Posljednji raport kod Tita

IN MEMORIAM

LOVRE REIĆ (22. LIPNJA 1920. – 25. SRPNJA 2017.)

Slobodna Dalmacija – 28. srpnja, 2017.

Već tri dana živimo bez Lovre Reića. Veliko partizansko, antifašističko srce zauvijek je stalo u utorak u splitskoj bolnici, mjesec dana nakon 97. rođendana.

Po svim zakonima fizike i logike ovaj je čovjek davno trebao biti mrtav. Tri ratna ranjavanja, dva poslijeratna infarkta i jedan pjegavi tifus na Sutjesci ubili bi i konja, ali žilavi Splićanin iz Varoša bio je čovjek posebne sorte.

Kad je na Sutjesci cijelu noć s 13. na 14. lipnja 1943. ležao ispod mrtvih tijela pobijenih ranjenika i tifusara, kao jedini koji je preživio njemačke rafale, dok su švapski psi lajali iznad njega jer su osjetili da u toj hrpi tjelesa jedno srce još kuca, i dok su njemački vojnici, slušajući pse, bajunetima probadali leševe ispod kojih se Lovre sklonio, tražeći to zadnje živo partizansko srce, u toj nepojmljivoj situaciji, dakle, tada 23-godišnji mladić nije vrtio slike iz svog života, kako bi se to očekivalo iz literature.

Umjesto toga, u ruci je stiskao posljednju preostalu bombu i razmišljao o filozofskim i moralnim posljedicama njenog aktiviranja, što je preklani opisao u našem listu:

“Bio sam tada u dilemi je li to neki moment oportunizma i izdaje ako ne bacim bombu, jer oni su ubili moje drugove, i ja kažem sâm sebi: ‘Lovre, šta radiš, imaš bombu, zašto je ne baciš?’ I kažem opet sâm sebi: ‘Ako bacim bombu, ubiću nekog, ali će posli ubit oni mene.’ I kažem: ‘Ako ostaneš živ, imaćeš prostora i vremena da osvetiš ove drugove iznad tebe.’ To je bio sukob odluke, ne šta ću ostat živ, nego da mogu nastavit borbu. I onda sam reka: ‘Ne! Ako te ubode, izdrži ubod i ostani živ da možeš osvetit drugove!'”

I dobru je odluku donio: bajunet nije stigao do Lovrina srca, Nijemci su otišli, a on je od umora zaspao ispod mrtvih tijela svojih drugova. Kad se probudio, nastavio je svoj put i u ostatku rata dospio osvetiti sve s kojima je te noći spavao: sudjelovao je u oslobađanju Livna, Bihaća, Gospića i Knina, a 1. svibnja 1945., u jedan i trideset ujutro, kao zapovjednik Prvog bataljuna X. brigade XX. Dalmatinske divizije, prvi je ušao u Trst, dva dana prije Engleza.

U službenoj anamnezi liječničkog konzilija ostat će zapisano da je drug Lovre Reić umro od posljedica upale pluća, od koje se stogodišnji organizam, nakon prethodnog loma kuka, nije uspio obraniti. Ali svi koji su poznavali ovog nevjerojatnog starca, dobro znaju da je umro od – tuge.

Jer četrdeset dana ranije umrla je njegova životna drugarica Anka, koja je zadnjih godina bila nepokretna, pa se on svakodnevno i cjelodnevno brinuo o njoj: kuhao, prao, čistio. Kako je venula Anka, venuo je i on. Nakon njezine smrti izdržao je još četrdeset dana korote i taj četrdeseti dan otišao svom Bogu, maršalu Titu, na posljednji raport.

Ništa mu nisu mogli ni njemački avioni, ni talijanski mitraljezi, ni ustaško-četnička kvislinška bratija, ni revizionisti ovog doba, koji bi mijenjali nepromjenjivu historiju Drugog svjetskog rata. Stari skojevac, nositelj Partizanske spomenice 1941. i tri ordena za hrabrost, umro je od ljubavne žalosti.


Ruski medvjed u psihološkoj prednosti pred američkim grizlijem

Slobodna Dalmacija – 5. srpnja, 2017

Pozitivni ishodi susreta ugroženi su nejednakom pozicijom sugovornika. Putin je u znatno komotnijem položaju, jer ima puno veću podršku birača, pa u razgovoru može ići dalje nego Trump, kojemu rejting u SAD-u pada prije nego s Putinom prozbori i riječ

Najzad će se dogoditi – na marginama summita G-20, koji se u četvrtak i petak održava u Hamburgu, susrest će se predsjednici Amerike i Rusije, Donald Trump i Vladimir Putin.

