Kolinda u zemlji čudesa

Slobodna Dalmacija – 25. veljače, 2017

Predsjednica nam živi u izmaštanom svijetu ‘zajedništva i tolerancije’, a premijer nam je ‘potpuno izgubio orijentaciju’. S takvim kormilarima, nema straha za hrvatski brod. U svakom slučaju, nema straha da ćemo se nedajbože nasukati. Mi smo se, naime, već nasukali

Nakon prve dvije godine njenog mandata možemo reći bez ikakve dvojbe: predsjednica naše države živi u nekom svom svijetu.

Nakon što je u izbornoj noći najavila da će Hrvatska pod njenim žezlom postati “jedna od najbogatijih država svijeta”, i nakon što je nedavno na HTV-u kazala da Hrvatsku vidi kao “čimbenika koji će aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike”, prošlog je tjedna nadmašila čak i vlastitu maštu, kazavši da današnju Hrvatsku vidi kao zemlju tolerancije i zajedništva, pri čemu je za postizanje tih standarda zaslužna upravo – ona.

To je rekla Mislavu Bagi na Novoj TV. Zbog antologijskih dimenzija tog razgovora, vrijedi podsjetiti barem na onaj dio nakon što je Bago konstatirao da je preklani “dosta toga obećala” te je upitao koje je to izborno obećanje dosad ispunila.

“Izborna obećanja sam ispunila, prije svega koncept zajedništva”, kazala je Predsjednica mrtva-hladna, te samouvjereno nastavila: “Dakle, zajedništvo je počelo dominirati u javnom diskursu, za razliku od onih podjela…”

Zapanjeni Bago tu je uspio reći da se baš i ne bi složio s tom ocjenom, ali Predsjednica nije pristala izaći iz svog svijeta:

“Ja bih čvrsto stala na tome. Nema više onih uvreda, onih ponižavanja, nema podjela…”, rekla je šefica države, pa Bagi nije preostalo drugo nego da sugovornicu podsjeti na realnost. “A porast netolerancije, gospođo Predsjednice?” upitao je pristojno.

“Ne bih rekla da je došlo do porasta netolerancije, upravo suprotno”, kazala je Predsjednica odlučno, pa je Bago, u skladu sa starom narodnom poslovicom o pameti i popuštanju, uskoro prešao na druge teme.

Porazni izvještaj AI

Osobno, volio bih živjeti u svijetu u kojem prebiva Predsjednica. Dapače, volio bih da u toj “zemlji čudesa” žive i svi drugi građani Hrvatske. Štoviše, kad bi to što je Predsjednica rekla bilo istina, kao novinar bih se založio za ustavne promjene koje bi Kolindu Grabar Kitarović učinile doživotnom čelnicom države.

Ali svijet u kojem ona živi nema dodira sa stvarnim. Njenu sliku Hrvatske kao “zemlje zajedništva i tolerancije” stvarnost brutalno demantira svakog Božjeg dana.

Samo u zadnja dva tjedna fizički ili medijski napadnute su gotovo sve manjine u Hrvatskoj, kao i rijetki primjerci stranaca: od seksualne manjine u noćnom klubu do službenog glasila najveće etničke manjine u zemlji; od zagrebačkih navijača Hajduka do beogradskih navijača Partizana; od iračkog izbjeglice u Karlovcu, preko organizatora novosadskog Exita koji se s autom srpskih oznaka zatekao u centru Zagreba, do slavnog afroameričkog glumca koji snima u Dubrovniku. Uza sve to, ona ploča s nacističkim pozdravom još uvijek stoji u Jasenovcu.

Upravo je objavljen i godišnji izvještaj Amnesty Internationala – koji provodi monitoring ljudskih prava u 169 zemalja svijeta – gdje se za Hrvatsku ističe “jačanje nacionalističke retorike i govora mržnje usmjerenog protiv specifičnih skupina, posebno Srba, izbjeglica i migranata”, odnosno “porast broja slučajeva u kojima su mediji i javni dužnosnici oživljavali fašističku ideologiju iz prošlosti promičući korištenje provokativne ikonografije.” Jasno je da se ova zadnja sintagma odnosi i na ploču u Jasenovcu.

Tu jasenovačku ploču Predsjednici je spomenuo i Bago, na što je ona izrekla gramatički upitnu, ali historijski zanimljivu ocjenu da ploča s nacističkim pozdravom “nema apsolutno nikakve veze prema Drugom svjetskom ratu”. Očita je radikalna diskrepancija u doživljaju svijeta između naše Predsjednice i aktivista Amnesty Internationala: što je njima “oživljavanje fašističke ideologije iz prošlosti promicanjem korištenja provokativne ikonografije”, njoj je nešto “apsolutno nepovezano” s Drugim svjetskim ratom.

Laku noć, brončani nacisti!

