Neymar – posljednji Mohikanac korporacijskog nogometa

Slobodna Dalmacija – 22.srpnja, 2018

ANALIZA NAJBESMISLENIJEG POTEZA MUNDIJALA U RUSIJI

I nogomet je postao žrtva globalizacije: kao što ćete svuda na svijetu dobiti proizvode Starbucksa, Heinekena i McDonald’sa, tako i kod svih momčadi nalazimo isti obrazac nogometa. U takvom svijetu prostor za magiju opasno se sužava

Bilo je prekrasnih golova, fantastičnih akcija, sjajnih obrana i zapanjujućih preokreta. Recimo, dvadeset minuta prije kraja Belgija je u osmini finala u Rostovu gubila od Japana 0:2, da bi u zadnjoj minuti komandoskim kontranapadom zabila za 3:2, a Hrvatska je u sva četiri eliminacijska meča gubila 0:1 i sva četiri puta uspjela izjednačiti, a triput i proći dalje.

Mundijal je, među ostalim, dao na važnosti stoperima i bekovima. Oni nisu samo zabijali golove, već i spašavali vlastitu mrežu: spomenimo samo presudne intervencije hrvatskog desnog beka Šime Vrsaljka u polufinalu protiv Engleske, odnosno belgijskog stopera Tobyja Alderweirelda u susretu za treće mjesto – također protiv Engleske – kad su obojica izbili loptu s gol-crte nakon što su im golmani već bili svladani.

Što reći za nevjerojatan pogodak urugvajskog vihora Edinsona Cavanija u osmini finala protiv Portugala u Sočiju, kad je u tandemu s drugim urugvajskim napadačem Luisom Suarezom dokazao da je dupli pâs koji će rezultirati golom moguće izvesti čak i kada su akteri međusobno udaljeni 50 metara?

Kako zaboraviti antičku tragediju iranskog napadača Mehdija Taremija na stadionu u Saransku, kad je u utakmici trećeg kola grupne faze protiv Portugala, u zadnjoj minuti sudačke nadoknade, promašio mrtvu šansu za pobjednički gol koji bi Iran odveo u osminu finala, a njega u mitologiju iranskog naroda? Mislite li da će taj čovjek više ikada biti isti?

Pa ipak, od svog tog obilja nogometnih čudesa i dramatskih svena s ovog Mundijala potpisanom će autoru u sjećanju najviše ostati – ako izuzmemo kolosalan dojam hrvatske ekipe – jedan trenutak besmislene magije brazilskog asa Neymara, na utakmici protiv Švicarske.

Defanzivni rotvajler

Mislim da je to bilo oko 30. minute utakmice, kad je Neymar dobio loptu uz aut-liniju po sredini igrališta. Metar dalje vrebao ga je Valon Behrami, defanzivni rotvajler švicarskog tima, tog dana u Rostovu zadužen baš za najboljeg Brazilca. Neymar je imao niz rješenja kojima bi izbjegao duel s prgavim švicarskim Albancem, ali ih je iz nekog razloga sva odbacio.

Naprosto, postavio se s loptom frontalno prema svom čuvaru, čekajući da ga ovaj napadne. To je Behrami i napravio, samo da bi tren kasnije iskusio onaj gorki osjećaj kad ti napadač u zadnjoj milisekundi izmakne loptu i zaobiđe te skupa s njom, a ti ostaneš u glupom i besmislenom raskoraku – unatoč svoj svojoj brzini i fokusiranosti – jer je drugi duelist razmišljao i djelovao brže, koristeći nadmoćnu tehniku.

Nakon što je s lakoćom zaobišao Behramija, brazilskom žongleru ukazao se novi niz rješenja za nastavak akcije prema švicarskom golu, ali on se iz nekog razloga odlučio vratiti na početnu poziciju i pružiti Behramiju novu šansu. Tvrdi momak iz Kosovske Mitrovice ovog je puta razmišljao sekundu-dvije prije nego što je odlučio i po drugi put napasti Neymara, ali ponovio mu se isti trpki scenarij, samo što su Neymar i lopta sada otišli na suprotnu stranu nego maloprije.

I dok su gledatelji širom planeta iščekivali koju će od niza novostvorenih solucija za nastavak akcije Neymar izabrati, brazilski mangup iz nekog je razloga zanemario povike suigrača Philippea Coutinha i Gabriela Jesusa da im doda loptu, te se umjesto toga i po treći put vratio na staro mjesto uz aut-liniju, ponovo izazivajući Behramija da ga napadne.

Ovome, međutim, to više nije padalo na pamet: sad je samo stajao, fiksirajući Neymara krvničkim pogledom u kojem je ipak bilo i nešto straha, možda i strahopoštovanja. Nešto ga je spriječilo da napadne i treći put. Ljudi stariji od trideset godina mogli su tada osjetiti déjà-vu fenomen, koji potječe od Roberta Prosinečkog: takvo „rolanje“ jednog napadača i takav strah protivnika od idućeg driblinga tog napadača na europskim terenima nisu viđeni otkad je Prosinečki prestao igrati.

Driblinzi s Copacabane

Tri sekunde, možda četiri, brazilski je dripac čekao novi Behramijev napad, dok po njegovom govoru tijela nije shvatio da Behrami, dotučen dvama uzastopnim izletima u prazno, ne želi više biti naivni kupac driblinga s plaže Copacabana. Neymar se samo kratko nacerio, više cinično nego slavodobitno, i nonšalantno vratio loptu u brazilsku pozadinu, na užas Gabriela Jesusa i Paulinha koji su cijelo to vrijeme kratkim sprintevima među protivničkim stoperima nastojali izboriti mrvicu prostora u kojem mogu primiti njegovu loptu.

Ali Neymaru nije bilo do toga: on je svoje obavio. Što se njega tiče, neka tu loptu u napad slobodno prebace Miranda ili Coutinho: on uzima dramsku pauzu, nakon što je efektno ponizio kerbera koji ga neprestano lupa po nogama. Ta neverbalna Neymarova poruka može se prevesti otprilike ovako: ne mogu te spriječiti da me tučeš, ali te mogu stilskim izražajnim sredstvima nogometa učiniti budalom, pa ti tuci dalje.

S gledišta suvremenog nogometa, tih desetak sekundi Neymarove magije bilo je posve besmisleno i nekorisno: niti se rezultat na semaforu promijenio u brazilsku korist, niti je Neymar osvojio neki dragocjeni prostor u protivničkoj polovini, niti je začeo kakvu suvislu akciju. Nikakva realna svrha tom magijom nije postignuta. I taktički i strateški to je bio čisti gubitak vremena.

