‘I Stari most u Mostaru je legitimno srušen’

Slobodna Dalmacija – 15. prosinca, 2017

Ako je rat bio građanski, zašto hrvatski vrh nije optužen za oružanu pobunu? Alaburić odgovara da su JNA i Tužiteljstvo u Beogradu vodili brojne istrage i podigli niz optužnica, ali je Hrvatska 1991. zakonski te optužnice proglasila ništavnim

Podizanje kaznene prijave protiv šestorice visokih oficira bivše JNA za raketiranje Banskih dvora 1991. godine, koju je u srijedu obznanilo Ravnateljstvo policije, izazvalo je priličan interes javnosti, ponajviše s obzirom na neobičnu duljinu kriminalističke istrage, koja je trajala ravno 26 godina.

Kako je poznato, tog 7. listopada 1991. dva aviona JNA bombardirali su Banske dvore upravo u vrijeme dok je tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman tamo sjedio s tadašnjim jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem i predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stipom Mesićem. Trojku je spasilo to što su nekoliko minuta ranije napustili prostoriju koja je potom raketirana.

Optužnicom su obuhvaćene osobe koje su planirale, organizirale i izvršile napad: zapovjednik 5. vazduhoplovnog korpusa JNA koji je izdao zapovijed za raketiranje (general-major Ljubodrag Bajić), načelnik protuzračne obrane koji je smislio i razradio cijelu operaciju (pukovnik Slobodan Jeremić), obavještajac koji je dojavio u kojoj će se prostoriji Banskih dvora Tuđman naći s Mesićem i Markovićem (kapetan prve klase Čedomir Knežević), načelnik štaba 105. lovačkog bombarderskog avijacijskog puka koji je zapovijed prenio pilotima (Đuro Miličević), te sami piloti (R.D. i Davor Lukić). Sva šestorica optuženi su za ratni zločin protiv civilnog stanovništva te pokušaj ubojstva visokih državnih predstavnika.

Međutim, kako je Ustavni sud u presudi Glavašu iz 2015. godine definirao da je u Hrvatskoj do 8. listopada 1991. vladao „unutarnji oružani sukob“ (građanski rat), a nakon toga „međunarodni oružani sukob“ (agresija Srbije i JNA), proizlazi da je JNA Banske dvore raketirala posljednjeg dana građanskog rata, što otvara niz pravnih pitanja.

Tko zastupa Jugoslaviju?

Recimo, utječe li karakter oružanog sukoba na kvalifikaciju ratnog zločina? Potom, ako su od trojice raketiranih visokih državnih predstavnika dvojica u tom trenutku bili predstavnici druge države (Jugoslavije), je li neobično da Hrvatska sudi jugoslavenskim oficirima za pokušaj ubojstva jugoslavenskih državnih predstavnika?

Nadalje, ako je Tuđman tada bio vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, jesu li Banski dvori u pravnom smislu predstavljali „legitimni vojni cilj“? Onda, ako je bio građanski rat, zašto jugoslavensko pravosuđe nije optužilo hrvatski vrh za oružanu pobunu i rušenje ustavnog poretka? I analogno tome, zašto hrvatsko pravosuđe, nakon što je Hrvatska međunarodno priznata, nije podigla optužnice protiv Srbije i JNA za etničko čišćenje i ratne zločine nad Hrvatima u tzv. Krajini?

U pokušaju da raspetljamo neka od tih pitanja, obratili smo se uglednoj hrvatskoj odvjetnici Vesni Alaburić, koja je u Haagu zastupala pojedine optuženike za ratne zločine.

– Ratni zločin nad civilima može biti počinjen i u internom i u međunarodnom sukobu – kaže nam odvjetnica, dodajući kako je razlika tek u tome što do određenih povreda Ženevskih konvencija, u kontekstu ratnog zločina, može doći samo u varijanti međunarodnog sukoba.

– Što se tiče dijela optužbe za ubojstvo u pokušaju visokih državnih predstavnika, dovoljno je već i samo prisustvo Tuđmana u Banskim dvorima, bez obzira na to koju su državu tada zastupali Mesić i Marković – dodaje Alaburić.

Prekomjerno granatiranje

Od odvjetnice također doznajemo da u „legitimni vojni cilj“ u pravnom smislu spadaju objekti ili područje na kojem se nalazi vojska i naoružanje, odnosno objekti od vojnog značenja ili oni koji se koriste u vojne svrhe.

– Sada smo vidjeli da je Haaški sud presudio da je i Stari most u Mostaru bio legitiman vojni cilj, jer ga je Armija BiH koristila u vojne svrhe – podsjeća Alaburić.