A potom je Predsjednica pred Bagom izrazila čuđenje nad činjenicom da nacistički pozdrav kod poprišta nacističkog konclogora nekima predstavlja nacistički skandal.

“Ukoliko je statutom HOS-a to bilo regulirano, a prije toga nisu reagirali moji prethodnici, niti prethodne Vlade, zašto to sad odjednom postaje problem?” kazala je Predsjednica, lukavo se praveći nevješta. Jer, u stvarnosti, ploče s nacističkim pozdravom u Jasenovcu nije bilo za vrijeme njenih prethodnika, niti za prethodne Vlade. Ta ploča tamo stoji tek zadnja tri mjeseca.

Doduše, valja reći da operativno uklanjanje nacističkih obilježja ne spada u predsjedničke, već u premijerske ovlasti, u što smo se uvjerili onomad, kad je HDZ-ov premijer Ivo Sanader spomenike Mili Budaku i Juri Francetiću riješio u jednu noć: navečer je sazvao sjednicu Vlade i do ujutro su brončani nacisti bili ad acta.

No, da se u aktualnog premijera ne možemo pouzdati, potvrđuje Ivan Novosel iz Kuće ljudskih prava, kojeg su novinari N1 zamolili da komentira porazni Amnestyjev izvještaj o Hrvatskoj. “Vlada se naprosto odlučila oglušiti na mržnju i nasilje u hrvatskom društvu. Andrej Plenković, koji je osobno bio naglasio da je njegov HDZ centristički, jako je daleko otišao od te platforme i izgubio potpuno izgubio orijentaciju kad nisu maknuli ploču HOS-a u Jasenovcu”, kazao je čovjek.

Dakle, predsjednica nam živi u izmaštanom svijetu “zajedništva i tolerancije”, a premijer nam je “potpuno izgubio orijentaciju”. S takvim kormilarima, nema straha za hrvatski brod. U svakom slučaju, nema straha da ćemo se nedajbože nasukati. Mi smo se, naime, već nasukali.

Zemlja gubitnika

Slobodna Dalmacija – 18. veljače, 2017

Neistine i šutnja, a pogotovo šutnja – to je sila koja omogućava procvat jednodimenzionalne istine i koja ugrožava građansku slobodu i manjinska prava. Naprosto: šljam reagira na šutnju i kreće u akciju, jer tu šutnju shvaća kao dozvolu

Buran tjedan u Republici Hrvatskoj: seizmografski uređaji registrirali su više ozbiljnih podrhtavanja slobodarskog i ljudskopravaškog tla. Pa da notiramo samo najveće “topovske udare” na ustavne i građanske vrijednosti.

U Zagrebu je suzavcem napadnut klub koji figurira kao okupljalište gay-scene, gdje se u trenutku napada nalazilo nekoliko stotina građana, uglavnom ljudi manjinske seksualne orijentacije. To se dogodilo samo koji dan nakon što je hrvatski šef diplomacije Davor Stier za svog posebnog savjetnika za ljudska prava uzeo jednog od najglasnijih homofoba u zemlji.

Točnije i preciznije: napad na gay-klub se dogodio već prvi vikend nakon što je taj tip postao savjetnik za ljudska prava. Ako mislite da šljam ne prati vijesti, eto efektnog demantija.

Dalje, moćna i bogata konzervativna udruga “U ime obitelji” ovog je tjedna nasrnula na novinski tjednik najveće nacionalne manjine, nastavljujući svoju misiju huškanja na manjine te stvaranja i produbljivanja podjela u društvu. Podsjetimo da je upravo ta udruga organizirala onaj sramni antipederski referendum iz 2013. godine, koji je označio početak snažnih društvenih podjela. Podsjetimo, također, da za napadnuti tjednik pišu neki od najboljih i međunarodno najnagrađivanijih hrvatskih novinara.

Dalje, jedan od najboljih i međunarodno najnagrađivanijih hrvatskih znanstvenika ovog je tjedna napustio našu zemlju, uvrijeđen i povrijeđen, ostavivši za sobom pismo.

Bager kontrarevolucije

Uza sve to, ona ploča u Jasenovcu s nacističkim pozdravom – kojim su u WW2 završavala naređenja o slanju ljudi u Jasenovac i druge nacističke logore, te pod kojim je proveden genocid nad Židovima i Romima, uz masovna ubojstva Srba i hrvatskih antifašističkih domoljuba – još uvijek stoji u središtu toga gradića, svega nekoliko minuta daleko od nepojmljivog nacističkog stratišta.

Kako nam se sve ovo dogodilo? Kako smo se uspjeli srozati na ovo?

I ima li kakva “tajna veza” između ovih tužnih događaja, osim one koja je toliko evidentna da je vide i slabovidni vrapci, naime da bager konzervativne kontrarevolucije i dalje razgrće nejake temelje građanskih sloboda i u simboličku crnu jamu zatrpava sve što je manjinsko i progresivno?

