Don Plenković: ‘Radujem se što je Goldstein umro’

Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta (…), obzirom na more laži što ih je širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod…’ – tako piše svećenik Mili Plenković

Smrt Slavka Goldsteina, velikog hrvatskog intelektualca židovskog porijekla, potvrdila je da u dijelovima hrvatskog društva caruju mržnja, netolerancija i primitivizam.

Prije svega, pogreb je prošao bez službenih predstavnika Vlade i Sabora, iako je Goldstein to zaslužio iz barem dva krupna razloga. Prvo, bio je jedan od najvećih intelektualaca Hrvatske, njen kulturni velikan. Drugo, kao suosnivač i prvi predsjednik HSLS-a, prve političke stranke u suvremenoj Hrvatskoj (osnovane u svibnju 1989.), položio je kamen temeljac za parlamentarnu demokraciju u Hrvata.

Premijeru Andreju Plenkoviću sve to nije bio dovoljan motiv da u petak dođe na Mirogoj, ili barem pošalje osobnog izaslanika. Jedan častan život tako je završen posthumnim državnim skandalom, za kojeg pokojnik nije kriv.

Dalje, na pogreb nije došao nitko iz Katoličke crkve, iako je Goldstein jedno vrijeme bio predsjednik Židovske općine Zagreb, a kasnije židovske vjerske zajednice Beth Istrael. Za razliku od Pravoslavne crkve, čiji su predstavnici došli na Mirogoj, na Kaptolu nisu našli za shodno da službeno isprate duhovnog lidera jedne od najznačajnijih vjerskih zajednica u zemlji.

Blasfemična objava

No, ako je Plenković u ime svjetovne vlasti počinio “grijeh propusta”, jedan njegov prezimenjak s Hvara pobrinuo se da riječima “osvjetla obraz” crkvenoj vlasti. Govorimo o svećeniku don Mili Plenkoviću, hvarskom župniku i predstojniku Katehetskog ureda Hvarske biskupije. Evo kako je taj sveti čovjek na Facebooku komentirao Goldsteinovu smrt:

“Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno obzirom na more laži što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve mrzi laž (Jahve mrzi lažljivi jezik Izr 6, 16).”

Imamo, dakle, župnika koji se veseli smrti jednog čovjeka. Možemo samo nagađati što je tog slugu Božjeg nagnalo na ove blasfemične retke. Možda činjenica da je Slavko Goldstein 1942., sa svojih 14 godina, skupa s majkom i bratom otišao u partizane?

A gdje je drugo mogao ići dječak kojem su ustaše 1941. ubili oca, uglednog karlovačkog knjižara? Da nije došao kod Tita, i on bi doživio očevu sudbinu. No, u izopačenoj logici ovog fratra borci protiv ustaškog zla postaju “mrzitelji Hrvatske”.

Ili župniku smeta posljednja, lani objavljena Goldsteinova knjiga “Jasenovac: tragika, mitomanija, istina”, gdje autor uvjerljivo, argumentirano i efektno prokazuje revizionističke laži o karakteru ustaškog logora smrti, čime je dao značajan obol u sprečavanju rehabilitacije najmračnijeg hrvatskog režima u povijesti, kojeg određeni dijelovi Katoličke crkve potiho slave?

Što god bio razlog ovakve “fejsbuške homilije” don Plenkovića, jasno je da je hvarski župnik zašao s one strane evanđelja.

Doveo sam Engelsa kući u Manchester

Slobodna Dalmacija – 16. rujna, 2017

U Ukrajini nisu znali što da rade s tim kipovima: zakon nalaže da se spomenici uklone, ali ne kaže kako. Seljaci bi samo sklonili kip iza prve kuće, pa smo pitali: ‘Znači, čuvate ga?’ A oni kažu: ‘Za svaki slučaj, ako se zakon promijeni’

Glavni gost jubilarnog petog Festivala alternative i ljevice u Šibeniku (FALiŠ), posvećenog stogodišnjici Oktobarske revolucije, bio je britanski umjetnik Phil Collins. Za razliku od slavnog imenjaka i prezimenjaka iz nekadašnje rock-grupe Genesis, umjetnički alat ovog “šibenskog” Phila Collinsa nisu vokal i bubnjevi, već kamera. Ovaj Collins pretežno se bavi videom i filmom, a za svoje radove – često situirane u dramatične političke kontekste, od Kosova do Iraka, od Palestine do Indonezije i Kolumbije – bio je nominiran za prestižnu Turnerovu nagradu.

Već prvim radom iz 1999. godine, 11-minutnim videom pod naslovom “Kako napraviti izbjeglicu” – snimljenom u izbjegličkim kampovima Stenkovec i Čegrane za vrijeme rata na Kosovu – Collins je pokazao autorsku sklonost za političke teme. Najpoznatiji njegov rad je “I konje ubijaju, zar ne?”, remake istoimenog filma Sydneya Pollacka iz 1969. godine, čija se radnja odvija na plesnom maratonu za vrijeme Velike depresije 1930-ih u SAD-u, ali je Collins izmijenio politički kontekst: on disko-maraton snima u palestinskom Ramallahu, a glavni akteri su mladi Palestinci.

Političku crtu Collins je iskazao i u svom posljednjem radu, zbog kojeg je i pozvan na FALiŠ: iz Ukrajine u Manchester kamionom je prevezao 3,5-metarski spomenik njemačkom filozofu i suosnivaču znanstvenog socijalizma Friedrichu Engelsu, svečano ga 16. srpnja otkrio na Manchester International Festivalu (MIF), te ga nakon festivala ostavio na jednom od manchesterskih trgova.

S britanskim artistom razgovarali smo u subotu, neposredno prije nego je novinar i književnik Jurica Pavičić na krcatom šibenskom Trgu Ivana Pavla II. (Mala loža) s njim održao javni intervju na temu “Moj put s Engelsom”.

– Otkud Engels u vašem životu?