Mnogi taj susret nazivaju “najvažnijim vanjskopolitičkim događajem godine”, čime uranjamo u temeljni paradoks svjetske politike: kako je moguće da se “vanjskopolitički događaj godine” – susret dvojice najmoćnijih Zemljanina – odvija na “marginama” bilo čega? Nisu li “margine” sinonim za nešto sporedno?

U toj službenoj marginalnosti nečeg što je objektivno najvažnije političko pitanje današnjeg svijeta zapravo i leži nevolja svijeta. Ali takve su tzv. objektivne okolnosti.

Nije da Putin i Trump nemaju o čemu (hitno) raspraviti. Na meniju su im prije svega Ukrajina i Sirija – gdje su obje strane direktno uključene u sukobe, ali na suprotnim stranama – a potom i čitav niz tema i problema čije nerješavanje ugrožava mir u svijetu: Sjeverna Koreja, NATO-ov štit u Istočnoj Europi, bliski susreti ruskih i američkih ratnih aviona nad Baltikom, sankcije Rusiji, međunarodni terorizam, Venezuela, čak i Arktik. A imaju i temu svih tema: normalizacija rusko-američkih odnosa.

“Najvažnije je što će biti prevladana nenormalna etapa u našim odnosima, jer će dvojica lidera prvi put razgovarati licem u lice”, kazao je ovih dana ruski šef diplomacije Sergej Lavrov.

“Napetosti između Rusije i SAD-a su se često događale i prije, i često su prevladavane”, poručio je, pak, doajen američke politike i diplomacije Henry Kissinger, nakon što se nekidan u Kremlju sastao s Putinom.

MN / ‘Američki izdajnik’

Diplomatski lavovi su, dakle, umjerenim optimizmom otvorili opciju “konstruktivnog razgovora” dvojice lidera i naznačili moguće pozitivne ishode susreta u Hamburgu. Ali ti su ishodi ugroženi nejednakom početnom pozicijom dvojice moćnih sugovornika.

Putin je u značajno komotnijem položaju. Osim što će mu to biti već četvrti američki predsjednik s kojim se bilateralno susreće – dok je Trumpu ovo premijerni “dejt” s vođama Rusije – Putin ima veću podršku matičnog naroda: anketni rezultati njegove popularnosti u Rusiji kreću se oko 80 posto, dok Trumpa podržava manje od 40 posto Amerikanaca. To znači da Putin u razgovoru može ići dalje nego američki kolega – bez straha da će mu se srozati rejting kod Rusa – te da bi za provođenje eventualnih dogovora imao puno manje političkih prepreka nego Trump.

S druge strane, Trumpov rejting u SAD-u pada prije nego s Putinom prozbori i riječ: već i činjenica susreta s “glavnim protivnikom slobodnog svijeta” – što je dominantni američki narativ o ruskom predsjedniku – poslužit će medijima u SAD-u da ospu artiljerijsku paljbu po Trumpu iz svih oruđa, sa starom temeljnom optužbom da je “ruski čovjek”, odnosno “izdajnik koga su na vlast doveli Rusi”.

O medijskoj histeriji koja o toj temi vlada u SAD-u, govori istup glasnogovornice Bijele kuće Sarah Sanders, koja je objavila da su lažne vijesti o Rusiji i ruskoj vezi s Trumpom u američkim TV kućama zauzele u svibnju i lipnju 70 puta više programa nego vijesti o gospodarstvu. Zato Trump, kako bi amortizirao napade u domaji, mora taktizirati mnogo više nego ruski subesjednik.

MN / ‘Otvoren za sve formate’

Ta razlika u opuštenosti izbila je već pri protokolarnom dogovoru dviju strana o trajanju razgovora. Dok su iz američkog tabora prodrli glasovi da bi Trump želio dug protokolarni razgovor, ali mu administracija savjetuje tek kratak sastanak, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov poručuje da je Putin “otvoren za bilo koji format razgovora koji odgovara Amerikancima”.

