Bitka za središnjicu HDZ-a

Slobodna Dalmacija – 23. ožujka, 2018

TKO I ZAŠTO PREKO ISTANBULSKE KONVENCIJE RUŠI PREMIJERA PLENKOVIĆA

Saga o Istanbulskoj konvenciji ulazi u moguću završnicu prije nego što je razjašnjena temeljna politička nedoumica: kako to da se unutarstranačka pobuna u HDZ-u dogodila zbog jednog rutinskog međunarodnog dokumenta koji rješava problem nasilja nad ženama, a nije se dogodila zbog ikojeg od krupnih društvenih problema koji devastiraju ovu zemlju, a povezani su s HDZ-om?

Sukob između premijera Andreja Plenkovića i rigidnijeg dijela HDZ-a tinja od prvog dana Plenkovićeve vladavine, ali nikad se nije rasplamsao u ovakav otvoreni „fajt“. Fantastični povodi za kritiku stranačkog šefa samo su promicali pred demokršćanskim članstvom i višim partijskim činovnicima – od biblijskog egzodusa mladih do ozbiljnih najava radikalnog kresanja mirovina – ali ništa od toga nije zaintrigiralo HDZ-ove radikale da podignu glas protiv lošeg i nekompetentnog vođe.

Zaintrigirala ih je tek isfantazirana interpretacija Istanbulske konvencije, koja drevnu razliku između roda i spola proglašava katastrofom za hrvatski narod. Nije katastrofa što mladi odlaze iz zemlje i što će hrvatski penzioneri živjeti kao psi – katastrofa je dokument koji samo usputno potvrđuje odavno postojeće društvene i pravne spoznaje.

Zašto, dakle, borbeni demokršćani nisu reagirali na spomenute ozbiljne društvene probleme i izazove, a jesu reagirali na bezazlenu humanističku depešu iz Carigrada?

– Zato što kod stvarnih problema treba zasukati rukave i uhvatiti se s tim problemima u koštac, što često zahtijeva nepopularne političke poteze – drži sociolog dr. Renato Matić, te dodaje:

– A pošto naši političari nemaju razloga ulaziti u rizik i trošiti svoje nasljedne resurse i benefite koje im kao građani bez dovoljno kritičke svijesti neprestano dajemo, oni će sve stvarne probleme naprosto zaobići. Tako im ostaje tradicionalna svjetonazorska borba koja ih ništa ne košta, a angažira jake emocije i potiče stare ideološke podjele u društvu, što je puno lakše nego rješavati stvarne probleme.

Crkva bez sreće s Hrvatima

Inspekcijom glasanja na predsjedništvu HDZ-a vidljivo je da su se ratifikaciji Istanbulske konvencije usprotivili zamjenik predsjednika stranke, međunarodni tajnik, politički tajnik i stranačka potpredsjednica: dakle, strateški važan dio partije. Kako to tumačiti?

S obzirom da je dio HDZ-ovih zastupnika već najavio kako će glasati protiv Konvencije, a po naputku Crkve, mogli bismo pomisliti da se radi o novoj varijanti starog unutarhrvatskog sukoba (koji traje još od 19. stoljeća) o ulozi Crkve u društvu. Valja podsjetiti da Crkva u zadnjih 150 godina tu baš i nije imala previše sreće, jer su svi hrvatski lideri – od Starčevića i Radića, preko Tita i Tuđmana do Sanadera i Plenkovića – redom bili antiklerikalci.

U tom ključu ova bi se unutarstranačka pobuna u HDZ-u mogla čitati kao pokušaj klerikalne frakcije da napokon uništi sekularnu državu. No dr. Matić smatra da su razlozi pobune puno prozaičniji:

– To je sukob za pozicije moći unutar same stranke, nema tu stvarne ideologije. To nisu ideološki nego interesni sukobi unutar HDZ-a – smatra zagrebački sociolog, koji pojašnjava:

– Iz svih njihovih javnih istupa vidimo da se tradicionalni hrvatski sukob između „lijevih“ i „desnih“ pretvara u unutarcehovski ili unutarstranački sukob. Radi se o zauzimanju pozicija za neke buduće izbore, pa se igra na kartu biračke mašine koja bi trebala slijediti tradicionalne simbole i vrijednosti koje su im poznate, a ne ono čime ih se straši pod pojmom ‘rodne ideologije’.