– Prvo ključno djelo, “Položaj radničke klase u Engleskoj”, Engels je napisao u Manchesteru. Knjiga je 1845. objavljena u Parizu, ali je većinu bilješki Engels prikupio u Manchesteru, radeći za očevu tvrtku. Tu je on uvidio bijedu radničke klase: nezaposlenost, teške radne uvjete, male nadnice. A ja sam studirao u Manchesteru, te sam uočio da u cijelom gradu nema nijednog znaka sjećanja, nikakvog vizualnog simbola da je taj čovjek tu živio i da je u tom gradu napisao svoje kapitalno djelo. A od 2008. i početka krize sve više ljudi trpi posljedice slične onima koje je on opisao još 1840-ih, pa mi je postala jasna veza između Engelsa i današnjice.

– Vi držite da je Engels zaslužio spomenik u Manchesteru?

– Apsolutno. Pa on je tamo živio više od dva desetljeća. Imao je 22 godine kad je došao u Manchester i to ga je manchestersko iskustvo formiralo kao čovjeka i mislioca. Nakon Manchestera on upoznaje Marxa u Parizu i postaje njegov najbliži suradnik, pa je i dovršio “Kapital” nakon Marxove smrti. Ima nešto u Engelsu što ljude tjera da ga vole. On je po danu kapitalist koji zarađuje, a po noći komunist koji piše o rušenju kapitalizma. Financirao je Marxa i bio mu odani prijatelj sve do kraja života.

– Ali Manchester je jedan od simbola kapitalizma. Malo je neobično vidjeti Engelsa u takvom ambijentu?

– Manchester je prvi moderni industrijski grad, zapravo prvi kapitalistički grad, sa svom magijom kapitalizma, ali i s proturječnostima kapitalizma. Manchester je točka susreta tih borbenih krajnosti: taj grad simolizira magiju kapitalizma, ali i otpor kapitalizmu, od čartističkog pokreta nadalje. No ta druga, buntovna i radikalna strana Manchestera nije uopće zastupljena u gradskim simbolima i spomenicima. Stoga će Engelsov spomenik barem malo ublažiti tu neravnotežu.

– Kako ste došli do Engelsova spomenika?

– Kad su u Ukrajini počeli rušiti kipove, bilo mi je logično da ga dovedem kući. Tražio sam Engelsa po selima i gradovima, bio sam u Saratovu, na Volgi, po Bjelorusiji i na kraju širom Ukrajine, gdje je 2015. donesen zakon o uklanjanju simbola sovjetske ere. Tamo nisu znali što da rade s tim kipovima, jer je zakon bio nedorečen: nalaže da se spomenici uklone, ali ne kaže kako. Seljaci bi samo sklonili kip iza prve kuće, pa smo ih pitali: “Znači, čuvate ga?” A oni kažu: “Da, za svaki slučaj, ako se zakon promijeni.”

– Gdje ste na kraju našli spomenik?

– U selu Mala Pereshchepina u istočnoj Ukrajini. Na kraju su mi ga dali besplatno. Mislim da smo svi bili zadovoljni: oni sretni što Engels ide, a mi sretni što smo ga dobili.

– Kako je izgledalo to putovanje? Pretpostavljam da je trajalo više dana?

– Nekoliko tjedana.

– Jeste li i vi putovali s Engelsom, bar dio puta?

– Naravno da sam bio cijelo vrijeme s Engelsom. On je išao kamionom, a ja u automobilu pored njega.

– A kakav je bio doček u Manchesteru?

– Događaj inauguracije spomenika je bio besplatan, organizatori su pustili u promet pet tisuća karata koje su otišle unaprijed. Teško mi je reći koliko se točno ljudi pojavilo, ali sigurno ih je bilo nekoliko tisuća.

– Što će biti s tim spomenikom? Jeste li imali dozvolu da ga postavite na manchesterskom trgu?

– Dobio sam dozvolu općine, koja je podržala ideju, kao i od privatnog vlasnika prostora. Engels je sada trajno u Manchesteru.

– Ne mislite da je Engels odgovoran za zločine staljinizma?

– To me često pitaju. Ako je tako, što ćemo s Kristom? Katastrofe i zločini kršćanstva ne povezuju se s Isusom. Na to pitanje trebao bi odgovoriti Engels, ali on je umro 1895. godine, više od dva desetljeća prije Oktobra. Mislim da je intelektualno nepošteno povezivati Engelsa i Staljina.

– Ipak, staljinizam je, barem službeno, bio nadahnut marksizmom?

– Marx nikad nije napisao kako bi aplikacija komunizma konkretno trebala izgledati u društvenim i socijalnim institucijama. S druge strane, zašto se kapitalizam nikad ne optužuje za zločine kolonijalizma? Službena Britanija uvijek piše kako je školovala i obrazovala Indijce, a nikad ne piše o genocidu koji je počinila u Indiji. Gdje god je kapitalizam, tu su često i masovni zločini i katastrofe, ali o tome se ne govori.

– Što danas možemo naučiti od Engelsa?

– Cilj našeg projekta i jest reflektirati kontinuitet Engelsovih analiza iz 19. stoljeća na današnje vrijeme, jer su životni uvjeti ljudi koji žive od svog rada sve sličniji onima iz Engelsova doba. To je učinila politika štednje. Sve više ljudi u Britaniji pada na socijalno dno i s nostalgijom se sjećaju razdoblja socijalne države. To je život na dug, na kreditne kartice…

– Čujemo da ste za BBC snimili i film o putovanju s Engelsom?

– Snimao sam i te današnje manchesterske beskućnike i prekarne radnike, koji pate zbog politike štednje. U konačnoj verziji filma o Engelsu umetnut ćemo i te sekvence. Film je u fazi montaže, BBC će ga emitirati na godišnjicu Oktobarske revolucije.

– Nije li Engels pogriješio u predviđanju urušavanja kapitalizma, koji se, vidimo, dobro drži i 120 godina nakon Engelsove smrti?

– Engels je uživo gledao jačanje čartističkog pokreta, uvjeren da gleda agoniju kapitalizma, pa je očekivao da će se kapitalizam brzo urušiti. Marx i Engels nisu bili bogovi, nego analitičari društvene situacije. Nevjerojatno je kako su i danas njihove analize relevantne.

– Je li onda pogriješio Lenjin, kad je Marxov i Engelsov nauk pokušao oživotvoriti prerano, već 1917. godine?

– Nije samo Lenjin bio među akterima. To je bila magija trenutka – eksplozija kreativnosti u muzici, umjetnosti, literaturi. Kasnije je to sve ubijeno, ali u tom trenutku oni su iskreno vjerovali da mogu preobraziti svijet. Osim toga, Lenjin nije baš dugo živio pa da ga možemo okrivljavati za sve što je nastalo.

