Milenijalci pomiču Zapad ulijevo

Slobodna Dalmacija – 18.svibnja, 2017

Da se računaju samo glasovi mladih, predsjednik Amerike bio bi socijalist Bernie Sanders, a predsjednik Francuske komunist Jean-Luc Melenchon, dok bi Britanija i dalje bila u EU, predvođena marksističkim premijerom Jeremyjem Corbynom

Kakav svijet žele mladi na Zapadu? O tome možemo suditi po njihovoj reakciji na tri važna politička događaja koji su se u vodećim zapadnim zemljama odvili u proteklih godinu dana. Pritom mislimo na predsjedničke izbore u SAD-u i Francuskoj, te referendum o Brexitu u Velikoj Britaniji.

Izbori u Francuskoj okončani su prije deset dana, nakon što je u drugom krugu centristički kandidat i bivši bankar Emmanuel Macron uvjerljivo pobijedio kandidatkinju radikalne desnice Marinu Le Pen. No kad bi se u obzir uzeli samo glasovi najmlađih birača, tzv. Milenijalaca (18-24 godine), novi predsjednik Francuske bio bi – komunist Jean-Luc Mélenchon, čovjek koji je u prvom krugu s 19,6 posto glasova završio tek na četvrtom mjestu.

Naime, najveći broj mladih u Francuskoj, njih 30 posto, glasao je za Mélenchona. Drugi izbor francuske mladosti bila je Le Pen (21 posto), dok je izabrani predsjednik Macron kod mladih zauzeo tek treće mjesto – njemu je glas dalo svega 18 posto francuskih Milenijalaca.

Dalje, u lipnju prošle godine građani Britanije su (tijesnom) većinom izglasali odlazak svoje zemlje iz Europske unije. Međutim, da se pitalo samo britanske Milenijalce, Britanija bi i danas bila članica EU: čak 64 posto mladih glasalo je za ostanak u Uniji, ali su nadglasani od starijih sunarodnjaka.

A kada smo već kod Britanije i tamošnjih Milenijalaca, poznato je da je do “marksističkog prevrata” u Laburističkoj partiji krajem 2015. godine, kada je za novog šefa stranke izglasan izraziti ljevičar Jeremy Corbyn, došlo upravo zbog velikog broja glasova mladih članova i simpatizera Laburista.

Žele EU, ali ne ovakvu

Konačno, lani u ovo vrijeme centristička kandidatkinja Hillary Clinton i socijalist Bernie Sanders borili su za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke. Kao što znamo, pobijedila je Clinton, koja je potom u finalu izgubila od republikanskog kandidata Donalda Trumpa, ali da se gledalo samo glasove Amerikanaca mlađih od 30 godina, Clinton finale ne bi ni vidjela: uvjerljiva većina najmlađih Amerikanaca – u nekim državama njih preko 80 posto – glasalo je za Sandersa.

Štoviše, Sanders je u tim predizborima dobio osjetno više glasova mladih Amerikanaca nego Clinton i Trump zajedno.

Prema tome, da se računaju samo glasovi najmlađih birača, predsjednik Amerike bio bi socijalist Bernie Sanders, a predsjednik Francuske komunist Jean-Luc Melenchon, dok bi Britanija i dalje bila u EU, predvođena marksističkim premijerom Jeremyjem Corbynom. Zapad bi definitivno izgledao posve drukčije, a navodna superiornost kapitalizma nad svim drugim oblicima ljudskog društva ne bi baš bila toliko neupitna.

Vidimo da su u sve tri zemlje mladi dobili drukčiji svijet od onog koji su priželjkivali. U Francuskoj su, umjesto komunista, dobili bankara. U SAD-su, umjesto kandidata Occupy Wall Streeta, dobili kandidata Wall Streeta. U Britaniji su, umjesto otvorene Europe, dobili izolaciju i zatvaranje u sebe.

