Suza za hrvatskog radnika

Slobodna Dalmacija – 30.travnja, 2018

U SUSRET PRVOM SVIBNJU, MEĐUNARODNOM PRAZNIKU RADA

Tužna je sudbina hrvatskog radnika u hrvatskom kapitalizmu: HDZ mu je 90-ih lopovskom pretvorbom zadao snažan udarac u pleksus, da bi mu u našem vremenu SDP preko svog ministra rada poručio da niti ne pomišlja ustati s poda

Već je 132 godine prošlo od onog kišovitog svibanjskog jutra, utorak je bio, kad je policija u Chicagu pucala na radničku povorku koja je na Haymarketu (Žitna burza) borbeno tražila da se radno vrijeme svede na osam sati. Krv poginulih čikaških radnika i danas se komemorira i slavi svakog prvog svibnja širom radničkog svemira, od Venezuele do Indonezije, od Maksimira do Marjana.

Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za vlastiti život i kulturno uzdizanje – to je emancipatorska parola koja je tog davnog svibanjskog utorka ubila radnike u Chicagu. Parola koja je zahvaljujući desetljećima napora i žrtava međunarodnog radničkog pokreta doista postala radnička stvarnost u velikom dijelu svijeta. Sve donedavno.

Da se ova civilizacija u skladu s napretkom tehnologije razvijala na opću dobrobit, ta bi parola odavno bila izložena u imaginarnom Muzeju radničkih prava, da nove naraštaje podsjeća kako je to izgledalo prije nego što je tehnologija omogućila radikalno skraćenje radnog vremena. No danas znamo da se netko opako našalio s ovom civilizacijom.

Još 1930. godine, naime, čuveni britanski makroekonomist John Maynard Keynes – kojeg mnogi drže najznačajnijim svjetskim ekonomistom 20. stoljeća i čije su ekonomske teorije postale politička osnova socijaldemokracije Zapada – predvidio je da će nas razvoj tehnologije unutar 100 godina uvesti u doba zabave i obilja. „Svatko bi trebao raditi neki posao da bude zadovoljan“, napisao je tada Keynes, „ali tri sata dnevno je sasvim dovoljno.“

Ljudi, jeste li vi abnormalni?

Keynes je umro 1946. godine i nije dospio vidjeti kako se budućnost poigrala s njegovom prognozom. Da se probudi, britanski mag ekonomije ostao bi zapanjen kad bi shvatio da su stvari otišle upravo u suprotnom smjeru: kapitalističke elite današnjeg svijeta šire evanđelje po kojem više ni osam sati rada nije dovoljno, nego se zbog kompleksnosti globalizacije tobože mora raditi i dulje. Keynes bi zacijelo promrmljao: „Pa dobro, ljudi, jeste li vi abnormalni?“

Slavni britanski ekonomist posebno bi zaprepašten ostao u Hrvatskoj. Ne zato što su i hrvatski radnici još prije nekoliko godina čuli taj novovjeki kanon da se stara podjela na tri osmice „u današnje vrijeme može zaboraviti“ i da „osam sati rada više nije dovoljno“, nego zato što je tu antiradničku mantru, doslovno tim riječima, hrvatskim radnicima obznanio – socijaldemokratski ministar rada. Da se ne zaboravi: bio je to SDP-ov Mirando Mrsić.

Što je tom prilikom, a bilo je to u listopadu 2013. godine, SDP zapravo poručio hrvatskim radnicima? Ta bi se poruka mogla otprilike prevesti ovako: zaboravite na ubijene radnike u Chicagu onog svibanjskog jutra 1886. godine! Potom, zaboravite i na sve one stotine milijune radnika širom planeta koji su se prije vas borili i uz velike žrtve izborili za osmosatno radno vrijeme! I zaključno: zaboravite svoje radničko i ljudsko dostojanstvo, shvatite konačno da ste samo jedna stavka u poslovnoj Excel-tablici!

Mladiću, pogriješio si partiju!

