Poruke iz Izraela

Slobodna Dalmacija – 28.siječnja, 2017

Prvak židovske zajednice ukazao je na apsurd do kojeg će dovesti Plenkovićevo fantomsko povjerenstvo: ako se nacistički simboli, poput onog na ploči u Jasenovcu, izjednače s petokrakom, to bi značilo da su za Republiku Hrvatsku jednaki oni koji su Auschwitz otvorili i oni koji su ga oslobodili

Još stoji ona ploča u Jasenovcu. Sramota sada traje toliko dugo da se o tome već piše i izvan Hrvatske. Osim izraelske štampe, o sramoti je ovog tjedna javio i nezaustavljivi Reuters.

Prvo je Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj objavila da neće prisustvovati komemorativnim skupovima koje povodom Međunarodnog dana sjećanja na holokaust organizira hrvatska vlast. Kako je poznato, Dan sjećanja na holokaust obilježava se 27. siječnja, na dan kad je Crvena armija 1945. oslobodila Auschwitz.

Kao razlog za bojkot židovska zajednica navodi upravo jasenovačku ploču, odnosno “nespremnost službenih organa Hrvatske da primjereno, službeno i javno reagiraju na postavljanje spomenika s ustaškom porukom ‘Za dom spremni!’ na mjestu gdje je nekad bilo ustaško zapovjedništvo u Jasenovcu”.

Hrvatski Židovi ističu da se u RH ubrzano nastavlja relativizacija ustaštva, optužujući državni vrh zbog evidentnog izostanka reakcije. Osim ako se reakcijom ne smatra domobranska balada našeg premijera o “dvostrukim konotacijama” ustaškog pozdrava, kao i najava formiranja nekakvog povjerenstva koje će se odrediti prema simbolima svih totalitarizama, s očitom intencijom izjednačavanja fašizma (kojeg su provodili ustaše) i antifašizma (kojeg su organizirali komunisti).

“Ako su crvena zvijezda i ustaško ‘U’ isto, nemamo o čemu razgovarati”, drži čelnik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus. Te njegove riječi prenio je i najstariji izraelski dnevni list Haaretz.

Anne Frank puta 20.101

Prvak židovske zajednice time je ukazao na apsurd do kojeg će dovesti to fantomsko povjerenstvo: ako se nacistički simboli, poput onog na ploči u Jasenovcu, izjednače s petokrakom, to bi značilo da su za Republiku Hrvatsku jednaki oni koji su Auschwitz i Jasenovac otvorili i oni koji su te logore oslobodili. Ta moralna groteska donijet će Hrvatskoj silne simpatije u svijetu.

Dodatni motiv za bojkot državnog vrha Kraus vidi u aktualnom “šibenskom skandalu”, kada je u tamošnjoj Tehničkoj školi povučena europska izložba “Anne Frank – povijest za sadašnjost”, jer je ravnatelju škole Josipu Belamariću zasmetalo što su na izložbi ustaše prikazani kao “zločinci koji su klali Srbe, Židove i izgladnjivali djecu”.

Već i ta ravnateljeva formulacija perfidno minorizira ustaško zlo. Jer ustaše u Jasenovcu djecu nisu samo izgladnjivali, nego su ih također i klali i ubijali, baš kao i Srbe i Židove (i Rome, i Hrvate). Među 83.145 imena na službenom popisu žrtava logora Jasenovac nalazi se i 20.101 dijete mlađe od 14 godina. Samo u Jasenovcu stradalo je više od 20 tisuća dječaka i djevojčica poput Anne Frank. A to nije bio jedini dječji logor u NDH.

Stoga bi ravnatelj Belamarić trebao studijski posjetiti Jasenovac i pročitati sva ta dječja imena, da shvati što je izvalio i kako nas je osramotio pred svijetom.

Jer o toj sramoti javlja i Židovska telegrafska agencija (JTA), navodeći kako je “ravnatelj jedne hrvatske srednje škole zatvorio izložbu o holokaustu koju je Kuća Anne Frank u Amsterdamu pomogla postaviti u njegovoj školi”. Agencija je prenijela i Belamarićevu izjavu da se “protivi predstavljanju ustaša kao ubojica”.

Čudan svat, taj ravnatelj: da mu netko nacrta žuto sunce i sive oblake, on bi se jamačno usprotivio predstavljanju sunca kao izvora topline, a oblaka kao nositelja kiše.

Posao od dva dana

O ploči u Jasenovcu, rekosmo, javlja i Reuters, konstatirajući da židovska zajednica optužuje aktualnu vlast u RH “za relativizaciju zločina koje su tijekom Drugog svjetskog rata počinili pripadnici ustaškog režima, kojeg su podržavali njemački nacisti”.

“U ploči koju su podigli veterani nalazi se pozdrav kojeg su koristili pobornici ustaškog režima kad je u koncentracijskom logoru Jasenovac ubijeno na desetke tisuća Židova, Srba, Roma i Hrvata antifašista”, stoji u tekstu Reutersa kojeg su prenijeli brojni svjetski i izraelski mediji, među njima i Jerusalem Post, dok Times of Israel tim povodom podsjeća da je od 40 tisuća hrvatskih Židova za vrijeme NDH pobijeno njih 75 posto.

Stvari su toliko eskalirale da oštre kritike HDZ-ovom premijeru Plenkoviću, zbog indolencije prema jasenovačkom “malom kućnom fašizmu”, upućuju i bivši ministri iz HDZ-ovih vlada, poput Dragana Primorca, nekadašnjeg ministra znanosti u eri Sanadera.

“Hrvatska je završila s ustaštvom i niti jedan hrvatski političar ne može opstati na sceni, ako misli da može živjeti u suprotnom uvjerenju. Ako imate pojedinačne slučajeve, njih trebate brzo raščistiti, inače imate konfuziju”, rekao je Primorac, dodavši kako bi problem ploče u Jasenovcu i bojkot židovske zajednice, da je na mjestu premijera Plenkovića, “riješio za dva dana”.

“Da sam na njegovom mjestu, u dva dana bih riješio i jedan i drugi problem, našao bih se s predstavnicima Židovske općine i s njima se pojavio na obilježavanju ove vrijedne i važne obljetnice. S tim dijelom mračne prošlosti jednom za sva vremena treba raščistiti i neće se više događati problemi”, poručio je Primorac.

Ako su kritike Plenkoviću počele stizati i s desnice, onda je i zadnjem nevježi konačno jasno da ploča u Jasenovcu, u onakvom izdanju, nije samo politički nego i civilizacijski problem, što je većini građana bistro od prvog dana. A naš civilizirani premijer konfuzno šuti kao onaj dječak plavi iz pop pjesmice.

Ustaška epizoda Stipe Mesića

Slobodna Dalmacija – 25. siječnja, 2017

Uz mučno kolektivno ismijavanje brojke ubijenih Srba u Jasenovcu, u kojem sudjeluje više osoba sa snimke, gledatelj može vidjeti da Mesić u razgovoru zastupa sve klasične teze hrvatskog povijesnog revizionizma o Jasenovcu

Bivši šef države i današnji počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA) Republike Hrvatske Stjepan Mesić opet se našao suočen sa svojom “ustaškom epizodom” s početka 90-ih, dok je bio istaknuti član HDZ-a.

Nakon što je 2006. otkrivena snimka njegova govora iz 1992. u Australiji, gdje je veličao zločinačku NDH – nakon čega se Mesić obratio naciji preko televizije i ogradio se od tih izjava, kazavši da su one bile “pogrešan i promašen taktički ustupak” proustaškoj emigrantskoj publici – sada su u javnost puštene snimke iz kojih se vidi da je iste godine ustaševao i kod kuće.

U TV emisiji “Bujica”, koju vodi dokazani filonacist Velimir Bujanec, prikazani su isječci Mesićevog razgovora sa skupinom muškaraca za stolom, uz slavonsku trpezu, gdje bivši predsjednik RH poriče, odnosno umanjuje ustaške zločine u nacističkom logoru smrti Jasenovac. Razgovor je snimljen 1992. u Novskoj.

Uz mučno kolektivno ismijavanje brojke ubijenih Srba u Jasenovcu, u kojem sudjeluje više osoba sa snimke, gledatelj može vidjeti da Mesić u razgovoru zastupa sve klasične teze hrvatskog povijesnog revizionizma o Jasenovcu: od toga da u tom logoru nije ubijeno baš onoliko ljudi koliko se misli (Mesić iznosi višestruko umanjenu brojku od 25.000 žrtava, “od kojih nisu svi Srbi”), preko toga da Jasenovac nije bio logor smrti nego “radni pogon” – u kojem ljudi nisu stradavali od ustaškog malja i kame nego “od tifusa, dizenterije” – do teze da je logor u Jasenovcu punom parom radio i nakon 1945. godine, kad su žrtve navodno bili hrvatski rodoljubi.

Ekstremni nacionalizam

Svakako da preživjelim antifašističkim borcima i svim današnjim hrvatskim antifašistima nije lako čuti što je počasni predsjednik SABA o ustaštvu i zločinačkoj NDH zborio početkom 90-ih godina. O tome će se idućih dana odrediti naša antifašistička javnost.

No ove snimke, osim što bivšeg predsjednika prikazuju u nimalo laskavom izdanju, zapravo su dragocjen materijal za dočaravanje društvene atmosfere koja je u Hrvatskoj vladala početkom 90-ih, a bez čega ne možemo razumjeti aktualni val ustašizacije hrvatskog društva.

