Gradovi se razvili, na selu umirali od gladi

SPLITSKI POVJESNIČAR DR. ALEKSANDAR JAKIR OBJAVIO JE KNJIGU ‘DALMACIJA U MEĐURATNOM RAZDOBLJU 1918.-1941.’

Ideja jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali su da će maglovito ‚jugoslavenstvo‘ riješiti probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo i vlastita država ubrzati modernizaciju društva opčinila je mlade intelektualce

U Split ulazi srpska vojska. „Slobodna Dalmacija“ s naslovnice kliče „Dobro došli braćo!“, a 10.000 razdraganih Splićana – među kojima mnogo navijača Hajduka – dolaze na Rivu pozdraviti došljake, vičući „Živila srpska vojska! Živila Jugoslavija!“. Po svečanom intoniranju srpske himne „Bože pravde“, dočekane od Splićana ovacijama, župan splitsko-dalmatinski vojnicima dovikuje „Sve je ovo vaša Srbija“, a gradonačelnik izražava uvjerenje da će „Split biti vaša i naša svojina, hrvatska i srpska, sastavni dio jedinstvene Jugoslavenske države“. Dirljivu ceremoniju pečatira splitsko-makarski biskup, koji pred katedralom sv. Duje blagoslivlje srpsku vojsku.

Danas je ovo nemoguć scenarij, ali povijest se od pamtivijeka ruga životu. Sve se to zaista dogodilo u Splitu, prije točno jednog vijeka: 20. studenoga 1918. godine. Osim što je umjesto „Slobodne Dalmacije“ tada izlazilo „Novo doba“.

Gradonačelnik se tada zvao Ivo Tartaglia, a današnjeg župana glumio je član tadašnje Zemaljske vlade za Dalmaciju Josip Smodlaka. Splitsko-makarski biskup zvao se Juraj Carić. Valja uočiti i da je Split tada bio osam puta manji nego danas, pa bi današnji ekvivalent tom prosrpskom eventu bilo okupljanje 80.000 Splićana na Rivi, uključujući čitavu Torcidu.

Tako je prije sto godina na ruševinama Austro-Ugarske počela nova epoha Dalmacije. Novostvorena jugoslavenska država – kojoj se na Rivi vatreno klicalo – trajat će do travnja 1941., kada će je zdrobiti Drugi svjetski rat. U tom dobu Dalmacija je doživjela velike promjene, o čemu u svojoj netom izašloj knjizi „Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941.“ piše dr. Aleksandar Jakir, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Knjigu je, u sklopu bibilioteke „Hrvatska povijest“ (urednik Neven Budak), objavio zagrebački nakladnik „Leykam internacional“.

– Knjiga obrađuje razdoblje od 1918., pa možemo početi pitanjem nacionalnih identiteta koji tada vladaju Dalmacijom. Pišete da se od druge polovine 19. stoljeća u Dalmaciji događa „postupan prijelaz od slavenske prema hrvatskoj i srpskoj ideologiji“?

– Baveći se društvenim razvojem u Dalmaciji u međuratnom razdoblju, zaključio sam da je na hrvatskom prostoru tek nakon Prvog svjetskog rata nacionalizam prestao biti ideologijom prilično uskih elita. S tim se zasigurno neće složiti pristaše shvaćanja da su nacije „vječne“ i da postoje „oduvijek“. No važnost tzv. nacionalnog pitanja u političkom životu u međuratnom razdoblju je izvan svake sumnje.

Dalmaciju je još u 19. stoljeću, s određenim zakašnjenjem, zahvatio val nacionalnih ideologija. Nacija i nacionalizam su se realizirali kroz različite identitete. Na ovom razmjerno malom području u drugoj polovici 19. stoljeća možemo razlikovati čak pet identitetskih koncepcija koje su neko vrijeme koegzistirale: ilirska, dalmatinsko-hrvatskonacionalna, srpskonacionalna, slavodalmatinska te italodalmatinska, u kojoj se javljaju i ekskluzivno talijanske koncepcije. U znanosti se raspravlja o tome u kojoj se mjeri neki nazivi mogu shvatiti kao izraz nacionalne identifikacije, a u kojoj kao isticanje regionalne pripadnosti.

– No svi ti različiti dalmatinski identiteti nisu te 1918. bili jednako snažni?

– Na području Dalmacije uoči ulaska u jugoslavensku državu tri su procesa „nation-buildinga“ dovršena. Nailazimo na dovršene procese izgradnje hrvatskog, srpskog i talijanskog nacionalnog identiteta, dok su ostala dva procesa – ilirsko/jugoslavenska i slavensko-dalmatinska nacionalna identifikacija – zbog svojih nedorečenosti ostala nedovršena. Mnogi radovi na temu pojave modernog nacionalizma na području Austro-Ugarske zaključuju da je etno-nacionalizam društvenu elitu Habsburške Monarhije podijelio u nacije zasnovane na shvaćanju nacionalnog identiteta kao jezično-kulturnog identiteta. U dijelu Austro-Ugarskog Carstva gdje su Hrvati živjeli izmiješani s drugim „štokavskim” Slavenima, ključnu ulogu u oblikovanju nacionalnih identiteta imala je i vjeroispovijest.

– Opisujući ozračje propasti Austro-Ugarske, kažete da je u Dalmaciji vladalo „gotovo jednodušno uvjerenje o potrebi stvaranja jugoslavenske države“ i da se prilikom ujedinjenja „u velikom broju dalmatinskih općina slavilo“. Kako današnjim Dalmatincima objasniti to oduševljenje predaka Jugoslavijom?

– Moramo pokušati razumjeti ondašnji politički kontekst. Tadašnji glavni urednik splitskog dnevnika „Novo doba“, Vinko Kisić, atmosferu u danima propasti Austro-Ugarske upečatljivo je opisao kao „delirij oduševljenja“. Ideja narodnog jedinstva ili jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Iz onodobnog tiska i drugih vrela stječe se dojam da su intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali da će maglovito „jugoslavenstvo“ riješiti sve goruće probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo i vlastita država pospješiti modernizaciju društva opčinila je mnoge mlade intelektualce.