Tko je pročitao pismo znanstvenika Ivana Đikića, u kojem objašnjava zbog čega napušta Hrvatsku, mogao je vidjeti da se ovaj natprosječni učenjak žali kako je “izložen napadima vrlo sumnjivih ljudi, koji se nazivaju neprijateljskom emigracijom, žive u prošlosti i citiraju pozdrav ‘Za Dom spremni'”. Potom ide ključna Đikićeva rečenica: “Bojim se da neistine iznesene u Saboru i šutnja premijera Plenkovića daju poticaj tima i takvima da me još bezočnije i opasnije napadaju.”

Vrhunski prirodni znanstvenik svojim pismom potvrđuje maksimu da su vodeći umovi oni koji sagledavaju cijelu društvenu sliku, sliku koja je neumitno šira od znanstvene discipline što su je specijalizirali. Neistine i šutnja, a pogotovo šutnja – to je sila koja omogućava procvat jednodimenzionalne istine i koja ugrožava građansku slobodu i manjinska prava.

Naprosto: šljam reagira na šutnju i kreće u akciju, jer tu šutnju shvaća kao dozvolu.

Odrastanje u Argentini

Usput, Đikić nam, možda i nehotice, otkriva “tajnu vezu” između svih nabrojenih nasrtaja na manjine i na sve koji misle drukčije: to je onaj nacistički pozdrav koji još uvijek stoji u Jasenovcu i kojeg sada Đikiću osobno isporučuju oni koji, kako je napisao, “žive u prošlosti”.

Taj nacistički pozdrav kliču i podržavaju vojnici konzervativne kontrarevolucije, s kojima udruga “U ime obitelji” – ona koja je upravo napala glasilo onih koji su pod tim pozdravom stradali – stupa u istoj koloni.

Pod tim pozdravom odgojene su i formirane cijele generacije hrvatskih klinaca u emigraciji, uključujući i čovjeka iz Argentine koji je glavnog homofoba u državi nedavno uzeo za savjetnika, da bi već prvi sljedeći vikend u gay-klub u metropoli doletio suzavac. O načinu i posljedicama odrastanja pod tim pozdravom u Argentini doznali smo iz novinskih tekstova i knjiga Drage Pilsela, jednog od rijetkih koji je dolaskom u Hrvatsku spoznao što taj pozdrav zapravo znači i simbolizira.

Taj ustaški pozdrav polako postaje nešto više od opskurnog nacističkog simbola iz Drugog svjetskog rata – postaje borbena egida za sve one koji u 21. stoljeću ne mogu podnijeti Hrvatsku kao suvremenu, demokratsku i tolerantnu državu, utemeljenu na uvažavanju različitosti, antifašizmu i poštivanju znanosti. Tako je danas u Hrvatskoj postalo normalno da školski ravnatelji zabranjuju da se ustaše prikazuju kao zločinci, kako je to ravnatelj šibenske Tehničke škole Josip Belamarić nedavno učinio prilikom izložbe o Anne Frank.

Zato nam Hrvatska danas izgleda točno onako kako veli ovotjedni šibenski grafit, koji je osvanuo na Facebook stranici organizacije Antifa Šibenik: “Đikić odlazi, Belamarić ostaje”. Ako natprosječni odlaze, postajemo zemlja gubitnika, ne prvi put u povijesti.

Karamarko živi vječno

Slobodna Dalmacija – 11. veljače, 2017

Bivši šef HDZ-a srčano je pokrenuo ideološku kontrarevoluciju i pritom politički poginuo, samo da bi sada veselo pratio kako se tekovine te kontrarevolucije ostvaruju sve do jedne, čak i preko granica njegovih najsmjelijih maštarija

Ploča u Jasenovcu stoji i dalje, a Tomislav Karamarko u carstvu hladovine veselo trlja ruke. Kakav crni Karamarko, upitat će se netko: pa ploča s nacističkim pozdravom u Jasenovcu postavljena je pola godine nakon što je taj čovjek morao napustiti sve političke funkcije, od mjesta potpredsjednika Vlade do stolice predsjednika HDZ-a. Zašto tim ustašlukom teretiti politički mrtvog magarca?

Istina, za sramotu u Jasenovcu Karamarko nema odgovornosti, barem ne izravne. Ali ta sramota je samo vrh jezivo ledene sante povijesnog revizionizma, vršak kancerogenog brijega neke povijesti koja se nikad nije dogodila, vidljivi šiljak barbarskog koplja koje prijeti da će proburaziti ono malo civilizacije što je preostalo u hrvatskom društvu.

A tu jezivo ledenu santu, taj kancerogeni brijeg i to barbarsko koplje, sve to je svojim javnim djelovanjem i postupcima u posljednjih nekoliko godina pokrenuo upravo Tomislav Karamarko, od svog programatskog “Antikomunističkog manifesta” iz vremena dok je bio u opoziciji, do tragikomičnih mjeseci njegove vladavine. Možda ne bi bilo loše da se ukratko podsjetimo na tih par mjeseci.

