Pravna država se ruga navijačima

Nikakvo nadahnuće ne treba da bi se otkrio temeljni razlog zbog kojeg se naši visoki sportski dužnosnici južno od Maslenice osjećaju kao zečevi do kojih dopiru zvuci lovačke hajke. Taj razlog se krije u sistematskom neprovođenju Zakona o sportu

Malo je ružnijih, sramnijih i nemuškijih stvari nego kad dvanaest muškaraca vulgarno vrijeđa jednu ženu. Čak i ako dvojici maloljetnika zažmirimo na jedno oko, ostaje nam ravno deset punoljetnih junačina koji su tako izvrijeđali slavnu skijašicu i aktualnu državnu tajnicu za sport Janicu Kostelić da ona nakon incidenta nije ni otišla na finale WTA turnira u Bolu – zbog čega se i uputila na Brač – već se hitno vratila u Zagreb.

Tko god pamti Janičinu sportsku karijeru, zna da je riječ o psihički iznimno snažnoj i staloženoj osobi, štono se kaže, čeličnih živaca, sportašici koja je uvijek dobro funkcionirala pod pritiskom. Ako je takva osoba nakon incidenta odlučila odustati od daljnjeg putovanja i vratiti se kući, onda možemo samo zamisliti u koliko se neugodnoj situaciji našla i kakve je sve pogrde i psovke morala slušati.

Oko ocjene postupka dvanaestorice osumnjičenih mladića, dakle, nema nikakve dileme: taj postupak je za svaku osudu. Nijedan muškarac sebi ne bi smio dopustiti takvo ponašanje ni kad je sam, kamoli kad je u čoporu.

No to ne znači da treba šutjeti o razlozima zbog kojih se Janica našla u takvom položaju. Bez tog konteksta ne samo što se ne može razumjeti ovaj kolektivni verbalni napad na nju, nego se ne mogu razumjeti ni brojni fizički napadi kojima su u Splitu i Dalmaciji zadnjih godina izloženi visoki funkcionari Hrvatskog nogometnog saveza i drugi akteri nogometne organizacije, od kojih se posljednji dogodio samo tri dana prije ovog incidenta, na istom tom otoku Braču, kada je neformalni vladar Dinama i hrvatskog nogometa Zdravko Mamić završio u moru, mučki udaren s leđa.

Duga sjena Zdravka Mamića

Upravo je spomenuti Mamić najvažnija karika konteksta u kojem se događaju spomenuti incidenti. Ne treba biti osobito pronicljiv istražitelj da bi se utvrdila direktna veza između lika & djela Zdravka Mamića i subotnjeg napada na Janicu Kostelić: dok su sipali uvrede na Janičin račun, dvanaestorica osumnjičenih intenzivno su spominjali Mamićevo ime i prezime.

Nikakvo nadahnuće ne treba ni da bi se otkrio temeljni razlog zbog kojeg se naši visoki sportski dužnosnici južno od Maslenice osjećaju kao zečevi do kojih dopiru lavež ljutitih hrtova i drugi zvuci lovačke hajke. Taj razlog se krije u Zakonu o sportu, odnosno u njegovom sistematskom neprovođenju.

Godinama su navijači Hajduka i inih hrvatskih klubova frustrirano gledali kako Mamićev Dinamo na sudački pogon gazi njihove ljubimce i kako Mamić pretvara hrvatski nogomet u svoju privatnu prćiju. Pred koju godinu pripadnici Torcide odlučili su tome doskočiti nenasilnim putem, preko mehanizama pravne države. Konkretno: donošenjem Zakona o sportu u Hrvatskom saboru, u čemu im je pomogao tadašnji HNS-ov zastupnik Srđan Gjurković. Već i pojedine odredbe tog zakona – poput one da pravomoćno osuđeni likovi ne mogu obavljati nikakve dužnosti u nogometu – jamčile su da će duga sjena Zdravka Mamića nestati iz hrvatskog nogometa.