To je tužna sudbina hrvatskog radnika u hrvatskom kapitalizmu: HDZ mu je početkom 90-ih lopovskom pretvorbom zadao snažan udarac u pleksus, da bi mu u našem vremenu SDP preko svog ministra rada poručio da niti ne pomišlja ustati s poda. Da se probudi, John Maynard Keynes s velikim bi zanimanjem promotrio Miranda Mrsića, te bi ga s odmjerenim britanskim cinizmom zapitao: „Dobro, mladiću, a što vi radite u jednoj socijaldemokratskoj partiji?“

Naravno, nije problem (samo) u Mrsiću. Keynes je prespavao razdoblje u kojem je čitava zapadna socijaldemokracija – a ne samo hrvatska – napustila svoje povijesno radničko ishodište i programski prešla u tabor krupnog kapitala. Time su radnici ostali bez političke zaštite koja je desetljećima u parlamentima bdjela nad njihovim dosegnutim pravima. Od preko 160 registriranih političkih stranaka u Hrvatskoj, samo tri imaju radnike u svom imenu: Radnička fronta (RF), Socijalistička radnička partija (SRP) i Hrvatska radnička stranka (HRS). Pritom nijedna nije u parlamentu.

Radnička klasa u Hrvatskoj objektivno je na konopcima. Raste udio krajnje nesigurnih, prekarnih oblika zapošljavanja. Plaće su u mnogim sektorima nedovoljne za život, a nerijetko ne budu ni isplaćene. Mnogi ljudi rade neprijavljeni, više od osam sati dnevno, isključeni iz sustava socijalne sigurnosti, s neriješenim stambenim pitanjem. Sindikati su u gorim slučajevima korumpirani i ogrezli u oportunizam, a u boljim nejedinstveni i nemoćni. Mirovine su među nižima u Europi.

Keynesu bi ostalo samo da se rastuži nad sudbinom današnje radničko-prekarne klase u Hrvatskoj. Čak bi i iz tog kapitalističkog oka kanula suza za hrvatskog radnika, koji stoji sam kao govno na kiši. Na onoj slavnoj svirali on je zadnja rupa.

Zapad drumom, a Berlin šumom

Upotreba vojne sile protiv strane države kako bi se tu državu kaznilo za kršenje međunarodne konvencije predstavlja kršenje međunarodnog prava koje zabranjuje upotrebu sile’, stoji u izvještaju znanstvene službe Bundestaga

Znanstvena služba njemačkog Bundestaga analizirala je nedavni napad Amerike, Britanije i Francuske na Siriju, te je ustvrdila da se radilo o „kršenju međunarodnog prava“, navodi njemački dnevni list Die Welt.

Upotreba vojne sile protiv strane države kako bi se tu državu kaznilo za kršenje međunarodne konvencije predstavlja kršenje međunarodnog prava koje zabranjuje upotrebu sile“, stoji u stručnom izvještaju od 11 stranica koji je resorna služba Bundestaga sastavila na zahtjev ljevičarske stranke Die Linke. 

Da podsjetimo, spomenuta stranka od početka se protivi zapadnoj intervenciji na Siriju, te su njeni čelnici prošlog tjedna – nakon što su američki, britanski i francuski avioni i brodovi raketirali Damask – organizirali protestni skup ispred Brandeburških vrata u Berlinu, gdje su oštro osudili agresiju na Siriju i pozvali zapadne lidere da se prestanu miješati u sirijska zbivanja. Ovim izvještajem čelnici Die Linke dobili su i znanstvenu potvrdu da su tada postupili ispravno.

Od tri zemlje koje su sudjelovale u agresiji na Siriju, samo je Britanija svoj postupak pokušala opravdati pravnim argumentima, tvrdeći da vojna odmazda prema Damasku predstavlja opravdanu reakciju na hipotetsku upotrebu kemijskog oružja od strane sirijske vojske, odnosno sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Međutim, znanstvena služba Bundestaga odbacila je ove argumente kao „neuvjerljive“.