MN / Ofenziva na film i knjige

Elem, Karamarko je za svoga vakta pokušao spriječiti kurikularnu reformu obrazovanja koju je s gustom mrežom kompetentnih suradnika osmislio i vodio doktor psihologije Boris Jokić. Srećom, građani Hrvatske u velikom su broju izašli na trgove hrvatskih gradova da podrže Jokića i kurikularnu reformu, a Karamarko je 15 dana nakon tih prosvjeda pao s vlasti.

Nadalje, Karamarko je za svoga vakta pokušao preko komesara Zlatka Hasanbegovića intervenirati i u kulturu, pokrenuvši ideološku ofenzivu s ambicijom da zauzme ključne neprijateljske sektore koji mogu utjecati na svijest mladih generacija: sektor filma, sektor knjige i sektor neprofitnih medija.

Tako su u Karamarkovom mandatu započeli žestoki napadi na ljude koji vode hrvatski film – s glavnom primjedbom da im filmovi nisu dovoljno domoljubni – dok je u povjerenstva za književna djela Hasanbegović imenovao i one ljude koji ne zadovoljavaju ni ljudske ni literarne kriterije, ali su dokazani vojnici kontrarevolucije. A sektor neprofitnih medija je gotovo likvidiran. Srećom, oba su – i Karamarko i Hasanbegović – pala s vlasti prije nego su našoj kulturi stigli počiniti nepopravljivu štetu.

Danas, osam mjeseci nakon tog pada, što imamo?

Već i blic-inventura društva otkriva karamarkovski kontinuitet. Kurikularna reforma i njen voditelj Boris Jokić suptilno su zagušeni i zaustavljeni omčom birokratskih smicalica. Vodeći čovjek hrvatskog filma upravo je podnio ostavku. Neprofitni mediji i preživljavaju tek uz čitateljsku pomoć. A povjerenstva za književna djela uredno ignoriraju upravo one autore koje je i Karamarko naumio ignorirati i tako spriječiti ili minimalizirati njihov pogubni utjecaj na svijest mladih generacija, taj pravi i jedini strateški cilj “Antikomunističkog manifesta”.

Usput, tip poznat po ekstremno konzervativnim stavovima, koji je za Karamarkova vakta iz saborske klupe civilno društvo nazivao “duboko bolesnim” te javno žigosao i omalovažavao muslimane, ljude iz Afrike i Azije, LGBT osobe, žene koje su odlučile samoupravljati vlastitim tijelom i mlade koji su odlučili masturbirati – taj tip upravo je postao posebni savjetnik hrvatske Vlade za ljudska prava. Ponavljamo: za ljudska prava.

MN / Poliglot i neznalica

Ukratko: Karamarko je ostavio srce na terenu da pokrene ideološku kontrarevoluciju i pritom čak i politički poginuo, samo da bi sada, u drugom poluvremenu ove žalosne utakmice, na tribinama grickao kikiriki i veselo pratio kako se tekovine te njegove kontrarevolucije u hrvatskom društvu ostvaruju sve do jedne, čak i preko granica njegovih najsmjelijih maštarija. Čak ni on se, naime, nije usudio javno zamisliti da bi jednog dana na poprištu nacističkog logora smrti mogla stajati ploča sa službenim nacističkim pozdravom. “Karamarko živi vječno”, mrmlja Karamarko sebi u bradu, dok gricka taj kikiriki.

Sve je isto, samo njega nema – tako su prije petnaest godina govorili rezignirani građani Srbije, razočarani uvidom u vlastito društvo, odnosno činjenicom da se u tom društvu ništa značajno nije promijenilo ni nakon svrgavanja Slobodana Miloševića. Ali ovdje se ta analogija ne može primijeniti, iz barem dva razloga.

Prvo, Milošević je kriv za četiri rata, 200.000 mrtvih i tri milijuna raseljenih, a Karamarko “tek” za povijesni revizionizam i pokušaj posredne rehabilitacije jednog nacističkog režima koji je nosio hrvatsko ime i pobio još mnogo više ljudi od Miloševića.

I drugo, ako se postmiloševićevska Srbija nije razlikovala od Miloševićeve, postkaramarkovska Hrvatska se u jednom strahovitom detalju razlikuje od Karamarkove: u vaktu Crnog Marka na poprištu nacističkog logora smrti nije stajala ploča sa službenim nacističkim pozdravom. Poliglot je nadmašio neznalicu.

Papa Frane – spasitelj slobodnog svijeta

Slobodna Dalmacija – 6.veljače, 2017

Papin gard za Carrolla je ‘front hitne globalne borbe protiv svega što je Trump tako brzo počeo predstavljati’, uz retoričko pitanje: ‘Tko bi pomislio da će instrukcije iz osnovnih stavki liberalne demokracije SAD dobivati od čovjeka u bijeloj haljini iz Rima?’