Te snimke pokazuju kakvu je atmosferu ekstremnog nacionalizma tih godina HDZ kreirao u Hrvatskoj. Akteri razgovora krevelje se nad srpskim žrtvama u Jasenovcu i veličaju ustaške ministre, pa bi neupućeni promatrač mogao zaključiti da te ustaše nisu bili nikakvi koljači i nacisti, nego vrsni obrtnici i poduzetnici koji su otvaranjem radnih pogona u Jasenovcu djelotvorno riješili problem nezaposlenosti u zemlji.

Gledajući te snimke, čovjek se ne samo podsjeti tih “starih dobrih vremena” s početka 90-ih, kad se moglo normalno mrziti Srbe, nego i prepozna u našem vremenu zlosutni eho tog radikalnog nacionalizma, koji sve jače tutnji niz Lijepu našu.

A što se Mesića tiče, ono što njega razlikuje od današnjih revizionista i ustašofila u Hrvatskoj, odnosno od Bujaneca i takve bratije, jest činjenica da je on u međuvremenu napustio te nakaradne i zloćudne stavove. Štoviše, upravo Mesić spada u one državne dužnosnike i javne osobe koji u ovom mileniju najgorljivije i najčasnije zastupaju ideje i vrijednosti antifašističkog pokreta, suprotstavljajući se bujici onih koji još uvijek razmišljaju i govore onako kako je on govorio davne 1992. godine.

Što bi rekao Charles Darwin: neki oblici života evoluiraju, a neki ne.

Mesić: Tada sam mislio da je to istina

U popodnevnim satima na objavljene snimke priopćenjem je reagirao i bivši predsjednik Stjepan Mesić:

“U vrijeme vođenja neformalnog razgovora početkom ratne 1992. godine u Novskoj obnašao sam dužnost predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a. Cijeli događaj se zbio pod velikim pritiskom tadašnjih ratnih zbivanja i političkih stavova HDZ-a koje sam kao predsjednik Izvršnog odbora provodio ma koliko se s jednim dijelom istih nisam slagao. U takvom ambijentu sam izrekao nekoliko neprovjerenih tvrdnji za koje se tek naknadno utvrdilo da nisu činjenice koje odgovaraju istini.

Odmah nakon formiranja HDZ-a Hrvatska je bila zahvaćena dolascima ljudi koji su propagirali ustašku ideologiju za vrijeme II. svjetskog rata i poslije. Oni generiraju reviziju povijesti i sa sobom donose mnogo netočnih informacija.

S druge strane imamo agresiju na našu zemlju te plasiranje lažnih informacija i od strane njihovog propagandnog stroja. Agresori su tvrdili da je u Jasenovcu ubijeno preko 700.000 ljudi. U našem Saboru je tada bila formirana komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava u kojoj se pak tvrdilo da je u logoru ubijeno 240 Židova. Isto tako u to vrijeme tvrdilo se da je logor radio i poslije rata još dvije godine. Naknadno je utvrđeno da i ta činjenica ne odgovara istini. Naime, nakon ustaškog razaranja logora u njemu po završetku rata nikada više nije nitko boravio. Tada su u njemu radile grupe njemačkih zarobljenika na raščišćavanju te su isti boravili u mjestu Jasenovac.

U spletu političkog ambijenta u kojem sam aktivno sudjelovao, tadašnjih okolnosti i pod utjecajem netočnih informacija koje sam dobio dogodila se ta moja nesmotrena izjava.

Podsjećam da je moje neslaganje s vođenjem takvih politika kulminiralo mojim izlaskom iz HDZ-a 1994 godine.

Navedeni događaj svakako nije i neće umanjiti moje stavove i mišljenje o antifašizmu koji su i te kako poznati našoj javnosti, a ako sam pak nekoga svojom nesmotrenom izjavom uvrijedio, ja mu se ovim putem ispričavam.”

Sloboda da budeš ustaša

Slobodna Dalmacija, 21.siječnja, 2017 

Predsjednica nam ‘susreće stalno ljude koji imaju nostalgiju prema Jugoslaviji’. Sudeći po toleriranju ploče s ustaškim natpisom u Jasenovcu, mislili smo da stalno susreće ljude koji imaju nostalgiju prema NDH, ali predsjednici valja vjerovati

Ona ploča u Jasenovcu stoji i dalje. A predsjednica države dala je antologijski intervju za austrijski Kleine Zeitung. Ovo je priča o povezanosti tih pojava.

Austrijski novinari razgovor su otvorili mangupskim pitanjem je li Hrvatskoj danas bolje ili lošije u odnosu na razdoblje prije 25 godina, kad je međunarodno priznata. Predsjednica je odgovorila da su Hrvati o svojoj državi sanjali tisuću godina – “prvo pod Habsburzima, onda u Kraljevini Jugoslaviji, pa nakon Drugog svjetskog rata pod nametnutom vlašću komunista”.

Na stranu što u predsjedničinom ekspozeu o tisućljetnoj okupaciji Hrvatske nedostaje prvih 400 godina (prvi Habsburgovac koji je vladao našim prostorima, kralj Albert V., na tron je zasjeo 1437. godine), prosječno koncentrirani čitatelj morao je uočiti da je predsjednica u niski povijesnih hrvatskih dušmana preskočila NDH. Zar u toj kvislinškoj tvorevini Hrvati nisu sanjali svoju državu, koja neće biti fašistička? Zar baš zato nisu masovno otišli u partizane, uključujući djeda i baku naše predsjednice?

Ili predsjednica drži da je to bilo to, naime da je taj nacistički prirepak od države bio ostvarenje hrvatskog sna?

Ako je to posrijedi, postaje jasnije zbog čega predsjednica ne reagira na ploču s ustaškim natpisom u Jasenovcu. Osim ako se pod reakcijom ne smatra njena izjava da je ta ploča “stvar lokalne samouprave”, pa se ona, eto, ne može s državničkih visina miješati u tu lokalno-samoupravnu stvar.

Austrijski mangupi

Potom su austrijski mangupi konstatirali da Hrvatsku napuštaju mladi jer nema posla, te upitali predsjednicu kakva je onda korist od ostvarenja tog tisućljetnog državotvornog sna.

Tu je predsjednica, iz zasad neutvrđenih razloga, u razgovor uvela Jugoslaviju, jer da “susreće stalno ljude koji imaju nostalgiju prema Jugoslaviji”. Tim ljudima, dodala je, ona uvijek predloži “da na jedan dan vratimo Jugoslaviju pa da vide koje bi se sve slobode ukinule, a u kojima u današnjoj Hrvatskoj mogu uživati”.

Obratite pažnju: predsjednica nam “susreće stalno ljude koji imaju nostalgiju prema Jugoslaviji”. Sudeći po toleriranju ploče s ustaškim natpisom u Jasenovcu, mislili smo da stalno susreće ljude koji imaju nostalgiju prema NDH, ali predsjednici valja vjerovati. Zato se svaki patriot mora zapitati: tko su ti YU-nostalgičari i što rade tajne službe: zašto predsjednicu izlažu takvim ljudima?

Sada se možemo posvetiti tim slobodama koje danas u Hrvatskoj uživamo, a koje bi bile ukinute ako na jedan dan vratimo Jugoslaviju. Predsjednica je navela tri primjera neslobode u Jugoslaviji: vožnju na par-nepar, nemogućnost slobodnog napuštanja zemlje i nestašicu nekih proizvoda.

Prosječno koncentrirani čitatelj tu ostaje zapanjen nad apsurdom da o te tri neslobode govori osoba koja je iz Jugoslavije slobodno otišla u SAD i živjela tamo baš u vrijeme kad je u Jugoslaviji provođena mjera par-nepar i vladala nestašica nekih proizvoda. To se zbivalo u prvom dijelu mandata Milke Planinc, koja je predsjednica Saveznog izvršnog vijeća (SIV) bila 1982.-1986., u doba kad je, dakle, današnja predsjednica boravila u SAD-u.

Ako je Jugoslaviju tada krasila “nemogućnost slobodnog napuštanja zemlje”, kako je onda predsjednica slobodno napustila zemlju i otišla u Ameriku? Kako je nisu uhapsili na granici? I kako nisu uhapšene one stotine tisuća gastarbajtera koji su tih godina i desetljeća otišli u Njemačku i druge zemlje?

Matematički hrabra predsjednica

U knjizi Josipa Manolića “Špijuni i domovina” ovaj obavještajni guru i SFRJ i RH piše da je u proljeće 1988. Predsjedništvo CK SKH naložilo reviziju popisa osoba kojima se uskraćivala putovnica. Iz Službe državne sigurnosti (SDS, popularna Udba) došao je popis s 336 osoba iz nadležnosti SDS-a Centra Zagreb, koji je pokrivao više od četvrtine Hrvatske. Zbog lakšeg računa, recimo da je pokrivao milijun građana (iako je ta brojka veća).

Tih 336 ljudi doista nisu mogli putovati izvan Jugoslavije i za njih vrijedi teza o “nemogućnosti slobodnog napuštanja zemlje”. Ali je ostalih 999.664 građana s područja nadležnosti SDS-a Centra Zagreb moglo putovati.

Ako od milijun ljudi njih 336 nema pravo na putovnicu, to znači da 0,03 posto građana te zemlje ne može putovati, a 99,97 posto može. Izvući iz toga zaključak o “nemogućnosti slobodnog napuštanja zemlje”, matematički je vrlo hrabro.

