Trumpov govor mržnje stvara društvenu klimu za zločine

TRAGOM POKOLJA U PITTSBURGHU: PREDSJEDNIK SAD-a HUŠKAČKIM IZJAVAMA OHRABRUJE RADIKALE I RASISTE

Prošlotjedni zločini dvojice Amerikanaca, Roberta Bowersa i Cesara Sayoca – prvi je počinio pokolj u sinagogi u Pittsburghu, a drugi poslao bombe na adrese 14 poznatih članova i pristaša Demokratske stranke – otvara pitanje koliko je tim zločinima kumovao američki predsjednik Donald Trump.

Trump nije osobno počinio zlodjela, niti ih je izravno naredio, ali je neizravno odgovoran zbog brojnih javnih istupa u kojima političke rivale i neistomišljenike, nesklone medije te razne manjine titulira kao „neprijatelje američkog naroda“, „plaćenike“ i „petokolonaše“. Time je doprinio stvaranju društvene atmosfere koja je ohrabrila desničarske radikale i rasiste u SAD-u da stupe na javnu scenu. Naoružani.

Dug je spisak takvih Trumpovih izjava, još od časa kad je objavio predsjedničku kandidaturu – i u istom govoru nazvao Meksikance „ubojicama i silovateljima“ – pa sve do proteklog tjedna, kad je i nakon otkrića Sayocovih bombi pogrdno govorio o akterima kojima su bile upućene. Nije teško pokazati vezu između tih izjava i terorističkih akcija „vukova samotnjaka“.

Recimo, analiza objava na društvenim mrežama Roberta Bowersa, koji je ubio 11 židovskih vjernika u Pittsburghu, pokazuje da je zadnja dva tjedna često negativno pisao o koloni imigranata iz Hondurasa koji se preko Meksika pješice kreću prema SAD-u u nadi za političkim azilom. Netko će reći: dobro, ako mu smetaju latinosi, zašto je pobio Židove? I gdje je poveznica s Trumpom?

‘Životinje napadaju Ameriku’

Poveznica je u tome što je u isto vrijeme o istoj temi na isti huškački način zborio i Trump, krsteći latinoameričke migrante „vojskom koja napada Ameriku“ i „životinjama“, tvrdeći istodobno da su „migrantsku najezdu“ organizirali demokrati, a da ih plaća osobno – George Soros, američki Židov mađarskog porijekla, omiljena meta desničarskih radikala na Zapadu.

Drugim riječima: eho Trumpova glasa u mozgu radikalnih desničara odzvanja kao potvrda židovske krivnje za najezdu „ubojica i silovatelja“. Na taj revers se uzima poluautomatska jurišna puška – uz još par pištolja, zlu ne trebalo – i kreće se u sinagogu. Zato i ne čudi da je baš Soros dobio prvu od 14 bombi koje je Cesar Sayoc poslao Trumpovim kritičarima.

Poznata je i Trumpova lanjska izjava nakon neonacističkog mitinga u virdžinijskom gradiću Charlotesvilleu. Podsjetimo, s jedne strane barikade hodali su antifašistički prosvjednici, dok su s druge strane neonacisti s bakljama i kapama s Trumpovim logom klicali protužidovske parole: jedan od potonjih se i autom zaletio u antifašističku povorku i ubio djevojku Heather Heyer, na što je Trump izjavio da i među neonacistima ima „vrlo dobrih ljudi“, odnosno da su u nemirima u Charlottesvilleu „sudjelovali fini ljudi s obje strane“.

Nakon takvih izjava se u sinagogu s jurišnom puškom kreće spokojno i patriotski, s dubokim uvjerenjem da činiš pravu stvar, jer je i predsjednik potvrdio da smo mi „fini ljudi“.

Balkanac na čelu SAD-a

Društvenu opasnost od Trumpove huškačke retorike dokazuje i činjenica da se od njegova dolaska na vlast drastično povećao broj antisemitskih napada u SAD-u. Prema podacima židovske Lige protiv difamacije, broj antisemitskih incidenata, napada i zločina iz mržnje u SAD-u je od početka milenija bio u neprestanom padu sve do 2016. godine, kad se Trump kandidirao za predsjednika. Te godine je skočio za trećinu, da bi 2017. porastao još za 57 posto, što je najveći rast u pola stoljeća postojanja ove statističke evidencije.

Je li onda Trump odgovoran za Bowersov pokolj u sinagogi i Sayocove bombe?

Telegramov dopisnik iz SAD-a, politolog Đivo Đurović, prenosi ovih dana riječi harvardskog profesora Yasche Mounka, koji drži da se Trumpa ne može kriviti za pojedinačne zločine, ali da je jasno kako je njegova retorika nasilja i dehumaniziranja protivnika dovela do povećanja i broja i ozbiljnosti incidenata. Nije odgovoran kazneno, ali jest moralno, jer je stvorio klimu u kojoj se ti zločini događaju. Ohrabrio je društvene radikale da izađu iz sjene i krenu u akciju.