Rečenice koje nedostaju

Kako znamo, Zakon o sportu je odavno donesen, ali se ne provodi, pa se Mamićeva sjena i dalje nadvija nad hrvatskim nogometom. Pravna država narugala se hrvatskim nogometnim navijačima i oni su shvatili da ih nenasilni način borbe nije doveo nigdje. Tu valja tražiti glavni epicentar uvreda i psovki koje je Janica Kostelić u subotu morala slušati, jer je ona državna tajnica za sport i navijači je dožvljavaju kao dio mehanizma koji Mamiću i njegovim jatacima omogućava da i dalje vladaju hrvatskim nogometom.

Zato je Vlada Republike Hrvatske potpuno u pravu kad je promptno osudila divljački verbalni napad na Janicu Kostelić, i kad je u svom priopćenju istaknula kako su uvrede na njen račun “izraz nepoštivanja i prema njezinim športskim uspjesima, ali i njezinoj aktualnoj dužnosti, unatoč naporima koje čini u uspostavi pozitivnih trendova u hrvatskom športu”. Ali u tom priopćenju nedostaje jedna logična rečenica u kojoj bi se jasno naznačilo kako neprovođenje Zakona o sportu predstavlja “izraz nepoštivanja prema pravnoj državi i nogometnim navijačima, unatoč naporima koje oni čine u uspostavi pozitivnih trendova u hrvatskom športu”.

Isto tako, i Hrvatski olimpijski odbor (HHO) potpuno je u pravu kaad ističe da je “ponašanje skupine muškaraca koja je na Braču dočekala i vrijeđala Janicu Kostelić, državnu tajnicu za sport, sramotno i neprihvatljivo u civiliziranom društvu.” Međutim, i u njihovu priopćenju nedostaje slična logična rečenica, u kojoj bi se naglasilo da je “ponašanje skupine muškaraca koja je zavladala hrvatskim nogometom sramotno i neprihvatljivo u civiliziranom društvu”.

Dokle god te logične rečenice budu nedostajale u priopćenjima državnih institucija, gledat ćemo ovakve incidente u Dalmaciji.

Može li marksist voditi kolijevku kapitalizma?

Slobodna Dalmacija – 1. lipnja, 2017

Medijska zvijezda u Britaniji Corbyn postaje nakon što se od supruge razveo zato što je njihova sina upisala u elitnu, umjesto u državnu školu. Nije mogao podnijeti da obiteljskim primjerom pogazi svoje marksističke ideale

Čim je u finišu izborne kampanje u Velikoj Britaniji Laburistička partija smanjila anketnu prednost torijevaca na šest posto – a prije dva mjeseca razlika je iznosila 20 posto – opet je u fokus javnosti došao 68-godišnji samosvojni šef laburista Jeremy Corbyn. Opet se otvorilo drevno pitanje iz 19. vijeka: može li radikalni ljevičar voditi kolijevku kapitalizma?

Corbyn je marksist starog kova, koji se 2015. u kampanji za novog šefa laburista nije libio izjaviti kako je Karl Marx “velika figura od koje možemo mnogo toga naučiti”. Uspoređuju ga s američkim vršnjakom Bernijem Sandersom, odnosno s mladim grčkim premijerom Alexisom Tsiprasom, iako je Corbyn politički ljeviji od obojice, a pritom fizički znatno vitalniji od Sandersa.

Dugogodišnji kolumnist prokomunističkog lista “Morning Star” i miljenik britanskih sindikata, Corbyn je žestoki protivnik privatizacije te agitira za nacionalizaciju Britanskih željeznica i drugih javnih poduzeća. Od početka neoliberalne krize protivi se politici štednje, zahtijeva svima dostupno školstvo i zdravstvo, te inzistira da minimalna satnica u Britaniji bude deset funti.

Takvim stavovima šokira stranačke kolege, ali privlači britansku mladost, koja prvi put u svojim životima s tako visokog mjesta čuje da kapitalizma nije najbolji od svih svjetova. Upravo su ga mladi Britanci 2015. doveli na čelo stranke: deseci tisuća mladih učlanilo se tada u laburiste samo kako bi glasali za Corbyna.