Nadalje, može se primijetiti da su mladi ogorčeni onim političarima koje doživljavaju kao dio establišmenta (zato kod njih Macron i Hillary ne kotiraju dobro), te su skloni tzv. radikalnim opcijama, osobito lijevim (Sanders, Mélenchon, Corbyn), ali i desnim (Le Pen). Također, može se zaključiti da nisu toliko protiv sistema niti protiv postojanja Europske unije, koliko su protiv ovakvog sistema, odnosno ovakve EU.

Ukratko: da je demokraciju predati mladima, zapadnom hemisferom već bi vladao socijalizam. Ovako treba čekati da postanu većina, ako ih postojeći sistem u međuvremenu ne korumpira.

Tvoj Bog je dolar i to priznaješ

Slobodna Dalmacija – 13. svibnja, 2017

Na fasadi crkve u aveniji Lafayette u Brooklynu stoji LGBT zastava, a desno je transparent s natpisom ‘Black Lives Matter’. Drugi transparent stoji na ogradi pred crkvom: ‘Migranti i izbjeglice, dobrodošli’. Tako urešena, crkva izgleda kao Filozofski fakultet u Zagrebu

U New York sam sletio u noći Uskrsa, koji je ove godine pao na isti dan i katolicima i pravoslavcima. Ana me obavještava da će uskršnji ručak biti kod Dalan, par stanica metroom niže od nas, u dubini Brooklyna, kod Prospect Parka. Veli da Dalan kuha već pet dana i da svi moramo doći.

Put do metroa vodi pored prezbiterijanske crkve u aveniji Lafayette: na fasadi crkve, tik do ulaza, okačena je LGBT zastava duginih boja, a desno je mali transparent s natpisom “Black Lives Matter”. Veliki tranparent, pak, postavljen je na ogradu pred crkvom: na njemu piše “Migranti i izbjeglice, dobrodošli”.

Tako urešena, crkva mi izgleda kao zgrada Filozofskog fakulteta u Zagrebu u dane studentskih pobuna. Koliko će vode proteći rijekama Hudson i East River dok ovakve zastave i transparente ne budem vidio i na zagrebačkoj katedrali ili crkvi Sv. Duje u Splitu?

– Požuri – kaže Ana. – Zvala je Dalan, kaže da čekaju samo nas.

Poput većine pripadnika postjugoslavenske zajednice u New Yorku koje sam upoznao, i Dalan je dijete iz miješanog braka: mama joj je Zagrepčanka, otac iz Gvineje. Prelijepa tamnoputa žena afričkog osmijeha, koja koristi urbani zagrebački sleng s kraja osamdesetih, Dalan me posađuje za stol pretrpan đakonijama.

– Moraš probati šunku – kaže – tri dana sam je kuhala.

– Ne može nitko napravit uskršnji ručak ko što može Muhamedova kćerka – dobaci mi Adi, liječnik iz Banja Luke koji živi u Queensu. Mislio sam da aludira na muslimansko porijeklo Dalanina oca; kasnije ću doznati da se njen otac doista i zove Muhamed.

Pokazalo se da je Adi u pravu: ručak je bio bogat i raznolik, a šunka božanstvena. Ljudi iz više republika, raznih vjera i nacija, uživali su u kulinarskom umijeću Muhamedove kćerke – liječnice u jednoj bruklinškoj bolnici – i prijateljski se družili. Da nas je mogao vidjeti, Isus bi bio zadovoljan.

Kerum s Pete avenije

Brzo sam uočio da moji njujorški prijatelji u razgovoru svako malo spomenu Trumpa. Novi predsjednik SAD-a svojom nacionalističkom retorikom izazvao je zebnju među njima. Većinom su to liječnici, znanstveni istraživači, profesori ili se bave artom: kazuju mi da Trumpova administracija već provodi novčane restrikcije u kulturi, znanosti i umjetnosti. Posebno su ugroženi oni koji još nisu dobili Zelenu kartu, jer su dolaskom Trumpa cijela procedura i odnos prema migrantima pooštreni. Kip slobode za ove ljude polako postaje Kip tjeskobe.