No valja naglasiti da je ključan bio poraz Austro-Ugarske, tj. odluka velikih zapadnih sila o razgrađivanju višenacionalne Monarhije. Dalmacija je ušla u jugoslavensku državu emocionalno ogorčena na Austro-Ugarsku, uplašena talijanskom opasnošću. U očima mnogih Austro-Ugarska nije pokazala da može riješiti nacionalno pitanje na zadovoljstvo svojih slavenskih naroda, a ni razvojne probleme u svojoj perifernoj pokrajini Dalmaciji. Svijest o vlastitu perifernom položaju, prvo među obrazovanijim slojevima, potaknula je i u Dalmaciji ideje o nacionalnoj emancipaciji. Strah od talijanskih teritorijalnih presizanja bio je realan, što pokazuje talijanska okupacija dalmatinskih područja nakon završetka rata.

– Navodite kako je po carskom popisu iz 1910. Dalmacija bila najzaostalija austrijska pokrajina, pa je sigurno i to utjecalo na pozitivan stav Dalmatinaca prema stvaranju Jugoslavije. U knjizi naglašavate da je dalmatinski težak i nakon Prvog svjetskog rata živio na rubu gladi?

– Sigurno nema mjesta idealiziranju svakodnevice dalmatinskih težaka u prvoj polovici 20. stoljeća, jer ako je vjerovati svjedočanstvima i ostalim vrelima, taj je život za veliku većinu u svim dijelovima Dalmacije, u otočnim, priobalnim i zagorskim područjima, bio mukotrpan i težak. Propast vinograda uništenih filokserom i nemogućnost njihove obnove zbog nedostatka novca imali su teške posljedice za mnoge. Porezna presija, inflacija, lihvarenje od strane privatnih kreditora, kojima su mnogi pribjegavali da bi nekako prebrodili nerodnu godinu, uvukli su mnoge seljake u vrtlog dugova koje više nisu mogli vraćati, pa je prezaduženost postala masovni fenomen. Nesumnjivo su životni uvjeti i socijalni položaj dalmatinskog težaka u poratnim godinama bili teški.

Slabo učinkovita i nerentabilna poljoprivreda, te gospodarstvo koje nije moglo pratiti modernizacijski tempo kapitalističkih ekonomija, ukazuju na problem nedovoljne produktivnosti rada, manjka kapitala i nepostojanja razvijenog tržišta za vlastite proizvode, što je rezultiralo sveopćim siromaštvom koje je u nekim dijelovima Dalmacije poprimalo drastične razmjere, uključujući povremeno i umiranje od gladi ili njenih posljedica na selu. U tim prilikama dolazi nakon 1918. do socijalne i nacionalne mobilizacije sela. Seljaci nisu više samo pasivni promatrači dubokih društvenih promjena koje se odvijaju pred njihovim očima, već nastoje artikulirati i svoje interese. Uzlet zadrugarstva, recimo, može se tumačiti kao reakcija dalmatinskih težaka i pokušaj da svoj položaj ipak poprave, nakon što je postalo izvjesno da tradicionalni način privređivanja mnogima više ne jamči opstanak.

– Pišete da se dalmatinski seljak teško navikavao na kapitalizam?

– Rekao bih da je seljacima prilagodba na robni i kapitalistički način razmišljanja predstavljala izniman problem, što je uvelike kočilo proces modernizacije poljoprivrede. Seljacima je predodžba da njihovi proizvodi ulaze u tržišnu i monetarnu sferu bila strana. Treba istaknuti i veliku usitnjenost posjeda, tj. male i kvalitetom slabe površine obradive zemlje, te nedovoljna investicijska ulaganja države. Nakon Prvog svjetskog rata prinosi žitarica u Dalmaciji čak su i u rodnijim godinama bili daleko ispod europskog prosjeka. Ukratko, govorimo o izostaloj modernizaciji poljoprivrede. U Dalmaciji se zemlja tada još uvijek obrađivala tradicionalnim tehnikama.

Međutim, ponašanje dalmatinskih težaka nipošto nije bilo iracionalno samo zato jer se nije uklapalo u očekivanja kapitalističke proizvodnje, koja je na prvo mjesto stavljala rentabilnost. U knjizi je predstavljen model kognitivnih struktura tradicionalnog seljačkog društva antropologa Georgea Fostera, koji opisuje „predmoderni” seljački mentalitet. Mislim da je taj model koristan i za razumijevanje ponašanja dalmatinskih težaka.

– Iznosite da je 1918. čak i Hrvatska pučka stranka, izrasla iz Hrvatskog katoličkog pokreta, podržavala jugoslavensku ideju. Kad se to oduševljenje novom državom pretvorilo u razočaranje? U narodnoj svijesti kao prekretnica se uzima ubojstvo Stjepana Radića 1928. u beogradskoj Skupštini, no vi pokazujete da je do sloma dalmatinskih i hrvatskih iluzija o karađorđevićevskoj Jugoslaviji došlo i puno ranije?

– U prvim godinama jugoslavenske države Hrvatska pučka stranka igrala je u Dalmaciji zapaženu ulogu, a tada je obilježava jugoslavenska orijentacija. No ubrzo dolazi do sloma politike katoličkog jugoslavenstva i na izborima 1923. i 1925. HPS u hrvatskim zemljama nije dobila nijedan mandat. To je odraz činjenice da je brzo nakon ujedinjenja uslijedila razočaranost političkom i društvenom zbiljom u novostvorenoj državi, te je ideja jugoslavenstva i u Dalmaciji doživjela potpuni poraz. Realnost u toj državi uskoro izaziva snažno protivljenje unitarističkom i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države.

Inače, atentat na Radića zasigurno označava definitivnu prekretnicu. Tada pjesnik Ante Tresić-Pavičić piše da „nikad mržnja među Srbima i Hrvatima nije bila tako duboka i opasna“. Jugoslavenski eksperiment očigledno je bio propao, a problemi Dalmacije i nakon deset godina krnjeg parlamentarizma u jugoslavenskoj državi ostali su isti. „Novo doba“ i dalje je pisalo o pitanju gladi u Dalmaciji. Za veliku većinu stanovnika primorja, otoka i Zagore životne prilike u jugoslavenskoj državi nisu se promijenile nabolje. Postalo je očito da se zamišljena „jugoslavenska sinteza“ ispostavila kao tlapnja, i da Srbi, Hrvati i Slovenci nipošto nisu tri plemena jednog naroda, već zasebne nacije.

– U tim okolnostima većina hrvatskog naroda u Dalmaciji okreće se HSS-u?

