Molitva za FALIŠ

Slobodna Dalmacija -25.ožujka, 2017

Ne možeš financirati antifašistički festival i potom flertovati s ustaškim simbolima u Jasenovcu. I zato ćeš, da se fašisti ne bi osjećali neugodno, ignorirati šibenski festival

Ljudi, imate li šta para? Nije za mene, nego za Festival alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ), čiji su organizatori pokrenuli crowdfunding kampanju za financiranje ovogodišnjeg, jubilarnog petog izdanja. Zašto vas žicam za FALIŠ, pitate?

Kao što znate, ionako simboličku potporu Festivalu Ministarstvo kulture je ove godine dodatno srezalo, ponudivši organizatorima svega 10.000 kuna, što objektivno nije dovoljno ni za fingiranje organizacije takvog višednevnog događaja, koji uključuje dolazak i smještaj niza inozemnih gostiju te produkciju izložbi, filmskih i kazališnih premijera, predstavljanja knjiga i drugih kulturnih žanrova. Stoga su ljudi koji vode Festival uljudno odbili takvu ponudu Ministarstva i okrenuli se crowdfunding kampanji.

Slobodna Dalmacija je sve četiri prethodne godine izvještavala o ovom šibenskom festivalu. Osobno sam imao sreću i zadovoljstvo da svake godine za Slobodnu intervjuiram ponekog od glasovitih festivalskih gostiju: sugovornici su mi, sjećate se, bili britansko-pakistanski mislioc Tariq Ali, katalonska časna sestra Teresa Forcades, bosanskohercegovački novinar i diplomat Zlatko Dizdarević te britanski ekonomski analitičar Paul Mason.

Svi su ovi međunarodno značajni intelektualci došli u Šibenik: Ali je držao predavanje pod nazivom “Cervantes našeg doba”, sestra Teresa je zborila o odsustvu etike u kapitalizmu, Dizdarević je tumačio pakao Bliskog istoka i upozorio da ulazimo u “fašistoidni korporativni imperijalizam”, a Mason je govorio o tome što nas čeka poslije kapitalizma.

Ugođaj drevne Atene

Uglavnom: ako ti na malom trgu u središtu grada – u atmosferi koja neodoljivo priziva ugođaj drevnih atenskih trgova u zori demokracije – dolaze govoriti vodeći europski intelektualci, onda taj grad tih dana nešto znači na kulturnoj i intelektualnoj mapi Europe. Ne Hrvatske, nego Europe. Kome to vrijedi samo 10.000 kuna, taj je zalutao na radno mjesto u Ministarstvu kulture. Ili je podlegao političkom pritisku novovjekih revizionista, koji su zadnjih godina nasrnuli na Hrvatsku.

O porastu povijesnog revizionizma u Hrvatskoj govori i britanski povjesničar Rory Yeomans, ekspert za razdoblje NDH i autor više knjiga i historiografskih radova o tom žalosnom dijelu hrvatske povijesti. Yeomans je ovih dana uputio pismo premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, a u intervjuu Novostima veli zbog čega je to učinio i što je napisao:

“Osim zabrinutosti zbog sve prisutnije rehabilitacije ustaškog režima, veći se dio pisma odnosi na spomen-ploču u Jasenovcu s pozdravom koji se koristio jedino u NDH, nikad prije toga. Stoga sam apelirao da se odlučno reagira. Šutnja političara ozbiljno šteti ugledu Hrvatske. Što duže bude trajala, situacija će se pogoršavati.”

A nakon što ga je novinar Hrvoje šimićević upoznao sa činjenicom da naš premijer tu ploču s ustaškim pozdravom u Jasenovcu smatra “delikatnim pitanjem”, Yeomans je odvratio:

“Problem nije ‘delikatan’ ako smo svjesni da se ovaj slogan prvi put koristio u NDH. Zbog toga je riječ o jasnom moralnom pitanju: je li u redu postaviti ploču – bez obzira na plemenitost povoda – sa sloganom države odgovorne za masovna ubojstva u obližnjem logoru smrti? Nema ništa loše u podizanju ploče poginulim borcima, ali u ovom je slučaju riječ o namjernom korištenju slogana iz perioda NDH. Stoga ne postoji etička dilema.”

Fra Drago i otac Nikodim

I konačno, na pitanje kako bi on pristupio tom problemu, Yeomans odgovara da bi volio “svjedočiti osnivanju instituta za povijest u kojemu bi hrvatski, srpski i stručnjaci iz drugih zemalja stavili minulo razdoblje u širi kontekst, onemogućavajući reprodukciju istih nacionalističkih sentimenata”.