– Ako ne izlaziš iz New Yorka, ne možeš uopće skontat kako je Trump pobijedio, jer ovdje je većina raje protiv njega – priča mi Amir iz Bihaća, profesor na njujorškom sveučilištu The New School. Dodaje da tek kad odeš u unutrašnjost, na Srednji Zapad i dalje prema jugu, shvatiš što je Amerika i tko je doveo Trumpa na vlast.

– U ovoj zemlji radnička klasa na izborima uporno glasa za one koji su najviše protiv njihovih vlastitih interesa, i to traje još od Ronalda Reagana – veli Adi. – To nikad neću razumjeti.

– Meni je bio šok kad sam vidio da na svakoj dolarskoj novčanici piše “U Boga vjerujemo” – domeće Peci iz Vinkovaca, molekularni biolog zaposlen u istraživačkom institutu za tumore. – Znači, tvoj Bog je dolar i to priznaješ na svakoj novčanici.

Sutradan odlazim do Trumpovog poslovnog tornja na Manhattanu, smještenog na Petoj aveniji, između 56. i 57. ulice, u zoni koja se drži srcem svjetskog kapitalizma: u krugu od sto metara nalaze se i Rockfellerov centar i Rotschildov poslovni neboder. I lani sam bio u Trumpovom tornju i prošetao kičastim atrijem, ali tada pred ulazom nisu stražarili naoružani policajci koje sada vidim, niti su posjetitelji u predvorju morali vaditi sve iz ruksaka i džepova. Odustajem od ulaska, ionako sam lani sve vidio: ovako bi izgledao Kerumov toranj da Kerum ima para kao Trump.

Neuspješna pljačka WC-papira

Pješačim još dva bloka do 59. ulice i južnog ulaza u Central Park: žustrim hodom krećem kroz slavne šumarke i tratine, gledajući uzbuđene turiste, oznojene joggere, ravnodušne prodavače sladoleda, zamišljene ulične slikare, živopisne gatare koje ti za deset dolara dešifriraju dlan i mlade cure koje igraju bejzbol i smiju se kao djevojčice. Sto deset minuta kasnije stižem do sjevernog ruba parka i izlazim na 109. ulicu, u predvorje Harlema, glavnog konačišta velike afroameričke zajednice New Yorka.

Razgledavam okolinu: ovaj New York nema puno zajedničkog s onim New Yorkom kojeg sam dva sata ranije ostavio pred južnim ulazom u Central Park. Ovdje nema frenetične vreve prolaznika, užurbanih bijelaca u poslovnim odijelima i čeličnih nebodera od osamdeset katova, kao što ni tamo nije bilo ovih crnih mladića u majicama s kapuljačama ni ovog usporenog uličnog ritma. Tamo je hot-dog u kućicama uz cestu stajao tri dolara – ovdje košta dva.

Ubrzo nehotice postajem rubni sudionik sitnog uličnog kriminala, koji je završio neuspjehom. Ušao sam u mali dućan u 111. ulici da kupim neki sok, kad me taj oniži crni mladić zamolio da mu dohvatim jednu rolu toaletnog papira – koji je stajao na vrhu frižidera – što sam i učinio.

– Brate, dohvati mi još jednu! – kazao je potom molećivo.

– Evo, brate! – odvratio sam.

Tren potom začuh žestoku svađu na blagajni. Moj crni brat stavio je na pult samo jednu rolu, dok ga je prodavač (također crn) optuživao da je drugu sakrio ispod jakne. Moj brat se uvjerljivo branio, ali se u žaru gestikulacije previše razmahao, pa mu je ta druga rola ispala ispod jakne i otkotrljala se po podu, na što je prodavač glasno opsovao, dok je moj brat hitro napuštao dućan. Pogledao sam cjenik: jedna rola košta točno dolar.