U čitavu priču posredno je uključena i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Naime, u četvrtak će Trump, neposredno prije leta za Hamburg, službeno boraviti u Varšavi, gdje će održati govor na konferenciji Inicijative Tri mora (Jadran-Baltik-Crno more), čijim se pokretanjem diči hrvatska predsjednica, koja javno ističe da Trump u Varšavu dolazi i na njen poziv. Taj je višemorski projekt, međutim, uzbunio stare europske demokracije, prije svih Njemačku, koja drži da se njime želi podijeliti Europu, što bi bio američki interes.

Njemački tjednik Die Zeit tako upozorava kako je spomenuta inicijativa zapravo iskaz “starog sna poljskih konzervativaca” o tzv. Međumorju – po kojem bi Poljska imala svoju zonu utjecaja u prostoru od Baltika do Crnog mora – a što Trump želi iskoristiti za podjele unutar Europske unije, prije svega kako bi spriječio približavanje EU i Rusije.

Osim što se tu nazire i ozbiljan rascjep između Hrvatske i Njemačke oko viđenja međunarodne uloge naše zemlje – dok nas Predsjednica odvlačenjem na Baltik želi udaljiti od balkanskog pupka, Njemačka i ine vodeće zemlje Zapadne Europe prvenstveno nas vide kao “lokomotivu Zapadnog Balkana” – ovo Trumpovo blic-gostovanje u Varšavi, baš uoči Hamburga, može proizvesti još jedan hamburški kamen spoticanja.


Kalif je možda mrtav, ali kalifat živi vječno

Slobodna Dalmacija – 6.srpnja, 2017

Islamski fundamentalisti u Jugoistočnoj Aziji oglašavali su se i ranije, sporadičnim terorističkim napadima, no krajem svibnja poduzeli su akciju još neviđenu na Dalekom Istoku: zauzeli su čitav jedan grad, Marawi na Filipinima

Naizgled, Islamska Država (ISIL) broji zadnje dane, a kalifat se raspada pred našim očima, u realnom vremenu. Njihova prijestolnica Mosul u Iraku – odakle je u ljeto 2014. samoprozvani kalif Abu Bakr al-Baghdadi urbi&orbi obznanio kalifat – kao i Raqqa u Siriji, nalaze se pred oslobođenjem. Zadnji Baghdadijevi borci u oba grada – okruženi iračkim milicijama u Mosulu, a kurdskim borcima Sirijskih demokratskih snaga (SDF) u Raqqi – čekaju obećanu smrt.

Teroristi trpe poraze na svim frontovima: izgubili su više od 80 posto teritorija u Iraku i više od 60 posto u Siriji, uključujući gotovo sve gradove, pa su im ostala uglavnom tek uporišta u pustinjskim dijelovima napadnutih zemalja. Pritom su izgubili i glavninu boraca i većinu zapovjednika, a ruski i iranski izvori tvrde da je mrtav i sâm Baghdadi.

Paralelno s time, mogućnost regrutacije novih boraca značajno im je smanjena. Pristiže im sve manje novca, a internetska propaganda im je ograničena, tako da je sve manje i dobrovoljaca, a i oni se sve teže probijaju do Iraka i Sirije.

Opći je dojam da noćna mora planeta – koja je otpočela prije tri godine, taman negdje u ovo vrijeme, dok je svijet pratio nogometni Mundijal u Brazilu – dolazi svom željenom kraju. Izgleda da je međunarodna organizacija fašista, koja je ideologiju izgradila zloupotrebom islama, napokon slomljena. Čini se, možemo odahnuti.

No je li baš tako?

Duh dopuštene mržnje

Prije svega, čak i ako doživimo potpuni vojni slom terorista – do čega još nije došlo – štura je činjenica da neće nestati fundamentalistička ideja koja je u srži Islamske Države. Baklja vjerskog fanatizma je zapaljena, duh dopuštene mržnje prema Drugima je izašao iz boce: taj duh se može primiriti godinama, pa i desetljećima, ali u svakoj generaciji naći će se dovoljno nesretnika koje će privući taj fašistički zov.

Međutim, potpuni vojni slom Islamske Države nije uopće na vidiku. Jest možda u Siriji i Iraku, pa i čitavom Bliskom Istoku, ali čini se da su teroristički stratezi otvorili novu svjetsku frontu, koja je još i veća od Bliskog Istoka – čitavu Jugoistočnu Aziju. Uostalom, ISIL je još 2015. najavio “hidžru”, odnosno premještanje izvan granica Bliskog Istoka.

