Čovječe, zašto na poluvremenu nisi uhapsio Ramosa?

Slobodna Dalmacija – 28.svibnja, 2018

OTVORENO PISMO JURIJU LUTSENKU, DRŽAVNOM TUŽITELJU U KIJEVU

Oštro Vam zamjeram, gospodine tužitelju, što niste poslali svoje ljude u svlačionicu Reala da uhapse kapetana te momčadi Sergija Ramosa, i da ga odmah strpaju u pritvor zbog namjernog nanošenja teške tjelesne ozljede napadaču Liverpoola Mohamedu Salahu

Gospodine Juri Lutsenko, državni tužitelju Republike Ukrajine, dopustite da Vam se obratim ovim ogorčenim pismom!

Odmah da kažem, nemam lijepe riječi za Vas. Dapače, želim Vas javno prozvati zbog golemog propusta koji ste počinili u subotu navečer oko 21.10 po hrvatskom, odnosno 22.10 po ukrajinskom vremenu. Pogađate već: radi se o zbivanjima na finalnoj utakmici Lige prvaka između Reala i Liverpoola, koja se odigrala u glavnom gradu Vaše domovine, drevnom Kijevu.

Da ne okolišam: oštro Vam zamjeram što na poluvremenu utakmice niste poslali svoje ljude u svlačionicu Reala da uhapse kapetana te momčadi, stopera Sergija Ramosa (32), i da ga odmah strpaju u pritvor pod optužbom za namjerno nanošenje teške tjelesne ozljede napadaču Liverpoola Mohamedu Salahu (26), porijeklom Egipćaninu.

Moja je pretpostavka da ste gledali to finale. No čak i da niste, smatram da Vas to ne ekskulpira od odgovornosti: s obzirom na važnost i značaj te utakmice, kao i na činjenicu da se na Olimpijskom stadionu u Kijevu među 63.000 gledatelja našlo barem 50.000 stranaca (što Engleza, što Španjolaca), držim da ste morali imati svoje ljude na stadionu, kako bi intervenirali u slučaju kakvog kriminalnog čina.

A upravo se to, dakle kriminalni čin, dogodilo u 25. minuti utakmice u Kijevu. Ako niste vidjeli, mogu Vam iznijeti što se tada zbilo.

Dakle, u duelu za loptu našli su se Salah i Ramos. Ovaj potonji je lijevom rukom uhvatio Salahovu desnu ruku u „polugu“ (radi se o tehničkom izrazu iz borilačkih sportova) i svojom tjelesnom masom, iskoristivši činjenicu da je 10-15 kilograma teži od Salaha, uspio zarotirati Salahovo tijelo do položaja u kojem je teška ozljeda Egipćanina bila neminovna: Salah je pao na lijevo rame, koje mu je odmah izletjelo iz ležišta, te je morao napustiti teren i otići u bolnicu.

Motiv kriminalnog čina

Dapače, Salah je još i dobro prošao, jer da se nije dovoljno zarotirao udesno (i time pao na lijevo rame), doživio bi još mnogo ozbiljniju ozljedu desnog ramena. Gospodine Lutsenko, ako mi ne vjerujete, konzultirajte se s nekim ortopedom.

Vi možete reći da je nogomet kontaktni sport, odnosno da Ramos nije imao namjeru onesposobiti Salaha. Srećom, danas raspolažemo s tehnologijom koja nam može dati uvjerljiv odgovor na tu dilemu. Dovoljno je da uključite kompjuter i pogledate snimku Ramosovog starta.

Vidjet ćete, gospodine Lutsenko, da je Ramos ne samo uhvatio Salahovu desnu ruku u „polugu“, nego mu ni u padu (kada je već bilo jasno da Salah više ne može doći do lopte) nije pustio tu desnu ruku, znajući da će mu time izazvati ozbiljnu ozljedu. Onaj tko zna izvesti „polugu“, taj zna i posljedice tog zahvata. U najboljem slučaju dolazi do istegnuća ligamenata ramena, a u težim slučajevima do frakture ključne kosti ili iščašenja ramena. Upravo to prolongirano zadržavanje Salahove ruke dokazuje namjeru ozljeđivanja.

Osim toga, imamo i motiv kriminalnog čina. Ako niste gledali utakmicu, mogu Vam i to ukratko iznijeti.