Magareća navika

Što se tiče spomenute „rodne ideologije“ koju Istanbulska konvencija navodno propagira, naš sugovornik ističe kako društvene znanosti već 150 godina jasno definiraju razliku između roda i spola.

– Ova javna polemika oko Istanbulske konvencije pokazuje da neki ljudi koji upravljaju zemljom ne samo što nisu pročitali Konvenciju, nego ne razumiju ni osnove društvenih znanosti. Moramo se svi zapitati kako nam takvi ljudi uopće mogu voditi društvo – kaže dr. Matić.

Našeg sugovornika zamolili smo da nam komentira najavu šefa SDP-a Davora Bernardića kako njegova stranka neće glasati za ratifikaciju Istanbulske konvencije ako HDZ uz nju priloži tzv. interpretacijsku izjavu kojom bi se utvrdilo da Konvencija ne sadrži rodnu ideologiju i da je u skladu s hrvatskim Ustavom. Dr. Matić smatra kako je vrh SDP-a tako postupio zbog želje da ih se percipira kao odlučnu opozicijsku stranku koja ima jasan progresivni stav.

– Oni su pod strašnim pritiskom raširene teze da su bezlični, da su nestali i sad po svaku cijenu žele na najinfantilnijoj razini učiniti nešto posve nepotrebno. Pa tko bi pri zdravoj pameti rekao: „To nećemo ratificirati“? Na kraju će im se dogoditi da će iz šire europske perspektive upravo njih u SDP-u prepoznati kao zadrte zagovaratelje podređenosti žena – zaključuje zagrebački sociolog.

Kako vidimo, situacija je takva da vrh SDP-a zapravo nastupa protiv progresivnijeg (ili bar manje retrogradnog) dijela vladajuće stranke, a sve kako bi popravio vlastiti politički rejting, što podsjeća na ono slavno ubijanje krave zbog jednog bifteka, ako već ne i na pucanje u samu civilizaciju. Od HDZ-a smo na to magareći navikli, ali zar i ti, crni SDP-ovski sine?

Žene nestale iz fokusa

Slobodna Dalmacija – 20. ožujka 2018

Oni koji ženu smatraju drugotnom koriste teologiju koja je vladala do 20. stoljeća, a koju su i papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil proglasili zastarjelom. Ta teologija ne odgovara zahtjevima vremena – drži teologinja dr. Raffai

Ovih dana na hrvatskoj desnici odvija se zanimljiva društvena igra pod kodnim naslovom „Ratifikacija Istanbulske konvencije“. U toj igri vidimo sve sastojke suvremene hrvatske tragedije: imamo međunarodni dokument čija je intencija zaštita žena od nasilja, imamo usamljenog premijera koji u ime civilizacije pokušava uvjeriti svoje demokršćansko članstvo u važnost njegove ratifikacije, a imamo i široku frontu otpora unutar tog demokršćanskog elementa, koji navodno predstavlja „sol zemlje“.

Rezultat tog otpora je nužno tragičan i neslan: umjesto da se na sva zvona priča o metodama borbe protiv nasilja nad ženama, javna rasprava se prebacila na maloumna pitanja poput onog hoće li bradati muškarci u haljinama ulaziti u muški, ženski ili neki treći zahod. Umjesto rasprave o gorućem društvenom problemu, slušamo infantilne fantazije saborskih zastupnika koji tvore krhku HDZ-ovu koaliciju. Umjesto da brane dignitet i dostojanstvo žene, naši politički muževi brane kršćanski identitet hrvatskog bića, tobože ugrožen Istanbulskom konvencijom.

– Istanbulska konvencija važan je instrument koji nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje određuje kao ključan problem na razini Europe te postavlja temelj za paneuropski pravni okvir za zaštitu od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, predviđajući sveobuhvatne mjere za prevenciju nasilja, zaštitu žrtava te učinkovit kazneni progon počinitelja – pojašnjava nam navodno sporni dokument dr. Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar i članica Radne skupine UN-a o pitanju diskriminacije žena u zakonima i praksi, koja drži kako primjena Istanbulske konvencije može uvelike poboljšati hrvatski pravni okvir za zaštitu od rodno-uvjetovanog nasilja.