Brate, u kolikoj si to egzistencijalnoj nevolji kad nemaš dolar za WC-papir? A ako si već u takvoj nevolji, zašto nisi otišao u neki kafić i ukrao rolu iz WC-a, umjesto da riskiraš po dućanima?

Odmah sam uvidio logičku pogrešku u svom mišljenju: da bi otišao u WC kafića, moj brat mora nešto naručiti na šanku, a najjeftinija stvar, obična kava, stoji tri dolara. Ako brat nema dolar za rolu WC-papira, kako će imati tri dolara za kavu? Pit, i to je Amerika! – rekao bi manje poznati hrvatski pjesnik s kraja 20. vijeka.

Klasna borba na Manhattanu

Jedno popodne proveo sam na New York City sveučilištu u donjem dijelu Manhattana, gdje sam odslušao marksističko predavanje. Zli jezici neće vjerovati, ali dospio sam tamo posve slučajno. Dan ranije šetao sam tim krajem i naletio na štand s trojicom mladića koji su prodavali časopis “Socijalistički radnik” (“Socialist Worker”).

– Tko ste vi, braćo? – upitao sam ih.

– Mladi socijalisti – rekoše drčno i pozvaše me na to predavanje koje će se sutra održati na njihovom fakultetu u Ulici Thompson br. 238, u učionici 275 na drugom katu.

Sutradan sam, skupa s tridesetak studenata svih rasa i spolova, slušao mladog riđobradog predavača odjevenog u “rebatinke” i kariranu košulju: iznosio je povijesni pregled radničkih štrajkova, od robovskih ustanaka u starom Egiptu do suvremenih radničkih pobuna u Kini i SAD-u. Trudio se studentima plastično predočiti snagu štrajkačke metode:

– Ako u New Yorku sindikat transporta obustavi metro, oko deset milijuna ljudi bit će paralizirano – kazao je, između ostaloga.

Studenti su pozorno pratili njegove riječi, a iz njihovih pitanja i komentara vidjelo se da dijele ljevičarska uvjerenja. Predavač je potom izložio više različitih teorijskih pristupa uzrocima i značenju štrajka, da bi poantirao rečenicom:

– Kao marksisti, moramo gledati štrajk kao sredstvo klasne borbe.

Tu sam se pokušao sjetiti kada sam točno zadnji put čuo misao o klasnoj borbi: to je moralo biti u srednjoj školi, na satu marksizma ili TIPSS-a, negdje 1987. ili 1988. godine. Moralo je proći trideset godina i morao sam preletjeti ocean, štoviše, morao sam doći u prijestolnicu svjetskog kapitalizma, i više od toga, na sâm Manhattan, e da bih u učionici 275 na drugom katu fakultetske zgrade New York City sveučilišta u Ulici Thompson br. 238 ponovo čuo jedinu istinu ovog svijeta, koja će trajati sve dok i posljednji brat ne bude imao dolar u džepu za WC-papir.

SKOJ promašio metu

Slobodna Dalmacija – 12. svibnja, 2017

Torta u lice koju je dobio u Beogradu nije ni prva ni zadnja slastica koja je završila na Levyjevoj glavi, jer ga aktivisti širom Europe uvijek dočekuju na taj način. No to ne znači da se mladim beogradskim komunistima ne može uputiti ozbiljna kritika

 Slavni francuski filozof Bernard-Henri Levy preksinoć je fizički napadnut na tribini filmskog festivala Beldocs u beogradskom Kulturnom centru, par minuta nakon projekcije njegovog dokumentarnog filma “Pešmerga”. Teži incident spriječili su TV snimatelji i pojedinci iz publike, pa je čuveni mislilac prošao tek s moralnim ozljedama.