Je li papa Frane anti-Trump? Ovu intrigantnu tezu u časopisu “The New Yorker” razmatra američki pisac James Carroll, autor više romana i studija, od kojih posljednja iz 2014. nosi naslov “Krist zapravo: Novo zamišljanje vjere u moderno doba”. Ovaj bivši katolički svećenik, koji je u mladosti službovao kao dušebrižnik na Sveučilištu Boston, nema nikakvih dilema: za njega je aktualni Petrov nasljednik zbiljski Trumpov antipod.

Ako je nominalni vođa slobodnog (čitaj: liberalnog) svijeta postao Donald Trump, onda taj svijet doista treba alternativnog vođu. No može li to biti šef vjerske zajednice, doživotni poglavar jedne od najkonzervativnijih institucija na svijetu?

Prije analize Carrollove argumentacije, dužni smo par napomena o karakteru tog slavnog “slobodnog svijeta” koji je ugrožen pojavom Donalda Trumpa.

Prvo, glavna odlika slobodnog svijeta je “sloboda kretanja ljudi, robe i kapitala”. Ova vizija slobode ignorira fakt da sloboda kretanja kapitala ugrožava ekonomsku slobodu radnog čovjeka. Ako američki vlasnik kapitala zbog manjih troškova preseli proizvodnju u Kinu, njegov američki radnik ostaje bez posla, čime mu je ekonomska sloboda ugrožena. Po toj definiciji kapitalizam – štićen liberalnom demokracijom i fetišem privatnog vlasništva – ne može biti slobodno društvo, jer mu nedostaje ekonomska demokracija.

Drugo, a u vezi s prvim: kad Trump najavljuje ekonomske mjere koje ugrožavaju slobodu kretanja kapitala (porez na uvoznu robu, vraćanje proizvodnje u SAD), on želi američkom radnom čovjeku vratiti dio ekonomske slobode koju je ovaj slobodnim kretanjem kapitala izgubio. Ako netko ugrožava slobodu koja ugrožava drugu slobodu, je li taj slobodu stvarno ugrožava, ili je možda spašava? Odgovor, dakako, ovisi o tome koju slobodu smatrate važnijom.

Nacistički signali

Treće, ako je predvodnik slobodnog svijeta po definiciji Amerika, onda valja reći da su ruke prethodne američke garniture – one koju je u liku Hillary Clinton nedavno Trump pobijedio – do lakata krvave. Na tim liberalno-demokratskim podlakticama ima iračke, afganistanske, libijske, sirijske i jemenske krvi, pa Trumpova najava da SAD više neće intervenirati po svijetu ne spada u ugrozu slobodnog svijeta, nego, pače, u njegovo spašavanje.

Četvrto, a u vezi s trećim: taj slobodni svijet je zakrvio s Rusijom i stvorio atmosferu novog Hladnog rata, dovevši Europu na prag stvarnog rata. U tom smislu, Trumpova se najava relaksacije odnosa s Rusijom može gledati i kao doprinos slobodnom svijetu.

Ipak, bez obzira na ova bočna osvjetljenja problema, očito je da Donald Trump svojim postupcima, uredbama i stavovima – prema imigrantima, manjinama, ženama i fizičkim zidovima između naroda i država – ozbiljno ugrožava vrijednosti koje u svakoj definiciji čine smisao slobodnog svijeta. Mjere kojima ograničava kretanje pripadnicima jedne vjere već su viđene u povijesti, a na Zapadu ih je zadnji put – u znatno radikalnijoj formi – prije osamdeset godina primjenjivao tadašnji njemački kancelar Adolf Hitler.

Nije stoga čudo da Trumpa uspoređuju s nacističkim vođom iz zemlje njegovih djedova. Ističe se da je Trumpov glavni strateg Stephen Bannon istodobno i šef medijske kompanije Breitbart News, koja čini medijsku platformu američke neonacističke desnice. Takvom imidžu doprinosi i Trumpov inauguracijski govor, otvoren sintagmom “America First” (“Prvo Amerika”), što je naziv političke grupe koja je u SAD-u uoči Drugog svjetskog rata propagirala nacizam.

Bitka kod Malteškog reda

Jedan od onih koji su povukli paralele između Trumpa i Hitlera je i papa Frane. Iako je obznanio da o Trumpu neće donositi mišljenje dok ne vidi kako će provoditi svoju politiku, Papa je ipak jasno upozorio Europljane na opasnost populizma, pozvavši ih da ne ponove greške iz 30-ih godina 20. stoljeća, kad su se okrenuli “spasiteljima” koji će ih izvući iz krize:

“Krize izazivaju strah, uzbunu. Po mom sudu, najočitiji je primjer europski populizam u Njemačkoj 1933. godine… Ljudi koji su potonuli u krizu tražili su svoje identitete, dok nije došao taj karizmatični vođa i obećao im vratiti njihove identitete. Vratio im je iskrivljene identitete i svi znamo što se dogodilo”, kazao je Papa.

