Zmaj više nije uspavan, a pomalo i riga vatru

U KAKVOM DRUŠTVENOM UREĐENJU ŽIVI NAJMNOGOLJUDNIJA ZEMLJA SVIJETA

Otac kineskog ekonomskog čuda je Deng Xiaoping: on je skovao termin ‘socijalizam s kineskim karakteristikama’, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarskih sila

Kineska je nacija prošla kroz veliku transformaciju, jer oni koji su postali bogati sada postaju jaki. Ova ogromna preobrazba je konkretan dokaz da Kinu možemo razviti samo kroz socijalizam s kineskim karakteristikama.“

Xi Jinping (2018.).

Jedan bauk kruži Euroazijom, pomalo i cijelim svijetom – bauk kineskog komunizma. Upadaju kosooki komunisti u desetke država na više kontinenata, bjesomučno kupuju automobilske kompanije, robotičke tvrtke, vjetrofarme i nogometne klubove, mahnito grade ceste i luke, aerodrome i mostove, plinovode i nogometne stadione, a njihovi turisti pristižu na Zapad u milijunima.

Ili je preciznije reći – bauk kineskog kapitalizma? O tome se vode debate: kakvo društveno uređenje zapravo vlada u Kini? Recimo, u nedavnom izvještaju berlinskog neovisnog think-tanka Global Public Policy Institut (GPPI), koji upozorava na rapidno rastući utjecaj Kine u Europi, pri opisu kineskog sistema komunizam i socijalizam se uopće ne spominju, već se kaže da u Kini vlada „high-tech državni kapitalizam temeljen na autoritarnom režimu”.

Kakav god taj bauk bio, svi ga se primjetno plaše. Oni koji ga zovu zmajem vele da više nije uspavan i da već pomalo riga vatru. Europski establishment kuka da su kineske državne tvrtke i banke širom Europe, osobito u zemljama istočne i južne periferije, zadnjih godina pojačale financiranje infrastrukture i investicije kako bi Peking time osigurao utjecaj na europsku politiku. Berlinski think-tank zaključuje da bi nas utjecaj Kine trebao sve zabrinuti „zbog mogućeg ugrožavanja liberalne demokracije i europskih vrijednosti“.

Kineski bauk definitivno nije onaj s kojim su Marx i Engels 1848. započeli „Komunistički manifest“, ali nije ni posve različit. Naprosto, to je tržišna ekonomija pod nadzorom Komunističke partije: „socijalistička tržišna ekonomija“. Zapadu to zvuči kao oksimoron, ali milenijima stara kineska filozofija, koju baštine i kineski komunisti, nema problem s dualnosti: ekonomija kapitalistička, kontrola komunistička. „Pola riba – pola djevojka“, rekli bi cinici.

Od maoizma do liberalizacije

Ove godine Narodna Republika Kina slavi sedamdeseti rođendan: toliko je prošlo od 1. listopada 1949., kada je Mao Ce Tung na Trgu nebeskog mira u Pekingu proglasio komunističku državu. Razorena prethodnim građanskim ratom između Maovih komunista i Čang Kaj Šekovih nacionalista – uz japansku agresiju u Drugom svjetskom ratu, koja je dodatno iscrpila zemlju – Kina je tada bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Danas, sedam dekada kasnije, Kina gravitira ekonomskim nebesima, kao službeno druga, po mnogima i prva gospodarska sila svijeta.

Više od trideset godina neprestanog ekonomskog rasta po prosječnoj stopi od deset posto omogućilo je novu stratifikaciju društva, jer je iz siromaštva izbavljeno oko 500 milijuna Kineza te je znatno ojačana srednja klasa. A na vanjskom planu Kina investira širom planeta, konstantno kupuje američki javni dug i u 65 država na tri kontinenta gradi infrastrukturu za gospodarski pothvat našeg doba, najveći međunarodni razvojni program još od Marshallova plana – suvremeni Put svile, kodnog imena „Jedan pojas, jedna cesta“.

U povijesti je malo primjera tako brzog i silovitog razvoja jednog društva. Kako se u tako kratkom roku dogodio ekonomski i društveni preobražaj takve magnitude?

