HRT se ogradio od pravne države

STAVNI SUD JOŠ JE 2015. POTVRDIO DA JE DOMOVINSKI RAT IMAO I ELEMENTE GRAĐANSKOG RATA

Slobodna Dalmacija – 23. prosinca, 2017

Kuka i motika digla se na voditelja HRT-ove emisije “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića. Nakon što je u razgovoru s vukovarskim braniteljem Predragom Mišićem ustvrdio da je Domovinski rat, osim što je predstavljao agresiju Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku, imao i elemente građanskog rata, reagirao je Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi (ZUVHGP) i zatražio od HRT-a njegovu suspenziju, tvrdeći da se poznati novinar ogriješio o novinarski kodeks, Deklaraciju o Domovinskom ratu i haaške presude oslobođenim hrvatskim generalima.

Braniteljskom pritisku HRT je podlegao, te se ogradio od vlastitog voditelja, ističući da su “svi novinari i zaposlenici javnog medijskog servisa obavezni poštivati pozitivne zakonske propise Republike Hrvatske, a tako i one koji se odnose na Domovinski rat”.

Iako se na prvi pogled čini da su na Prisavlju ušli u sukob sa svojim novinarom, pravna je istina da je Hrvatska radiotelevizija ušla u sukob s – Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Nije se HRT ogradio samo od Stankovića, nego i od pravne države.

Naime, Ustavni sud je još 12. siječnja 2015., vezano za “slučaj Glavaš”, donio presudu u kojoj točno definira do kojeg je datuma u Hrvatskoj bio “nemeđunarodni sukob” (građanski rat), a kad je počeo “međunarodni sukob” (agresija na Hrvatsku). U sažetku te odluke, u poglavlju “Ustavnopravni aspekt oružanog sukoba na području Republike Hrvatske”, točka 2, stavak b, jasno stoji:

“Oružani sukob na području Republike Hrvatske imao je nemeđunarodni karakter do 8. listopada 1991. Nakon toga, taj je sukob imao međunarodni karakter.”

Brijunska deklaracija

Ta je odluka Ustavnog suda, pod brojem U-III-4150/2010, objavljena i na internetu, pa se svaki građanin Hrvatske koji ima internetski priključak može osobno uvjeriti da je Ustavni sud prije tri godine utvrdio navlas isto što i Stanković u svojoj emisiji: Domovinski rat imao je elemente i međunarodnog i nemeđunarodnog sukoba.

U toj presudi Ustavni sud poništava ranije odluke Vrhovnog suda i nižih sudova u pogledu karaktera rata u Hrvatskoj. Pritom se prijepor između Ustavnog i Vrhovnog suda nije vodio o tome je li građanski rat bio ili nije bio, nego o tome kada je točno prerastao u “međunarodni sukob”.

Ni Ustavnom ni Vrhovnom sudu nije sporno da do 8. listopada 1991. Hrvatska nema status samostalne države: presuda ukazuje da je Sabor odluku o prekidu svih ustavnopravnih veza s bivšom državom donio još 25. lipnja 1991., ali je (zbog pritiska međunarodne zajednice, op.a.) Brijunskom deklaracijom na tu saborsku odluku stavljen tromjesečni moratorij, koji je istekao 8. listopada iste godine. Shodno tome, dotad u Hrvatskoj nije ni mogao biti “međunarodni sukob”, već “nemeđunarodni”.

No u toj točki se Ustavni i Vrhovni sud razilaze: Ustavni sud drži da je Hrvatska postala samostalni državnopravni subjekt odmah tog 8. listopada 1991., pa onda već tog datuma počinje “međunarodni sukob”, dok je Županijski sud u Zagrebu – čiju je odluku Vrhovni sud potvrdio – zauzeo stajalište da je RH postala samostalna tek međunarodnim priznanjem 15. siječnja. 1992., te da građanski rat tek tada prerasta u agresiju Srbije i JNA.

“Prema tome, oružani sukobi do kojih je došlo tijekom 1991. godine na području Republike Hrvatske, a u koje je na neprijateljskoj strani bila uključena JNA, kao vojska SFRJ, nisu imali međunarodni karakter (…)”, tvrdi se u toj presudi Županijskog suda, koju je Ustavni sud poništio.

‘Raspolovljena’ opsada Vukovara

U ožujku 2015., predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec gostovala je u HRT-ovoj emisiji “Javna stvar”, poručivši da je ta odluka Ustavnog suda “demantirala neosnovanu tezu da je na području RH 1991. godine bio građanski rat”. Naime, dodala je Omejec, “Ustavni sud je utvrdio da je nakon 8. listopada 1991. Hrvatska bila država u smislu međunarodnog prava i da se za ratne zločine koji su učinjeni poslije tog datuma mora primjenjivati međunarodno pravo koje vrijedi za sukobe među državama”.

Predsjednica Ustavnog suda tada je zaobišla ključno pitanje: a što je s onim dijelom rata koji se u Hrvatskoj vodio prije 8. listopada 1991. godine? Pravna logika je neumoljiva: ako je teza da je u Hrvatskoj nakon 8. listopada 1991. bio građanski rat “neosnovana”, onda je teza da je prije tog 8. listopada bio građanski rat “osnovana”.

Ustavni sud također se poziva na Deklaraciju o Domovinskom ratu – kojom je Sabor potvrdio “da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj” – ali je vidljivo da pritom smatra kako se Deklaracija odnosi na razdoblje nakon 8. listopada 1991. godine.

Stoga proizlazi da je tromjesečna opsada Vukovara – koja se odvijala od sredine kolovoza do sredine studenoga 1991. godine – juridički “raspolovljena” točno po sredini: prvih mjesec i pol dana opsade odvijao se u pravnom okviru građanskog rata, a drugih mjesec i pol u okviru međunarodnog sukoba.

Naravno da se ta pravna logika donekle sudara s onom elementarnom, jer pobunjeni građani Hrvatske srpske nacionalnosti nisu vojnu pomoć iz Srbije počeli dobijati tek 8. listopada 1991., već su je imali od početka rata u Hrvatskoj. Tenkovi JNA pucali su na Vukovar i prije 8. listopada.

Drugim riječima, elementi međunarodne agresije na Hrvatsku bili su prisutni i prije nego što je Hrvatska 8. listopada 1991. postala samostalna država, ali su i elementi građanskog rata pravno postojali sve do tog datuma.

MINISTAR BRANITELJA TOMO MEDVED

Ne zanima me Ustavni sud, osuđujemo Stankovića

Želeći doznati kako predstavnici braniteljske populacije gledaju na činjenicu da su izrečeni stavovi HRT-ova voditelja Aleksandra Stankovića o karakteru Domovinskog rata istovjetni stajalištima Ustavnog suda Republike Hrvatske, nazvali smo ministra branitelja Tomu Medveda, zatekavši ga usred burne rasprave u Saboru.

– Neprihvatljivo je na takav način vrijeđati Deklaraciju o Domovinskom ratu kao što je to učinio Stanković u svojoj emisiji – rekao je ministar. – Navedeni voditelj je počinio više prekršaja prema Deklaraciji i očekujemo od Hrvatske radiotelevizije da poduzme odgovarajuće korake.