Dapače, tim potezom brazilski je mangup mogao samo navući bijes Behramija i drugih Švicaraca na sebe, te riskirati koji dodatni grubi nasrtaj na svoje noge. Upravo se to i dogodilo.

Kapetanski skršio brazilskog mulca

Kapetan Švicarske, iskusni 34-godišnji desni bek Stephan Lichtsteiner odmah je razumio da se tu na aut-liniji uz centar igrališta odvio ne samo nogometni, nego i psihološki duel, i da je njegov ključni defanzivac oba ta dvoboja izgubio. Njega je zabrinuo potonji aspekt: nije isključeno da Behrami nakon tog poniženja na otvorenoj sceni psihološki potone i izgubi čvrstinu zbog koje je i izabran za momčadskog rotvajlera. To je zadnje što Švicarskoj sada treba, pri rezultatu 0:1.

Behramijev kapetan reagirao je kapetanski: već u 31. minuti skršio je Neymara i zaradio žuti karton. Njegova neverbalna poruka, pak, može se iščitati ovako: „Slušaj, mulac brazilski! Ako treba, svih nas deset dobit će na tebi po žuti karton, a ti vidi kako ćeš poslije hodati!“ Tako se ustaljeni poredak bori protiv novog i kreativnog, ne samo u nogometu.

Taj Lichtsteinerov faul bio je četvrti prekršaj švicarske momčadi na utakmici. Sva četiri bila su počinjena na Neymaru: prethodna tri napravio je Behrami. Do kraja utakmice Švicarska će napraviti ukupno 19 prekršaja, od čega na Neymaru čak deset (što je mundijalski rekord ovog milenija). I sva tri žuta kartona Švicarci će zaraditi zbog faulova na Neymaru: osim Lichtsteinera, istu sudbinu će u 65. minuti doživjeti desni stoper Fabian Schär, a u 68. minuti i sâm Behrami, nakon čega će ga izbornik Vladimir Petković odmah izvaditi iz igre.

Petkovićev rezon bio je jasan: Behramija nije zamijenio zbog loše igre već zato što mu je, kao Neymarovom striktnom čuvaru, prijetio drugi žuti karton. Do tog časa Behramijeva statistika je zapravo bila impresivna: dobio je sve zračne duele, imao 93 posto točnih dodavanja (41 točan pâs od ukupno 44) i šest čistih oduzimanja lopte, te najvažnije od svega: Neymar nije zabio gol. Behrami je posao rotvajlera odradio odlično, ali ipak je tu zamjenu u 71. minuti doživio kao poraz, što se vidjelo po bijesnoj gestikulaciji dok je izlazio s terena. Zašto je bio nezadovoljan, kad je cijeli svijet vidio da je brazilskog majstora „strpao u džep“?

Stvari naprosto bole

Ne možemo prodrijeti u Behramijevu dušu, ali možemo naslutiti razlog zbog kojeg je bio bijesan: zato što je cijeli svijet isto tako vidio i ono poniženje iz prvog poluvremena kraj aut-linije. Moguće je da ga je intimno peklo to odustajanje od trećeg ataka na Neymara. Nije isključeno da mu je nekoliko sati kasnije, dok je tonuo u san u hotelskoj sobi u Rostovu, to bio i posljednji prizor kojeg se sjetio s utakmice. Takve stvari naprosto bole, iako su besmislene.

Baš zbog te potpune besmislenosti i apsolutne nesvrhovitosti magiju tog tipa vidimo samo u Neymara. Jer to što je on izveo Behramiju tehnički bi mogli izvesti i još neki igrači koji su nastupili na Mundijalu, ne samo Messi i Ronaldo. U tu odabranu skupinu vrhunskih tehničara spadaju i španjolski čarobnjak Andres Iniesta, francuski mag Antoine Griezmann, turski mozak Njemačke Mesut Özil, kolumbijski stilist James Rodriguez, belgijski virtuozi Eden Hazard i Kevin de Bruyne, te par hrvatskih igrača (Modrić, Rakitić, Kovačić). Ali to nitko od njih ne čini, jer nema pragmatičnog smisla.

Nitko osim Neymara, koji se nadaje kao posljednji Mohikanac u eri korporacijskog nogometa, zadnji klaun koji je spreman svoju magiju istovariti uz aut-liniju na centru igrališta, u potpuno individualnom trenutku koji je nepovezan sa svakom svrhom suvremenog nogometa, osim s onom najdubljom – sa samom igrom.

To je osobito važno u ovoj epohi, kad je sve vidljivije da je i nogomet postao žrtva globalizacije: kao što ćete danas svuda na svijetu, čak i u najvećoj zabiti, dobiti Starbucks kavu, pivo Heineken i hamburger iz McDonald’sa, tako ćete i kod svih reprezentacija, čak i onih iz Trećeg svijeta, naći isti obrazac postindustrijskog nogometa: visoki presing, striktno markiranje igrača i prostora, snažna taktička disciplina, beskrajno trčanje, šablonska rješenja prekida itd.

U takvom svijetu prostor za igru, kamoli za magiju, opasno se sužava. Zato valja pozdraviti magične bljeskove otpora, makar dolazili od službeno najskupljeg svjetskog igrača, koji se uz to na Mundijalu „proslavio“ i kao teški blefer i simulant. Uostalom, zar u suštini svakog mađioničarskog trika ne leži neka vrsta blefa?

Modrić pokorio svijet

Došavši u Isusove godine, Luka Modrić je na Mundijalu u Rusiji odigrao najbolji nogomet svog života. Usporedba s Isusom, doduše, mogla bi povrijediti osjetljivije vjernike, jer doista nije zabilježeno da je mladić iz Nazareta, za razliku od mladića iz Zatona Obrovačkog, bio osumnjičen za davanje lažnog iskaza na sudu.

To nije bila jedina hipoteka pod čijim je utegom Modrić odigrao ovih sedam utakmica u Rusiji. Odavno predodređen za vođu jedne rijetko talentirane generacije nogometaša, upravo se na njegovim plećima ponajviše lomilo višegodišnje pitanje zbog čega takav neviđeni skup talenata – koji može pobijediti svaku svjetsku reprezentaciju, osim možda francuske – nije nikad ništa osvojio na europskim i svjetskim prvenstvima.

Modrić je znao da upravo na njemu leži najveća odgovornost za to pitanje, zato što je njegov talent najveći i zato što je baš on kapetan te ekipe.