Čitajući taj Yeomansov odgovor, opet sam se sjetio šibenskog festivala. Jer FALIŠ je upravo jedna verzija takvog instituta za povijest, sadašnjost i budućnost, s vrsnim predavačima iz raznih zemalja koji teme stavljaju u širi kontekst. To je taj institut za onemogućavanje reprodukcije nacionalističkih sentimenata.

Ili kraće: FALIŠ je ljetni kamp za liječenje od nacionalizma. Na FALIŠ-u sam, recimo, prvi put u životu čuo javnu debatu katoličkog i pravoslavnog svećenika, fra Drage Bojića i oca Nikodima Kosovića. Već taj teološki događaj vrijedi više od 10.000 kuna.

Na web-stranici Festivala stoji da je FALIŠ “jedini kulturni i javni događaj u Republici Hrvatskoj na kojem je obilježeno sedamdeset godina od pobjede nad fašizmom”. I možda je baš to razlog zbog kojeg se Ministarstvo svojom prezrivom ponudom tako uvredljivo ponijelo prema FALIŠ. Državi koja tolerira fašističke simbole u Jasenovcu ne treba antifašistički festival.

Kako kaže Yeomans: “Jednostavno ne možeš paliti svijeće u Yad Vashemu i potom flertovati s revidiranjem holokausta kod kuće.” Odnosno: ne možeš financijski podržati antifašistički festival i potom flertovati s ustaškim simbolima u Jasenovcu. I zato ćeš, da se fašisti ne bi osjećali neugodno, ignorirati šibenski festival. Tako bi odgovorna državna vlast u Zagrebu postupila 1941. godine. Pardon: tako je odgovorna državna vlast u Zagrebu postupila 2017. godine.

Eto, zato apeliram da se pridružite crowdfunding kampanji za spas festivala. Ako ne treba državi, FALIŠ treba ljudima koji u toj državi žive.

DON IVAN GRUBIŠIĆ – IN MEMORIAM: Vječni disident

Slobodna Dalmacija – 20. ožujka, 2017

DON IVAN GRUBIŠIĆ – IN MEMORIAM:

Umro je don Ivan. Prezime ni ne treba napisati, svi znaju o kome je riječ: vjernici i ateisti, lijevi i desni, psovači i psovani, štovatelji i protivnici. Čovjek tihoga glasa, iza kojeg ostaje zvučna tišina, dvanaest napisanih knjiga i tisuće propovijedi – crkvenih i građanskih – kojima je svjedočio da kršćanski humanizam nije tlapnja.

Svećenik i dušobrižnik, župnik i pastoralni djelatnik, pisac i publicist, sociolog i sveučilišni profesor, javni predavač i građanski aktivist, političar i saborski zastupnik – mnogobrojna su određenja krasila ovog humanističkog intelektualca koji je u noći sa subote na nedjelju blago preminuo u Gospodinu. Pa ipak, ako bismo birali određenje koje bi presudno obilježilo tog čovjeka, tada nam se nameće riječ – disident.

Taj je tegobni biljeg don Ivan ponio na svojim plećima davno prije nego što je završio fakultete (Katoličko bogoslovni 1962. u Zagrebu i Filozofski 1982. u Zadru) i u sutonu socijalizma kao doktor sociologije istraživao religiozno ponašanje katolika u Dalmaciji, pa čak i prije nego što je – još u zori socijalizma – ušao u sjemenište.

Taj je disidentski biljeg don Ivan ponio već kao nejako dijete od devet godina, kada je u novo utopijsko društvo te 1945. kročio kao potomak obitelji “domaćih izdajnika”, označen kao sin i brat ustaša koje su ubili partizani.

Veliko siromaštvo u kojem je odrastao, u obitelji “društvenog neprijatelja”, sa samohranom majkom i sedmero braće i sestara (“Živjeli smo tako teško da sam kao dijete morao prositi”, priznat će u jednom intervjuu), učinilo ga je svjesnim socijalnih nedaća i biblijskih nepravdi kojima su izloženi stanari doline suza, te ga usmjerilo u splitsko sjemenište, gdje je šezdeset godina kasnije i umro: ne kao čovjek koji se u životu nije maknuo s mjesta, nego kao fratar koji je časno obavio zemaljsko poslanje i vratio se da umre na mjestu gdje je i započeo svoju jedinstvenu evanđeosku, duhovnu, intelektualnu i političku avanturu.