Znači li to, pitamo našu sugovornicu, da bi obrana optuženih mogla tvrditi kako su Banski dvori bili legitiman vojni cilj, jer se tamo nalazio vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, predsjednik Tuđman?

– Pretpostavljam da bi obrana mogla ići u tom pravcu – potvrđuje odvjetnica. – No valja znati da su Banski dvori civilni objekt, koji se nalazi u civilnom dijelu grada, te da raketiranje takvog objekta predstavlja ugrožavanje velikog broja civila. Stoga nije neopravdano govoriti o ratnom zločinu, jer imamo prekomjerno granatiranje i ugrožavanje ljudi koji nemaju nikakve veze s eventualnim vojnim ciljem.

Na naše pitanje kako je moguće da jugoslavenske vlasti, ako je rat do 8. listopada 1991. bio građanski, nisu podizale optužnice protiv hrvatskog vrha za oružanu pobunu, Alaburić odgovara da su JNA i Tužiteljstvo u Beogradu početkom 90-ih vodili brojne istrage i podigli niz optužnica, ali je Hrvatska već 1991. donijela zakon kojim je te optužnice proglasila ništavnim.

Naša sugovornica nije se htjela upuštati u špekulacije o razlozima tako dugotrajne istrage, zbog čega mnogi sumnjaju da je tajming podizanja optužnica politički motiviran, odnosno da predstavlja „pokušaj iskupljenja“ hrvatske politike za dva i pol desetljeća lutanja i nevoljkosti da se pravosudno istraži odgovornost vrha JNA i Srbije za zločine počinjene u Hrvatskoj.

Neki to povezuju i s pregovorima Srbije za ulazak u EU, jer Hrvatska ovim optužnicama dobija potencijalnu polugu za blokiranje Srbije u tim pregovorima. S obzirom na tradicionalnu kratkovidnost hrvatske vanjske politike, ne bi čudilo da ta politika doista smatra kako je za Hrvatsku bolje da Srbija što kasnije uđe u EU.

HDZ i Radnička fronta zbunili Hasanbegovića

Slobodna Dalmacija – 13. prosinca, 2017

PRIMJERI SURADNJE HRVATSKE (KRAJNJE) LJEVICE I (KRAJNJE) DESNICE

Hrvatski biskupi su kritizirali prenaglašavanje STEM-ideologije. Poručivši da pozornost u obrazovanju valja posvetiti društveno-humanističkom području, biskupi su došli na pozicije ljevičarskih aktivista

Naš prijedlog srušila je neobična ‘ad hoc’ koalicija između HDZ-a, SDP-a i Radničke fronte – požalio se u ponedjeljak Zlatko Hasanbegović, nakon što su zastupnici zagrebačke Gradske skupštine odbacili njegov zahtjev da se bista narodnog heroja Ive Lole Ribara ukloni s javne površine.

I doista, brončani sekretar SKOJ-a ne bi „preživio“ glasanje da se na istoj strani nisu našli Radnička fronta i HDZ: prvi su glasali protiv, a drugi su ostali suzdržani. No, je li suradnja ljevice i desnice, odnosno progresista i konzervativaca, baš toliko „neobična“?

Ne bi se reklo. Recimo, prošli tjedan Hrvatska biskupska konferencija je kritizirala postavljanje STEM-ideologije u centar obrazovne politike. Poručivši da pozornost u obrazovanju valja posvetiti društveno-humanističkom području, hrvatski su biskupi došli na slične pozicije koje zastupaju i ljevičarski aktivisti.

Grčki i latinski

Tako je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić prošlog tjedna izjavio da su humanistički predmeti nužni jer je „za razvoj stvaralačkog i kritičkog razmišljanja od iznimne važnosti upoznati djecu i mlade s ostvarenjima ljudskoga uma i duha, osobito na području filozofije i umjetnosti“.

A koji mjesec ranije istaknuta članica Radničke fronte dr. Katarina Peović Vuković, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, u intervjuu za „Novosti“ upozorila je kako je humanistiku ukidao i Mussolini, te je podsjetila da je talijanski teoretičar Antonio Gramsci tada iz zatvora (gdje ga je strpao Mussolini) pisao u obranu klasičnog obrazovanja, navodeći da grčki i latinski djeca ne uče kako bi ih kasnije govorila, već da bi imala osjećaj participacije u velikim idejama i povijesnim periodima.