– Svojedobno ste snimili film “Marksizam danas”, gdje ste intervjuirali bivše profesore marksizma iz DDR-a. Sada ste doveli Engelsa iz Ukrajine. Gospodine Collins, jeste li marksist?

– Ne znam. Moram razmisliti. Možemo li se kasnije vratiti na to?

– Kako je došlo do vašeg poznatog rada o disko-maratonu u Ramallahu iz 2004.?

– Godinu prije bio sam u Palestini. Većina medijskih prizora i scena iz Palestine bili su vezani za Intifadu, nasilje, bombaše samoubojice, islam, Hamas, pa sam htio naći nešto što će njihov život prikazati s druge strane. Disko-maraton također reflektira svakodnevni život u Palestini – solidarnost, prijateljstvo, druženje, hedonizam. Vidiš ljude umorne od plesa kako pomažu jedni drugima: neki odlaze kući jer ujutro rade, neki ostaju. Taj ples je bio pražnjenje prostora od politike, da bi se izvela politička gesta. To je bila borba ljudi za normalan život.

– Važnu ulogu u vašem radu ima pop-muzika i općenito pop-kultura?

– Pop-kultura je pokazala sposobnost da u suvremenoj historiji osvijetli razne aspekte naše egzistencije. Glam-rock i David Bowie su pokazali da postoje potencijali za radikalno preispitivanje onoga tko smo i što smo. Ali taj je potencijal u zadnjih dvadeset godina apsorbiran od mainstreama i uvelike poništen. Mi ne vidimo Irak, Siriju, Afganistan, već pop-zvijezde kao glavnu medijsku atrakciju. Pop-kultura danas služi da maskira stvarno stanje i tragedije današnjeg svijeta. Evo, što Britanija izvozi u svijet?

– Ne razumijem.

– Britanija izvozi zabavu – TV serije i filmove, muziku. Ali realnost većine ljudi u Britaniji nije zabavna i svodi se na ugovore od danas do sutra. Danas imaš posao, a sutra je sutra. No mi to ne vidimo u britanskoj produkciji: tip TV-serija koje se bave radničkom klasom, poput “Mućki”, nestao je s horizonta. A muzika je izgubila subverzivnu oštricu: više nema socijalnih tekstova – sada se slavi romantika.

– Možemo li se vratiti na ono pitanje: jeste li marksist?

– Nadam se.

Društvo mrtvih sekretara

Sedam sekretara SKOJ-a ubijeni su 15 godina prije Bleiburga i 20 godina prije Golog otoka, pa u njihovim biografijama nema nevine krvi i zločina, osim ako se zločinom ne smatra borba protiv kraljevskog režima i pokušaj da se stvori humaniji svijet

Čini se da bi hrvatska ljevica morala biti zahvalna zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Jer da nije njega, tko bi danas govorio o sedmorici sekretara SKOJ-a?

Ovako, nakon što ih je Bandić “izvukao iz naftalina”, želeći vraćanjem njihovih bisti ublažiti gorak dojam koji je u velikom dijelu javnosti izazvalo njegovo micanje Tita iz Zagreba, mora se kazati štogod i o toj sedmorici komunističkih juniora i rodoljuba, zbog svih onih koji su zaboravili njihova imena i tragične sudbine, ili zbog mladosti nikad nisu ni čuli za njih.

Riječ je o sedam političkih i organizacijskih sekretara SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) koji su jedan za drugim, u punoj ilegali, vodili SKOJ u razdoblju od 1924. do 1931. godine, te od 1929. do 1931. jedan za drugim izginuli u borbi sa žandarima kralja Aleksandra Karađorđevića ili umrli zbog mučenja u njegovim zatvorima, a da nijedan nije navršio tridesetu godinu života.

Zborimo o multietničkoj družini s jakim hrvatskim pečatom: dvojica su bili iz Srbije: Pajo Marganović (Kovin u Vojvodini) i Pero Popović Aga (Užice), a petorica iz Hrvatske: Zlatko Šnajder (Slavonski Brod), Janko Mišić (Slani Dol kod Samobora), Mijo Oreški (Zagreb), Josip Kolumbo (Kutjevo) i Josip Debeljak (Orešje u Hrvatskom Zagorju). Svih sedmorica ubijeni su u Zagrebu ili okolici (Samobor), što dokazuje da je između dva svjetska rata Zagreb bio glavno središte jugoslavenskog radničkog pokreta i otpora kraljevskom režimu. SKOJ je 1919. i osnovan u Zagrebu.

Pekar, zidar, bravar…

U socijalno-klasnom smislu bili su uglavnom homogeni, s iznimkom Šnajdera: većina ih je odrasla u krajnje siromašnim seoskim obiteljima s puno djece, dok je Šnajder ponikao u dobrostojećoj gradskoj obitelji bankarskog činovnika. Mahom su došli direktno iz radničke klase – Oreški je bio zidar, Debeljak pekar, Kolumbo strojobravar, a Marganović i Popović obućarski radnici – dok su Šnajder i Mišić djelovali kao partijski novinari i publicisti.

Ovu šaroliku skupinu mladića povezala je ideologija marksizma-lenjinizma: borba za socijalnu pravdu. Petorica su se školovali u SSSR-u, na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada u Moskvi (Kolumbo, Popović, Marganović, Mišić, Debeljak), dok je Oreški završio partijski kurs u Njemačkoj. Pritom valja reći da su u SKOJ i Komunističku partiju svi ušli u vrijeme dok je Lenjin još bio živ, prije pogubnog staljinističkog raspleta revolucije.

Ne postoji fotografija na kojoj su svih sedmorica zajedno. Ne postoji ni podatak da su se ikada našli u punom sastavu. No pouzdano se zna da su neki od njih zajedno sudjelovali u ilegalnim akcijama – po dvojica, trojica ili četvorica – a snažna međusobna povezanost vidi se i iz okolnosti njihovih pogibija. Četvorica su, naime, izginula u parovima: Mišić i Oreški poginuli su u oružanom sukobu s policijom 27. lipnja 1929. u Samoboru, dok su Kolumbo i Popović ubijeni 14. kolovoza 1930. u Zagrebu, također u borbi s policijom.