Akcija protiv Levyja bila je dobro koordinirana: najprije mu je  mlada ljevičarska aktivistica zalijepila tortu u lice, a odmah potom na pozornicu – s koje se Levy obraćao publici – skočila su trojica mladića uzvikujući “Ubojico, napusti Beograd” i “Ovaj gad se zalagao za bombardiranje Jugoslavije osam godina prije intervencije NATO-a”. Jedan od mladića podigao je i transparent s natpisom “Bernard Levy podržava imperijalistička ubojstva”.

Politička orijentacija napadača vidjela se iz potpisa na transparentu: uz riječ SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) stajao je povijesni simbol svjetske ljevice: srp i čekić. Tako se doznalo da su Levyja napali mladi komunisti.

Nakon što je publika izvela mladiće iz dvorane i omogućila Levyju da se vrati na pozornicu, francuski filozof je konstatirao da je to što se dogodilo bio “fašistički čin”, a da on “brani tekovine antifašizma u Europi”. Nad tom Levyjevom bravurom poneki će čitatelj ostati začuđen: kako to da fašistički čin izvode komunisti, odnosno da antifašizam Levy brani od članova upravo onog pokreta koji je predvodio antifašistički otpor u Europi?

Gostovanje u Belgiji

Da bi se to razumjelo, nužno je skicirati političku i moralnu poziciju francuskog filozofa, koji je poznat kao žestoki pobornik ideologije neoliberalizma, Washingtona i NATO-pakta. Već 25 godina ovaj filozof se pojavljuje na lokacijama gotovo svih svjetskih sukoba, gdje “u ime demokracije” traži oružano i nasilno svrgavanje vlasti, te se u tim zemljama ubrzo nakon njegova posjeta gotovo u pravilu događaju “obojene revolucije”, s upitnim ishodima po dobrobit tamošnjih naroda.

Recimo, američku agresiju na Irak Levy je nazvao “moralno opravdanim ratom”, iako se pokazalo da je razlog za napad – navodna činjenica da tadašnji irački diktator Saddam Hussein raspolaže oružjem za masovno uništavanje – bio potpuno lažan, a tu je laž glavom platilo milijun iračkih ljudi.

Mnogi Levyja drže odgovornim i za zapadnu agresiju na Libiju, jer je i tada uoči napada sugerirao francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju da u Libiji treba “uvesti demokraciju”. Kao što znamo, “uvođenje demokracije” u Libiju završilo je ne samo krvavim raspadom jedne od najprosperitetnijih afričkih država, nego i velikim izbjegličkim stampedom iz sjeverne Afrike u Europu, što je ozbiljno zaljuljalo demokratske temelje Starog kontinenta.

Iz ovih razloga Levy je godinama meta ljevičarskih aktivista koji ga okrivljuju za promicanje zapadnog imperijalizma, s teškim i pogubnim posljedicama za narode napadnutih zemalja. Torta u lice koju je dobio u Beogradu nije ni prva ni zadnja slastica koja je završila na njegovoj glavi, jer ga aktivisti širom Europe uvijek dočekuju na taj način: na Youtubeu se mogu naći snimci s njegova gostovanja u belgijskom gradu Namuru, gdje ga je tortom preklani pogodila tamošnja aktivistica.

Drugovi, a gdje je samokritika?

Incident u Beogradu, dakle, nije ništa novo u kontroverznoj karijeri francuskog filozofa. No to ne znači da se mladim beogradskim komunistima ne može uputiti ozbiljna kritika.

Naime, ako su doista baštinici komunističke ideje i skojevci ovog doba, kako se predstavljaju, onda bi morali znati za glavnu metodu rada svojih povijesnih prethodnika, koja se može sažeti u sintagmu “kritika i samokritika”. A u ovom beogradskom slučaju vidjeli smo samo kritiku, dok je samokritika posve izostala.

