Smrt čovjeka koji je porazio ISIL

Poginuli general bio je u očima sirijskog naroda živa legenda, ne samo zbog vojnih vještina kojima je sprečavao prodor kalifata u grad, nego i zato što rat nije vodio iz zaštićenih komandnih stožera, već direktno iz rovova. Tako je i poginuo

Ovog tjedna na istoku Sirije, u borbama na otoku Saqr nedaleko od grada Deir ez-Zora, poginuo je najpopularniji general Sirijske arapske armije (SAA) Issam Zahreddine, nakon što je njegovo vozilo naletjelo na minu.

Tužna je to vijest za sve koji godinama prate borbu sirijskog naroda protiv međunarodnog fašizma koji od 2011. nasrće na njihovu domovinu: poginuli general bio je zapovjednik obrane Deir ez-Zora, glavnog grada istoimene istočne provincije koji se pune tri godine nalazio u potpunom obruču Islamske države, sve do prošlomjesečnog oslobođenja. Nakon više od tisuću dana opsade, 56-godišnji general je poginuo u finišu rata, netom je od ISIL-ovih koljača spasio 100.000 civila koji su ostali u “sirijskom Lenjingradu”.

Islamska država cijelu je provinciju Deir ez-Zor zauzela još u proljeće 2014., da bi početkom 2015. borci kalifata presjekli posljednji koridor koji je ovaj daleki grad na obalama Eufrata spajao s dijelovima sirijskog teritorija pod vladinom kontrolom na zapadu zemlje: Deir ez-Zor tada je ostao odsječen od ostatka Sirije, a jedina veza bio je “zračni most” kojim je vlada u Damasku svakodnevno opskrbljivala svoju udaljenu istočnu enklavu hranom, oružjem i lijekovima.

U takvim okolnostima brojni su promatrači očekivali brzi pad grada i masakr nad stanovnicima. No ISIL nikad nije uspio ući u Deir ez-Zor, što se pripisuje faktu da je grad iznutra branilo oko 5000 pripadnika 104. padobranske brigade Republikanske garde, elitne Assadove jedinice kojom je zapovijedao – general Issam Zahreddine.

Komandant antifašističke Sirije

Odmah na početku opsade ovaj čovjek je javno obećao sirijskom narodu da ISIL nikada neće osvojiti Deir ez-Zor, što su mnogi tada shvatili tek kao pokušaj moralnog hrabrenja vojske i naroda u izgubljenoj situaciji. No kako je vrijeme odmicalo, sve se više pokazivalo da je Zahreddine mislio ozbiljno.

Poginuli general vrlo brzo je u očima sirijskog naroda postao omiljena ratna figura i živa legenda (uz zapovjednika elitnih “Tigrova”, 47-godišnjeg pjesnika Suheil al-Hassana), ne samo zbog iznimnih vojnih vještina kojima je sprečavao prodor kalifata u grad, nego i zbog činjenice da je uvijek nastupao u prvim borbenim redovima, skupa sa svojim vojnicima. Popularni “Brko” – kako su ga zvali zbog guste sijede brade i brkova – rat nije vodio iz zaštićenih komandnih stožera, već direktno iz rovova, zbog čega je više puta bio i ranjavan.

Uostalom, tako je i poginuo, predvodeći “akciju čišćenja” posljednjih džepova ISIL-ova otpora u okolici Deir ez-Zora.

Kroz portret generala Zahreddinea može se ispričati i priča o dvije suprotstavljene Sirije. Jedna je ona Assadova, dinastijska i autoritarna kao i gotovo sve bliskoistočne zemlje, ali kozmopolitska i sekularna. A druga Sirija je ona u kojoj sunitski radikali pokušavaju uspostaviti svoj fašistički kalifat, podržani od nekih moćnih svjetskih sila.

Zakleti sekularist, general Zahreddine u potpunosti je pripadao onoj prvoj, kozmopolitskoj Siriji, a svojom biografijom uvjerljivo je demantirao tezu da u Siriji bjesni vjerski rat između sunita i šijita (ovim potonjima pripada i sekta alavita, iz koje dolazi i vladajuća sirijska dinastija Assad). Taj “komandant antifašističke Sirije” nije bio ni sunit, ni šijit, čak ni alavit – čovjek je bio Druz. U kalifatu bi ga već zbog te krvne činjenice dekapitirali, a u Assadovoj Siriji zauzeo je najviše vojne pozicije.