Njihova priča počinje sa Zlatkom Šnajderom: on je prvi sekretar iz ove družine, od 1924. do 1926. godine, s prekidom u proljeće i ljeto 1925., kada je boravio u zatvoru u Beogradu, a tada su ga zamjenjivali Oreški i Mišić.

Šnajder u SKOJ ulazi kao gimnazijalac: zbog “aktivne komunističke djelatnosti” prvi put ga hapse već 1920., kao maloljetnika. Iako je znanjem daleko odskakao od drugih đaka Prve državne realne gimnazije u Zagrebu, napušta školovanje i posvećuje se SKOJ-u: za boravaka na slobodi, skupa s Mišićem, uređuje partijske listove “Omladinska borba”, “Mladi radnik”, “Mlada garda” i “Iskra”, kao i omladinsku rubriku u centralnom partijskom glasilu “Borba”.

Mučenje, batine, tuberkuloza…

Kao politički sekretar SKOJ-a, Šnajder putuje po cijeloj Jugoslaviji i osniva ilegalne skojevske ćelije, pa tako u prosincu 1924. prisustvuje Prvoj oblasnoj konferenciji SKOJ-a za Dalmaciju, tajno održanoj u Splitu, u jednoj staji na predjelu Trstenik. Tada je stanovao u kući poznatog splitskog komunista Vicka Krstulovića, kasnijeg vođe antifašističkog ustanka u Dalmaciji.

Krajem 1926. Šnajder je ponovo uhapšen, ali ovaj put će u zatvoru ostati punih pet godina i promijeniti više kaznionica, od Ade Ciganlije do Sremske Mitrovice, od Zenice do Lepoglave: režim će ga – potpuno ruiniranog od mučenja, batina i tuberkuloze – pustiti na slobodu u svibnju 1931., a on će tri mjeseca kasnije umrijeti u zagrebačkoj Zaraznoj bolnici.

Nakon Šnajderovog hapšenja, na čelu SKOJ-a nasljeđuje ga Oreški, koji je skupa s Mišićem pokrenuo i uređivao službeni skojevski list “Mladi boljševik”. Oreški je organizacijski sekretar SKOJ-a od 1926. do 1928., kada odlazi na partijski tečaj u Njemačku, a na Četvrtom kongresu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u Dresdenu, održanom u studenom 1928., novi sekretari SKOJ-a postaju Marganović (politički) i Debeljak (organizacijski), s tim da potonji odmah odlazi u SSSR na školovanje.

Ubrzo potom, 6. siječnja 1929., kralj Aleksandar proglašava diktaturu, čime je otvorena “sezona lova” na komuniste: 11. travnja, dok priprema prvomajske demonstracije, Marganović je uhapšen i u zatvoru podvrgnut teškom mučenju. Novi politički sekretar SKOJ-a postaje bivši organizacijski sekretar Oreški, koji se vraća iz Njemačke, dok je za novog organizacijskog sekretara izabran Mišić. Taj tandem radom SKOJ-a rukovodi najprije iz Zagreba, a potom se obojica prebacuju u Samobor.

Njihov sekretarski mandat traje samo nekoliko mjeseci: 27. srpnja 1929. policija otkriva i opkoljava kuću u kojoj se skrivaju, ali oni odbijaju predaju i pucaju na žandare. Sat kasnije bili su mrtvi: u Mišićevom tijelu nađeno je 18, a u tijelu Oreškog 26 metaka.

Jedna zasjeda, dva samoubojstva

Tri dana kasnije, 30. srpnja, od posljedica mučenja u zagrebačkoj policiji umire i Pajo Marganović. U tom trenutku više od pola slavne “skojevske sedmorke” zauvijek je izvan stroja: trojica su mrtvi (Oreški, Mišić, Marganović), a Šnajder je poluživ od zatvorske torture. Preostala trojica nalaze se na školovanju u Moskvi: dva Josipa (Debeljak i Kolumbo) i Pero Popović Aga.

Rukovođenje SKOJ-em tada preuzimaju Kolumbo kao politički i Popović kao organizacijski sekretar, te se obojica vraćaju iz Moskve (Debeljak ostaje na školovanju u SSSR-u), ali ni njihov mandat nije duga vijeka: 14. kolovoza 1930. upadaju u policijsku zasjedu na zagrebačkom Goljaku, te u razmjeni vatre ginu obojica. Točnije, obojica su posljednji metak ispalili u vlastitu glavu, da ne padnu živi u ruke policiji.

Posljednji sekretar, Josip Debeljak, tada je povučen iz Moskve i upućen u Zagreb, da na čelu SKOJ-a zamijeni Kolumba i Popovića. Njegov mandat, pak, traje nešto više od godinu dana: ubijen je 15. listopada 1931. u stanu na zagrebačkim Sveticama, također u oružanom sukobu s policijom.

Dva mjeseca ranije, 14. kolovoza 1931., u Zagrebu od posljedica petogodišnje robije umire i prvi sekretar Zlatko Šnajder, pa tako Debeljakovim ubojstvom završava ovozemaljska saga o sedam sekretara SKOJ-a, koji su zbog fanatične odanosti lenjinskoj ideji i svojih tragičnih sudbina već 1930-ih stekli status mučenika među jugoslavenskim komunistima i revolucionarnom omladinom. Godine 1937. na njihovu funkciju sekretara SKOJ-a dolazi Ivo Lola Ribar, koji ponavlja sudbinu svojih prethodnika, poginuvši 1943. na Glamočkom polju, u svojoj 27. godini.

Nakon Drugog svjetskog rata tijela svih sedam sekretara SKOJ-a pokopana su u Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju, gdje je smiraj našao i Lola Ribar, čije je tijelo nakon rata prebačeno iz Jajca u Zagreb. U socijalističkoj Jugoslaviji sekretari su imali svoje ulice, trgove i škole, po njima je bila nazvana i prestižna kulturna nagrada, a o njihovim životima 1981. je snimljena i TV serija za koju je glazbu skladao Arsen Dedić.

Sedam sekretara SKOJ-a ubijeni su 15 godina prije Bleiburga i 20 godina prije Golog otoka, pa u njihovim biografijama nema nevine krvi i zločina, osim ako se zločinom ne smatra borba protiv kraljevskog režima i pokušaj da se stvori humaniji svijet.