– A kako komentirate presudu Ustavnog suda RH koja Stankoviću daje za pravo?

– Neću komentirati presudu Ustavnog suda, nego komentiram neprihvatljive teze voditelja Stankovića.

 

Anarhisti ne opraštaju Amerikancima

Slobodna Dalmacija – 21. prosinca, 2017

Nakon masakra studenata iz 1973. atenska četvrt Exarchija – na čijem se rubu nalazi Politehnički fakultet – postaje najveći europski punkt radikalne ljevice, s jakim sentimentima antikapitalizma i antiamerikanizma, koji traju do danas

Više od deset tisuća ljudi preko vikenda je marširalo ulicama Atene kako bi obilježili 44. godišnjicu studentskog ustanka protiv vojne hunte 1973. godine. To je bio zadnji vojni režim u Europi, uz onaj Francov u Španjolskoj.

Marš je počeo polaganjem cvijeća pred zgradom Politehničkog fakulteta, u znak sjećanja na ubijene studente, a potom se kolona u znak protesta uputila prema američkoj ambasadi, jer je SAD snažno podržavao huntu koja je Grčkom vladala od 1967. do 1974. godine. Navečer su, pak, u ljevičarskoj četvrti Exarchia – na čijem se rubu nalazi Politehnički fakultet – izbili sukobi između anarhista i policije, koji su međusobno razmjenjivali kamenje, Molotovljeve koktele i suzavac.

Akademska pobuna protiv hunte počela je 14. studenoga 1973., kada se više tisuća atenskih studenata zabarakadiralo na Politehničkom fakultetu, gdje su složili radio stanicu preko koje su pozivali građane Atene na opći ustanak protiv vojnog režima. Tri dana kasnije hunta šalje tenkove na fakultet i uslijedio je masakr studenata: grčki pukovnici priznali su 23 žrtve, dok drugi izvori govore o stotinjak mrtvih i tisuću ranjenih studenata.

Ustanak studenata bio je prijelomni događaj koji je srušio vojnu diktaturu, pa je hunta svrgnuta već iduće godine, te je u Grčku vraćena demokracija. Narednih četrdeset godina na izborima su naizmjenično pobjeđivali socijalisti i konzervativci, da bi 2015. na vlast došla ljevičarska SYRIZA, kao izdanak onog istog bunta koji su 1973. iskazali studenti Politehničkog fakulteta. No da bi se razumjela geneza snažne grčke ljevice, nužno je vratiti se načas u 1945. godinu.

Snovi srušeni na Jalti

Od svih balkanskih zemalja (ne računajući Tursku), u razdoblju od 1945. do 1990. jedino Grčka nije imala komunističku vlast – štoviše, nakon 1945. Komunistička partija Grčke bila je zabranjena – pa se u tome i krije razlog što mnogi ljudi na Balkanu ne razumiju zašto je u Grčkoj ljevica danas tako snažna. Naprosto, dok je nakon pada socijalizma 1990. političko klatno u svim drugim balkanskim zemljama otišlo udesno, u Grčkoj se to nije dogodilo, jer oni socijalizma nikad nisu ni imali.

U Drugom svjetskom ratu Grčka je bila okupirana od nacista, ali su grčki partizani, predvođeni Komunističkom partijom, pri kraju rata imali kontrolu nad većinom teritorija i već planirali poslijeratni socijalizam. Njihovi snovi, međutim, srušeni su 1944. na Jalti: internim dogovorom s britanskim ratnim premijerom Winstonom Churchillom, Staljin je prepustio Grčku angloameričkoj zoni utjecaja, ishodivši zauzvrat Poljsku.

Stoga u Grčkoj 1945. izbija građanski rat između komunističkih snaga i kraljevskog režima, kojeg su pomagali Britanija i SAD. S druge strane, grčki komunisti su ostali bez Staljinove pomoći, ali im je zato izdašno pomagala – vojno, materijalno i logistički – Titova Jugoslavija. Ishod rata bio je neizvjestan sve do 1948. godine, kada se u raskolu između Tita i Staljina Komunistička partija Grčke (KKE) opredjeljuje za gruzijskog hazjajina, ne znajući da ih je upravo on “prodao” kapitalističkom Zapadu.

Crni đavo bolji od komunista

Za Tita je to kraj suradnje: Jugoslavija zatvara granicu i uklanja sve vojne kampove u kojima su se obučavali grčki komunistički borci. Većina povjesničara se slaže da je upravo to ključni razlog poraza grčke ljevice u građanskom ratu, koji završava 1949. godine, ali posljedice po grčko društvo traju i danas.

Već 1952. Grčka ulazi u NATO, a do sredine 1960-ih zemljom vladaju desničarske partije. No 1965. na izborima pobjeđuju liberali te najavljuju koaliciju s Demokratskom ljevicom, strankom koja je bila politički paravan zabranjene Komunističke partije. Strah od dolaska komunista na vlast i širenja utjecaja SSSR-a na Mediteranu uzbudio je angloameričke duhove, te SAD 1967. toplo pozdravlja vojni puč grčkih pukovnika: u američkoj vizuri i nedemokratski crni đavo je bolji od demokratske pobjede komunista.

U sedmoj godini diktature dolazi do opisanog studentskog ustanka na Politehničkom fakultetu, čijim krvavim gušenjem hunta izaziva bijes naroda i vlastitu detronizaciju. Grčka tada dobija demokraciju, a četvrt Exarchija postaje ne samo mjesto trajne komemoracije za ubijene studente, već i najveći europski punkt radikalne ljevice, s jakim sentimentima antikapitalizma i antiamerikanizma, koji traju do danas.

Iako se 1999. tadašnji američki predsjednik Bill Clinton u ime vlade SAD-a ispričao Grčkoj zbog podržavanja vojne hunte “u ime hladnoratovske taktike”, anarhisti Amerikancima ne opraštaju.

Nakon Gaddafija – Srednji vijek

Slobodna Dalmacija – 17. prosinca, 2017

Od države s najvećim obuhvatom djece školskim sustavom, Libija je postala zemlja u kojoj većina djece ne ide u školu. Prosperitetna država pretvorena je u civilizacijsku katastrofu. Liberalne demokracije Zapada počinile su u Libiji težak zločin

Potresne snimke iz Libije obilaze svijet. Mladi crni muškarci izgubljeno stoje pred kamerom dok ih bijeli švercer pokazuje nevidljivoj publici i govori aukcijskim jezikom: “Osam stotina, devet stotina, tisuću, tisuću i sto… Prodano za tisuću i dvjesto libijskih dinara.” Prevedeno na jezik Zapada: osamsto dolara.

Pritom se u Libiji ne snima nikakav povijesni film o davnim stoljećima ropstva: ove scene snimljene su u našem vremenu. Američki CNN dobio ih je u kolovozu, da bi ih nakon žurnalističke istrage sada objavio u uznemirujućoj reportaži iz Tripolija.