Ali postoji niz sloboda koje u današnjoj Hrvatskoj možemo uživati, a koje bismo izgubili ako na jedan dan vratimo Jugoslaviju, samo ih predsjednica nije spomenula. Sloboda da budeš ovršen. Sloboda da budeš blokiran. Sloboda da budeš deložiran. Sloboda da biraš hoće li te za kupnju stana dužnički orobiti austrijska, francuska ili talijanska banka. Sloboda da živiš bez posla i bez prihoda. Sloboda da živiš s poslom, ali bez prihoda. I ključna stvar – sloboda da u Jasenovcu staviš ploču s nacističkim natpisom.

O Jugoslaviji se ne moramo složiti ni s velikim bosanskim pjesnikom Abdulahom Sidranom (“Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo”), ni s velikim crnogorskim piscem Andrejom Nikolaidisom (“Mi smo pali u barbarstvo ne u odnosu na Europu, nego u odnosu na naše vlastito postignuće, komunističku Jugoslaviju”), ali i najveći ustaša danas u Hrvatskoj mora priznati da u Jugoslaviji ne bi imao slobodu da na mjestu nacističkog genocida stavi ploču sa službenim pozdravom države koja je taj genocid najprije pravno utemeljila, donošenjem rasnih zakona, a onda i provela.

Ta sloboda postojala je samo u NDH.

Kanadski poučak’ treba i Hrvatskoj

Slobodna Dalmacija – 15. siječnja, 2017

Najveća razlika između nas i Kanade je u tome što u Kanadi vlada sluša upozorenja demografa i potiče useljavanje. Zato se populacija Kanade od 1990. do danas povećala za četvrtinu, a populacija Hrvatske u istom razdoblju smanjila za pola milijuna ljudi. Ekonomske posljedice su očite

SLIKA PRVA: Glava mlade muslimanke pokrivena je ljubičastom i oker maramom, tako da joj se ne vidi nijedan čuperak kose, niti ijedan centimetar vrata. Žena ima velike bademaste oči i nasmiješena je. Nosi bijeli liječnički mantil, a oko vrata joj je stetoskop. Lijevo od njene fotografije piše “Nas ne zanima što nosite na glavi”, a ispod fotografije je nastavak poruke: “Nas zanima što imate u glavi”. U potpisu fotografije je ime jedne od vodećih bolnica u toj zapadnoj državi.

SLIKA DRUGA: Glava mladog muslimana pokrivena je bijelom gazom i mrežastim medicinskim zavojem, tako da se kroz rupice zavoja vide tragovi krvi na tjemenu koje gaza nije uspjela pokriti, a vidljivi su i hematomi po čelu. Mladić ima velike bademaste oči i vrlo je ozbiljan. U ruci drži liječničke nalaze o stupnju i težini svojih ozljeda, nastalih uslijed uličnog napada. U potpisu tih nalaza je pečat s imenom jedne od vodećih bolnica u toj zapadnoj državi.

Da su ove dvije fotografije snimljene u istoj zapadnoj državi, mogli bismo konstatirati da je posrijedi čudna zemlja, odnosno, nešto preciznije, da je posrijedi zemlja s ambivalentnim odnosom prema muslimanskim izbjeglicama i migrantima: s jedne strane ih pozivaju da dođu i rade u njihovoj zemlji, a s druge strane ih mlate po ulicama.

Ali ove fotografije nisu snimljene u istoj zemlji: prva je nastala u Kanadi, druga u Hrvatskoj. Prva predstavlja oglas kojim kanadska bolnica “Lakeridge Health” traži medicinske profesionalce, pri čemu se reklamira kao “vodeća bolnica u širem području Toronta”. Druga fotografija prikazuje pretučenog izbjeglicu iz azilantskog prihvatilišta u hotelu “Porin” u zagrebačkim Dugavama.

Država bez većinskog naroda

Naravno da se iz uzorka od dvije fotografije ne mogu izvoditi dalekosežne generalizacije o tolerantnoj Kanadi i ksenofobnoj Hrvatskoj. Naravno da i u Kanadi ima starosjedilaca koji će fizički napasti muslimanskog (ili bilo kojeg drugog) došljaka, kao što i u Hrvatskoj ima ljudi koji na azilante gledaju kao na svoju (nesretniju) ljudsku braću. Da nije tako, ovaj bi tekst završio na ovom mjestu, apelom autora da se svi skupa hitno preselimo u Kanadu.

Ali ove dvije fotografije i te kako mogu poslužiti za ilustraciju doista priličnih razlika između našeg i kanadskog društva, ne samo u stupnju multikulturalnosti, nego i u generalnom odnosu prema useljenicima.

Prije svega, Kanada je dvojezična i izrazito multietnička zemlja, koja s 36 milijuna stanovnika nema većinski narod (na popisu iz 2001. samo se 39 posto građana izjasnilo kao Kanađani), ali zato ima čak 34 etničke zajednice s više od 100.000 pripadnika (Kanađani, Englezi, Francuzi, Škoti, Irci, Nijemci, Talijani, Kinezi, Ukrajinci, Indijanci itd.). Šire područje Toronta, gdje je smještena bolnica “Lakeridge Health” s početka priče, danas je po sastavu stanovništva najraznolikiji grad svijeta, jer je polovica žitelja rođena izvan Kanade. Bogat etnički mozaik imaju i drugi kanadski gradovi: Vancouver, Calgary, Ottawa, Montreal.

S druge strane, Hrvatska je etnički izrazito monolitna zemlja, u kojoj preko 90 posto stanovništva pripada većinskom narodu.

Daleko je Luksemburg

Nadalje, Hrvatska je i pri dnu Europske unije po udjelu stranih državljana: imamo ih tek nešto više od 20 tisuća, što je 0,5 posto stanovništva. Manji postotak imaju samo Rumunjska i Poljska, ali su obje zemlje značajno mnogoljudnije od Hrvatske, tako da po apsolutnom broju stranaca Hrvatskoj pripada samo začelje EU.

Usporedbe radi, većina zemalja EU ima između pet i deset posto stranih državljana, a one najrazvijenije (Njemačka, Francuska, Nizozemska) i više. Vodeći je Luksemburg s 44 posto stranaca.

Za razliku od Hrvatske, Kanada ima vrlo otvorenu imigracijsku politiku, a godišnji priljev imigranata iznosi oko jedan posto stanovništva Kanade. Tako je lani Kanada primila 300.000 stranaca – uključujući 48.000 izbjeglica – sa željom da postanu kanadski državljani. Statistike pokazuju da oko 85 posto ljudi sa stalnim prebivalištem u Kanadi na kraju i postanu državljani Kanade.

Ove osobine donijele su Kanadi atribut jedne od najpoželjnijih zemalja svijeta. Odlazeći američki predsjednik Barack Obama i britanski rock-pjevač Bono Vox lani su izjavili da “svijet treba više Kanade”, dok je britanski “Economist” prije nekoliko mjeseci na naslovnici objavio sliku Kipa slobode s javorovim listom i hokejaškom palicom, uz naslov “Sloboda seli na sjever: kanadski primjer svijetu”. O slobodarskom imidžu Kanade svjedoči i rušenje kanadskih službenih imigracijskih web-stranica u noći kad je Donald Trump osvojio izbore u SAD-u.

Imigranti, dođite!

Ono što je iz “kanadskog poučka” važno za Hrvatsku, jest činjenica da taj slobodarski imidž Kanade nije (isključivo) posljedica liberalnog svjetonazora – kakav krasi kanadskog premijera Justina Trudeaua i većinu tamošnjih birača koji su izabrali upravo njega – već je rukovođen praktičnim, demografskim i ekonomskim razlozima koji i te kako egzistiraju i u Hrvatskoj.

Kao što u članku “Rađa se prva ‘postnacionalna’ država svijeta: Kako je radikalni društveni eksperiment Kanadu doveo na sam svjetski vrh” nekidan piše novinar “Jutarnjeg lista” Goran Šikić, kanadska otvorenost nije izraz naivnosti. Naprosto, od 90-ih godina 20. stoljeća mala stopa fertilnosti i starost stanovništva počeli su usporavati stopu nataliteta Kanade, pa su vodeći kanadski demografi upozorili na nužnost dolaska imigranata.

Valja uočiti da se posve ista stvar u istom vremenu događa i u Hrvatskoj. I ovdje su zadnjih desetljeća mala stopa fertilnosti i starost stanovništva počeli usporavati stopu nataliteta, pa vodeći hrvatski demografi – dr. Anđelko Akrap i drugi – već godinama upozoravaju na nužnost dolaska imigranata.

Najveća razlika između Hrvatske i Kanade je u tome što u Kanadi vlada sluša upozorenja svojih vodećih demografa, pa je donijela niz zakonskih i praktičnih mjera kojima je potakla useljavanje u svoju zemlju. Stoga se, zahvaljujući useljenicima, stanovništvo Kanade od 1990. do danas povećalo za četvrtinu (s 27 na 36 milijuna), a do 2030. očekuje se stopostotno povećanje. Kako piše Šikić: “Ekonomska korist očita je sama po sebi.”

S druge strane, Hrvatska danas – zahvaljujući i tome što ne potiče useljavanje – broji pola milijuna ljudi manje nego što ih je imala prema popisu iz 1991. godine. Da parafraziramo kolegu Šikića: ekonomska šteta očita je sama po sebi.

Imamo, dakle, najmanje useljenika u Europskoj uniji, a i to malo što imamo, mlatimo po ulicama. Šteta što nam na premijersko mjesto lani iz Kanade, umjesto “građevine” Tihomira Oreškovića, nije doletio građanin Justin Trudeau.