Vladavina kineskih komunista može se podijeliti u dvije glavne faze: trideset godina maoizma (1949.-1976.) i četrdeset godina liberalizacije, koju je nakon Maove smrti pokrenuo ekonomski reformator Deng Xiaoping, a nastavili svi kasniji generalni sekretari Partije, ujedno i predsjednici države: i Jiang Zemin (1989.-2002.), i Hu Jintao (2002.-2012.) i današnji lider Xi Jinping, koji je na čelo Partije i države došao 2012. godine.

‘Kapitalizam nas ne bi odveo nigdje’

Tih 40 godina liberalizacije stvorilo je ekonomsko čudo. Iako je Komunistička partija nakon Maove smrti sprovela tek „ograničenu kritiku maoizma“, javno priznajući Maove revolucionarne, ratne i mirnodopske zasluge (gradnja osnove teške industrije, termonuklearna bomba, lansiranje satelita, veliki melioracijski zahvati, opismenjavanje stanovništva), neosporno je da Maova ekonomska politika, najblaže rečeno, nije osobito unaprijedila Kinu.

Njegov „Veliki skok naprijed“ završio je kao gospodarska katastrofa s milijunima gladnih, a ni Kulturna revolucija, u kojoj se surovo obračunao s reformskim krilom Partije, nije pomogla razvoju zemlje. Mao je ostavio situaciju u kojoj 1978. kineski BDP po glavi stanovnika iznosi 155 dolara, što je bilo znatno ispod čak i afričkog prosjeka, na razini Zambije. U narednih četrdeset godina taj BDP porast će pedeset puta – preklani je dosegao skoro 8000 dolara.

Ideološki otac tog ekonomskog čuda je Deng: on je i skovao termin „socijalizam s kineskim karakteristikama“, čija je provedba lansirala Kinu iz kategorije zemalja Trećeg svijeta u red vodećih svjetskih gospodarstava.

Prilikom osnutka Narodne Republike naslijedili smo od stare Kine uništeno gospodarstvo, doslovno bez industrije. (…) Neki se pitaju zašto smo izabrali socijalizam. Mi odgovaramo da smo morali zato jer kapitalizam ne bi odveo Kinu nigdje. Da smo krenuli kapitalističkim putem, ne bismo mogli ukinuti siromaštvo i nazadnost. Zato smo stalno ponavljali da moramo biti privrženi marksizmu i očuvati put socijalizma. Ali pod marksizmom smatramo marksizam koji je integriran sukladno kineskim uvjetima i pod socijalizmom mislimo na socijalizam koji je skrojen prema kineskim uvjetima i specifičnom kineskom karakteru“, napisao je Deng 1984. godine, tumačeći smjer kojim su pod njegovim vodstvom krenuli kineski komunisti.

Zamah leptirovih krila

Da bi se razumjele „kineske modifikacije marksizma“, valja znati da prema klasicima marksizma socijalističkom društvu mora prethoditi snažno razvijen kapitalistički sustav, no Kina je u izgradnju socijalizma 1949. krenula kao polufeudalno društvo, te su se početni kineski uvjeti značajno razlikovali od onih iz marksističke teorije. „Komunistički manifest“ je pisan za industrijske radnike, a u Kini, koja je praktično preskočila kapitalizam, taj društveni sloj nije bio razvijen: kinesku revoluciju nisu iznijeli radnici, nego seljaci.

Stoga je kineski model socijalizma od početka bio uvjetovan zaostalim gospodarstvom Kine u trenutku kad sredinom 20. stoljeća vlast preuzimaju komunisti. Trideset godina kasnije Deng uvodi svoju dalekosežnu modifikaciju marksizma: da bi se Kina razvila, nužni su elementi kapitalizma, ali će Komunistička partija kontrolirati proces. Odnosno, i kapitalistički način ekonomije je prihvatljiv, dok ne dira u srž političkog sistema.

Inspiraciju i uzor za svoje ekonomske reforme Deng je vidio u regionalnom susjedstvu, među kapitalističkim tigrovima Jugoistočne Azije: u Japanu, Hong Kongu, Tajvanu, Singapuru i Južnoj Koreji. Stručnjaci ističu da je upravo model Južne Koreje – s kojom je tokom 1980-ih Kina uspostavila službene odnose, nakon što je dotad priznavala samo Sjevernu Koreju – i njene liberalizacije ekonomskog sustava bio ishodište iz kojeg je Deng stao graditi novu Kinu.