Novinari CNN-a svjedočili su jednoj takvoj dražbi, na kojoj je trgovac predstavljao svoje ljudske artikle kao “velike snažne momke”, pogodne za rad na farmama. “Treba li nekome kopač? Ovaj je kopač, velik i snažan muškarac, on će kopati”, vikao je švercer u maskirnoj odjeći, a kupci su dizali ruke.

Kako tvrde američki novinari, u samo nekoliko minuta prodano je desetak ljudi. “Ne radi se o rabljenom automobilu, komadu zemlje ili namještaja. Uopće se ne radi o robi, nego o ljudskim bićima”, konstatira CNN, čiji su novinari nakon dražbe pristupili dvojici prodanih muškaraca, ali ovi zbog traume nisu mogli ni govoriti.

‘Dolina suza’ za migrante

No ova reportaža nije prvi dokaz da se u sjevernoj Africi događaju užasne stvari. UN-ova Međunarodna organizacija za migracije (IOM) još je u travnju upozorila da se u Libiji migranti iz zapadne Afrike otvoreno kupuju i prodaju kao robovi na tržnicama ljudi.

“Posljednji izvještaji o ‘tržnicama robova’ u Libiji mogu se dodati na dugi popis sramota u toj zemlji. Situacija je grozna. Što je više IOM angažiran u Libiji, sve više saznajemo o ‘dolini suza’ za previše migranata”, kazao je tada Mohamed Abdiker, načelnik operacija i izvanrednih situacija IOM-a, za britanski Guardian. Njegove riječi potvrdio je i šef misije IOM-a u Nigeru Giusseppe Loprete:

“Stanje u Libiji se pogoršava, tako da sljedećih mjeseci možemo očekivati još više migranata koji će završiti kao robovi.”

I tako se robovlasništvo vratilo u Afriku, konkretno u Libiju, svega šest godina nakon zapadne intervencije koja je smaknula dugogodišnjeg libijskog vođu, pukovnika Moamera Gaddafija, i koja je toj zemlji trebala donijeti slavni paket demokracije i ljudskih prava. To je prilika da se podsjeti i na druge rezultate te intervencije u Libiji.

Pukovnik Gaddafi, na Zapadu jednoznačno označen kao “zli diktator koji ubija svoj narod”, u četiri desetljeća autokratske vladavine radikalno je promijenio Libiju. Kad je 1969. vojnim pučem zbacio kralja Idrisa, Gaddafi je zatekao zemlju u kojoj je 90 posto stanovništva spavalo u šatorima ili zemljanim kućicama. U samo par desetljeća – zahvaljujući prihodu od nafte, ali još više njegovoj socijalističkoj distribuciji – stvorio je jednu od najrazvijenijih država Afrike, čiji su žitelji dobili privilegije nedostupne i mnogim Zapadnjacima: od besplatnog školstva i zdravstva, do pune mirovine sa 60 godina starosti, neovisno o radnom stažu.

Proćerdana ostavština

Ta je Gaddafijeva ostavština u ovih šest godina potpuno proćerdana. Od države koja je do 2011. imala najveći obuhvat djece školskim sustavom, koja je dakle imala najobrazovaniju populaciju u Africi, Libija je postala zemlja u kojoj većina djece više uopće ne ide u školu. A zbog ratnih sukoba stotine tisuća Libijaca sada su prognanici u svojoj zemlji, te žive po izbjegličkim kampovima: opet spavaju u šatorima i zemljanim kućicama, kao nekad, prije Gaddafija.

Ukratko: jedna prosperitetna zemlja pretvorena je u humanitarnu i civilizacijsku katastrofu. Nikad ne treba zaboraviti da su liberalne demokracije Zapada prije šest godina u Libiji počinile težak zločin, čije će posljedice trajati generacijama.

Cijela priča o kolosalnom grijehu Zapada prema Libiji još je tragičnija kada se zna da su u sjevernoj Africi bogati Arapi prodavali roblje iz tzv. Crne Afrike više od tisuću godina, a jedini Arap koji se zbog te brutalne arapske tradicije ikada javno ispričao stanovništvu Crne Afrike bio je upravo – Gaddafi. Pukovnik je to učinio godinu dana prije smrti, u listopadu 2010. godine, za vrijeme Drugog afroarapskog samita u Libiji:

“Žao mi je zbog ponašanja Arapa… Oni su donijeli afričku djecu u Sjevernu Afriku, učinili ih robovima, prodavali ih kao životinje. Uzeli su ih kao robove i trgovali njima na sramotan način. Žao mi je i posramljen sam kad se sjetimo tih nečuvenih praksi. Ispričavam se zbog toga.”

Ekstremizam buja od Varšave do Ankare

U Varšavi je 60 tisuća ljudi zazivalo Boga i tražilo bijelu kršćansku Europu, a predsjednik Turske istodobno je poručio da ne postoji ‘umjereni islam’. S dva kraja kontinenta oglasila su se zvona i ezani da obznane kako Europa više nije što je bila

Bio je to uznemirujući vikend za sve građane Europe koji svoj kontinent drže mjestom suživota i tolerancije. U nedjelju je u Varšavi desetine tisuća ljudi zazivalo Boga i tražilo bijelu kršćansku Europu, a dan ranije turski je lider Tayyip Recep Erdogan poručio da ne postoji “umjereni islam”. S dva kraja kontinenta oglasila su se vjerska zvona i ezani da obznane kako Europa više nije što je bila.

Tradicionalna proslava Dana nezavisnosti u Varšavi – kojom Poljska slavi datum kad je nakon Prvog svjetskog rata povratila državni suverenitet – ostala je u sjeni marša ekstremne desnice koji je okupio 60.000 ljudi. Britanski “Guardian” piše o “najvećem okupljanju desničarskih nacionalista u Europi”, na kojem su se pojavili i desni radikali iz drugih država.

Atmosfera na maršu bila je izrazito mučna i ksenofobna, o čemu su svjedočili brojni rasistički i antimuslimanski transparenti: “Bijela Europa bratskih nacija”, “Cijela Poljska bit će bijela”, “Stop islamizaciji”, “Bijela Europa, čista Europa”, “Molite za islamistički holokaust”, “Poljska bijela katolička” itd. Mahalo se poljskim zastavama i vikalo “Smrt neprijateljima naše domovine” i “Katolička Poljska, ne sekularna”. Marš se održavao pod službenim sloganom “Hoćemo Boga”, stihom iz stare poljske vjerske pjesme.

‘Veliko domoljubno okupljanje’

Strani mediji prenose kako je u toku skupa došlo do incidenta, kad je malobrojna skupina prosvjednika pokušala reagirati na takvu zloupotrebu Boga, uzvikujući “Stop fašizmu”. Kako piše “Guardian”, ti su građani, među kojima i nekoliko žena, izudarani i izgurani iz gomile, a od težih posljedica spasila ih je policija.

S druge strane, državni mediji u Poljskoj skup su nazvali “velikim domoljubnim okupljanjem”, a visoki državni funkcionari nisu krili ganutost. “Bilo je predivno to vidjeti, ponosan sam da je toliko Poljaka sudjelovalo u proslavi Dana nezavisnosti”, rekao je poljski ministar unutrašnjih poslova Mariusz Blaszczak.