Zanimljivo je da Carroll, da se vratimo na njegovu tezu s početka teksta, ne koristi ovu Papinu prispodobu o Hitleru i Trumpu. Papin anti-trumpovski naboj autor dokazuje preko jedne druge priče, koja se zadnjih tjedana također pojavila u javnosti, ali je uslijed medijskog cirkusa oko Trumpa prošla pomalo “ispod radara”.

Riječ je o aferi oko Suverenog Vojnog Malteškog Reda (katolički viteški red pri Vatikanu). Ukratko: Papa je natjerao velikog meštra Malteškog reda Matthewa Festinga da podnese ostavku, jer je suprotno Papinim uputama smijenio velikog kancelara Malteškog reda Albrechta von Boeselagera, koji je navodno dopustio Malteškom redu da sudjeluje u programima podjele besplatnih kondoma u Africi radi sprečavanja širenja AIDS-a.

Ovaj naizgled benigni spor između Svete Stolice i Malteškog reda ima duboku političku pozadinu. Poglavar Malteškog reda je, naime, radikalni kardinal Raymond Leo Burke, važna figura konzervativne struje Katoličke crkve i glavni oponent pape Frane, kojeg optužuje da je preliberalan prema homoseksualcima i razvedenima. Na tu je ceremonijalnu funkciju Burkea postavio upravo papa Frane, nakon što ga je 2014. odstranio iz utjecajne Kongregacije za biskupe.

Islamu ne pakovati!

Degradiranjem Burkea Papa je poslao poruku i političkoj opciji čija je Burke ikona: to je Republikanska stranka SAD-a. Preciznije – ekstremno krilo Republikanske stranke, frakcija “Tea party”, koju je Burke osvojio stavovima poput onog da katolički političar koji se ne suprotstavi pobačaju nema pravo na pričest.

Carroll ističe još jednu važnu poveznicu između kardinala Burkea i radikalnih republikanaca, uključujući i Trumpa – odnos prema islamu i muslimanima. Burke u knjigama i javnim istupima uporno ocrnjuje islam, šerijatski zakon opisuje kao globalnu prijetnju, te evocirajući strah od muslimanske dominacije u Europi – koji je u javni diskurs uveo prethodni papa Benedikt XVI. – potiče antiislamsku histeriju u kojoj se dobro snalazi i Trump.

S druge strane, papa Frane se nadaje kao “najvjerniji svjetski branitelj migranata i muslimanskih doseljenika”, pri čemu Carroll podsjeća na lanjsku Papinu epizodu u Meksiku, kad je Trumpovu najavu o gradnji zida na meksičkoj granici kritizirao frazom da “čovjek koji želi graditi zidove (…) nije kršćanin”.

Stoga sukob između Vatikana i Malteškog reda promatrači ocjenjuju kao sukob između crkvenih liberala i konzervativaca, a tako ga vidi i Carroll. Osim što drži da je Papina ofenziva prema Burkeu “simbol širih napora Crkve da prigrli modernost”, Carroll smatra da Papin gard predstavlja i više od toga:

To je front sad već hitne globalne borbe protiv svega što je Donald Trump tako brzo počeo predstavljati”, piše Carroll, te zaključuje tekst retoričkim pitanjem: “Tko bi pomislio da će instrukcije iz elementarnih stavki liberalne demokracije SAD dobivati od čovjeka u bijeloj haljini iz Rima?”

Papin saveznik – naše gore list

Carroll u teksu navodi kako papa Frane u SAD-u ima jednog vjernog saveznika, a to je donedavni nadbiskup Chicaga Blase Joseph Cupich kojeg je papa nedavno proglasio kardinalom. Carroll ga opisuje kao “američkog prelata koji najviše sliči Frani u mišljenju i stilu”.

Ovaj kardinal je čovjek hrvatskih korijena: djed mu je rođen kod Slavonskog Broda, baka kod Varaždina. Carroll piše da je msgr. Chupich ovih dana “glasno ukorio” Trumpa, opisavši njegovu odluku o zabrani ulaska muslimanima iz sedam zemalja u SAD kao “tamni trenutak američke povijesti”.

Pomoz’ Bog, braćo nacisti!