Nije lako nastupati pod takvim teretom, pogotovo kad znaš da više nisi mlad i perspektivan, već da igraš možda i posljednje svoje veliko natjecanje. Sad ili vjerojatno nikad. Iduće šanse neće biti.

U toj psihički složenoj konstelaciji, kad potencijalno gubiš posljednju realnu priliku za nogometnu besmrtnost, nekadašnji klinac iz zadarskog zaleđa odigrao je sedam maestralnih partitura, s neshvatljivo malim brojem grešaka u dodavanju, zasjenivši sve aktualne zvijezde svjetskog nogometa.

Nepojmljivo dobar pregled igre, velika motoričnost i virtuozna tehnika koja mu omogućava da već u prvom dodiru s loptom stekne prednost u odnosu na protivnika, kao i silan motiv i očita psihička stabilnost – to su faktori kojima je Luka Modrić pokorio nogometni svijet. Sad mu predstoje druge bitke.

Crna Gora u boj kreće, ali ne zna se gdje

Slobodna Dalmacija – 20.srpnja,2018 

‘Junački otpor’ Crne Gore, nakon što ju je Trump označio mogućim izazivačem Trećeg svjetskog rata, svjedoči to što ova država nije imala snage i dostojanstva niti da protestira kod američke ambasade i zatraži službeno objašnjenje – kaže Andrej Nikolaidis

Zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, Crna Gora se našla u središtu svjetske pozornosti. Za sve je kriv intervju koji je Trump u utorak dao za američku televiziju Fox News, odnosno Trumpov odgovor na pitanje koje mu je postavio voditelj Tucker Carlson.

Članstvo u NATO-u obvezuje članice da brane bilo koju drugu članicu u slučaju napada. Pretpostavimo da netko napadne Crnu Goru. Zašto bi moj sin išao braniti Crnu Goru?“, upitao je Carlson, a Trump odgovorom sablaznio svijet:

Razumijem što govorite, i ja sam postavio isto pitanje. Crna Gora je malena država s vrlo snažnim ljudima. Oni su jako agresivni ljudi, mogli bi postati agresivni, i onda, čestitam, u Trećem svjetskom ratu smo.“

Nakon te izjave, koja se ni uz ozbiljan mentalni napor ne može uzeti ozbiljno, širom Balkana krenula su sarkastična nagađanja o tome koga će od susjeda ta „agresivna Crna Gora“ prvo napasti. Pritom se polazi od fakta da je ta zemlja od 600.000 žitelja okružena susjedima s višestruko brojnijom populacijom: Srbijom (7 milijuna ljudi), Hrvatskom i BiH (po 4 milijuna), Albanijom i Kosovom (3, odnosno 2 milijuna).

Štoviše, maštovitiji stratezi već su baratali idejom da Crna Gora neće krenuti u kopneni napad na balkanske susjede, nego će mornaricom i avijacijom napasti točno stostruko brojniju Italiju (60 milijuna stanovnika), s kojom ima morsku granicu.

Koja Italija, napadamo Rusiju!

– Ma kakva Italija, to je za nas sitna boranija. Mi idemo odmah na Rusiju, pa kad to osvojimo, vidjet ćemo što dalje – smije se poznati crnogorski književnik Andrej Nikolaidis, odajući da je i u Crnoj Gori Trumpova izjava potaknula brojne šaljive komentare i posprdne vojne vizije. Potom nastavlja u ozbiljnijem duhu:

– Prije svega, treba poći od toga da Putin ima Trumpa u džepu. Svaki komentar Trumpove izjave o Crnoj Gori neozbiljan je ako ne uvažimo da Bijelu kuću danas kontrolira Kremlj. Tu čak nije ni važno je li istina da su Trumpa na vlast doveli Rusi, ili nije istina. Budući da su glasine u tome tako snažne, Putin može u bilo kojem trenutku, ako procijeni da mu je to korisno, kazati: jest, ja sam ga doveo na vlast. I Trump je gotov.

Naš sugovornik ocjenjuje da prisustvujemo „raspadu mita o američkoj demokraciji i vrijednosti američkog društva“, što potkrepljuje, među ostalim, i primjerom aktualnog američkog predsjednika kojeg naziva „nedostojnim“, jer se „izražava isključivo u najprostijim prostim i prostoproširenim rečenicama“.

No takav predsjednik je, veli, „slika i prilika“ one Amerike čiji građani, sudeći po tamošnjim YouTube anketama, ne znaju na karti pokazati nijednu državu na svijetu – pa čak ni svoju – kao što ne umiju navesti naslov nijedne knjige, a mnogi od njih misle da je Lee Harvey Oswald, atentator na američkog predsjednika Kennedyja, zapravo upucao Isusa, i to negdje u 14. stoljeću!

– Ako je to slika najrazvijenije demokracije svijeta, onda proizlazi da se liberalna demokracija u završnoj fazi razvila u retardaciju – kaže crnogorski bard.

MN / Putin drži Trumpa u džepu

Premda ga u Crnoj Gori svrstavaju u „prozapadni blok“, Nikolaidis drži da je Amerika danas zadnja zemlja na svijetu koja ima moralno pravo bilo kome propovijedati o demokraciji.

– Dapače, najveća prijetnja demokraciji u svijetu danas je upravo SAD. A „junački otpor“ Crne Gore, nakon što ju je Trump proglasio mogućim izazivačem Trećeg svjetskog rata, pokazuje činjenica da ova država nije imala snage i dostojanstva niti da protestira kod američke ambasade i zatraži službeno objašnjenje – zaključuje naš sugovornik.

No, iako je Trumpova izjava naišla na opći podsmijeh u svijetu, moguće je da se Trump referirao na analizu američkog republikanskog Instituta za mir i prosperitet „Ron Paul“, koji je još krajem 2016. objavio analizu pod naslovom „Nepotrebnost NATO-a: Trebamo li stvarno braniti Crnu Goru?“, gdje se Crna Gora opisuje kao „tempirana bomba“ koja bi „vrlo lako mogla izazvati Treći svjetski rat i direktni sukob Rusije i SAD-a“.

Američki stručnjaci navode da je Crna Gora duboko podijeljena na pronatovsku i prorusku struju, s tim da ova potonja, osim suradnje s Moskvom, traži i novo ujedinjenje sa Srbijom.

Međusobni otvoreni sukob ovih dviju struja sigurno bi sa sobom povukao i direktni angažman Bruxellesa i Washingtona, koji imaju obaveze štititi zemlje članice NATO-a. Ako bi se ovo desilo, Vladimir Putin ne bi ostao po strani i to bi dovelo do novog svjetskog rata“, upozorili su tada američki analitičari, apelirajući da Podgorica iz tih razloga ne bude primljena u NATO.