Pritom su i on i kasniji partijski vođe uvijek naglašavali da su tržišni mehanizmi sredstvo, a ne cilj. A proklamirani cilj je marksističko-lenjinistički, formuliran u partijskom statutu koji je s izmjenama usvojen na 18. kongresu 2012. godine: „KPK je zaštitnik i kineske radničke klase, kineskog naroda i kineske nacije (…), a ostvarenje komunizma je najveći ideal i najviši cilj Partije“.

Još sto godina do komunizma

Na Zapadu mnogi drže da je ovo samo prazna ideološka retorika, a da su u realnosti kineski komunisti odavno odbacili marksizam, te da ga koriste samo kao ideološku krinku za svoj državni kapitalizam. S druge strane, ono što često zbunjuje zapadne analitičare je dugoročnost razmišljanja kineskih stratega, koja je svakako olakšana nepostojanjem stranačke konkurencije, ali suštinski izvire iz dugog trajanja kineske civilizacije i drukčije vremenske perspektive, iz koje jedno desetljeće ili stoljeće ne izgleda bitno dulje od zamaha leptirovih krila.

Tako se u spomenutom partijskom statutu, ključnom ideološkom dokumentu današnje Kine, navodi kako se Kina nalazi „u primarnom stadiju komunizma koji će trajati još mnogo godina“, a taj se vremenski okvir „privremene kapitalističke faze“ i pobliže definira:

Ovo je faza koja ne može biti preskočena u socijalističkoj modernizaciji Kine, koja je nerazvijena i kulturološki i ekonomski. Ta faza će trajati više od stotinu godina. U socijalističkoj konstrukciji Partija mora uzeti u obzir specifične kineske osobine i nastaviti put socijalizma s kineskim karakteristikama.“

Upravo iz činjenice da Komunistička partija vidi Kinu kao zemlju u ranoj fazi socijalizma, proizlazi njena dugoročna strategija: do 2020. faza izgradnje „društva umjerenog blagostanja“, do 2035. izgradnja „moderne socijalističke zemlje“, do 2049. – kada bi Komunistička partija trebala proslaviti prvo stoljeće vlasti – postajanje vodećom svjetskom silom, a do 2100. postizanje „društva općeg blagostanja“, što bi bio početak komunizma.

Pritom se status „moderne socijalističke zemlje“ tumači kao objava aktualnog kineskog predsjednika Xija da će do 2035. Kina imati „veliku srednju klasu i značajno reducirane nejednakosti između bogatih i siromašnih te između grada i sela“. Odnosno, kako se Xi izrazio: „Partija ne smije izgubiti svoju dušu, marksizam-lenjinizam“.

 Naličje uspjeha

Činjenica je da je silni porast BDP-a u zadnjih 40 godina značajno utjecao na standard širokih slojeva kineskog društva: modelom „socijalizma s kineskim karakteristikama“ Kina je izbavila iz siromaštva pola milijarde ljudi. Američki časopis Forbes lani je objavio da su prosječne plaće u Šangaju narasle na 1135 dolara, a u Pekingu na 983 dolara. Milijuni ljudi svake godine prelaze u srednju klasu.

No postoji i naličje uspjeha. Kineski model proizveo je i društvene probleme poput nejednake raspodjele bogatstva i povećanja socijalnih razlika, raširene korupcije, iznimne zagađenosti okoliša i nejednake regionalne razvijenosti – razvoj ruralnih područja znatno zaostaje za gradovima, pa tako Peking i Šangaj bilježe godišnje prihode od 17.000 dolara po glavi stanovnika, naspram tek 7000 dolara u pokrajinama Gansu u središnjoj Kini i Yunnan na jugoistoku zemlje.

‘Regulacija privatnih tvrtki je nužnost’

Washington Post lani je objavio esej kineskog pravnog stručnjaka dr. Fenga Xianga, pod naslovom „AI će prouzročiti kraj kapitalizma“, o čemu smo pisali na stranicama Spektra. Za ovu priliku podsjećamo na Fengov iskaz o razlici između zapadnog i kineskog poimanja odnosa države i poduzetnika:

Zapadne tvrtke nesmetano izbjegavaju društvenu odgovornost, jer su pravni sustav i njegove puškarnice na Zapadu usmjerene zaštiti privatne imovine iznad svega. Naravno, u Kini imamo velike privatne tvrtke kao što su Alibaba i Tencent. Ali, za razliku od Zapada, država ih nadzire i one su svjesne da ne mogu biti iznad ili izvan društvene kontrole“, tumači Feng.