Poruke mons. Hranića i dr. Peović Vuković zapanjujuće su slične. Svećenik veli da „prenaglašeno isticanje informatike i tehnologije kao jezgre kurikuluma neće puno pomoći u razvoju komunikacijskih vještina, niti u poticanju neovisnog stvaralačkog razmišljanja“. A članica Radničke fronte pola godine ranije poručuje: „Nama se ovdje zapravo želi oduzeti sustavno analitičko mišljenje koje su ljudi stjecali u socijalističkom obrazovanju i još ga uvijek kroz njegovo nasljeđe stječu.“

Da nismo unaprijed naveli tko je od ovo dvoje intelektualaca član Katoličke crkve, a tko Radničke fronte, lako bismo mogli pobrkati njihove izjave. Osim što je upitno bi li biskup imao hrabrosti priznati da je socijalističko obrazovanje poticalo analitičko mišljenje.

Pritom je Radnička fronta jedina antikapitalistička stranka u Hrvatskoj koja je uspjela ući u političke institucije, što ovoj podudarnosti u stavovima prema kurikulumu daje dodatnu dimenziju. No zapravo nije čudo da se Crkva povremeno sukobljava s kapitalizmom – čudo je što se to ne događa svaki dan.

Smrtni grijeh je dobar

Naime, na teorijskoj razini, ideologija Crkve je potpuno suprotna ideologiji kapitalizma. Ako ništa drugo, ono što je u jednoj doktrini osnovni pokretač zbivanja (ljudska pohlepa), u drugoj je doslovno smrtni grijeh. Kad agitatori kapitalizma kažu „Greed is good“ (“Pohlepa je dobra“), biskupima bi se morala naježiti i zadnja dlačica na tijelu, što se, kako znamo, događa veoma rijetko.

Od svih faktora u Crkvi to jasno i nedvosmisleno poručuje tek usamljeni papa Frane, koji je više puta urbi & orbi obznanio da „kapitalizam ubija“, što mu je u rigidnijim crkvenim krugovima donijelo za njih pogrdnu etiketu „ljevičara“. U svakom slučaju, krajnja ljevica se može pohvaliti da saveznike i istomišljenike – u određenim pitanjima – ima i u Vatikanu.

Primjere za istovjetne stavove (krajnje) ljevice i (krajnje) desnice možemo naći i u hrvatskim devedesetima. Kad se onomad prvi put ozbiljnije razmatrao ulazak Hrvatske u NATO, najglasnije su se tome usprotivili Hrvatska stranka prava (HSP) i Socijalistička radnička partija (SRP), koju je tada vodio dr. Stipe Šuvar. Naravno, iz različitih razloga: HSP jer mu smeta gubitak dijela državnog suvereniteta, a SRP zato što drži da je NATO poluga zapadnog imperijalizma.

Imamo i starijih primjera: 1930-ih ustaše i komunisti u zatvorima su čak i surađivali, povezani istim protivnikom (velikosrpski kraljevski režim) i istim ciljem (rušenje karađorđevićevske Jugoslavije). Pritom ustašama vjerojatno nije smetalo što jedan od zatočenih komunista, Otokar Keršovani, godine na robiji u Srijemskoj Mitrovici provodi pišući knjigu o povijesti Hrvata (nakon rata objavljeno pod naslovom „Teze za povijest Hrvata“).

Na stranu to što je pored svih zatočenih ekstremnih hrvatskih nacionalista povijest Hrvata morao pisati jedan komunist, ali i ovaj primjer pokazuje da suradnja hrvatske ljevice i desnice nije baš toliko „neobična“ kako jadikuje Hasanbegović.

Odgovornost države je evidentna

Slobodna Dalmacija – 12. prosinca, 2017

GENERAL PRALJAK KAO ŽRTVA DOMINANTNOG NARATIVA O RATU U BiH

‘General Praljak je dva mjeseca ranije ostavio upute za postupanje nakon svoje smrti. Dakle, računao je na ovakvu presudu, ali je pretpostavljao da je društvo neće prihvatiti, moguće baš zbog tog narativa da Hrvatska nije bila agresor u BiH’, kaže dr. Krizmanić

Jučerašnja komemoracija za generala Slobodana Praljka u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora, aktualizirala je staro pitanje: je li general Praljak, koji je život završio suicidom u haaškoj sudnici, bio žrtva dominantnog narativa o hrvatskoj ulozi u ratu u Bosni i Hercegovini?

Kao što je poznato, prema tom narativu Hrvatska u BiH nije bila agresor, već je samo branila svoj narod i pomagala Bošnjacima u borbi protiv velikosrpske agresije. Tako koncipiran, narativ nije netočan, ali je nepotpun.

