. U zraku se mirisao lako mogući sukob između veterana i policajaca.

Tako je prošla subota, te je počela teći nedjelja, zadnji dan prije isteka roka koji je za evakuaciju odredio guverner Sjeverne Dakote. Te nedjelje, međutim, dan prije isteka roka, federalna agencija ACE donijela je odluku kojom se planirana ruta cjevovoda odbacuje, čime su aktivisti u kampu izvojevali veliku pobjedu.

“Siouxi iz Standing Rocka i svih indijanskih područja bit će vječno zahvalni Obaminoj administraciji na ovoj povijesnoj odluci” – tako je presudu pozdravio predsjednik plemenskog vijeća Siouxa Standing Rocka, poglavica Dave Archambault.

‘Odbijamo biti trumpirani’

Ono što pobjedu Indijanaca i njihovih pomagača čini još značajnijom je činjenica da se na drugoj strani barikade posredno nalazio i novoizabrani predsjednik Amerike Donald Trump, čime je višemjesečni protest kod Standing Rocka dobio još jednu političku dimenziju. Odnosno, kako se izrazila jedna postarija Indijanka iz Standing Rocka: “Odbijamo biti trumpirani”.

Naime, ranije ove godine već je otkriveno da Trump ima ulog u kompaniji “Energy Transfer Partners” koja stoji iza gradnje naftovoda, kao i u tvrtki “Phillips 66” koja će nakon dovršenja naftovoda imati 25 posto udjela u projektu. Prema objavljenim podacima, Trump je u kompaniju “Energy Transfer Partners” lani uložio između 500 tisuća i milijun dolara, dok je njegov ulog u tvrtku “Phillips 66” tek nešto manji i iznosi između 250 tisuća i pola milijuna dolara.

Američki mediji pišu kako financijska veza između Trumpa i kompanija koje grade naftovod ide u oba smjera. Tako je Kelcy Warren, izvršni direktor tvrtke “Energy Transfer Partners”, dao 103.000 dolara za Trumpovu kampanju, naknadno dodavši još 66.800 dolara za republikanski Nacionalni odbor, nakon što je Trumpova predsjednička nominacija potvrđena.

Pa ipak, Trumpov tranzicijski tim odbija prigovor o sukobu interesa novog američkog predsjednika. Iz njegova tabora već je obznanjeno da Trumpova podrška gradnji cjevovoda kroz Dakotu “nije povezana s njegovom osobnom investicijom, već s njegovim promoviranjem politika koje će donijeti korist za sve Amerikance”. Pritom se naglašava kako je Trump i u predsjedničkoj kampanji isticao važnost domaće energetske produkcije i obećao da će voditi takvu energetsku politiku koja će poticati infrastrukturne projekte na američkom tlu.

Na nedavnom skupu u Gettysburgu, u saveznoj državi Pennsylvania, Trump je i osobno iskazao protivljenje bilo kakvim restrikcijama koje bi se stavile pred naftnu ili plinsku industriju, izjavivši kako će on “ukloniti zapreke koje su postavili Obama i Clinton, kako bi omogućio nastavak vitalnih infrastrukturnih projekta iz energetike.”

“Danas imamo zapreke kakve nikad niste vidjeli – zapreke u vezi zaštite okoliša, strukturne zapreke. Mi ćemo omogućiti da se ovi projekti nastave, jer oni donose ogroman broj radnih mjesta i bogatstva našoj zemlji”, poručio je Trump iz Pennsylvanie, prije nego je federalna agencija ACE zaustavila radove na naftovodu kroz Dakotu.

Trumpov ‘ortački kapitalizam’

Jesse Coleman, istraživač udruge Greenpeace, izjavio je kako Trump zna “vrlo malo” o energetskim politikama, osim što je dobro povezan s bogatim financijerima koji se bave eksploatacijom fosilnih goriva.

“Trump se predstavlja kao kandidat izvan establishmenta, ali je usko povezan s tajkunima koji se bave fosilnim gorivima, te je od njih primao donacije za svoju kampanju”, smatra Coleman, dok je glasnogovornica Greenpeacea Mary Sweeters ocijenila kako Trumpova podrška naftovodu ukazuje da će “ortački kapitalizam voditi njegovu administraciju”.

“To je definicija korupcije”, kazala je Greenpeaceova glasnogovornica, te dodala: “Predsjednik Amerike ne bi trebao pogodovati naftnim i plinskim korporacijama. Milijuni ljudi izgubit će mogućnost opskrbe čistom vodom, uključujući i pleme Siouxa u rezervatu Standing Rock, dok će se ostatak Amerike suočiti s utjecajem katastrofalnih klimatskih promjena zbog izgaranja fosilnih goriva.

Odvjetnici indijanskih plemena ističu da je dobivena samo bitka, ali ne i rat. Tako odvjetnik Jan Hasselman, pravni zastupnik Siouxa, upozorava da kompanija “Energy Transfer Partners” može na ovu odluku agencije ACE uložiti žalbu te da pravna bitka još nije gotova.

“Oni mogu tužiti i Trump može nastojati srušiti ovu odluku”, kaže Hasselman, te dodaje kako će “pažljivo motriti poteze nove administracije”.

S druge strane, Imperija je odmah uzvratila udarac, pa su odvjetnici kompanije “Energy Transfer Partners” ovu odluku nazvali “transparentnom kapitulacijom pod političkim pritiskom”, te najavili nastavak sudske borbe za staru trasu cjevovoda: šef kompanije i Trumpov donator Kelcey Warren očito se ne miri s ovakvom odlukom.

