Hvala na pitanju, Aleppo je oslobođen

Slobodna Dalmacija – 8. siječnja, 2017

Ako se hoće analogija između Aleppa i Vukovara, u jednadžbu se mora uvrstiti oslobođenje Vukovara 1997., a ne njegov pad 1991. godine. A kako je Vukovar oslobođen mirnim putem, a ne vojno, ispravnije je oslobođenje Aleppa usporediti s oslobođenjem Knina

Je li Aleppo pao ili je oslobođen? Ova bizarna dilema proširila se svijetom, kao posljedica titanskog sudara između izvještavanja zapadnih mainstream medija i zdravog razuma. Jer medijski Zapad vrišti: Aleppo je pao. A zdrav razum gleda na internetu snimke tisuća civila iz Aleppa koji slave oslobođenje grada.

Zapadni mainstream tvrdi da je 250.000 ljudi u istočnom Aleppu mjesecima patilo u okruženju Assadovih snaga, sve dok brutalni diktator nije osvojio cijeli grad. A zdravi razum gleda statistiku koju su mjesecima objavljivali upravo ti zapadni mediji i vidi da u toj zapadnoj priči brojke ne štimaju.

Naime, od tih 250.000 “Assadovih zatočenika”, nakon sloma obrane na evakuaciju u Idlib, izvan Assadova dosega, pristalo je samo 35.000 ljudi. Svi ostali su odlučili ostati pod Assadovom vojskom ili su se preselili u zapadni Aleppo, koji je već otprije bio pod Assadom i gdje je živjelo oko milijun ljudi (smatra se da je još milijun građana Aleppa prethodnih godina izbjeglo iz grada).

Zbrojimo, dakle. Od ukupno 1.250.000 građana Aleppa, koliko ih se zateklo u gradu pri završnim vojnim operacijama, njih 1.235.000 se odlučilo živjeti pod Assadom, a njih 35.000 je sreću potražilo pod džihadističkim suncem Idliba. Kako je onda Aleppo pao?

Ovdje se može povući paralela s cijelom Sirijom. Od pet milijuna prognanika (Sirijaca koji su iz jednog dijela zemlje izbjegli u drugi dio), njih preko 95 posto je otišlo s džihadističkog teritorija na teritorij pod kontrolom Assada, a ne obrnuto. Kako je onda Assad “brutalni diktator”, a njegovi oponenti “demokratska opozicija”?

Assad ili al-Nusra

Pogledajmo kako stvar vidi “naš čovjek na terenu”, dubrovački ratni fotoreporter Zoran Marinović, koji se iz Aleppa nedavno javio novinarima Jutarnjeg lista, a oni prepričali razgovor:

“Kad priča o budućnosti i odgovara na pitanje što će pad Alepa značiti za sirijski režim i Siriju općenito, Marinović kaže da sirijsku vladu Bašara al-Asada ne bi nazvao režimskom, a da bi pad nazvao oslobođenjem. Asad, dodaje, nije idealno rješenje.

– Nije. Naravno da nije. Ali je sada… jedino. Samo on u ovom trenutku ne isključuje niti jednu opciju. A opcija je u Siriji puno. Nepodnošljivo puno. Od sunita, šijita, alavita, Kurda i islamista pa do ruskih interesa. Pokušajmo zamisliti kakva bi bila Sirija da je vodi al-Nusra. Zapravo ne moramo niti zamišljati, u regiji već imamo sjajnih primjera kad se žene kamenuju do smrti, homoseksualci bacaju s vrhova zgrada, a javna smaknuća obavljaju na semaforima.”

Vidimo, dakle, da “naš čovjek na terenu”, nakon što je izvidio situaciju, baš i nema prevelikih dilema je li Aleppo “pao” ili je “oslobođen”. Ali kod nas neki čak uspoređuju “pad Aleppa” s padom Vukovara 1991. godine, čime se regularnu vojsku Sirije i njenog legalnog predsjednika uspoređuje s koljačima Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Znači, osloboditelji Aleppa su isti kao oni koji su krvavo rušili Vukovar i 1991. ga okupirali.

Zdrav razum se buni, jer istina je suprotna. Vukovar su napali vojnici iz druge zemlje (Srbije), a branili ga hrvatski vojnici. A kod Aleppa je obrnuto – njega je 2012. okupirala međunarodna islamsko-fašistička falanga (sa zapadnim sponzorima), u kojoj su se borili džihadisti iz oko 80 zemalja, a zapovjednik im bio Saudijac. Kako je onda logički moguće da je Aleppo “pao”, ako je u njega ušla sirijska vojska, kojom zapovijeda predsjednik Sirije, a pobijeđena je međunarodna koalicija terorista koju predvodi tip iz Saudijske Arabije? Čiji je taj Aleppo, pita zdravi razum: sirijski ili saudijski?