Od prosjaka do doktora

Kad se 1990. svijet promijenio za 180 stupnjeva i kad je dotad disidentska Katolička crkva postala stup novog režima, don Ivan je imao sve uvjete da dobro namiri svoje disidentstvo. Ne samo što je u probuđenom nacionalizmu bio jedan od najobrazovanijih svećenika u zemlji, nego je u onoj antikomunističkoj histeriji i ofenzivi revizionizma imao bogomdani životopis komunističke žrtve i mučenika par exellance: partizani su mu ubili oca i brata.

Ne samo što don Ivan svoju tragičnu obiteljsku priču nikad nije iskoristio da se prikaže kao žrtva i mučenik, nego je tu bolnu intimnu storiju svjesno iznio u javnost kako bi poslao toliko potrebnu poruku kršćanske milosti i praštanja.

“Opraštam ubojicama svog oca i brata”, rekao je u jednoj TV emisiji još devedesetih godina, izgovorivši to bez “ali” nakon zareza.

Više od svega što je ikad rekao ili napisao, upravo je ta rečenica odredila njegovu potonju sudbinu u crkvenim krugovima, zauvijek ga označivši nepodobnim faktorom kojemu se ne može vjerovati. Opet je postao disident, zadobivši isti biljeg koji je već pola stoljeća nosio na plećima, s tom razlikom što su ga ovaj put označili “njegovi”.

Tada počinju tihe i suptilne opstrukcije njegova javnog rada, koje su kulminirale nadbiskupovom suspenzijom nakon što je sa svojim “Savezom za građansku i etičnu Hrvatsku” ušao u politiku. Već i u imenu te don Ivanove udruge vidi se dubina nesporazuma koji je ovaj svećenik iz Dicma imao sa svojim nadređenima, od njegova zalaganja za reviziju i raskid Vatikanskih ugovora, do protivljenja nastavi vjeronauka u državnima školama. Stoga je i morao u svom zemaljskom životu podijeliti standardnu sudbinu svih izvanserijskih umova koji su mentalno i duhovno širi od institucije kojoj pripadaju.

S druge strane, građansko društvo ovom se vječnom disidentu odužilo državnim odlikovanjima i brojnim nagradama za zasluge u kulturi i promicanje demokracije. Iz današnje perspektive ovaj čovjek koji je od prosjaka postao doktor daje naslutiti dolazak pape Frane. Onaj gore sve će to pravedno zbrojiti.

Most preko Jasenovca

Slobodna Dalmacija – 18. ožujka, 2017

Ako su Mostov problem skorašnji izbori, pa im se ministri zato skanjuju reći popu pop, a nacističkom natpisu nacistički natpis, koja je moralna razlika između njih i drugih partija?

Ima ona narodna poslovica koja lijepo definira tko uči na tuđim greškama, a tko na svojim. Zato je šteta što naša narodna vlast slabo znade narodne poslovice. Eto, recimo: tko je iznenađen što na državnoj komemoraciji u Jasenovcu ni ove godine neće biti predstavnika židovske, a vjerojatno ni srpske zajednice?

Kako će ih biti kad je ovogodišnja narodna vlast, baš kao i ona lanjska, sramno zatajila u zaštiti moralne i ljudske granice koja normalna društva sprečava da toleriraju manifestacije fašizma. Jedino što predstavnici žrtava fašističkog logora u toj situaciji mogu napraviti jest okrenuti leđa takvoj narodnoj vlasti i pustiti je da se sama sramoti pred Kamenim cvijetom u Jasenovcu, baš kako se lani tamo sramotila prethodna narodna vlast.

Da podsjetimo: lani su u Jasenovcu održane tri odvojene komemoracije, jer su Židovi i antifašisti zbog relativizacije ustaštva bojkotirali državnu svečanost. Obrazlažući recentnu odluku da bojkot ponove i ove godine, iz Koordinacije židovskih općina kažu da se stanje u zemlji nije popravilo.

“Ne samo da se ništa nije promijenilo u odnosu na situaciju kakva je bila prije godinu dana, nego stvari i dalje eskaliraju”, drži predsjednik KŽO Ognjen Kraus, dodajući da problem nije samo HOS-ova ploča s nacističkim natpisom, koja se u međuvremenu pojavila u Jasenovcu, nego i “neprihvatljivi marševi” koji prolaze bez adekvatne reakcije narodne vlasti.

