Slanjem izaslanika na Tjentište Plenković se pere za Bleiburg

76. GODIŠNJICA SLAVNE BITKE

HRVATSKI VRH SE KONAČNO SJETIO PARTIZANSKIH HEROJA SA SUTJESKE

Moramo uočiti da na Sutjesku jedva dođe jedan Vladin izaslanik, dok se na Bleiburgu HDZ-ovi ministri guraju u redu, kako bi stajali s onima koji su rame uz rame s Nijemcima 1943. okupirali Split – kaže povjesničar dr. Ivo Goldstein

Među tisućama ljudi iz više država koji su u nedjelju došli na Tjentište, na proslavu 76. godišnjice legendarne bitke na Sutjesci, našao se i izaslanik hrvatske Vlade – bivši ministar branitelja Tomislav Ivić, koji je zapalio svijeću poginulim partizanima i položio vijenac s natpisom „Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske“.

Brojke otkrivaju razmjere tadašnje nacifašističke ofenzive i teškog partizanskog stradanja: oko 22.000 partizana – među kojima i 3500 ranjenika – našlo se u svibnju 1943. opkoljeno od čak 127.000 vojnika Sila Osovine: Nijemaca, Talijana, Bugara i ustaša (četnika nije bilo, jer su ih partizani prethodno potpuno razbili na Neretvi).

Nakon jednomjesečnih borbi glavnina partizanskih snaga uspjela se izvući iz obruča, uz visoku krvarinu: na Sutjesci je poginulo 7500 boraca (trećina ljudstva), a više od polovine poginulih činili su hrvatski partizani, pri čemu je najviše bilo onih iz Dalmacije: od šest tisuća dalmatinskih partizana, koliko ih se borilo na Sutjesci, poginulo ih je tri tisuće.

Od 16 partizanskih brigada koje su zatečene u obruču, najviše su stradale upravo Prva, Druga i Treća dalmatinska, a osobito Druga, koja je imala više od 50 posto mrtvih. Najviše poginulih partizana bilo je iz Šibenika i Splita. Sutjeska je najveće dalmatinsko groblje u Drugom svjetskom ratu.

Već iz ovih strahovitih brojki jasno je zbog čega današnja Hrvatska mora pamtiti svoje heroje sa Sutjeske. Pa ipak, tek ove godine jedan se hrvatski premijer sjetio poslati izaslanika na Tjentište. Zašto baš sada?

Poruka talijanskoj desnici

Dodatno zbunjuje i to što je Plenković izaslanika poslao na ovogodišnju 76. obljetnicu bitke, dok je lani, na jubilarnu 75. godišnjicu, skup na Tjentištu prošao bez službenih predstavnika hrvatske države. Podsjetimo, nakon što je lani SDP-ov saborski zastupnik Ranko Ostojić zatražio od Sabora da bude službeni pokrovitelj jubilarne manifestacije na Tjentištu, iz državnog vrha stigao je negativan odgovor.

No ove godine Vladin se izaslanik ukazao na Tjentištu. Je li riječ o konačnom vraćanju Republike Hrvatske u njeno civilizacijsko ležište, ili možda premijer tom gestom želi izgubljenu podršku krajnje desnice kompenzirati političkim manevrom ulijevo?

– To je ista ekipa koja je lani ne samo odbila pokroviteljstvo nad proslavom 75. godišnjice bitke na Sutjesci, nego se nisu niti kurtoazno pojavili na Tjentištu. A sada pošalju izaslanika kako bi se pred međunarodnom zajednicom malo oprali za Bleiburg i druge ustašluke koji u Hrvatskoj cvjetaju u mandatu ove vlasti – kaže spomenuti SDP-ov zastupnik Ostojić.

Politolog dr. Anđelko Milardović drži da ovaj Plenkovićev potez valja gledati u svjetlu nedavnih iredentističkih istupa pojedinih talijanskih i mađarskih političara, koji su otvoreno izrazili aspiracije na dijelove hrvatskog teritorija.

– Ako desnica u Italiji opet poseže za Istrom i Dalmacijom, onda treba podsjetiti što bi se s tim regijama dogodilo da je fašizam pobijedio, odnosno da nije bilo snažnog otpora istarskih, dalmatinskih i drugih hrvatskih partizana – kaže Milardović, dodajući kako bi Plenkovićevo slanje vijenca na Tjentište mogao biti i znak modernizacijskog zaokreta HDZ-a prema europskim vrijednostima.