OKVIR: Sedmorica hrabrih

Sedam sekretara SKOJ-a, po redu umiranja:

Janko Mišić (1900.-1929.)

Mijo Oreški (1905.-1929.)

Pajo Marganović (1904.-1929.)

Josip Kolumbo (1905.-1930.)

Pero Popović Aga (1905.-1930.)

Zlatko Šnajder (1903.-1931.)

Josip Debeljak (1902.-1931.)

Bandić jednog Tita zamjenjuje drugim

Slobodna Dalmacija – 9. rujna, 2017

Vicko Krstulović u memoarima piše da je san o Jugoslaviji kao modernoj komunističkoj državi umro onog dana 1943. kad je poginuo Lola, jer je on trebao naslijediti Tita, relaksirati dogmatičnost Jugoslavije i od nje napraviti moderniju državu nego što je ispala

Zagrebački poteštat Milan Bandić pokušava nemoguće – amortizirati društvenu štetu koju je počinio micanjem Titovog imena s javne površine, o čemu su zgranuto izvijestili svjetski mediji. U očajničkom pokušaju kompenzacije, prvi čovjek metropole najavio je da će u Zagreb vratiti obilježja Ivi Loli Ribaru i sedmorici sekretara SKOJ-a.

Ne ulazeći dalje u Bandićeve motive, valja notirati nešto o tom imenu koje je iznenada uskrslo u javnom govoru: Ivo Lola Ribar.

Svi koji su odrasli u socijalizmu znaju tko je bio taj čovjek. Ali njegova imena već 30 godina nema u javnom sjećanju, pa mlađe generacije nemaju pojma o njegovu životu i značaju. Čak se i Bandić osramotio izlanuvši da su tog 27. studenog 1943. na vojnom aerodromu u Glamočkom polju Lolu ubili četnici, valjda držeći da bi četnička žrtva lakše prošla nacionalistički filtar javnosti.

Lola je, zapravo, poginuo u avionu koji nije uspio uzletjeti za Kairo, jer ga je njemački avion, došavši iz pravca Banja Luke, izmitraljirao baš kad je trebao poletjeti. Nisu ga ubili četnici, nego Nijemci.

Ivo Lola Ribar (1916.-1943.), rođen u Zagrebu, po nacionalnosti Hrvat, bio je jedan od najvažnijih jugoslavenskih komunista, kao sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) i najmlađi član Politbiroa Centralnog komiteta KPJ (Komunistička partija Jugoslavije), a u ratu je, sve do pogibije, bio najmlađi član Titovog Vrhovnog štaba.

Iz ‘zlatne mladeži’ u komuniste

Diplomirani pravnik i nesvršeni filozof, briljantan govornik i pobjednik međunarodnih studentskih natjecanja u oratorstvu, fizički izuzetno markantan, Ivo Lola Ribar je – za razliku od Tita – potjecao iz najvišeg sloja društva: njegov otac dr. Ivan Ribar bio je ugledni građanski političar, čak i predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, što je mladom Loli omogućilo školovanje u Švicarskoj i privilegirani klasni položaj.

Pa ipak, ovaj pripadnik “zlatne mladeži” odao se marksizmu-lenjinizmu i odlučio život posvetiti borbi za besklasno društvo, postavši “komunistički princ” jugoslavenske ljevice.

Bizarnost Bandićeve kompenzacije Tita Lolom ogleda se i u faktu da je upravo Lola bio Titov ljubimac. Postoje ozbiljne projekcije da je baš Lola trebao naslijediti Tita na čelu Jugoslavije, jednog dana kad maršal umre, i da je to bio upravo Titov izbor.

Vicko Krstulović, vođa antifašističkog otpora u Dalmaciji, u memoarima piše da je san o Jugoslaviji kao modernoj komunističkoj državi umro onog dana 1943. kad je poginuo Lola, baš zato što je on trebao naslijediti Tita, relaksirati dogmatičnost Jugoslavije i od nje napraviti puno moderniju državu nego što je ispala.

Krstulović je bio jedan od posljednjih ljudi koji su Lolu vidjeli živog. Bilo je to u rano jutro tog 27. studenoga 1943., u Livnu, nekih sat vremena prije Loline pogibije. Lola se taman spremao kamionom otići u Glamoč, odakle je trebao poletjeti za Kairo.

“Kad smo se ujutro sreli, Lola je bio vrlo neraspoložen”, piše Krstulović. “Nikad ga nisam vidio takvog. Zato sam ga odmah pitao: ‘Druže Lola, molim te šta ti je, da li te nešto boli, jer nekako mi izgledaš neraspoložen.’ On kaže: ‘Nije druže Vicko, ne boli me ništa, nego sam neraspoložen, a sam ne znam zašto.'”

Krstulović potom piše da se nikako nije mogao osloboditi utiska što ga je Lola tog zadnjeg jutra ostavio na njega.

“Naročito me se dojmilo i nije mi odlazilo iz misli njegovo neraspoloženje i tuga koja mu je izbijala iz očiju. Uto smo se pozdravili, stiskao sam ga u zagrljaj, i onda su krenuli kamionima za Glamoč.”

‘Otišao naš najpametniji čovjek’

Dva sata kasnije Vicko Krstulović je doznao da avion iz Glamoča nikad nije poletio za Kairo, te da je Ivo Lola mrtav.

“Skamenio sam se. Gubitak Lole je za nas najteži udarac, najbolniji gubitak. Koji se ne može nadoknaditi. Lola je bio naša budućnost, otišao je najpametniji čovjek iz naših redova”, zaključuje Krstulović.

Po Titovom naređenju, tijelo Ive Lole Ribara preneseno je u Jajce, gdje se dva dana kasnije, 29. studenog 1943., održalo historijsko Drugo zasjedanje AVNOJ-a na kojem je proglašena nova jugoslavenska država, narodna republika bez kralja i bez velikosrpske vlasti. Lola je sahranjen odmah poslije proglašenja nove Jugoslavije.