Iz Srpskog narodnog vijeća, pak, poručuju da bi došli na državnu komemoraciju ako se održi “u dostojanstvenim okolnostima” koje neće vrijeđati žrtve genocida i holokausta, odnosno ako se natpis “Za Dom spremni” ukloni s ploče u Jasenovcu. Time SNV ostavlja narodnoj vlasti manevarski prostor da okašnjelom gestom denacificiranja ploče makar smanji vlastitu sramotu.

Zli bauk sudbine

Dakle, u zemlji Hrvatskoj sve je isto k’o i lani, čak i nešto gore – jer pod Karamarkovim vaktom ipak ne bijaše tog barbarstva u Jasenovcu – a ovog se tjedna na zlog bauka sudbine, vezano baš za jasenovačku ploču, požalio Mostov potpredsjednik Vlade i ministar uprave Ivan Kovačić. Točnije, u ministrovo se ime na zlog bauka sudbine požalio njegov savjetnik Ivica Relković.

Arsen Bauk je pripremio biblijsku zamku Ivanu Kovačiću…”, zavapio je ministrov savjetnik, natjeravši građane da se psihički pripreme za nastavak rečenice: kakvu li je to biblijsku psinu bivši SDP-ov ministar uprave priredio svom nasljedniku iz Mosta?

U nastavku, međutim, doznajemo da Kovačićev savjetnik biblijsku težinu pridaje jednoj običnoj ploči s nacističkim natpisom u Jasenovcu: potpuni antiklimaks.

Ukratko: Relković je optužio Bauka da je većinu statuta udruga dobrovoljaca HOS-a, uključujući i onaj koji u pečatu ima nacistički natpis, ovjerila SDP-ova administracija za Baukova mandata. I tako je, veli ogorčeni savjetnik, Bauk doveo Kovačića u nemoguću, pardon, biblijsku nevolju: ako Kovačić nastavi SDP-ovu praksu dopuštanja statuta sa sintagmom “Za Dom spremni”, ispast će filoustaša, a ako s tom praksom prekine, dobit će šator branitelja pred zgradom vlastitog ministarstva.

Kako god okreneš, grmi Relković u biblijskom gnjevu, nesretni će ministar Kovačić biti izložen kritikama i napadima javnosti, a sve zbog nečuvene podlosti prethodnog ministra Bauka.

Prevejani brački mangup

Za potrebe ovog teksta zamislimo da je savjetnik Relković posve u pravu i da je prevejani SDP-ov brački mangup cijelu ujdurmu oko HOS-ovih statuta smislio samo da napakosti ministru iz suparničke partije. Zamislimo čak da je osobno nagovorio HOS-ovce da ploču stave baš u Jasenovcu, samo da potom može na Facebooku zajebavati Kovačića i cijelu vlast. Znate, uostalom, kakvi su ti otočani: svakog bi vraga smislili samo da prevare i naude poštenu čovjeku.

Nakon što smo sve to zamislili i prihvatili kao biblijsku istinu, slijedi pitanje: pa što onda? U čemu je problem?

Ostaje, naime, nejasno je li problem ispasti filoustaša ili je problem riskirati braniteljski šator pred Ministarstvom. Drugim riječima: nije jasno je li problem to što se bliže lokalni izbori, pa nije pametno gubiti desne glasove, ili je problem u nesigurnosti vlastitih uvjerenja oko hrvatskog fašizma. Ne deklarativnih, nego stvarnih uvjerenja.

Ako su Mostov problem skorašnji izbori, pa se njihovi ministri zbog toga skanjuju reći popu pop, a nacističkom natpisu nacistički natpis, onda koja je moralna razlika između njih i drugih partija? A upravo je na krilima te navodne razlike Most osvojio respektabilan broj glasova izvaranih ljudi širom zemlje.

Sada je prilika da se ta nepokolebljiva moralnost pokaže, ako postoji. Umjesto da se žale na prefrigane bodule, neka stisnu zube i presijeku taj umjetni gordijski čvor birokracije, jer to nije birokratski nego civilizacijski čvor. Umjesto da kukumavče, neka budu most koji će nas s obale tolerancije fašizma prevesti u normalno društvo, gdje se ta moralna i ljudska granica poštuje.

Ili neka promijene ime i priznaju da im je ovo postojeće biblijski preteško.