Sutjeska omogućila ZAVNOH

U to, međutim, dvoji povjesničar dr. Ivo Goldstein, koji godinama upozorava na sramotnu ignoranciju hrvatskih vlasti prema tekovinama Narodnooslobodilačkog rata.

– Mislim da svi vide kako su u Hrvatskoj društvene vrijednosti izokrenute, a taj moralni kaos počinje upravo od ignoriranja bitaka na Neretvi i Sutjesci – smatra Goldstein, koji dolazak Plenkovićeva izaslanika na Tjentište vidi kao „civilizacijsku gestu prema tisućama stradalih hrvatskih partizana, gdje je još ponajviše bilo onih iz Dalmacije“.

– Ali moramo uočiti da na Sutjesku jedva dođe jedan Vladin izaslanik, dok se na Bleiburgu HDZ-ovi ministri guraju u redu, kako bi stajali s onima koji su rame uz rame s Nijemcima 1943. okupirali Split – ocjenjuje naš sugovornik.

Prema njegovim riječima, važnost bitke na Sutjesci za današnju Hrvatsku nije teško dokazati: baš u dane kad su na Sutjesci vođene najžešće borbe – 13. i 14. lipnja 1943. godine – u Otočcu i na Plitvičkim jezerima hrvatski su partizani održali povijesno zasjedanje ZAVNOH-a, na kojem su postavljeni temelji hrvatske državnosti, što jasno stoji i u Ustavu Republike Hrvatske.

Dakle, ti mladići su ginuli na Sutjesci kako bi partizani u Hrvatskoj mogli osnovati ZAVNOH, izvorište današnje hrvatske državnosti. Pošto su fašisti i njihove sluge bili zauzeti na Sutjesci, nisu mogli biti u Otočcu i spriječiti stvaranje ZAVNOH-a – zaključuje ugledni povjesničar.

Hrvatska bez Roma, Srba, pedera i antifašista

KAKO NAŠA DESNICA ZAMIŠLJA ‘NORMALAN ŽIVOT’ U DOMOVINI

U zadnjih pet godina napadnute su praktično sve društvene skupine koje su za vrijeme zločinačke NDH svoje ‘mjesto pod suncem’ našle kao zatočenici Jasenovca i drugih logora smrti u toj fašističkoj tvorevini

Prošle subote na Trgu Republike u Čakovcu više stotina ljudi okupilo se na antiromskom prosvjedu pod geslom „Želim normalan život“. Već iz te šture informacije vidi se da se u Čakovcu odvilo nešto nenormalno: kako može biti normalno nešto što je upereno protiv cijele jedne manjinske zajednice?

Istina, organizatori prosvjeda trsili su se dokazati da njihov skup nije uperen generalno protiv Roma, pa se za govornicom na Trgu Republike moglo čuti kako „i među Romima ima dobrih ljudi“. No upravo su takve (javne) izjave pouzdan indikator otklizavanja iz normalnosti, kako je to u četvrtak u Saboru sročio zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi:

Što bi bilo da je netko na središnjem trgu bilo kojeg grada organizirao skup na kojem bi se isticalo da i među Židovima, Hrvatima, Nijemcima ima dobrih ljudi?“ retorički se zapitao Kajtazi, posebno se okomivši na reakcije službenih predstavnika lokalne samouprave.

Naime, na skupu je govorila i načelnica općine Pribislavec Višnja Ivačić, a nakon skupa načelnik PU Međimurske Ivan Sokač ocijenio je kako se „Međimurje pokazalo kao tolerantna sredina“, jer da „nije bilo govora mržnje“, dok je međimurski HNS-ov župan Matija Posavec ustvrdio da se „mirni skup dogodio bez ijednog incidenta“ i da je „prošao u tolerantnom ozračju“.

Sažmimo stvar: skup na kojem gotovo svi sudionici paušalno govore o cijeloj romskoj zajednici, generalizirajući praktično sve Rome kao kriminalce s kojima nema suživota, dakle skup koji od prve do zadnje sekunde predstavlja ogledni primjer etničke diskriminacije, za vodeće ljude općine, županije i policije je „prošao u tolerantnom ozračju“! Što reći, osim dati opet riječ Kajtaziju?

Spaljeno romsko imanje

Šokantno je da visokoobrazovani ljudi ne razumiju što je sporno s prosvjedom i što je to diskriminacija. Vjerujem da im tom logikom nisu sporni ni rasni zakoni koji govore ono što smo mogli čuti na prosvjedu“, kazao je romski zastupnik u Saboru, dodavši kako je u danima nakon prosvjeda širom Međimurske županije zabilježeno više antiromskih ekscesa, pa je tako u srijedu zapaljeno imanje koje je kupio Rom.