Premijerka bez većine

Kako piše njemački dnevnik, britanska strana inzistirala je da međunarodni zakon u iznimnim slučajevima dopušta takve mjere kako bi se okončale patnje ljudi, ali su znanstvenici Bundestaga ustvrdili da za takve akcije „uopće nije bilo preduvjeta“. Britansku tezu da su “vojni udari prikladni kako bi se spriječile daljnje patnje ljudi, pogotovo ako se uzmu u obzir vjerojatne buduće žrtve sirijskog sukoba“, njemački su znanstvenici ocijenili „upitnom“.

Die Welt ističe kako je nakon napada na Siriju i u samoj Britaniji nastao spor oko pitanja je li tamošnja premijerka Theresa May uoči početka vojne operacije trebala zatražiti mišljenje i odobrenje britanskog parlamenta. Kako je poznato, premijerka May to je odsustvo konzultacija objasnila nužnošću brzog djelovanja.

No razlog može biti to što premijerka nema većinu u parlamentu“, piše njemački list, podsjećajući na slučaj bivšeg bitanskog premijera Davida Camerona koji je istovjetan prijedlog o napadu na Siriju pred parlament iznio 2013. godine, te je bio odbijen: većina zastupnika bila je protiv te ideje.

Die Welt nadalje podsjeća da su zapadni udari protiv Sirije provedeni bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, te konstatira kako Njemačka, doduše, nije sudjelovala u agresiji, ali je pružila političku podršku svojim NATO saveznicima, a da pritom pred parlamentom i njemačkom javnosti nije obrazložila pravnu osnovu tog postupka.

Provokacija militanata

Kako vidimo, u Njemačkoj se oko sirijskog problema javljaju disonantni glasovi u odnosu na dominantni narativ političkih elita ostalih zapadnih sila. Jedan od razloga moglo bi biti i to što njemačka javnost o stvarnoj situaciji u Siriji ima priliku doznati od svojih državnih medija, čiji su novinari posjetili grad Doumu, gdje je 7. travnja Assadova vojska navodno izvela kemijski napad na civile, što je Zapad uzeo kao povod za agresiju na Damask.

Tako je novinar njemačke državne televizije ZDF Uli Gack u svom izvještaju iz Doume otvoreno zaključio kako su sporni kemijski napad „orkestrirali militanti“, upravo s ciljem da potaknu Zapad na vojnu intervenciju protiv sirijske vojske. Pritom se Gack poziva na razgovore s brojnim lokalnim svjedocima.

Ljudi su nam ispričali, vrlo uvjerljivo, kako je cijela ova priča zapravo namještena“, izvijestio je Gack njemačku javnost, dodavši kako je lokacija na kojoj se napad dogodio zapravo bio zapovjedni štab islamističke skupine.

Militanti su donijeli spremnike s klorom, te su doslovno čekali da sirijske zračne snage bombardiraju ovu lokaciju, a znali su da hoće jer je posrijedi vojna meta visokog prioriteta. Nakon napada spremnici s klorom su eksplodirali“, poručio je Gack, uz napomenu kako to nije prvi put da su militanti izveli takvu provokaciju na prostoru Doume.

Kako vidimo, terenski izvještaji njemačkih novinara pokazuju isto što i pravne analize njemačkih znanstvenika: Zapad je Siriju napao i nepravedno i protupravno. Drugim riječima, sukob u Siriji mogao bi se okončati tek kada zapadna politika počne slušati i prihvaćati istinu o Siriji, ovjerenu medijskim i znanstvenim pečatom.

Bernardić se plaši taknuti Crkvu

Slobodna Dalmacija – 12. travnja, 2018

PROFESOR NIKOLA VISKOVIĆ GOVORI O RODNOJ IDEOLOGIJI, LJEVICI, RUSIJI I KATALONIJI

Spolnost kao čista biologija postoji samo kod životinja. Kod čovjeka se to dvojstvo komplicira, jer civilizacija i kultura sve što je prirodno razmrse. Najugledniji seksolozi tvrde da postoje ne dvije spolne orijentacije, nego šest-sedam

Professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković nedavno je proslavio 80. rođendan. To je bio povod da s ovim istaknutim pravnim teoretičarem, ključnom figurom hrvatske kritičke ljevice i jednim od bioetičkih pionira ovih prostora razmotrimo neke od „vrućih“ domaćih i svjetskih tema.