Teško je ne uočiti sličnost Trumpove neodgovorne i huškačke retorike s javnim istupima dijela hrvatskih – i općenito balkanskih – političara, koji ne shvaćaju da svojim govorom mržnje potiču radikale na zločine.

Sada prvi put u modernoj povijesti na čelu SAD-a imamo predsjednika koji se ponaša „balkanski“ (u pežorativnom smislu pojma), potičući svojim istupima najniže nagone pučanstva. Ovi recentni primjeri iz Amerike ukazuju kuda to vodi i koliko je tanka linija između huškanja političara i posljedičnih zločina na terenu. Stoga bi u najmanju ruku bilo pristojno da naši domaći politički huškači malo smanje doživljaj.

Zdravima ne može nauditi, bolesnima može otežati

Slobodna Dalmacija – 27. listopada, 2018

PREČICE DO NIRVANE

OD BRACE SA SREBRNJAKA DO ANE BUČEVIĆ: HRVATSKA JE RAJ ZA LAŽNE ŠAMANE I NADRIPSIHOLOGE

Kao svaka razorena zemlja, i Hrvatska je raj za „šamane iz pozadine“, nadripsihologe koji harače tržištem izgubljenih duša i nesigurnih egzistencija. Duhovni učitelji svake fele, life-coachevi, tarot-majstori i slični „eksperti“ spadaju u sretnike koji ne moraju razmišljati o bijegu u inozemstvo – za njih ima puno posla i u domovini. Oni nude brze prečice do psihološke nirvane, a građani ih masovno slijede.

Od veterana Brace sa Srebrnjaka (Josip Grbavac), koji liječi pogledom i puni dvorane, do nove „self-help“ zvijezde Ane Bučević – koja liječi pozitivnim mislima i čije video uratke na Youtubeu prate stotine tisuća ljudi – imamo pravu brigadu psiholoških „učitelja“ i „iscjelitelja“ kojima je zajedničko to što nemaju nikakvo obrazovanje iz psihologije.

Hrvatski zakoni jasno određuju što sve spada u psihološko djelovanje i tko se time smije baviti. Čak je naveden popis fakulteta koje psihoterapeut – uz višegodišnju specijalističku edukaciju – smije završiti da bi dobio licencu. Braco je ekonomist, Bučević je kineziologinja: ti studiji nisu na popisu. Ti ljudi nemaju stručne kompetencije da se bave psihološkom djelatnošću.

Svjestan te zakonske zamke, Braco se na web-stranici ograđuje od sumnji u nadriliječništvo: „Braco ne podučava, ne govori, ne daje dijagnoze, ne provodi terapije, nego jednostavno u tišini daruje pogled.“ A Bučević se predstavlja „motivacijskom govornicom“, no ono što priča itekako ulazi u sferu psihološke djelatnosti, što ćemo pokazati kasnije.

Prastari zakon privlačenja

U principu, nema ništa loše u sugeriranju ljudima da misle pozitivno. Bolje da misle pozitivno, nego da misle negativno. Bolje da dišu duboko, nego plitko. Bolje da slušaju svoj unutrašnji glas, nego tuđi. Ali da bi čovjek postao generator pozitivnih misli („kreator svog života“, rekla bi Bučević), sugestija obično nije dovoljna. Kod zdravih ljudi nekad i jest, ali kod bolesnih takav pristup može i otežati stanje.

Zamislimo da depresivni bolesnik biva izložen tvrdnji da je problem u njemu i njegovim negativnim mislima, odnosno da mora misliti „pozitivno“ pa će ozdraviti. Kako se od težih oblika depresije nitko nikad nije izliječio autosugestijom, bolesnik počne okrivljavati sebe što ne može proizvesti „pozitivne misli“, čime se klinička slika dodatno pogoršava.

No ako takva učenja slijede emocionalno zdravi ljudi, šarlatan im ne može bitno nauditi. Čak im po principu autosugestije može pomoći, ako je problem tek u čovjekovu samopouzdanju, bezvoljnosti, lijenosti, letargiji. Već i subjektivni osjećaj osobe da se nakon takve seanse osjeća bolje – neovisno je li na meniju bio Bracin pogled, vjerske molitve ili Bučevićkin vortex – govori u prilog takvim „učiteljima“.

Zašto onda rabimo riječ „šarlatan“? Jer je za njih tipično da golemu kompleksnost svijeta svode na proste formule. Želite nešto u životu? Ništa lakše: morate tek željeti dovoljno jako, vibrirati pravilno, i to će se dogoditi. Vrtlog pozitivne energije u drugoj dimenziji – velikodušni drug Vortex – radi za vas, a vi samo trebate mentalno skoknuti u tu dimenziju i čiča-miča-gotova-priča. Valter brani Sarajevo, Vortex brani Hrvatsku. Prastara ideja o zakonu privlačenja, koji u svakoj epohi biva nanovo otkriven i nanovo demantiran. Infantilna duhovnost Paula Coelha zamotana u Youtube format.

