Na Sutjesci je spašena i Hrvatska

Slobodna Dalmacija – 29. siječnja, 2018

REAKCIJA NA INTERVJU DR. DAVORA MARIJANA O LEGENDARNOJ BITKI NA SUTJESCI

Hitlerov glavni general nakon bitke na Sutjesci izražava duboki vojnički respekt za Titove taktičke poteze, a dr. Marijan 75 godina kasnije proglašava te iste poteze ‘velikim greškama’, koje su plaćene ’tisućama mrtvih partizana’

U Slobodnoj Dalmaciji od 21. siječnja objavljen je razgovor s povjesničarem dr. Davorom Marijanom o bitki na Sutjesci, pod naslovom „Titove kobne greške: Za pokolj Dalmatinaca krivac je ratni vođa“. Već je i taj naslov – logično izveden iz povjesničarevih teza – slutio da ćemo pod krinkom „objektivne analize“ dobiti revizionističko nasilje nad činjenicama i povijesnim faktima. I to se doista i dogodilo.

U uvodu intervjua dr. Marijan tvrdi da bitka na Sutjesci „nema veze s današnjom Hrvatskom“. Stvarnost je, naravno, obrnuta – bitka na Sutjesci je omogućila današnju Hrvatsku. Jer da je završila drukčije, tj. uništenjem partizanske vojske (što je, s obzirom na odnos snaga, bila realna opcija), položaj Hrvata bi nakon 1945. bio neizmjerno teži u odnosu na predratnu kraljevinu, u kojoj nisu imali gotovo nikakva prava.

Da su partizani na Sutjesci uništeni, onda 1945. ne bi bilo stotinu mogućih ratnih ishoda. Ni pedeset. Ni deset. Ni sedam. Ni tri. Ni dva. Bio bi jedan jedini. Jugoslavija bi se vratila na stanje iz 1941.: opet bi bila kraljevina, jer bi Britanci vratili u zemlju kralja Petra (zato su njega i kraljevsku vladu i držali i hranili četiri ratne godine u Londonu), a ovaj bi u vladu postavio svog vjernog četničkog vođu i „ministra vojske u otadžbini“ – Dražu Mihailovića.

Ne treba biti doktor povijesti da bi se zaključilo kako bi Hrvati – noseći hipoteku Jasenovca i inih strahovitih ustaških zločina nad Srbima – prošli u toj četničkoj kraljevini. Bitka na Sutjesci spasila je hrvatski narod od tog ishoda, te mu omogućila da na pobjedničkoj strani povijesti premosti razdoblje do 1991. i stvaranja samostalne države – Republike Hrvatske.

Čuđenje generala Lütersa

Dr. Marijan govori o navodnim Titovim taktičkim greškama koje su tobože krive za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci. Evo, pak, kako je Titovu taktiku na Sutjesci vidio njegov glavni protivnik Rudolf Lüters, komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj. U izvještaju Vrhovnoj komandi Wehrmachta od 20. lipnja 1943., nakon što su partizani probili obruč, Lüters piše:

Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje, neprijateljsko komandovanje bilo je izvanredno gipko i — također i u odbrani — aktivno. (…)“

Dakle, Hitlerov glavnokomandujući general neposredno nakon bitke na Sutjesci izražava duboki vojnički respekt za Titove taktičke poteze, a dr. Marijan 75 godina kasnije proglašava te iste poteze „velikim greškama“, koje su plaćene „tisućama mrtvih partizana“.

Naš povjesničar spominje i partizanske pregovore s Nijemcima iz ožujka 1943., pa tvrdi da se o njima za vrijeme Jugoslavije nije smjelo govoriti. To su bili pregovori za razmjenu zarobljenika, kakvi se vode u svim ratovima, od Trojanskog do Domovinskog, s time da su partizanski pregovarači (Vladimir Velebit, Milovan Đilas i Koča Popović) od Tita dobili ovlasti da od Nijemaca ishode privremeno primirje, koje bi trajalo do kraja pregovora o razmjeni zarobljenika.

Naime, nakon što se jedva izvukao iz fašističkog obruča na Neretvi, Tito je s glavninom snaga i tisućama ranjenika napredovao prema Sandžaku i Crnoj Gori, želeći što prije stići do slobodnog teritorija, kako bi se ranjenici mogli liječiti, a borci odmoriti. Znajući da ga na putu čekaju Talijani i četnici, s kojima je sukob bio neminovan, Tito se taktički želio osigurati da ga za to vrijeme Nijemci ne napadnu s leđa. I to je cijela priča o pregovorima, koja je tobože u SFRJ bila tabu.