– Pobjeda HSS-a u Dalmaciji 1923. šokirala je pristaše jugoslavenske opcije u gradovima. Značenje Radićeve pobjede u Dalmaciji doista se može opisati kao hrvatski seljački republikanski plebiscit. Među glavnim mislima Stjepana Radića bila je i ova, koja će se tijekom međuratnog razdoblja afirmirati u najširim slojevima hrvatskog društva: „Iz prava hrvatskog seljačkog naroda da sâm sobom vlada slijedi logičnom nuždom i pravo tog naroda na svoju slobodnu državu Hrvatsku.“ Prihvaćanje modernog hrvatskog identiteta u najširim društvenim slojevima usko je povezano s upornom borbom seljačke stranke za nacionalna i socijalna prava seljaštva.

– Kao jedan od faktora koji su generirali nestabilnost prve Jugoslavije navodite i „složeni odnos Pravoslavne i Katoličke Crkve u međuratnom razdoblju u Dalmaciji“, koji je osobito utjecao na odnos između Hrvata i Srba?

– I primjer Dalmacije pokazuje da su različiti položaji Katoličke i Pravoslavne crkve utjecali na zaoštravanje odnosa u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. U novoj državnoj multireligijskoj i multinacionalnoj tvorevini, u kojoj je većinski narod bio srpski, dominantna vjerska organizacija bila je Srpska pravoslavna Crkva, a pravoslavlje ujedno vjera vladajuće dinastije Karađorđević. Beogradski povjesničar Branko Petranović zasigurno je bio u pravu kad je SPC nazvao „nosivim stupom“ srpstva, i u njenim redovima prepoznao rašireno uvjerenje da su Srbi „izabrana nacija“, a pravoslavlje „autentična vjera“ s nacionalnom organizacijom svoje crkve.

SPC je često naglašavao privrženost državi i molio za kralja i dinastiju Karađorđevića. Pogledamo li, primjerice, poslanice tadašnjeg episkopa dalmatinskog Irineja, ne čudi da su ih mnogi Hrvati tumačili ne samo kao vjerske nego i kao političke stavove. Patrijarha Varnavu, školovanog u Rusiji, držalo se bliskog shvaćanju da „pravi Slaven” ne može biti katolik. Vrhunac protukatoličkog raspoloženja donijela je patrijarhova Uskrsna poslanica 1931. u kojoj je žestoko napao katolicizam, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Katoličkoj crkvi.

– Pišete da je u tom razdoblju „socijalna diferenciranost u dalmatinskom zaleđu bila još manja nego inače u pokrajini.“ A govoreći o žalbama seljaka vlastima Banovine Hrvatske oko problema agrarne reforme početkom 1941. godine – dakle tek koji mjesec uoči rata – navodite da su na dalmatinskom selu vladali dobri međunacionalni odnosi i da je mnogo puta „neki Ivan svjedočio za nekog Jovana i neki Stevan za nekog Stipu“. Je li baš ta socijalna neizdiferenciranost omogućila hrvatskim i srpskim seljacima da zajedno žive bez mržnje? Je li ih povijesno zbližavao baš taj isti način života?

– Da, mislim da se to za veliku većinu može reći – kao što je na političkom planu prečanska Seljačko-Demokratska koalicija Radić-Pribićević sve do Drugog svjetskog rata ostala stabilna. S aspekta društvene povijesti čini mi se bitnim naglasiti kako su se „moderni“ nacionalni i socijalni programi koji su pokušavali prodrijeti u seljaštvo suočavali s postojećim obrascima života na selu, s baštinjenim stukturama, normama i sustavom vrijednosti, koji su bili čvrsto ukorijenjeni u lokalnim zajednicama. Dalmatinsko selo dugo je pružalo otpor modernizacijskim promjenama koje su stizale izvana.

Politički lom nakon Prvog svjetskog rata i očekivanja koja je izazvao odražavali su se i među seljaštvom. Ali nove političke okolnosti zasigurno nisu „preko noći“ poništile odnose moći i način života unutar seoskih zajednica. Sociološka istraživanja utvrdila su postojanje egalitarnih i hijerarhijskih momenata unutar tih zajednica. Svijet sela, na kojem je živjela velika većina dalmatinskog stanovništva, primarno je bio fokusiran na unutarnje odnose, a novine i promjene – kao što su socijalni ili nacionalni programi i ideologije – stizali su od pojedinaca i struktura koji su dolazili izvana.

Društveni mikrokozmos sela, sa svojom znatno manje izraženom podjelom rada i manje diferenciranom stratifikacijom, vodio se u skladu s normama i obrascima ponašanja koja su bila prihvaćena u zajednici. Od svakodnevnih običaja do svetkovina, zajednički život u zajednici u kojoj je svatko svakog poznavao, kao i upućenost na uzajamno pomaganje kod mnogih većih poduhvata, strukturirali su život u skladu s matricama ponašanja koja su slijedila vlastita i kolektivna iskustva te ustaljen i prokušan način „kako se stvari rade“. Držanje do tih normi i obrazaca ponašanja dugo je jamčilo opstanak.

– O kulturnim razlikama unutar tadašnje Dalmacije velite da analiza izvora „mnogo manje upućuje na nacionalne razlike, a mnogo više na one socijalnog tipa, između datosti života u gradovima i na selu, između primorja i zaleđa“. Dok je dalmatinsko selo gladovalo, Split se tada prilično razvio?

– Razlike između života u gradu i na selu bile su velike. Na planu društvenog razvoja međuratno razdoblje je dio dugotrajnijeg razdoblja opće modernizacije, a ti su procesi bili mnogo izraženiji u gradskim sredinama: elektrifikacija, izgradnja gradske infrastrukture, novih prometnica i željezničkih pruga, porast lučkog prometa, primjerice, bili su temelji gospodarskog napretka Splita, koji je između 1921. i 1931. više nego udvostručio broj stanovnika.

Najrazvijenija industrijska grana na širem splitskom području nakon Prvog svjetskog rata bila je cementna industrija – s tvornicama u Solinu i Kaštel Sućurcu, uz one u gradu – brodogradnja, prehrambena industrija, industrija bezalkoholnih i alkoholnih pića. Promjene u svakodnevnom životu nakon Prvog svjetskog rata često se opisuju sintagmom „lude splitske godine”, a tu je prisutnost američkih mornara zasigurno bio utjecajan faktor. U međuratnom su Splitu djelovali mnogi umjetnici, a Split je nedvojbeno postao ne samo političko i gospodarsko nego i kulturno središte Dalmacije.