Pokvario planove Zapada

Mnogo je žuči diljem Sirije prosuto kada je u srpnju ove godine Europska unija proširila popis osoba iz vrha Assadovog režima na koje se primjenjuju sankcije. Na tom dokumentu, koji je potpisala visoka predstavnica za vanjsku politiku EU Federica Mogherini, pod rednim brojem 249 našlo se ime – generala Issama Zahreddinea, koji je u tom trenutku već četvrtu godinu zaredom rukovodio obranom opkoljenog Deit ez-Zora.

“Kao visoki vojni časnik, general Issam Zahreddine odgovoran je za nasilnu represiju protiv civilnog stanovništva, uključujući i onu tijekom opsade Baba Amre u veljači 2012. godine”, stajalo je u obrazloženju odluke kojom se generalu Zahreddineu zabranilo da putuje u zemlje Europske unije.

Mnogi su tada isticali apsurdnost odluke da se putovanja u EU zabranjuju čovjeku koji već četvrtu godinu fizički ne može izaći iz Deir ez-Zora, gdje požrtvovno brani 100.000 civila od islamskih fašista. A neki su u tome vidjeli i osvetu Zapada generalu koji je svojom hrabrošću i vojnim akrobacijama pokvario planove onih koji su htjeli rastočiti Assadovu Siriju.

Che je bio moderni Spartak

50 GODINA OD SMRTI CHE GUEVARE: JERKO GRGA, BIVŠI DIPLOMAT SFRJ U BOLIVIJI, AUTOR JE KNJIGE O SLAVNOM GERILCU

On je, po meni, pomalo djetinjast. Sentimentalan. Najbliže mi je da ga smjestim između Don Quijotea i Robina Hooda, a u nekim stvarima mi je kao novi, suvremeni Spartak. I njegova supruga Aleida piše da je Che pročitao roman o Don Quijoteu bar šest puta

Pedeset je ljeta prošlo od smrti Ernesta Che Guevare, argentinskog doktora koji je žrtvovao medicinsku karijeru da bi poveo svjetsku marksističku revoluciju. Tog 9. listopada 1967., kad su ga bolivijski vojnici strijeljali u zgradi škole u selu La Higuera, umro je čovjek, a rođen mit: glavni junak zauvijek će imati 39 godina, dugu kosu i bradu, oštar pogled u budućnost, i do smrti će vojevati protiv kapitalizma. U svakom naraštaju bit će idealista koji će uvažiti socijalnu i društvenu podlogu tog mita.

Che Guevara je u Boliviju stigao u studenome 1966., prerušen i pod lažnim imenom. Istog mjeseca, ali pod pravim imenom, u Boliviju je sletio i tada 31-godišnji Jerko Grga iz Segeta kod Trogira, da preuzme dužnost otpravnika poslova u ambasadi SFRJ u La Pazu. Grgu će i kasnije put voditi na ključne toponime Che Guevarina života: nakon Bolivije (1966.-1970.), kao karijerni diplomat službovat će na Kubi (1972.-1977.) i u Meksiku (1981.-1984.).

Mnogo godina potom Grga će napisati knjigu “Che: Zašto i za koga se je žrtvovao” (Naklada Bošković, Split, 2012.), koristeći svoje poznavanje Latinske Amerike – karijeru je završio u Ministarstvu vanjskih poslova SFRJ, kao načelnik Uprave za Latinsku Ameriku i Karibe – da osvijetli sudbinu argentinskog sina, jedinog čovjeka u povijesti koji se iz gerilske džungle (Kube) uspeo do govornice Generalne skupštine UN-a i potom se vratio u gerilsku džunglu (Bolivije), odbacivši sve sinekure i povlastice koje je imao.

Povodom Cheova smrtnog jubileja, posjetili smo danas 82-godišnjeg Jerka Grgu u njegovoj kući u Segetu te razmotrili njegove uspomene na vrijeme kada su on i Che boravili u istoj zemlji.

– Sjećate li se kad ste saznali da je Che Guevara u Boliviji?