Do te 25. minute utakmice, dok je Salah bio zdrav, slavni Real praktično nije mogao preći centar igrališta. Da budem iskren: mislim da igrači Reala nisu uopće znali gdje se nalaze i što im se događa. Jer Liverpool je, predvođen Salahom, igrao takav presing da Ramos i drugovi nisu uspijevali prenijeti igru na protivničku polovinu. O tome svjedoči statistika posjeda lopte u tih prvih 25 minuta: 68:32 za Liverpool.

Kao vrlo inteligentan igrač, Ramos je shvatio da sa Salahom u igri Real do kraja utakmice neće niti doći do šesnaesterca Liverpoola, a kamoli napraviti štogod ozbiljnije u tom finalu. I onda je počinio to što je počinio, i postigao svoj cilj: igrači Liverpoola od šoka su potonuli, a posjed lopte se nakon Salahove ozljede potpuno promijenio: 66:34 za Real. Dalje je sve bilo stvar Realove rutine.

Salah kao Ronaldinho

Za razliku od Vas, nisam stručnjak za organizirani kriminal, pa mogu tek amaterski iskazati da to što je Ramos učinio zavređuje zatvor od jedno dvije godine, uz doživotnu zabranu bavljenja nogometom. Dobro, uz kvalitetnog odvjetnika možda bi se mogao izvući s uvjetnom kaznom i zabranom igranja od šest mjeseci ili godinu dana. Ali da bi došlo do juridičke pravde, bilo je nužno da Vi uhapsite Ramosa i strpate ga u pritvor.

Imali ste 15 minuta do kraja poluvremena i još 15 do početka drugog poluvremena, ali niste napravili ništa: Ramos je u drugom poluvremenu uredno istrčao na teren, kao da pola sata ranije nije namjerno ozlijedio nedužnog čovjeka. Gdje su Vam oči bile, gospodine Lutsenko?

Ima još jedna stvar koja otežava Vaš propust: Mohamed Salah nije samo jedan od najboljih nogometaša svijeta; on je istovremeno i tip koji ima dječački osmijeh. Kakav sad crni dječački osmijeh, pitate Vi. Gospodine državni tužitelju, to je osmijeh djeteta koje se igra. To je nogomet Mohameda Salaha. Takav osmijeh u svjetskom nogometu nismo imali još od brazilskog čarobnjaka Ronaldinha, a on se pojavio početkom milenija. Dvadeset godina smo čekali na takav osmijeh, gospodine Lutsenko. Time je Ramosov krimen još teži.

Možete Vi sada reći da je impresija o „dječačkom osmijehu“ jedna potpuno subjektivna kategorija, koja nema veze s određivanjem kaznene odgovornosti. U tom slučaju, dužan sam Vas obavijestiti da Ljepota, ona koja se piše s velikim „LJ“, obično i jest stvar subjektivnog dojma. Nekad se ta Ljepota pojavi u formi glazbe, nekad književnosti, nekad slikarstva ili baleta, a nekad, nećete vjerovati, u nogometu. Dokaz tome je Mohamed Salah.

Gospodine Lutsenko, ne morate biti sentimentalni poput mene, ali držim da biste morali uvažiti argumente koje sam iznio. I sad Vas pitam, po posljednji put: zašto na poluvremenu niste uhapsili čovjeka koji je ubio Ljepotu?

Katolička crkva stoj, irske žene naprijed!

POVIJESNI REFERENDUM NA ‘ZELENOM OTOKU’ OTVORIO VRATA LEGALIZACIJI POBAČAJA

Između 1972. i 2011. postotak Iraca mlađih od 35 godina koji se izjašnjavaju kao katolici opao je s 91 na 30 posto, a u samom Dublinu na 14 posto: eto jednog od razloga zbog čega je Dublin postao privlačan mladima iz mnogih europskih zemalja

Čini se da žene u Republici Irskoj više neće morati bježati u inozemstvo da bi obavile pobačaj: izlazne ankete objavljene u petak navečer pokazuju da je preko dvije trećine birača na referendumu podržalo liberalizaciju strogog irskog zakona o pobačaju. Pravo glasa imalo je 3,2 milijuna birača, a izlaznost je bila veća nego na posljednjim izborima.

Već su i ankete provedene prije tjedan dana sugerirale nadmoć pristaša liberalizacije pobačaja – od 55 do 57 posto – da bi izlazne ankete na dan referenduma iskazale njihovu još uvjerljiviju, dvotrećinsku pobjedu. Tako se prema anketi lista „Irish Times“ – provedenoj na uzorku od preko 4500 glasača na 160 glasačkih mjesta širom Irske, uz mogućnost statističke greške od 1,5 posto – za ublažavanje zakona izjasnilo 68 posto izašlih birača, a prema anketi javne televizije RTE 69,4 posto.