Predsjednik predsjedništva AVNOJ-a bio je upravo Lolin otac, dr. Ivan Ribar, koji je neposredno uoči zasjedanja od Tita doznao da su mu poginula oba sina, i 27-godišnji Lola i dvije godine mlađi Jurica. Novu Jugoslaviju tako je službeno proglasio čovjek koji je upravo doživio antičku tragediju, a prvi mrtvac koji je u toj novoj državi sahranjen bio je njegov stariji sin – Ivo Lola Ribar. Prvi kolektivni ritual nove Jugoslavije bio je Lolin sprovod.

Drugim riječima, sve što simbolizira Tito, simbolizira i Ivo Lola Ribar. Osim Bleiburga i Golog otoka, jer Lole tada već nije bilo.

Ako postoji “jugoslavenski Che Guevara“, onda je to Ivo Lola Ribar, s tim da nema – ili nije stigao iskazati – onu Cheovu pobjedničku okrutnost prema poraženima. U realnosti, Bandić jednog Tita zamjenjuje drugim.

Kapitalizam su donijele kvislinške vlasti

Slobodna Dalmacija – 2. rujna, 2017

NAŠ UGLEDNI EKONOMIST DR. SLAVKO KULIĆ GOVORI O TUROBNOJ BUDUĆNOSTI HRVATSKOG DRUŠTVA

Pročitao sam osvrt gospodina Miklenića u Glasu koncila. On je išao slobodno, čak i grubo, da upozori kako mi nismo sekularna država. S pravom, jer on ima spoznaju da je Crkva osvojila vlast na svim područjima sociologije države. On to nije slučajno napisao.

Dr. Slavko Kulić jedan je od rijetkih naših ekonomista koji je ujedno i filozof. To mu omogućava da tvrde ekonomske činjenice podvrgava testu filozofskog i društvenog smisla. S druge strane, može se reći i da je dr. Kulić jedan od rijetkih naših filozofa koji je ujedno i ekonomist. To mu, pak, omogućava da presudna filozofska pitanja razmatra u svjetlu neopozivih ekonomskih fakata.

Kad se tome doda da je ovaj čovjek također i politolog i sociolog, dobivamo rijetku, gotovo endemsku pojavu na hrvatskom znanstvenom nebu. Dobivamo – sintezologa. To bi bio znanstveni promatrač koji, zahvaljujući sintezi raznih znanja, ima širi pogled na stvarnost od većine drugih promatrača.

Ovih je dana taj sintezološki znanstvenik javno ustvrdio kako hrvatske građane čekaju novi porezi, rasprodaja nacionalne imovine i daljnja zaduživanja. To je i bio povod za ovaj razgovor.

– Na čemu temeljite takve pesimističke prognoze, s obzirom da se Vlada hvali kako nam BDP postojano raste?

– To upozorenje ima svoje znanstveno utemeljenje. Sustav vladanja na dug, ojačan pravom na dug, dao je hrvatskom ateizmu i sekularizmu mogućnost i snagu da provodi svoju volju bez otpora drugih. Ako je…

– Oprostite što vas odmah prekidam, ali u Hrvatskoj na vlasti nisu ateisti i sekularisti, već konzervativci, katolici i klerikalci?

– Polako, doći ćemo do toga. Današnji sustav vladanja na dug postavljen je s funkcionalnog aspekta našeg članstva u Europskoj uniji, pri čemu nitko ne ispituje sociopsihološki sadržaj funkcioniranja tog sustava. A ja sam još prije 50 godina, u onom sistemu, upozorio da sustav vladanja na dug nema budućnost. Od 1991. godine je nastavljen taj funkcionalistički pristup, pa je hrvatski ateizam i sekularizam dobio nastavak u novom ruhu.

Rast BDP-a – a to treba ponoviti tisuću puta – nije kriterij ni mjerilo ni pojedinačnog ni društvenog bogatstva i napredovanja, a ni političke učinkovitosti, tim više što se zna da rast BDP-a u Hrvatskoj počiva na potrošnji, a ne na stvaranju novih vrijednosti i novih dobara putem investicija. Društvo koje ne ulaže u proizvodnju sredstava za rad i sredstava za proizvodnju prepušteno je okolnostima sve jače nezaposlenosti, iseljavanja i razognjištavanja. To je naša stvarnost, o čemu sistem ne misli.

– Ustvrdili ste da hrvatska Vlada neće odustati od uvođenja poreza na nekretnine?

– Vlast je prisiljena uvoditi nove poreze da bi održala ravnotežu u sustavu, jer imamo ogromne troškove za zdravstvo, socijalu, umirovljenike… Ti se troškovi povećavaju, a da bi ih mogla podmiriti, vlast mora biti represivna i agresivna. I bit će sve represivnija – nitko neće moći spriječiti uvođenje novih nameta.

– Kako komentirate aferu Agrokor i kakav ishod pretpostavljate? Kakve će posljedice biti po hrvatsko gospodarstvo?

– Slučaj Agrokor nije naivan. Razbijanjem Agrokora razbit će se i dojam da je Agrokor doprinosio hrvatskom gospodarstvu. Ishod je da će Agrokor biti rasprodan po dijelovima, za što kupci već postoje, od privatne imovine vlasnika do polica u dućanima. Nasilno stečeno došlo je pod polugu nove nasilne preraspodjele, koja je u tijeku.

Gubitkom ili nestankom Agrokora hrvatsko gospodarstvo gubi jako puno. Bez obzira na promjenu vlasnika, hrvatsko tržište hrane je ionako puno stranih proizvoda, koje praktički nitko ne kontrolira.

– Tko će u takvom raspletu biti najviše pogođen?

– Najviše će stradati oni kojima je Agrokor dao police – mali proizvođači, a i veliki dobavljači. Hoće li ti ljudi moći naći nove police na tržištu, to je ključno pitanje za budućnost hrvatske privrede.

– Često ističete da je “tragična država koja čeka na prihode od turizma”. U čemu je ta tragika i kako je izbjeći?

– Ta tragika se u hrvatskoj stvarnosti nikad nije očitovala kao ove godine. Troškovi tog turističkog fenomena su tri do pet puta veći od prihoda, o čemu nitko ne govori, pa ni ministar turizma, što je tragično.

– Na koje troškove mislite?