Vrlo zanimljiv tabu, s obzirom da je o njemu još 1978. godine – prilikom proslave 35. godišnjice bitke na Neretvi – javno govorio sam Tito, i to u TV-prijenosu, pa ga je mogla čuti cijela Jugoslavija:

Tko nama može danas zamjeriti ako smo činili nešto što je jačalo našu snagu ne prestajući, naravno, da se borimo. Nitko od nas nije ni pomislio da Nijemci više neće ići protiv nas. Jedino smo znali da je i njima potreban predah da bi napravili novi strategijski plan i da ćemo se sigurno ponovo sukobiti. Ja nijednog momenta nisam sumnjao u to da oni neće, čim prije to budu mogli, udariti na nas. Ali, kao što sam maloprije rekao u govoru, sprovodili smo naš strategijski plan da idemo prema Crnoj Gori i Sandžaku (…).“

Tragom Koče Popovića

Ako dr. Marijan nije gledao taj TV-prijenos iz 1978., onda je Titov govor o „prešućivanim pregovorima“ mogao pročitati u 14. tomu njegovih Sabranih djela, koja su izašla 1982. godine. Tu je mogao naći i faksimil Titove depeše Štabu Bosanskog korpusa od 30. ožujka 1943. godine – dakle u jeku tih pregovora – gdje Tito pojašnjava svrhu tog poteza:

Iskoristivši kontakt s Nijemcima za razmjenu zarobljenika, mi smo uspjeli neutralizirati Nijemce od četnika i Talijana. (…) To je privremeno – do dalje naredbe.“

No dr. Marijan ni da zucne o tim Titovim javnim iskazima. On veli da je taj „tabu“ prvi put spomenut u knjizi Miše Lekovića „Martovski pregovori 1943.“, ali i tu prešućuje da je rečena knjiga izašla 1985. godine, dakle u vrijeme Jugoslavije.

Naš povjesničar spominje i knjigu generala Pavla Jakšića iz 1990. godine, u kojoj ovaj proziva Koču Popovića da konačno kaže što zna o tim pregovorima. Neobično je kako dr. Marijan znade za tu Jakšićevu knjigu iz 1990., a previđa čak dvije ranije knjige u kojima je Koča Popović ispričao sve o tim pregovorima, kako u svojim ratnim memoarima „Beleške uz ratovanje“ iz 1988., tako i u knjizi „Razgovori s Kočom“ koju je 1989. objavio beogradski novinar Aleksandar Nenadović.

Štoviše, Nenadoviću je jedan od sugovornika u knjizi bio i glavni partizanski pregovarač iz 1943. godine – Vladimir Velebit.

Zašto onda naš povjesničar plasira neobranjivu tezu da se o tim pregovorima u Jugoslaviji šutjelo? Teško je oteti se dojmu da mu to treba samo kako bi indirektno poručio da su, eto, i partizani kolaborirali s Nijemcima, a ne samo ustaše.

To je klasična taktika revizionizma našeg današnjeg: kad već ne možeš hvaliti ustaše (zbog rasnih zakona i nepojamnih zločina), možeš barem lažno ocrniti partizane, nadajući se da te nitko neće prozreti.

Umjerenost na Balkanu vodi u smrt

PRISJEĆANJE SUSRETA S UBIJENIM LIDEROM KOSOVSKIH SRBA IZ 2007. I 2008. GODINE

Slobodna Dalmacija – 18.siječnja, 2018

Sudbina Olivera Ivanovića podsjeća na sudbinu ubijenog šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, koji je 1. srpnja 1991. stradao od ruke hrvatskih radikala jer je u osvit rata po istočnoj Slavoniji smirivao međuetničke strasti

Tko je ubio Olivera Ivanovića? I zašto? Na prvi pogled, odgovor se nameće sam po sebi: Albanci. Tko bi drugi likvidirao političkog vođu kosovskih Srba? U prilog tome govori i podatak da su ubojice svoj automobil, u etnički i rijekom Ibar podijeljenoj Mitrovici, ostavili i zapalili baš ispred albanskih kuća. No dopustimo i drugi pogled na atentat koji bi mogao destabilizirati Balkan.

Olivera Ivanovića sam upoznao prije desetak godina, kada sam 2007. i 2008. u nekoliko navrata boravio na Kosovu, izvještavajući za Slobodnu Dalmaciju o političkim prilikama i međuetničkoj atmosferi uoči i nakon proglašenja nezavisnosti nekadašnje jugoslavenske pokrajine. Bio mi je jedan od sugovornika.

Ne mogu se sjetiti jesam li ga prvi put sreo u Mitrovici ili u nekom od srpskih sela sjeverno od Ibra, ili pak u nekoj od srpskih enklava južno od Ibra. Jer sretao sam ga u svim tim mjestima: kao politički predstavnik srpskog naroda na Kosovu, uporno je i ustrajno obilazio sve lokacije i mikrolokacije na kojima su živjeli kosovski Srbi.