– Stanovništvo Bolivije je to saznalo 23. ožujka 1967., tad je bila prva bitka, prvi oružani susret Chea s bolivijskom vojskom. A ja sam saznao dva mjeseca ranije, krajem siječnja.

– Kako ste saznali?

– Imao sam dobre kontakte s Jorgeom Suarezom, vlasnikom i direktorom lista “Jornado”. To je bio dnevni list koji izlazi popodne, pa bi Suarez završio posao oko 14 sati i došao kod mene u ambasadu na viski. I nakon par čašica bi se opustio. Rekao mi je da se u Boliviji priprema gerila i da joj je na čelu Che Guevara.

– Kako je Suarez znao da je Che u Boliviji?

– Bio je dobar prijatelj s ministrom policije Antoniom Arguedasom, agentom CIA-e, koji je neko vrijeme bio i suvlasnik “Jornada”. Suarez je imao dobar odnos i s Komunističkom partijom Bolivije i njenim vođama, pa je za gerilu mogao znati i preko komunista, jer je predsjednik KP Bolivije Mario Monje posjetio Chea u kampu.

– Taj sastanak navodite kao jedan od uzroka propasti gerile?

– Monje je došao u Cheov kamp na Staru godinu 1966. i zatražio od njega da političku i vojnu vlast nad gerilom imaju Bolivijci. Che je to odbio, pa je Monje rekao da Partija neće stati iza gerile.

– Zašto je Che odbio tu ponudu?

– Che je Boliviju vidio kao prvu etapu kontinentalne revolucije, koja se po njegovom planu trebala preliti u ostale zemlje Latinske Amerike, i nije htio da ga komunističke partije ograničavaju. Osim toga, držao je da su latinoamerički komunisti iznevjerili oružani model revolucije, koji je on smatrao jedinim načinom za promjenu društva u nerazvijenim zemljama.

– Vi smatrate da je Che na tom sastanku donio pogrešnu odluku?

– KP Bolivije trebala je biti glavna logistička baza njegove gerile. Tko bi mu drugi slao nove borce, oružje, hranu i lijekove za astmu, od koje je patio? Monje mu je sve to nudio, ako prepusti makar političku komandu, ali Che je odbio. Monje mu je rekao: “Izgubit ćeš glavu!” Kasnije se pokazalo da je gerila stradala i zbog nemogućnosti opskrbe i popune ljudstvom.

– U knjizi problematizirate i druge Che Guevarine poteze, od samog izbora Bolivije do strategije na terenu?

– Che je prethodno napisao knjigu u kojoj analizira gerilski rat i navodi nužne uvjete da bi rat uspio: nezadovoljstvo masa, podrška naroda, postojanje organiziranog otpora, plus da je vodstvo gerile domaće. A gotovo ništa od toga u Boliviji nije bilo ispunjeno. Che je pošao od toga da je Bolivija bila najsiromašnija zemlja Južne Amerike, ali je podcijenio nepostojanje drugih faktora.

– Kako to da u siromašnoj zemlji narod nije bio nezadovoljan?

– Većina naroda u Boliviji su seljaci Indiosi, mahom nepismeni, koji su prethodno u agrarnoj reformi dobili svoj komad zemlje i nisu imali razloga za pobunu. A tadašnji predsjednik Bolivije, general Rene Barrientos, bio je poluindijanac, od majke Indijanke, i on se seljacima obraćao na njihovom kečua jeziku. Još je u kolovozu 1966., tri mjeseca prije Cheova dolaska, pobijedio na izborima i stekao ustavni legitimitet.

To znači da bolivijski seljak nije bio motiviran da mijenja društveno stanje. A djelovala je jaka antikomunistička propaganda Barrientosova režima, u sprezi s Katoličkom crkvom: oni su seljaku govorili da će mu komunisti uzeti zemlju. Mislim da u tim uvjetima Che nije imao nikakve šanse. Seljaci su ga i izdali vojsci.

– U knjizi sugerirate da je Che otišao s Kube zbog sukoba s Fidelom Castrom?