– Navodite da je samo tijekom 1924. i 1925. uhapšeno stotine dalmatinskih radnika pod sumnjom da su komunisti, od kojih su mnogi osuđeni na višegodišnje robije. Je li u međuratnoj Dalmaciji beogradski režim najviše progonio komuniste?

– Represija je pogađala sve koje je beogradski režim smatrao opasnima. Dalmacija je 1918. politički bila podijeljena između pristaša jugoslavenskog unitarizma i hrvatski nacionalno orijentiranih stranaka, među kojima je HSS ubrzo postala najjačom u Dalmaciji, ali komunisti su također bili jaki. Prije zabrane njihove stranke 1920. bili su treća snaga u Dalmaciji kao i u državi, osvojivši i neka općinska vijeća, poput Trogira. Činjenica je i da su u Splitu na Općinskim izborima 1926. komunisti dobili izbore. U knjizi citiram pisanje Borbe i Okovanog radnika prema kojem je u Dalmaciji uhićeno 557 radnika za koje se sumnjalo da su komunisti. Vijesti o hapšenjima i pretresima mogu se često naći u lokalnom tisku.

– Koji su slojevi dalmatinskog stanovništva glasali za komuniste?

– Kod spomenutih Općinskih izbora 1926. komunisti su u Splitu, od ukupno 5792, dobili 1267 glasova, a najviše je simpatizera KP bilo u Vranjicu, Kučinama, Mravincima i Žrnovnici, gdje je živjelo mnogo radnika cementne industrije. Držim da se to može tumačiti kao dokaz sve većeg nezadovoljstva prilikama i male vjere među radnicima da će država riješiti socijalno pitanje, koje se sve više zaoštravalo. Stotine stranica inspekcijskih nalaza možemo sažeti riječima da su prilike na radnom mjestu u Dalmaciji tog vremena uglavnom bile katastrofalne. Iz izvora se jasno vidi u kojoj su mjeri uvjeti rada bili nehumani, a primanja radnika jako niska. Kvalificirani radnici zarađivali su između 20 i 30 dinara na dan, a sindikalni aktivisti tvrdili su da se za jednu radničku nadnicu može kupiti samo polovica robe koja se za jednu nadnicu mogla kupiti 1914. godine.

– To je, dakle, bilo plodno tlo za razvoj revolucionarnog radničkog pokreta?

– U pogledu socijalnih uvjeta života u Dalmaciji čini se znakovitim da je za njih Tito smatrao da se radi o „najboljim uslovima u našoj zemlji“ za partijski rad i dizanje komunističke revolucije. No politička borba komunista nije se odvijala kako je Partija zamišljala i nije ispunjavala očekivanja da će nakon ruske revolucije slijediti revolucije širom Europe. U praksi se čini da su u međuratnom razdoblju jače od revolucionarnog radničkog pokreta bile reformističke pozicije, koje su zastupali drugi sindikati i strukovni savezi. Na to je utjecala i represija koja je u međuratnom razdoblju doista teško pogodila KP: u internoj korespondenciji mogu se naći procjene da se u mnogim područjima Partija svela na sektu, pa su komunistički funkcionari priznavali da je agitacija HSS-a zahvaćala mnogo šire slojeve nego je to uspijevalo KPJ. Samostalna seljačka republika mnogima je bila prihvatljivija vizija od sovjetske republike.

U jednom pismu iz 1935. dalmatinski partijci iznose drugovima u CK da je „nesumnjivo ogromna većina hrvatskog naroda u Dalmaciji pod uticajem HSS-a“, koji se nalazi u „opoziciji prema beogradskom velikosrpskom režimu“, a čije se „pristaše progonilo i progoni“. Vođe dalmatinskih komunista Vicko Jelaska, Ivo Baljkas i Ivo Marić smatrali su da se treba svrstati uz HSS-ovu artikulaciju širokog hrvatskog nezadovoljstva prilikama u centralističkoj Jugoslaviji, što se u vodstvu KP doživljavalo kao frakcionaštvo i neposluh. Konačno vođa dalmatinskih komunista postaje Vicko Krstulović, koji je partijskom vodstvu više odgovarao.

– Knjiga završava 1941. godinom, kad Drugi svjetski rat stiže na ove prostore. Pišete da je HSS kao najjača hrvatska stranka „doživjela potpuni raspad i time svoj povijesni poraz“?

– Uspostava Banovine Hrvatske, kojom se pokušalo riješiti „hrvatsko pitanje“, u pasivnim krajevima – kakva je u biti bila cijela Dalmacija – nije donijela neko osjetno poboljšanje. U knjizi se iznosi zaključak da je HSS počeo gubiti ono što je tijekom cijelog međuratnog razdoblja uglavnom imao, a to je bila neupitna podrška velike većine hrvatskog sela. HSS je s jedne strane bio neprijeporni politički vladar, ali se još nije bio učvrstio u novoj ulozi, dok je KPJ usprkos frakcijskim borbama dobro znala iskoristiti sve veće ekonomske teškoće za širenje svog utjecaja. Također se mora ustvrditi da su ostaci ostataka bivših režimskih i jugoslavenskih stranaka, JRZ-a i JNS-a, očitovale sve otvorenije velikosrpske tendencije.

– Nije li HSS doživio raspad i poraz zato što je u tom kritičnom času zakazao, pošto nije pozvao narod na ustanak, pa je to morala učiniti Komunistička partija, dok su vođe HSS-a pozvale narod da se sakrije ispod stola? Mislim na onu Mačekovu: „Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom“?

– Nad tadašnji javni diskurs bila se nadvila tamna sjena onoga što će uslijediti. Sve su se više javno zagovarali sve radikalniji nacionalistički stavovi. Ono što se nakon 10. travnja i u nekim HSS-ovskim novinama proglašavalo „najvećim danom“ hrvatskog naroda – koji je tobože donio „zlatnu slobodu i državnu samostalnost“, a svanuo je „na ruševinama trulog i arogantnog srpskog šovinizma“ – ispostavilo se kao početak ustaške strahovlade i jednog krvavog kolaboracionističkog i terorističkog režima, obilježenog genocidnim postupanjem prema Srbima, Romima i Židovima te masovnim ubojstvima onih koji su smatrani neprijateljima režima.