– Kako komentirate sukobe oko Istanbulske konvencije i rodne ideologije koja se tu tobože promiče?

– Jasno je da nikom nije jasno o čemu se tu radi. Veličanstveni sporovi oko Istanbulske konvencije su sasvim lažan problem, nastao iz neznanja ili nekih prikrivenih potreba. To je dosad najpotpunije formulirani pravni akt o sprečavanju nasilja nad ženama; pojedino spominjanje roda, odnosno rodne uvjetovanosti u aktu ima značenje sinonima spolnosti i ne ukazuje ni na kakvu posebnu ideologiju, već se tiče samo zaštite žena od diskriminacijskih uloga koje im pridaje muški poredak. Ali ako bismo napravili anketu među protivnicima Konvencije, ispostavilo bi se da nitko ne zna što je to rodna ideologija – jer zaista te ideologije uopće nema onako kako bi netko htio zamisliti. Dakle, lažni problem.

– A koji su to skriveni motivi koje spominjete?

– Vidim tri razloga skrivenih namjera. Prvo, konzervativcima smeta svako radikalnije poboljšanje položaja žene u društvu. A ova Konvencija upravo tome ide. Ovaj razlog objašnjava otpor Crkve, jer po njima žena mora stajati kući, biti dobra i rađati – previše se tu govori o ženama, pa će se povampiriti.

Druga skrivena namjera je što Konvencija obavezuje državu da pomogne udrugama za zaštitu žena. A te udruge su mahom lijevo orijentirane i konzervativcima smeta njihovo financiranje, što uključuje naročito hrvatsku Crkvu. Taj razlog je njima neugodno priznati, jer očito nema veze s rodnom ideologijom.

Treći razlog je da se konzervativci ovim putem bore protiv liberala Plenkovića. Tu mislim na Brkića, Stiera i druge radikale na desnici.

– Postoji li rodna ideologija, iako je nema u Istanbulskoj konvenciji?

– Muški i ženski spol kao čiste pojave jesu biološko-animalna stvar. Spolnost kao čista biologija postoji samo kod životinja. Kod čovjeka se to dvojstvo komplicira i postaje nejasno, jer civilizacija i kultura sve što je prirodno razmrse. Najugledniji seksolozi svijeta tvrde da postoje ne dvije spolne orijentacije, nego šest-sedam. U dvije čišće živi većina stanovništva, a možda oko deset posto populacije živi u ovim drugim, mješovitim orijentacijama: muški i ženski homoseksualci, biseksualci, transseksualci… Upravo ovi zadnji najviše smetaju onim konzervativcima koji misle. Oni se boje da će se to provući kroz Istanbulsku konvenciju.

– Zašto im smetaju transseksualci?

– To su muškarci koji se osjećaju kao žene i obrnuto. Njih u Parizu, Londonu i New Yorku ima na desetke tisuća, a u Hrvatskoj ih nema više od dvadeset. Tu se radi o organskim komponentama, odnosno o hormonskoj ravnoteži koja žene čini ženama, a muškarce muškarcima. Zato se tim osobama po njihovoj želji daju hormonske kure – pa muški dobiju sise, a žene dublji glas i dlakavost – koje su npr. u Francuskoj financirane od države, preko socijalnog osiguranja. Zadnji korak je operacija promjene spola, kojih bude nekoliko i jako su bolne, pa sad zamislite kroz što sve ti ljudi prolaze.