Slobodna Dalmacija – 4. veljače, 2017

Ozbiljni svjetski listovi ne zadržavaju se na opisu skandala s jasenovačkom pločom, nego daju i širi kontekst profašističkih ekscesa u Hrvatskoj, iz kojeg njihovi čitatelji mogu vidjeti da u našoj zemlji postoji revizionistički kontinuitet, odnosno da je ploča u Jasenovcu tek vršak zle sante koja pluta dubinama Hrvatske

Ona ploča u Jasenovcu sada stoji već dva mjeseca. Nakon što su prošlog tjedna u tome počeli pisati i strani mediji, ovog tjedna taj se popis proširio, a na poprištu sramote počeli su i prvi fizički incidenti: na antifašističkom prosvjedu ispred ploče jedan od mještana napao je snimatelja HRT-a, jer ga je ovaj snimio dok je vrijeđao prosvjednike.

O jasenovačkoj ploči već se piše i s druge strane Atlantika. Tako je New York Times u svom online izdanju, pozivajući se na agenciju Associated Press, objavio tekst “Hrvatski Židovi u znak protesta bojkotirali Dan sjećanja na Holokaust”.

Najpoznatiji list na svijetu odmah u prvoj rečenici prenosi ocjenu da “konzervativna hrvatska vlada ne čini dovoljno da obuzda pronacističke sentimente u najnovijoj članici Europske unije”, a već u idućoj rečenici tumači da je bojkot židovske zajednice uslijedio zato što “vlasti nisu iz grada Jasenovca uklonile ploču s hrvatskim pronacističkim pozdravom iz Drugog svjetskog rata”.

Pritom NYT informira čitatelje da je u Jasenovcu za vrijeme WW2 djelovao “logor smrti u kojem su ubijeni deseci tisuća Židova, Srba i Roma”, da su pozdrav “Za Dom spremni” koristile “hrvatske fašističke trupe pronacističkog marionetskog režima postavljenog za vrijeme rata”, da se taj pozdrav nalazio “na nalozima kojima su se ljudi u Hrvatskoj slali u logore” i da je, eto, baš taj pozdrav “upisan na ploči u gradu Jasenovcu”.

Možemo li zamisliti bolju međunarodnu reklamu Hrvatske?

Jedna zemlja bez Židova

Ugledni časopis Smithsonian iz Washingtona, kojeg izdaje istoimeni najveći muzejski kompleks na svijetu, također piše o bojkotu židovske zajednice u Hrvatskoj, a srž hrvatskog problema iznosi u podnaslovu: “Dok u Hrvatskoj raste neofašizam, zemlja se nalazi na raskršću između poricanja i stvarnosti”.

Nakon što u uvodu teksta piše da se Danom sjećanja na Holokaust obilježava strašna sudbina milijuna ljudi ubijenih u genocidu koji je proveden u Europi od 1939. do 1945. godine, Smithsonianova novinarka Erin Blakemore konstatira: “No, u jednoj zemlji Židovi ove godine nisu bili prisutni na svečanosti u njihovu čast.”

Potom notira da su hrvatski Židovi bojkot izabrali “zbog neuspjeha hrvatske vlade u borbi protiv suvremenog nacizma”, odnosno “zbog postavljanja memorijalne ploče u Jasenovcu koja uključuje frazu ‘Za Dom spremni'”, a radi se o “sloganu koji su koristili ustaše, fašistička organizacija koja je surađivala s nacistima i vodila Nezavisnu Državu Hrvatsku, marionetsku državu koju je nacistička Njemačka 1941. uspostavila u okupiranoj Jugoslaviji”.

Blakemore zaključuje da za hrvatske Židove izraz “Za Dom spremni” nije samo sintagma od tri riječi, nego “slogan mržnje koji se čuje sve više kako se neofašizam širi u Hrvatskoj”.

O ploči u Jasenovcu piše i austrijski javni servis ORF, koji je ističe kao konkretan povod za odluku židovske zajednice o bojkotu. Navodeći da je na ploči uklesan “slogan ustaša u Drugom svjetskom ratu”, ORF naglašava kako se “konzervativni šef vlade Andrej Plenković nije jednoznačno oglasio o pločama” s tim sloganom, te ocjenjuje da su “u Hrvatskoj fašistički simboli zakonom zabranjeni, ali su u javnosti i dalje vrlo rašireni”.

I tako smo, zbog ploče u Jasenovcu, u očima međunarodne štampe na više kontinenata označeni kao štovatelji nacifašizma. Opseg štete po ugled Hrvatske teško je i zamisliti. Kao što je nekidan upozorio Dragan Primorac, bivši ministar znanosti u Sanaderovoj vladi: “Ako imate pojedinačne slučajeve (ustaštva), njih trebate brzo raščistiti, inače imate konfuziju.”

Vršak zle sante

No ovo je mnogo više od konfuzije. Jer ozbiljni svjetski listovi ne zadržavaju se na opisu skandala s jasenovačkom pločom, nego daju i širi kontekst profašističkih ekscesa u Hrvatskoj, iz kojeg njihovi čitatelji mogu vidjeti da u našoj zemlji postoji revizionistički kontinuitet, odnosno da je ploča u Jasenovcu tek vršak zle sante koja pluta dubinama Hrvatske.