Erdogan nastupa kao Slobodan Milošević

Slobodna Dalmacija – 14. ožujka, 2017

I Erdogan i Milošević ruše modernizirana društva i vraćaju ih u prošlost – jedan jahanjem islamizma, drugi jahanjem nacionalizma – odnosno u ono stanje koje je postojalo prije Atatürkove i Titove modernizacije: Erdogan želi vratiti neku formu Osmanskog Carstva, dok je Milošević sanjao neku formu Velike Srbije

Gledajući ovih dana kako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pokušava organizirati političke mitinge po zemljama Zapadne Europe, promatrač s Balkana – ako je dovoljno star – može osjetiti deja vu. Gdje je, i kada, to već vidio?

Odgovor: trideset godina ranije, u Jugoslaviji, kada je svoje “mitinge istine” širom zemlje isporučivao tadašnji vođa srpskih komunista i kasniji predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Ovo što Erdogan sada radi po zemljama Europske unije, tada je po republikama bivše Jugoslavije radio Milošević.

U tom smislu, i pro-Erdogan skup koji se ove subote trebao održati u Rotterdamu, ali ga je nizozemska vlada zabranila, može se usporediti s pro-Milošević skupom koji se 1. prosinca 1989. trebao održati u Ljubljani, ali ga je zabranila vlada tadašnje Socijalističke Republike Slovenije.

Čak bi i neposredne posljedice tih dvaju zabranjenih mitinga mogle biti slične: kao što je već 2. prosinca 1989. u Srbiji započeo bojkot slovenskih proizvoda, te su mnoge srpske tvrtke stale raskidati poslovne ugovore sa slovenskim partnerima, tako je i sada službena Ankara zabranila nizozemskom ambasadoru povratak u Tursku i suspendirala diplomatske letove s nizozemskim ministrima, a turska Vlada najavljuje da će parlamentu predložiti raskidanje službenog sporazuma o prijateljstvu između Turske i Nizozemske.

Kult sličnosti

Naravno, ove dvije situacije nisu posve istovjetne. Erdoganova Turska nije članica EU, dok je Miloševićeva Srbija bila najveća i najmoćnija članica SFRJ. Nadalje, Miloševićeva ambicija da ovlada cijelom Jugoslavijom bila je očita, dok je Erdoganova intencija da Turska proširi svoj utjecaj na Europu nešto skrivenija.

Međutim, sličnosti između ove dvojice političara nadmašuju čak i podudarnost sa zabranjenim mitinzima, pa bi zapravo najtočnije bilo reći da je ta podudarnost tek neizbježna posljedica sličnosti njihovih političkih vizija, koje su ih nagnale da organiziraju političke skupove u drugim državama, odnosno republikama.

Obje te političke vizije, naime, počivaju na kultu ličnosti. Milošević se Srbima uspio nametnuti kao njihov vožd, dok je za Erdogana evidentno da želi postati novovjeki turski sultan. Sultan s Bospora i vožd s Dedinja – to je novčić s dvije iste strane.

Da bi ostvarili demijurške snove, obojica su morali radikalno razgraditi dotadašnju socio-političku osnovu matičnih društava. Erdogan je morao preformulirati sekularno nasljeđe oca moderne Turske Kemala Atatürka, dok je Milošević morao raskrstiti s anti-nacionalističkim nasljeđem oca socijalističke Jugoslavije Josipa Broza Tita. Zato i jest obojici, i Miloševiću i Erdoganu, za politički proboj trebao vlastiti kult ličnosti, jer su i oba njihova matična društva, koja su odlučili razgraditi, također počivala na dva kulta ličnosti – Titovom i Atatürkovom.

Razbijači poretka

I Erdogan i Milošević dolaze kao razbijači dotadašnjeg poretka u svojim državama, kojeg su uspostavili Atatürk (1923.) rušenjem Osmanskog Carstva nakon Prvog svjetskog rata, odnosno Tito (1945.) rušenjem Kraljevine Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Da bi se bolje razumjele sličnosti između Erdogana i Miloševića, potrebno je uočiti zajedničke karakteristike društava koja su njih dvojica srušili, a koja su stvorili povijesni prethodnici.

I Atatürk i Tito bili su nedemokratski i doživotni vladari, ali im se priznaje da su modernizatori: obojica su zatekli feudalna i polufeudalna patrijarhalna društva s velikim brojem nepismenih i raširenim siromaštvom, a iza sebe ostavili sekularne republike na gospodarskoj razini srednje razvijenih zemalja. Pritom je jedan od prvih vladarskih poteza obojici bio davanje prava glasa ženama.