Građani Irske pritom nisu direktno glasali za ili protiv pobačaja, već su se izjašnjavali o tzv. Osmom amandmanu na nacionalni Ustav, koji je pod pritiskom Katoličke crkve uveden 1983. godine i koji je potpuno izjednačio prava fetusa i majke: prema tom amandmanu pobačaj je u Irskoj bio apsolutno zabranjen – čak i u slučajevima incesta, silovanja ili malformacije ploda – sve dok 2013. nije uvedena iznimka za majke kojima je u trudnoći život ugrožen. No čak je i nakon toga irski zakon o pobačaju bio najrigorozniji u Europi.

Spas za irske žene

Logična posljedica takvog zakona bio je masovni odlazak Irkinja u inozemstvo, mahom u Veliku Britaniju, kako bi tamo obavile ono što im je domaći zakon zabranjivao. Prema dostupnim podacima, svake godine oko 3500 irskih žena odlazilo je u britanske klinike obaviti pobačaj, a njih još oko dvije tisuće naručivalo je preko interneta pilule za prekid trudnoće.

Sada je toj rizičnoj praksi napokon došao kraj. Nakon što rezultati referenduma budu i službeno potvrđeni, očekuje se da će parlament u Dublinu uskoro izglasati novi zakon koji bi omogućavao legalno izvršenje pobačaja do 12. tjedna trudnoće, a u posebnim slučajevima (ako je ugrožen život trudnice ili se embrij ne razvija kako treba) i do 22. tjedna, kako je to običaj u razvijenim zemljama.

Stoga ne čudi da su irski mediji pridali veliku pozornost referendumu. Najtiražniji list „The Irish Independent“ nakon objave izlaznih anketa ustvrdio je kako se dogodio „presudan trenutak u društvenoj povijesti zemlje“. O važnosti referenduma svjedoči i činjenica da su brojni iseljeni Irci u petak stigli u domovinu kako bi pomogli da rigidni katolički zakon napokon ode u ropotarnicu povijesti.

Analitičari ističu da su čak i glasači u ruralnim područjima Irske prepoznali potrebu za slobodom žena u odlučivanju o vlastitom tijelu. U tom smislu, nije iznenađenje što je u glavnom gradu Dublinu 77 posto građana glasalo za ukidanje Osmog amandmana; iznenađenje je što je za opoziv zloglasnog amandmana glasalo čak 60 posto birača u ruralnim dijelovima Irske.

Bijeg iz katoličkih okova

Na prvi pogled, ovi rezultati mogu djelovati zbunjujuće, s obzirom na raširenu percepciju o Irskoj kao jednoj od najkatoličkijih zemalja Europe, u kojoj se oko 80 posto populacije deklarira kao katolici. No Irska se zadnjih desetljeća ubrzano mijenja i sekularizira, čemu su doprinijeli i brojni skandali oko svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece, odnosno zataškavanja tih skandala.

Gubitak utjecaja Katoličke crkve u Irskoj bio je vidljiv već 1995. godine, kad su se glasači na referendumu izborili za legalizaciju razvoda (koji je Crkva dotad uspjela održavati zabranjenim), da bi 2015. irski katolici s većinom od 62 posto legalizirali i istospolne brakove (za razliku od sramotnog ishoda na istovrsnom referendumu u Hrvatskoj iz 2013. godine).

Utjecaj Crkve naročito je oslabio među mladima. Između 1972. i 2011. godine postotak Iraca mlađih od 35 godina koji se izjašnjavaju kao katolici opao je s 91 na 30 posto, a u samom Dublinu na 14 posto: eto jednog od razloga zbog čega je Dublin postao privlačan mladima iz mnogih europskih zemalja.

Taj dobni disbalans očitovao se i na ovom referendumu: od svih dobnih skupina, jedino je kod glasača starijih od 65 godina pobijedila dosadašnja opcija rigorozne zabrane pobačaja. Kako kaže irska sociologinja dr. Ethel Crowley sa Sveučilišta Cork: „To je najvažniji faktor, dob. Starijim ljudima teže je pobjeći iz okova katoličkog razmišljanja.“ 

Željka Markić u ništa

Katoličkim radikalima u Irskoj nije pomoglo ni uplitanje hrvatske aktivistice Željke Markić, koja je u očajničkom pokušaju da zaustavi irski obračun sa Srednjim vijekom snimila video u kojem poziva građane Irske da podrže Osmi amandman, odnosno da glasaju za zabranu pobačaja. Na njezin argument da je dosadašnja zabrana abortusa „blago na kojem im mnoge zemlje zavide“, Irci su reagirali masovnim glasanjem protiv zabrane.