Tako NYT spominje i šibenski slučaj s povlačenjem međunarodne izložbe o Anne Frank, dok Smithsonian daje čitavu genealogiju koketiranja s ustaštvom vodećih hrvatskih dužnosnika: od prvog predsjednika Franje Tuđmana (kome spominju knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti”, u kojoj “negira da se Holokaust ikada dogodio”, te se “na kraju ispričao zbog svoje knjige”), preko drugog predsjednika Stjepana Mesića (“snimljen kako dovodi u pitanje broj žrtava u logoru Jasenovac”), do četvrtog šefa države, aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović (“u priopćenju proglasila ustaški režim zločinačkim”, ali je “u studenome snimljena kako pozira sa zastavom tog istog režima”).

Smithsonian zaključuje da “hrvatski predsjednici imaju burnu povijest negiranja Holokausta”, te da će hrvatska povijest “ostati bojno polje za one čije su obitelji desetkovane u Holokaustu, i one koji nalaze politički korisnim da to ignoriraju”.

Ova neskrivena aluzija na hrvatskog premijera – koji zarad sitnog političkog ćara ignorira moralnu grozu u Jasenovcu – potvrđuje ocjenu jednog ovdašnjeg komentatora o dosadašnjoj bilanci ove vlasti: “Nakon sto dana Vlade, u Jasenovcu neometano stoji spomen-ploča s ustaškim pozdravom. To je sve što treba znati o Andreju Plenkoviću i njegovu kabinetu.” Amen.

 

Umro je div iz Mostara

PREDRAG MATVEJEVIĆ – IN MEMORIAM

Umro je div iz Mostara. Malen rastom, duhom kolosalan. Čovjek s toliko dimenzija – od kojih su sve bile humanističke – da bi netko neupućen mogao pomisliti kako je “Predrag Matvejević” naziv nekog instituta, a ne ime i prezime živa čovjeka.

Kad je “Mediteranskim brevijarom” postigao svjetsku slavu, mnogi su stranci bili zapanjeni otkrićem da autor te biblije o Sredozemlju uopće nije rođen niti je odrastao na mediteranskoj obali, nego u gradu Mostaru, skoro stotinu kilometara zračne linije i nekoliko planina sjeverno od mora. Ti stranci nisu znali da u Mostaru rastu šipak, maslina i smokva, niti da Predrag Matvejević u sebi nosi mnogo raznorodnih svjetova, jednu bogatu istočno-zapadnu kolekciju koja bi zdrobila nejačiji duh.

Ali on nije bio takav duh: narodne razlike njemu su uvijek bile navodne.

To je bio čovjek koji je pisao pisma. Javna, otvorena, adresirana najmoćnijim ljudima epohe. Godine 1974. javno je predložio Titu da dade ostavku na sve funkcije i upravljanje Jugoslavije prepusti mlađima. Godine 1990. javno je zatražio od Slobodana Miloševića da počini samoubojstvo i tako spasi obraz. Godine 1998. javno je zamolio papu Ivana Pavla II., uoči njegova posjeta Splitu, da spriječi održavanje misa za Antu Pavelića u zagrebačkoj crkvi, jer je taj preteški zločinac kriv za stotine tisuća nevinih duša.

Već iz ova tri primjera vidi se osnovna linija Matvejevićeva duha i svjetonazora: on je bio “rođeni disident”, čovjek koji je silovito ustajao protiv svake vlasti u kojoj bi prepoznao nedemokratske i neljudske crte, bez straha za osobne posljedice. Pritom se za svoje neistomišljenike i ideološke suprotnike često borio srčanije nego njihovi suborci: u tim je otvorenim pismima od jugoslavenskih komunista tražio da se iz zatvora puste Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Vlado Veselica

Prema vlastitom priznanju, iskazanom u predgovoru šestog izdanja njegovih “Razgovora s Krležom”, najveći hrvatski pisac mu je predbacivao “da sam u polemikama nervozan, da će me sve to skupo stajati”. Krležino proroštvo obistinilo se dvadeset i kusur godina nakon njegove smrti, kad je Matvejević 2005. na zagrebačkom Općinskom sudu osuđen zbog klevete, jer je pismeno zatražio da srpskim i hrvatskim piscima koji su sijali mržnju prema Bosni sudi neki tribunal stroži od Haaškog.

To je bio Predrag Matvejević, čovjek koji je do smrti na zidu svoje sobe držao sliku Starog mosta u Mostaru i koji je – prema svjedočenjima njegove supruge Mirjane – zadnjih godina života neprestano ponavljao riječi “moja Bosna, moja Bosna”.

Dijete Bosne i partizanski kurir, sin ruskog emigranskog erudita i tople bosanske katolkinje, brat i bard Mediterana, otac svih koji ne mogu biti nacionalisti: Predrag plemeniti Matvejević.