Počinitelj je otvoreno priznao da je to učinio jer ‘ne želi Cigane u blizini’“, upozorio je Kajtazi da su pogubne posljedice „tolerantnog prosvjeda“ već počele djelovati. Tako smo i eksplicitno doznali kako bi izgledao taj „normalan život“ u Međimurju – to bi bio život bez Roma.

Novinari su odmah pronašli da su organizatori prosvjeda povezani s klerikalnom i „suverenističkom“ desnicom, pa ne čudi što je politička podrška prosvjedu došla upravo iz stranke HRAST, čiji je zastupnik Hrvoje Zekanović čak prekidao novinsku konferenciju koju je u Saboru organizirao Kajtazi.

Ta je tobože patriotska desnica samo u zadnjih nekoliko godina proizvela čitav niz diskriminacijskih incidenata uperenih protiv hrvatskih manjina i njihovih simbola. Trend je započeo negdje ujesen 2013. godine, praktično odmah nakon što smo ušli u EU.

Podsjetimo, već u listopadu 2013. klerikalne udruge su organizirale „antipederski“ referendum o braku – s jedinim ciljem da se pripadnike LGBTQ zajednice spriječi da pravno konzumiraju brak – a već narednog mjeseca počelo je s razbijanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru, kako bi se i srpskoj zajednici pokazalo „gdje joj je mjesto“.

‘Zloglasni’ srp i čekić

Potom su učestali pokušaji da se iz hrvatskog Ustava izbaci antifašizam, što traje do danas, o čemu govori i promptna reakcija hrvatskog MUP-a i pravosuđa protiv zagrebačkog mladića Filipa Drače, koji je nedavno na spomeniku Franji Tuđmanu iscrtao srp i čekić, simbole međunarodnog radničkog pokreta. Za razliku od uništavanja 3000 antifašističkih spomenika širom zemlje, za koje nitko nikad nije odgovarao, Drača je uz javnu hajku odmah uhapšen, a DORH za njega traži deset mjeseci zatvora uz tri godine uvjeta.

Drugim riječima, u zadnjih pet godina napadnute su praktično sve društvene skupine koje su za vrijeme zločinačke NDH svoje „mjesto pod suncem“ našle kao zatočenici Jasenovca i drugih logora smrti u toj fašističkoj tvorevini – i Srbi, i Romi, i homoseksualci i antifašisti.

Netko će reći da su bar Židovi pošteđeni, ali žestoki val povijesnog revizionizma – s akcentom na rehabilitaciju ustaštva – direktno evocira traumatska sjećanja židovske zajednice na to najmračnije razdoblje hrvatske povijesti, što se zorno vidi po već višegodišnjem odbijanju predstavnika te zajednice da na komemoraciju u Jasenovac odu skupa s državnom kolonom. Umjesto toga, oni u Jasenovac idu s predstavnicima ostalih navedenih društvenih grupa – Srba, Roma i antifašista.

Još bi se dalo pisati o ovome – sjetimo se koliko malo našoj desnici treba da oko pitanja Piranskog zaljeva potakne zlu krv prema Slovencima, ili koliko se slavljenjem Herceg-Bosne direktno izražavaju stare teritorijalne pretenzije prema BiH. Kako bilo, danas znamo kako ta klerikalno-suverenistička desnica zamišlja „normalan život“ – to bi bio život bez Roma, Srba, pedera, antifašista…

Zvuči poznato?

‘To su budale bez budućnosti’

SLOBODNA U SUPETRU, DAN NAKON DIVLJAČKOG NAPADA NA MLADE SEZONSKE RADNIKE SRPSKE NACIONALNOSTI

Dolaze napadnuti mladići, a s njima i djevojka: krhka, nježna cura sa zavojem na ruci. ‘Zar su i nju tukli?’ pitamo vlasnika objekta, u nevjerici. ‘Šutirali su je’, umjesto gazde odgovara mladić s vidljivim hematomom ispod lijevog oka

Bit će ovo priča bez previše imena i fotografija, jer se žrtve i svjedoci ne osjećaju sigurno. Stoga se nisu htjeli ni predstaviti ni slikati, a ni razgovarati s novinarima. To je i suština i tragedija cijele priče zbog koje je Supetar u ponedjeljak zamuknuo i povukao se u sebe, čekajući što će uraditi policija i pravosuđe. Strah se uvukao u malo turističko misto, taman na početku sezone.