‘To nije komunizam. To su Isusove riječi’

IDEOLOŠKI PROFIL PAPE FRANE

‘Deset godina nakon globalnog financijskog sloma svijet je propustio priliku izgraditi pošteniji ekonomski poredak’, stoji u vatikanskom dokumentu koji je Kongregacija za nauk vjere, uz odobrenje pape Frane, objavila u četvrtak

Papa Frane opet je napao svjetski kapitalizam. „Deset godina nakon globalnog financijskog sloma svijet je propustio priliku izgraditi pošteniji ekonomski poredak“, navodi se u najnovijem vatikanskom dokumentu „Ekonomska i financijska pitanja“, koji je Kongregacija za nauk vjere, uz odobrenje pape Frane, objavila u četvrtak. 

Globalna financijska kriza, stoji u dokumentu, bila je „šansa za razvoj nove ekonomije, obazrivije spram etičkih načela, s novom regulacijom financijskih aktivnosti koja bi neutralizirala njezine predatorske i spekulativne dimenzije“. Međutim, umjesto razvoja nove etične ekonomije svijet se vratio „kratkovidnom egoizmu koji zanemaruje raspodjelu bogatstva i eliminaciju nejednakosti, toliko naglašenu u naše vrijeme“. Nije Thomas Piketty, nego Jorge Bergoglio.

Očito je da tržišta nisu sposobna upravljati samima sobom i da im je potrebna snažna injekcija morala i etike“, zaključuje papa u spomenutom dokumentu, potaknuvši staru dilemu o svom ideološkom profilu. Već pet godina, naime, praktično od prvog dana pontifikata, ovog papu prati glas da je marksist i komunist. Štoviše, neki drže da papa Bergoglio u današnjem vremenu, pored svih drugih svojih obaveza, obnaša i dužnost generalnog sekretara Kominterne. Tako zvuče njegove izjave.

Nije Marx, nego Bergoglio

Već u rujnu 2013., u jednoj od prvih homilija nakon što je preuzeo žezlo Svetog Petra, papa je u vatikanskoj kapeli Svete Marte oštro osudio najdublju srž kapitalizma: idolopoklonstvo prema novcu. „Ne može se služiti i Bogu i bogatstvu. Ne može se: ili jedno ili drugo! Novac je đavolji izmet“, citirao je tom zgodom stare crkvene oce iz 3. stoljeća, naglasivši svoju distinkciju od komunizma: „A to nije komunizam, to je čisto evanđelje! To su Isusove riječi.“

Krajem studenoga 2013. stav o kapitalizmu papa eksplicitno formulira u Apostolskoj ekshortaciji „Evangelii Gaudium“ (Radost Evanđelja). U tom programskom dokumentu nedvosmisleno osuđuje nesputani kapitalizam kao „novu tiraniju“ i „idolatriju novca“, odnosno „ekonomiju koja ubija“:

Postojeći financijski poredak koji stvara nasilje i nejednaku raspodjelu bogatstva mora se promijeniti. Kako je moguće da nije vijest kad stariji beskućnik umre od neimaštine, a vijest je kad burze padnu za dva boda?“, zapitao se tada papa Frane, što mu je u određenim krugovima – od krupnog kapitala do konzervativnijih biskupa – priskrbilo komunističku etiketu.

No papa se tada nije zadržao samo na teorijskoj kritici kapitalizma, već je otvoreno zazvao Gospodina da intervenira, na način da pošalje na Zemlju novu garnituru političara „koji će zaliječiti rane što ih je kapitalizam nanio narodima“.

Molim Gospodina da nam podari političare koji će zaista biti uznemireni stanjem u društvu, narodu, životima siromašnih“, poručio je tada papa, dodavši kako glavni cilj nove politike mora biti radikalna promjena sistema: „Sve dok se problemi siromašnih radikalno ne riješe odbacivanjem apsolutne autonomije tržišta i financijskih spekulacija, sve dok se ne napadne strukturalni uzrok siromaštva, neće biti rješenja za svjetske probleme.“ Nije Karl Marx, nego Jorge Bergoglio.