Njihova kritička opaska “Ovaj gad se zalagao za bombardiranje Jugoslavije osam godina prije intervencije NATO-a” je činjenično točna, ali se odnosi tek na posljednji kadar jugoslavenske drame, čime se previđa ili ignorira stvarni uzrok te drame, koji ne leži u Bernardu-Henri Levyju, nego u Slobodanu Miloševiću.

Stoga je ta opaska u skojevskom duhu trebala glasiti ovako: “Taj gad (Milošević) ne samo što se zalagao za bombardiranje Jugoslavije osam godina prije intervencije NATO-a, nego je taj gad doista i bombardirao dijelove bivše Jugoslavije” (najprije Sloveniju i Hrvatsku, a iduće godine i BiH).

Time bi ta kritička opaska postala i samokritička, jer bi današnji srpski komunisti priznali da je glavni krivac za YU ratove upravo bivši lider srpskih komunista – njihov povijesni prethodnik. Tek nakon što se tortama izbombardira vlastito ideološko dvorište, postaje moralno opravdano gađati agente imperijalizma.

 

 

Jugoslaveni iz Ghetta

U tri glavne europske zemlje politički rastu nekakvi dragani markovine, a dekadentna europska javnost ne samo što ne ustaje na zadnje noge, nego još u značajnom broju podržava te orjunaše

Ako je vjerovati našem čovjeku, orjunaši u Splitu žive vječno. I četnici, naravno: bez njih je juha neslana. O Jugoslavenima nećemo ni govoriti: oni naviru u buljucima, od Meja do Mejaša, od Ravnih njiva do Bačvica. Naš čovjek sve to vidi i teško mu je u duši kad to vidi.

U pokušaju da objasnimo što to točno muči našeg čovjeka, možemo iskoristiti prispodobu o alkoholičarima: dok alkoholičar u svom maliganskom deliriju vidi bijele miševe ili kakve ljupke insekte, našem se čovjeku u njegovoj patriotskoj ognjici priviđaju orjunaši, četnici i Jugoslaveni.

Kad čovjek malo promisli, lako može doći do zaključka da je manja nesreća biti alkoholičar: sasvim je moguće da bijeli glodavci nisu baš ugodni za gledanje, ali oni te bar ne mogu odvući u Jugoslaviju. U optici našeg čovjeka strah od bijelih miševa dječja je igra prema strahu od Jugoslavije.

Drugim riječima, prvomajska zabava Nove ljevice u splitskom klubu Ghetto prošla je u sličnom ozračju kao i nedavna Frljićeva predstava u splitskom kazalištu: građani koji su svojom slobodnom voljom i čistog srca došli na jednu svečanost – teatarsku, odnosno prvomajsku – bili su od strane našeg čovjeka izloženi vrijeđanju, guranju i drugim demokratskim oblicima međuljudskih odnosa, kako ih naš čovjek doživljava.

Hajduk protiv Čukaričkog

U oba slučaja naš čovjek je prozreo zadnje namjere svojih dušmana. Nisu ti bijeli miševi, pardon, nisu ti orjunaši, četnici i Jugoslaveni došli u splitsko kazalište pogledati Frljićevu predstavu, nego se podrazumijeva da su došli obnavljati Jugoslaviju. Isto tako, nisu simpatizeri Nove ljevice i njihovoga gradonačelničkog kandidata Dragana Markovine došli u klub Ghetto proslaviti svjetski radnički praznik i podržati Markovinu, nego su – pogađate – došli obnavljati tu njihovu Krvoslaviju.

Zna dobro naš čovjek: nije to Nova ljevica – to je Nova Jugoslavija. Nije naš čovjek glup: ako Markovina postane gradonačelnik, prvi će mu potez biti da Split pripoji Srbiji, a Hajduka prebaci u Srpsku Jelen Superligu, pa će već prve nedjelje nakon lokalnih izbora Hajduk igrati protiv Čukaričkog, a možda i protiv Voždovca. Ne može nitko zajebati našeg čovjeka.