No zato se bez problema mogu sjetiti po čemu sam ga zapamtio iz mnoštva drugih sugovornika, srpskih i albanskih. Po umjerenosti stavova. Bio je daleko najumjereniji srpski političar na Kosovu, barem iz kruga onih koje sam imao priliku upoznati.

Ako ništa drugo, bio je jedini srpski političar na Kosovu koji je Albance zvao Albancima: za razliku od svih ostalih, nije koristio izraz „Šiptari“, koji je odavno poprimio pogrdne konotacije. Da ne spominjem kako je dobro govorio albanski jezik, što i nije baš tako čest slučaj među srpskom zajednicom na Kosovu.

Kosovski Don Kihot

U mjesecima prije proglašenja kosovske nezavisnosti Ivanović je pred novinarima iskazivao protivljenje takvom separatističkom raspletu situacije: po tome se nije razlikovao od ostalih srpskih političara na Kosovu. Međutim, za razliku od njih, jednako se tako suprotstavljao ideji o „granici na Ibru“, po kojoj bi Srbi sjeverno od Ibra živjeli u nekoj svojoj autonomnoj zajednici, usko povezanoj s Republikom Srbijom, dok bi Srbi južno od Ibra bili prepušteni državi kosovskih Albanaca. Ivanović je smatrao da je takvo rješenje nedopustivo i suprotno interesu kosovskih Srba.

Stoga je, u vremenu kad su ostali srpski političari zagovarali potpuni bojkot svih kosovskih institucija, bio jedini koji je inzistirao da se sudbina kosovskih Srba mora rješavati upravo u političkom dijalogu s kosovskim Albancima. Zato je, nakon proglašenja nezavisnosti, i bio prvi srpski političar koji je ušao u kosovski parlament, da se tamo bori za interese srpske zajednice, zbog čega je među srpskim radikalima na Kosovu zaradio epitet „nacionalnog izdajnika“.

Već tada me je po svojim stavovima podsjetio na one funkcionare bosanskohercegovačkog HDZ-a koji su se, poput recimo Stjepana Kljuića, početkom 90-ih protivili Tuđmanovoj ideji o podjeli Bosne, smatrajući da će takva politika nauditi BiH Hrvatima koji žive izvan zapadne Hercegovine. Kao što je poznato, Kljuić i takvi političari vrlo brzo su maknuti iz HDZ-ovog aparata, a danas znamo da su njihova upozorenja o sudbini BiH Hrvata bila proročanski točna.

Tako mi je otprilike i Ivanović izgledao prije deset godina: kao nekakav suvremeni Don Kihot koji se bori protiv vjetrenjača radikalnog nacionalizma. A nakon što sam čuo vijest o njegovom ubojstvu, prva mi je asocijacija bila jedna ljudska figura iz Domovinskog rata: Josip Reihl-Kir.

Radikali na tri strane

Ubijeni šef osječke policije, koji je 1. srpnja 1991. stradao od ruke hrvatskih radikala – jer je u osvit rata uporno obilazio i hrvatska i srpska sela po istočnoj Slavoniji i smirivao uzavrele međuetničke strasti – podsjetio me na Ivanovića upravo po svojoj političkoj umjerenosti, kojom je bezuspješno pokušavao smanjiti međuetničko nepovjerenje i spriječiti oružani sukob između naroda, a zbog čega je na kraju nastradao od radikala iz vlastitog naroda.

Ovo, naravno, ne znači kako je posve sigurno da su Olivera Ivanovića ubili srpski politički radikali ili možda srpski mafijaši – kojima „granica na Ibru“, čemu se Ivanović protivio, idealno odgovara za sve vrste ilegalnih poslova – jer i s albanske strane postoje radikali kojima odgovara pogoršanje međuetničkih odnosa, do čega će na Kosovu sigurno doći nakon Ivanovićevog ubojstva. Zapravo je već i došlo.

Nažalost, takvi radikali postoje i na „trećoj strani“, onoj koju poznajemo pod imenom „međunarodna zajednica“. Ako netko od velikih sila želi novi rat na Balkanu, likvidacija najumjerenijeg srpskog političara na Kosovu odličan je korak u tom pravcu. Umjerenost na Balkanu vodi u smrt.

Moralni slom Syrize

Slobodna Dalmacija – 17. siječnja, 2018

Kad lijeva partija ograničava pravo na štrajk, to je kao da desna partija ograničava pravo na nacionalizam

Deseci tisuća bijesnih ljudi na ulicama, prekinut javni prijevoz, blokiran metro i gradske luke, otkazani avionski letovi i trajektni polasci, zatvorene škole i javne bolnice, razmjena kamenja i suzavca s policijom ispred zgrade parlamenta, transparenti „Pobuna“, „Ne modernom roblju“ i „Mičite ruke od štrajka“ – to je slika koja zadnjih dana stiže iz Atene.