Kineski profesor sa Sveučilišta Qinghua naglašava da slobodno tržište može dobro funkcionirati ako industrija stvara mogućnosti zapošljavanja za većinu ljudi, no kad gospodarstvo uslijed razvoja robotike i umjetne inteligencije proizvodi samo nezaposlenost, država mora ući na teren.

Regulacija privatnih tvrtki postat će nužna za održavanje stabilnosti u društvima koja pokreću stalne inovacije“, piše Feng, ističući pojam „društvene stabilnosti“, koji je ključni dio kineske tradicije i civilizacije: od tog pojma podjednako polaze i drevni kineski filozofi i aktualni komunistički lideri. Nit vodilja je ista: bez stabilnosti nema razvoja. A bez razvoja mogu se ponoviti 1989. i Tiananmen.

Kineska socijalistička tržišna ekonomija mogla bi pružiti rješenje“, zaključuje dr. Feng.

Naši mladi ne vjeruju ljudima

Slobodna Dalmacija – 14.04. 2019

SOCIOLOG DR. BENJAMIN PERASOVIĆ GOVORI O STANJU SVIJESTI MLADIH U HRVATSKOJ

Je li hrvatska mladost doista konzervativna, tradicionalna, bezvoljna i apatična, kako to pokazuju istraživanja? O tome razgovaramo s dr. Benjaminom Perasovićem, sociologom sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, koji je u nedavno okončanom velikom istraživačkom projektu MyPlace – čija je intencija bila istražiti politički aktivizam mladih širom Europe – bio voditelj hrvatskog tima, koji je uz njega činilo još dvoje znanstvenika s istog instituta, socijalna i politička psihologinja dr. Renata Franc te sociolog dr. Marko Mustapić.

– Gotovo sva istraživanja o mladima u Hrvatskoj pokazuju da su pod velikim utjecajem tradicionalnih vrijednosti, čak i da su u nekim segmentima konzervativniji od svojih roditelja. Kako se od mladih prirodno očekuje da „idu dalje“ od prethodne generacije, trebamo li se zabrinuti nad takvim nalazima?

– Prije pitanja o zabrinutosti, osvrnuo bih se na vašu tezu o tome da se prirodno očekuje da mlada generacija ode ‘dalje’ od prethodne. Nisam siguran da se svijet razvija po principu stalnog napredovanja, niti mislim da su mladi zbog svoje dobi predodređeni da budu ‘napredniji’ od svojih roditelja. Zar nisu u prvim redovima društvenih pokreta koji su iznjedrili totalitarne režime bili mladi ljudi, bez obzira je li riječ o boljševicima ili nacistima? Kad je riječ o zabrinutosti, to je sklizak teren zato jer često, posebno u medijskom prostoru, ne možemo lako odrediti gdje prestaje zabrinutost kao kritičko propitivanje, a gdje počinje moralna panika.

– Kako to mislite?

– Već sam jako dugo uključen u istraživanja mladih i pratim diskurse o mladima u društvu još od prve polovice 80-ih godina prošlog stoljeća. Previše sam se naslušao zgražanja i moralne panike o mladim ljudima koji su za odraslo društvo neprihvatljivi, kako u kojem vremenskom razdoblju, iz ovih ili onih razloga. Jednom zato što imaju predugačku kosu i slušaju rock glazbu, pa onda zato što imaju prekratku kosu i slušaju punk, pa onda zato što slušaju dark/gothic i oblače se u crno, pa onda zato što nose spitfajerice i pjevaju zabranjene nacionalističke pjesme na stadionima, pa onda zato što su išarali gradove grafitima, pa onda zato što uzimaju plesne droge i slušaju techno glazbu, pa onda imamo zgražanja nad time što slušaju Thompsona i mašu hrvatskim zastavama, pa istovremeno ide zgražanje kako slušaju narodnjake koji predstavljaju srpsku glazbu, pa imamo zgražanja nad time što su apatični, pasivni, ne participiraju u društvu…

Dakle, imamo jedan dugački niz moralnih panika, a znamo da je moralna panika, među ostalim, pokušaj dijela aktera dominantne kulture da reintegrira vlastite vrijednosti povlačenjem crte između prihvatljivog i neprihvatljivog, moralnog i nemoralnog. Ne želim relativizirati pojave koje trebaju izazvati kritičku raspravu i promišljanje, ali ne mogu odustati od opreza koji se u meni javlja kad vidim potencijal za moralnu paniku.