– Nije tajna da su Che i Fidel imali različite poglede na razvoj Kube. Kulminacija se događa početkom 1965., kada Che ide na Konferenciju afroazijske solidarnosti u Alžir, gdje kritizira nesocijalističko ponašanje nekih socijalističkih država. Kazao je da bi bogate socijalističke zemlje morale pomagati nerazvijenima, graditi im tvornice i besplatno slati oružje, a ne trgovati po svjetskim cijenama, što je bila jasna aluzija na SSSR. A Fidel je znao da bez oslonca na SSSR Kuba ne može preživjeti, i baš u to vrijeme šalje brata Raula u Moskvu na Konferenciju komunističkih partija. I tu dolazi do raskola.

– Što se točno dogodilo?

– Četrdeset godina kasnije Cheova udovica Aleida March u memoarima opisuje što se dogodilo na aerodromu u Havani, kad je Che sletio iz Alžira. Dočekali su ga braća Castro i Aleida. Ona piše da je Fidel kritizirao Chea zbog “neodgovornosti”, dok ga je Raul nazvao “trockistom”, što je tada bila vrlo ozbiljna optužba. Aleida kaže da je Che bio potpuno zatečen. Ne mislim da je tu došlo do prekida odnosa, ali je taj sukob utjecao da Che ubrza odluku o napuštanju Kube, prije nego su pripreme za odlazak u Boliviju bile gotove.

– U knjizi prozivate Fidela što nije izvukao Chea iz Bolivije?

– Cheova zaštitnica u Boliviji, grupa koju je vodio kubanski komunist Joaquin Nunez, član ÇK¨KP Kube, likvidirana je 31. kolovoza 1967., što je bolivijski radio odmah javio, pa je Fidelu istog dana moralo biti jasno da je Che u klopci. A bilo je još 40 dana vremena da s Kube pošalje komandose po njega. Fidel je kasnije takvu ideju nazivao “fantazijom”, ali tih godina Kuba ima 300.000 vojnika u Angoli: ako možeš takvu masu slati preko oceana, kako ne možeš par komandosa u Boliviju? U svakom slučaju, Chea vidim pozitivnije nego Fidela. Ali Fidel je bio ne samo političar, nego i državnik. A Che nikad nije bio državnik, već junak.

– Razmatrate i je li se Che mogao/trebao ubiti uoči zarobljavanja?

– Od revolucionara se očekivalo da ne dopuste da ih zarobe, pa Fidel kasnije u govorima ukazuje da se Che nije mogao ubiti jer mu je puška bila onesposobljena, a u pištolju nije imao metaka. Jer su se pojavile kritike na račun Chea, pa ga Fidel pravda. Kad čitate Cheov “Bolivijski dnevnik”, možete vidjeti da se on namjeravao ubiti. Ali kapetan Gary Prado, koji je zarobio Chea i razgovarao s njim zadnju noć, tvrdi da ga je Che pitao gdje će mu se suditi, u kojem gradu. Che je mislio da će mu biti suđeno, te je očito namjeravao suđenje iskoristiti za propagandu komunizma i kritiku kapitalizma, kao što su to činili Fidel, Tito i Georgi Dimitrov. Zato se nije ubio.

– A je li se mogao ubiti? Čime, ako nije imao metaka?

– Kapetan Prado u svojoj knjizi “Žrtvovana gerila” tvrdi da Cheova puška, kad ga je zarobio, jest bila onesposobljena, ali da je u pištolju imao šaržer metaka. Potvrđuje da je Che bio ranjen u nogu, ali tvrdi da se mogao ubiti. Che je bio blistav govornik i vjerojatno je htio od suđenja napraviti komunistički spektakl, što ni bolivijskim vlastima ni SAD-u nije odgovaralo. Zato je smaknut.

– Kako komentirate optužbe da je Che bio surov ratnik?

– U ratu mnogi ubiju iz razloga koji nije zločinački.

– Mislim na to da je nakon rata, kao šef vojnog suda u Havani, potpisivao smrtne presude za zarobljene protivničke oficire?

– On je bio stranac i namjerno su taj najdelikatniji posao dali njemu.

– Kako generalno ocjenjujete njegov lik i djelo?

– Bio je pravi komunist, možda jedini pravi. Ja njega gledam pozitivno jer je bio jedini čovjek na Kubi koji je imao pravo snabdijevati se u diplomatskim magazinima, a da je to odbijao. Njegova supruga u memoarima piše o tome. Che je bio valjda jedini visoki kubanski funkcionar koji nije koristio privilegije položaja. On je držao da komunistu privilegije nisu potrebne.