Stručnjaci tvrde da se našem čovjeku ipak može pomoći. Prije svega, slažu se svi u toj stavci, treba nekako spriječiti da naš čovjek dođe u doticaj s europskom štampom i nedajbože dozna što se to u kurvi Europi događa. Sretna je okolnost, vele eksperti, što naš čovjek ionako ništa ne čita, pa i nisu baš velike šanse da se kontaminira neugodnim vijestima.

Kakvim neugodnim vijestima?

Pa eto, u najvećim i najvažnijim europskim zemljama (osim Rusije) boljševička neman diže glavu i pod krinkom “nove ljevice” pokušava obnoviti Jugoslaviju.

Tako je nekidan na predsjedničkim izborima u Francuskoj onaj komunist Melenchon dobio gotovo 20 posto glasova, zaostavši tek nekoliko postotaka za vodećima.

A u Britaniji, nakon što je premijerka Theresa May najavila mogućnost skorašnjih prijevremenih izbora, ankete pokazuju da onaj marksist Corbyn na čelu Laburističke partije ima preko 30 posto potpore.

Isto toliko u Njemačkoj dobiva onaj bradati orjunaš Schulz što je nedavno postao novi šef tamošnjih socijaldemokrata i najavio snažan partijski zaokret ulijevo.

Europske finte

Kuda god pogledaš, jad i čemer: u tri glavne europske zemlje (osim Rusije) politički rastu nekakvi dragani markovine, a indiferentna, dekadentna i jalova europska javnost ne samo što ne ustaje na zadnje noge, nego još u značajnom broju podržava te orjunaše.

Istina, svi ti uglađeni i svim mastima premazani europski tipovi pričaju o posljedicama krize, radničkim pravima, prekarijatu i klasnoj borbi, a Jugoslaviju formalno ne spominju, ali samo politički slijepac i geopolitički amater može ne vidjeti da se to u Parizu, Londonu i Berlinu opet sklapa nekakva Jugoslavija.

A naš čovjek nit’ je politički slijepac, nit’ je geopolitički amater: da zna što se događa u Europi, prozreo bi on te europske finte i odmah shvatio da u Londonu, Parizu i Berlinu politički drmaju četnici, orjunaši i Jugoslaveni.

Zato je iznimno važno da našeg čovjeka poštedimo tih mutnih i nesretnih europskih novosti, jer to bi moglo samo pogoršati njegovu kliničku sliku. Ako negdje slučajno sretnete našeg čovjeka, nemojte s njim pričati o ovim temama: razgovarajte o pticama, gužvama na granici, Hajduku i Agrokoru. Našem čovjeku je već dovoljno teško i bez surove spoznaje da orjunaši napreduju u Francuskoj, četnici u Britaniji, a Jugoslaveni u Njemačkoj.

Taj naš čovjek, shvatili ste između redaka, nije šampion bistrine. Ali drugog nemamo.

Od kulta ličnosti do bezlične politike

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 37 GODINA UMRO JE DOŽIVOTNI PREDSJEDNIK JUGOSLAVIJE JOSIP BROZ TITO

U proteklih četiri desetljeća simboličko značenje današnjeg datuma dramatično se mijenjalo, odražavajući velike i kompleksne promjene koje su potpuno preobrazile društveni i politički krajolik bivših jugoslavenskih zemalja

Na današnji dan prije 37 godina, u 15 sati i pet minuta, umro je Josip Broz Tito. Tog svibanjskog dana 1980. socijalistička Jugoslavija ostala je bez svog doživotnog predsjednika. Najveći nogometni derbi te države, utakmica između Hajduka i Crvene zvezde, prekinut je krajem prvog poluvremena, a 50.000 ljudi na krcatom Poljudu pokojniku se kroz pjesmu zaklelo da “sa tvoga puta ne skrenemo”.