“Mi se nadamo da će Kelcey Warren, guverner Dalrymple i dolazeća Trumpova administracija poštivati ovu odluku i razumjeti kompleksni proces koji je do nje doveo”, izjavio je predsjednik plemenskog vijeća Siouxa, poglavica Dave Archambault, zaključivši tako ovu fazu indijanske borbe, za koju pojedini američki analitičari kažu da predstavlja “suvremeni Indijanski rat, samo što ovog puta Indijanci pobjeđuju”.

Veterani Indijancima: Oprostite za genocid!

Indijanci: Vi oprostite za Little Bighorn!

Posebno dirljiva ceremonija unutar protestnog kampa održana je u subotu 3. prosinca, kada je stotine američkih vojnih veterana kleknulo pred indijanske predstavnike i zamolilo ih za oproštaj zbog genocida i ratnih zločina koje je nad njihovim precima u ranoj fazi povijesti SAD-a napravila američka vojska.

Prema svjedočenju koje je na Facebooku ostavio federalni službenik Jon Eagle, zadužen za očuvanje povijesne baštine Siouxa iz Standing Rocka, glasnogovornik Siouxa Leksi Leonard Crow Dog dao je veteranima oproštaj za zločine njihovih predaka, te istodobno zatražio od njih oproštaj za žrtve bitke kod Little Bighorna od 25. lipnja 1876. godine, kada su ratnici Siouxa – pod vodstvom slavnih poglavica Bika Koji Sjedi i Ludog Konja – pobili oko 270 američkih vojnika iz Sedme konjičke pukovnije, predvođene generalom Custerom.

Dioklecijanu ne pakovati!

U prošlom Spektru notirali smo da su ove godine izašle dvije važne knjige o rimskom caru Dioklecijanu, ocu današnjeg Splita: novinar i putopisac Jasen Boko predstavio je popularno-znanstveni carev životopis “Dioklecijan – Biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj krščana?”, a akademik Nenad Cambj objavio je studiju “Dioklecijan, Vir prudens, moratus callide et subtilis ili inventor scelerum et machinator omnium malorum. Povijesne kontroverze i današnje dileme”. I dok smo prošle subote – tragom Bokine knjige, uz konzultacije sa stavovima akademika Cambja – ocrtali psihološki i politički profil dalmatinskog cara, danas ćemo analizirati Dioklecijanov odnos prema kršćanima.

Prosječni stanovnik Splita oko ovog pitanja neće imati velikih dilema, jer se u pučkoj predaji ustalila predodžba o Dioklecijanu kao krvoločnom progonitelju i ubojici kršćana, koji je navodno čak i osobno ubio svetog Duju, današnjeg zaštitnika Splita. Međutim, oba navedena autora osporavaju takvu sliku o dalmatinskom caru: Boko ističe da je odnos Dioklecijana prema kršćanima “vrlo složen i nema veze sa simplificiranim crno-bijelim interpretacijama”, a akademik Cambj tvrdi da je istina o Dioklecijanu “povezana s tim tko je autor teksta”.

Boko ističe da je Dioklecijan – koji je Rimskim Carstvom vladao od 284. do 305. godine, kada je abdicirao i povukao se u splitsku mirovinu – gotovo puna dva desetljeća na vlasti kršćanstvo tretirao benevolentno, kao jednu od brojnih religija Carstva. “Taj je slavio sve bogove u Carstvu i bio tolerantan prema drugim vjerama – dok god su priznavale Imperatora kao vrhovnog vladara”, piše Boko, dodajući kako se problem pojavio kad kršćani, kao monoteisti, nisu pristali svog boga pridružiti rimskom Panteonu.

“Odbijanje kršćana da slave i rimske bogove i da im prinose žrtve za vladara je bilo političko ugrožavanje državne hijerarhije i same biti Rimskog Carstva”, konstatira Boko. Nepoštivanje Jupitera značilo je nepoštivanje cara, jer Dioklecijan je po hijerarhiji bio Jupiterov sin, bog na Zemlji.

Nepokretni car

Akademik Cambj potvrđuje da je Dioklecijan postupao prema rimskim zakonima, po kojima se caru morala odavati počast. “Dioklecijan nije 20 godina nikoga progonio na području Carstva, ali je u jednom trenutku počeo s time, kada je vidio da je vojska koja je bila dijelom kristijanizirana počela odbacivati oružje. Onda je nastojao iz vojske očistiti takve, ne ih i ubijati, već udaljiti iz vojnih redova”, rekao je Cambj nedavno u intervjuu za naše novine.

Oba autora slažu se da uzroci progona kršćana početkom četvrtog stoljeća nisu bili religijski nego politički. Sve brojniji kršćani postali su prijetnja rimskom sustavu, tako da u veljači 303. Dioklecijan donosi Edikt o kršćanima, čime započinje progon koji je trajao jedno desetljeće, sve dok car Konstantin nije 313. priznao kršćanstvo kao službenu religiju Carstva.

Pritom se često zaboravlja da je u tih deset godina progona Dioklecijan na vlasti bio svega dvije godine, jer je 1. svibnja 305. abdicirao. K tome, car je bar polovinu tog vladarskog vremena proveo nepokretan, jer se u jesen 303. ili proljeće 304. teško razbolio na povratku iz Rima u Nikomediju, te je godinu dana bio u stanju nalik komi – akademik Cambj drži da je pretrpio moždani inzult – pa u tom vremenu nije mogao nikoga mučiti ni ubijati.