Konvenciji se ne može imputirati da pogoduje homoseksualcima, jer oni svoje zakone već imaju. Ostaju samo transseksualci i zato se rade ovi vicevi o WC-ima. Takva žena ide u ženski WC ne iz voajerstva, već zato što se osjeća ženom. A konzervativci se toga plaše. Zamislite to sitničarenje.

– Da pređemo na ljevicu. Kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj?

– Nemamo političko vodstvo ni program. Imamo negativnu selekciju kadrova koji su onda nesposobni rađati nove ideje i programe sukladno svom vremenu. Tapkaju u temama za HDZ-om. Prva tema ljevice mora biti socijala, odnosno sve vrste ugroženosti: nezaposleni radnici, izgradnja škola, zaštita žena… Dakle, zaštita slabih: tražiti minimalnu satnicu, štititi penzionere. SDP se pomirio s neoliberalnim konceptom kao da je to neminovnost. I sad čekaju da to prođe. Ne može proći na taj način. Nešto oni socijalno galame, ali nedovoljno.

Druga tema je ekologija: zaštita prirode i gradova, regulacija i čuvanje vode. To su najvažnije teme svijeta, uključujući i klimatske promjene. Mi smo još u fazi skupljanja smeća, a ne odvajanja, dok Beč i skandinavske države većinu električne energije dobijaju iz otpada. S ekologijom dobijamo i „zelenu ekonomiju“.

Tu je i pitanje LNG terminala, gdje SDP treba podržati Vjerana Piršića i druge ekološke aktiviste. Otpad, vode, terminal – to su problemi koje bi Bernardić trebao postaviti. I Pelješki most. To je simpatična ideja, ali za taj novac se može kupiti iks novih brodova za naše otoke, uključujući i Pelješac. Ideju mosta ostavimo za bolja vremena.

– Koje bi još teme SDP morao promovirati?

– Antiklerikalizam. SDP se mora javljati na svaku izjavu biskupa. Ne može se dopustiti da biskupi daju političke, stranačke i nacionalističke izjave na tragu Poljske, a bez reakcije SDP-a. Drugo, revidirati Vatikanske ugovore. Francuska ne daje ni pare Crkvi, ni za obnovu crkava ni za plaće svećenika, nego žive od milodara. To su oni riješili još u Francuskoj revoluciji i svaka vlada, čak i konzervativna, to poštuje. Ne moramo slijediti potpuno Francusku, ali barem dopola. Crkva mora dijeliti ovaj teški ekonomski trenutak s građanima. A Bernardić se plaši taknuti Crkvu. On nema zube ni za ekologiju ni za antiklerikalizam.

– Ima li još lijevih tema?

– Antimilitarizam. U Hrvatskoj je narastao militaristički duh, prije svega u našem podaničkom odnosu prema NATO-u, što ima veze s Kolindom. NATO odluči da moramo u Afganistan i baltičke zemlje i mi idemo, a zašto? To se ogleda i u kupnji oružja. Bernardić za ove vojne avione kaže da su „stare kante“. To je šminkersko kontriranje. Znači, SDP ne osporava avione, nego hoće bolje, skuplje avione.

Kao što je dobro imati Pelješki most, dobro je imati i mlazne avione, ali u ovakvoj krizi zaduživati se za toliko milijardi, to je nonsens. Taj novac valja prebaciti u sustav jaslica i vrtića, da se roditelje rastereti i omogući im se da nešto zarade, tako da ne idu u Irsku. Kao što bih novac za Pelješki most pretvorio u brodove, tako bih i novac za avione pretvorio u vrtiće i jaslice. Za demografiju treba uložiti pare.

I svakako bi se SDP morao založiti da Hrvatska primi nekoliko tisuća sirijskih izbjeglica, od pastira, preko građevinskih radnika do liječnika.

– Kakav je zaključak o SDP-u?

– Ne znaju birati teme, nesuvremeni su. A gdje su moralizatorska pitanja protiv skupe države, birokracije i korupcije? Na tome su dobili poene i Živi zid i Most. Sigurno je Živi zid uzeo pet-šest posto glasova SDP-u.