Stoga se i mnogi od onih koji im zamjeraju demokratski deficit složu da se obojicu može smatrati “prosvijećenim apsolutistima”. Ako bi se tražila ključna riječ koja bi sažela njihove apsolutističke napore, ta bi riječ bila – emancipacija.

S druge strane, i Erdogan i Milošević su formalno demokratski izabrani, ali obojica ruše ta modernizirana društva i vraćaju ih u prošlost – Erdogan jahanjem islamizma, a Milošević jahanjem nacionalizma – odnosno vraćajući ih u ono socio-političko stanje koje je postojalo prije modernizacije: Erdogan želi vratiti neku formu Osmanskog Carstva, dok je Milošević sanjao neku formu Velike Srbije.

Onomad je Milošević tim “izvoznim mitinzima” uspio dovesti do disolucije Jugoslavije – u čemu mu je pomogla i želja pojedinih republika da izađu iz te multinacionalne državne tvorbe – a tek valja vidjeti hoće li, i koliko, Erdogan svojim “izvoznim mitinzima” utjecati na moguću disoluciju Europske unije, osobito u situaciji kad i pojedine europske države pokazuju želju da izađu iz te multinacionalne naddržavne tvorbe.

 

Živjeli pojedinačni incidenti!

Slobodna Dalmacija – 11.ožujka, 2017

Više gotovo nema smisla komentirati Predsjedničine intervjue. Nema, jer su to vazda iste amaterske lazanje: red neutemeljene samohvale, red infantilnih percepcija kompleksnog društvenog bitka, red apsolutnog neshvaćanja onoga u što se hrvatsko društvo pretvara. A pretvara se u ono što gradonačelnik Rijeke i čelnik tamošnjeg SDP-a Vojko Obersnel ovih dana naziva “najprimitivnijim oblikom konzervativne desne stranputice”.

U srijedu navečer na RTL-u potvrdila se notorna činjenica: čim Predsjednicu intervjuira iole kompetentniji novinar koji joj neće podilaziti – kao što se te srijede pojavio Zoran Šprajc – ona se gubi u močvari izjava koje su daleko ispod čak i minimalnog standarda što ga čovjek očekuje od šefa države. Otkad kraj nje više nema HDZ-ovog masterminda Vladimira Šeksa, Predsjednica u javnim istupima zapanjuje podkapacitiranošću.

Kod Šprajca se samoinicijativno okušala u ulozi glavnog urednika novina, odnosno TV Dnevnika. To se dogodilo nakon što ju je Šprajc zamolio da komentira puzajuću fašizaciju društva – u kontekstu nedavnog marša crnokošuljaša s nacističkim zastavama centrom Zagreba – a ona odvratila da “ne bismo smjeli previše važnosti davati nekim marginalnim pojavama i skupinama”, na što je RTL-ov voditelj priznao da ne razumije takav stav.

“Naravno da se trebamo zgroziti na šestoj ili sedmoj stranici nekog lista, ili desetoj minuti Dnevnika, a ne im dati pozornost” – tako je svoju uređivačku politiku objasnila glavna urednica s Pantovčaka.

Od puzanja do marširanja

U zraku je ostalo pitanje: a što crnokošuljaši moraju napraviti da bi dospjeli na naslovnice i u prve minute Dnevnika? Treba li čekati da neki novi Kvaternik s krugovalne postaje Radio Zagreb proglasi NDH 2.0, pa da se njegovi drugovi potom bace na pisanje rasnih zakona? Ili ćemo, poučeni povijesnim iskustvom, reagirati prije nego što fašizam uđe u institucije, jer nam to povijesno iskustvo kaže da je tada za svaku reakciju kasno?

Ali ne: glavna urednica Kolinda Grabar-Kitarović ima drukčiju koncepciju medijske obrade stvarnosti, pa na Šprajcovo pitanje o ploči s nacističkim natpisom u Jasenovcu odgovara ovako: “Nemojmo se fokusirati na neku puzajuću fašizaciju.”

Gledajući izdvojeno, ovo je zapravo daleko najmudrija rečenica koju je te večeri Predsjednica izrekla na RTL-u. Odnosno, mogla je to biti, da je Predsjednica imala hrabrosti tu rečenicu nastaviti: “…jer ta fašizacija više nije puzajuća, nego doslovno marširajuća.”