Da, i Assad je pri oslobađanju Aleppa imao strane saveznike (iz Rusije, Irana i Libanona), ali oni su u Siriju došli legalno, na njegov službeni poziv.

Jedan čovjek u Londonu

Ako se već hoće analogija između Aleppa i Vukovara, u jednadžbu se mora uvrstiti oslobođenje Vukovara iz 1997., a ne njegov pad iz 1991. godine. A kako je Vukovar oslobođen mirnom reintegracijom, a ne vojno, onda je – ako se želi vući paralela između ratova u Siriji i Hrvatskoj – ispravnije oslobođenje Aleppa usporediti s oslobođenjem Knina 1995. godine.

Dobar dio problema izvire iz fakta da se gro zapadnih medija o stanju u Siriji napaja na izvoru koji se zove “Opservatorij za ljudska prava”, što asocira na nekakav ozbiljni institut s mnoštvom stručnih promatrača i analitičara, a u stvarnosti se iza tog pompeznog naslova krije jedan jedini čovjek u Londonu.

Tog čovjeka i tu organizaciju preklani je na 3. Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ) lijepo i precizno opisao sarajevski novinar i bivši BiH diplomat na Bliskom istoku Zlatko Dizdarević, kojeg se iz valjanih razloga smatra najboljim poznavateljem Bliskog istoka na prostoru bivše Jugoslavije:

“Opservatorij je de facto jedan Sirijac koji je u vrijeme Hafeza El Aasada (otac sadašnjeg predsjednika Bashara, op. D.P.) bio mali obavještajac kojeg su poslali u London da špijunira emigrante što su bježali iz Sirije na Zapad. Tada se zvao Osama Ali Suleiman. Angažirale su ga britanske obavještajne službe, bio je sklonjen nekoliko godina u Coventry gdje je prodavao dönere na ulici. Prije nego što je krenulo tzv. Arapsko proljeće, postaje Rami Abdul Rahman, ‘osniva’ NVO za ljudska prava i počinje da biva zapravo proizvođač istina o ‘revolucionarnim zbivanjima u Siriji’.

Od tada do danas, on dnevno priopćava, fabricira informacije koje dobija unaprijed s ‘lica mjesta’. One nisu brutalna laž, ali su frizirane toliko koliko neupućenom čitatelju na Zapadu treba da stekne ciljani utisak o dobrim i lošim momcima u Siriji, o tiraninu Asadu koji ubija svoje civile i o umjerenim opozicionarima, revolucionarima koji su protiv njega i svekolikog režimskog mraka. Posao se obavlja iz jednog stana u Londonu, dobro snabdjevenog potrebnim serverima. Zapadni mediji mu gutaju informacije, a ime izvora, ‘Sirijski opservatorij za ljudska prava’, zvuči baš onako kako treba. Usput, financijski ga podržavaju Velika Britanija, fondovi EU i ‘tajni donatori’…”

Zbog svega ovoga zdravi razum odbija prihvatiti zapadnu mainstream “istinu o Siriji”, kao što odbija prihvatiti i popularnu mantru da “nitko od nas ne može razumjeti što se događa u Siriji”. Jer prilično je jasno što se zadnjih pet godina događa u Siriji. To ne može razumjeti samo onaj tko ne želi.

Drugi dolazak gospodina Deana

Slobodna Dalmacija – 7 siječnja, 2017

Ludilo oko ploče u Jasenovcu traje: država ga promatra šutke, a čast društva spašavaju mladi ljudi iz stranaka i građanskih udruga, kao dokaz da još Hrvatska ni propala

Ona ploča u Jasenovcu stoji i dalje. Službeni pozdrav nacističke države kočoperi se na dječjem vrtiću, jedva koji kilometar zračne linije od najstrašnijeg mjesta čitave hrvatske povijesti, izravno povezanog s tim pozdravom. Iz Jasenovca nas gleda naše najgore lice.

U međuvremenu je, da fašističke konotacije budu jasnije, otkriveno da se u zgradi na kojoj je postavljena ploča nekoć nalazio stožer zapovjednika logora Jasenovac, zloglasnog ustaškog krvnika Vjekoslava Luburića. Tako se spoznalo komu je i čemu, zapravo, ploča podignuta.

Za to vrijeme naša desno-desna koalicija trubi o INA-i, HEP-u i drugim tekućim pitanjima, kao da ploče s ustaškim pozdravom nema. Ludilo traje: država ga promatra šutke, a čast naroda i društva spašavaju samo mladi ljudi iz političkih stranaka i građanskih udruga, kao ohrabrujući dokaz da još Hrvatska ni propala.