Kad je 10. travnja 1941., nakon Kvaternikova proglašenja NDH, na radiju pročitana Mačekova izjava u kojoj je vođa HSS-a i potpredsjednik kraljevske jugoslavenske Vlade pozivao „sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava“, to je zasigurno dalo vjetar u leđa okupacijskim i kvislinškim snagama. Naputak koji je Maček dao pristašama i cijelom hrvatskom narodu, da „iskreno surađuju s novom narodnom vladom“ – kako je nazvana ustaška vlast – imao je izvanredno značenje i utjecao je na ponašanje članova i pristaša HSS-a. Posebno se to odnosilo na oružane članove formacije Hrvatske seljačke i građanske zaštite, na koje se nova ustaška vlast u tim prvim danima nakon njemačke okupacije mogla osloniti.

Konačno, 11. lipnja 1941. ustaški režim zabranio je Hrvatsku seljačku stranku, a Maček i drugi istaknuti predstavnici stranke su internirani. Dio vodstva surađivao je u emigraciji i dalje s kraljevskom jugoslavenskom vladom. Od 87 narodnih zastupnika HSS-a, 22 je pristupilo ustaškom pokretu. Lijevo krilo stranke sudjelovalo je u narodnooslobodilačkoj borbi na strani partizanskog pokreta.

– Iako komunistima u Splitu i Dalmaciji posvećujete nekoliko stranica, dojam je da ih ne vidite kao osobitu važnu političku snagu u tom međuratnom razdoblju. Kako tumačite da se 1941. i kasnije narod Dalmacije tako masovno odazvao komunističkom pozivu na ustanak protiv fašizma, što i sami notirate?

– I za Dalmaciju će se Drugi svjetski rat pokazati najkrvavijim razdobljem njene povijesti. Raspoloživi izvori jasno govore da je većina ljudi u Dalmaciji u svim fazama ratne kataklizme pokazala antifašističko opredjeljenje, o čemu svjedoči i velik broj poginulih boraca i žrtava fašističkog terora u Dalmaciji. U masovnost otpora teško da može biti osnovane sumnje. Povijesni razvoj i iskustvo Dalmacije nakon Prvog svjetskog rata i u međuratnom razdoblju nude pregršt razloga koji objašnjavaju zašto je otpor fašističkoj okupaciji upravo u Dalmaciji bio tako odlučan, a i zašto su parole koje su obećavale novu, pravedniju i bolju budućnost te nacionalnu i socijalnu emancipaciju, nailazile na podršku.

Kako pišem u knjizi, većina se nije svrstavala ni na jednu stranu, ali se našla pred izazovom preživljavanja u uvjetima brutalnog i bespoštednog ideologiziranog rata. U krvavom i nemilosrdnom sukobu najekstremnijih oblika suprotstavljenih nacionalizama, vanjskih i unutarnjih, čvrsto organizirana boljševička Komunistička partija pod vodstvom Josipa Broza Tita, čiji se kult stvarao još za rata, iskoristila je situaciju da se stavi na čelo otpora. Partizanski pokret i narodnooslobodilačka vojska predstavljala se kao jedina snaga koja zagovara suživot i koja se gerilskim metodama pod parolom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ beskompromisno borila protiv okupatorskih snaga i njenih domaćih saveznika, suspregnuvši se od otvorena pokazivanja svoje ideologije i planova kakav će režim uspostaviti poslije rata.

Naizgled se boreći za novu jugoslavensku zajednicu na federalnim i demokratskim temeljima, Komunistička partija svejedno se istodobno obračunavala sa svima koji su smatrani klasnim neprijateljima i prijetnjom za revoluciju. Naposljetku je Dalmacija dočekala oslobođenje od okupacijskog i ustaškog režima u jesen 1944. godine, ali Drugi svjetski rat i njegov ishod tema su za drugu knjigu.

Đavo u Varšavi

DANAŠNJA EUROPA: U FRANCUSKOJ MACRON UPOZORAVA NA VRAGA, A VRAG ISTODOBNO HODA POLJSKOM

Tko je htio, u nedjelju je vidio sudbinu Europe u izravnom prijenostu. Točnije, u dva simultana izravna prijenosa: dok je na svečanosti u Parizu francuski predsjednik Emmanuel Macron upozoravao da Europi smrtonosno prijeti bauk nacionalizma, na svečanosti u Varšavi taj je bauk marširao u prvim redovima.

U Parizu su se, na proslavi 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, okupili lideri 84 države, kako bi u jeku uspona radikalne desnice demonstrirali odlučnost da se svjetski rat ne ponovi. A u Varšavi se, na proslavi 100. godišnjice nezavisnosti Poljske, okupilo 200.000 ljudi, na događaju koji su organizatori nazvali „najvećim desničarskim okupljanjem u Europi“, gdje su uz poljske ultradesničare došli i članovi neofašističkih grupa iz drugih europskih zemalja.

U Parizu je Macron pred Slavolukom pobjede izrazio strahove milijuna današnjih građana Europe. Rekao je da se „nekadašnji demoni ponovno bude“, ukazao da „nove ideologije manipuliraju vjerama“ i opomenuo da „povijest prijeti da će ponovno krenuti tragičnim tijekom“.

U isto vrijeme, tisuću i pol kilometra istočno, na ulicama Varšave čuli su se nacistički pozdravi, praćeni sloganom „Poljska, bjelačka i katolička!“. Ista ikonografija varšavski je marš nezavisnosti obilježila i lani, kad su viđeni transparenti „Čista krv, bistar um“ i „Europa će biti bijela ili nenastanjena“.

Zadnja slika jedinstva

Je li ovo zadnja slika jedinstva prije nego što svijet potone ponovno u nered?“ zapitao se Macron pred svjetskim državnicima u Parizu, priznavši da živimo u svijetu koji su „oslabile mnoge krize i povrat niskih strasti nacionalizma, rasizma, antisemitizma, ekstremizma“.

Marš u Varšavi pružio je, pak, sliku jedinstva upravo tih ekstremnih nacionalista i rasista, jer su jedni uz druge s bakljama koračali članovi ekstremno desne poljske organizacije Nacionalni radikalni kamp (ONR) – koja traži etnički čistu Poljsku – i članovi talijanske neofašističke skupine Forza Nuova.

Konačno, u Parizu je Macron bio prinuđen tumačiti elementarnu razliku između domoljublja i nacionalizma, pa je kazao da je domoljublje „točno suprotnost nacionalizmu“ i da nacionalizam predstavlja „izdaju domoljublja“. Odgovor iz Varšave bio je jasan: tamo je na transparentima pisalo „Smrt neprijateljima domovine!“.