 Zemlja budućnosti

Kanadska politika otvorenosti prema useljenicima ima i filozofsko utemeljenje, koje javno iznosi njihov premijer Justin Trudeau. Kako prenosi Šikić u svom tekstu, Trudeau je u listopadu 2015. za “New York Times Magazine” izjavio da bi Kanada mogla biti “prva postnacionalna država”, zato što “nema bazičnog identiteta i mainstreama”. Slično misli i ugledna kanadska književnica Mavis Gallant, koja je Kanađanina definirala kao “nekoga s logičnim razlogom da misli da bi mogao biti Kanađanin”.

Pokušajmo ovu definiciju prebaciti u domaće termine: Hrvat je netko s logičnim razlogom da misli da bi mogao biti Hrvat.

Zacijelo mnogom Hrvatu ovakva definicija izgleda nelogično, a možda mu je i skočio tlak, jer se ne uklapa u ideologiju “krvi i tla”. Ali tako će izgledati budućnost, ako ljudi budu mogli slobodno putovati. Da budemo precizni: tako će izgledati budućnost sretnih i razvijenih zemalja.

Ovaj kanadski model nije isto što i američki “melting-pot” (“lonac za taljenje”), gdje se svi nacionalni sastojci kuhaju dok ne dobiješ nadnacionalnu američku čorbu. Za razliku od toga, Kanada nudi mogućnost autentičnog suživota mnogih vjera, povijesti i vizija budućnosti, bez presije kanadskog nacionalizma.

Time minus “necjelovitog identiteta” prelazi u plus “višestrukog identiteta”, s višestrukim prednostima. A najvažnija prednost je, piše Šikić, “napredak bez krvoprolića i odnos prema novome i drugačijem bez straha koji je zgrčio mnoge europske nacije”.

Iračanin, Libijac i Sirijac

Azilanti iz prihvatilišta u zagrebačkom hotelu “Porin” – među kojima je bio i mladi glumac iz Iraka – na Staru godinu bili su žrtve fizičkih napada na više lokacija u Zagrebu, pri čemu su huligani koristili šipke i palice. Nekima od ozlijeđenih azilanata liječnička pomoć pružena je u KBC Zagreb.

Nakon što je 2. siječnja 50-ak azilanata prosvjedovalo ispred prihvatilišta, tražeći zaštitu od nasilja, zagrebačka policija je prošlog tjedna uhvatila dvojicu muškaraca koje tereti za napad na azilante. U MUP-ovu priopćenju stoji kako “muškarce u dobi od 34 i 30 godina policija sumnjiči za nasilničko ponašanje nad 34-godišnjem libijskim i 30-godišnjim sirijskim državljaninom”.

Napadnuti su, dakle, Iračanin, Libijac i Sirijac. Mladići iz zemalja koje je razorio Zapad, kako bi im tobože donio demokraciju i ljudska prava. Umjesto toga, dobili su hrvatske huligane.

SDP-ov obračun s ljevicom

Slobodna Dalmacija – 14. siječnja, 2017

Leaković je smijenjena jer je u očima novog stranačkog vrha ideološki nepodobna, budući da je – ljevičarka. Nije lapsus: za stranku koja se deklarira kao lijeva, a zapravo je liberalna, najveća opasnost su članovi koji imaju lijevi svjetonazor

Sindikalna povjerenica SDP-a Karolina Leaković, ujedno i kandidatkinja za predsjednicu SDP-a na nedavnim stranačkim izborima, u četvrtak je smijenjena s funkcije međunarodne tajnice SDP-a. Odluka predsjedništva stranke bila je jednoglasna, a na njeno mjesto imenovan je Domagoj Hajduković.

Ova kadrovska rošada značajna je po simboličkim porukama koje emitira i jasno ukazuje na smjer kojim SDP pod novim šefom Davorom Bernardićem namjerava krenuti. Ukratko: taj smjer je upravo onaj koji je pokopao europsku ljevicu i koji najjače europske lijeve stranke zadnjih godina ubrzano napuštaju. Ali vijesti o tim trendovima očito nikad nisu stigle do Iblerova trga.

Dva od tri moguća razloga za smjenu Karoline Leaković naveli smo u prvoj rečenici ovog teksta. Sad već bivša SDP-ova međunarodna tajnica nekidan je osnovala sindikat unutar SDP-a, pa se njezina promptna smjena s prestižne stranačke funkcije može iščitati i kao poruka nove vrhuške o tome kako stranka gleda na sindikalno organiziranje svojih zaposlenika.

Dakle, nominalno lijeva partija kažnjava ideju sindikata, ideju koja je prije mnogo desetljeća potekla upravo iz ideološkog arsenala europske i svjetske ljevice, u cilju zaštite radničkih prava. Nije pretjerano reći da borba za radnička prava predstavlja samu suštinu i glavni smisao svake lijeve partije, pa ovakav potez vrha SDP-a samo potvrđuje koliko se ova stranka udaljila od smisla i suštine lijeve ideje.

Ideološki rikverc

Drugi mogući razlog za smjenu Karoline Leaković također je naveden u prvoj rečenici: ona je na nedavnim stranačkim izborima bila protukandidatkinja Davoru Bernardiću. Stoga se njezina smjena može gledati i kao revanšistički čin novog socijaldemokratskog kadije, pogotovo što je na njeno mjesto ustoličen Domagoj Hajduković, čovjek koji se također kandidirao na stranačkim izborima, ali je odustao od kandidature u korist – Davora Bernardića.

Ima li zornijeg primjera revanšizma prema potencijalnoj stranačkoj konkurenciji, odnosno nagrađivanja poslušnika?

No postoji i treći mogući razlog smjene Karoline Leaković, koji je i najvjerojatniji, a radi se o tome da je u očima novog stranačkog vrha Karolina Leaković ideološki nepodobna, jer je – ljevičarka.

Nije lapsus: za stranku koja se formalno deklarira kao lijeva, a zapravo je liberalna, najveću opasnost predstavljaju oni njeni članovi koji doista imaju lijevi svjetonazor.

Taj svjetonazor Karolina Leaković je zadnjih mjeseci iskazala u više javnih istupa, kada je govorila o “demokratskom socijalizmu” kao “socijalizmu 21. stoljeća” (“Demokratski socijalizam nije niti potrošen, niti relikt prošlosti, niti nešto nostalgično. U svakom slučaju on nije pobijeđen nego tek treba pobijediti”), te isticala potrebu da se SDP pozicionira znatno ljevije, navodeći kao poželjan model britanske laburiste, odnosno njihovog novog lidera Jeremyja Corbyna i njegove progresivne stavove, na tragu onog što je europska socijaldemokracija bila prije pojave Tonyja Blaira i njegovog promašenog “trećeg puta”.

Jer, kako se pokazalo, taj se Blairov model svodio na lijeve društvene i desne ekonomske vrijednosti, a tim je ideološkim rikvercom ubijena suština ljevice.

Bernardić jaše mrtvog magarca

“Ne mislim da Corbyna treba nekritički kopirati (…). Međutim, isto tako ne treba zanemariti da takav oblik politike – čvršća suradnja sa sindikatima ili s društvenim pokretima kao u Grčkoj i Španjolskoj – ponovno stječe legitimitet diljem Europe. Čini se da smo gotovi s trećeputaškim približavanjem desnici, a pritom treba primijetiti i da takva politika nije donijela željene plodove ni socijaldemokraciji ni narodu”, kazala je nedavno Leaković u jednom intervjuu, naglasivši kako su britanski laburisti u zadnjih 20 mjeseci – otkad im je Corbyn na čelu – dobili više članova nego u zadnjih 20 godina, pri čemu se mahom radi o mladim članovima, mokrom snu svake političke partije.

Tragedija Karoline Leaković jest u tome što se na čelo SDP-a probio lik koji kao svoj politički uzor navodi – Tonyja Blaira. Zapravo, to je manje njena tragedija, a više tragedija SDP-a i svih građana Hrvatske koji žive lijevi svjetonazor. Jer Tony Blair je sve ono što Jeremy Corbyn nije, i obratno.

Blair je sa svojom politikom “trećeg puta” na vlast u Britaniji došao 1997. godine, da bi 2007. bio primoran na odstup, uslijed poražavajućih posljedica njegovih mandata, kako na unutrašnjem (srozavanje položaja britanskih radnika), tako i na vanjskom planu (sudjelovanje u imperijalističkom ratu Zapada protiv Iraka). I sada, deset godina nakon što je ta “trećeputaška” politika neslavno propala, mladi šef hrvatskih socijaldemokrata želi zajahati tog mrtvog i potrošenog magarca. Što je u Europi poraženo i deklasirano, u Hrvatskoj se nudi kao čarobni štapić.

Ukratko: Bernardić ubija ostatke ljevice u SDP-u.

I Pavelić je manje zlo

Slobodna Dalmacija, 14 siječnja, 2017

Legendarna ‘ustaška zmija’ već se posve raskomotila u zemlji Hrvatskoj. Osjeća ona, svojim životinjskim instinktom, da na ovom tlu ima moćne zaštitnike: ako može nesmetano psikati u Jasenovcu, onda su joj sva društvena vrata otvorena

I dalje stoji ona ploča u Jasenovcu. Nitko je još nije maknuo, pa su, sasvim predvidivo, širom države stale nicati nove ploče s jednakim nacističkim pozdravom. Jedna je osvanula u Kutini, a svojim ju je prisustvom blagoslovio i sisački biskup. Izgleda da i evanđelje može imati “dvostruke konotacije”.