Kapitalizam – prvi oblik terorizma

Revolucionarni vjetar pape Frane zapuhao je prema Wall Streetu i ideološkim osnovama kapitalizma“, pisao je tada talijanski list „La Repubblica“, dok je liberalni britanski „The Economist“ poručio da „ne razumije papinu poruku“, budući da „upravo slobodno tržište omogućava slobodu pojedinca“, za razliku od života u Sjevernoj Koreji „gdje režim ima jasan plan za svakog stanovnika“.

No papa se nije dao zbuniti analogijom s Kimom. U srpnju 2015. iz Bolivije je otvoreno pozvao narode Latinske Amerike da ustanu protiv kapitalizma, koji „porobljava pojedinca i ubija bratstvo“. „Kad kapital postane idol koji upravlja pojedincima i kad pohlepa za novcem predsjeda cijelim socioekonomskim sistemom, onda se društvo raspada. Govorimo o sistemu koji se više ne može tolerirati“, kazao je papa u La Pazu.

Slično je zborio i 2016. u Meksiku, kad je pred lokalnom kapitalističkom elitom – predstavnicima poslodavaca, biznismenima i poslovnim ljudima u Ciudad Juarezu – izjavio da će „Bog držati odgovornima robovlasnike naših dana koji iskorištavaju radnike“. Iste godine jasno se odredio i u Poljskoj: „Terorizam raste tamo gdje je novac Bog i gdje je novac, a ne osoba, u središtu ekonomije. To je prvi oblik terorizma. To je temeljni terorizam protiv cijelog čovječanstva. O tome treba govoriti.“

Imamo, dakle, cijelu nisku materijalnih dokaza da papa doista govori kao da je generalni sekretar Kominterne. Stoga, pogotovo jer je odrastao u Argentini, nerijetko ga se povezuje s latinoameričkom „teologijom oslobođenja“, koja je bila (i ostala) u povijesnom savezu s političkom ljevicom.

Bolji poznavatelji, međutim, drže da papa svjetonazorski dolazi iz „teologije naroda“, argentinske nenasilne inačice „teologije oslobođenja“, koja osudu kapitalizma ne bazira na klasnoj, marksističkoj osnovi. Papa se o tome odredio još u rujnu 2015., na putu iz Kube u SAD: „Nikad nisam rekao nešto što nije dio socijalne doktrine crkve. Možda odajem dojam da sam pomalo ljevičar, no to bi bilo pogrešno tumačenje.“

Ako valja precizirati papin ideološki profil, možemo tek naslutiti da on ideološki potječe iz one „zajedničke zone“ borbe za socijalnu pravdu u kojoj se preklapaju učenja dvaju mudrih Židova – Krista i Marxa.

 

Karl Marx. Prvih 200 godina

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 200 GODINA ROĐEN JE KARL MARX

Umjesto Marxovog guščjeg pera i šterike, danas koristimo kompjutorske tastature i precizne lampe, ali suština klasne eksploatacije „čovjeka po čovjeku“ nije se promijenila od Marxova doba. Dapače, u suvremenu svijetu nejednakost raste

Na današnji dan, prije točno 200 godina, u njemačkom gradu Trieru rođen je Karl Marx: doktor filozofije, otac komunizma, osnivač Prve Internacionale i sekularni bog radničke klase. Lenjin i Che Guevara njegova su djeca.

Oko Marxa se i danas lome ideološka koplja, kao i dok je bio živ. Protivnici ga drže čak i zločincem, jer su se na njegovo učenje pozivali i Staljin i Pol Pot, dok poklonici tvrde da je bio najpametniji čovjek koji je ikada hodao Zemljom.

Protivnici kažu: kriv je za Oktobarsku revoluciju u Rusiji 1917. i za niz drugih nasilnih rušenja kapitalističkog sistema u svijetu, koja su odnijela milijune života. Adepti vele: zaslužan je za Oktobarsku revoluciju i druge pokušaje revolucionarnog preobražaja svijeta u korist prezrenih na svijetu.

Oponenti tvrde da je skrenuo ljudsku civilizaciju s utabanog kolosijeka i izazvao ozbiljne poremećaje u povijesnom redu vožnje, jer su temeljem njegova nauka na vlast u mnogim zemljama došli brutalni diktatori koji su kršili ljudska prava. Sljedbenici, pak, ukazuju kako je prvi od svih ljudi shvatio da je povijest svih dosadašnjih društava zapravo „povijest klasne borbe“, te da su vladajuće ideje nekog vremena uvijek i samo „ideje vladajuće klase“, pa već i samo ta dva epohalna uvida omogućuju ljudskom rodu da sagleda vlastitu povijest iz stvarne, klasne perspektive.