Radikalni nacionalizam u Poljskoj u nedjelju se, dakle, ispoljio kao generalna ksenofobija, uokvirena u ekstremnu protuimigrantsku islamofobiju. Mnogi ističu kako je bizarno da se mržnja prema strancima i imigrantima tako radikalno ispoljava u zemlji u kojoj ih uopće nema. Prema podacima Eurostata, od svih 28 članica EU, upravo je Poljska prva po nacionalnoj homogenosti populacije, odnosno zadnja po broju stranaca: ima ih svega 0,1 posto. Usporedbe radi, najrazvijenije zemlje EU imaju po 10-15 posto stranaca (Hrvatska ima 0,5 posto).

Dan ranije, pak, u subotu, turski predsjednik Erdogan je izjavio da ne postoji nešto kao “umjereni islam”, ocijenivši kako je to “izmišljotina Zapada” koji time nastoji oslabiti ovu religiju. Erdogan je tu izjavu dao komentirajući nedavni istup saudijskog prijestolonasljednika, princa Mohammeda bin Salmana, koji je rekao kako želi reformirati Saudijsku Arabiju i u kraljevinu vratiti “umjereni islam”. Novovjeki turski sultan, međutim, tvrdi da to o čemu saudijski princ priča naprosto ne postoji.

Nema više Atatürka

Ne treba biti ekspert da bi se shvatile realne posljedice ovakvog Erdoganovog istupa: kad jedna tako moćna i utjecajna muslimanska zemlja poput Turske ovako decidirano odbaci samu mogućnost postojanja umjerene religijske prakse, onda možemo očekivati samo daljnju i još veću radikalizaciju u islamskom svijetu.

Stvar je to delikatnija što Erdogan niti ne skriva da sebe vidi vođom tog svijeta. U prilog mu ide i činjenica da je Turska lani preuzela dvogodišnje predsjedavanje Organizacijom islamske suradnje (OIC), koja okuplja 57 država s većinski muslimanskim stanovništvom, što turski državni mediji koriste za tezu da je Turska i službeni predvodnik i prirodni lider islamskog svijeta.

Porukom da “umjereni islam” ne postoji Erdogan poručuje Zapadu da zaboravi onu Tursku koja je postojala čitavo jedno stoljeće, od osnivača Republike Kemala Atatürka pa sve donedavno, kad se upravo Erdogan pojavio da poništi Atatürkove prosvjetiteljske napore i njegovo sekularno stoljeće. Ta Atatürkova sekularna Turska bila je zemlja “umjerenog islama”, ali takve Turske više nema, baš kao što parolama “za katoličku Poljsku, a ne sekularnu” i poljski radikali poručuju da dva stoljeća sekularne Europe – od Francuske građanske revolucije do danas – pripadaju prošlosti.

Ovo bujanje ekstremizma od Varšave do Ankare nije šala: to su dvije velike zemlje koje skupa imaju 120 milijuna ljudi. A njihovi se ekstremizmi hrane jedan drugim, što i jest najveći problem europske budućnosti. Nema više socijalizma ni Atatürka, pa teret obrane sekularne Europe pada na liberalna pleća.

Oktobarski rašomon

Od tri najveće svjetske sile, jedna Oktobarsku revoluciju vidi kao zločin (SAD), druga kao trajnu inspiraciju (Kina), a treća, ona u kojoj se ta revolucija dogodila (Rusija), nema stav. Prošlo je tek stotinu godina, valja pričekati da se slegnu dojmovi

U utorak, na 100. godišnjicu ruske Oktobarske revolucije, predsjednik Rusije Vladimir Putin nije se pojavio na Crvenom trgu. Dok se cijeli svijet prisjećao događaja koji ga je epohalno promijenio, šef države u kojoj se promjena dogodila službeno je ostao ravnodušan.

Zato su u ostatku svijeta službene reakcije bile burnije. Štoviše, vodeće svjetske sile dale su vrlo jasne ideološke ocjene vijek starog boljševičkog prevrata. Te su ocjene toliko različite, upravo kolosalno suprotne, da je teško shvatiti kako dolaze s istog planeta.

Amerika je, očekivano, s gnušanjem osudila Oktobarsku revoluciju, kako je to izrazila Press-služba Bijele kuće: “Današnji Nacionalni dan sjećanja na žrtve komunizma označava stotinu godina otkad se u Rusiji desila boljševička revolucija. Boljševička revolucija stvorila je Sovjetski Savez i mračna desetljeća represivnog komunizma, političke filozofije nespojive sa slobodom, prosperitetom i ljudskim dostojanstvom…”

A Kina je, pak, Oktobarskoj revoluciji ukazala duboko poštovanje, kako je to izrazio kineski predsjednik Hi Jimping: “Prije sto godina topovske salve Oktobarske revolucije donijele su u Kinu marksizam-lenjinizam. Napredni umovi Kine su u teoriji marksizma-lenjinizma našli put za rješenje problema zemlje (…) na taj način kineski narod našao je oslonac u borbi za nacionalnu neovisnost, slobodu, prosperitet i sreću”.

Valja uočiti da i kineski predsjednik i Bijela kuća u ocjeni Oktobarske revolucije koriste iste izraze, poput “slobode” i “prosperiteta”, ali u dijametralno suprotnom kontekstu: Amerikancima je Oktobarska revolucija prepreka za ostvarenje tih društvenih vrijednosti, a Kinezima je to jedini ispravni put.

Eksces ili svjetionik

Kako je glavna društveno-ekonomska karakteristika Oktobarske revolucije bila rušenje kapitalizma, može izgledati čudno da se ove dvije zemlje toliko razlikuju u ocjenama, budući da i u kineskoj stvarnosti djeluju kapitalistički odnosi, kao i u američkoj. Kineski radnik jednako je izložen tržištu kao američki.

No razlike potječu iz političke suštine dvaju sistema i potpuno različitih pogleda na kapitalizam: za kapitalistički SAD to je “najbolji od svih svjetova” i poželjno vječno stanje, dok za komunističku Kinu kapitalizam predstavlja tek nužnu povijesnu fazu u izgradnji socijalizma, za koju drže da će trajati između nekoliko desetljeća i jednog stoljeća. Zato je Oktobarska revolucija za SAD jedan zloglasan eksces koji prijeti temeljima njihova sistema, dok je za Kinu to polazna točka izgradnje društva, svjetionik u povijesnom hodu.

A sama Rusija, pak, nije sigurna kako bi trebala obilježiti jubilej: dio stanovništva bi slavio, dio je time zgrožen. Rusko društvo – kao ni ruska politika – nema konsenzus o značenju Oktobra.

Čak i svečana manifestacija na Crvenom trgu službeno je upriličena ne u slavu Revolucije od 7. studenoga 1917., nego u slavu svečane parade Crvene armije od 7. studenoga 1941., izvedene u iznimno teškim ratnim uvjetima. Činjenicu da je ta parada 1941. izvedena upravo u slavu godišnjice Oktobarske revolucije, nekako se u ruskoj javnosti pokušava masovno previdjeti. Otprilike kao što se u Hrvatskoj pokušava slaviti antifašizam bez komunizma.