Dok naš premijer oformi svoje znamenito povjerenstvo, i dok to časno tijelo formulira učeni pravorijek o totalitarnim režimima – čime će u Hrvatskoj svečano završiti mračna prošlost i otpočeti svijetla nekonfliktna budućnost – zemlja će nam, čini se, biti toliko premrežena simbolima ustaškog totalitarizma da nikakvo povjerenstvo više neće biti potrebno. Osim da učeno ustanovi kako je tih ploča previše da bi se sad mogle skinuti.

Otprilike kao što je zagrebačka policija na nedavnom ustaškom mitingu, na pitanje zašto nitko od onih koji su uzvikivali fašističke pokliče nije priveden, odgovorila da je “previše ljudi to vikalo”, pa zato nisu mogli intervenirati.

Skrušeno pitam državu: koliko točno ljudi mora javno manifestirati fašizam, a da to ne bude “previše” nego “taman”, e da pravna država onda može reagirati u smislu zaštite ustavnog poretka?

Ili, da se časkom prebacimo u kamenoklesarski žargon: koliko ploča s nacističkim pozdravom treba osvanuti u Hrvatskoj, pa da se netko iz vlasti sjeti da je na toj funkciji zadužen za čuvanje ustavnog antifašističkog poretka?

Zmija i ježevi

Vidimo po tim pločama da se legendarna “ustaška zmija” već posve raskomotila u zemlji Hrvatskoj. Osjeća ona, svojim životinjskim instinktom, da na ovom tlu ima moćne zaštitnike: ako može nesmetano psikati u Jasenovcu, onda su joj sva društvena vrata otvorena.

Bilo bi u ovoj zemlji i puno gore da nema patriota koji razumskim glasom pobune poručuju kako i za tu zmiju ima ježeva. Okupljeni u nevladine udruge, građanske inicijative i izvanparlamentarne političke stranke, ovi ljudi svojim javnim reakcijama na zmijsko psikanje dosljedno brane humanističke antifašističke vrijednosti na kojima je ova zemlja čak i ustavno zasnovana.

Ove zimske sezone na trenutak se učinilo da su i ti patrioti zamukli, obeshrabreni općom atmosferom beznađa i rastom desnog ekstremizma ne samo u Hrvatskoj, nego i širom Zapada. Taj trenutak se zbio 28. prosinca, na dan Nevine dječice, kada se u zagrebačkoj Bazilici Presvetog Srca Isusova tradicionalno drži misa zadušnica za nacističkog kolaboracionista i ustaškog vođu Antu Pavelića. Ta “crna misa” (misa za čovjeka tame) ove godine je, naime, prvi put prošla “lišo”, bez demonstracija antifašističkih grupa.

Zašto nije bilo protesta? Jesu li se hrvatski patrioti predali?

Srećom, nisu.

A zašto onda nisu protestirali pred Bazilikom Presvetog Srca Isusova, poradi mise za ustaškog vraga?

Zato što su shvatili da to, u okolnostima ploče u Jasenovcu, nema smisla. Zato što razumiju da ploča s ustaškim natpisom u Jasenovcu predstavlja moralnu prekretnicu čitave države i čitavog društva.

Otpor ‘crnoj misi’

“U ovakvoj političkoj konstelaciji, gdje premijer, predsjednica Republike i predsjednik Sabora (…) aktivno sudjeluju u apologetici fašizma, izjavama poput toga da ZDS ima ‘više konotacija’, prosvjedovati protiv ovakve mise, a što smo činili prošlih godina, pokazalo bi se potpuno deplasirano. Koliko god to strašno zvučalo, uz ovakve očite neofašističke tendencije u našem društvu, misa za Pavelića danas je jedan od manjih problema”, poručila je Radnička fronta.

“Ove godine nismo organizirali niti sudjelovali u organizaciji bilo kakvih akcija oko mise za Antu Pavelića i veličanja NDH, jer je procjena da to u državi u kojoj se predsjednica fotografira uz ustašku zastavu, premijer relativizira ustaški zločinački pozdrav, a represivni aparat radi na fašizaciji društva, nema nikakvog smisla”, priopćili su, pak, administratori stranice “Ustaše su najveća sramota Hrvata”, koja je ranijih godina pozivala građane na otpor “crnoj misi”

Ove godine, umjesto da opet zovnu građane pred Baziliku Presvetog Srca Isusova, administratori stranice objavili su post upućen državnom vrhu Republike Hrvatske:

Pozdravljamo hrabrost proustaškog režima. Fotografirajte se kraj ustaške zastave, veličajte NDH i ustaški zločinački pozdrav, organizirajte komemoracije četnicima i ustašama u Bleiburgu, postavljajte ploče sa zločinačkim ustaškim pločama po Jasenovcu, podižite spomenike Rafaelu Bobanu… Mi to promatramo, o tome pišemo i to ćemo činiti i dalje.”

Za to vrijeme predsjednica države se pojavljuje na televiziji i hladnokrvno veli: “U Hrvatskoj ustaštva i fašizma nema, odgovorno tvrdim”. To je, dakle, izgovorila ista osoba koja se u svojstvu predsjednice države nešto ranije u Kanadi fotografirala sa zastavom s ustaškim grbom, što je i bio jedan od “društvenih okidača” da ustaški slogan osvane na svetom tlu Jasenovca.

Da rezimiramo: na poprištu epohalnog ustaškog zla stoji ploča s ustaškim pozdravom, a predsjednica odgovorno drži da “u Hrvatskoj ustaštva i fašizma nema”, odnosno, kako se ranije izrazila, da je ta ploča “stvar lokalne samouprave”.

Volšebno, rekli bi Srbi.

Republika Srpska je postmoderna NDH

Slobodna Dalmacija – 12. siječnja, 2017

I RS i NDH su genocidne tvorevine, a razlikuju se tek imena naroda koji su bili njihove žrtve. Dok je vojska RS počinila genocid samo nad muslimanima u Srebrenici, NDH je genocid počinila nad Židovima i Romima, uz masovna ubojstva Srba

Nakon što je visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Valentin Inzko usporedio Republiku Srpsku (RS) s kvislinškom Nezavisnom državom Hrvatskom (NDH), uznemirili su se republičkosrpski duhovi. Predsjednik tvorevine Milorad Dodik nazvao je Inzka “klaunom” i “simpatizerom nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu”, iz oporbene Srpske demokratske stranke poručili da je usporedba “neprihvatljiva i bezobrazna”, dok su iz također oporbene Partije demokratskog progresa (PDP) od Inzka zatražili ispriku.

“Nikad nećemo dopustiti da o RS-u tako govori i uspoređuje je sa zločinačkom NDH”, kazao je PDP-ov čelnik Branislav Borenović.

Pa da vidimo je li austrijski diplomat pogodio s ovom paralelom.

Prije svega: i RS i NDH su genocidne tvorevine. U tom smislu, razlikuju se tek imena naroda koji su bili žrtve tih genocida.

Dok je Haaški sud službeno utvrdio da je vojska RS počinila genocid samo nad muslimanima u Srebrenici – uz etničko čišćenje i masovna ubojstva muslimana i Hrvata na drugim područjima – NDH je genocid počinila nad Židovima (ubijeno 75% Židova koji su živjeli na području NDH, njih 30.000) i Romima (ubijeni gotovo svi koji su nađeni, njih 16.000), dok se u odnosu prema Srbima može govoriti o masovnim ubojstvima i etničkom čišćenju s elementima genocida (ubijeno 17% Srba koji su živjeli u NDH, njih 330.000).

Obje tvorevine imale su koncentracijske logore za pripadnike drugih naroda, kako NDH (Jasenovac, Gradiška, Jadovno itd.), tako i RS (Omarska, Manjača, Keraterm itd.). Iako je i jedne i druge logore karakterizirao neljudski odnos prema zatočenicima, stupanj smrtnosti u ustaškim logorima bio je znatno veći: samo u Jasenovcu ubijeno je, prema službenim podacima, 83.000 ljudi, gotovo kao u cijelom ratu u BiH pedeset godina kasnije.

Četnici u cajtnotu

Ako je Jasenovac najveće zlo NDH, Srebrenica je najveće zlo RS: tamo je, prema dosadašnjim spoznajama, ubijeno oko 8300 muškaraca. Već i ova usporedba zločina – koja kazuje da je u Jasenovcu ubijeno deset puta više ljudi nego u Srebrenici – indicira da je NDH bila surovija genocidna tvorevina nego RS.

Doduše, treba uvažiti i da su četnici u Srebrenici za genocid imali samo nekoliko dana, dok su ustaše u Jasenovcu raspolagali s četiri godine vremena.

Osim pravnog fakta da RS, za razliku od NDH, nije imala rasne zakone i logore za djecu – iako se prema nesrbima odnosila u istom “rasnom duhu” – nadmoć NDH u surovosti pokazuju i ostale brojke. U četiri godine postojanja NDH, prema podacima Vladimira Žerjavića – kojeg se drži najmeritornijim istraživačem žrtava WW2 na ovim prostorima – ubijeno je 623.000 ljudi, dok je pedeset godina kasnije u BiH ubijeno 97.000 (podaci sarajevskog Istraživačko-dokumentacijskog centra), odnosno 105.000 ljudi (Demografska služba Haaškog tužilaštva), i to najveći dio upravo na teritoriju Republike Srpske, pri čemu su dvije trećine žrtava muslimani.