Bez obzira na ove povijesne okolnosti, i dalje se nerijetko čuje da je dalmatinski car pobio stotine tisuća kršćana, odnosno da su mu ruke krvave do lakata. Pritom se često poziva na zapise splitskog klerika i kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, koji u svom djelu “Historiae Salonitanae” za Dioklecijana tvrdi da je “najžešći progonitelj kršćana”, koji je „progonio bez prestanka vjerne Kristu zvjerskom okrutnošću po čitavom svijetu i poput razjarenog lava nije mogao krvlju kršćana zadovoljiti žeđu svoje pokvarenosti”. Toma zaključuje kako su za vrijeme Dioklecijanovih progona “svakodnevno bile ubijane tisuće kršćana tako da se činilo da ljudskom rodu prijeti propast”.

Ozbiljnija povijesna istraživanja, međutim, radikalno demantiraju Tomine brojke. Britanski povjesničar iz 18. stoljeća Edward Gibbon – autor šestotomne “Historije propasti i pada Rimskog carstva” i jedan od rodočelnika suvremene povijesne znanosti – smatra da je broj žrtava u Dioklecijanovim progonima povijesno napuhan i vješto manipuliran kako bi poslužio Crkvi u kasnijoj borbi za poziciju u političkoj vlasti u Europi i svijetu.

Balkan pripadao Galeriju

Gibbonovi učenici broj ubijenih kršćana u tih deset godina progona procjenjuju na nešto više od tri tisuće, i to na području cijelog Rimskog Carstva – podsjetimo da je Dioklecijan, kao jedan od četiri tetrarha, bio zadužen samo za istočni dio Carstva, odnosno za azijski dio i Egipat, dok su Balkanski poluotok i Podunavlje, prema tome i Dalmacija, bili u nadležnosti tetrarha Galerija.

“Ni ta brojka nije malena, i nitko ne spori da je progon postojao, ali broj kršćanskih žrtava u tom razdoblju koji se i danas spominje u nekim izvorima jednostavno je pretjeran”, piše Boko.

Čak i kršćanski kroničar Euzebije, koji je bio Dioklecijanov suvremenik, navodi kako je u dvije godine od početka progona do povlačenja Dioklecijana s vlasti u istočnom dijelu Carstva ubijeno ukupno 13 kršćana. U svojoj knjizi “Palestinski martiri” Euzebije opisuje progon kršćana koji se događao na području Svete zemlje – dakle, u zoni Dioklecijanove ingerencije – te nabraja ukupno 91 žrtvu, pri čemu je samo 13 tih mučenika ubijeno u one dvije godine progona dok je vladao “krvnik” Dioklecijan.

Suvremeni istraživač kasne antike Peter Davies objavljuje 1989. u britanskom znanstvenom “Časopisu za teološke studije” rad pod naslovom “Porijeklo i svrha progona iz 303. godine”, u kojem iznosi broj kršćanskih mučenika ubijenih zbog vjere u različitim provincijama Rimskog Carstva u tom razdoblju. U svim provincijama koje su pod izravnom upravom Dioklecijana, Davies za razdoblje od dvije godine od početka progona do careve abdikacije nabraja ukupno 57 žrtava, dok u provincijama za koje je odgovoran Galerije u istom razdoblju bilježi 22 žrtve.

Što se tiče broja kršćanskih žrtava u Saloni, Boko kaže da ih je bilo ukupno osam, te ih poimenično nabraja (uz Dujma i Staša, to su još i prezbiter Asterije i đakon Septimije, te četvorica vojnika: Antiohijan, Gajan, Telij i Paulinijan), dok je akademik Cambj, autor 40-ak monografija i radova o Dioklecijanu, u nedavnom intervjuu našim novinama izjavio: “Ono što mi danas znamo o progonima kršćana u Dalmaciji jest da je bilo oko deset žrtava, i samo u Saloni.”

Tako smo od maštovite formulacije Tome Arhiđakona o “tisućama ubijenih dnevno” došli do brojke koja se može pokazati na prste dviju ruku. Gotovo da je više sekretara SKOJ-a pobijeno od jugoslavenskih kraljevskih žandara, nego što je dalmatinskih kršćana stradalo od Dioklecijana.

Kršćani preziru kompromis

Dobrom dijelu današnjih Splićana manje je poznato i da Dioklecijan nije izdao jedan edikt o kršćanima, nego čak četiri, i to unutar godinu dana. U prvom ediktu naređuje se zabrana javnog djelovanja kršćana, ali Dioklecijan se – kako piše rimski kroničar Laktancije, kršćanin koji je živio na Dioklecijanovom dvoru u Nikomediji – izričito suprotstavlja zahtjevu tetrarha i suvladara Galerija da javni kršćani budu živi zapaljeni, te inzistira da edikt bude proveden bez prolijevanja krvi. Nakon drugog edikta, izdanog nekoliko mjeseci kasnije, zatvori se pune kršćanima, ali treći edikt donosi amnestiju za sve, čak i za svećenike. Tek četvrti edikt, donesen početkom 304. godine, propisuje smrtnu kaznu za kršenje zakona.