Islamski fundamentalisti u Jugoistočnoj Aziji oglašavali su se i ranije, sporadičnim terorističkim napadima – sjetimo se slučaja iz sad već davne 2002. godine, kad je u simultanim eksplozijama u više noćnih klubova na Baliju ubijeno više od 200 stranih turista. Samo u travnju i svibnju ove godine u Indoneziji i na Tajlandu dogodilo se više samoubilačkih i inih terorističkih napada na autobusnim stanicama i po trgovačkim centrima, čiji su akteri bile skupine povezane s ISIL-om.

No krajem svibnja azijski teroristi otišli su korak dalje i poduzeli akciju još neviđenu na Dalekom Istoku: zauzeli su čitav jedan grad, Marawi na Filipinima.

Marawi nije milijunski grad poput Mosula, ali ima solidnih 200.000 stanovnika, nešto kao Split. Riječ je o gradu na južnom filipinskom otoku Mindanao, koji čini trećinu filipinskog arhipelaga i gdje prebiva najveći dio muslimanske manjine na većinski katoličkim Filipinima.

Kalifat Mindanao

Premda izvještaji kazuju da u gradu nema više od 500 džihadista – pripadnika radikalne islamističke organizacije Maute – oni su tako dobro utvrđeni da filipinska vojska tjednima ne uspijeva osloboditi grad. Na Filipinima traje izvanredno stanje, a iz Vlade poručuju kako teroristi “žele preuzeti Mindanao i pretvoriti ga u kalifat”.

“Ranije su bili samo lokalna teroristička skupina, ali sada su se povezali s ISIL-om”, izjavio je tada visoki službenik filipinske vlade Jose Calida, dodavši kako se “ovo već pretvorilo u invaziju stranih terorista koji su se odazvali pozivu ISIL-a da krenu na Filipine ako im je preteško doći do Iraka ili Sirije”.

Osim dobrovoljaca iz Indonezije i Malezije, u borbama na Filipinima dosad su poginuli barem jedan Saudijac, Jemenac i Čečen. Pad Mosula, kako vidimo, sigurno neće uništiti internacionalnu privlačnost ISIL-a. Baghdadi je možda mrtav, ali Islamska Država, nažalost, živi vječno.


Tisuću malih Baghdadija

U Jugoistočnoj Aziji živi 15 posto svjetskih muslimana, njih 240 milijuna. Još 2014. Savez država Jugoistočne Azije (ASEAN) – koji obuhvaća Brunej, Filipine, Indoneziju, Kambodžu, Laos, Maleziju, Mijanmar, Singapur, Tajland i Vijetnam – izrazio je zabrinutost zbog širenja radikalnih islamističkih terorista na taj dio svijeta, ustvrdivši da u regiji djeluje između 60 i 80 islamističkih skupina koje su povezane s ISIL-om.

Sigurnosne službe tih zemalja tvrde da je na ratišta Sirije i Iraka otišlo oko tisuću osoba iz Jugoistočne Azije. Tamošnje vlasti strahuju da bi njihov povratak mogao zapaliti Aziju.

Francuski buldog protiv američkog pit-bulla

Macronove izjave daju nagovještaj da možda svjedočimo rađanju jakog europskog političara koji bi Europu pokušao izbaviti iz statusa američke političke provincije. Možda smo u liku investicijskog bankara dobili novog Charlesa de Gaullea

Rutinska vijest glasi da je novi francuski predsjednik Emmanuel Macron ovog tjedna, nakon sastanka s ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom, poručio da za rješavanje krize u Ukrajini nema boljeg načina od sporazuma iz Minska. Time se direktno suprotstavio stavu SAD-a, čiji je državni tajnik Rex Tillerson prije dva tjedna obznanio da Trumpova administracija ne želi biti taoc Minskog sporazuma – u čijem donošenju nije ni sudjelovala – te da bi se Kijev mogao dogovoriti s Moskvom i mimo tog političkog aranžmana.

Naizgled, ništa epohalno: sitna nesuglasica između dva zapadna saveznika oko jednog pograničnog europskog incidenta.