Priča počinje u nedjelju ujutro oko četiri sata, kada se skupina sezonskih radnika, zaposlenih u jednom od ugostiteljskih objekata u središtu Supetra, vraćala kući nakon napornog radnog dana. Bilo ih je četvero: 26-godišnja djevojka iz Varaždina i trojica slavonskih mladića u ranim dvadesetima (dva 22-godišnjaka i jedan 21-godišnjak), od kojih su dvojica iz Vukovara, a jedan iz Slatine. Neki od njih su Srbi, što će se pokazati kao „okidač“ za brutalno nasilje kojem su bili izloženi.

S njima u društvu bio je i peti čovjek, njihov prijatelj, 26-godišnji domaći mladić Tomo Domančić, vatrogasac u lokalnom DVD-u. On će proći najgore od svih i završiti s višestrukom frakturom nosa, jer je htio zaštititi prijatelje od napadača.

Napad se dogodio na supetarskom Autobusnom kolodvoru, u neposrednoj blizini Trajektne luke i prostorija Torcide Brač, odakle su napadači izletjeli, urlajući: „Di je Srbin?“ Napadača je bilo dvadesetak, a prema dosadašnjim spoznajama nije se radilo o domaćim torcidašima već onima iz Splita. U Supetru se, naime, prethodnu večer održavao Torcida Kup, na koji su kao sudionici i posjetitelji došli brojni pripadnici splitske Torcide, iz raznih splitskih kvartova.

Napadači su nasrnuli na mlade sezonske radnike, uključujući i djevojku, a Tomo ih je pokušao zaštititi, kako i dolikuje jednom vatrogascu. Alkoholizirana rulja ih je sve iscipelarila, a Tomu je netko udario šakom u nos, te je zadobio višestruku frakturu. Od daljnjeg iživljavanja spasio ih je jedan lokalni taksist, koji je, vidjevši što se događa, počeo trubiti, na što su se napadači razbježali.

To su, ukratko, bile informacije s kojima smo u ponedjeljak ujutro krenuli za Supetar.

 ‘Nemojte se ljutit, sve me boli’

Prethodno smo iz Splita nazvali Tomu. Mladić se javio, glasom koji je odavao vidnu iscrpljenost, a iz razgovora smo shvatili da se upravo nalazi u supetarskom Domu zdravlja:

– Mi smo se slučajno našli tamo. Ja sam jednog od napadnutih momaka poznavao otprije i mi smo otišli popit piće: on sa svojom ekipom, ja sa svojom. I kad smo krenuli kući, ovi su nas napali. Evo, zove me doktorica, moram ić, javit ću vam se kasnije – rekao je Tomo u tom prvom razgovoru.

Drugi put čuli smo se s trajekta za Supetar, da potvrdimo gdje ćemo se naći kad se iskrcamo. Potpisnik ovih redaka tu je priliku iskoristio da Tomi čestita na gesti građanske hrabrosti, kojom je osvjetlao obraz i Supetru, i Braču i cijeloj Hrvatskoj.

Ma dobro – odgovorio je momak. – Pa napravio sam ono šta bi valjda svako normalan napravio.

Treći razgovor s Tomom uslijedio je nakon što smo se u podne iskrcali u Supetru. Mladić je sada zvučao još iscrpljenije nego prethodna dva puta:

Nemojte se ljutit, nisam vas moga dočekat, bilo mi je loše, mora sam otić kući odmorit. Nisam spava 50 sati, sve me boli, a doktorica mi je dala lijekove, pa me sad malo bacilo…

Valjda zadnjim atomima snage Tomo nas je još stigao uputiti gdje da nađemo njegove napadnute prijatelje, pa smo se odmah s trajekta uputili tamo, zamolivši na rivi jednog od mještana da nam pokaže put do traženog ugostiteljskog objekta. Čovjek je odmah pogodio zbog čega smo došli:

Ja sam tu noć prolazio kraj sportskih terena di je bio taj Torcida Kup, i mene su gađali.

Tko vas je gađao?

Pa ti mulci šta su došli iz Splita. Ko god bi proša, gađali su ga bobicama i kamenčićima. Samo izazivaju ljude pa čekaju oće li ko reagirat, da navale na njega. To su budale bez budućnosti – rezignirano će čovjek.