No pola godine nakon ove analize, točnije 5. lipnja 2017., Crna Gora ipak je postala 29. članica najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu.

Slava neznanju Domagoja Vide!

NAŠ STOPER NE ZNA POVIJEST – POKLIČ ‘SLAVA UKRAJINI’ JE POZDRAV UKRAJINSKIH NACISTA IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA 

Vida je zapravo žrtva geografske činjenice da je od 2013. do 2018. igrao za Dinamo iz Kijeva, a ne za Šahtar iz Donjecka. Jer da je, umjesto u Kijevu, živio u istočnom dijelu Ukrajine, znao bi što stoji iza pozdrava ‘Slava Ukrajini’

Hrvatski nogometni reprezentativac Domagoj Vida vrstan je stoper i hladnokrvni realizator penala, ali povijest mu očito ne leži. Jer da znade etimologiju svog povika „Slava Ukrajini“ – koji ga je zamalo koštao Mundijala – zacijelo to nikad ne bi viknuo. Ili bar ne bi stavio na internet.

Gro izvještaja o Vidinom ispadu fokusira se na činjenicu da je tim povikom naš igrač ozlojedio ruske domaćine, budući da je „Slava Ukrajini“ službeni pozdrav ukrajinske vojske, što u kontekstu zamrznutog rata u Donbasu ukazuje da se Vida neoprezno usred Rusije svrstao na ukrajinsku stranu. No taj pozdrav ima i mnogo sramniju i stariju povijesnu hipoteku – to je pozdrav ukrajinskih nacističkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata, o čemu Vida, po svemu sudeći, nema pojma.

Govorimo o ukrajinskoj verziji kvislinških pozdrava „Za Dom spremni“ ili „Pomoz’ Bog, braćo četnici“ (u originalu „Pomoz’ Bog, junaci“), koje su u WW2 koristili ovdašnji nacistički kolaboracionisti – ustaše i četnici. Pozdrav „Slava Ukrajini“ koristili su ukrajinski nacisti i Hitlerovi suradnici pod vodstvom Stepana Bandere, ukrajinskog Ante Pavelića, alias Draže Mihailovića.

No, slično kao u nekim južnijim državama na Balkanu, tako je i u Ukrajini povijesni revizionizam doveo do toga da se Banderu i njegove kolaboracioniste danas predstavlja kao „borce za nacionalnu nezavisnost“, pri čemu se prešućuju njegovi brojni zločini i masovna ubojstva Poljaka, Židova, Rusa, Bjelorusa, Mađara, ali i Ukrajinaca antifašista. Žrtva tog patološkog narativa nije samo današnja ukrajinska omladina, nego i, kako vidimo, Domagoj Vida.

Genocidni saldo

Sto tisuća ubijenih poljskih civila u Voliniji (što je poljski parlament preklani proglasio „genocidom“), 7000 pobijenih Židova u Lvovu (u samo tri dana nakon proglašenja kvislinške države) i tisuće ubijenih zarobljenih crvenoarmejaca u Bjelorusiji nisu se Banderi omakli slučajno. Taj genocidni saldo je terenski nastavak njegova proglasa iz dana proglašenja kvislinške države, kad je otvoreno pozvao na etničko čišćenje Ukrajine i ubijanje svih neukrajinaca: „Narode, shvati! Moskva, Poljska, Mađarska, Židovi – to su neprijatelji! Moramo ih eliminirati.“

Rečeni proglas Bandera završava riječima: „Slava pobjedničkoj njemačkoj armiji i njenom velikom vođi Adolfu Hitleru!“

Iako neki Banderu uspoređuju sa srpskim kvislingom Dražom Mihailovićem, jer obojica imaju kratkotrajne epizode borbe protiv Nijemaca, sami Nijemci Banderu su držali Pavelićevim pandanom. Američko-poljski historičar i sociolog Tadeusz Piotrowski u knjizi „Poljski Holokaust: etničko čišćenje, kolaboracija s okupacijskim snagama i genocid u Drugoj Republici, 1918-1947“ prenosi njemačke ratne izvještaje po kojima Banderina Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) „može biti najbolje uspoređena s hrvatskim ustašama“, jer im je plan identičan: stvaranje etnički čiste države.

Domagoj Vida zapravo je žrtva geografske činjenice što je dio karijere proveo u zapadnoj, a ne u istočnoj Ukrajini, odnosno što je od 2013. do 2018. igrao za Dinamo iz Kijeva, a ne, recimo, za Šahtar iz Donjecka. Da je, umjesto u Kijevu, igrao i živio u istočnom, proruskom dijelu Ukrajine – gdje je Bandera na zlu glasu kao teški ratni zločinac – znao bi što stoji iza pozdrava „Slava Ukrajini“.

Borac protiv Crvene armije

Rascjep ukrajinskog društva vidi se baš po odnosu prema figuri Stepana Bandere. Kad je 2010. tadašnji prozapadni ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko zadnjeg dana mandata proglasio Banderu „herojem Ukrajine”, nacionalisti na zapadu zemlje tom su činu klicali, dok je stanovništvo istočne Ukrajine izašlo na ceste i palilo Banderine i Juščenkove slike. Reagirao je i Europski parlament, rezolucijom u kojoj „duboko žali zbog odluke odlazećeg predsjednika Ukrajine Viktora Juščenka da Stepana Banderu, vođu Organizacije ukrajinskih nacionalista koja je kolaborirala s nacističkom Njemačkom, posthumno nagradi titulom ‘Narodnog heroja Ukrajine’“.

Ta je Juščenkova odluka u siječnju 2011. sudski poništena, ali na zapadu Ukrajine Bandera i dalje slovi kao „heroj, a ne zločinac“: mnogi gradovi dižu njegove spomenike, a rođendan mu svake godine u Kijevu slave noćnim maršem s bakljama, uz sudjelovanje brojnih članova neonacističke stranke Svoboda i paravojne organizacije Desni sektor.

Taj je trend u Ukrajini eskalirao nakon Euromajdana s početka 2014. i tadašnjeg uličnog puča kojim je svrgnut proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič, odnosno nakon početka sukoba u Donbasu: u općoj psihozi od Rusa mnogi su Ukrajinci prihvatili pozdrav „Slava Ukrajini“ kao hommage „povijesnom borcu protiv Crvene armije“, o čijim se zločinima šuti.