No čak i taj radikalni edikt ostavlja kršćanskim vjernicima mogućnost da izvuku živu glavu, jer im Dioklecijan nudi kompromis: traži od njih da javno prinose žrtve rimskim bogovima, čime će pokazati odanost Carstvu, ali im ostavlja slobodu da privatno štuju i mole se kome hoće. “Međutim, kršćani, u duhu svoje vjere, takav kompromis ne mogu i ne žele prihvatiti i vlast je morala posegnuti za drastičnijim sredstvima obračuna”, piše Boko.

Akademik Cambj, pak, iznosi da su kršćani na suđenju imali mogućnost promijeniti mišljenje i tako spasiti život, a nedavno u Slobodnoj Dalmaciji to i plastično eksplicira: “Bilo je dovoljno reći: ‘Ja se odričem.’ I dva zrnca tamjana baciti na oltar.”

Boko ističe da čak ni Laktancije, premda kršćanin, nije za progone optuživao Dioklecijana. Iako u knjizi “O smrtima progonitelja” (koju je na hrvatski preveo akademik Cambj) Laktancije opisuje Dioklecijana u nimalo laskavim tonovima – o čemu smo pisali u prošlom Spektru – u slučaju progona kršćana Laktancije ekskulpira Dioklecijana i odgovornost pripisuje tetrarhu Galeriju.

Na tom tragu Boko sugerira da je Galerije mogao iskoristiti Dioklecijanovu bolest da uđe u završni obračun s kršćanima – koji je Dioklecijan stalno odgađao – te da konačno progura drastični edikt koji je odgovoran za najveći broj kršćanskih žrtava. Ovu tezu Boko potkrepljuje činjenicom da se završetak tog najžešćeg tetrarhijskog vala nasilja prema kršćanima poklapa s Dioklecijanovim ozdravljenjem u ožujku 305. godine, što bi moglo ilustrirati tko je stvarno odgovaran za progone.

‘Neprijatelj nove Europe’

“No, ako je Galerije, a ne Dioklecijan, odgovoran za edikte i progon kršćana, i ako prvog Splićanina i sam pravovjerni Laktancije pokušava ekskulpirati, zašto je onda Dioklecijan do dana današnjega u cijelom svijetu zapamćen kao najveći progonitelj kršćana? Kako to da se Galerije, koji će s vrlo temeljitim i najkrvavijim progonom kršćana nastaviti još šest godina nakon Dioklecijanove abdikacije, danas gotovo i ne spominje kao ‘zločinac’, dok će u povijesti Dioklecijan ostati upamćen kao sam vrag iako se već 305. povukao u Split?”, pita se Boko.

Odgovor je, po njemu, vrlo jednostavan: na samrtnoj postelji, u proljeće 311. godine, Galerije se predomislio, pokrstio, pokajao i proglasio Edikt o toleranciji, koji označava kraj progona. Poznati Milanski edikt, koji će dvije godine kasnije donijeti Konstantin, zapravo je, prema Boki, “samo dopunjen Galerijev zakon”. Govoreći o tom Galerijevom zakonu, akademik Cambj tvrdi kako se “iz teksta toga edikta zapravo (…) iščitava onaj razumni stav koji je imao Dioklecijan u doba početka progona”.

Boko ističe da je predrasuda o Dioklecijanu kao “velikom zločincu” usađena duboko u splitski mentalitet, ali napominje da se ta slika temelji “na stoljetnom tendencioznom lažiranju i iskrivljavanju povijesne istine”. Autor Dioklecijanove biografije duboko je uvjeren da carevi ostaci nisu uklonjeni iz mauzoleja – a mauzolej pretvoren u kršćansku crkvu – zato što je Dioklecijan bio progonitelj i ubojica, nego smatra da je bilo obrnuto, odnosno da je legenda o “krvoločnom caru” izmišljena baš zato da bi se njegovi ostaci mogli izbaciti iz mauzoleja i da bi se mauzolej mogao pretvoriti u kršćansku crkvu.

“Znamo odavno da povijest pišu pobjednici, a u ovom slučaju to su upravo kršćani. A s obzirom na to da su u jednom povijesnom trenutku odlučili smjestiti svoga sveca Dujma upravo u Dioklecijanov mauzolej, trebalo je izbacivanje ostataka vlasnika mauzoleja na ulicu opravdati na najlakši način, a taj je da se Dioklecijana optuži za zločine koje nije počinio”, piše Boko.

Autor zaključuje da najveća žrtva Dioklecijanovog Edikta protiv kršćana nisu Isusovi sljedbenici nego sâm Dioklecijan, jer ga “europska povijest, na čiju interpretaciju malo nakon Dioklecijanove smrti ekskluzivno pravo imaju kršćanski pisci, neće zapamtiti kao značajnog cara, reformatora, graditelja, organizatora i obnovitelja Rimskoga Carstva, nego kao najvećeg progonitelja pravovjernih, zemaljsku inkarnaciju Nečastivog. Dioklecijan će tako, prije nego što se i pošteno ohladi u svojoj grobnici, postati neprijatelj nove Europe.”

Kršćani toleriraju ‘ubojicu’

Boko u knjizi citira zapise galskog pisca i biskupa Sidonija Apolinara, koji u drugoj polovini petog stoljeća notira da se grob Dioklecijanov “može vidjeti u Saloni u Dalmaciji” i da je mauzolej još u funkciji. Te su riječi, piše Boko, zapisane vjerojatno 469. godine, a Salona se ovdje odnosi na Palaču i današnji Split.