Za razliku od pretprošlog tjedna, kad su na uklesani fašizam reagirali momci i cure iz Radničke fronte, prošlog tjedna su ustavni poredak RH pokušali zaštititi momci i cure iz Inicijative mladih za ljudska prava: došli su u Jasenovac i preko ploče prelijepili pismo onima koji su je postavili.

Kako rekoše, ploču su prelijepili “u cilju obrane temeljnih vrijednosti Republike Hrvatske”, odnosno “u izostanku adekvatne reakcije institucija vlasti u zemlji”, podsjetivši kako je Ustavni sud RH jasno utvrdio da sporni pozdrav “predstavlja manifestaciju rasističke ideologije i veliča fašistički režim NDH”.

Ismijavanje žrtava NDH

U svom pismu članovima HOS-a – uz iznimno uljudan ton i vidan respekt za njihove žrtve u Domovinskom ratu – mladi iz Inicijative ukazuju autorima ploče da su “isticanjem simbola mržnje stali protiv temeljnih postulata naše zajedničke države”, jer su “možda nenamjerno, iskoristili svoje poginule” tako što su “njihove smrti instrumentalizirali za promociju nastojanja suprotnih ustavnim načelima Republike Hrvatske”.

“I još ste to učinili na način kojim relativizirate i zapravo ismijavate žrtve ustaškog fašističkog terora koji je baš ovu zemlju ovdje natopio njihovom krvlju”, poručila je naša mladost ustašofilima iz HOS-a, te ih pozvala da – ako im je zaista stalo do nacionalnih interesa – uklone “s ovog i svakog drugog mjesta simbole fašizma i mržnje”.

I što se potom dogodilo u pravnoj državi Hrvatskoj?

U nekoj drugoj zemlji vodeći ljudi sistema – predsjednica države, premijer, šef Sabora, predsjednik Ustavnog suda i poglavar Katoličke crkve – svečano bi primili mlade aktiviste i javno im, pred kamerama, zahvalili za hrabru akciju spašavanja državne časti i sprečavanja daljnjeg srozavanja državnog ugleda.

U pravnoj državi Hrvatskoj, međutim, dogodilo se nešto oprečno: članove Inicijative mladih za ljudska prava službeno su primili tek policijski službenici iz Novske, koji su ih priveli na obavijesni razgovor te cijeli predmet proslijedili DORH-u.

Da ponovimo još jednom, kako ne bi bilo zabune: nisu privedeni oni koji su postavili ploču s fašističkim natpisom, nego oni koji su je prelijepili u zaštitu ustavnog poretka. Nije Monty Python, nego hrvatska stvarnost na izmaku šesnaeste godine trećeg milenija.

“Lijepo je vidjeti da ova država ima neku policiju i neko državno odvjetništvo, mi smo već pomislili da ne postoje kad se ustaška znakovlja nekažnjeno postavljaju posvuda”, napisali su članovi Inicijative na svojoj Facebook stranici.

Kratki kurs o ustašluku

Izgleda da nam ne gine repriza od travnja, kad je u Hrvatsku na par sati banuo specijalni izaslanik State Departmenta za holokaust Nicholas Dean, postrojio vodeće ljude zemlje i održao im kratki kurs o neprihvatljivosti ustašluka, nakon čega su svi naši rukovoditelji u roku od jedan sat dali ponizne i pokajničke izjave o strahotama fašizma i neprihvatljivosti ustašluka.

Tadašnja i sadašnja šefica države odmah po susretu s Deanom izjavila je da je ustaški logor smrti Jasenovac “najveća ljaga za Hrvatsku”, a sada na pojavu ploče s ustaškim pozdravom baš u Jasenovcu veli da se “apsolutno ne može miješati u rad lokalne samouprave”. Sada je šefici države neovisnost lokalne samouprave prioritet u odnosu na “najveću ljagu za Hrvatsku”.

A tadašnji potpredsjednik Vlade, današnji šef Sabora, nakon konzultacija s Deanom promptno je osudio NDH, kazavši da “nitko u Vladi ne relativizira zločinački karakter ustaškog režima”, a sada melankolično varira moralnu nedoumicu je li ploča s ustaškim pozdravom u Jasenovcu eventualno provokacija ili možda nije, a ako možda eventualno nije, zašto se onda, kvragu, netko buni.

Kratko je pamćenje naših rukovoditelja: epizodu s gospodinom Deanom zaboraviše već nakon osam mjeseci. Njima poželimo bolje pamćenje, a misteru Deanu dobrodošlicu u zemlju u kojoj nisu sumnjivi oni koji fašizam slave, nego oni koji ga preziru.