Ukratko: sve ono na što je Macron u izravnom prijenosu upozoravao u Parizu, upravo se u izravnom prijenosu događalo u Varšavi. Francuski predsjednik je opominjao da oko nas promiču uvodni prizori velikog rata, već viđeni u povijesti, a onda smo istog dana, samo koji sat kasnije, te prizore vidjeli materijalizirane u glavnom gradu Poljske.

Okidači za ratove

Dijelu građana Macronova upozorenja mogu izgledati pretjerana, kao što im i prizori iz Varšave neće pobuditi poseban oprez, jer ih drže tek izrazom domoljublja ili blagog nacionalizma, a fašističko nasilje smatraju marginalnim. Problem s ovakvim skupovima je to što na taj način fašizam ulazi u mainstream. Baš se to u nedjelju dogodilo Poljskoj, automatski i Europskoj uniji: u jednoj zemlji članici fašizam je u izravnom prijenosu ušao u mainstream.

I lani je Europa ostala šokirana na prizore, transparente i slogane s marša nezavisnosti u Varšavi, ali ove godine je stvar dobila novu dimenziju. Lani je marš organizirala krajnja desnica bez uplitanja poljske države, a ove je godine državni vrh postao suorganizator: pored ekstremista marširali su i predsjednik Andrzej Duda, premijer Mateusz Morawiecki i lider vladajuće stranke (PiS) Jaroslaw Kaczynski, čime je marš radikalne desnice pretvoren u državni skup.

Jedan od problema s nacionalizmom je njegova ekspanzivna priroda: ako se ne zauzda, tek je pitanje vremena kad će se sudariti sa susjednim nacionalizmom, a onda počinje ono o čemu govori Macron: tako su počela oba svjetska rata. No francuski predsjednik nije mislio samo na europske nacionalizme – žaoka mu je bila uperena i na rastući američki nacionalizam koji promovira aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump.

Nedavno je, naime, Macron javno pozvao na stvaranje zajedničke europske vojske, obrazlažući to nuždom da se Europa zaštiti od potencijalnih neprijatelja – Rusije, Kine i Amerike. Svrstavanje SAD-a u tu ladicu Macron je objasnio upravo novom američkom nacionalističkom politikom, baziranom na prijetnjama i trgovačkim ucjenama.

U tom smislu, okidač za budući rat mogao bi biti već i eventualni raspad EU, koja je i nastala kao prevencija budućih ratova na tlu Europe. Varšavski marš, na kojem su radikalni desničari palili EU zastave, sigurno nije doprinio jedinstvu Starog kontinenta.

Slobodna Dalmacija 14.11.2018

Ubijanje ustaša nije genocid nad Hrvatima

Slobodna Dalmacija – 9.11.2018

POVJESNIČAR HRVOJE KLASIĆ RASKRINKAVA PATOLOŠKU REVIZIJU POVIJESTI STJEPANA LOZE

Već od 1941. Hrvati se masovno uključuju u partizane, a nakon pada Italije čine većinu u partizanskom pokretu u NDH, pa po Lozi ispada da su Hrvati činili genocid nad Hrvatima. Prema Lozi, ubijati ustaše znači genocid nad Hrvatima

Jedne večeri prije par godina, taman u vrijeme kad je ludilo revizionizma u Hrvatskoj dobilo naročiti zamah i ispod kamenja počeli izgmizavati likovi kojima je antifašizam floskula, potpisani novinar sjedio je u ovećem društvu koje je komentiralo upravo tu temu. Najstariji od nas, jedini čovjek za stolom koji se sjećao Drugog svjetskog rata i neviđenih ustaških zločina, u jednom je času rekao rečenicu koju nisam uspio zaboraviti: „Još malo i pojavit će se ljudi s doktorskim titulama koji će tvrditi da u NDH nisu ustaše napravile genocid nad Srbima, nego Srbi nad Hrvatima.“

Svi smo se nasmijali, misleći da se veteran šegači i da aktualno društveno ludilo samo tjera do apsurda. No bio je u pravu: prošlog tjedna, na ovim istim stranicama, splitski povjesničar dr. Stjepan Lozo akrobatskim je stilom iznio baš tu tezu – da su u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a potom optužili ustaše za genocid nad njima.

U bizarnom skoku s motkom preko jedine povijesti koja se u realnosti dogodila, Lozo je ponudio alternativnu, izmaštanu povijest Drugog svjetskog rata i zločinačke NDH. Pritom to svoje „ispravljanje krivih Drina o NDH“ nije iznio u mamurluku nakon neprospavane alkoholne noći, već nakon 15 godina prikupljanja građe i četiri godine pisanja knjige „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“, koju je upravo dovršio.

Među ostalim, u razgovoru za Slobodnu požalio se kako „nije zdravo napisati ovakvu knjigu“, jer je tokom pisanja narušio zdravlje, oslabio vid, izgubio „neke vještine i memoriju osobnog života“, financijski se devastirao i ostao bez kompletnog društvenog života. No te neljudske žrtve splitski je povjesničar podnio nadljudskom snagom, sve kako bi nas uvjerio da zločinačka NDH nije bila zločinačka.

Lozin intervju privukao je pažnju cinika, koji su iskreno zažalili što je Lozi nakon četiri godine pisanja knjige skrhano zdravlje. Jer, vele oni, da je imao još četiri godine, mogao je dokazati da su američki Indijanci počinili genocid nad bijelcima, a ne obrnuto, kako se dosad mislilo. A da je imao još četiri godine, mogao je raskrinkati stari mit o Hitleru i dokazati da su u Trećem Reichu zapravo Židovi počinili genocid nad Nijemcima.

No, kako se kaže, zdravlje prije svega. Stoga smo, u cilju zaštite mentalnog zdravlja čitatelja, o Lozinim revizionističkim idejama razgovarali s jednim od najcjenjenijih hrvatskih povjesničara mlađe i srednje generacije dr. Hrvojem Klasićem, profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje kolegije iz hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća.

– Jeste li čitali intervju dr. Loze?

– Jesam. I apsolutno se slažem s jednom konstatacijom tog gospodina – da nije bilo zdravo napisati ovu knjigu. S tim se slažem, i s apsolutno ničim drugim.