Duhovna tema o bogatom partneru

Potrudili smo se pogledati neke video uratke Ane Bučević, od kojih ćemo opisati onaj pod nazivom „O depresiji i tabletama“, odnosno „Kako izaći iz depresije?“. Video ima skoro 200.000 pregleda, a traje 14 i pol minuta.

Nakon što prvih pet minuta Ana opisuje video koji je postavila dan ranije na duhovnu temu „Kako naći bogatog partnera?“, u šestoj minuti stiže prva bizarnost: „Kako je ona mama govorila da joj je dijete ozdravilo? Znači da je vibrirala da joj dijete nije zdravo i tako dalje.“

Tu se Ana nasmijala. Slutim kako smo trebali shvatiti da se rečeno dijete nije razboljelo jer je pokupilo kakav virus, već zato što mu je mama krivo vibrirala: umjesto da vibrira kako joj je dijete zdravo, gospođa je neoprezno vibrirala da joj dijete nije zdravo. I što će dijete nego da se razboli, u skladu s maminom vibracijom.

Genezu bolesti smo shvatili. Sad ide Anin šamanski nastavak o izlječenju:

Pričajući novu priču, mama koja je pričala novu priču da joj je dijete zdravo je radila sljedeće: kako bi se ponašala da mi je dijete zdravo? Da li bi, ne znam, išla kupiti tu kremu za to? Ne bi. Onda je neću ići kupiti: u paralelnoj realnosti, gdje je moje dijete zdravo, ja ne kupujem kremu. I tako je ukročila u drugu paralelnu realnost. Ako vam sad nije jasnije, ja stvarno ne znam šta bi vam trebala više reć.“

I doista, sve je jasno: Ana je precizno objasnila kako liječiti ljude. Umjesto da odete u ljekarnu i za bolesnog bližnjeg uzmete što je liječnik prepisao (kremu, sirup, tablete), ili ga, štajaznam, odvedete na kemoterapiju, vi ćete za njegovo dobro odustati od tih medicinskih trica i zamišljati što bi se dogodilo s vama da je vaš bližnji zdrav.

Konkretno, zapitat ćete sebe: biste li svog bližnjeg, da nema rak, vodili na kemoterapiju? Ne biste, naravno. Pa onda ga nećete ni voditi, kaže nam Bučević, potvrđujući geslo da su sve genijalne stvari čudesno jednostavne. Jer, shvatili ste: pošto nema kemoterapije, onda nema ni tumora.

‘Depresija vam je momentum’

A onda, u osmoj minuti videa, Ana izgovara rečenicu koja će se pokazati kao uvod u klasično nadriliječništvo: „Ajmo mi na depresiju, tablete i alkohol.“

Tada s kompjuterskog ekrana čita mail stanovite Lidije, žene koja pati od depresije i uzima propisane lijekove. Kad dođe do Lidijine rečenice: „Bila sam ovisna o benzodiazepinima…“, Ana načas prestane s čitanjem te se ljupko obrati auditoriju: „Ja ne znam šta je to, neki znaju.“

Tu sam uočio da Ana ne može ni izgovoriti točno tu strašnu riječ „benzodiazepini“, kamoli da joj zna značenje. Potom čita dio pisma u kojem joj Lidija povjerava da je prije dva tjedna odbacila benzodiazepine unatoč liječničkom protivljenju.

Nisam osjetila ono šta su govorili da će doći nuspojave…“ – tu Ana kaže „bravo“ – „…jer nisam vjerovala u njih.“ „Bravo“, ponovi Ana ozareno u kameru.

Ukratko, motivacijska trenerica ohrabruje gledatelje da odbace lijekove za depresiju, a da posljedične medicinske probleme, takozvane nuspojave, riješe tako što neće vjerovati u njih.

Ova ideja nije samo smiješna nego i opasna, jer benzodiazepini utječu na kompleksne mehanizme na razini neurotransmitera, pa prekid njihova uzimanja mora biti pažljivo doziran da se izbjegne apstinencijski sindrom, koji kod benzodiazepina nastaje polako, jer oni ostaju u tijelu dugo nakon uzimanja. U stručnoj literaturi ističe se „odgođeni benzodiazepinski apstinencijski sindrom“.