Tako je nacistički pozdrav dobio pravo građanstvo u širim slojevima ukrajinskog društva, što pokazuje i reakcija Ukrajinskog nogometnog saveza nakon što je FIFA novčano kaznila Vidu: nogometni čelnici u Kijevu poslali su FIFA-i žalbu zbog sankcija prema našem stoperu, u kojoj tvrde da je slogan „Slava Ukrajini“ pozdrav „u znak sjećanja na žrtve, patriotski simbol neovisnosti, slobode i slobode ukrajinskog naroda“, koji „ne sadrži negativne ili uvredljive sadržaje“.

Stoga ne treba kriviti (samo) Vidu za nepoznavanje ukrajinske historije, kad jednako o toj historiji ne znaju (ili neće da znaju) ni tamošnje službene insitucije. No, što bi rekao jedan bivši hrvatski predsjednik: u povijesti se dogodilo samo ono što se zaista dogodilo, i ništa drugo.

Slobodna Dalmacija – 12. srpnja, 2018

Fantastičan gol Čilea, nevidljiva obrana SSSR-a

POVODOM MUNDIJALA U RUSIJI PODSJEĆAMO NA NAJSRAMNIJI MEČ U POVIJESTI KVALIFIKACIJA ZA SVJETSKO PRVENSTVO

Tim SSSR-a nije došao na revanš na Nacionalni stadion u Santiagu, jer je vojna hunta na čelu s generalom Pinochetom pretvorila Nacionalni stadion u logor u kojem su mučeni i ubijani pristaše likvidiranog predsjednika Allendea

Fantastičan gol Čilea,nevidljiva obrana SSSR-a

Bila je to antologijska akcija, neviđena u povijesti nogometa: četiri napadača Čilea krenuli su s centra i u 17 sekundi izveli deset točnih dodavanja, da bi kapetan momčadi Francisco „Camacho“ Valdés zabio gol u mrežu SSSR-a sa same gol-crte. Austrijski sudac Erich Linemayr pokazao je na centar, a na semaforu Nacionalnog stadiona u Santiagu osvanulo je 1:0 za Čile. Potom je utakmica prekinuta.

Sudac Linemayr je prvo čekao da igrači SSSR-a dođu na centar i nastave igru. No kako s druge strane terena nitko nije stizao, Linemayr je već u prvoj minuti označio kraj susreta. Jedini strijelac Valdés otišao je povraćati u svlačionicu, a FIFA je registrirala susret rezultatom 2:0 za Čile. Urugvajski autor Eduardo Galeano nazvat će taj meč „najpatetičnijom nogometnom utakmicom ikad odigranom“.

Roje se pitanja: zašto je Valdés išao povraćati i zašto se „Zbornaja komanda“ nije pojavila na centru igrališta? Zar su Sovjeti bili toliko demoraliziranigolom primljenim u prvoj minuti da nisu mogli nastaviti meč? Da ne spominjemo taktički upitnik: kako su uopće dopustili da im čileanski napadači naprave takav dar-mar i zabiju im pogodak s gol-linije?

Valja reći da nitko od igrača SSSR-a nije vidio taj Valdésov gol. Nisu ga ni mogli vidjeti, jer su tog časa bili tisućama kilometara daleko: tko u Moskvi, tko u Lenjingradu, tko na Bajkalskom jezeru, a tko u Sočiju. Nijedan igrač SSSR-a nije tog 21. studenog 1973. bio fizički prisutan na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Vjerojatno u tom odsustvu i leži tajna poroznosti sovjetske obrane u prvoj minuti utakmice.

Kobni rudnici bakra

Bila je to ključna utakmica dodatnih kvalifikacija za Mundijal 1974. u Zapadnoj Njemačkoj. Nakon što su redovne kvalifikacije završene, prema tadašnjim propisima FIFA-e ostalo je još da pobjednici 9. europske kvalifikacijske skupine (SSSR) i 3. južnoameričke skupine (Čile) u dvije međusobne utakmice odluče tko ide u Njemačku, a tko ostaje kući.

Prva utakmica, odigrana 26. rujna 1973. na stadionu Lenjin u Moskvi (danas stadion Lužniki), završila je 0:0, a revanš je okončan nakon opisanih 17 sekundi, jer momčad SSSR-a nije doputovala na Nacionalni stadion u Santiagu. Razlog bojkota leži u ubojstvu marksističkog predsjednika Čilea Salvadora Allendea, koje se zbilo 11. rujna 1973., te u faktu da je vojna hunta na čelu s generalom Augustom Pinochetom – koja je tog dana bombardirala predsjedničku palaču La Monedu, ubila Allendea i pučem preuzela vlast – pretvorila Nacionalni stadion u koncentracijski logor u kojem su mučeni i ubijani čileanski komunisti, ljevičari i ini Allendeovi pristaše.

Da bismo razumjeli, dakle, zašto je kapetan Čilea tog 21. studenog 1973. nakon pobjedonosnog gola SSSR-u išao povraćati u svlačionicu, moramo se vratiti tri godine unatrag, kad je Allende 1970. izbornom pobjedom postao prvi legalno izabrani marksistički lider neke države na zapadnoj hemisferi.

Kao i svaka socijalistička vlast, i Allendeova je počela opsežne socijalne programe koji su trebali popraviti položaj većinske sirotinje čileanskog društva. Da bi se ti programi mogli financirati, moralo se posegnuti za nacionalizacijom čileanskog bogatstva – od banaka do rudnika bakra – dotad koncentriranog u rukama imućne kaste i multinacionalnih kompanija. U tom smislu, mnogi drže da je Allendeovu sudbinu zapečatilo nacionaliziranje rudnika bakra, u vlasništvu velikih američkih korporacija Kennecot i Anaconda, koje su od Bijele kuće zatražile intervenciju.

Ubili Che Guevaru, stigao im Allende

Allendeova pobjeda bila je i empirijska potvrda teze tadašnjeg jugoslavenskog komunističkog ideologa Edvarda Kardelja da na Zapadu socijalizam ne mora na vlast doći revolucijom, već parlamentarnim putem. Stoga je – osim krupnog kapitala, Katoličke crkve i multinacionalnih tvrtki – Allende stekao još jednog moćnog neprijatelja: Sjedinjene Američke Države, čiji je predsjednik Richard Nixon prekinuo diplomatske i ekonomske odnose s Čileom.