No kad se taj Macronov istup stavi u kontekst njegovih dosadašnjih izjava o ključnim svjetskim temama, stvari poprimaju konkretnije obrise te se iza privida sitne američko-francuske čarke mogu nazrijeti konture dubljeg raskola između SAD-a i Europe.

Kad je prije mjesec dana – dva tjedna nakon što je stupio na predsjedničku dužnost – u Versaillesu ugostio predsjednika Rusije Vladimira Putina, novi stanar Elizejske palače je istaknuo da bez Rusije nema rješenja svjetskih problema, objasnivši kako je “nužno razgovarati s Rusijom, jer postoji više međunarodnih tema koje neće biti riješene bez čvrstog dijaloga s njima”.

A tjedan ranije, dajući veliki intervju za osam europskih novina, francuski predsjednik je kazao da u Siriji, osim Bashara al-Assada, ne vidi političku figuru koja bi nakon rata mogla voditi tu zemlju, a da ima kapacitet spriječiti njenu dezintegraciju.

Assad bi dobio 90 posto

“Novi stav kojeg sam iznio jest da odlazak Bashara Al-Asada nije preduvjet za rješenje situacije, jer se nitko nije pokazao da bi mogao biti njegov legitiman nasljednik, odnosno ionako nema nikoga tko bi ga uspješno mogao zamijeniti”, obznanio je Macron europskoj javnosti te najavio novu francusku politiku prema Siriji.

“Neću dozvoliti da američki neo-konzervativizam uđe u Francusku. Cilj francuske politike biti će postizanje ‘stabilnosti’ u Siriji, a ne ulazak u konflikt kao što je bio onaj u Libiji. Koji je bio ishod tih intervencija? Propale države u kojima buja terorizam. Ja ne želim to za Siriju”, rekao je Macron, poručivši kako se “boriti moramo isključivo protiv terorista i tu nam naročito treba pomoć Rusije”.

Time je predsjednik Francuske pokazao značajan (verbalni) zaokret od politike SAD-a, koja od početka rata u Siriji, s povremenim taktičkim varijacijama, traži odlazak Assada s vlasti. Doduše, zlobnici tvrde da je Macrona na takav stav prema svom sirijskom kolegi ponukao američki republikanski senator Richard Black, koji je nešto ranije u intervjuu za ruski Sputnik javno priznao kako obavještajni podaci, koji su mu kao senatoru dostupni, ukazuju da bi Assad premoćno dobio izbore u Siriji.

“U kontaktu sam s više osoba koje su surađivale na obavještajnim izvještajima o Siriji i nekoliko stvari koje sam dobio vrlo su zanimljive. Trenutno, ako bi se održali izbori u Siriji, Assad bi vjerojatno ponovno bio izabran s 90% glasova, a to uključuje i teritorije koji se nalaze pod okupacijom terorista”, istaknuo je ovaj senator iz Virginije.

Europska fronta otpora

Kako bilo, Macronove izjave daju nagovještaj da možda svjedočimo rađanju jakog europskog političara koji bi Europu pokušao izbaviti iz statusa američke političke provincije. Drugim riječima, možda smo u liku investicijskog bankara i klasičnog agenta neoliberalnog kapitalizma dobili novog Charlesa de Gaullea, koji je imao snage i kuraži da Francusku svojedobno izvuče iz NATO-a, procijenivši da tako bolje štiti interese zemlje čiji je predsjednik.

Naravno, par verbalnih lasti ne može činiti nikakvo proljeće, a kamoli nekakvo “europsko proljeće”, ali vrijedi zapaziti da se i u političkom vrhu Starog kontinenta lagano konstituira fronta otpora velikom prekoatlantskom bratu.

Jer i njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je rekla da se Europa više ne može osloniti na ‘vanjske saveznike’ – aludirajući na SAD – te poručila kako je došlo vrijeme da ‘Europljani uzmu sudbinu u svoje ruke’. A još ranije je šef Europske komisije Jean-Claude Juncker prozborio o nužnosti uspostave Europske vojske, čime bi se bitno smanjio američki utjecaj na naš kontinent.

Pretjerano bi bilo reći da se budi neka nova Europa, koja bi razumjela da je za nju najbolje biti most između Istoka i Amerike, kao faktor stabilnosti u nemirnom i nepouzdanom svijetu: u današnjoj Europi nema dalekosežnih političkih umova. Ali možda gledamo početak promjena.