Ali najopasnije stvari tek su slijedile, jer je Ana odlučila dati svoju znanstvenu definiciju depresije: „Depresija znači da ste dugo vremena bili na niskoj vibraciji i toliko toga se skupilo da je sada momentum koji se zove depresija.“

Dakle, depresija je stjecaj okolnosti povezan s pogrešnim vibriranjem, a ne kompleksni poremećaj raspoloženja koji može imati i organski uzrok, kako je znanost dosad mislila. No Ana razmatra i farmakološko liječenje depresije:

Ako uzimate tablete, da li prestati ili ne, to ovisi o vama. Da li je vama lakše povjerovati u to: od danas više ne pijem tablete – ukročit ću u novu realnost u kojoj ne pijem tablete – kako se osjećam i ponašam u realnosti u kojoj nemam depresiju. Onda isti tren netko može riješiti se tableta i kreirati posve novi život. Ujutro se probudite i pitate: Što sada radi osoba koja voli život? To. I to napravite.“

Afirmiraj, tapkaj, vibriraj!

To je ta „nepodnošljiva lakoća“ Ane Bučević. Kako piše jedna gledateljica u postu ispod videa: „Zdravstveni problem br. 1 u svijetu, a Vi ga riješili ap tap!Ana je, međutim, nastavila o tabletama:

Ako uzmete tablete, tablete su u tom momentu dizanje na emocionalnoj skali. U trenutku kad uzmete – ako pijete deset tableta dnevno, šta ja znam koliko se pije, banalan primjer dajem – onda uzmete tabletu, nešto promijenite. U tom trenu afirmirate, u tom trenu tapkate, u tom trenu napravite neki postupak, i sve veće, kada bude sve veća vibracija, neće vam trebati ova druga tableta za dva sata, na primjer. Znači, uzeti ili ne – ovisi o vama.“

Ovdje smo duboko na terenu nadriliječništva, odnosno poticanja ljudi da samovoljno mijenjaju propisanu dinamiku uzimanja psihoaktivnih lijekova, ili čak da od njih potpuno odustanu. Iako formalno kaže da prekid uzimanja tableta „ovisi o vama“, Ana ga zapravo sugerira, samopouzdanošću koje može imati samo netko tko ne zna izgovoriti ni ime lijeka kojeg javno dozira pred 200.000 ljudi.

Ovi su savjeti vrlo opasni. Liječenje težih oblika depresije bar u prvoj fazi zahtijeva farmakologiju. Samovoljno odricanje od lijekova teškog depresivnog bolesnika može odvesti i u suicid. Prema članku 184. Kaznenog zakona, tko liječenjem bez propisane stručne spreme izazove pogoršanje bolesti ili smrt druge osobe kažnjava se zatvorom do pet, odnosno do 15 godina. To nije zajebancija.

Zaključno, ako izuzmemo upliv ovih „gurua“ u sektor medicine i kliničke psihologije, ocjena njihova rada ne mora nužno biti negativna. Subjektivni osjećaj čovjeka da mu te seanse pomažu valja uvažiti. Svaka vjera dobra je za unutrašnji mir. A to što stvar nema veze s racionalno-znanstvenim pogledom na svijet, nego smrdi na emocionalnu manipulaciju za ljude koji ne vole ili se plaše misliti, nije više ni važno. Što bi rekao cinik: niskointeligentnoj naciji taman paše niskointeligentna pseudomedicina.

Mistični Hajdukovi upaljači

Infantilnost se očituje i u krunskom dokazu valjanosti vortex-metode, koji u intervjuima ističe Ana Bučević: jednog je dana, veli, zaželjela upaljač s Hajdukovim logom, i gle čuda: uskoro se baš takav upaljač pojavio u njenom stanu. Tko bi rekao da se u jednom ljudskom životu mogu dogoditi tako nevjerojatne stvari?

Svaki pušač na svijetu zna kako se upaljači lako gube i nestaju u prijateljevom džepu ili tuđem stanu, kao što i tuđi upaljači često završe u našem džepu ili stanu. A svaki pušač u Splitu zna da je upaljač s Hajdukovim logom možda i najčešći model među upaljačima. Osobno sam ih izgubio nekoliko po tuđim stanovima i kafićima, a jednog-dva sam i pronašao u vlastitom džepu ili dnevnom boravku. To nema veze s vortexom, nego s navikom da se upaljači gube i zaboravljaju.

Bosna je više od tri plemenske zajednice

Slobodna Dalmacija – 6. listopada, 2018

SARAJEVSKI POLITOLOG NERZUK ĆURAK O PREDIZBORNOJ KAMPANJI U BiH I MOGUĆIM IZBORNIM ISHODIMA

Većina stranaka misli da će dobiti glasove šaljući poruke zasnovane na nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu. Volio bih da građani rezoniraju ovako: Zar ću dati glas onima koji u meni bude najniže strasti? Znači, promjena paradigme, jer već 30 godina pobjeđuju ljudi kao Dodik

Jedan od glavnih gostiju na nedavnom korčulanskom „Forumu za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“ – koji su organizirale stranka Nova ljevica i Udruga antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule – bio je ugledni sarajevski politolog dr. Nerzuk Ćurak, koji je u korčulanskom ljetnom kinu održao zapaženo izlaganje na temu „Ljevica u političkom prostoru ekstremnih ideologija“, te sudjelovao na tribini pod naslovom „Kamo ide moderna Europa?“.