Američki strah može se razumjeti: nakon što je dekadu ranije vlast na Kubi revolucionarnim putem preuzeo Fidel Castro, sada im se u dvorištu porodio još jedan marksistički sistem, i to začet parlamentarnom demokracijom. Stratezi u Washingtonu su škrgutali zubima: taman su 1967. u Boliviji uspjeli ubiti Che Guevaru, a već im se tri godine kasnije u susjednom Čileu dogodio Allende, koji uopće nije skrivao borbene namjere prema krupnom kapitalu, što se vidi i iz njegova govora u UN-u 1972. godine, nedugo prije nego što će biti ubijen:

Svi smo pred golemim sukobom velikih međunarodnih korporacija i država, koje moraju podnositi uplitanje u vlastite poslove tih kompanija, kad se radi o najvažnijim politikama (…) koje se odnose na ekonomiju zemlje ili na vojnu politiku, o čemu odlučuju svjetske kompanije koje ne pripadaju nijednoj državi. One ne odgovaraju nijednoj vladi i njih ne kontrolira nikakav parlament i institucija koja bi zastupala kolektivni interes.“

Diverzije i sabotaže protiv Allendeove vlade počele su odmah. Već na dan inauguracije ubijen je šef čileanske vojske, general René Schneider – koji je odbio vojno spriječiti tu inauguraciju – a uskoro su zemlju potresali štrajkovi i protestni mitinzi u organizaciji desnice i buržoazije. Kasnije se otkrilo da je CIA u tom razdoblju uložila osam milijuna dolara za svrgavanje Allendea, a 2001. je državni tajnik SAD-a Colin Powell, upitan za angažman CIA-e u Allendeovom rušenju, priznao da „to nije dio američke povijesti na koji možemo biti ponosni“.

Zadnji govor uz bombe i pucnjeve

Nakon što na izborima u ožujku 1973. desnica nije uspjela detronizirati Allendea – koji je imao snažnu podršku radnika i seljaka – imperij je izvukao posljednji adut: vojni puč. U zoru 11. rujna čileanski vojni zrakoplovi bombardirali su palaču La Moneda, a vojni vrh je od Allendea zatražio da podnese ostavku, što je ovaj odbio, te se preko radija oprostio s narodom Čilea:

U ovom finalnom času, zadnjem kada vam se još mogu obratiti, želim da iz ovih događaja izvučete pouku: strani kapital, imperijalizam, ujedinjen s reakcijom, stvorio je takvu klimu kako bi oružane snage prekinule tradiciju, onu tradiciju koju im je pokazao general Schneider i koju je potvrdio komandant Ayala: oni su žrtve iste one socijalne sredine koja danas iščekuje, uz pomoć stranaca, da ponovo osvoji vlast kako bi nastavila braniti vlastite profite i privilegije“, rekao je Allende tog jutra, dok su se u pozadini njegova glasa čule eksplozije bombi i sve bliži pucnjevi.

Hunta je poslije objavila da se Allende tog jutra ubio kalašnjikovom AK-47, koji mu je poklonio Fidel Castro, dok je Allendeova udovica iz meksičkog azila izjavila da su njenog muža ubili čileanski vojnici, nakon što su prodrli u palaču. Kako bilo, pomorski vojni ataše SAD-a u Čileu Patrick Ryan mogao je tog 11. rujna poslati depešu Pentagonu: „Naš Dan D uspio je skoro savršeno.“

Pinochet je odmah poništio Allendeove reforme i stao hapsiti i ubijati: samo u prvih mjesec dana uhapšeno je 130.000 ljdi, a tisuće su ubijene. Glavni koncentracijski logor postao je upravo Nacionalni stadion u Santiagu, kroz koji je prošlo oko 40.000 ljudi. Odmah je mučen i ubijen ikonički pjesnik i kantautor Victor Jara, član Komunističke partije Čilea, a 12 dana nakon puča u čudnim okolnostima umire i slavni čileanski nobelovac, pjesnik i komunist Pablo Neruda, bliski Allendeov prijatelj i politički savjetnik.

Sudac antikomunist

Pinochetov režim tvrdio je da je Neruda umro od kljenuti srca, ali je ostalo uvjerenje da je smaknut zbog svog komunizma, što se mnogo kasnije i potvrdilo: Ministarstvo unutarnjih poslova Čilea izdalo je 2015. priopćenje u kojem priznaje kako je „jasno moguće i vrlo vjerojatno“ da je Neruda ubijen kao rezultat „intervencije trećih strana“. Tih zadnjih dana Neruda je stigao napisati pjesmu „Satrapi“, u kojoj Pinocheta i njegovu kamarilu naziva „pohlepnim hijenama naše historije“ i narodnim „izdajicama što ih nahuškaše vukovi New Yorka“.

To su bile okolnostima u kojima su nogometne reprezentacije Čilea i SSSR-a trebale odlučiti o putniku za Zapadnu Njemačku. U dvotjednom razmaku između ubojstva Allendea i prve utakmice u Moskvi SAD je priznao Pinochetovu vojnu huntu kao legitimnu vlast, dok je SSSR prekinuo diplomatske odnose s Čileom.

Kako je tadašnje čileansko društvo bilo raslojeno, takva je bila i nogometna reprezentacija: mnogi igrači i sami su bili ljevičari i socijalisti, poput Leonarda Véliza ili Carlosa Caszelyja, najboljeg i najpopularnijeg čileanskog nogometaša. Uoči odlaska u Moskvu hunta je igračima zaprijetila da u SSSR-u ne smiju davati nikakve izjave o Pinochetovim zločinima u domovini, jer će im inače obitelji završiti na Nacionalnom stadionu u Santiagu.

Ta prva utakmica u Moskvi završila je 0:0 unatoč velikoj premoći SSSR-a. Hugo Gasc, jedini čileanski novinar koji je tada bio na stadionu Lenjin, kasnije će priznati da je povoljnom ishodu po njegov tim kumovao brazilski sudac Armando Marques:

Srećom, sudac je bio fanatični antikomunist. Zajedno s predsjednikom delegacije Franciscom Fluxáom, uvjerili smo ga da ne smije dopustiti da izgubimo u Moskvi, a istina je da nam je značajno pomogao.“

Beatlesima protiv krikova

Revanš u Čileu bio je zakazan za 21. studenoga, ali se u međuvremenu svijetom proširila istina o Pinochetovim masovnim likvidacijama i mučenjima zatvorenika, a pročulo se i da su svlačionice Nacionalnog stadiona u Santiagu pretvorene u ćelije i da stadionom odjekuju krikovi mučenih žrtava. Doduše, to za odjekivanje krikova možda i nije posve točno: vojna vozila oko stadiona, prema svjedočenjima preživjelih, maksimalnom su jačinom emitirala glazbu Beatlesa i Rolling Stonesa, upravo da ti krikovi ne bi odjekivali.