– Od čega da počnemo?

– Prije svega, Lozo u intervjuu ne navodi apsolutno niti jedan nepoznati dokument, odnosno dokument koji nama povjesničarima nije poznat od trenutka kad je nastao. I ne samo to – radi se o dokumentima koji su u vrijeme socijalizma bili objavljeni.

– Lozo zapravo spominje samo dva dokumenta na kojima gradi cijelu priču: spis „Homogena Srbija“ četničkog ideologa Stevana Moljevića i „Valerijanov memorandum“ Srpske pravoslavne crkve. Kažite nam nešto o tim dokumentima.

Stevan Moljević je više nego poznat čovjek, savjetnik i suradnik Draže Mihailovića, a njegovo djelo „Homogena Srbija“ je objavljen i svima poznat dokument. U tom dokumentu Moljević govori o potrebi stvaranja homogene i velike Srbije, pri čemu zagovara da se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj premjesti u Srbiju, a hrvatsko stanovništvo u Srbiji prebaci u Hrvatsku. To je projekt potpuno nebitnog čovjeka koji niti se ostvario, niti je imao utjecaj na povijesne događaje.

– A što je „Valerijanov memorandum“?

– To je također poznata stvar, o kojoj se pisalo prije dosta godina. Podsjetit ću Lozu na barem tri autora koji su pisali o tome: Franjo Tuđman, Jozo Tomašević, Jure Krišto. Radi se o memorandumu za koji nije pouzdano utvrđeno tko ga je sastavio unutar Srpske pravoslavne crkve, a sumnja se na tadašnjeg šumadijskog episkopa Valerijana Stefanovića. Memorandum je nastao tako što su vođeni razgovori s ljudima koji su u Beograd dolazili s područja NDH i koji su iznosili užasna iskustva Srba pod ustaškim režimom.

Čak ni istraživači koje sam spomenuo nemaju dokaza tko je autor memoranduma, što je zapravo nebitno, jer u tom dokumentu se ne poziva ni na kakav genocid nad Hrvatima, nego se konstatiraju brojke stradalih Srba u NDH. O tim brojkama se može razgovarati i one su možda u nekim dijelovima proizvoljne, ali je dokument služio da se svjetska javnost upozori na stradanje srpskog naroda u NDH.

– Dobro, kako iz ta dva dokumenta proizlazi da su Srbi napravili genocid nad Hrvatima u NDH?

– Ne proizlazi nikako. Da ponovim: ne radi se ni o kakvim novim otkrićima niti planovima koji dokazuju genocid Srba nad Hrvatima u NDH. To je potpuna besmislica i izmišljotina. S jedne strane imamo ta dva dokumenta koje nam Lozo iznosi kao veliko otkriće i dokaz navodnog genocida nad Hrvatima, a s druge strane imamo ustašku praksu i činjenice.

– Možemo li malo o toj praksi i tim činjenicama?

– Praksu ustaškog pokreta ustaše su dobro potkrijepili stotinama dokumenata i zakonskim rješenjima, iz kojih je vidljivo da je cilj ustaškog pokreta protjerati i istrijebiti Srbe, Židove i Rome, kako bi se izgradila etnički čista Hrvatska. Svaki povjesničar koji je ikad ušao u arhiv i bavio se dokumentima nastalima u NDH, naći će te dokumente koji ukazuju na bit ustaškog zločina. A činjenice govore da je više od 300.000 Srba koji su živjeli u NDH ubijeno samo zato što su bili Srbi, i da ih je sigurno još 100.000 protjerano iz NDH. Pa ne znam onda, na temelju svega ovoga, tko je počinio genocid nad kime.

– Iz Lozina intervjua neupućen bi čitatelj pomislio da su hrvatski Srbi 1941. na Moljevićev poziv listom otišli u četnike kako bi počinili genocid nad Hrvatima i ostvarili san o Velikoj Srbiji?

– Ne samo što Lozo te Moljevićeve ideje pripisuje svim Srbima, pa čak i partizanima – što je poseban nonsens – nego on interpretira te dokumente kao da su ostvareni. Prije svega, ako govorimo o Moljevićevoj „Homogenoj Srbiji“, valjda nikome nije tajna da su zadnjih 150 godina postojali velikosrpski ideolozi. To nije sporno, ali niti je četnički pokret bio u prilici to provesti, niti je to provedeno. A kao drugo, što ćemo sa Srbima koji do 1943. na području NDH čine većinu u partizanskom pokretu? Njima očito Moljević nije puno značio.

– Ali Lozo tvrdi da su genocid nad Hrvatima počinili i partizani, a ne samo četnici?

– Pošto zna da veliki dio hrvatskih Srba nije otišao u četnike nego u partizane, Lozo onda i partizane uvlači kao počinitelje tog navodnog genocida nad Hrvatima, čime upada u drugu logičku klopku. Naime, već od početka rata Hrvati se masovno uključuju u partizane – Prvi partizanski odred sastavljen je 99 posto od Hrvata – a nakon pada Italije 1943. Hrvati čine većinu u partizanskom pokretu u NDH, pa onda po Lozi ispada da su Hrvati činili genocid nad Hrvatima. Prema Lozi, ubijati ustaše znači genocid nad Hrvatima. To je isto kao reći da je nakon Bleiburga počinjen genocid nad Hrvatima.

– Kako mislite?

– Nema spora da su nakon rata i na Bleiburgu počinjeni zločini, ali je ključno to što nitko od strane partizana nije ubijen zato što je bio Hrvat, nego zato što je bio ustaša ili kolaboracionist.

– Prema Lozi, do ljeta 1941. „ustaše nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima“. Štoviše, kao „prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH“ označava pokolj Hrvata u selu Avtovcu, koji su četnici počinili 28. lipnja 1941. godine. No zar ustaški pokolji Srba nisu počeli mjesecima ranije? Recimo, prvi pokolj u Glini odvio se već početkom svibnja?

– Prvi zločini nad Srbima počinju već u travnju, odmah po ustaškom preuzimanju vlasti. Najpoznatiji je onaj u Gudovcu kraj Bjelovara, gdje su ustaše 28. travnja strijeljali 190 bjelovarskih Srba. A još prije toga, već 15. travnja, ustaše otvaraju prvi logor za Srbe, Danicu kod Koprivnice. Onda kreću „akcije čišćenja“ i masovna ubijanja koja su često provođena tako da se Srbe pozivalo na pokrst – to je slučaj u Glini i na Baniji – kako bi ih se okupilo na jednom mjestu i poubijalo. To je svibanj 1941. A iz tog vremena poznate su i akcije Maksa Luburića po Lici – „čišćenje“ srpskih sela koje će rezultirati ustankom krajem srpnja u Srbu.