Boravak dr. Ćurka u Dalmaciji iskoristili smo za razgovor o trenutno „najvrućoj“ temi vezanoj za Bosnu i Hercegovinu – sutrašnjim općim izborima, osmima po redu od stjecanja državne nezavisnosti. Na dosadašnjih sedam izbora pobjeđivale su nacionalne stranke.

– Posljednji put smo za Slobodnu Dalmaciju razgovarali 2014. u Sarajevu, za vrijeme poznate „pobune naroda“, dok su oko nas gorjele zgrade vladinih i federalnih institucija. Tada ste rekli da svjedočimo „Igrama gladi“. Je li bilo koristi od tih prosvjeda, ikakvog pozitivnog pomaka u društvenom životu BiH?

– Recimo da su neki džepovi otpora narasli, da je ta pobuna proizvela jednu vrstu interesa mlađih ljudi da artikuliraju svoje nezadovoljstvo kroz nevladine organizacije, debate i slično, ali sve je to ostalo u autsajderskoj zoni i nije dobilo političku legitimaciju. Nijedna politička stranka nije to uzela u svoju političku legitimaciju. Štoviše, bilo je pokušaja da se oduzme legitimitet narodnoj buni, te se fingiralo kao da su to zapravo zahtjevi te i te političke stranke koja navodno zastupa narod.

Najpozitivnija strana tog bunta jest da je do bunta uopće i došlo, da su se u takvoj državi kao što je Bosna i Hercegovina ljudi pobunili zbog kruha, a ne zbog nacionalnih odnosa. Veći je interes i nada da bi protesti mogli nešto učiniti u političkom smislu bio prisutan kod međunarodne zajednice. Čak i u istraživačkom smislu – više je to zaintrigiralo strane istraživače, nego domaće. Uglavnom, nikakav nemir nije unesen u nacionalističke agende.

– Tada se činilo da su sve tri nacionalističke elite u BiH prilično uplašene?

– I bile su. Elite su se prepale i samo su čekale da to prođe, da trgovi budu napušteni i da se stvari vrate u kolotečinu, odnosno u proizvodnju etnonacionalističkih konflikata.

– Kako ocjenjujete kampanju za sutrašnje izbore u BiH?

– Kampanja je bila prljava, trajala je skoro dva mjeseca. To je predugo, mislim da bi to trebalo skratiti, jer se ovako razmašu ti nacionalizmi. Ovu kampanju obilježavaju figure neprijatelja, gdje su apstraktna pitanja dominirala pred egzistencijalnim, budući da važna pitanja definira desnica. Ipak, nisu sve stranke pristale da im se kampanja temelji na proizvodnji mržnje i hvaljenju svog etnosa.

– Koje biste stranke tu izdvojili?

– Moram pohvaliti SDP, njihov slogan je „Zemlja za sve nas“. Ponudili su program u deset točaka, s naglaskom na egalitarizaciji zdravstva i školstva. I Naša stranka ima uljuđenu kampanju, baziranu na liberalnim načelima i socijalnom programu. Osobno bih bio sretan kad bi se te dvije stranke našle u pobjedničkoj koaliciji. No treba reći da je Naša stranka jaka samo u Sarajevu te donekle u Tuzli i Mostaru. Što se tiče nacionalnih stranaka, one su u Bosni i Hercegovini uvijek nacionalističke. U BiH nacionalna stranka ne može biti benigno nacionalistička, već uvijek brutalno.

– Američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack nedavno je ocijenila da BiH političari kampanju vode „šireći laži“ te „sijući strah i mržnju“. Kao predvodnike tog trenda navela je SDS, Dodikov SNSD i SDA, čak i Komšićevu Demokratsku frontu?

– Ambasadorica SAD-a se više puta javljala da detektira probleme BiH društva, koji se nekako uvijek koncentriraju u točki korupcije. Vlada SAD-a mi se čini kao važan korektiv političkog života u BiH. Ne smijemo zaboraviti da je BiH drukčija od ostalih zemalja: međunarodna zajednica je kod nas važan faktor.

– Demokratskoj fronti ambasadorica je spočitnula agresivnu retoriku prema Hrvatima. S obzirom da se Komšića ne doživljava kao nacionalista, otkud on u tom kazanu?

– Demokratska fronta je ušla u predizbornu koaliciju s malom stankom Građanski savez, koja ima radikalni izričaj, iako se zalaže za građansku državu u kojoj bi vrijedilo pravilo „jedan čovjek – jedan glas“, i to se kod dobrog dijela Hrvata doživljava kao vrlo agresivan jezik. Naša stranka želi to isto, ali se ne doživljava kao neprijateljska prema Hrvatima. Dapače, njihov kandidat za člana Predsjedništva BiH je Hrvat Boris Falatar.

– Kakav izborni ishod predviđate? Što čeka Bosnu i Hercegovinu?