Ukratko: za ovim konjem se i danas diže strahovita prašina, bez presedana u ljudskoj povijesti. No ima li smisla danas, u eri robota i umjetne inteligencije, govoriti o čovjeku koji je svoje knjige pisao guščjim perom pod svjetlošću svijeće?

Šampion po BBC-u

Kad je 1989. pao Berlinski zid, mnogi su pomislili da je Marx sada mrtav zauvijek. Prvi znak da je ta smrt sumnjiva došao je deset godina kasnije s posve neočekivanog mjesta, iz jednog od epicentara svjetskog kapitalizma: u velikoj milenijskoj anketi britanskog BBC-a – u kojoj su sudjelovali gledatelji i slušatelji širom svijeta – tog rujna 1999. za „najvećeg mislioca tisućljeća“ izabran je upravo Marx, ispred Einsteina, Newtona i Darwina. A BBC definitivno nije komunistički medij.

Trebalo je proći još deset godina, pa da velika globalna kriza kapitalizma 2008. pokaže svu aktualnost razmišljanja čovjeka koji je te cikličke kapitalističke krize predvidio i opisao sto pedeset godina ranije. Odjednom se vade iz arhiva prašnjavi Marxovi naslovi, odjednom najvažnija ekonomska knjiga 21. stoljeća postaje Pikettyjev „Kapital“, neskrivena posveta Marxovom originalu iz 1867. godine. Odjednom Marx više nije neopozivo mrtav.

Svatko tko danas čita (Komunistički) manifest bit će iznenađen otkrićem slike svijeta sličnog našem, koji se strahovito boji oštrice tehnološkog progresa“, piše nekidan u britanskom „Guardianu“, u tekstu pod naslovom „Marx je predvidio našu sadašnju krizu – i ukazuje na izlaz“, bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis. Da naš svijet doista nalikuje onom iz „Komunističkog manifesta“, pokazuje i ovotjedni istup jednog od naših mladih kapitalista, vlasnika zagrebačke PR agencije Thomasa Bauera, koji je javno predložio liberalizaciju zapošljavanja djece, odnosno zapošljavanje (u turizmu) djece starije do 12 godina. Time bi se, veli naš poduzetnik, „anulirao nedostatak radne snage u turizmu“.

Charles Dickens opet u modi

Marx nije mogao dobiti bolji poklon za 200. obljetnicu rođenja, jer se tim Bauerovim prijedlogom vraćamo točno tamo gdje smo bili u trenutku kad je Marx rođen: u romane Charlesa Dickensa o izrabljivanju djece.

Naime, 1819. godine, kada je Marx bio jednogodišnja beba, britanski parlament je usvojio zakon po kojoj djeca od 10 do 16 godina više ne smiju raditi dulje od 12 sati dnevno. Zakon je jedva prošao u parlamentu, jer su ga mnogi članovi Gornjeg doma smatrali neprihvatljivim, s obrazloženjem da „ograničava tržište radne snage i ruši same temelje slobodnog tržišta“. Odnosno „stvara nedostatak radne snage u turizmu“, kako bi rekao današnji član kapitalističkog Gornjeg doma Thomas Bauer.

Ovaj Bauerov prijedlog samo potvrđuje koliko je današnje doba, svoj tehnologiji usprkos, ipak po temeljnim stvarima slično Marxovom dobu. Umjesto guščjeg pera i šterike, danas koristimo kompjutorske tastature i precizne lampe, ali suština klasne eksploatacije „čovjeka po čovjeku“ nije se promijenila. Dapače, u suvremenu svijetu nejednakost raste.

Da parafraziramo ono što je Krleža rekao za Lenjina: Marx nije pao s neba, nego se rodio na zemlji. Njega su formirali tadašnji društveni uvjeti, koji su, vidimo, slični i danas. Dokle god postoje ti uvjeti, Marx će u svakoj pošteno provedenoj anketi biti na prvom mjestu.