SSSR je zatražio od FIFA-e da se revanš odigra u neutralnoj trećoj zemlji, no FIFA je to odbila, pristavši poslati u Čile delegaciju koja će ispitati glasine o nekakvim zatvorenicima i torturi na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Delegacija je, na čelu s potpredsjednikom FIFA-e Abiliom d’Almeidom i glavnim tajnikom Helmuthom Kaeserom, stigla u Santiago 24. listopada. U tom času na stadionu je bilo zatočeno oko 7000 ljudi.

Spustili su nas dolje i sakrili u svlačionicama i tunelima. Držani smo dolje pred uperenim puškama, jer su gore iznad nas novinari slijedili dužnosnike FIFA-e… Bilo je kao da smo u dva različita svijeta“, reći će poslije jedan od preživjelih, tada 19-godišnji Jorge Montealegre. Kako je svjedočio drugi preživjeli zatvorenik, socijalistički političar Gregory Mena Barrales, ta FIFA-ina komisija je „posjetila teren, šetala oko igrališta (…) i dala mišljenje: ‘Na stadionu se može igrati'”.

Sedmog studenog – dva tjedna nakon posjeta FIFA-ine komisije, a isto toliko prije predviđenog uzvrata – hunta je zatvorenike prebacila s Nacionalnog stadiona u pustinju Atacama uz Tihi ocean, ali je SSSR ostao pri stavu da ne može igrati na stadionu koji je bio poprište mučenja, ubojstava i torture.

Hoćemo li igrati u Dachauu?

Iz moralnih razloga, SSSR ne može u ovom trenutku igrati na Nacionalnom stadionu u Santiagu, koji je obojen krvlju čileanskih patriota“, napisali su Sovjeti u pismu FIFA-i. Puno godina poslije neki će sovjetski igrači izjaviti da je Moskvu na taj moralni čin nagnao strah da reprezentacija u revanšu ne izgubi od „ideološkog neprijatelja“.

Kako bilo, Moskvu su podržale zemlje Varšavskog ugovora, a Nogometni savez DDR-a poslao je FIFA-i cinični prijedlog da se utakmica odigra u Dachauu, mjestu na kojem je 1933. otvoren prvi nacistički koncentracijski logor. Istočni Nijemci usput su zaprijetili da, ako FIFA ne promijeni odluku, neće ići na Mundijal u Zapadnoj Njemačkoj, iako su izborili plasman.

I FIFA i SSSR ostali su pri svojim stajalištima, pa se tako i dogodilo da tog 21. studenog 1973. kapetan Čilea Francisco „Camacho“ Valdés već u 17. sekundi utakmice zabije gol u praznu mrežu, i da potom otrči u svlačionicu.

Kapetan Francisco Valdes, koji je postigao gol, kasnije je povraćao u svlačionici od srama“, razjasnit će 2015. u članku „Trajna mrlja na Čileu i svjetskom nogometu“ novinar „World Soccera“ Chris Etchingham.

Taj tim je napravio najgluplju stvar. Osramotili smo se pred cijelim svijetom“, potvrdit će i najbolji čileanski igrač Carlos Caszely, koji je „nastupio“ na tom susretu u Santiagu, a čija je majka bila mučena za vrijeme Pinochetove diktature.

“Ova utakmica je izvan metafore, njeno zlo je stvarno”, zaključit će britanski sociolog David Goldblatt u svojoj knjizi „Globalna povijest nogometa“.

Ostatak priče je poznat: na Mundijal u Zapadnu Njemačku otišao je Čile i ispao već u grupnoj fazi. Pinochetova diktatura trajala je do 1990. godine (godinu potom raspao se i SSSR), dok je sâm Pinochet 2006. umro od starosti, a da nikad nije odgovarao za zločine. Tokom 1980-ih dopustio je Washingtonu da Čile postane prvi eksperimentalni laboratorij neoliberalnog kapitalizma, koji je u međuvremenu doveo svijet u današnje nakazno stanje, baš kako je Allende upozorio 1972. u UN-u, nedugo prije ubojstva. A na renoviranom Nacionalnom stadionu u Santiagu napravljen je spomenik od starih drvenih tribina za sve žrtve koje su tu stradale.

 

Nekad je bolje šutjeti…

KRATKI PREGLED BIZARNIH I PROTURJEČNIH IZJAVA HRVATSKE PREDSJEDNICE KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ

Šef države mora znati osnovne pojmove politike. S obzirom na čitav niz pojmova s kojima ona ne operira, vidi se razina njene kompetencije. Kad sam pročitao što je rekla za slobodu kretanja u EU, mislio sam da je tiskarska greška – kaže politolog Anđelko Milardović

Povodom nedavnog istupa hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je najveća mana članstva u EU sloboda kretanja, odnosno rada u inozemstvu, pokušali smo prikupiti njene najbizarnije i najproturječnije izjave od početka mandata.

“Prednosti (članstva u EU, op. D.P.) su ujedno i nedostaci. Najveći nedostatak, kako ga vidim kao predsjednica Hrvatske, jest sloboda kretanja ljudi. (…) Mobilnost je dobra, ali ako se ljudi vraćaju u zemlju. Mi sada bilježimo negativne demografske trendove“, kazala je predsjednica prije dva tjedna u Bruxellesu, gdje je u tamošnjem Centru za europsku politiku održala predavanje na temu „Pet godina hrvatskog članstva u EU: dosad učinjeno i pogled unaprijed“.

Veliki dio javnosti ostao je zatečen tom izjavom, budući da je sloboda kretanja ljudi – kako je to istog dana za Hinu izjavio neimenovani izvor iz Vlade – jedan od temeljih postulata Unije. Osim toga, ta je izjava u dubokoj kontradikciji s predsjedničinim lanjskim intervjuom za austrijski list „Kleine Zeitung“, kada je otvoreno poručila hrvatskim građanima da, ako im u Hrvatskoj nije dobro, slobodno odu u inozemstvo.

Razlika u odnosu na prošlu državu je u tome što ljudi imaju slobodan izbor. Onaj tko misli da mu kod nas nije dovoljno dobro, može otići“, kazala je KGK u tom razgovoru, koji je austrijski list objavio 14. siječnja 2017. godine.