– Veliki broj građana još uvijek strahuje da ako Dodik i Čović uđu u Predsjedništvo BiH, da je to početak institucionalnog destruiranja BiH i pokušaja da BiH nestane, a to se ne može isključiti. Hoće li hrvatski član Predsjedništva biti Komšić ili Čović, ovisi o tome hoće li građani percipirati važnijim socijalno ili etničko pitanje. Za Čovića će, bojim se, glasati i oni koji inače to ne bi uradili da nema ovako žestoke retorike Komšićeve koalicije.

Volio bih da jednog dana BiH sliči na druge države i da ima snažan građanski identitet. S ovim etničkim politikama i inzistiranjem HDZ-a da baš HDZ mora dati hrvatskog člana Predsjedništva, proizlazi da bi Bosna i Hercegovina bila zbroj tri etnonacionalne volje, a onda nam izbori i ne trebaju. Ne znam jesu li ljudi čitali Daytonski sporazum – tamo piše da Predsjedništvo BiH čine Bošnjak, Hrvat i Srbin, ali nigdje ne piše da npr. Hrvat mora doći iz one političke stranke koja sebe smatra glavnim arbitrom hrvatskog pitanja u BiH.

– HDZ se buni da hrvatskog člana Predsjedništva svojim glasovima biraju Bošnjaci. Bi li se taj „libanonski princip“ mogao proširiti na sva tri naroda, pa da se član svakog naroda bira glasovima druga dva naroda? Smisao je da bi tada svaki narod predstavljali umjereni političari koji ne izazivaju zazor u druga dva naroda.

– Ne znam gdje da krenemo, u plemensku konsocijaciju? Mislim da je to regresija u odnosu na Jugoslaviju. Nije Bosna nikog napala, nego je to bio rat protiv Bosne. Sva ova pitanja proizveo je rat. Mislim da bi takav aranžman „ala Libanon“ unio u Bosnu i Hercegovinu nešto što je Bosni i Hercegovini strano. S druge strane, ne vjerujem da bi radikaliziranje građanskog koncepta, nauštrb etničkom, bilo rješenje. Rješenje može biti samo integracija građanskog i nacionalnog koncepta.

– No daleko smo od takvog rješenja. Čini se da ni ovi izbori neće ništa promijeniti?

– Naglašavam: predizborna kampanja je zasnovana na jednoj vrsti bjesomučnog ponižavanja građana od strane političkih partija, od nacionalističke interpretacije povijesti nadalje. Većina stranaka misli da će dobiti glasove ako šalju poruke zasnovane na nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu. Volio bih da građani rezoniraju ovako: Pa zar ću ja dati glas onima koji u meni bude najniže strasti? Zašto ne bih glasao za stranke koje šalju poruke mira i tolerancije? Znači, promjena paradigme, jer već 30 godina pobjeđuju ljudi poput Dodika.

– Je li nacionalizam najveći problem BiH?

– Najveći problem BiH su naši susjedi – Hrvatska i Srbija. Nacionalističke vlasti u Hrvatskoj i Srbiji naslijedile su etnonacionalistički agresivni ton prema BiH iz svoje povijesti. Došlo je do takve regresije da u jednoj Hrvatskoj – gdje ste nakon rata mogli čuti odgovornu retoriku prema BiH – danas podržavaju samo jednu struju u BiH politici, gubeći iz vida BiH kao cjelinu. Tome su doprinijele nove figure u HDZ-u i tužan sam zbog toga, kao i zbog činjenice da je hrvatski SDP potpuno izgubio socijaldemokratsko razumijevanje BiH, pa sada služi kao rezervni HDZ.

HDZ traži da stavimo trake na rukave, pa da se zna za koga će tko glasati. Bojim se da HDZ nimalo ne emancipira hrvatski narod u BiH, već ga vodi prema statusu manjine. Konstitutivnost je dostignuti stupanj građanstva i prijelazni period k razvoju autohtonog građanstva, ali to mogu realizirati samo ozbiljne političke stranke koje inzistiraju na miru i toleranciji, a ne na nadgornjavanju.

– Kakav je bošnjački nacionalizam u BiH? Pošto je najmlađi od trojice braće, o njemu najmanje znamo.

– Bošnjački nacionalizam ima jednu specifičnu karakteristiku, a to je da njegovi politički i kulturni kreatori taj svoj nacionalizam ne vide. Ono što drugi percipiraju kao bošnjački nacionalizam, njegovi akteri to ne vide kao nacionalizam. U nekim krugovima postoji ideja da se BiH razvija kao nacionalna država bošnjačkog naroda, čak i bez obzira bi li to bilo na cijelom teritoriju BiH ili samo na jednom dijelu, što bi vodilo palestinizaciji BiH. A i HDZ vodi k tome, i bilo bi dobro kad bi se u Zagrebu to razumjelo.