– Vidite li pozitivne stvari lijevo od SDP-a? Mislim na Radničku frontu i Novu ljevicu?

– Vidi ih se jedino u blogovima, ali to je samo za intelektualce. Ne kompenziraju slabosti SDP-a naročito, u navedenim temama nisu značajno bolji od SDP-a. I drugo, nemaju ljude koji bi se politički istaknuli. I pomalo sektaše. Dok se ne ujedine svi na ljevici, neće biti pomaka.

– Kako komentirate zapadno protjerivanje ruskih diplomata, čemu se pridružila i Hrvatska?

– Živi zid je rekao da je protjerivanje Rusa apsolutno neprihvatljivo. A Bernardić to ne može reći. Zašto? Hrvatska se ne usudi prkositi Bruxellesu, pa se svađa sa svim susjedima. To je podaništvo, to je čekanje milodara. Slovenija ne pristaje na englesko posve nedokazano optuživanje Rusije za upotrebu plina koji može proizvesti svaki bolji vojni laboratorij, pa može biti predmet provokacije.

– Kako gledate na problem Katalonije? Držite li da će Njemačka izručiti Madridu katalonskog vođu Carlesa Puigdemonta?

– U toj regiji se polovina stanovništva želi odcijepiti, a polovina ne želi. Držim da svaki narod ima pravo na odcjepljenje, uz dva uvjeta: da su tlačeni i da ih je više od 50 posto. Teško će Katalonci dobiti samostalnost, ali su tlačeni još u doba Franca, kad je katalonski jezik bio zabranjen. Franco je u Kataloniju naseljavao Španjolce, i tih 50 posto koji ne žele samostalnost su ti doseljeni Španjolci.

Sada tamo ima 20-ak političkih zatvorenika, vođa pokreta za nezavisnost. Njima će se suditi zbog „subverzije“, a u Njemačkoj taj delikt ne postoji, već postoji „izdaja“. A to nije isto: „subverzija“ je unutrašnji akt, a „izdaja“ je kolaboracija sa strancima.

– Što mislite o paralelama koje se povlače između Katalonije i Hrvatske, u smislu projekta osamostaljenja?

– Madrid tvrdi da katalonske vođe ne zatvara zbog političkog djelovanja već zbog vrijeđanja Ustava, koji ima odredbu o „nedjeljivosti Španjolske“, a to Ustav SFRJ nije imao, jer je vladao lenjinski princip samoopredjeljenja naroda.

– Slutim da su vaše simpatije na strani Katalonaca?

– U Španjolskoj imamo sukob dva žestoka nacionalizma, kastiljskog i katalonskog. Kastiljski je pandan politike Slobodana Miloševića: integralizam, jedinstvo. Tu se centralizirani nacionalizam tuče protiv decentraliziranog nacionalizma. Simpatiziram Katalonce zbog nedostatka pameti miloševićevskog centralizma Madrida koji ide nožem na prosvjednike, umjesto da pregovara.

17 dana slobode

Slobodna Dalmacija – 4.travnja, 2018

OD 9. DO 25. RUJNA 1943. SPLIT JE BIO NAJVEĆI OSLOBOĐENI GRAD U OKUPIRANOJ EUROPI

Na Prokurativama je 16. rujna održan partizanski javni zbor. Pred 10.000 Splićana govori Ivo Lola Ribar: ‘Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida’

Pad Italije u rujnu 1943. izazvao je euforiju Splićana, koji su već dvije i pol godine stenjali pod Mussolinijevom čizmom. Nakon što je 8. rujna objavljena kapitulacija, građani Splita su iduće večeri na poziv gradskog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) masovno izašli na ulice, a splitski kroničar Vladimir Bego u svom „Dnevniku 1941.-1944“ navodi da ga je „posebno impresioniralo penjanje mladića na talijanske tenkove, te razvijanje crvenih, engleskih i američkih zastava na tenkovima i pored prijetnji talijanskih oficira (…).