Ta se idealizirana slika, naime, odnosi samo na prvi i zadnji dio rata u BiH (zajednička borba s muslimanima protiv vojske Republike Srpske tokom 1992. i dijela 1993. te nakon Washingtonskog sporazuma 1994. godine), pa se u okviru tog narativa ističe da su Hrvati na referendumu 1992. glasali za samostalnost BiH, te se naglašava pomoć koju je Hrvatska pružila Bosni i Hercegovini u vidu prihvata izbjeglica, liječenja ranjenika, dostave oružja, spašavanja Bihaća itd., dok se potpuno ignorira onaj dio rata u Bosni koji se odnosi na 1993. i početak 1994. godine, kada je HVO pokušao terenski ostvariti Tuđmanovu ideju o podjeli BiH.

A haaškim presudama obuhvaćeno je baš ono čega u dominantnom hrvatskom narativu nema – upravo taj „srednji“ dio rata u BiH, koji su haaški suci ocijenili kao „međunarodni sukob“ u kojem su zločini nad muslimanima Herceg-Bosne počinjeni u okviru udruženog zločinačkog pothvata (UZP), uz sudjelovanje političkog i vojnog vrha Republike Hrvatske. Cilj UZP-a, prema presudi, bio je uspostava hrvatskog entiteta u BiH i njegovo pripajanje Hrvatskoj.

Svi znali sve

No, i bez presude Haaškog suda hrvatsko društvo je znalo za Tuđmanovu ideju o podjeli Bosne, koju pokojni predsjednik nije ni skrivao. Iako su „svi sve znali“, u Hrvatskoj je nakon rata izostala osuda tog dijela Tuđmanove politike, a što je vjerojatno imalo reperkusije na konačni čin generala Praljka.

Da se hrvatsko društvo ranije suočilo s tim dijelom svoje nedavne prošlosti, kao i sa zločinima koji su počinjeni u to ime, onda Praljak zasigurno ne bi do kraja života ostao uvjeren da je sve u Bosni radio u ime bespogovorno časne stvari. Da je u društvu bilo jasnog i dosljednog pogovora Tuđmanove politike prema BiH, onda bi se i kod generala zacijelo pojavio makar tračak sumnje. A nije isključeno da ga je baš to odsustvo sumnje koštalo života.

– Nema dvojbe da je društveni ambijent utjecao na sudbinu generala Praljka – drži i politički psiholog dr. Ivan Šiber, te dodaje: – Da je Hrvatska na vrijeme procesuirala ratne zločine, svega ovoga ne bi bilo. Da je Hrvatska na vrijeme omogućila generalu Gotovini da svjedoči u Haagu, ni one drame s njim također ne bi bilo.

Naš sugovornik ističe da se u Hrvatskoj gotovo uopće ne govori o fenomenu ratnog zločina, pa dobar dio javnosti o tome nema jasne pojmove. Kako kaže, tri su razine ratnog zločina: prva se odnosi na neposredne izvršitelje, druga na one koji su obuhvaćeni zapovjednom odgovornošću, dok je treću razinu Haag definirao kao „udruženi zločinački pothvat“.

Žrtva generalskog zbora

– To su ljudi koji su stvorili društvene pretpostavke za zločin – kaže dr. Šiber, te pojašnjava:

– Konkretno, ako si isplanirao podjelu BiH, stvorio si uvjete u kojima može doći do zločina, i došlo je do zločina. Tu se postavlja pitanje: je li Tuđman želio komad Bosne za Hrvatsku? Jest, to je jasno. On se javno zalagao za to, što je lako dokazati. Prema tome, odgovornost države je evidentna, iako se mora reći da je taj haaški koncept UZP-a prilično maglovit.

Klinička psihologinja dr. Mirjana Krizmanić smatra, pak, da je general Praljak, između ostaloga, žrtva Hrvatskog generalskog zbora, koji nije poštivao njegovu posljednju želju da s ovog svijeta ode bez ikakvih pogrebnih ceremonija.

– To znači da Generalski zbor ne poštuje zadnju poruku svog kolege, a oni su svi pobožni ljudi. Čak i ateisti poštuju posljednju želju pokojnika, pa me čudi da ovi vjernici to nisu ispoštovali – kaže dr. Krizmanić, dodajući kako tu Praljkovu posljednju želju smatra „patriotskim činom“.

– On je dva mjeseca ranije ostavio upute za postupanje nakon svoje smrti, što znači da je računao na osuđujuću presudu, ali je pretpostavljao da je društvo neće prihvatiti, moguće baš zbog tog prevladavajućeg narativa o hrvatskoj ulozi u BiH. Stoga mislim da je general želio izbjeći pogrebne ceremonije dijelom i zato da ne naškodi Hrvatskoj. Jer, što god tko mislio, on je pravomoćno osuđeni ratni zločinac, i svijet na ovu komemoraciju neće gledati povoljno – zaključuje naša psihologinja.