I druge stvari – preko tjedna ministar, a svaki vikend bi s ljudima sjekao šećernu trsku. Zbog takvih stvari ga omladina širom svijeta i danas voli: da on nije imao takvu ljudskost, ne bi bio toliko poznat i popularan.

Bio je, po meni, pomalo djetinjast. Sentimentalan. Najbliže mi je da ga smjestim između Don Quijotea i Robina Hooda, a u nekim stvarima mi je kao novi, suvremeni Spartak. I Aleida piše da je Che pročitao roman o Don Quijoteu najmanje šest puta.

Frankisti-republikanci kao ustaše-partizani

Slobodna Dalmacija – 4. listopada, 2017

SLUČAJ KATALONIJA: SLIČNOSTI, RAZLIKE I POSLJEDICE GRAĐANSKIH RATOVA U ŠPANJOLSKOJ (1936.-1939.) I HRVATSKOJ (1941.-1945.)

Dva različita načina suočavanja društva s građanskim ratom iz prošlosti – španjolski i hrvatski – pokazala su istu neefikasnost. Bez sistemskog susreta društva s tom traumom, nema razrješenja: duhovi prošlosti izlaze, jer nisu provareni, prerađeni i oplakani

Dublji razlog aktualne katalonske drame – izvan priče o ekonomiji, BDP-u i porezima – krije se u španjolskoj prošlosti. Prije 80 godina tamo su se u građanskom ratu (1936.-1939.) krvavo dohvatili ustaše i partizani, alias frankisti i republikanci – gdje je Katalonija bila glavno žarište republikanskog, antifašističkog otpora – i ta je narodna trauma, kao izvor društvenih podjela, ne samo preživjela do danas, nego upravo danas dolazi snažno do izražaja, kao historijski podtekst drame o odcjepljenju.

Zato se madridskim trgovima ovih dana ore fašističke ode Francu i salutira se ispruženom desnicom, dok se u Kataloniji španjolskog premijera Mariana Rajoya sve više uspoređuje s Francom.

Kako se i hrvatsko društvo muči sa svojim građanskim ratom otprije 70 godina, pokušali smo usporediti ta dva građanska rata, ne samo u vojnom smislu, nego i s obzirom na društvene posljedice koje ti ratovi dandanas imaju na španjolsko i hrvatsko društvo, kao i na načine suočavanja tih dvaju društava s povijesnom traumom.

Ova dva rata i inače imaju snažne poveznice. U Španjolskom ratu za republikance se borilo 1800 ljudi iz Jugoslavije, mahom komunista, od kojih je poginulo 600, a daleko najviše bilo je Hrvata – 48 posto. Preživjeli su kasnije, u WW2, činili glavne partizanske kadrove: vodili su Prvu i Drugu proletersku diviziju (Koča Popović i Peko Dapčević), a kad je Tito 1945. formirao četiri armije, sva četiri komandanta bili su “španjolski borci”.

S druge strane, ustaški poglavnik Ante Pavelić nakon rata je živio upravo u Francovoj Španjolskoj, gdje je i sahranjen u madridskoj “grobnici od zlata”.

Šutljivo rješenje

Pođimo od razlika. Ustaško-partizanski rat vodio se u sklopu šireg međunarodnog sukoba, a u samoj Jugoslaviji bio je tek epizoda općeg partizanskog rata protiv svih fašističkih skupina u zemlji, uključujući i ustaše. A Španjolski rat prvenstveno je bio lokalni sukob Francovog fašizma i republikanskog antifašizma, premda su na obje strane sudjelovali dobrovoljci i tehnika iz više zemalja.

Nadalje, u Španjolskoj su 1939. pobijedili fašisti, a u Hrvatskoj 1945. antifašisti (pri čemu su oba pobjednika proveli surovu osvetu nad poraženima).

Potom, nakon uvođenja parlamentarne demokracije (u Španjolskoj 1975,. u Hrvatskoj 1990.) Španjolska je imala, i ima još uvijek, četiri desetljeća mira, pa se mogla relativno spokojno suočavati s tim građanskim ratom iz prošlosti, dok je u Hrvatskoj gotovo odmah izbio novi rat, koji je, među ostalim, utjecao i na percepciju onog građanskog rata iz prošlosti.