Apolinarov zapis potvrđuje da se Dioklecijanov sarkofag s tijelom nalazio na svomu mjestu i 150 godina nakon careve smrti, iz čega proizlazi da ga je barem prvih osam generacija splitskih kršćana toleriralo, što ipak smanjuje vjerojatnost da je dalmatinski car doista bio “masovni ubojica kršćana”.

Dioklo nije ubio Domniusa

Iako Dioklecijanu, nekadašnjem Dioklu, pučka predaja pripisuje ubojstvo Domniusa – koji će kasnije postati sveti Duje, zaštitnik Splita – Boko drži da dalmatinski car nikako nije mogao biti odgovoran za taj čin. Naime, Domnius je u Saloni ubijen početkom travnja 304. godine, a Dioklecijan se tada, teško bolestan i nepokretan, nalazi u nosiljci na putu za Nikomediju. Ne samo da nije “dao odrubiti” Domniusovu glavu, nego se ta smrt nije ni dogodila u dijelu Carstva za koji je Dioklecijan bio odgovoran: u tetrarhijskoj podjeli ovlasti Salona je pripadala Galeriju.

‘Naše vino je gorko, ali je naše’

Smrt Fidela Castra pokazala je duboki razdor svijeta. Nisu se podijelili samo Kubanci – pa floridska emigracija radosno pleše i luduje, a domicilna populacija žalosno šuti i tuguje – nego se raskolio čitav svijet.

Jedan tabor pozdravlja odlazak diktatora koji je kršio ljudska prava i progonio političke neistomišljenike, a drugi tabor slavi hrabrog borca protiv imperijalizma i prosvijećenog apsolutista koji je kubansku sirotinju učinio pismenom, obrazovanom, zdravom i dugovječnom.

Prvi drže da će odlaskom komunističkog satrapa Kubi zasjati investicijsko-kapitalističko slobodarsko sunce, a drugi misle da bi dolaskom kapitalizma Kubanci mogli izgubiti najvrednije tekovine Revolucije – besplatno vrhunsko zdravstvo i školstvo – dok će zauzvrat dobiti oprobani sistem u kojem će 10-15 posto ljudi tvoriti bogatu i zadovoljnu elitu, a preostalih 85-90 posto građana životariti kao uslužni servis te elite, kako je to i izgledalo na Kubi prije Castra.

Za ovu priliku potpisani će se novinar prisjetiti svog boravka na Kubi iz prosinca 2012. i skitanja po tom uskom i duguljastom otoku, od duhanske pokrajine Pinar del Rio na krajnjem zapadu, s pogledom na nevidljivi Meksiko, do slabo asfaltirane pokrajine Guantanamo na krajnjem istoku, s pogledom na obližnji Haiti. Kroz glasove Kubanki i Kubanaca koje sam tada sreo pokušat ću dati presjek stavova ovog karipskog naroda prema tada još živom El Comandanteu i rezultatima njegove revolucije.

Već prvog dana boravka u Havani doživio sam neugodnu situaciju, nakon što me gazdarica kod koje sam odsjeo pitala hoću li za šest dolara ručati kod nje, pri čemu sam mogao birati između škampi i bifteka. Nakon što sam pristao, žena me upitala u koliko sati želim da bude ručak, a ja sam naivno odgovorio da ću se prilagoditi njenoj obitelji, pa neka ona kaže kad im je ručak.

“Senor, pa ne možemo mi jesti s vama”, rekla je žena. “Naš ručak je riža i crni grah, a za vas su riba i meso.”

‘Mi smo sirotinja samo ekonomski’

Nisam se još ni oporavio od šoka, a gazdarica me već upoznavala sa svojim kćerima: starija je studirala medicinu, mlađa pravo. Kako mi je prije toga već rekla da joj je mjesečna plaća sedam dolara (radila je u muzeju), pitao sam je kako s tako malim prihodima uspijeva školovati djecu.

“Studiranje je na Kubi besplatno”, odgovorila je. “Ako živite na selu, država vam plaća smještaj u gradu i prehranu sve dok ne završite studij. Mi smo sirotinja samo ekonomski.”

Ipak nisam uspio izdržati, pa sam je otvoreno pitao je li Fidel Castro kriv za toliko siromaštvo i “život na točkice” (na Kubi su osnovni prehrambeni artikli subvencionirani od države i svaki Kubanac ima “libretu”, dokument kojim preuzima mjesečno sljedovanje tih namirnica).

“Ne krivim Fidela, nije on to ovako zamislio”, rekla je žena, te nastavila: “Dogodio se splet nesretnih okolnosti, a prije svega taj američki embargo. Čak i s tim embargom mi smo na Kubi dobro živjeli sve do 1991. godine, dok se nije raspao Sovjetski Savez. Prije toga nam ništa nije falilo. A onda je postalo strašno, ostali smo sami na svijetu.”

S konobarom Albertom (43), kojeg sam sreo u gradiću Baracoi na istoku zemlje, imao sam podulju političku diskusiju, koja je počela nakon što sam ga zamolio da mi usporedi Fidela i Raúla Castra, koji je četiri godine ranije zamijenio brata na čelu države.

“Otkad je došao Raúl, počela su otpuštanja s posla, što ja ne pamtim u svoje 43 godine. Posao više nije siguran kao pod Fidelom”, rekao je Albert, te sam pomislio da više cijeni starijeg brata Castro.