Komandant talijanske divizije „Bergamo“, general Emilio Becuzzi, u početku ne želi potpisati predaju. Stoga 10. rujna na pregovore u splitski hotel „Park“ na Bačvicama stiže visokorangirani partizanski tandem: vođa ustanka u Dalmaciji i komandant IV. operativne zone Vicko Krstulović te sekretar SKOJ-a i član CK KPJ i Titovog Vrhovnog štaba Ivo Lola Ribar.

Potom su pregovori uspješno okončani: general Becuzzi 12. rujna potpisuje predaju. Njegovih 14.000 vojnika razoružali su sami građani Splita, i to, piše Bego, „na uglovima, u gostionama i posvuda“. Oko tisuću talijanskih vojnika pristupilo je partizanima, oformivši bataljon „Garibaldi“ koji se do kraja rata borio u sklopu Prve proleterske divizije.

Svi u partizane

Tih dana Splićani masovno odlaze u partizane. Nakon što su 10. rujna Pokrajinski NOO Dalmacije i Štab IV. operativne zone uputili narodu Splita i Dalmacije poziv da se pridruže partizanskoj vojsci, nekoliko tisuća Splićana odmah je krenulo prema Mosoru i Solinu, gdje su bile stacionirane partizanske jedinice.

Iz Splita se uputilo muško i žensko, staro i mlado, zdravo i bolesno – jednom riječju sve. Svatko je nešto nosio, netko pušku-dvije, netko puškomitraljez, netko nekoliko mitraljeskih cijevi (…)“, piše u knjizi „Dalmacija 1943.“ partizanski prvoborac i kroničar NOB-a Drago Gizdić, ističući kako je odaziv Splićana bio toliki da je – nakon što su vraćeni bolesni, stariji i žene s djecom – odmah formirano više novih jedinica:

Tužan je to prizor bio promatrati kako se oni koje smo vraćali kućama teška srca odvajaju od nas. (…) Formirali smo 21 jedinicu-četu od po 120 ljudi i još posebnu četu na njihov zahtjev od 24 poznatija HSS-ovca. Nakon formiranja i smotre jedinice su krenule u raznim pravcima – na borbene položaje i zadatke.“

Dakle, samo tog dana partizanima se priključilo preko 2500 Splićana, a do dolaska Nijemaca u partizanske je redove stupilo oko sedam tisuća naših sugrađana (ukupno je 12.500 Splićana bilo u partizanima, a poginulo ih je više od tisuću i pol, od čega 545 samo na Sutjesci). Usporedbe radi, za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata iz Splita – koji je tada imao 40.000 stanovnika – u ustaše i domobrane otišlo je po 50 građana, dok se četnicima pridružilo 45 Splićana. Na svakog splitskog kolaboracionista dolazilo je 86 partizana.

Gizdić opisuje kako su tih dana „gotovo sva proizvodna poduzeća i zanatske radnje zatvorene jer je većina njihovih radnika i službenika otišla u partizane“, a kroničar Antun Kisić u „Ljetopisu grada Splita 1941-1945“ apstrofira kako je grad zapao u prljavštinu: „Čistoća grada je zapuštena. Od 11. tekućeg mjeseca nije bilo općinskih pometača jer su listom prešli u partizanske borce.“

‘Slobodna’ začas razgrabljena

S obzirom na svakodnevne napade njemačke avijacije i učestale zračne uzbune, gradski NOO određuje poseban režim rada liječnika i ljekarni, a njegov Prehrambeni odjel 16. rujna dijeli ciklostilirane oglase kojima se – kako navodi Kisić – javlja „da će se sutra i prekosutra davati pučanstvu po osobi 15 dkg mesa uz cijenu od 22 lire po kilogramu“.