Ali ne: Predsjednica u našem društvu ne vidi nikakvu fašizaciju, kamoli marširajuću. Za nju ustaštvo u Hrvatskoj potencira Srbija, a ona ga osobno ne vidi; ona vidi samo “pojedinačne incidente”. Iz toga proizlazi da svi koji na tu fašizaciju ukazuju sigurno rade za Srbiju, dakle protiv hrvatskih interesa, pa su dakle zacijelo četnici, orjunaši ili komunisti koji mrze sve što je hrvatsko, iako su i sami Hrvati pa bi to značilo da mrze sami sebe. Vidimo da budalasta premisa ne može rezultirati pametnom konkluzijom.

Mantru o “pojedinačnim incidentima” Predsjednica je izrekla jedva 24 sata nakon što je Srpsko narodno vijeće objavilo godišnji bilten u kojem je pobrojan 331 lanjski slučaj nasilja i drugih oblika poticanja na diskriminaciju prema Srbima – u rasponu od medijskih poruka mržnje, preko javnog promoviranja ustaštva, do fizičkih napada na građane srpske nacionalnosti – pri čemu je broj takvih slučajeva u odnosu na 2015. porastao za čak 57 posto.

Trend koji raste

Te dvije brojke nude dva lagana matematička zaključka. Prva brojka (331 incident) znači da postoji trend. Druga brojka (57 posto) znači da taj trend raste. Djeco, ima li pitanja?

Ali ne: Predsjednica ima svoju egzotičnu matematiku po kojoj 331 pojedinačni incident ne znači trend. Koliko incidenata stane u njeno poimanje trenda, to Bog sveti zna. Bilo bi krasno da i kod drugih pitanja gospođa ima tako stroge kriterije.

Recimo, vidjeli smo već da ploča s nacističkim natpisom u Jasenovcu Predsjednici nije osobito sporna, kao ni premijeru, koji se dosjetio da premijersku odluku o uklanjanju nacističkog natpisa s ploče odgodi barem za godinu dana, koliko će navodno djelovati njegovo tzv. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

“Cilj njegovog osnivanja bio je da se premijer Andrej Plenković ne mora odrediti o ploči u Jasenovcu”, kaže splitski povjesničar i predsjednik stranke Nova ljevica dr. Dragan Markovina, koji formiranje povjerenstva ocjenjuje kao “tešku glupost”. Tu izjavu Markovina je dao na predstavljanju svoje kandidature za splitskog gradonačelnika – uz podršku Radničke fronte i Nove ljevice – koje je održano u Ulici Ruđera Boškovića, središnjoj okomici četvrti Split 3, a ta ulica je znamenita i po tome što pokazuje rješenje za nacistički problem u Jasenovcu, rješenje koje Plenkovićevo povjerenstvo čini suvišnim, bar što se ploče u Jasenovcu tiče.

Naime, u toj splitskoj ulici, kao i u Jasenovcu, stoji spomenik HOS-u na kojem je također svojedobno dreždao isti nacistički natpis, samo je prethodna Vlada imala dovoljno političke hrabrosti i civilizacijske svijesti da ga makne – makar i preko noći, uz policijsku zaštitu kamenoklesara – ali Predsjednica i Plenković to očito nemaju. Živjeli pojedinačni incidenti!

Hegel u Maksimiru

Slobodna Dalmacija – 4. ožujka, 2017

Ako će navijače izbacivati sa stadiona zbog skandiranja nacističkog slogana, kojeg vraga nam treba povjerenstvo na temu je li taj slogan nacistički? A ako za tu odluku treba povjerenstvo, kojeg vraga izbacuju navijače sa stadiona?

Šuška se da bismo na skorašnjoj nogometnoj utakmici između Hrvatske i Ukrajine mogli vidjeti čudo neviđeno, nešto što se još nikad nije dogodilo na utakmicama hrvatske reprezentacije. Ne radi se o nekoj novoj senzacionalnoj viziji igre izbornika Ante Čačića bez bekova, niti o kakvom revolucionarnom rasporedu igrača – gdje bi vratar Subašić taktički zaigrao na lijevom krilu, a dirigent Modrić lukavo navukao golmanske rukavice – nego o najavi drastične promjene politike prema navijačima.

Ukratko: ako se s tribina Maksimira začuje nacističko skandiranje “Za Dom spremni”, policija bi – prema medijskim najavama – mogla isprazniti navijačku tribinu. Navodno na taj način premijer Andrej Plenković, kojeg se očekuje u maksimirskoj loži, želi pokazati da njegova Vlada ima nultu toleranciju na fašizam.