Međutim, odmah potom je stao (nešto tišim glasom) temeljito kritizirati Fidelovu vladavinu, tvrdeći da je komunizam “utopija”, što me navelo da ga pitam smatra li onda da je Fidel unazadio Kubu u odnosu na prethodni režim generala Fulgencia Batiste.

Rođen u desetoj godini Revolucije

“Ne”, rekao je Albert prilično odlučno. “Ja se ne sjećam Batiste, rođen sam u desetoj godini Revolucije, ali mama i baka su mi pričale o Batisti. Tada je bilo puno lošije za Kubance: nešto malo bogatih i velika većina jako siromašnih, kao u svakom kapitalizmu. Batista uopće nije mario za školstvo, zdravstvo. A Fidel je potpuno drukčiji čovjek, njemu su najvažnije bile te osnovne stvari, da svi imaju besplatno obrazovanje i zdravstvo. Njega nikad nije zanimalo osobno bogaćenje. Njih dvojica se ne mogu uspoređivati, Fidel je puno humaniji.”

Tu sam Albertu priznao da me izludio, jer više ne znam što zapravo misli o Fidelu i Kubanskoj revoluciji: ako mu je El Comandante toliko human i lišen pohlepe, zašto onda kritizira njegovu vladavinu?

“Jer ne živim dobro”, rekao je Albert. “Jer živim na točkice.”

Potom sam ga pitao je li mu draži komunizam ili kapitalizam, i opet me njegov odgovor zatekao:

“Ne znam”, rekao je. “Nikad nisam živio u kapitalizmu.”

Vidjevši da sam ostao bez teksta, Albert je dodao, misleći na kapitalizam:

“Ali me privlači. Zašto ja ne bih imao svoj dućan?”

Za boravka u Baracoi jednog sam se dana otisnuo na nekakav izlet u prirodu, a šofer mi je bio mladi kemijski inženjer Alexandro (28). U razgovoru sam doznao da je nakon fakulteta dvije godine radio u tvornici karbona, za plaću od 15 dolara, da bi potom ostavio taj posao kako bi vozio taksi za rođaka koji je liječnik.

“Volio sam svoj posao, ali ovako zaradim puno više”, objasnio mi je. “Inženjerska plaća nije dovoljna za život, kao i nijedna druga, pa svi radimo dodatne poslove.”

Kako je u to vrijeme Raúl Castro najavio otvaranje kubanskih granica i slobodna putovanja u inozemstvo, pitao sam Alexandra namjerava li iskoristiti tu mogućnost i otići negdje u inozemstvo.

“Ne”, rekao je. “Prvo, za avionsku kartu treba novaca. Drugo, meni se sviđa živjeti na Kubi.”

MN / Bitange iz radničke klase

Gazdarica Miriam u gradu Camagüeyu odmah mi se pohvalila kako su ljudi na Kubi “dobri u zdravlju, sportu i obrazovanju”, te se potrudila da mi to i objasni:

“Nikad ne moraš platiti doktora. Ako te nešto boli, država će se pobrinuti da ti pruži liječničku pomoć: ako nema u tvom selu ili mjestu, poslat će te besplatno u grad gdje ti mogu pomoći. Dalje, nema šanse, ako želiš studirati, da ti to neće biti omogućeno. Doduše, može se dogoditi da ne nađeš odmah posao u struci, jer Kuba nema baš industrije.”

Kad sam je pitao koliko će Kubanaca, po njenom mišljenju, nakon otvaranja granice otići s Kube, Miriam mi je odgovorila obiteljskim primjerom:

“Ja imam tri brata, od kojih jedan živi u Miamiju, na Floridi. Otišao je prije pet godina i ne može se vratiti, jer nije otišao legalno. Drugi brat je otišao legalno i vratio se na Kubu, jer mu se u SAD-u nije svidjelo. A treći brat nikad nije ni htio ići, živi tu blizu.”

Iz Camagüeya mi je u sjećanju ostao i taksist koji me vozio na autobus za Santa Claru, a kojeg sam pitao zašto Kuba nema svojih vina, pa u restoranima moram piti čileanske sorte.

“Senor, naše vino je gorko, ali je naše”, rekao je čovjek i pogledao me nekako značajno. Tek ću kasnije shvatiti da nije mislio (samo) na vino.

U Santa Clari sam imao žustru polemiku s gazda Jorgeom (54), vlasnikom dva mala hostela i rijetkim primjerkom kubanskog malog poduzetnika, koji čak i zapošljava nekoliko radnika. Spor je nastao nakon što se gazda Jorge požalio na lijenost i nizak radni moral tih svojih radnika i kuhara, na što sam mu predbacio da iskazuje tipičnu kapitalističku filozofiju.

“Senor, mislim da imam pravo tražiti to od svojih radnika”, odvratio mi je, “jer radnik kod mene može zaraditi sto dolara mjesečno, a to je pet puta više od plaće liječnika na Kubi.”

Naravno, smjesta sam se ispričao gazdi Jorgeu i složio se s njim da je radnička klasa na Kubi sastavljena od samih bitangi i lijenčina. Naglas sam pretpostavio da je mom sugovorniku kapitalizam bolji sistem od komunizma, ali gazda Jorge je to energično demantirao.