Da aktualna stanarka Pantovčaka neće ući u povijest po odmjerenim i racionalnim javnim istupima, dalo se naslutiti već koju minutu nakon što je izabrana za predsjednicu države. Tog 11. siječnja 2015., u euforičnoj atmosferi HDZ-ova slavlja u zagrebačkom Hypo centru, novopečena je predsjednica u izravnom TV-prijenosu iznijela zapanjujuću viziju domovinske budućnosti:

(…) i ne dam da mi nitko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata, jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta – to vam obećajem ovdje večeras.“

Građani, seljaci, orjunaši

Samo par dana kasnije predsjednica je dala intervju za državnu televiziju Bosne i Hercegovine (BHT1), u kojem je pokazala da ne poznaje ključne pojmove liberalne demokracije, odnosno da ne razumije što u politici i politologiji znači pojam „građanin“. Rekla je, naime, da joj smeta oslovljavanje s „građanke i građani“, jer da to diskriminira ljude na sela.

Ako kažete ‘građanke i građani’, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu“, kazala je u tom razgovoru, čiji je izvadak BHT1 pokazala 15. siječnja.

Sada skačemo na 17. lipanj 2016. godine, kad se predsjednica na Facebooku obrušila na mlade hrvatske navijače, mahom pripadnike Torcide, koji su te večeri – ogorčeni višegodišnjom uzurpacijom Hrvatskog nogometnog saveza od strane jedne moralno upitne klike – pokušali prekinuti utakmicu Europskog nogometnog prvenstva između Hrvatske i Češke u Saint-Etienneu. Evo što je napisala:

Bravo, Vatreni! Bravo, hrvatski navijači! A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!“

Tko išta zna o historiji, morao je ostati zaprepašten: usporediti skupinu mladih hrvatskih nacionalista i ultra-domoljuba (Torcida) s poklonicima dinastije Karađorđević i jugoslavenske monarhije (ORJUNA je akronim za „Organizaciju jugoslavenskih nacionalista“), može samo netko s osebujnim smislom za humor, ili s dubinskim nepoznavanjem povijesti svog naroda.

Ako ništa drugo, Orjuna je formalno ukinuta još 1929. godine, a i neformalno je prestala postojati uoči Drugog svjetskog rata, dok je Torcida osnovana 1950., a obnovljena krajem 1970-ih godina. Štoviše, za vrijeme postojanja Orjuna se najviše sukobljavala upravo s hrvatskim nacionalistima i komunistima. No te sitne historijske trivijalije nisu omele predsjednicu da mrtva-ozbiljna torcidaše proglasi orjunašima.

Visoka razina nekompetencije

A što reći za predsjedničin posjet SAD-u prije godinu i pol dana – glasovit po tome što se u pokušaju da dokaže službeni karakter posjeta fotografirala ispred ograde Bijele kuće, kao tipični turist – kad je dala antologijsku izjavu o Hrvatskoj kao kreatoru vanjske politike SAD-a?

Ovo je posjet koji je službeni i koji je usredotočen upravo na to da se iskoristi ovaj trenutak između dvije administracije, da se Hrvatska pozicionira kao čimbenik koji će doista aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike“, rekla je tog 5. siječnja 2017. u izravnom javljanju za Dnevnik HTV-a.

Gledajući ovaj popis njenih izjava, teško je shvatiti da KGK još od 2015. pohađa doktorski studij s područja političkih znanosti.

– Ona jest na doktoratu iz politologije, a kako usvaja gradivo, to ne znam. Činjenica je da nije temeljno studirala društvene znanosti, nego humanistiku, odnosno jezike. Njezin je problem tumačenje i povezivanje, tako da je napravila čitav niz „bisera“. Kad sam pročitao što je rekla za slobodu kretanja u EU, mislio sam da je tiskarska greška – kaže politolog dr. Anđelko Milardović, te nastavlja:

– Očekuje se da bi onaj tko vodi državu trebao imati temelje političke kulture i poznavati temeljne pojmove politike. Ako se baviš tim poslom, to su elementarne stvari, koje se uče na prvoj i drugoj godini politologije. Ako se ne znaju pojmovi, ako tu postoji nesigurnost, kako se uopće može interpretirati stvarnost? S obzirom na cijeli niz pojmova s kojima ona očito ne operira, vidi se koja je razina njezine nekompetencije, a to je, po meni, za predsjednicu države nedopustivo.

 SOCIOLOG I POLITOLOG DR. DRAŽEN LALIĆ

 Vrč zvan ‘KGK’ se mnogo puta razbio

Iako je aktualna predsjednica fakultetski obrazovana, pokazala se potkapacitirana i nemeritorna za taj visoki položaj koji ima – ocjenjuje naš sociolog i politolog dr. Dražen Lalić, nudeći tri glavna razloga za potkrjepu svoje teze:

– Prvo, usporedba s njenim prethodnikom Ivom Josipovićem. Kao predsjednik, on je za nju bio vrhunski intelektualac koji je baratao pojmovima i znanjima kojima ona nije ni blizu. Ona je površno obrazovana: uz sve Josipovićeve nedostatke i loš politički instinkt, on je za nju predsjednik filozof. Pa i Tuđman je bio kompetentniji od nje, da ne govorimo o njemu kao državniku.

Drugo, komunikacijski i politički Grabar Kitarović je hiperaktivna. Ona ne shvaća da ako svaki dan daje izjave i inicijative, to gubi na težini. Ako se bavi svim i svačim, gubi uvid u cjelinu. A osoba na dužnosti predsjednika bi ponajprije trebala biti politička savjest zemlje, koja gleda cjelinu. Ona radi previše stvari u prekratko vrijeme na previše različite načine. Preporučujem joj da prouči njemačkog generala Kurta von Hammersteina, inače žestokog Hitlerovog oponenta, koji je savjetovao oficirima, dakle liderima, da se ne bave sitnicama i detaljima, već da moraju stajati sa strane i sagledati čitavu situaciju.

Treće, ona je preambiciozna. Uvjeren sam, da je netko sad nazove iz UN-a i kaže da će ona biti sljedeća glavna tajnica te organizacije, ona bi rekla: „Naravno, pa što me niste prije zvali?“

Ukratko, ona ima slab stručni kapacitet za svoju funkciju i smatram da je izrazito najlošiji predsjednik od svih koje smo dosad imali. Ona je tipični predstavnik naše političke elite, koja je nestručna i neuspješna. Da je sloboda kretanja najveća mana EU, pa to lud čovjek ne bi rekao. Što, zar bismo se trebali vratiti u staljinizam?

Vrč koji ide na vodu se razbije, a vrč zvan „KGK“ se toliko puta razbio da se to osjeća, i to može prolaziti samo u zemlji poput Hrvatske. Ako se na idućim izborima pojavi kvalitetan kandidat koji dobro komunicira, poput npr. Dalije Orešković, KGK će hametice izgubiti izbore – zaključuje dr. Lalić.