U proteklih četiri desetljeća simboličko značenje današnjeg datuma dramatično se mijenjalo, odražavajući velike i kompleksne promjene koje su potpuno preobrazile društveni i politički krajolik bivših jugoslavenskih zemalja. Od simboličkog navijačkog obećanja s Poljuda nije ostalo ništa: Titov put samoupravnog socijalizma i vanjskopolitičke nesvrstanosti davno je napušten, a umjesto toga dobili smo neoliberalni kapitalizam i članstvo u NATO paktu. Za razliku od Titove države, koja se u svjetskim okvirima uspjela pozicionirati kao značajan politički faktor i ideološki most između Istoka i Zapada, nove postjugoslavenske države nemaju ni približan utjecaj na svjetska zbivanja.

Prvih deset godina, od 1981. do 1990., današnji su datum obilježavale snažne sirene, koje bi širom Jugoslavije – pa tako i u Hrvatskoj – odjeknule točno u 15.05 sati. Svaki građanin koji bi se tog trenutka zatekao na ulici ili na radnom mjestu imao je obavezu da nepomično odstoji minutu šutnje, u čast pokojnog patrijarha. Kult Titove ličnosti, koji je funkcionirao kao jedan od temelja socijalističke Jugoslavije, tako je nastavio živjeti još puno desetljeće nakon smrti te ličnosti.

MN / Carstvo politikanata

S tom se praksom prestalo 1990. godine, kada je u Europi došlo do rušenja socijalističkih poredaka. Kult ličnosti i jednopartijski sistem zamijenjeni su višestranačkom parlamentarnom demokracijom, u kojoj više nije bilo mjesta za čovjeka koji je gradio besklasno društvo – dapače, tog su čovjeka počeli označavati kao zločinca – niti je više bilo mjesta za antifašističke spomenike, koji su u tisućama letjeli u zrak.

Ipak, Titova bista ostala je na Pantovčaku: novi hrvatski vladar Franjo Tuđman razumio je da bez Titove antifašističke borbe ne samo što ne bi bilo moderne Hrvatske, nego ne bi bilo nikakve Hrvatske. Tako je proteklo drugo post-Titovo desetljeće, od 1990. do 2000. godine.

Treće desetljeće otpočelo je pobjedom lijevo-liberalne koalicije i prvim izbornim porazom HDZ-a. Novi vladari Hrvatske – najprije SDP-ov Ivica Račan, a potom u dva mandata HDZ-ov Ivo Sanader – nisu državu vratili na Titov put, ali su se u javnost počele probijati trezvenije ocjene Titovog lika&djela: nakon neumjerenog pljuvanja iz prethodne dekade, sada se već moglo slobodno govoriti i o pozitivnom dijelu Titove ostavštine.

Konačno, četvrto post-Titovo desetljeće vratilo je stvari u devedesete: od vođa konzervativne kontrarevolucije opet slušamo traktate o “zločincu” i “krvniku hrvatskog naroda”, a njima se pridružila i prva predsjednica Republike Hrvatske, koja je svoj mandat 2015. počela micanjem Titove biste s Pantovčaka: ono što je Tuđman razumio, ona nije uspjela shvatiti.

Danas Hrvatskom neće odjekivati sirene, niti će građani u 15.05 morati stajati nepomično. Umjesto toga, pogledi građana bit će upereni u Hrvatski sabor, gdje se već danima odlučuje hoće li Hrvatska dobiti i treće izbore u manje od godinu i pol dana, a sve to zbog, kako kažu – politikanstva.

Prema definiciji Hrvatskog jezičnog portala, politikant je “onaj koji se bavi dnevnom, neposrednom politikom bez širih pogleda i vizija, koji se iscrpljuje u neprincipijelnim sitnim političkim kombinacijama i borbama i u njima traži političku i drugu korist”. Kako vidimo, u tu se definiciju uklapa većina aktera koji određuju politički život u današnjoj Hrvatskoj. Umjesto kulta ličnosti, danas imamo kult bezlične politike.