Deset dolara za bogove

“Nisam to rekao. Ja bolujem od dijabetesa i zato imam pravo na kilo i pol govedine tjedno. A znate kako je u našoj zemlji teška situacija s mlijekom: znate da ga dobivaju samo djeca? A ja zbog dijabetesa imam pravo na 30 litara mlijeka mjesečno, i to skoro besplatno, za par centi. To je zapravo nevjerojatno: u kojoj zemlji na svijetu bih ja kao bolesnik imao takve privilegije? Da ne govorim kako mi država svaki mjesec omogućava obimne liječničke pretrage i kontrole, što je potpuno besplatno, niti onih par centi. I svi lijekovi su mi besplatni. Pa gdje to ima?”

Nakon što sam iskazao dužno poštovanje za postignuća Revolucije na području zdravstva i školstva, natuknuo sam gazdi Jorgeu kako mi se čini da su to, nažalost, i jedina područja u kojima je Revolucija opravdala nade koje su u nju bile uložene.

“Ali, recite mi, senor: zar to nisu najvažnije stvari na svijetu?” retorički me zapitao gazda Jorge, i nastavio:

“Zato ja ne odbacujem komunizam, ali bih pokušao uvesti neke dobre elemente kapitalizma. Mislim da bi se komunizam i kapitalizam morali sresti. Je li normalno da moj kuhar zarađuje pet puta više od liječnika? To je frustrirajuće za liječnike. Mislim da kapitalizam bolje stimulira rad i radnike, a stimulacija je važna”, zaključio je gazda Jorge.

Liječnika sam pronašao u gradu Trinidadu, ali se ispostavilo da s plaćom od 23 dolara – pet puta manjom od plaće kuhara kod gazde Jorgea – taj liječnik, po imenu Jaed (42), uopće nije frustriran.

“Zašto bih bio frustriran? Radim posao koji volim. Radio sam par godina u misiji u Hondurasu, tamo liječnici uzimaju od pacijenata po deset dolara. To je sramotno, jer doktori su bogovi na Zemlji i dužni su davati besplatne usluge pacijentima. Mene ne smije plaćati pacijent, nego država”, kazao mi je doktor Jaed.

“Ali samo 23 dolara?” primijetio sam.

“Nastojim shvatiti taj vaš zapadnjački pogled na svijet. Vjerujem da to može izgledati čudno iz zapadne perspektive”, odvratio je moj sugovornik, te nastavio:

“Ali država mi je omogućila besplatno obrazovanje da postanem doktor, i pravedno je da ja to vraćam kroz rad s pacijentima. Ja sam liječnik i želim otkriti lijek za rak, i to mi je moja država omogućila. Zahvalan sam državi što me školovala, jer u nekoj drugoj siromašnoj zemlji moji roditelji ne bi mogli platiti studij medicine. A zahvalan sam i Bogu jer sam naslijedio ovu kuću, pa brat i ja možemo iznajmljivati turistima i tako zbrinuti obitelji. Da nisam naslijedio kuću, vozio bih taksi i opet bih tražio lijek za rak.”

‘Nemamo nafte, ali imamo embargo’

Moj najstariji sugovornik na Kubi bio je 78-godišnji umirovljeni rudar Miguel iz malog sela Vinales na zapadu otoka. Nakon što mi je priznao da nikad nije čuo za Hrvatsku, ali da pamti Tita i Jugoslaviju, vitalni starac mi je usporedio Kubu prije i poslije Castrove revolucionarne 1959. godine:

“Za one koji su bili siromašni, a to je većina Kubanaca, Revolucija je donijela napredak, jer su dobili vlastitu zemlju koju mogu obrađivati i živjeti od toga, kao i priliku da školuju djecu, jer je Revolucija uvela besplatno školovanje, pa je tako svih petero moje djece završilo fakultete. A za bogate je sada lošije, jer više nema bogatih. Da, i svako naše selo ima školu i zdravstvenu stanicu, čega nije bilo u mom djetinjstvu.”

Zadnjih par dana na Kubi proveo sam ponovo u Havani. Najviše sam se družio s mladim glazbenikom Joelom, kojeg sam neprestano gnjavio da mi prizna kako ga “život na točkice” deprimira. Joel me, međutim, uvjeravao da je Fidel Castro dobar i pametan tip.

“Mi nismo bogata zemlja”, stao mi je tumačiti. “Nemamo nafte, ali umjesto toga imamo američki embargo. Da Fidel nije smislio ovakav sistem, na Kubi bi bilo puno gladnih. U drugim siromašnim zemljama ljudi nemaju doslovno za jesti, a na Kubi nitko nije ni gladan ni žedan, niti je beskućnik. Jesi na Kubi vidio ijednog beskućnika?”

Priznadoh da nisam.

“Zato ti kažem da je Fidel pametan”, poentira Joel, i zaključi razgovor:

“A Raúl je lud. Otvorio je previše rupa u sistemu. Bojim se da ćemo se jako raslojiti kad Fidel umre.”

Marksisti iz Svjetske banke

Slobodna Dalmacija – 2. prosinca, 2016

Svjetska banka objavila je novi izvještaj. Ne o kamatnim stopama, nego o društvu. Dobro ste pročitali: o društvu. Naslov izvještaja glasi “Polarizacija i populizam”, a osnovna misao je duboko marksistička: vjerovali ili ne, Svjetska banka poziva na smanjenje nejednakosti u društvu.