– Paljevine, kanaderi, ekologija, milijuni tona smeća… Ti se problemi ne rješavaju nego se gomilaju, i ne mogu se nadoknaditi iz turističke takse, koja je, usput govoreći, sramotno mala. Čak 69 posto prihoda od turizma su privatni, a troškovi su državni. Prihodi od turizma, osim PDV-a, ne slijevaju se u proračun, već odlaze vani. Taj problem smeća će se produbljivati sve dok nam EU ne pošalje kazne za nerješavanje problema otpada, a to će biti uskoro.

– Znate li štogod o tim kaznama?

– Mi već imamo između 120 i 130 kazni Europske komisije, pa nema vremena da ih sad nabrajamo i pojašnjavamo. Naprosto, mi nismo u stanju odgovoriti na obaveze EU, jer nismo shvatili što uistinu znači naše članstvo u EU.

– A što točno znači?

– Proces asimilacije hrvatskog naroda kao subjekta kulture, u smislu marginalizacije koja se provodi tzv. reformiranjem. Naše članstvo u EU znači položaj na periferiji europskog kapitalizma, gdje se odnos rad-kapital ne može provoditi, što znači da je naša upravljačka struktura pristala da nestanemo, bez ikakvih posljedica u smislu odgovornosti za taj čin.

– Držite li da se to EU posebno nameračila na hrvatski narod, ili je to sudbina svih bivših socijalističkih zemalja s istoka Europe, koje su u kapitalizam ušle 1990. godine?

– Cijela Jugoistočna Europa je u tom položaju. Promjene političkih uvjeta u Jugoistočnoj Europi napravile su kvislinške vlasti. Te su promjene došle izvana, a ne iznutra, uz potporu domaćih interesa, preko političke vlasti koja je sebi osigurala vladanje na dug, bez znanja Hrvatskog sabora i hrvatskog naroda, što znači da je njihova vlast nelegitimna, jer im taj mandat nitko nije dao.

– Kad spominjete nestanak hrvatskog naroda, svojedobno ste kazali da za 70 godina više neće biti Hrvata na ovim prostorima. Sudeći po masovnom iseljavanju mladih iz zemlje i negativnoj demografiji, stvarnost potvrđuje vaše predviđanje. Kako to spriječiti?

– Ni Tuđman – kao ni Tito – nije imao misaoni model o neovisnosti i slobodi, već je iz jedne ovisnosti išao u drugu, što znači da nije ostvario povijesnu ulogu za kojom je žudio. To se pojačalo nakon 2000. godine i uvođenja autokratske države, kada je došlo do legalizacije i legitimacije vladanja državom na dug, što je u interesu kapitala, a ne u interesu naroda. Promjene političkih frakcija u sustavu vladanja na dug ne znače ništa. Narod i Sabor moraju osporiti taj nelegitimni sustav i nelegitimno vladanje na dug, i to što prije. U suprotnom, pristali smo da nestanemo.

– Knjigu “Nužnost rekonstitucije hrvatskog društva i države” napisali ste još prije 20 godina. Je li se u međuvremenu išta od vaših prijedloga, iznesenih u toj knjizi, ostvarilo u praksi?

– Ništa. Ovo o čemu govorim je posljedica nepoštivanja te spoznaje, dok je još bilo blagovremeno. Tu sam knjigu izdao 1997. godine, a tada smo još imali monetarnu vlast, imali smo svoje banke i svoju akumulaciju. Hrvatskom narodu, dakle, nisu sporne mogućnosti spram budućnosti. Ali te mogućnosti su oduzete od strane otuđene monetarne vlasti. Svoj novac danas posuđujemo 600-700 posto skuplje nego što dobivamo za polog našeg novca i akumulaciju u stranim bankama. To je novac da mozak stane. Hrvatski narod mora steći snagu da u budućnosti bira onu upravljačku strukturu koja će zadobiti vlast nad tim mogućnostima. Stvar je u ljudima koji upravljaju hrvatskom stvarnošću.

– Može li provođenje kurikularne reforme obrazovanja smanjiti izglede za propadanje hrvatskog društva?

– Kurikularnu reformu po suštini nitko nije razumio. Da bismo drukčije znali, moramo drukčije učiti. Da bismo drukčije učili, moramo se suočiti s neznanjem koje nas okružuje. Tu mislim i na političku i na vjersku i na znanstvenu razinu društva. Ključni problem koji je kurikularna reforma trebala riješiti jest da se ukine dosadašnja metodika i didaktika poučavanja bez antropološke dimenzije, odnosno bez čovječnosti. A ovo što nam se kroz kurikularnu reformu nudi zapravo traži da se nastavi po starom.

– Ako sam dobro shvatio, vi kurikularnoj reformi zamjerate to što nije dovoljno reformatorska?

– Ta reforma ništa ne mijenja u suštini, već samo mijenja metode manipulacije ljudima. Na to sam nedavno upozorio na jednom okruglom stolu koji je organizirao zagrebački rektor, kada sam kazao da kompetencija naših sveučilišnih profesora ne postoji, jer su oni proizvod poučavanja bez antropološke dimenzije. I tu otvaramo pitanje sukoba kreacionista i evolucionista, kao dva glavna sistema mišljenja u svijetu.

– Na svojim predavanjima često govorite o ta dva glavna sistema mišljenja. Kome biste dali za pravo: kreacionistima ili evolucionistima?

– Nisu u pravu ni jedni ni drugi. Kreacionizam nudi podložnost kroz pobožnost. A evolucionisti nude podložnost kroz diktaturu prava, gdje narod nije sudjelovao ni u stvaranju ni u usvajanju tih prava. Diktatura prava, odnosno diktatura države, bit će sve jača što društvene okolnosti budu slabije.

Evolucionisti nude oblike nasilja kao oblike razvoja, u smislu nove velike liberalne doktrine Zapada, Ali nasilje ne daje razvoj. S druge strane, dogma o Bogu nije znanost. Kreacionisti ne moraju biti u pravu, evolucionisti još manje.

Pravo na nasilje nema nitko, jer nasilje ne može biti ničije pravo. To nas upozorava da moramo imati drukčiji tip razumijevanja i opstanka na Zemlji. Moramo razumjeti uvjete supridanosti bitka, kao sklada između naše spoznaje o životu i našeg ponašanja i djelovanja u životu. Tri važeća mišljenja – vjersko, političko i scijentističko – jesu važeća, a ne valjana mišljenja. Usprkos tome, imaju iste mehanizme odmazde spram onih koji drukčije misle. Mi nismo slučajno tu gdje jesmo.