S parade na front

Cinici vele da se upravo zbog te činjenice – da je ruska država u utorak službeno obilježavala vojnu paradu iz 1941. godine – Putin nije pojavio na Crvenom trgu. Naime, na toj slavnoj ratnoj paradi – s koje je tisuće vojnika otišlo pravo na front – Vrhovni komandant Crvene armije bio je Staljin. Neizbježne analogije bile bi nezgodne za aktualnog predsjednika Ruske Federacije.

Neki tvrde da je Crveni trg Putin izbjegao kako se slavljenjem komunističke revolucije – kojoj je i sam u mladosti pripadao – ne bi konfrontirao s Ruskom pravoslavnom crkvom, snažnim osloncem svoje dugovječne vlasti. Drugi, pak, vele da vođa velike kapitalističke države, kakva je Rusija danas, ne želi slaviti one koji su revolucijom srušili društveno-ekonomski poredak koji on danas nastavlja.

Kako bilo, od tri najveće svjetske sile, jedna Oktobarsku revoluciju vidi kao zločin (SAD), druga kao trajnu inspiraciju (Kina), a treća, ona u kojoj se ta revolucija dogodila, nema stav. Ta se naizgled shizofrena situacija lako može shvatiti: od Oktobarske revolucije prošlo je svega stotinu godina, valja pričekati da se slegnu dojmovi.

Život i smrt crvenog čovjeka

STO GODINA OD OKTOBARSKE REVOLUCIJE KOJA JE RADIKALNO PROMIJENILA SVIJET

Revolucija je donijela teror, gulage i političku neslobodu, kao i besplatne stanove i doktore, prve satelite i šahovske genije. Pobila je gomilu ljudi, ali i pobijedila Hitlera i spasila svijet. Zbog tih kontradikcija Rusi danas ne znaju kako je obilježiti

U utorak 7. studenoga navršit će se točno sto godina od Oktobarske revolucije. Cijeli vijek već je prošao od one prevratničke ruske zore kad je mitski pucanj s krstarice Aurora, usidrene u Petrogradu (kasnije Lenjingrad, danas Sankt Peterburg), označio početak boljševičkog ustanka koji će sociološki promijeniti svijet.

Oktobarska revolucija bila je prvi svjetski pokušaj direktne aplikacije marksizma u društvenu stvarnost. Prvi put u povijesti klasa s dna ljestvice pošla je graditi državu i društvo po svojoj mjeri: bez kapitalizma, bez eksploatacije, bez klasne podjele. Te 1917. u Rusiji jedan je politički orkestar – boljševička partija – prvi put izveo završni akord “Komunističkog manifesta”, autora Karla Marxa i Friedricha Engelsa: “Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet.”

Vođa Oktobarske revolucije Vladimir Iljič Lenjin pritom je ignorirao temeljnu Marxovu uputu da se socijalizam, kao niža faza komunizma, može ostvariti samo u visokorazvijenim kapitalističkim zemljama (jer jedino takve zemlje mogu ostvariti materijalno obilje koje je preduvjet socijalističkog društva). A carska Rusija, na čijem je pepelu Lenjin krenuo graditi komunističko društvo budućnosti, bila je polufeudalna zemlja s nejakim izdancima kapitalizma.

Jasno je zašto je Lenjin zaobišao Marxa: ako dopusti da carsku Rusiju naslijedi liberalno građansko društvo čija će buržoazija kapitalizmom razviti zemlju, onda će taj proces trajati najmanje jedno stoljeće (u Lenjinovim spisima postoji procjena da bi kapitalizam u Rusiji mogao trajati i do dvjesto godina), pa on za svoga života neće vidjeti proleterske države. Stoga je Lenjin odlučio ubrzati povijest.

Lenjinova žurba

Mnogi drže da se upravo u toj Lenjinovoj povijesnoj žurbi krije razlog kasnijeg sloma. K tome, očevi Oktobarske revolucije postavili su sebi grandiozne ciljeve: revolucija je trebala ne samo potpuno preobraziti proizvodne i društvene odnose, nego je imala i demijurški zadatak – stvoriti novog čovjeka, otpornog na pohlepu i ine psihološke smicalice kojima kapitalizam zavodi ljude. Taj “crveni čovjek” trebao je zavladati svijetom ne samo u materijalnom, nego i u moralnom smislu.

Drugi razlog za neuspjeh ovog grandioznog projekta, koji se često ističe u analizama, jest prerana Lenjinova smrt u siječnju 1924., već u sedmoj godini Revolucije, nakon čega vlast u SSSR-u preuzima čovjek koji će destruirati humanistički potencijal boljševičke utopije – Josif Visarionovič Staljin. Lenjinova smrt za mnoge označava “točku preokreta”, moment kad je humanizam iz marksističkih spisa ustuknuo pred totalitarnom srži staljinizma.

Premda i danas neki tvrde da je “klica okrutnosti” u boljševičkom pokretu bila prisutna od samog početka, odnosno da je Staljinova devijacija sa čistkama i gulazima prirodni, tek ponešto naglašeni nastavak Lenjinova “revolucionarnog terora”, pažljive komparacije Lenjinovog i Staljinovog vakta upućuju da se radi o kvalitativno drukčijim sustavima, pa i u odnosu na okrutnost.

Dok se Lenjinov “revolucionarni teror” zbiva u godinama građanskog rata između “Crvenih” i “Bijelih” (1918.-1922.), u situaciji kad se na tlu Sovjetske Rusije nalazi mnoštvo stranih trupa – od britanskih i francuskih u europskom dijelu zemlje, do japanskih na Dalekom istoku – Staljin čistke i gulage organizira praktično bez ikakvih povoda, osim onih psihopatske i sociopatske prirode.

Zbog tih je razloga, uostalom, Lenjin prije smrti i tražio da Staljin ne bude njegov nasljednik. “Mogu svi, osim njega”, govorio je članovima Politbiroa, hvaleći Staljinovu partijsku predanost, ali ukazujući da socijalističku revoluciju ne može voditi čovjek lišen ljudske empatije.

Staljin nije Hitler

Lenjinovi strahovi obistinili su se nakon 1937. godine, kad je Staljin konsolidirao vlast. Polazeći od teze da “revolucija jede svoju djecu”, novinar i publicist Boris Rašeta u nedavno objavljenoj knjizi “Staljinovi ubojice, Tito i Krleža” iznosi frapantno uspoređenje okrutnosti Francuske građanske revolucije s pokoljima staljinske ere:

“Od 20 glavnih vođa francuske revolucije (…), sedamnaestorica bijahu giljotinirani već koju godinu nakon izbijanja revolucije. Opseg pokolja za vrijeme Francuske revolucije bijaše otprilike 85 posto. (…) Dvanaest članova prve sovjetske vlade živjelo je do 1937. godine. Staljin je pogubio jedanaestoricu, a on sam bio je dvanaesti. Stopostotni rekord”, piše Rašeta i zaključuje: “Bio je to napredak u odnosu na Francusku revoluciju.”