– S obzirom na to, ratifikacijom bismo potvrdili, a ne ugrozili, temeljne vrijednosti našeg ustavnog poretka, uključujući poštivanje ljudskih prava i ravnopravnost spolova – ocjenjuje dr. Radačić.

Zakon iz Sanaderova doba

UN-ova stručnjakinja za rodnu ravnopravnost nam tumači da pojam „rod“ Konvencija koristi kako bi ukazala da su pravila ponašanja, karakteristike i uloge koje se pripisuju ženama i muškarcima društveno uvjetovane te različito vrednovane u različitim društvima.

– A s obzirom da je rod društvena kategorija, rodno-uvjetovano nasilje može se mijenjati – kaže dr. Radačić, te napominje:

– Konvencija upravo i poziva na promjenu društvenih obrazaca koji počivaju na ideji inferiornosti žena i ukidanje rodnih stereotipa, a što neke udruge, političari i pojedinci smatraju pogubnim za očuvanje hrvatske tradicije i identiteta. A to zapravo zvuči kao obrana patrijarhalne ‘rodne ideologije’, koja je u suprotnosti s onim kako smo identitet odredili u našem Ustavu – upozorava dr. Radačić, koja dodaje kako je diskriminacija temeljem rodnog identiteta već odavno zabranjena i u hrvatskom zakonodavstvu, primarno putem Zakona o suzbijanju diskriminacije, tako da Konvencija ni po tom pitanju ne donosi novosti.

U spomenutom zakonu, inače donesenom još u Sanaderovo doba, već u prvom članku eksplicitno stoji da je svrha zakona „zaštita od diskriminacije na osnovi rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije“. Notorna znanstvena činjenica da postoji razlika između spola i roda pojašnjena je, između ostaloga, i u aktualnom udžbeniku iz sociologije za 3. razrede hrvatskih srednjih škola.

Iz toga proizlazi da se u aktualnom „sukobu na desnici“ fantom rodne ideologije koristi samo kao izlika za napad na Plenkovića, na što čovjek mora osjetiti određenu vrstu nelagode. Ne zato što se desni radikali i katolički fundamentalisti bore protiv „preliberalnog“ premijera, nego zato što tu borbu vode preko ženskih leđa, koja su u ovom društvu ionako već preopterećena.

Od toliko frontova koje mogu otvoriti protiv raznih slabosti HDZ-ove politike, oni su izabrali upravo jedan od rijetkih segmenata u kojima se ta politika poklapa sa svjetskim civilizacijskim trendovima i boljim demokratskim običajima. Posrijedi je, ukratko, trajni civilizacijski sukob unutar HDZ-a između moderne konzervativne desnice (Sanader, Plenković i manji dio članstva) i „ognjištarske“ desnice. Taj interni demokršćanski sukob traje od osnivanja stranke te umnogome određuje i sudbinu Hrvatske.

Muškarci koji mrze žene

Aktualni rat oko Istanbulske konvencije zanimljiv je i s psihološke strane: tko se i zašto boji te konvencije? Tko se može osjetiti ugrožen pooštrenjem zaštitnih mjera za žene i kaznenih mjera za vinovnike nasilja nad ženama?

Odgovor nije težak: svi oni pojedinci i institucije koji u okviru svog svjetonazora drže da su žene „drugotne“. Pokojni švedski pisac Stieg Larsson bi rekao: „To su muškarci koji mrze žene.“

Naša teologinja i mirovna aktivistkinja dr. Ana Raffai smatra, pak, da ideja o drugotnosti potječe iz zastarjelog shvaćanja žene, budući da, kako kaže, u Bibliji stoji da su i muško i žensko stvoreni kao slobodna bića na sliku Boga.

– Oni koji ženu smatraju drugotnom uzeli su teoriju o rodnoj subordiniranosti, koja izvire još iz učenja Tome Akvinskog, a kojoj se ja protivim. Oni koriste teologiju koja je vladala do 20. stoljeća, a koju su i papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil proglasili zastarjelom. Ta teologija ne odgovara zahtjevima vremena – drži naša sugovornica.