– Kažete da su ustaški zločini nagnali Srbe na antifašistički ustanak. Lozo veli da je bilo obrnuto, tj. da su Srbi krenuli u genocid nad Hrvatima, a da su ustaše reagirali u obrani hrvatskog naroda od tog genocida?

– Može li netko logičan shvatiti logiku Srba, kako to Lozo vidi, da oni 20 godina imaju državu, Kraljevinu Jugoslaviju, u kojoj dominiraju – što u vojsci, što kao žandari, pa i u političkom životu – i da oni onda ne iskoriste tu bogomdanu situaciju da počine genocid nad Hrvatima, nego čekaju uspostavu NDH da bi počinili taj genocid?

Dakle, nakon ovih masovnih ubojstava Srba u NDH počinje prvo neorganizirani, a zatim sve bolje organizirani otpor ustašama. Ja bih ga nazvao „borba za život“, koja je bez ikakvog spora ponekad uključivala i osvetu nad, recimo, hrvatskim selima iz kojih su dolazili ustaše koji su prije toga sudjelovali u pokolju nad Srbima. Ali moramo imati kronologiju, koja jasno kaže da su ti događaji bili reakcija na počinjene ustaške zločine, a ne nikakav dio strategije stvaranja Velike Srbije, kako sugerira Lozo.

– Kako onda nazvati iskaz da su Srbi počinili genocid nad Hrvatima u NDH?

– To je apsolutna laž. Navoditi slučajeve u kojima se srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima – pa o tome su i partizani izvještavali i upozoravali na takve pojave – kao nekakav dokaz genocida, naprosto je izvrtanje stvarnosti. To je bila osveta za već počinjene ustaške zločine i zvjerstva, koja su po mom mišljenju čak i predugo bila tolerirana, a onda je krenuo otpor koji je uključivao i osvetu, što naravno podrazumijeva i smrt vjerojatno potpuno nevinih ljudi.

– Lozo ustaše doslovno naziva „narodnom samoobranom od velikosrpskog genocida“. Kako se rasni zakoni NDH mogu smatrati spontanom „narodnom samoobranom“?

– Odmah po uspostavi NDH ustaška vlast donosi zakonske odredbe koje imaju za cilj stvaranje etnički i rasno čiste Hrvatske. I na temelju tih odredbi razmišljalo se kako taj cilj ostvariti. Ustaške vlasti zajedno s Nijemcima dogovaraju premještanje stanovništva, tako što će Nijemci protjerati dio Slovenaca iz Slovenije u Hrvatsku, a time što će prihvatiti Slovence, ustaše su od Nijemaca dobili pravo protjerati dio Srba u Srbiju. No taj plan je samo malim dijelom uspio, a još važnije je to što paralelno kreće i fizičko istrijebljenje i uništavanje hrvatskih Srba, o čemu najbolje svjedoči logor Jadovno, otvoren krajem lipnja 1941., koji je bio isključivo zadužen za istrijebljenje Srba. Taj logor će prestati funkcionirati u kolovozu, kad se otvara logor Jasenovac. Zadnji logoraši Jadovnog odlaze graditi Jasenovac.

– Drugim riječima, ubijanje Srba u NDH nije bio hir temperamentnih pojedinaca, već studiozni plan ustaške države?

– Bilo je divljih ustaša, bilo je nasumičnog ubijanja Srba, ali je to bio i državni projekt, od logorskog sustava u Gospiću do logorskog sustava u Jasenovcu. Svođenje tog masovnog organiziranog zločina na ispade pojedinaca podsjeća na teze iz onog društva za tobože trostruki logor Jasenovac, gdje se kaže da su u Jasenovcu bili zatvarani samo „djelatni protivnici NDH“, i to mahom Hrvati. To su teze koje se recikliraju i dobivaju sve luđe pojavne oblike.

– Uz Matu Suića, Petra Selema, Ljubu Bobana i Nadu Klaić, kao jednog od mentora koji mu je ucijepio „zanat i etiku povjesničara“ te kritičko mišljenje, Lozo ističe povjesničarku Mirjanu Gross. Kako je dr. Gross u doba NDH zbog židovskog porijekla bila izbačena sa studija Sveučilišta u Zagrebu i s obitelji deportirana u nacističke logore, možete li reći kako bi ona, da je živa, reagirala na činjenicu da se na nju poziva povjesničar koji otvoreno rehabilitira NDH?

– Mislim da bi se svi nabrojeni posramili kad bi pročitali Lozin intervju. Svi navedeni profesori, ali i svi studenti povijesti bi se morali sramiti što imaju ovakvog kolegu. Žao mi je što o ovim stvarima uopće moramo razgovarati, jer mislim da bi se ovakvim knjigama trebalo baviti hrvatsko pravosuđe, kao što se u razvijenom svijetu onima koji negiraju Holokaust i genocid bave predviđeni zakoni.

– Ovog tjedna u Splitu je srušen spomenik Radi Končaru, par dana nakon Lozina intervjua. Naravno da Lozo nije nalogodavac tog čina, ali mogu li njegovi javni istupi – gdje za genocid nad Hrvatima optužuje čak i Srbe partizane – ohrabriti vandalizam prema bisti hrvatskog Srbina, ratnog sekretara Komunističke partije i jednog od organizatora partizanskog ustanka?

– Ne znam je li ovaj konkretan intervju potaknuo taj čin, ali su nažalost vrlo dvosmislene, a često i otvoreno apologetske izjave hrvatskih političara i intelektualaca iz 90-ih sigurno stvorile atmosferu u kojoj je normalno porušiti preko 3000 antifašističkih spomenika i oduzeti imena ulica partizankama i partizanima koji su poginuli u ratu, a s druge strane dopustiti imenovanje ulica po ustaškim ministrima kao što su Mile Budak i Julije Makanec, ili nazvati paravojne formacije po ustaškim zapovjednicima poput Rafaela Bobana. Međutim, kao što bi Isus poručio: „Tko se mača laća, od mača će i poginuti“, pa se to očito dogodilo i ovome što je išao rušiti Radu Končara.