U Staljinovim čistkama (koje su najveći zamah imale od 1937. do 1939. godine), kao neizbježnom privjesku Oktobarske revolucije, stradalo je između 800.000 i dva milijuna ljudi: ozbiljniji povjesničari iznose procjenu o 1,6 – 1,7 milijuna žrtava. Brojka tako golema da se revizionističke tvrdnje o dvadeset ili šezdeset milijuna Staljinovih žrtava doimaju groteskno izlišnim.

No učestalo plasiranje tih tvrdnji ima svoj razlog: valja po zlu i broju žrtava Staljina izjednačiti s Hitlerom, kako bi se preko te numeričke akrobacije moglo po zlu izjednačiti komunizam i fašizam. Odnosno, da bi se moglo, iz komotne liberalno-demokratske građanske pozicije, u duhu ljudskih prava i političkih sloboda, Oktobarsku revoluciju jednoznačno proglasiti crnim datumom u povijesti čovječanstva, a komunizam “sotonskim projektom”.

To je, naravno, nemoguće zbog niza fakata koji svjedoče društveni i materijalni progres sovjetskih ljudi u eri socijalizma, u odnosu na stanje koje su boljševici zatekli 1917. godine. Carska Rusija nije bila samo polufeudalna, nego i polupismena zemlja (60 posto nepismenih, 80 posto neobrazovanih), prototip nerazvijene agrarne države, a komunisti su je u nekoliko desetljeća tranformirali u industrijsku i političku velesilu koja je prva u svijetu poslala satelit i živo biće u svemir.

Od drvenog pluga do atomske bombe

Rašeta u svojoj knjizi prenosi konstataciju CIA-e da je “sovjetska Rusija imala najveće ikad zabilježene kontinuirane stope rasta sve do pojave moderne Kine”. U tom se kontekstu često citira i rečenica koja se obično pripisuje Staljinovom suvremeniku Winstonu Churchillu, kako je “Staljin dobio državu s drvenim plugom, a ostavio je s atomskom bombom”.

Oktobarska revolucija donijela je proleterski teror, gulage, jednopartijski sistem i političku neslobodu, ali i besplatne stanove, škole i doktore, najbolje svemirske inženjere i šahovsku školu koja je u složenoj disciplini uma serijski proizvodila svjetske prvake. Pobila je ta revolucija gomilu neistomišljenika, ali je i pobijedila Hitlera i spasila svijet.

Zbog tih kontradikcija Rusi danas ne znaju kako da je obilježe. Jedni je hvale jer je iskorijenila neobrazovanost, glad i mnoge bolesti, drugi naglašavaju da je plaćena milijunska cijena u krvi.

Jedni ističu emancipaciju žena, drugi ukazuju na progon religije. Jedni kažu: komunisti su poslali Lajku u svemir. Oponenti vele: komunisti su ubili Lajku u svemiru.

Zagovornici ističu da je Oktobarska revolucija proizvela pravu eksploziju umjetničkih stilova i pravaca, rijetko viđenu u čitavoj povijesti, pa spominju avangardu, futurizam, konstruktivizam, Maljeviča, Majakovskog, Harmsa i Aksjonova. A protivnici ukazuju da je u Staljinovo vrijeme Maljeviču i Harmsu bilo suđeno, da je Majakovski sâm sebe ubio, te da je pola vijeka kasnije Aksjonov od te “sovjetske idile” pobjegao na Zapad.

Ukratko: jedni tvrde da je Oktobarska revolucija označila najprosperitetnije stoljeće ruskog čovjeka, drugi citiraju Solženjicina da je “20. stoljeće za Rusiju izgubljeno”.

Postoktobarski šok

Jedan način da se sagleda značaj Oktobarske revolucije je analiza ekonomskih, društvenih i socijalnih posljedica njene smrti. Ako znamo što se sa sovjetskim društvom – odnosno s 15 postsovjetskih društava – dogodilo nakon 1991. godine, možda će nam biti lakše ocijeniti ono što se odvijalo dotad.

U prve četiri godine nakon raspada Sovjetskog Saveza BDP u toj regiji je pao za 45 posto (BBC je objavio da su BDP iz 1990. bivše sovjetske republike dostigle tek 2005. godine), ruska populacija se od 1992. do 2006. smanjila za sedam milijuna ljudi, a prosječan životni vijek u Rusiji u tom je vremenu pao za gotovo deset godina.

Naglo uvođenje kapitalizma (“šok-terapija”, po receptu američkog neoliberalnog ideologa Miltona Friedmana), osim što je porodilo dotad nepostojeće slojeve oligarha i milijunaša, imalo je drastične posljedice po standard većine stanovništva, od kojih dobar dio i danas živi lošije nego u zadnjim godinama SSSR-a, o čemu u knjizi “Doktrina šoka” piše Naomi Klein:

“Godine 1989., u vrijeme prije šok-terapije, u siromaštvu je živjelo dva milijuna ljudi unutar Ruske Federacije – živjeli su s manje od četiri dolara dnevno. Nakon što su šok-terapeuti sredinom devedesetih Rusiji dali svoj ‘gorki lijek’, ispod granice siromaštva živjelo je, prema podacima Svjetske banke, 74 milijuna Rusa.”

Stoga je razumljiv gnjev moskovskog akademika Vladimira Guseva – kojeg Naomi Klein citira u knjizi – kada je na demonstracijama 2006. izjavio: “Što su naša domovina i njezin narod izvukli iz posljednjih petnaest godina zločina? Godine zločinačkog kapitalizma pobile su deset posto našeg stanovništva.”

Kapitalizam ubija, doslovno

Dramatično socijalno srozavanje građana nije bilo ograničeno samo na Rusiju, već je zadesilo sve bivše komunističke zemlje Europe. Godine 2009. u prestižnom medicinskom časopisu “Lancet” objavljeno je istraživanje “Masovna privatizacija i povećana smrtnost u postkomunizmu: kros-nacionalna analiza” (“Mass privatisation and the post-communist mortality crisis: a cross-national analysis”), u kojem znanstvenici s Oxforda i Cambridgea – David Stuckler, Lawrence King i Martin McKee – pokazuju kako je privatizacija koja se od 1989. do 2002. provodila u postkomunističkim zemljama Istočne Europe nije samo uništila gospodarstvo, nego i živote milijuna ljudi.

“Tranzicija od komunizma u kapitalizam u Europi i u središnjoj Aziji za vrijeme ranih i srednjih 1990-ih imala je razarajuće posljedice na zdravlje: UNICEF pripisuje tranziciji tri milijuna preranih smrti. I nakon više od 15 godina od početka tranzicije tek je malo više od pola ex-komunističkih zemalja povratilo razine životnog vijeka koje su imale prije tranzicije”, pišu ovi autori, zaključujući da “masovna privatizacija u postkomunističkim državama ubija u doslovnom smislu”.