– U istraživanju koje su lani proveli Zaklada “Friedrich Ebert” u Zagrebu i Institut za društvena istraživanja utvrđeno je da mladi u Hrvatskoj najviše vjeruju u vojsku, policiju i Crkvu. Naš novinar Ivica Ivanišević tim je povodom napisao: „Roditelji su im slušali pank, a oni slušaju zapovijedi.“ Kako vi to komentirate?

– I sâm sam sudjelovao u nekoliko sličnih istraživanja. Međutim, protiv sam jednostranog zaključivanja i izvlačenja stvari iz konteksta u skladu s onim što nam trenutno odgovara. Na primjer, u istraživanjima od prije nekoliko godina vojska, crkva i policija su doista zauzeli nešto viši položaj na ljestvici povjerenja od drugih domaćih institucija. Ali ako smo pošteni pa spomenemo da su u takvim istraživanjima mladima ponuđene i neke međunarodne organizacije, onda vidimo da je, primjerice, ‘Greenpeace’ u samom vrhu organizacija ili institucija u koje naši mladi imaju povjerenja.

Još jedna stvar je jako važna, a to je činjenica da mi nismo izolirani u svijetu i da naše mlade možemo promatrati u kontekstu drugih europskih mladih. Upravo je završio jedan od ‘Horizon 2020’ istraživačkih projekata u kojem smo sudjelovali, projekt ‘Promise’, pa vam mogu reći najnovije podatke koji su prikupljeni na reprezentativnim uzorcima u Portugalu, Španjolskoj, Slovačkoj, Estoniji, Britaniji, Njemačkoj, Italiji, Rusiji, Finskoj i naravno Hrvatskoj.

– Što je pokazao taj projekt?

– Dakle, mladi u Hrvatskoj općenito nemaju povjerenja u institucije, posebno u komparaciji s drugima. U policiju, koju spominjete, naši mladi vjeruju puno manje nego mladi u svim spomenutim zemljama. U Hrvatskoj povjerenje u policiju ‘u velikoj mjeri’ ima svega 5% mladih, za razliku od 7% u Portugalu, 10% u Italiji, 17% u Velikoj Britaniji ili čak 36% u Finskoj! Mladih Rusa koji imaju povjerenje u policiju ‘u velikoj mjeri’ je još manje nego kod nas, svega 3%, ali u Rusiji ih je više izrazilo djelomično povjerenje (26%) nego u Hrvatskoj (19%). Ako onima koji povjerenje imaju ‘u velikoj mjeri’ pribrojimo one koji imaju bar djelomično povjerenje, onda smo na ljestvici povjerenja u policiju na samom dnu.

Kad je o rezultatima ovog istraživanja na završnoj konferenciji projekta u Manchesteru prije par dana govorila kolegica Anna Markina iz Estonije, na jedan slide je stavila pitanje ‘Što se događa u Hrvatskoj?’, jer je povjerenje naših mladih u sve društvene institucije toliko nisko da odudara od drugih i zahtijeva objašnjenje.

– Kako bi glasilo to objašnjenje?

– Uz mlade Ruse i Slovake, mi spadamo u one koji ne vjeruju ljudima uopće. Na pitanje koliko se slažete s tvrdnjom da se na općenitoj razini ipak većini ljudi može vjerovati, samo 15% naših mladih se složilo s tom tvrdnjom, za razliku od 21% mladih Talijana, 30% mladih u Španjolskoj, 35% u Njemačkoj, 36% u Velikoj Britaniji ili čak 58% u Finskoj! Stoga nisam pristalica prikazivanja naših mladih kao velikih ljubitelja policije ili bilo koje druge društvene institucije.