Svijet, dakle, odlazi kvragu: ako vodeći bankari negoduju zbog društvene nejednakosti, znači da smo blizu Apokalipse i da đavo dolazi po svoje.

Optimist bi možda pomislio kako se, eto, na planetu rađa nova generacija socijalno osjetljivih i društveno svjesnih i odgovornih bankara, zadojenih daškom lijeve ideje i humanizma, ali realnost je mnogo prozaičnija: svjetski bankari su ustanovili da prevelika nejednakost naprosto nije dobra za ekonomiju.

Konkretno, glavna teza ovog bankarskog dokumenta je sljedeća: rast društvenih nejednakosti, izazvan dugotrajnom krizom, dovodi do polarizacije i jačanja populizma i ekstremizma u europskim zemljama, što se negativno odražava na gospodarstvo, jer usporava proces oporavka. “Nothing personal, just business”, glasio bi sažetak izvještaja Svjetske banke na engleskom jeziku.

Uspon fašistove kćeri

Kao primjere polarizacije i ekstremizma u Europi Svjetska banka navodi rezultate britanskog referenduma o članstvu u EU, jačanje austrijske Slobodarske stranke (čiji bi kandidat sutra mogao postati novi predsjednik Austrije, kao prvi radikalno desni šef jedne europske države nakon 1945. godine) i uspon fašistove kćeri Marine Le Pen u Francuskoj, a spominju se i populističko-ekstremistički primjeri iz zemalja Istočne Europe.

Izvor rasta nejednakosti bankari vide u “strukturnim promjenama na tržištu rada”, na kojem “sve više dominiraju prekarni oblici zapošljavanja” – rad na određeno vrijeme i povremeno zapošljavanje. Autori izvještaja pišu da su te promjene mahom rezultat tehnološkog napretka, ali ističu da one predstavljaju udar na životni standard srednjeg sloja, što se odražava na glasove birača: to je detonator ekstremizma, inicijalna kapisla fašizma koji se valja iza europskih oblaka.

Usput, kad smo kod prekarnih odnosa, valja uočiti da je novi šef SDP-a Davor Bernardić, čovjek koji obećava preporod hrvatske ljevice, nedavno izjavio da ne zna što je “prekarijat”. Ekvivalent bi bila situacija u kojoj Lenjin 1917. osvaja Zimski dvorac i u pobjedničkom govoru kaže: “Drugovi, što je to radnička klasa?”

Živimo, dakle, u vremenu kad veći senzibilitet za novu formu prezrenih na svijetu iskazuju analitičari Svjetske banke nego lideri socijaldemokracije: mali korak za Svjetsku banku, a veliki za svijest o tome da je hrvatski SDP zabasao u slijepu ulicu.

Svjetska banka u izvještaju upozorava europske vlade da moraju poraditi na uklanjanju uzroka problema koji dovode do rasta populizma i ekstremizma, a uzrok je, rekosmo, nejednakost. Što bi se tu moglo poduzeti?

Odgovor bi morao poći od analize stanja na terenu, gdje početno pitanje glasi: postoji li u Europi neki kutak u kojem društvena nejednakost možda nije toliko izražena?

Nordijski fantom

Na ovo pitanje odgovor znade i površni poznavatelj situacije: da, postoji. Taj kutak se zove Skandinavija. Tamošnja društva iskazuju najmanju nejednakost, bar u europskim okvirima. Nordijske zemlje nemaju puno megatajkuna, ali ni sirotinje: srednja klasa tamo još uvijek prekriva najveći dio socijalne stratifikacije.

Iduće pitanje se logički nadovezuje: a kako su, kvragu, ti Vikinzi to postigli?

Odgovor leži, između ostaloga, u poreznoj politici. Skandinavska društva imaju sistem progresivnog oporezivanja, a porez u tim zemljama je najveći u Europi: kreće se i do 55 posto, u Švedskoj i Danskoj čak i mrvicu više.

Možemo zamisliti kako bi naši ekonomski mudraci i neoliberalni komentatori graknuli da netko, nedajbože, poželi takav porezni sustav uvesti i kod nas. Taj bi nordijski fantom bio izložen baražnoj vatri, od prigovora da sprečava ljude da se obogate do kritike da podriva poduzetničku klimu, sa zaključkom da su takve ideje posljedica komunističkog mentaliteta koji je navodno predugo vladao ovim prostorima.

Ali ti mudraci su nas i doveli do ovakvog stanja, u kojem imamo sve ono o čemu govori izvještaj Svjetske banke – i rast društvenog raslojavanja i rast populizma i rast ekstremizma.

Hrvatska upravo ulazi u poreznu reformu koju je smislio HDZ-ov ministar financija Zdravko Marić, bivši menadžer našeg najvećeg tajkuna Ivice Todorića. Već je ustanovljeno da je ta Marićeva reforma izrazito progresivna, u smislu da će financijska korist za čovjeka biti progresivno veća što ima veću plaću, što matematički znači da se nejednakost među radnim ljudima neće smanjiti nego povećati, pri čemu većina ljudi s nižim plaćama neće dobiti ni kune, dok će najveću korist imati onaj koji zarađuje najviše, a to je – vidi vraga! – baš Marićev bivši poslodavac.

Stoga, ako naša vlada želi postupiti po uputama Svjetske banke, metoda je vrlo jednostavna: treba vrlo pažljivo proučiti Marićevu reformu – i sve napraviti obrnuto.