To su posljedice smrti Oktobarske revolucije. Broj postoktobarskih žrtava masovne privatizacije veći je od broja poginulih u građanskom ratu u Rusiji prije sto godina, i veći od broja žrtava Staljinovih čistki. Ali o tome se na Zapadu šuti.

Kako bilo, ključna ostavština Oktobarske revolucije, svijest da je pravednije društvo moguće, ostaje živa i neuništiva. Prvi pokušaj “prezrenih na svijetu”, Pariška komuna iz 1871. godine, trajao je 72 dana. Drugi pokušaj, Sovjetski Savez, trajao je 74 godine. Treći put, vele, i Bog pomaže.

Komunistički genij pomračena uma

Psihoanalitičari su ga odbacili zbog komunizma, a komunisti zbog teze da socijalizam ne može uspjeti bez seksualne revolucije. Nacisti su mu spaljivali knjige jer je bio Židov i komunist, a liberalna Amerika jer je za njih bio komunist i seksualni anarhist

U petak 3. studenoga navršava se 60 godina od smrti kontroverznog austrijskog psihijatra Wilhelma Reicha (1897.-1957.). Ovaj najblistaviji učenik Sigmunda Freuda umro je u američkom zatvoru u Lewisburgu, optužen da podriva američko društvo. O tom čovjeku napisano je mnoštvo knjiga, o njemu su snimani filmovi (među njima i jugoslavenski “WR: Misterije organizma” od Dušana Makavejeva) i glazbeni albumi, a da nije postignut konsenzus oko osnovnog pitanja: je li bio luđak ili genij?

Psihoanalitičari su ga odbacili zbog njegova komunizma i diranja u Freudove dogme. Komunisti su ga odbacili zbog stava da marksistička revolucija ne može uspjeti bez seksualne revolucije. Nacisti su mu spaljivali knjige jer je bio Židov i komunist. Američki sud ga je zatvorio i naredio spaljivanje njegovih knjiga jer je označen kao komunist i seksualni anarhist. Znanstvena zajednica ga je prezrela kao šarlatana i nadriljekara.

S druge strane, nemala vojska njegovih pristaša smatra da je Wilhelm Reich bio dragocjeni poklon čovječanstvu, šaman i prorok koji se rađa jednom u nekoliko vjekova. Kako piše francuski filozof Jean-Michel Palmier: “Njegov delirij bio je tako uvjerljiv da ga je uspio prenijeti ne samo na veliki broj alternativaca, već i na razne doktore fizike, kemije i medicine.”

Susret u Freudovom kabinetu

Wilhelm Reich rođen je 1897. u galicijskom selu Dobzau, tada dijelu Austrougarske, a danas Ukrajine (Dobrzeynica). Nakon Prvog svjetskog rata odlazi u Beč studirati medicinu, i tu se događa presudni susret: Reich 1919. odlazi u kabinet profesora Freuda i traži popis literature za seminar o seksologiji. Tada 63-godišnji otac psihoanalize impresioniran je intelektom 22-godišnjeg studenta i čini nezapamćenu iznimku: dopušta Reichu da prima pacijente za analizu, iako još nije diplomirao.

Od 1922. Reich radi u Freudovoj psihoanalitičkoj ambulanti (Vienna Ambulatorium), koja je za siromašnije građane pružala usluge po sniženim cijenama ili besplatno. Psihoanalitičke seanse s radnicima, nezaposlenima i studentima Reicha dovode do uvida da su njihovi psihički problemi posljedica siromaštva i teških životnih uvjeta. Taj će ga uvid odvesti u Komunističku partiju Austrije, a Reich u to vrijeme kuje prvi od svojih brojnih originalnih termina: “karakterni oklop” (Charakterpanzer).

Ukratko: radi se o ponavljajućem obrascu ponašanja, govora i tjelesnog držanja koji čovjeku služe kao obrambeni mehanizmi te vremenom formiraju njegov karakter. Ovu tezu Reich razrađuje u svojoj prvoj knjizi “Impulzivni karakter: Psihoanalitička studija patologije selfa”, koju objavljuje 1925. godine. Freud je oduševljen štićenikovim prvijencem, te ga postavlja u Izvršni komitet Bečkog psihoanalitičkog društva.

Od 1924. Reich publicira tekstove u kojima – pošavši od Freudova pojma libida – razlaže koncept “orgastičke potencije”, sposobnosti da se kroz neinhibirani orgazam oslobode emocije zarobljene u mišićima. Životna energija može se osloboditi seksualnim putem, piše Reich, tvrdeći da snažni orgazmi mogu razbiti “karakterni oklop” i omogućiti čovjeku da nađe neotuđeni self, svoju istinsku ličnost. O tome ovisi i psihičko zdravlje čovjeka i njegova sposobnost za ljubav. Stoga krajnji cilj analize karaktera, tvrdi Reich, mora biti dostizanje pune “orgastičke potencije”.

Put u SSSR

Te teze Reich izlaže 1927. u knjizi “Funkcije orgazma”. Freud je sada suzdržan: hvali knjigu kao “vrijednu i bogatu opservacijama i tezama”, ali upozorava autora da se uzroci neuroza ne mogu svesti na genitalne disfunkcije ili traume.

Iste godine Reich u Beču otvara niz socijalnih ambulanti za seksualno savjetovanje, u kojima rade liječnici i drugo stručno osoblje. Za razliku od ostalih Freudovih učenika, koji su svoju kliničku slavu gradili na bečkoj aristokraciji i višoj srednjoj klasi (jer je psihoanaliza bila dugotrajna i skupa), Reich se okreće radničkoj klasi: daje im savjete o seksualnom ponašanju i dijeli brošure o sigurnom seksu. Kako piše američka antropologinja Elizabeth Danto, Reich pacijentima nudi mješavinu “psihoanalize, marksističkih savjeta i kontraceptiva”.

Reich 1929. putuje u SSSR da provjeri doseg lenjinističkih reformi: vraća se zadovoljan boljševičkim naporima za emancipacijom žena i legalizacijom abortusa (što je Staljin kasnije poništio). U Moskvi shvaća nužnost povezivanja Marxa i Freuda: u časopisu “Pod zastavom marksizma”, listu Komunističke partije Njemačke, objavljuje tekst “Dijalektički materijalizam i psihoanaliza”. Za uspjeh proleterske revolucije jednako je važno preuzeti kontrolu nad sredstvima za proizvodnju, kao i nad vlastitom spolnošću – to je Reichov doprinos komunizmu.

Godine 1930. Reich seli u Berlin, gdje po radničkim četvrtima provodi seksualnu edukaciju proletera. Kroz mobilne ambulante, otvorene ordinacije i savjetovališta formira sustav zdravstvene radničke skrbi: liječnici, ginekolozi, psihijatri i odvjetnici savjetuju berlinske radnike oko pobačaje, kontracepcije, spolne higijene, seksualnih poremećaja i spolnog nasilja. Reichov sustav zdravstvene zaštite za žene iz radničkih obitelji uključivao je i besplatni abortus i kontracepciju.