S obzirom da se i okorjeli navijači teško mogu sjetiti utakmice “Vatrenih” na kojoj taj nacistički poklič nije zdušno izvikivan, pitanje nije hoće li ga biti i protiv Ukrajine, nego hoće li policija zaista reagirati kada do tog izvikivanja dođe.

Ako štovatelji pozdrava hrvatskih nacista doista budu izbačeni s tribine, bit će to pobjeda snažnog antifašističkog lobija koji drma hrvatskim nogometom i hrvatskom reprezentacijom, a prije svih šefa HNS-a Davora Šukera – koji se u zreloj dobi idolopoklonski slikao na Poglavnikovu grobu u Madridu – i pomoćnog trenera Joea Šimunića kojeg je zbog arlaukanja tog istog nacističkog pozdrava, na tom istom maksimirskom stadionu, FIFA kaznila prekidom igračke karijere, a koji i danas misli da je nepravedno kažnjen, jer uopće ne shvaća što je napravio.

Pored takvih osvjedočenih antifašista, doista nema smisla da tribine grme nacističke slogane.

Logički disbalans

Istodobno s najavom pražnjenja maksimirskih tribina u slučaju skandiranja “Za Dom spremni”, Vlada je konačno osnovala čuveno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (alias Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću), koje bi, između ostaloga, trebalo razriješiti moralnu i misaonu dilemu ima li nacistički pozdrav “Za Dom spremni” možda kakve veze s nacizmom, pa ako slučajno i eventualno ima, žigosati taj pozdrav kao nacistički, to jest kao neprimjeren za javnu upotrebu.

Poštovani čitatelji, primjećujete li određeni logički disbalans i laganu kontradikciju između ove dvije vijesti, naime između kažnjavanja navijača koji izvikuju nacistički poklič ZDS i osnivanja vijeća koje treba odlučiti je li to nacistički poklič?

Dakle, ako će navijače izbacivati sa stadiona zbog skandiranja nacističkog slogana, kojeg vraga nam treba povjerenstvo za odluku o tome je li taj slogan nacistički? A ako Vlada nije sigurna je li ZDS nacistički slogan, pa joj na tu temu treba povjerenstvo, onda kojeg vraga izbacuju navijače sa stadiona dok to povjerenstvo još nije donijelo pravorijek o nacizmu i njegovim simbolima?

Potencijalno rješenje ovog škakljivog filozofskog rebusa može dati specifična hrvatska dijalektika, koju ne bi shvatio ni Hegel: možda je taj nacistički poklič neprimjeren samo na stadionu Maksimir, a nije neprimjeren na drugim mjestima? Recimo, očito je dobrodošao na poprištu nacističkog konclogora u Jasenovcu.

Onkološki pogled na ustaše

Kako se piše, na čelu tog Vijeća za prošlost bit će predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić – inače vrstan onkolog i radiolog – a vijeće će imati dvadesetak članova, među kojima samo tri povjesničara. Odnosno dva, jer je Hrvoje Klasić – inače jedini iz terceta koji se sustavno bavi cijelim 20. stoljećem – odbio sudjelovati u tom kupusastom tijelu, objasnivši da o ustašama ne može znanstveno raspravljati s onkolozima i radiolozima.

No u vladinoj PR optici izbor vrhunskog onkologa za voditelja Vijeća za prošlost ne samo što nije hendikep, nego je čak i prednost. Tako smo mogli doznati da se time što akademik Kusić nije povjesničar nego liječnik “dobiva na neutralnosti”, zato što dotični “ne može biti prozivan da je povjesničar desnog ili lijevog pogleda na prošlost”.

U skladu s ovom nadahnutom doktrinom, potpisani novinar se preporuča Vladi da ga najozbiljnije uzme u obzir kad se bude formiralo povjerenstvo za, recimo, odluku o tome treba li Hrvatska u budućnosti koristiti fosilna goriva ili obnovljive izvore energije. Moja glavna kvalifikacija u tom smislu je nedvojbena činjenica da nemam blagog pojma ni o fosilnim gorivima ni o obnovljivim izvorima energije, što me čini kompetentnim članom takvog vijeća. Mojim izborom to će tijelo značajno “dobiti na neutralnosti”, jer me nitko neće moći prozivati da sam “stručnjak fosilnog ili obnovljivog pogleda na energetiku”.

U međuvremenu, ona ploča s hrvatskom inačicom pozdrava “Sieg Heil” u Jasenovcu stoji i dalje. Ključni simbol hrvatskog nacizma čuva vječni mir žrtava nacističkog logora. Neprocjenjivo.