Možemo, dakle, zaključiti da je – uz neosporne razlike u brojkama – suština RS i NDH jednako fašistička. Odnosno, kako je jedan nadahnuti komentator s weba zapazio: “RS = NDH, Dodik = Pavelić, Mladić = Maks Luburić, Srebrenica = Jasenovac”.

Možda bi se trebalo osvrnuti na jednu genocidnu nijansu razlike između RS i NDH, ako se kod teme genocida uopće smije govoriti o nijansama razlike. Naime, službena politika NDH je broj Srba u državi htjela svesti na potpunu nulu (“trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu prekrstiti”), dok je vođa RS Radovan Karadžić govorio da u državi “može tolerirati do 10 posto nesrba”.

U svakom slučaju, i RS i NDH se temelje na etničkoj čistoći. Dok je na području RS prije rata živjelo 48 posto nesrba (mahom Hrvata i Bošnjaka), poslijeratni popis pokazuje da je Srba u RS sada čak 83 posto, uz svega 13 posto Bošnjaka, simboličnih 2,5 posto Hrvata i 1 posto ostalih. Sasvim dostojno tradicije etničkog čišćenja iz NDH, iako ponešto iznad “gornje granice nesrba” koju je odredio Karadžić.

Hrabri Srđan

Uostalom, Inzko nije ni prvi ni jedini koji Republiku Srpsku uspoređuje s NDH, a takvi glasovi dolaze i iz same Republike Srpske. Lani je istu usporedbu, u intervjuu za sarajevski portal Vijesti.ba, iznio banjalučki aktivist Srđan Šušnica, tumačeći kako je RS nastala voljom beogradske nacionalističke i udbaške elite, a ne srpskog naroda u BiH.

“Ljudi su krenuli da brane Jugoslaviju, legli s petokrakom JNA, a probudili se s kokardom. RS nije nastala kao autentična volja građana koji su živjeli na njenom teritoriju, jer se dobar dio Srba nije pitao ni za što, a dobar dio nesrba je istrijebljen s tog teritorija. Jedino što se pitalo Srbe jest da uzmu pušku ili tenk koji im je osigurao Beograd i da pucaju na svoje susjede i sunarodnike koje su prethodno kriminalni miloševićevski režim i propaganda dehumanizirali i prikazali kao tobože ‘historijske’ neprijatelje bosanskih Srba.”

Nakon što je ustvrdio da se “to što je Beograd činio zove fašizam” i da je RS “produkt tog fašizma”, ovaj hrabri intelektualac – koji je diplomirao kriminalistiku u Beogradu i pravo u Banja Luci, a u Ljubljani magistrirao kulturologiju – povukao je paralelu između Republike Srpske i NDH:

“Beogradski režim 90-tih i intelektualci Ćosićevog kruga su bosanskim i hrvatskim pravoslavnima, odnosno Srbima, uništili moralnu poziciju koju su oni stekli u Drugom svjetskom ratu, uvlačeći ih u jedan fašistički i genocidni projekt, kakav je uostalom bila i NDH. RS vam je kao neka vrsta postmoderne NDH”, zaključio je tada Šušnica, koji se u međuvremenu zbog prijetnji i pritisaka iz Banja Luke morao preseliti u Sarajevo.

Zbog istine o genocidu.

Čak i Mladić rekao: To je genocid

Da je Republika Srpska drugo ime za genocid, smatrao je čak i čovjek koji je taj genocid operativno proveo – zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić. General i ratni zločinac, kojemu se upravo sudi u Haagu, taj stav je izrekao na 16. sjednici Skupštine bosanskih Srba, održanoj 12. svibnja 1992. na Palama.

Naša novinarka Zdravka Soldić-Arar još je 2011. objavila u Slobodnoj Dalmaciji transkript s te sjednice, iz kojeg ćemo citirati dio Mladićevog obraćanja tadašnjem rukovodstvu bosanskih Srba, nakon što je ono u šest točaka izložilo mjere koje se moraju provesti u stvaranju Republike Srpske:

“Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

Inače, na toj sjednici Skupštine bosanskih Srba biralo se rukovodstvo Republike Srpske te je donijeta odluka o formiranju Vojske RS, a za načelnika glavnog štaba izabran je upravo general Mladić.

Brojke smrti

Od 623.000 žrtava NDH, Žerjavić donosi da je najviše bilo Srba (322.000), a potom Hrvata (192.000), Muslimana (77.000), Židova (26.000) i Roma (16.000), pri čemu za Hrvate navodi da ih je 50.000 umrlo na ustaško-domobranskoj strani, a ostali kao žrtve nacista, fašista i ustaša.

S druge strane, među žrtavama rata u BiH 1992.-1995., prema haaškom popisu, najviše je bosanskih muslimana (68.000), potom Srba (23.000), Hrvata (9.000) i ostalih (5.000).

Gušenje Syrize ojačalo desni ekstremizam u EU

Slobodna Dalmacija – 10.siječnja, 2017

Da smo mi u Njemačkoj bili prisiljeni primijeniti samo dio reformi i rezanja kao što je to bio slučaj u Grčkoj, već bi odavno došlo do narodnog ustanka’, rekao je Merkeličin zamjenik, čime je postavio dijagnozu suvremene Europe: ‘Tko ne sluša Tsiprasa, služat će Marine Le Pen’

U posljednje vrijeme njemačka kancelarka Angela Merkel jedna je od najnapadanijih političara u Europi. Mnogi njemački i europski političari oštro joj zamjeraju njenu politiku “otvorenih vrata” prema izbjeglicama i migrantima s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike. No ne i njezin zamjenik, vicekancelar Sigmar Gabriel, inače predsjednik njemačke Socijaldemokratske stranke (SPD): on kancelarku napada prvenstveno zbog – politike štednje.

U intervjuu za tjednik Der Spiegel, objavljenim u subotu, njemački kancelar izrazio je strah za budućnost Europske unije te ustvrdio da zbog njemačkog inzistiranja na mjerama štednje mogućnost raspada EU postaje realna.

“Znam kakvo je stanje unutar Europske unije i više nije nezamislivo da se ona raspadne”, izjavio je šef SPD-a za njemački tjednik, zaključivši kako je inzistiranje na politici štednje dramatično razjedinilo Europu.

“Jednom sam pitao kancelarku što misli što će na kraju više stajati Njemačku: da Francuzima popusti i dozvoli pola posto veći deficit ili da Marine Le Pen postane predsjednica. Odgovor mi duguje do dandanas”, rekao je Gabriel, optuživši tako Angelu Merkel za vidan i opasan porast desnog ekstremizma u Europi, koji prijeti rastakanjem Europske unije.

Premda njegov SPD sudjeluje u vladi s Merkeličinim demokršćanima (CDU), Gabriel u intervjuu nije nimalo štedio svog koalicijskog partnera i njegovu fiskalnu politiku.

“Da smo mi u Njemačkoj bili prisiljeni primijeniti samo dio reformi i rezanja kao što je to bio slučaj u Grčkoj, već bi odavno došlo do narodnog ustanka”, poručio je Gabriel, čime je indirektno prozvao i demokršćanskog ministra financija Wolfganga Schäublea, koji je bio glavni operativac u preklanjskom slamanju grčke Syrize i nametanju rigoroznih mjera štednje grčkom narodu.

Ispravljanje ‘krive Rajne’

Ovom posljednjom izjavom prvi čovjek njemačkih socijaldemokrata zapravo je dotaknuo suštinu europskog problema i ukazao na korijen sadašnjih nedaća Europske unije.

Jer pojava Syrize i njena pobjeda na grčkim izborima u siječnju 2015. godine bio je prvi artikulirani odgovor europske ljevice na višegodišnju krizu svjetskog kapitalizma, čije su se posljedice prelile na europske zemlje u vidu recesije i značajnog pada životnog standarda za velike slojeve stanovništva, a što je opet dovelo do porasta nepovjerenja prema tradicionalnom političkom establishmentu, oličenom u stranačkim duopolima u tim zemljama.

Prijedlog rješenja koji je ponudila Syriza nije podrazumijevao raspad Europske unije, već pravedniju i smisleniju raspodjelu dužničkog tereta, koja ne bi ugušila pojedina društva. Upravo zato su Syrizin pokušaj ispravljanja “krive Rajne” sa simpatijama pratili mnogi europski građani, ne samo oni s ljevice.

Međutim, kao što znamo, njemačka osovina sastavljena od kancelarke Merkel i ministra Schäublea brutalno je demolirala Syrizu prekinuvši dotok novca grčkim bankomatima, čime je natjerala Syrizinog čelnika Alexisa Tsiprasa da prihvati ekstremne uvjete štednje. Europski građani tako su zorno mogli vidjeti što ih čeka ako svoj demokratski glas na izborima dadu raznim Syrizama.

Stoga, nakon što “odgovor slijeva” nije prošao, građanima Europe je ostala samo jedna opcija – “odgovor zdesna”. A taj odgovor, za razliku od Syrizina pokušaja, itekako uključuje soluciju raspada Europske unije i povratak na sustav jakih nacionalnih država, sustav koji je doveo do oba svjetska rata u 20. stoljeću. Europska unija je i zamišljena i stvorena upravo zato da se ta ratna varijanta na tlu Europe više ne ponovi.