Istog dana izlazi 28. broj „Slobodne Dalmacije“ – prvi štampan u Splitu – uz cijenu od pet lira. Uvodnik pod naslovom „Sve za front – sve za pobjedu“ potpisuje glavni urednik Šerif Šehović, a najveći dio naslovnice zauzima članak pod naslovom „U Dalmaciji je planuo opći ustanak“. Kako navode Kisić i Gizdić:

Slobodna Dalmacija tiskana je u 16 tisuća primjeraka, a bila je začas razgrabljena. Polovina naklade upućena je izvan Splita, u ostale krajeve Dalmacije.“

Iste večeri u 20 sati na Botićevoj poljani (Prokurative) održan je veliki partizanski javni zbor, na kojem se okupilo preko 10.000 Splićana, a jedan od govornika bio je Ivo Lola Ribar (koji će dva mjeseca potom poginuti na Glamočkom polju): „Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida.“

Tih dana u Split dolazi i najbolji Titov vojskovođa, komandant Prve proleterske divizije Koča Popović, koji će u memoarima zapisati: „Split je tih dana bio najveći slobodan grad na kontinentu! Splitsko radništvo i građanstvo davalo je lekciju rodoljublja, volje, strategije čitavoj Europi (…).“

O oslobođenju Splita doista se pročulo po cijeloj porobljenoj Europi, pa 18. rujna o tome u svom uvodniku pod naslovom „Nagrada za herojstvo“ piše i londonski „Times“: „Vijesti o zauzimanju Splita od strane patriotskih snaga od velikog su značaja. (…) Potvrdilo se opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikad nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda.“

‘Eksplozija svjetlosti’

Istog dana izlazi i 29. broj „Slobodne Dalmacije“, s uvodnim člankom „Uništavajmo petu kolonu“, a naredna dva dana intenzivira se njemačko bombardiranje: Kisić izvještava da su „posebno stradali Poljud, Manuš, Lovret i Spinut“, da je bilo „dosta žrtava među talijanskom vojskom i građanstvom“, te da je svako jutro priličan broj Splićana „selio izvan grada u polje“, misleći da će tamo biti sigurniji.

Većinom je to bila ona čeljad čiji su živci popustili i stalno im je u ušima zujao šum aviona“, notira ovaj kroničar.

Dvadeset prvog rujna izlazi i 30. broj „Slobodne Dalmacije“, s uvodnim člankom „Osvetit ćemo žrtve zračnih razbojnika“, a istog dana navečer u prepunom Kazalištu održava se priredba koju je pripremila partizanska Prosvjetna sekcija. Zbor od 80 pjevača najprije je otpjevao „Lijepu našu“, a nakon niza partizanskih pjesama, recitala Nazorovih stihova i melodija iz Tijardovićevih opereta, priredba je okončana himnom „Hej Slaveni“.

Slobodarska idila trajala je kratko. Svjesna da ne može braniti Split na dulje vrijeme, partizanska komanda naređuje evakuaciju grada: partizani se 25. rujna povlače iz Splita – s njima odlazi i uredništvo i suradnici „Slobodne Dalmacije“ – a sutradan u grad ulazi njemačka SS divizija Prinz Eugen.

Tih 17 dana slobode bilo je značajno za razvoj antifašističkog pokreta, jer su zapljenom talijanskog naoružanja partizani znatno ojačali vatrenu moć, a pridošli Splićani formirali su nove jedinice, kako u predgovoru kapitalne monografije „Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.“ rezimira svjedok događaja, tadašnji ilegalac, a danas 93-godišnji umirovljeni kazališni redatelj Ante Jelaska:

Sedamnaest dana slobode izmučenog grada. Dok je neiskusna splitska mladost zajedno s pridošlim jedinicama NOV-a na Klisu zadržavala Nijemce, a sami građani razoružavali talijansku vojsku, atmosferu beskrajne radosti i nade Enzo Bettiza u svom ‘Egzilu’ opisuje kao eksploziju svjetlosti. Oduševljenje raste i cijela Dalmacija diže se na ustanak. Raste oslobodilačka vojna sila, s oduzetim talijanskim oružjem opremaju se četiri brigade novih boraca, osniva se Osmi korpus i odlučno se kreće u završnu fazu rata.“