Vrli novi svijet bez srednje klase

Slobodna Dalmacija – 3. svibnja, 2018

IZVJEŠTAJ SVJETSKE BANKE O EKONOMIJI BUDUĆNOSTI

Eksperti Svjetske banke zaključuju kako će u budućnosti radnici s visoko-specijaliziranim znanjima, koji imaju interpersonalne vještine, biti plaćeni čak i puno bolje nego danas. Svi ostali izgubit će posao, ili će im plaće padati

Da vam je netko nekad rekao kako će jednom u budućnosti godišnji izvještaji Svjetske banke počinjati citiranjem Karla Marxa, zacijelo biste ga sažaljivo pogledali. No ta nevjerojatna budućnost je stigla.

Najnoviji dokument Svjetske banke, World Development Report 2019 (Izvještaj o svjetskom razvoju), pod naslovom „Promjena prirode rada“, čiji je radni nacrt od 160 stranica objavljen ovih dana – a bavi se utjecajem tehnologije na budućnost rada i radnih mjesta – počinje upravo citatom iz „Kapitala“, u kojem Marx brine nad faktom da „strojevi ne djeluju samo kao superiorni konkurent radniku, uvijek na način da ga čine suvišnim. To je i najmoćnije oružje za suzbijanje štrajkova.“

Neobičan početak kapitalističkog izvještaja. Zar se to u vrh Svjetske banke – jednog od temeljnih stupova globalnog kapitalizma – infiltrirala skupina radikalnih marksista, koji sada s te pozicije potkopavaju sistem u koji ne vjeruju?

Neće biti. Pravi razlog Marxovog spominjanja otkriva se par stranica dalje, nakon što autori konstatiraju da „neovisno o mogućnostima koje stvara tehnologija, zamjenjivanje radnika strojevima stvara anksioznost, baš kako je to činilo i u prošlosti“. Potom se spominje ludistički pokret s početka 19. stoljeća u Britaniji, kad su radnici masovno uništavali strojeve koji su im uzimali posao. Znakovita je sljedeća rečenica u izvještaju:

Uslijedile su socijalističke i komunističke revolucije.“

Strah od Marxa

Sad naslućujemo zbog čega dokument Svjetske banke počinje Marxom: autori izvještaja upozoravaju naručitelje na ono što se može dogoditi ako previše ljudi odjednom ostane bez posla. A upravo je masovna nezaposlenost sasvim izgledna budućnost živućih naraštaja. Toj je opasnosti i posvećen ovaj izvještaj Svjetske banke.

Neki mediji već su prenijeli određene akcente izvještaja, a posebno preporuku Svjetske banke da radnicima na niže plaćenim mjestima treba dodatno smanjiti plaću kako ih tvrtke ne bi zamijenile robotima, odnosno kako bi zapošljavanje radnika poslodavcu bilo isplativije od uvođenja tehnologije. No to je tek mali dio budućnosti koju nam otkriva ovaj izvještaj.

Stručnjaci Svjetske banke priznaju da je strah radnika od robota i umjetne inteligencije opravdan: podaci iz SAD ukazuju da jedan dodatni robot na tisuću radnika smanjuje zaposlenost populacije za 0,2-0,3 posto, a plaće za 0,3-0,5 posto. A broj robota širom svijeta ubrzano raste: u izvještaju se prognozira da će ove godine u pogone biti uvedeno 1,4 milijuna novih industrijskih robota, čime će ih na svijetu ukupno biti 2,6 milijuna. Navodi se da je 2016. broj robota po radniku najveći bio u Južnoj Koreji, Singapuru, Njemačkoj i Japanu.

U izvještaju se ističe primjer Foxconn Technology Group iz Tajvana, najvećeg svjetskog proizvođača elektronike, koji je nakon uvođenja robota u proizvodnju smanjio radnu snagu za 30 posto: od 1,3 milijuna 2012. godine na manje od 900 tisuća krajem 2016. godine. A na području SAD-a u razdoblju od 1990. do 2016. broj radnih mjesta u proizvodnji smanjio se za 31 posto, pretežno baš zbog automatizacije proizvodnje.

Ali nisu ugrožena samo radna mjesta u proizvodnji, već i ona u sektoru usluga, pa se tako u izvještaju spominju velike izraelske, kineske i južnokorejske korporacije koje intenzivno razvijaju projekte vozila bez vozača, čime će ljudske šoferske usluge postati izlišne.

Učitelji – pravac Afrika!