– Poručila bih katolkinjama i katolicima da za njihovo svjedočenje vjere nisu odgovorni ni papa ni biskup, nego oni sami, i da razmisle što u njihovom stvarnom životu znači da se ženu smije gledati kao drugotno biće. I kako će onda dokazati da je Isus došao spasiti svijet? Voljela bih da naši vjernici svjedoče svoju vjeru na način da zaštite žene od nasilja, i to će biti najbolja poruka svim nevjernicima o ljepoti katoličke vjere – zaključuje teologinja dr. Raffai.

TEOLOGINJA I AKTIVISTKINJA LANA BOBIĆ

Katolički identitet je ugrožen nasiljem, a ne zaštitom od nasilja

Sve moje stavove nadilazi duboka bol i duboka zabrinutost za sve žene koje trpe nasilje dok mi raspravljamo – kaže nam teologinja i aktivistkinja za zaštitu žena od nasilja i podršku izbjeglicama Lana Bobić, te nastavlja:

– Pa mi živimo u zemlji u kojoj je broj ubojstava žena od strane sadašnjih ili bivših partnera u stalnom porastu, u kojoj trećina mladih opravdava uporabu nasilja u vezama, podaci su poražavajući. Ova Konvencija rezultat je dugogodišnjeg rada, istraživanja, analiza, studija i nudi nam sveobuhvatni pravni okvir i mehanizme zaštite žena od nasilja. Naše obitelji, društvo, čovjeka pa i naš katolički identitet i domovinu uništava nasilje samo, a ne mehanizmi zaštite žena od nasilja.

U humanističkim i društvenim znanostima rod rabimo kako bismo ukazali na društvene razlike između žena i muškaraca koje su naučene, koje se s vremenom mijenjaju i razlikuju i unutar kultura i između kultura. Što tu ima biti sporno, zar ćemo osporavati činjenicu da se uloge muškaraca i žena razlikuju ovisno o vremenu, prostoru, kulturi, da su promjenjive? Teologinja Regina Amitch Quinn kaže: ‘Opasno je razmišljati uz pomoć kritičkih rodnih kategorija. Ali ne zato što se time produciraju ideologije, nego zato što se ideologije time raskrinkavaju.“

Putin gradi pravoslavni DDR

Slobodna Dalmacija – 12. ožujka 2018

LIK I DJELO VLADIMIRA PUTINA: OD LENJINGRADSKOG ULIČNOG KAUBOJA DO NAJMOĆNIJEG POLITIČARA SVIJETA

U velikoj šahovskoj partiji SAD-a i Rusije, koju vidimo kao novi hladni rat, Vladimir Putin je s crnim figurama odigrao neočekivani potez kojim je – u klasičnoj maniri sovjetske šahovske škole – iznenadio protivničku obranu i ugrozio bijelog kralja. Govor koji je u četvrtak održao zastupnicima Dume – uz demonstraciju zapanjujućeg arsenala novih ruskih oružja – mogao bi se pamtiti kao marker epohe u kojoj unipolarni svijet prerasta u multipolarni.

Putin je u četvrtak pokazao militaristička čudesa viđana samo u crtanim filmovima. Među njima i nuklearne rakete koje vijugaju između zapreka i radarske snopove američkog raketnog štita zaobilaze lakoćom kojom skiper brodi između kornatskih otočića ili Lionel Messi između protivničkih bekova. Dok su zastupnici Dume uzbuđeno pljeskali, na Zapadu je taj trijumf tehničkih znanosti dočekan s konsternacijom. To je prijetnja Americi, zaključili su vodeći zapadni mediji, uočivši da su na Putinovoj simulaciji projektili letjeli prema SAD-u.

I doista: što je kremaljski pjesnik htio reći? Kakva je politička poruka virtualnih nuklearnih raketa koje nimalo prijateljski lete prema Washingtonu? I tko je konačno taj Putin, što on zapravo namjerava i treba li ga se bojati?