Uoči jednog drugog rata “Bijelo dugme” je pjevalo: “Tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju.” Prevedeno na današnju političku situaciju, taj bi stih, kao dijagnoza suvremene Europe, mogao glasiti ovako: “Tko ne sluša Tsiprasa, slušat će Marine Le Pen.”

Vaš sin je normalan, ali vi niste!

Slobodna Dalmacija – 8. siječnja, 2017

‘To suosjećanje je posljedica tragične nacionalne povijesti nasilja protiv homoseksualaca (…) i samoubojstava tinejdžera koji su se nosili sa svojim seksualnim identitetom ili su zbog njega bili zlostavljani’, piše 2012. američki kardinal hrvatskih korijena Blase Joseph Cupich

Mladić je kao i svaki drugi. U školi prosječan, ali lud za nogometom, kolovođa u ekipi, cure su za njim ludovale. I trenirao je nogomet u jednom dalmatinskom klubu.

Rekli bi neki, pravo dalmatinsko muško. E sada, tu sliku je ‘kvarilo’ nešto. To sirovo domaće muško su privlačili drugi muškarci. Da, bio je gay. I imao je dečka, nekoliko godina starijeg kojeg je upoznao u klubu. A obojica su imali cure. Dobro, glumili su da su hetero, usavršili su svoju prijevaru…

Sada bi sigurno neki od vas pomislili da je ovo kakav početak scenarija nekakve američke teen serije. Ali ne, ovo je istinita priča koja umalo da nije imala tragičan kraj. Da su njih dvojica gay, otkrio je roditelj jednog od njih. Nazvao roditelje ovoga drugoga. I skandal.

Mlađi momak je razmišljao i o suicidu, ali su ga spriječili prijatelji. Ubiti se zbog čega? – upitali su ga prijatelji.

Roditelji su obojicu poslali psihijatrima i znate što su im oni rekli: da roditeljima treba terapija, a ne dici. Još su im rekli da imaju dosta ovakvih slučajeva i da njihovi sinovi nisu ni prvi ni zadnji. Gay muškaraca ima u vojsci, nogometu, ma kako Ćiro svjesno lagao da ih nema i branio muškost nogometa.

Inače, ovaj mladi dvojac je otišao iz Dalmacije. Sretni su daleko od Splita, Splita u kojem, ako ćemo vjerovati statistikama o 8-10 posto gay populacije, žive tisuće takvih momaka. To nas podsjeća na još jedan slučaj (o kojem nam govori jedna psihologinja) kada je otac jednog Splićanima išao na rivu bacati kamenja na gay paradu, a doma je imao također sina koji je – gay. I zato pazite, ljudi, život doista piše romane. 

I tako se, na kraju dana, postavlja pitanje: zašto nam je Ćiro lagao? Ako nije posljedica dubokog neznanja, njegova znamenita rečenica da “u nogometu nema homoseksualaca” može biti promatrana jedino kao vic, po čemu je ovaj veteran među nogometnim trenerima i inače bio poznat.

Nešto slično je svojedobno, prije nekoliko godina, izjavio i tadašnji predsjednik Islamske Republike Iran Mahmud Ahmadinedžad, kada je kazao da “u Iranu nema homoseksualaca”. Vidimo, dakle, da bi hrvatski nogometni trener Miroslav Blažević i bliskoistčni političar Mahmud Ahmadinedžad, bez obzira na vjerske razlike, imali zajedničkih tema uz kavu, uvjeravajući jedan drugoga u postojanje “idiličnog” svijeta bez pedera.

Stvarnost je, dakako, suprotna od njihove heteroseksualne vizije. Homoseksualaca ima u svim državama i u svim sportovima. Države se ne razlikuju po postotku homoseksualaca – koji se u svim društvima kreće oko desetak posto – nego po odnosu prema njima, odnosno po stupnju tolerancije koje pojedino društvo prema njima iskazuje. Tu možemo govoriti i o određenoj “zrelosti društva”.

Hrvatsko društvo definitivno ne spada u najzrelija društva na svijetu, ali nije ni tako rigidno poput, recimo, društva Saudijske Arabije, gdje se homoseksualizam smatra smrtnim grijehom pa se tako i kažnjava – kamenovanjem do smrti. Nažalost, čini se da upravo naša Dalmacija prednjači u okviru hrvatskog društva po konzervativnim nazorima prema homoseksualizmu – što se zorno vidjelo po onom biblijskom kamenovanju, u stilu Saudijske Arabije, na prvom Gay Prideu u Splitu 2011. godine – pa se i ljudi homoseksualne orijentacije u Dalmaciji moraju prikrivati više nego u drugim dijelovima zemlje.

Celofan od magle

Potpisnik ovih redaka može se prisjetiti vremena otprije dva desetljeća, kada je kao zagrebački student psihologije radio na Telefonu za psihološku pomoć. Prvi poziv koji sam imao, prvog radnog dana, došao je iz jednog malog mjesta u okolici Splita: nazvao je jedan mladić, homoseksualac. To je i bio razlog što se javio: nije mu bio problem to što je homoseksualac, nego činjenica da kao takav živi tu gdje živi, te se ne usuđuje “outati” zbog mogućih reakcija okoline, za koje je (ispravno) naslućivao da neće biti nimalo nježne ni pozitivne.

Premda je izražavao vezanost za svoj rodni kraj i zavičaj, bio je sklon tome da se preseli u Zagreb i zanimalo ga je što ja o tome mislim. Podržao sam ga u toj ideji i rekao mu da neće biti ni prvi ni zadnji koji je iz istog razloga iz raznih hrvatskih nedođija došao živjeti u hrvatsku metropolu. U razgovoru sam isticao svoje duboko uvjerenje da problem nije u njemu, nego u (pre)konzervativnoj okolini, na isti način kako ni psihijatri iz naše priče stručnu pomoć nisu ponudili mladom gay-nogometašu – jer njemu ne treba – nego njegovim roditeljima. Psihijatri su roditeljima time zapravo poručili sljedeće: “Vaš sin je normalan, ali vi baš i niste, kad tako reagirate.”

Ne znam što je danas s tim čovjekom s Telefona za psihološku pomoć, ali znam da i danas traje ta migracija “seksualno nepodobnih” iz hrvatske provincije u hrvatsku metropolu. Tim putem je vjerojatno pošao i mladi nogometaš iz naše priče, skupa sa svojim partnerom. I to je, još uvijek, dobro rješenje. Odnosno, najmanje loše.

Jer, moglo je biti i puno gore. Mogao je ostati u svojoj dalmatinskoj sredini i biti izvrgnut nepotrebnom maltretiranju i šikaniranju. Mi zapravo niti ne razmišljamo o tome koliko mladih Dalmatinaca i Dalmatinki zbog svoje istospolne seksualne orijentacije trpi okolinski pritisak, pa mnogi od njih svoje živote provode praveći se da su ono što nisu i da nisu ono što jesu, umatajući svoj jedini život u celofan od magle i prinudne laži.

Kardinalov blagoslov

Uistinu, mnogo tinejdžera i mladih ljudi širom Dalmacije pati zbog nemogućnosti “outanja” ili zbog posljedica koje nastaju ako se na to usude. Naravno, to nije specifičnost samo Dalmacije – takve se stvari događaju i u onim dijelovima svijeta i zemljama koje smatramo najrazvijenijima.

Ponešto o tome progovorio je i novopečeni američki kardinal hrvatskih korijena, donedavni nadbiskup Chicaga, 67-godišnji monsignor dr. Blase Joseph Cupich. Još kao biskup grada Spokanea u američkoj saveznoj državi Washigton, monsignor Cupich je 2012. godine, uoči referenduma o istospolnom braku u toj državi, vjernicima poslao pismo u kojem im je rastumačio da ljudi koji zagovaraju izjednačavanje homo i hetero braka zapravo “duboko suosjećaju prema onima koji su hrabro odbili živjeti u strahu od odbijanja zbog seksualne orijentacije”.

“To suosjećanje je posljedica tragične nacionalne povijesti nasilja protiv homoseksualaca, verbalnih napada na njihovo ljudsko dostojanstvo i samoubojstava tinejdžera koji su se nosili sa svojim seksualnim identitetom ili su zbog njega bili zlostavljani”, napisao je tada aktualni kardinal, koji slovi kao nova zvijezda Katoličke crkve u Americi, liberalna snaga koja će je voditi kroz 21. stoljeće.

Stoga optimistički možemo zaključiti da današnjim i budućim mladim dalmatinskim homoseksualcima sviće svjetlija zora. Jednog dana ovakvi popovi doći će i u naše krajeve.

Pogledaj dom svoj, Samantha!

Slobodna Dalmacija – 8. siječnja

Tko god poznaje povijest Amerike, morao je osjetiti snažnu moralnu nelagodu nad faktom da o barbarstvima protiv civila i ubojstvima djece docira predstavnica države čija se povijest sastoji od gotovo neprekidnog niza barbarstava protiv civila i ubojstava djece

Bila je to legendarna scena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u New Yorku. U nekom sretnijem, pravednijem i poštenijem svijetu ta bi se scena prikazivala učenicima širom svijeta kao primjer licemjerja visokih svjetskih političara i kao ilustracija moralne bijede u koju se svijet survao ratom u Siriji.

Bio je 13. prosinac, utorak, samo koji dan nakon što je svijet pozdravio oslobođenje Aleppa. Sjednica Vijeća sigurnosti bila je posvećena Siriji, a mikrofon je uzela veleposlanica SAD-a u UN-u Samantha Power, koja će nekoliko trenutaka potom događanja u Aleppu usporediti sa scenama iz Halabdže, Ruande i Srebrenice, a sve “kako bi definirala moderno zlo”.