O prekvalifikaciji moraju početi razmišljati čak i pripadnici nekih profesija „bijelih ovratnika“ koji su do jučer bili „nedodirljivi“ – financijski analitičari i pravni stručnjaci. Izvještaj navodi primjer najveće ruske banke Sperbank, koja se kod odluka o zajmovima i kreditima već danas u 35 posto slučajeva oslanja na umjetnu inteligenciju, s intencijom da se u manje od pet godina taj udio poveća na 70 posto. U pravnom odjelu ove banke „odvjetnici roboti“ već su zamijenili, odnosno preuzeli 3.000 radnih mjesta, te se predviđa da će ukupan broj uredskog osoblja 2021. godine pasti na tisuću. A još 2011. bilo ih je 59 tisuća.

Stručnjaci Svjetske banke ističu kako se znanstvene procjene ključnog pitanja – koliko će poslova razvojem tehnologijom biti „pometeno“? – međusobno uvelike razlikuju, što pokazuje koliko je svako predviđanje ovog pitanja neizvjesno. Najblaže procjene govore o 5-10 posto zauvijek izgubljenih poslova, dok pojedine projekcije idu i preko 50 posto svih poslova, pri čemu je taj postotak veći u razvijenim zemljama. Iako autori izvještaja tvrde kako razvoj tehnologije neće samo uništavati stare poslove nego i stvarati nove, i njima je jasno kako omjer neće biti proprocionalan:

Uzevši sve zajedno, međutim, poslovi koji su izravno stvoreni tehnologijom čine relativno mali postotak ukupnog zaposlenja“, priznaje se u izvještaju.

Čini se da je stručnjacima Svjetske banke jednostavnije bilo odgovoriti na pitanje koji poslovi neće biti (barem zasad) na udaru robota i umjetne inteligencije. To su, prije svega, sektori zdravstva i školstva. Liječnici i medicinske sestre bit će sve traženiji, osobito s obzirom na produljenje ljudskog vijeka, a u zemljama s velikim natalitetom učitelji će postati čak i važniji nego dosad.

Procjenjuje se da će do 2030. svijetu trebati 80 milijuna zdravstvenih radnika; s obzirom da ih sada ima 43 milijuna, otvara se mogućnost za gotovo 40 milijuna radnih mjesta u ovom sektoru. Procjene, nadalje, sugeriraju da je već danas u svijetu potrebno najmanje 69 milijuna novih učitelja, najviše u Africi – do 2030. godine Crni kontinent trebat će 19,6 milijuna nastavnika u osnovnim i srednjim školama, od čega njih 17 milijuna u subsaharskoj Africi.

U umjetnosti je spas

Jedan od egzistencijalnih izlaza čovjeka budućnosti bit će – umjetnost. Kako stoji u izvještaju, roboti i umjetna inteligencija se (još) „ne mogu uključiti u umjetnički izraz“, pa se bavljenje artom nadaje kao jedan od modela preživljavanja novih generacija.

Umjetna inteligencija još ne može promišljati nove industrije, voditi timove ili razvijati politike. Isto se odnosi i na poslove koji uključuju socijalnu interakciju, kao što su timski rad, skrb, upravljanje vezama i odnosima, vodstvo: ukratko, sve ono što zahtijeva da ljudi međusobno djeluju na temelju ‘prešutnog znanja’“, navode dalje autori izvještaja, sugerirajući radnom narodu preostale slobodne niše.

Dvije vrste ljudskih sposobnosti – zasad nedostupne robotima – bit će osobito na cijeni kod poslodavca budućnosti: kritičko razmišljanje i socio-emocionalne vještine, a prije svega prepoznavanje emocija i njihovo upravljanje u timskom radu.

Eksperti Svjetske banke zaključuju kako će u budućnosti radnici s visoko-specijaliziranim znanjima, a koji imaju i navedene interpersonalne vještine, biti iznimno dobro plaćeni, čak i puno bolje nego danas. Oni sa srednje-specijaliziranim znanjima, koja se mogu „kodificirati“ i već su danas u domeni shvaćanja robota i umjetne inteligencije, ostat će bez posla, odnosno bit će zamijenjeni strojevima. A oni iz nisko-kvalificiranih zanimanja još i imaju neke šanse u odnosu na robote, ali pod uvjetom da im se drastično smanji plaća, kako bi za poslodavca bili jeftiniji od robota.

Drugim riječima, plaće onih na vrhu će rasti, ostalima će padati. Svjetska banka predviđa scenarij svijeta u kojem neće biti srednje klase, nego će se dvije razdvojene klase gledati iz velike daljine. Građani Hrvatske mogli bi se u tom svijetu čak i dobro snaći, jer ga praktično žive već gotovo trideset godina.