– Spomenuto istraživanje je pokazalo sklonost naših mladih autoritarnom modelu vladanja. Slični su rezultati dobiveni i u vašem projektu MyPlace, gdje se pokazalo da među mladima iz 14 europskih zemalja upravo naši mladi najčešće smatraju da bi društveni sistemi sa snažnim vođom, čak i vojnim režimom, bili dobri načini vladanja zemljom. Je li to netipično za mlade?

– Na to pitanje smo pokušali odgovoriti Renata Franc, Marko Mustapić i ja u tekstu o krizi demokracije i mladima, koji je objavljen u zborniku ‘Understanding youth participation across Europe: from survey to ethnography’ (Palgrave Macmillan, 2018.). Jedan od naših zaključaka odnosi se na činjenicu da mladi paralelno vrednuju demokratski sustav u većoj mjeri nego autoritarni, a oni koji alternativu traže u autokratskim režimima zapravo izražavaju kritiku postojećeg sustava puno više nego što bi to bio izraz nekog autentičnog neo-fašističkog pokreta.

Pošto smo mi nakon ankete intervjuirali dio ispitanika, dobili smo stvarne iskaze ljudi, a ne samo anketne postotke, pa su tako neki ispitanici koji su zazivali Putina ili nekog drugog vođu čvrste ruke zapravo izražavali nezadovoljstvo postojećim sustavom u kojem bi svi trebali biti pred zakonom isti, a mladi vide da onaj tko ima više moći, bogatstva i političkih veza može lakše izbjeći zakonsku odgovornost nego obični mali čovjek. Iz tog i takvog nezadovoljstva izvire želja za nekim boljim sustavom u kojem bi bilo više reda.

– U nedavnom istraživanju mladih zagrebačkih politologa s Fakulteta političkih znanosti i IDIS-a pokazalo se da naši mladi ne vide uopće šansu za poboljšanje situacije u zemlji, te da svoju budućnost vide izvan Hrvatske. Iznenađuju li Vas ti rezultati?

– Ne iznenađuju me jer slično govore i rezultati istraživanja u kojima sudjelujem.

– Jedan od koautora tog projekta, politolog Marko Kovačić, drži da je endemska apatija među našim mladima dijelom posljedica dugogodišnje prevlasti desnog centra u hrvatskoj politici, čiji je svjetonazor preuzak za veliki dio mladih. Dok na lijevom centru možeš biti Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac bez da osjetiš diskriminaciju, na desnom centru stvari su puno strože: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni. Slažete li se s time?

– Istraživanje koje spominjete nije rađeno na reprezentativnom uzorku, riječ je o nekoliko fokus grupa i to što su se neki rezultati poklopili s nizom drugih istraživanja o mladima ne znači da možemo dojmove iz tog istraživanja poopćivati, generalizirati i zaključivati o mladima u Hrvatskoj općenito. Naravno da ima istine u ideal-tipski postavljenim razlikama, također i u vašoj deskripciji ljevice i desnice, ali to nije jedini pristup društvu niti pomaže uvijek u razumijevanju društvenih procesa. Uostalom, biste li vi definirali Živi zid kao ljevicu ili desnicu?

– Mislim da je Živi zid u tom pogledu nedefiniran. No vratimo se na vaše istraživanje u sklopu projekta MyPlace, prema kojem su među mladima u Europi najljeviji oni na Mediteranu, i to zbog dugotrajne krize kapitalizma koja je osobito pogodila jug Europe, s iznimkom mladih u Hrvatskoj, iako ni naša zemlja nije lišena posljedica krize. Kako to tumačite?

– Mladi na Mediteranu koje spominjete dolaze iz zemalja koje nisu bile socijalističke, nisu prošle rat i bolnu tranziciju, nisu izloženi kaosu u vrijednostima koji je specifično vezan uz naš kontekst. Tamo su na djelu kroz povijest bile desničarske diktature, a mi smo imali jednopartijski socijalistički sustav. U Domovinskom ratu neprijateljska vojska koristila je socijalističke simbole, što je dodatno produžilo i produbilo njihovu kompromitaciju na ovim prostorima. To su razlike koje nisu beznačajne kad spominjete Grčku, Španjolsku i Portugal u usporedbi s Hrvatskom.