Minut šutnje za IRA-u

On je možda i najneposlušniji partijac u demokratskom svijetu: u britanskom parlamentu je više od 500 puta glasao protiv stajališta vlastite stranke. Od početka je kritizirao politiku “Trećeg puta” tadašnjeg laburističkog prvaka Tonyja Blairea, držeći da taj kompromis socijaldemokracije s kapitalizmom nije ništa drugo do izdaja nižih slojeva britanskog društva.

Protivio se Blairevom ulasku u imperijalni rat u Iraku, pa 2003. predvodi koaliciju “Zaustavite rat!” koja je organizirala antiratne proteste na koje je došlo dva milijuna Britanaca. I nekidan je, nakon terorističkog napada u Manchesteru, izjavio da dio odgovornosti za islamski terorizam snosi i Velika Britanija, jer je sudjelovala u napadima na Libiju i Siriju.

Traži ukidanje monarhije, samostalnost Sjeverne Irske, jednostrano nuklearno razoružanje Britanije i napuštanje NATO-pakta. Politički je pokrovitelj kampanje “Solidarnost s Palestinom”, koja zbog stanja u Gazi propagira bojkot izraelskih proizvoda: tim angažmanom Corbyn je izazvao bijes moćnih svjetskih lobija.

U britanskom parlamentu ovaj vegetarijanac i pacifist sjedi od 1983., otkad je neprestano biran kao zastupnik londonske općine Sjeverni Islington. Već 1984. dolazi na novinske naslovnice, kada ga pred ambasadom Južnoafričke Republike hapse zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv aparthejda. U to doba u parlament kao gosta dovodi Gerryja Adamsa, vođu Sinn Feina – političkog krila Irske Republikanske Armije – a 1987. u parlamentu traži minut šutnje za osam boraca IRA-e koje su specijalci britanskog SAS-a ubili u zasjedi u sjevernoirskom selu Loughgall.

‘Vječni adolescent’

No prava medijska zvijezda u Britaniji postaje tek 1998. godine, i to zbog privatnog života: od čileanske supruge Claudie Bracchitte, s kojom ima tri sina, razveo se nakon što je ona najstarijeg sina Bena upisala u elitnu privatnu školu Queen Elizabeth u obližnjem Barnetu, suprotno njegovoj želji da mu prvijenac pohađa državnu školu u Islingtonu. Ljevičar starog kova nije mogao podnijeti da obiteljskim primjerom pogazi marksističke ideale.

Britanski mediji bili su zapanjeni, što je 2015. evocirala novinarka “Telegrapha” Rosa Prince: “Bio je to vrhunac Blaireove ere, i ideja da postoji političar koji je žrtvovao vlastiti brak za svoje socijalističke principe mnogima je bila neodoljiva.”

Corbyn je najskromniji britanski političar, što mu priznaju i politički protivnici: od svih zastupnika britanskog parlamenta, on troši najmanje, te se u godišnjim izvještajima redovno nađe na zadnjem mjestu. Nema tu izdatataka za reprezentaciju, čak ni putnih troškova: Corbyn nema automobil, a na posao ide biciklom. Troškovi njegova ureda praktično se svode na uredski pribor.

Oni koji bi ga svrstali u populiste trebaju pročitati kako ga je 2015. portretirao “Telegraphov” komentator Leo McKinstry, bivši laburistički aktivist koji Corbyna poznaje od mladosti. McKinstry piše kako je Corbyn “zadržao sve svoje poglede i stavove koje je iskazivao još na prvim studenskim demonstracijama 60-ih godina”, pri čemu to navodi u negativnom kontekstu, smatrajući ga “vječnim buntovnim adolescentom” i “nereformiranim trockistom”.

Zaključno: na obzoru, kao potencijalna mogućnost, stoji humanije društvo od ovog koje živimo, a ako se taj humanistički potencijal ikada realizira, to će biti zasluga ljudi poput Jeremyja Corbyna. Danas klaun iz prošlosti, sutra prorok bolje budućnosti.