Bošnjački nacionalizam je još uvijek pretežno reaktivan, nema neki razvijeni nacionalistički program. Taj nacionalizam postoji, ali mislim da je okrutno ako se svako zalaganje za BiH koje ne prati etnonacionalistički narativ odmah proglašava bošnjačkim nacionalizmom. Sve što nije unutar jednog etnonacionalističkog programa, a govori o građanskoj Bosni, proglašava se bošnjačkim nacionalizmom.

– Kako bi izgledala ta građanska Bosna?

– Sve nacionalne stranke žele svoje narode u BiH konstituirati kao plemenske zajednice. Trebale bi nam ozbiljne debate između akademika Bošnjaka, Hrvata i Srba, da pričamo o tome kakav je krimen konstituirati političku zajednicu koja bi se emancipirala od plemenskih zajednica. BiH ima jedan dostignuti stupanj političkog i društvenog razvoja u okviru SFRJ, pa bi otuda trebalo razvijati dalje, na način da etnički princip ne blokira državu. Pa mi zbog toga ne gradimo infrastrukturu. Druge zemlje to grade, a mi i kada dobijemo sredstva, ne možemo se dogovoriti. Ta etnonacionalna paradigma je blokirala razvoj BiH.

– Nogometna reprezentacija BiH bilježi pobjede pod novim trenerom Robertom Prosinečkim, a u timu igraju ljudi svih bosanskih nacionalnosti. Može li ta nadarena multietnička družina ojačati zajednički duh Bosne i Hercegovine?

– Meni je to neka vrsta nategnutog simboličnog bosanstva. Da mi u političkom polju imamo bolje rezultate, onda bi i reprezentacija bila kompaktnija.

– Mislio sam na mladu generaciju. Mogu li bosanski dječaci raznih nacionalnosti kroz praćenje te reprezentacije zavoljeti Bosnu kao cjelinu?

– BiH je identična svojim razlikama. Toliko je masakrirana, ponižena, izudarana, toliko je ljudi ubijeno, ali ni u najtežim uvjetima BiH nije nestala. Postoji neki unutrašnji logos koji sprečava njenu dezintegraciju, usprkos podvojenim obrazovnim sustavima. I ta djeca vremenom dobivaju interes da upoznaju toga drugoga. Pokušaj razvaljivanja BiH nije uspio i mladima postaje dosadno unutar svoje vlastite ambijentalnosti, i oni izražavaju želju da upoznaju vršnjake drugih etnija. A to bi trebalo ući u obrazovne programe i ekskurzije, a ne da budu ideje pojedinih dobrih nastavnika. To je poruka barbarima koji žele razbiti BiH: ono čime želite razvaliti Bosnu i Hercegovinu, baš to će postati faktor njene integracije!

OKVIR: Haaški sud nije pomogao

– Je li Haaški sud štogod oslabio tu etnonacionalnu paradigmu na kojoj počiva današnja BiH? Konkretno, mislim na nedavne presude Karadžiću, Mladiću i herceg-bosanskoj šestorci?

– Ništa se nije promijenilo. Kultura sjećanja u postdaytonskoj BiH je kultura poricanja. I nacionalističke elite žele da se baš na toj kulturi poricanja gradi legitimitet, umjesto da se ograde od tih zločinačkih politika i da svoj nacionalni interes grade na temelju priznanja tih politika kao zločinačkih. Ako svoju politiku zasnivate na političkom nasljeđu Darija Kordića i Praljka, odnosno Mladića i Karadžića, kako ćete graditi BiH kad je to prst u oko?

Evo, Republiku Srpsku nitko ne dira, ali oni stalno projiciraju spin da su ugroženi – Dodik godinama vlada na tome. Kako da se Republika Srpska razvija kao dio BiH koji će biti uvažavan u cijeloj BiH, ako se zasniva na negaciji onoga što je počinjeno i što je cijeli svijet osudio? Zamislite da se haaško priznanje Biljane Plavšić nalazi u udžbenicima u Republici Srpskoj! Ali djeca u Republici Srpskoj to ne znaju.

Kako da Hrvati imaju povjerenja u BiH ako bošnjačke elite ne priznaju zločine nad Hrvatima u Grabovici, Uzdolu i drugim mjestima? Istinska kultura sjećanja, a ne poricanja, bila bi najbolja osnova za gradnju političke zajednice u BiH, a to radikalno izostaje.

Zagreb i Beograd protiv građanske Bosne

LJUBLJANSKI INSTITUT OPTUŽUJE HRVATSKU I SRBIJU ZA MIJEŠANJE U BiH IZBORE

Glavna smetnja je bošnjački kandidat za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović (SDP), jer je suprotnost rusko-srpsko-hrvatskoj koncepciji u BiH, kao vođa svebosanskog pokreta građanske orijentacije – stoji u izvještaju IFIMES-a

Uloge Rusije, Srbije i Hrvatske u BiH su kompleksne i u pojedinim aspektima različite. Jasno je da Rusija želi spriječiti ulazak BiH u članstvo NATO-a i napraviti što više problema na tom prostoru SAD-u i EU. Cilj je instalirati političare koji će služiti ruskim interesima. Tu se sama ponudila Srbija, prije svega ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – stoji u analizi Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane.