Sumnjiva osuda Navaljnog

Lako je uočiti da je „nuklearnu prezentaciju“ Putin upriličio dva tjedna prije predsjedničkih izbora, te da ju je iskoristio u predizborne svrhe, sugerirajući biračkom tijelu da je novi šestogodišnji mandat zaslužio već i time što je pred njihovim očima riješio pitanje nacionalne sigurnosti. No mnogi vele da mu takva akcija nije ni trebala, jer ankete ionako pokazuju njegovu natpolovičnu nadmoć. Glavni potencijalni protivnik, liberalni odvjetnik Aleksej Navaljni, sumnjivom osudom za pronevjeru novca pravno je onemogućen da se kandidira, a drugi kandidati znatno su slabiji od Navaljnog.

Stoga je Putinova poruka vjerojatno prvenstveno bila upućena SAD-u, čiji je predsjednik Donald Trump u nedavnom godišnjem obraćanju naciji označio Rusiju kao „glavnog rivala“ (uz Kinu) koji ugrožava američke interese, ekonomiju i vrijednosti. S druge strane, Moskva tvrdi da SAD svojim raketnim štitom u Istočnoj Europi izravno ugrožava sigurnost Rusije. Oko tog pitanja – koje postaje ključno u novoj trci u naoružanju – postoje dva suprotna narativa.

SAD godinama uvjerava Ruse da je raketni štit namijenjen obrani od mogućeg napada „odmetnutih režima“ poput Irana ili Sjeverne Koreje. No za rusku vojnu doktrinu štit predstavlja zapreku koja treba spriječiti odgovor Crvene armije na američki nuklearni napad, čime se Washingtonu omogućuje da taj napad izvede bez straha od ruskog protunapada.

U tom smislu, smatraju ruski generali, američki štit uperen je isključivo protiv Rusije, te je bilo nužno razviti oružje koje bi neutraliziralo tu potencijalnu blokadu kontranapada. Stoga Moskva ovo novo oružje smatra obrambenim, dok ga Zapad tretira kao napadačku prijetnju.

No čini se da je Putin htio SAD-u i Zapadu poslati poruku koja nije samo vojna, a koja se odnosi na projiciranu ulogu Ruske Federacije u svjetskoj politici. Da bismo bolje razumjeli taj dio poruke, nužno je barem skicirati Putinov sociopsihološki profil i njegovu političku svijest.

Presudna noć u Dresdenu

Brzi pregled ranih godina otkriva da je budući predsjednik Rusije još kao dječak u poratnom Lenjingradu dobio sve bitne lekcije za vođenje hladnog rata. Odrastao u sobi komunalnog stana, koji su mu roditelji dijelili s još dvije obitelji, kao jedino dijete među sedam stanara, Putin je bio okružen pažnjom koja nadmašuje čak i dječje potrebe. Freud je pisao da se takvi muškarci cijeli život osjećaju kao pobjednici, dok neki suvremeni autori drže da takva okolina pogoduje razvoju narcizma i mesijanskog osjećaja da ti pripada čitav svijet.

S druge strane, kad bi izašao iz te komunalne idile, čekala ga je nasilna ulična arena: odrastanje na lenjingradskim ulicama naučilo ga je – kako je svojedobno izjavio – da „borbu treba izbjegavati, ali ako je to nemoguće, moraš udariti prvi“.

Više autora ključnim datumom Putinova života – koji ga je ideološki prelomio – drže 5. kolovoza 1989., kada je u Dresdenu branio sjedište KGB-a od razjarene mase koja je nakon pada Berlinskog zida htjela provaliti u zgradu i uzeti dosjee. Kad je tadašnji major Putin nazvao obližnju kasarnu sovjetske armije i zatražio tenkovsku podršku, bio je odbijen. „Ne činimo ništa bez naredbe iz Moskve. A Moskva šuti“, odgovorio mu je zapovjednik kasarne.

Kažu da je to bila presudna noć: ideologija kojom je bio indoktriniran i godinama joj služio kao tajni agent u inozemstvu, u kritičnom ga je trenutku ostavila na cjedilu. Neki drže da je i ovaj aktualni govor samo Putinov odgovor na tu dresdensku noć: dok sam ja na vlasti, Moskva neće šutjeti.