Posljedica toga je da u Španjolskoj nakon 1975. nije došlo do tako radikalnog preokreta u javnom mnijenju i polarizacije društva, u smislu da se počelo slaviti poraženu vojsku i sotonizirati pobjedničku, što se u dobroj mjeri dogodilo u Hrvatskoj. Dijelom zato što u Španjolskoj po dolasku demokracije nije bilo novog rata kao u Hrvatskoj (gdje je agresor iz 1991. nosio isti simbol zvijezde petokrake kao pobjednik iz 1945.), a dijelom zato što je španjolsko društvo tu staru traumu odlučilo amortizirati uspostavljanjem tzv. “Pakta šutnje”.

Uprošćeno, Španjolci su nakon 1975. donijeli društveni konsenzus da se neće javno čačkati po građanskom ratu, kako se duhovi ne bi previše uznemirili i kako ne bi došlo do polarizacije društva. Tako su naumili “riješiti” problem svojih ustaša i partizana.

General i maršal

Kad govorimo o sličnostima između Španjolskog i ustaško-partizanskog rata, upaad u oči da je Katolička crkva u obje zemlje bila na istoj strani: u Španjolskoj je podržala Franca, a u Hrvatskoj Pavelića, pa je tamo ispala pobjednik, a ovdje žrtva.

Sličnost je i što u oba društva nakon rata nije bilo parlamentarne demokracije, a ratni pobjednik je vladao do smrti: general Franco do 1975., a maršal Tito do 1980. godine. Pritom su, uz sve goleme međusobne razlike, vladali gotovo jednako dugo: Franco 36, Tito 35 godina.

Nadalje, u oba društva nakon ratne pobjede poraženi nisu imali pravo glasa, pa tako ni pravo na komemoraciju svojih žrtava. Komemorirale su se samo žrtve pobjednika, što dugoročno ne može biti dobro, ako se želi stvoriti funkcionirajuće društvo.

Iz cijele priče možemo zaključiti da su dva različita načina suočavanja društva s građanskim ratom iz prošlosti (Španjolska “Paktom šutnje”, a Hrvatska formiranjem povjerenstava) pokazala jednaku neefikasnost u realnosti.

To nam kazuje da bez općeg, sistemskog i detaljnog suočavanja društva s traumom građanskog rata, nema razrješenja traume ni društvenog napretka. Takvo društvo može biti naizgled harmonično neko vrijeme, osobito dok je ekonomija u konjukturi, ali duhovi prošlosti će kad-tad izaći na površinu, jer nisu dovoljno i dobro provareni, prerađeni i oplakani.

Još 200 naroda čeka u redu za državu

Slobodna Dalmacija – 3.listopada, 2017

Ujedinjeni narodi danas imaju 200 zemalja članica, a bivši generalni sekretar UN-a Boutros Ghali prognozirao je da bi moglo nastati 400 nacionalnih država, dok je naš sociolog Stipe Šuvar smatrao da bi ih do kraja 21. stoljeća moglo biti i 500

Referendum u Kataloniji, čak i neovisno o brutalnom policijskom nasilju prema katalonskim građanima, bremenit je pravnim kontradikcijama i neizbježnim analogijama s prostorima bivše Jugoslavije.

Prije svega, svjedoci smo da u Španjolskoj oba suprotstavljena pola – i unionistički i separatistički – tvrde kako je legitimitet na njihovoj strani. Katalonski čelnici pozivaju se na temeljne dokumente Ujedinjenih naroda, u kojima se jamči pravo naroda za samoodređenje, dok se Madrid poziva na španjolski Ustav koji ne dozvoljava regionalne referendume, već isključivo nacionalne.

To bi značilo da o eventualnom katalonskom odcjepljenju po Ustavu moraju glasati svi Španjolci, pa je potpuno jasno da u takvim okolnostima Katalonija nikad ne može izaći iz Španjolske, pa makar da svih 100 posto Katalonaca na referendumu glasa za odcjepljenje. Uvijek će biti nadglasani od ostatka španjolske populacije: od 16 preostalih španjolskih regija, Katalonce bi podržale samo Baskija i eventualno Galicija, dok bi sve ostale bile protiv.