– Od ta tri važeća mišljenja, koje nas može izvući iz gliba?

– Problem je u znanosti kao instituciji kritičkog iskustva, koju nemamo. Znanost, kao institucija kritičkog iskustva spram kreacionista i evolucionista, naprosto ne postoji, već se priklanja jednima ili drugima. Zato kažem da ne postoji, jer nema znanosti bez autonomije, a bez znanosti nema ni kulture. A kultura je ključ promjene.

Kultura nije izvedbeno-zabavni projekt. Kultura nije zabava. To je ozbiljna stvar koja oblikuje ponašanje pojedinaca i naroda spram prirode i spram života. O tome dosad još nitko nije prozborio, što znači kako nismo svjesni da je to ključ našeg opstanka.

Sukob između Katoličko-bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta traži tu razinu doktrinarne spoznaje da ni jedni ni drugi nisu u pravu. Izlaz je u autonomiji znanosti, obrazovanja i kulture kao ključeva budućnosti. Za to se mora izboriti intelekt i inteligencija hrvatskog naroda. Mi takve ljude imamo.

– U kontekstu sukoba kreacionizma i evolucionizma, kako komentirate učestale pokušaje Crkve da ugrozi sekularnost hrvatske države? U zadnjem broju “Glasa koncila” otvoreno se tvrdi da Hrvatska nije sekularna država, pa čak i da sekularni karakter države ugrožava vjernike. Idemo li to prema državnom konceptu Irana ili Saudijske Arabije?

– Pročitao sam osvrt gospodina Miklenića u Glasu koncila. On je išao toliko slobodno, čak i grubo, da upozori kako mi nismo sekularna država. S pravom, jer on ima spoznaju da je Crkva osvojila i ostvarila vlast na svim područjima sociologije države. On to nije slučajno napisao.

Tom tipu vladanja državom od strane Crkve priključili su se i mnogi politički akteri, u smislu kolaboracionizma, a tu mogućnost su im dale vladajuće političke frakcije. To nazivam misaonim padom unatrag, u proces refeudalizacije.

Moralna petlja Zlatka Hasanbegovića

Hasanbegović miče ploču Titu jer je Tito počinio zločine, a pritom se zalaže za postavljanje ploča HOS-a, nakon što je objavljen detaljan popis zločina koji je HOS počinio. Dakle, zločini su prepreka samo kod Titove ploče, ali ne i kod HOS-ove

Zločini su gadna stvar. Osobito ratni zločini. Ima tako, na primjer, velikih vojskovođa, pa i čitavih vojnih postrojbi, koji su u ratu odigrali generalno pozitivnu ulogu, ali su pritom počinili i određene zločine koji su potamnjeli njihovu slavu. Recimo, Tito. Recimo, HOS.

Osuda zločina je, pak, škakljiva stvar. Ima tako, na primjer, nekih povjesničara koji naknadno, sa zaštićene historijske distance, sude o djelima takvih vojskovođa i takvih vojnih postrojbi, određujući jesu li takvi ljudi i takve postrojbe zaslužili imena trgova i spomen-ploče. Recimo, Zlatko Hasanbegović.

Kod takvih “ovršitelja prošlosti” ključno je da zadrže nepokolebljivu dosljednost u osudi zločina, bez obzira tko ih je počinio. Inače gube svaku moralnu i drugu vjerodostojnost. Pa da vidimo kako s tom vjerodostojnosti stoji rečeni Hasanbegović.

Prekjučer, u četvrtak, Slobodna Dalmacija objavila je Hasanbegovićevu izjavu u kojoj se založio ne samo da HOS-ova ploča s ustaškim pozdravom ostane u Jasenovcu, nego i da se, citiramo, “slične ploče i spomen obilježja pripadnicima HOS-a bez ikakvih ograničenja podižu diljem Hrvatske”.

Samo dan ranije, u srijedu, svi relevantni hrvatski portali, uključujući i portal Slobodne Dalmacije, prenijeli su priopćenje Faktografa (portal koji su pokrenuli Hrvatsko novinarsko društvo i GONG) s iscrpnim dokumentiranim pregledom brojnih zločina nad civilima koje su u Domovinskom ratu počinili pripadnici HOS-a, koji su zbog toga suđeni i osuđeni u više europskih država, od Hrvatske i BiH do Švedske i Norveške.

Konačno, u četvrtak navečer, samo nekoliko sati nakon što je Slobodna objavila tu Hasanbegovićevu izjavu o nužnosti da se ploče s fašističkim sloganom šire “diljem Hrvatske”, u zagrebačkoj Skupštini izglasana je Hasanbegovićeva inicijativa da se maršalu Titu oduzme trg u Zagrebu, jer da je bio zločinac.

Imamo, dakle, interesantnu psihološku situaciju s ovim povjesničarem: ujutro se javno zalaže da se “diljem Hrvatske” postave ploče s fašističkim natpisom koje se odnose na postrojbu za koju je dan ranije javno dokazano da je počinila brojne zločine, a navečer zbog brojnih zločina doista miče ploču, ali ne onu HOS-ovu, nego onu koja slavi čovjeka koji je porazio fašiste na koje se HOS svojim pokličom referira, a koji poklič on želi vidjeti “diljem Hrvatske”.

Da skratimo: Hasanbegović miče ploču Titu jer je Tito počinio zločine, a pritom se taj isti Hasanbegović zalaže za postavljanje ploča HOS-a, nakon što je objavljen detaljan popis zločina koji je HOS počinio. Dakle, za ovog moralnog arbitra zločini su prepreka samo kod Titove ploče, ali ne i kod HOS-ove.

Svakako se mora naglasiti vremenska dimenzija ovih događaja, koja podcrtava krokodilski stupanj Hasanbegovićevog licemjerja. Ne samo što taj revizionist miče ploču onome koga cijeli svijet slavi jer je pobijedio fašiste, i ne samo što uz to još i promovira ploče s natpisom tih istih fašista, koje cijeli svijet miče, nego on te dvije stvari – degradaciju antifašizma i promociju fašizma – radi istovremeno, unutar vremenskog okvira od 24 sata!

Aferim, beže Hasane!