Više autora navodi da je život u Istočnoj Njemačkoj ostavio dubok trag na Vladimira Putina. Kako je u jednom britanskom dokumentarcu izjavio njegov špijunski kolega iz tih dana Vladimir Usolcjev, Putin je po dolasku na vlast „u Rusiji izgradio političku strukturu u mnogočemu sličnu DDR-ovoj.“ U Dresdenu je, tvrdi Usolcjev, Putin vidio da je DDR ekonomski bogatije i politički slobodnije društvo od SSSR-a.

Oni bez srca i oni bez mozga

Došavši 2000. na vlast, zatekao je rusko društvo poharano Friedmanovim „šok-modelom“ brzog uvođenja kapitalizma, u kojem je prosječni životni vijek u kratkom roku pao za gotovo deset godina. U toj socijalnoj katastrofi morao je Rusima dati viziju sutrašnjice koja bi, osim ekonomije, podigla i narušeno nacionalno samopoštovanje.

Ali Putin nije mislilac, nije intelektualac: nije mogao smisliti novi društveni koncept. No instinktivno je znao da se u projektu homogenizacije ruskog društva, kao preduvjetu stvaranju nove Rusije, nakon sloma socijalizma mora okrenuti nekom „zlatnom dobu“ iz prošlosti. Našao ga je odmah na prvoj okuci iza Lenjina – u pravoslavnom konzervativizmu, stoljetnoj tradiciji carske Rusije.

Kao mislioce koji su ideološki formirali postboljševičkog Putina, autori ističu carističkog filozofa Ivana Iljina i aktualnog Aleksandra Dugina, promotora ideje o euroazijskoj i panpravoslavnoj politici Rusije. Pod takvim mentorstvom Putin gradi neliberalnu državu koja se ekonomski oslanja na zemlje BRICS-a, a duhovno na neformalnu pravoslavnu alijansu. Širom svijeta slavi ga konzervativna desnica, ali i dio ljevice koji u njemu vidi prvog borca protiv američkog imperijalizma.

U tom konzervativnom carstvu istraživački novinari i oporbeni čelnici ginu u atentatima, a pankerice koje u crkvi izvedu protestni performans idu na robiju. No Putin uzastopno dobiva izbore i u anketama već dvadeset godina bilježi popularnost koja nikad ne pada ispod 60 posto, a često skače na 80 posto, čak i pod sankcijama i uz pad standarda. Dijelom i zato što ga je „poljubila“ ekonomija, pa je u 18 godina vlasti uspio prepoloviti siromaštvo i formirati srednju klasu, koja mu to pamti.

Na zapadu se često citira Putinova rečenica: „Tko ne žali za SSSR-om, taj nema srca.“ No nerijetko se ispusti nastavak te rečenice: „…ali tko ga želi obnoviti, taj nema mozga.“ Ono što Putin nesumnjivo želi, i što je htio iskazati „nuklearnom prezentacijom“, otprilike se može sažeti u poruku: Rusija je danas jaka kao nekad SSSR, nema više unipolarnog svijeta i američke hegemonije, dogodila se nova Jalta, pravila igre su promijenjena.

A pošto su s druge strane, što se kaže, također opaki igrači, smrtonosna šahovska partija će se nesumnjivo nastaviti. Sada je na potezu bijeli kralj.

Patrijarhat, patrijarhat über Alles

Koncept rodne jednakosti polako se odomaćuje u vodećim zemljama Zapada: Kanada i Austrija već su tekst svojih nacionalnih himni prilagodile u duhu rodne jednakosti, dok je Švedska crkva zabranila oslovljavanje Boga u muškom rodu

Nakon što su nedavno svećenici Švedske crkve izglasali promjenu teksta mise, odnosno zamjenu rodno određenih s rodno neutralnim riječima, sada se ista lingvistička pojava zamjećuje u Njemačkoj: tamošnja povjerenica za ravnopravnost spolova Kristin Rose-Moehring u nedjelju je službeno zatražila promjenu teksta njemačke himne u duhu rodne ideologije, kao što su to već učinile Kanada i Austrija.