U izvještaju pod naslovom „Opći izbori u BiH 2018: Srbija i Hrvatska duboko involvirani u izborni proces“, objavljenom ovog tjedna, analitičari ljubljanskog instituta navode više primjera uplitanja najviših dužnosnika Srbije i Hrvatske u sutrašnje BiH izbore, sve pod navodnim patronatom Rusije.

Tako se notira da je 17. rujna ruski šef diplomacije Sergej Lavrov posjetio Banja Luku, te da su se predsjednik i premijerka Republike Srpske – Milorad Dodik i Željka Cvijanović – 30. rujna u Sočiju sastali s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom, nakon čega je Putin u utorak 2. listopada primio i srpskog predsjednika Vučića.

No, prema tvrdnjama ljubljanskih analitičara, jedan krak ruskog utjecaja na zbivanja u BiH vodi i preko Hrvatske, budući da je na temu BiH izbora s ruskim šefom diplomacije Lavrovom razgovarala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Analitičari pritom uočavaju kako Grabar-Kitarović „insistira na konstitutivnosti Hrvata u BiH, dok je ista Hrvatska dekonstituirala Srbe iz hrvatskog Ustava“.

I Čović kao ruski igrač

Potom se fokus izvještaja opet prebacuje na Srbiju. Ističe se da je srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić u utorak 2. listopada prisustvovao otvaranju dionice autoputa Banja Luka – Doboj, čime je izravno sudjelovao u Dodikovoj kampanji. U tom kontekstu analitičari spominju i najavljeni današnji dolazak srpskog predsjednika Vučića na otvaranje bolnice u Istočno Sarajevo, kako bi zadnjeg dana kampanje tom gestom dodatno pomogao Dodiku.

Nesumnjivo je da su pojedini političari u funkciji ruskih interesa. Međutim, činjenica je da je predsjednik HDZ BiH i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović u funkciji realizacije ruskih interesa. Poznato je da jedan dio čelništva HDZ Hrvatske ima odlične odnose s Rusima, posebno u energetskom sektoru, ali i u vezi s događanjima s Agrokorom, čiji su Rusi postali najveći pojedinačni dioničari“, tvrde analitičari IFIMES-a.

U izvještaju se potom apostrofira neskrivena suradnja Čovića i Dodika, koji su prije nekoliko mjeseci javno izrazili želju kojeg bošnjačkog člana žele vidjeti u Predsjedništvu BiH, iza čega se, prema sudu analitičara, „skriva namjera Beograda i Zagreba da instaliraju novog bošnjačkog vođu“.

U osmišljenoj koncepciji glavnu smetnju predstavlja kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka Denis Bećirović (SDP), koji predstavlja suštinsku suprotnost navedenoj rusko-srpsko-hrvatskoj koncepciji u BiH, jer je prepoznat kao predvodnik neformalnog svebosanskog pokreta građanske orijentacije“, tvrdi se u izvještaju, uz dodatak da se na Bećirevića „vrše orkestrirani napadi iz Beograda i Zagreba“.

Udruženi zločinački pothvat

Zbog toga se rusko-srpsko-hrvatski faktor udruženo suprotstavio protiv Denisa Bećirovića, odnosno sve se radi da se onemogući njegov izbor u Predsjedništvo BiH. Navedenoj koncepciji ne odgovara ni Željko Komšić (DF-FS), kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH“, navode ljubljanski analitičari.

Nakon što su konstatirali da Rusija, Srbija i Hrvatska „intenzivnim sigurnosno-obavještajnim djelovanjem i putem društvenih mreža pokušavaju eliminirati Bećirovića i Komšića, te omogućiti pobjedu na izborima njihovim favoritima“, IFIMES-ovi stručnjaci ocjenjuju da sutrašnji BiH izbori predstavljaju „borbu protiv ruskog utjecaja u BiH ili definitivno podčinjavanje te države Rusiji, ali i Srbiji i Hrvatskoj, koje su duboko involvirane u izborni proces u BiH“.

Pritom ljubljanski institut upozorava da i Hrvatska i Srbija imaju historijski krimen prema Bosni i Hercegovini:

Republika Hrvatska pravomoćnim presudama ICTY sudjelovala je u Udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) prema Bosni i Hercegovini, što predstavlja njen povijesni teret i sebi ne bi više smjela dozvoliti da njena politika doživi još jedan debakl u BiH. Slična situacija je i s Republikom Srbijom, jer obje države prema pravosnažnim presudama ICTY sudjelovale su u međunarodnom oružanom sukobu u BiH, što znači u agresiji na Bosnu i Hercegovinu“, poručuju IFIMES-ovi analitičari.