Slučaj Katalonije zapravo ilustrira kako se narodno pravo na samoodređenje, potvrđeno najvišim dokumentima UN-a, sudara s ustavima pojedinih zemalja.

Stoga bi svi hrvatski državotvorci, nakon prizora iz Katalonije, trebali zapaliti svijeću na grobovima Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja, koji su u Ustav SFRJ iz 1974. ugradili odredbu o pravu svakog (jugoslavenskog) naroda na samoodređenje do odcjepljenja.

Da nije bilo te odredbe, lako je moguće da bi onaj hrvatski referendum iz svibnja 1991. prošao jednako kao ovaj katalonski: savezna policija bi mlatila ljude pred glasačkim mjestima, a kurva Europa bi navečer rekla kako je to “unutrašnja stvar Jugoslavije”.

Slavlje u Vojvodini

Katalonski referendum već je našao odjeka na prostoru bivše države, pa su se tako širom Vojvodine pojavili grafiti koji slave katalonsku odlučnost, a na uredima Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) u desetak pokrajinskih gradova postavljene su katalonske zastave, što je srpskog ministra vanjskih poslova Ivicu Dačića nagnalo da promptno reagira i vojvođanskim separatistima uputi neuvijenu prijetnju: “Ne igrajte se s tim pitanjem!”

Teško je i zamisliti što bi bilo da se za katalonskim primjerom povedu političke stranke u Bosni i Hercegovini, gdje u barem dva od tri konstitutivna naroda postoje separatističke tendencije. Zapravo i nije teško zamisliti: gledali bismo reprizu BiH ratova od 1992. do 1995. godine.

Analogija s Hrvatskom zanimljiva je ne toliko u smislu potencijalnog odcjepljenja pojedinih hrvatskih regija – jer takve tendencije naprosto ne postoje, ili su toliko kržljave da ne vrijede spomena – koliko u smislu poistovjećivanja s Barcelonom ili Madridom. Na društvenim mrežama je vidljivo da su se građani Hrvatske podijelili oko tog pitanja: neki ovaj katalonski referendum uspoređuju s onim u Hrvatskoj, kad se Hrvatska htjela odcijepiti od Jugoslavije, a drugi s onim u Krajini, kad se Krajina htjela odcijepiti od Hrvatske.

Od Baskije do Indonezije

Šutnja europskih čelnika na neviđeno državno nasilje u Kataloniji tumači se strahom od mogućnosti da se “katalonski virus” ne proširi širom kontinenta, jer brojne regije u Europi zirkaju na ishod katalonskog rebusa s vlastitim secesionističkim snovima. U tom kontekstu najčešće se spominju Baskija, Bavarska, Flandrija, Grenland, Južni Tirol, Korzika, Padanija i Škotska.

No gledajući širu svjetsku sliku, izvan europske jezgre, dobijamo gotovo zapanjujući broj naroda bez države, koji bi jednog dana, ohrabreni mogućim katalonskim uspjehom, mogli i sami zatražiti neovisnost. Nisu samo Kurdi u pitanju.

Kako je svojedobno isticao naš sociolog Stipe Šuvar, samo na sjevernom Kavkazu živi 26 malih neruskih naroda, od kojih se spominju samo Čečeni, te eventualno Dagestanci i Inguši. U Indiji živi 80 naroda, u Indoneziji njih 150, afričke zemlje da ne spominjemo. Postoje čak i studije u kojima se predviđa da bi se i SAD mogle raspasti na devet država-nacija, sadašnjih kulturno-jezičnih zajednica, od Hispanaca do Afroamerikanaca.

Ujedinjeni narodi danas imaju oko dvije stotine zemalja članica, a nekadašnji generalni sekretar UN-a Boutros Ghali prognozirao je da bi se u svijetu moglo pojaviti i 400 nacionalnih država, dok je Šuvar smatrao da bi ih do kraja 21. stoljeća moglo biti i 500. Svijet se mrvi, umjesto da se povezuje: bit će to veliki izazov za arhitekte globalizacije. Zato Bruxelles mudro šuti na krv i suze u Kataloniji.