Evo kako je američka veleposlanica definirala “moderno zlo”:

“Imate li srama? Zar uistinu nemate nimalo srama? Ima li barbarstva protiv civila, ubojstava djece, a da vas ne preplaši? Ima li nešto o čemu nećete lagati” – tim se tonom i gestom moralno superiorne osobe Samantha Power obratila predstavnicima legalne sirijske vlade i njenih saveznika, Rusije i Irana, sugerirajući da osloboditelji Aleppa upravo čine zločine u tom gradu.

Svak tko imalo poznaje povijest Amerike, morao je u tom trenutku osjetiti snažnu moralnu nelagodu nad činjenicom da o barbarstvima protiv civila i ubojstvima djece docira predstavnica države čija se povijest sastoji od gotovo neprekidnog niza barbarstava protiv civila i ubojstava djece.

Od djece američkih Indijanaca u 19. stoljeću, preko djece iz japanskih gradova Hirošime i Nagasakija te iz Vijetnama u 20. stoljeću, do djece iz Afganistana, Iraka, Libije i Sirije u 21. stoljeću, čitave dječje brigade su ubijene u američkim vojnim intervencijama ili u akcijama onih koje je Amerika podržavala, da bi danas veleposlanica te iste države u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda izigravala moralnu primadonu i drugima atribuirala zločine koji su trade-mark upravo njene države.

Potom je mikrofon uzeo Vitalij Čurkin, veleposlanik Ruske Federacije u UN-u. Uz napomenu kako nema informacije o masovnim uhićenjima i ubojstvima u Aleppu, ruski ambasador je primijetio da njegova američka kolegica “govori kao Majka Tereza“, te je istaknuo da bi se Power “trebala prisjetiti svega o SAD-u” i da “nema prava držati moralne prodike”.

Šutnja o Sabri i Šatili

Nešto opširnije na istup američke veleposlanice reagirao je poznati engleski pisac i novinar Robert Fisk, autor više knjiga o svjetskim ratovima i sedmerostruki dobitnik nagrade za najboljeg britanskog vanjskopolitičkog novinara. Žurnalistički vuk, koji s Bliskog istoka izvještava još od 1976. godine, istup Samanthe Power komentirao je u listu Indenpendent, člankom pod naslovom “Bilo je bizarno gledati Samanthu Power kako u UN-u prigodno zaboravlja spomenuti sve pokolje počinjene u ime Amerike”.

Obračunavajući se s američkom ambasadoricom i njenim “selektivnim pamćenjem užasnih zločina protiv čovječnosti”, Fink se u članku prisjeća svojih mučnih reporterskih iskustava s Bliskog istoka.

“Kad je Samantha progovorila o ‘barbarstvima protiv civila’ u Aleppu, sjetio sam se kako sam se 1982. godine u izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila u Bejrutu penjao preko mrtvih palestinskih civila, zaklanih od strane libanonskih milicija, dok je izraelska vojska – glavni saveznik Washingtona na Bliskom istoku – sve to mirno gledala. Ali Samantha nije spomenula te palestinske civile”, piše ovaj nagrađivani novinar, te dodaje sarkastično: “Možda nije bilo dovoljno mrtvih Palestinaca? Ubijeno ih je samo 1700, uključujući žene i djecu.”

Potom Fisk evocira uspomenu na “monstruoznu američku invaziju Iraka” i na novu mortalnu statistiku koju je američka ambasadorica zaboravila spomenuti:

“Možda pola milijuna mrtvih, gotovo kao u Ruandi. Svakako više od devet tisuća mrtvih u Srebrenici.”

Nakon toga britanski žurnalist opet se vraća Palestincima i njihovim žrtvama:

“Samantha, Bog je blagoslovio, nije spomenula Gazu, gdje je prilično mnogo palestinske djece ubijeno od Izraelaca. Nije spomenula ni Jemen, gdje američki saveznici-glavosječe sada sijeku šiite i ubili su već četiri tisuće civila. Nije spomenula ni masovna ubojstva koja ISIL provodi u Mosulu”, piše Fisk.

Šutnja o al-Qa’idi

Proslavljeni engleski žurnalist nakon toga konstatira kako je “najčudnije od svega” to što američka veleposlanica nije spomenula žrtve terorističkog napada na Ameriku od 11. rujna 2001. godine, iako je tada “ubijeno 3996 nevinih ljudi”. Na ovom mjestu Fisk nudi svoju interpretaciju i viđenje razloga zbog kojih je Samantha Power prešutjela i američke žrtve terorizma:

“Zato što je krvoproliće od 11. rujna izvela al-Qa’ida. A al-Qa’ida u Siriji je promijenila ime u al-Nusra pa onda u Jabhat Fateh al-Sham i – pa dobro, taj al-Sham (alias Nusra, alias al-Qa’ida) se borio protiv sirijskog režima u istočnom Aleppu. Stoga je, vidite, Samanthi teško da izrazi svoje zgražanje nad najgorim napadom na njenu zemlju u novijoj povijesti – govoreći o ‘barbarstvima nad civilima’ – kad se kriminalna ‘džihadistička’ organizacija koja je počinila taj napad bori u istočnom Aleppu protiv sirijske vojske.”

Dakle, oni koji su učinili barbarstvo nad američkim civilima sada su saveznici protiv Bashara al-Assada, pa stoga nije uputno podsjećati na njihove zločine i okrutnosti. Odnosno, kako veli Fisk:

“Dakle, Samantha mora mrtve od 11. rujna baciti u košaru za smeće, kako bi naglasila okrutnost ponašanja al-Qa’idinih neprijatelja u Aleppu.”

U istom kontekstu Fisk spominje kako je američka veleposlanica s popisa žrtava barbarstva izostavila i kršćane koje je ISIL ubio ili protjerao iz Mosula, kao i Jazide koji su bili podvrgnuti ISIL-ovom “etničkom čišćenju”, što Fisk ironično naziva “temom za koju je Samantha Power ekspert ako se događa u Bosni”.

“Ustvari”, piše britanski novinar”, “ISIL je jednostavno izbrisan iz Samanthinog narativa.”

Svoju tezu britanski novinar potkrepljuje i primjerom recentnih događaja u drevnom sirijskom gradu Palmiri:

“Kad ste zadnji put čitali o katastrofi povratka ISIL-a u Palmiru – što je zasigurno pobjeda za one za koje očekujemo da će biti poraženi u Mosulu? A mnogi napadači na Palmiru su došli upravo iz Mosula! Kako su to uspjeli učiniti ako je Mosul okružen iračkom vojskom i njenim saveznicima, kao i svim tim američkim ‘savjetnicima’? I pošto smo već kod tog pitanja, kad ste zadnji put čuli za Mosul, okružen vladinim snagama koje se nasuprost džihadističkim braniteljima nastoje probiti u grad – u kojem je opkoljeno čak i više civila nego u Aleppu?”

Šutnja o al-Nusri

Fisk rezonira da je politika koju zastupa Samantha Power došla do točke u kojoj “sve kritike protiv američkih neprijatelja u Siriji moraju biti naglašene”, a ta semantička staza izgleda ovako: “Bashar je diktator, njegovi izbori su farsa, njegove milicije ubijaju, njegova vojska je nemilosrdna, a njegovi su zatvori tako brutalni da Washington tamo šalje svoje zarobljenike na malo brutalnog ispitivanja.” (Fisk ovdje ironično aludira na činjenicu koju je spomenuo u uvodu teksta, a to je odluka američke vlade da zarobljenike u borbi protiv terorizma drži u zatvorima širom svijeta, između ostaloga i u Siriji, op D.P.)

Britanski novinar napominje da postoji “još jedan čudan element” u našem službenom zapadnom poimanju, kojeg naziva “tragom laži u izboru žrtava Samanthe Power”. Pritom koristi retoričku figuru koju je američka veleposlanica upotrijebila da navodne zločine sirijskih snaga u Aleppu 2016. godine usporedi sa stvarnim zločinima 1988. u Halabdži, 1994. Ruandi i 1995. Srebrenici.

“Pomor Kurda kemijskim oružjem u Halabdži izvele su Saddamove zračne snage, odnosno Arapi. Genocid u Ruandi počinili su Ruanđani. A pokolj u Srebrenici izvele su Miloševićeve milicije, dakle Srbi”, piše Fisk, te nastavlja:

“Mi možemo stajati i gledati – kao što to, na kraju krajeva, i činimo u pogledu Aleppa – ali ni mi ni naši saveznici zapravo nismo počinili ta zvjerstva. Samantha tu stoji na sigurnom tlu, zar ne?”

Britanski novinar zaključuje da ovakav stav Samanthe Power prema Siriji potječe od uvjerenja da Sirija predstavlja jedan od rijetkih slučajeva kad zapadnjački prsti nisu umočeni u krv na Bliskom istoku.

“Konačno jednom da ni mi ni naši saveznici – osim momaka iz al-Nusre koje podržavaju Katar i drugi naši zaljevski prijatelji, ali to su ionako ‘dobri momci’ u sirijskom sukobu – nismo krivi za ništa više od ravnodušnosti. Što je potpuno isti problem kao što je bio u Halabdži, Ruandi i Srebrenici. Hej, znate, ovog puta to nismo učinili mi. I zato neka sram bude Sirijce, Ruse i Irance”, ironično poantira Fisk.