U Berlinu Reich ulazi u Komunističku partiju Njemačke i piše seriju marksističkih pamfleta o seksualnoj politici, koje mu zbog promoviranja tinejdžerske seksualnosti KP Njemačke odbija štampati, pa Reich osniva vlastitu izdavačku kuću.

Seksualni život fašista

Godina 1933. izlaze dvije važne Reichove knjige. U “Analizi karaktera” Reich ističe da je čovjekova karakterna struktura rezultat socijalnih procesa u nuklearnoj obitelji, te kao glavni cilj psihoanalize postavlja zahtjev za razbijanjem karakternog i mišićnog oklopa (jer trauma zarobljena u mišićima ometa protok životne energije), kako bi se uspostavila nova karakterna struktura ličnosti, sposobna za samoupravu i demokraciju.

Druga knjiga iz 1933., čuvena “Masovna psihologija fašizma”, Reichova je reakcija na izbornu pobjedu nacista. Reich je bio zapanjen (neki tvrde da je upravo to bio “okidač” za njegovo duševno oboljenje), te je pokušao istražiti zašto naoko normalni ljudi glasaju za fašističke partije.

Zaključuje da Hitlerovi glasači prisilno zatomljuju ljubavne i erotske osjećaje, uslijed podložnosti patrijarhalnoj ideologiji i ekonomiji. Uprošćeno: zbog odgoja u pokornosti, seksualni život fašista nije pretjerano dobar, i zato oni svoj uskraćeni libido kompenziraju pristajanjem na ideologiju podaništva, askeze, žrtve za domovinu i rasnog jedinstva.

Nakon što ga je nacistički tisak počeo optuživati da podriva arijevsko društvo, Reich emigrira u skandinavske zemlje, taman na vrijeme da ne vidi kako u Njemačkoj na lomačama gore njegove knjige. Sve do 1939. luta po Danskoj, Švedskoj i Norveškoj, ali više nema zaštitu komunista, koji mu zbog njegovih radikalnih stavova okreću leđa. Komunistička partija Danske ga isključuje i prije nego se stigao učlaniti.

Tih godina Reich se okreće prirodnim znanostima – biologiji, kemiji, fizici – te čita duhovnu literaturu Istoka. U radovima iz tog razdoblja prvi put spominje čestice biološke energije (koje naziva “bionima”) te ih uspoređuje s izrazima iz Veda. Suočen je s bojkotom skandinavskih znanstvenika: između ožujka i prosinca 1938. u norveškom tisku izlazi više od 165 članaka i pisama protiv njegovih metoda. Reich napušta Europu: u kolovozu 1939. ukrcava se na zadnji brod koji je iz Norveške isplovio za SAD, prije nego će Hitler 1. rujna napasti Poljsku i započeti Drugi svjetski rat.

Dosje od 789 stranica

Iako je zbog komunističke prošlosti od početka pod nadzorom FBI-ja (kad su 2000. skinute oznake tajnosti s njegova dosjea, pokazalo se da ima 789 stanica), Reich nesmetano predaje na Sveučilištu The New School u New Yorku. Uvodi koncept “orgona” kao jedinice kozmičke, životne energije – za koju tvrdi da je “ekvivalent Bogu” – a 1940. gradi prvi “orgonski akumulator”. To je kutija visoka metar i pol, u kojoj se čovjek – prema Reichovim tvrdnjama – za nekoliko sati sjedenja može napuniti “orgonima” i izliječiti razne bolesti, uključujući i tumor, te oboljšati svoju “orgastičku potentnost”. Američki tisak uskoro piše o Reichovim “seksualnim kutijama koje liječe rak”.

Uskoro Reich kupuje veliku farmu u ruralnom dijelu SAD-a, u mjestu Dodge Pond u državi Maine, i naziva je Orgonon: tu gradi na stotine “orgonskih akumulatora”, a kreira i “orgonske topove”: sustave aluminijskih cijevi koje ispaljuju orgonsku energiju u atmosferu te, između ostaloga, prema Reichu, izazivaju kišu.

Na njegovu farmu, osim studenata i učenika, dolaze i brojni književnici i umjetnici (William Burroughs, Norman Mailer, Allen Ginsberg, Jack Kerouac), kao i obični građani željni razbijanja “karakternog oklopa” i pojačavanja “orgastičkog potencijala”. Reichove metode postaju sve tjelesnije: od pacijenata traži da u “orgonskom akumulatoru” sjede goli.

Konačno, 1947. oglašava se puritanska Amerika: u listovima “The New Republic” i “Harper’s” izlaze prvi kritični tekstovi o Reichu, gdje ga se naziva “vođom novog kulta seksa i anarhije”.

Tu počinje Reichova borba s američkim pravosuđem i federalnom Agencijom za hranu i lijekove, koja mu pogoršava duševno stanje. Kako se množe simptomi paranoidne psihoze (Reich je na nebu iznad Orgonona viđao NLO-e, i čak tvrdio da ih je nekoliko oborio svojim “orgonskim topovima”), tako na farmu u Maineu učestalo stižu federalne inspekcije i policijske patrole, a protiv Reicha se dižu optužbe zbog podrivanja američkog društva i redaju se parnice zbog nepoštivanja suda: Reich je odbijao dolaziti na suđenja, tvrdeći da mu ne mogu suditi oni koji nisu pročitali njegove knjige. Iz istog razloga nije htio razgovarati s policijskim inspektorima.

Knjige na lomaču, drugi put

Konačno, 1956. je osuđen na dvije godine zatvora, a sud naređuje spaljivanje njegovih knjiga i spisa. U javnoj peći u 25. ulici u New Yorku spaljeno je šest tona Reichovih publikacija, članaka i nacrta, uključujući i kopije knjiga koje su dvadeset godina ranije gorjele na nacističkim lomačama: “Seksualna revolucija”, “Analiza karaktera”, “Masovna psihologija fašizma”.

Reich kaznu služi u federalnim kaznionicama Danbury i Lewisburg (država Pennsylvania), te u noći s 2. na 3. studenoga 1957. iznenada umire u ćeliji. Službena verzija: zatajenje srca.

Vrlo brzo nakon njegove smrti Amerika se radikalno promijenila: puritansko društvo iz 50-ih uskočilo je 60-ih u veseli vlak kontrakulture: od hippie-filozofije “djece cvijeća” do masovnih demonstracija protiv rata u Vijetnamu, od slavljenja slobodne ljubavi do okretanja ezoteriji Istoka. U toj novoj Americi Reich postaje guru probuđene i buntovne mladosti, “učitelj generacije”, veliki šaman koji daje upute za oslobođenje selfa. U svibnju 1968. pobunjena omladina na zidovima Pariza i Berlina ispisuje njegovo ime, a na uličnim barikadama demonstrativno gađa policajce primjercima “Masovne psihologije fašizma”.

Znalci vele da se Reichovo vraća u modu, jer su današnje okolnosti u Europi slične onima iz vremena kad je pisao “Masovnu psihologiju fašizma”, dok je bijes mlade generacije na Zapadu sličan bijesu generacije koja je 1968. policiju gađala primjercima te knjige. Čovjek koji se u svom vremenu posvađao sa svima možda ima nešto reći našem dobu.