Povjerenica Rose-Moehring uoči Međunarodnog dana žena uputila je pismo saveznom Ministarstvu obitelji u kojem predlaže da se riječ „očevina“ zamijeni s „domovina“, a da se izraz „bratski sa srcem i rukom“ zamijeni sintagmom „hrabro sa srcem i rukom“. Njezina intencija bila je jasna: „očevina“ i “bratski” su riječi koje jednoznačno određuju muški rod (samo muškarci mogu biti očevi i braća), pa ona sugerira da se uvedu rodno neutralni termini, kako bi se u tekstu nacionalne himne mogle prepoznati i njemačka žena, baka i sestra.

Povjereničino pismo u nedjelju je objavio dnevnik „Bild am Sonntag“, a u obrazloženju te ideje Rose-Moehring je navela kako njezin prijedlog „odgovara duhu vremena“, dodavši kako to njemačkom društvu svakako „ne bi škodilo“.

Nervozna kancelarka

Te nedjelje, međutim, konzervativna demokršćanska kancelarka Angela Merkel nervozno je iščekivala ishod glasanja članova Socijaldemokratske partije (SPD) o „velikoj koaliciji“, tako da je na povjereničin izazov reagirala tek u ponedjeljak, kad je već bila sigurna u novi kancelarski mandat. Ukratko: Merkel je odbila povjereničinu ideju.

U ime kancelarke mogu reći da je ona s našom lijepom nacionalnom himnom, takvom kakva jest u tradicionalnom obliku, vrlo zadovoljna“, poručio je glasnogovornik njemačke vlade Steffen Seibert, dodavši kako Merkel ne smatra da bi se na himni nešto trebalo mijenjati.

Slično se odredila i nova glavna tajnica Kršćansko-demokratske unije (CDU) Annegret Kramp-Karrenbauer, a njemačko Ministarstvo obitelji – za koje se očekuje da će ga i u novom mandatu, kao i dosad, voditi SPD – priopćilo je kako se radi o „osobnom stajalištu“ povjerenice za ravnopravnost spolova koji ne žele komentirati.

Drugim riječima, ni u „taboru jakih njemačkih žena“ stvari oko rodne ideologije – u smislu metoda, postupaka i tempa promjena – još nisu precizno razrađene i dogovorene.

Bog nije čovjek

No bez obzira na tu neusklađenost, može se konstatirati da se koncept rodne ideologije polako odomaćuje u najrazvijenijim zemljama Zapada: Kanada i Austrija već su tekst svojih nacionalnih himni prilagodile u duhu rodne jednakosti, dok je Švedska luteranska crkva, kako smo napomenuli na početku teksta, još prije tri mjeseca – na zasjedanju Vrhovnog Sinoda – donijela novi pravilnik kojim se zabranjuje oslovljavanje Boga u muškom rodu (zamjenicom „On“ ili imenicom „Gospodin“), te se umjesto toga uvodi rodno neutralno oslovljavanje vrhovnog autoriteta.

Tako tamošnji luterani na misama, kao uvodnu frazu svetog obreda, od ovosvibanjskog kršćanskog blagdana Duhova – kada odluka Vrhovnog sinoda stupa na snagu – više neće slušati drevni izraz „U ime Oca i Sina i Duha Svetog“, već rodno neutralnu sintagmu „U ime Boga i Svetog Trojstva“.

Prema teologiji, znamo da je Bog iznad rodnih određenja. Bog nije čovjek“, izjavila je tada nadbiskupica Švedske crkve Antje Jackelen, inače doktorica teologije, obznanivši kako se rasprava o upotrebi rodno neutralnog jezika u Švedskoj crkvi „vodi već desetljećima“, te da je konačno sazrelo vrijeme za promjene. Slično je, kako vidimo, ovog vikenda pomislila i njemačka povjerenica za ravnopravnost spolova, ali „frau Angela“ drži da to vrijeme u Njemačkoj još nije sazrelo.

Kako bilo, liberalna Švedska crkva tim je modernizacijskim korakom označila novu epohu borbe protiv patrijarhalnog i maskulinog doživljaja svijeta, koji ovom planetom dominantno vlada već tisućljećima, s posebno utvrđenim uporištima diljem Balkana, gdje se i aktualna Istanbulska konvencija o borbi protiv nasilja nad ženama doživljava kao sotonski pokušaj uvođenja neprirodne ideologije. Tamo gdje je nasilje nad ženama prirodno, svaka humana konvencija je od Sotone.