Masovni višednevni prosvjedi, koje su organizirali grčki sindikati, potaknuti su najnovijim antiradničkim reformskim mjerama koje su nametnuli međunarodni kreditori, a u ponedjeljak ih tijesnom većinom od 154 prema 141 izglasao grčki parlament, u kojem većinu ima ljevičarska partija Syriza.

Među stotinjak drugih mjera u tom „reformskom paketu“ grčku radničku klasu posebno je razgnjevilo ograničenje prava na štrajk – odnosno pooštrenje uvjeta pod kojima sindikat može pokrenuti obustavu rada – te lakše preuzimanje imovine koja je pod ovrhom. Prema novim mjerama, za pokretanje štrajka sada se mora izjasniti 50 posto registriranih članova sindikata, nasuprot dosad propisanih 20 posto, a imovina pod ovrhom odsada se može preuzeti i prisilnom online aukcijskom prodajom, što uključuje i nekretnine dužnika.

Tako su vladajuća grčka Syriza i njihov ljevičarski premijer Alexis Tsipras u relativno kratko vrijeme uspjeli prijeći dinamičan put od velikih nada europske ljevice do poslušnih pudlica postojećeg društvenog poretka.

Dim i pepeo Solunskog programa

Za tjedan dana navršit će se tri godine otkad je Syriza preuzela vlast u Grčkoj, kao prva lijeva partija koja je nakon pada Berlinskog zida uspjela doći na vlast u nekoj europskoj zemlji. Tada je ta partija probudila nade suvremenog grčkog i europskog prekarijata da je moguća i drugačija, ekonomski suvislija i socijalno pravednija koncepcija društva. Ovotjedno prihvaćanje ograničenja prava na štrajk pokazuje, međutim, da Syriza definitivno nije ono za što se 2015. godine predstavljala.

Kad su prije tri godine došli na vlast, i kad su te potencijalno historijske noći u njihovom izbornom stožeru odjekivali zvuci antifašističke i radničke himne „Bella Ciao“, mnogi su vjerovali da dolazi početak kraja postojećeg poretka, odnosno da će Syriza biti samo prva lasta novog „Europskog proljeća“ koje će predstavljati snažan i dostojan izazov hegemoniji neoliberalnog kapitalizma.

U prilog tome je govorila njihova politička agenda, izražena u Solunskom programu, u kojem se naglašavala borba protiv upravo onih stvari koje su u ponedjeljak kapitulantski izglasane u grčkom parlamentu na Trgu Syntagma. Tada je Syriza obećavala veliki progresivni paket radničkih mjera, od dizanja minimalne plaće do zaštite osiromašenih građana od ovrha i deložacija, da bi se početkom 2018. godine sve to pred očima grčke i međunarodne javnosti pretvorilo u dim i pepeo lažnih obećanja.

Besramna Tsiprasova laž

Premijer Tsipras u ponedjeljak je, doduše, pred zastupnicima grčkog parlamenta odbacio kritike sindikata, prema kojima je vlada spremna ograničiti štrajkove, ali to je zapravo bilo tužno gledati:

Besramna je laž da ova vlada provodi zahtjeve vjerovnika i šefova kako bi poremetila tržište rada. Ova vlada ne ukida i ne predstavlja prijetnju za štrajkove“, kazao je grčki premijer u pokušaju da dokaže nedokazivo, naime da ograničenje prava na štrajk ne predstavlja prijetnju za štrajk.

Od svih stotinjak reformskih mjera ova je daleko najsramotnija po jednu lijevu partiju, koja se pritom još i samotitulira strankom „radikalne ljevice“. Jer ideja radničkog štrajka nije samo jedan od alata društvene borbe klase koja živi od svoga rada, nego i jedna od temeljnih simboličnih oznaka cjelokupnog lijevog pokreta kroz čitavu njegovu povijest. Kad lijeva partija ograničava pravo na štrajk, to je kao da desna partija ograničava pravo na nacionalizam.

Može se razumjeti da je kapitalistički neprijatelj bio prejak i da su se grčki ljevičari prije tri godine zaletjeli s obećanjima, ali nakon ovakvih antiradničkih parlamentarnih odluka više nitko u Europi neće glasati za to što se zove „radikalna ljevica“. U tom smislu, ova najnovija Syrizina kapitulacija pred međunarodnim vjerovnicima predstavlja izdaju ne samo grčke, već i europske ljevice. Da ne spominjemo kako se ovakvom politikom pauperizirani prekarijat gura u naručje radikala s druge strane ideološkog spektra.