 ‘To su krasni mladi ljudi’

Dolazimo u traženi ugostiteljski objekt. Dok zove svoje sezonske radnike, one koji su dan ranije napadnuti, vlasnik nas moli da u tekstu ne navodimo ime objekta: veli kako je uvjeren da će se napadači u tom slučaju vratiti i osvetiti se.

Molim vas ka Boga da nam ne otežavate situaciju, i ovako nam je dovoljno teško. To su krasni mladi ljudi, već četiri godine rade kod mene i odlični su radnici, nikad s njima nije bilo problema. Mi sad čekamo kako će policija i sud reagirati, i očekujemo najstrože kazne za napadače. A ako ne budemo zadovoljni presudama, uzet ćemo odvjetnika.

Konačno, dolaze napadnuta trojica mladića, a s njima i djevojka: krhka, nježna cura sa zavojem na ruci.

Zar su i nju tukli? – pitamo vlasnika, u nevjerici.

Šutirali su je – umjesto gazde odgovara mladić s vidljivim hematomom ispod lijevog oka.

U tom času ostao sam bez riječi. Znam da sam novinar i da bih sad trebao nešto pitati ove mlade ljude, ali pogled na djevojčinu zamotanu ruku naprosto me ubio u pojam.

Nismo svi takvi – kažem skrušeno mladiću, umjesto bilo kakvog pitanja.

Znam – odvratio je mladić.

Čujte – reče u tom trenutku vlasnik objekta. – Mi bi sad morali kod gradonačelnice, zvala nas je da dođemo.

Dok hodamo s njima prema uredu supetarske gradonačelnice Ivane Marković – koja je već rano ujutro objavila da Grad Supetar zbog ovog divljačkog napada obustavlja daljnje financiranje Torcida Kupa i uskraćuje im korištenje gradskih sportskih terena – pokušavam razgovarati s mladićima i djevojkom, a Duje ih pokušava nagovoriti na kakvu fotografiju. Oni, međutim, rezolutno odbijaju i jedno i drugo.

Mi moramo ostati ovdje cijelo ljeto – promrsi napadnuta djevojka, kako bi nam dala do znanja da se neće predomisliti.

Možete li nam bar reći da li vas boli?

Dobro je – odgovara cura.

Potresena gradonačelnica

Gradonačelnica Marković nam kaže da pričekamo u hodniku dok ona razgovara s napadnutim mladićima i djevojkom: ne želi da ih prisustvo novinara dodatno opterećuje, dovoljnu su kalvariju prošli. Dvadesetak minuta kasnije mladići i djevojka odlaze natrag na posao, a gradonačelnica nas poziva u svoj ured.

Nisam htjela da ih slikate kad oni to ne žele, već su dovoljno traumatizirani – kaže nam kao da se ispričava, iako nema potrebe.

Molimo je da nam ukratko prepriča što je razgovarala s njima.

Kao što znate, mi smo odmah osudili ono što se jučer dogodilo, čim smo saznali. Danas smo ih direktor Turističke zajednice Ive Cvitanić i ja pozvali sve da dođu, osim našeg Supetranina koji je najgore prošao i koji nije mogao doći. Zvala sam i njegovu majku i ponudila pomoć. I Grad i Turistička zajednica stoje na raspolaganje tim mladićima i djevojci. Jeste vidili tu curu?

Jesmo – potvrđujemo.

Pa ona nema pedeset kila, i nju su napali! – kaže gradonačelnica, a u očima joj se vidi da napadnute sezonske radnike nije zvala pro forme, već da je istinska zgrožena, kao da želi reći: „Pa šta je ovo, kakvi smo to ljudi postali?“

Potresena sam kad sam to vidjela, to su djeca… – nastavi gradonačelnica.

Nastalu šutnju prekidamo pitanjem je li Grad Supetar i ranijih godina imao problema s posjetiteljima Torcida Kupa, odnosno s torcidašima.

Pa zar je to Torcida? – odgovara gradonačelnica protupitanjem. – Ako ti „junaci“ pripadaju Torcidi, onda neka se Torcida oglasi. Ako me išta tješi u ovom slučaju, onda je to što u u ovom divljačkom napadu nije sudjelovao nitko od Supetrana, odnosno nitko od Torcide Brač, barem prema mojim saznanjima.

Vraćamo priču na njezinu jutrošnju odluku da kao gradonačelnica obustavi financiranje Torcida Kupa i uskrati im korištenje gradskih terena.

To je bilo nužno učiniti, da preveniramo eventualno buduće nasilje. Ako se posjetitelji tog događaja ovako ponašaju, onda nemamo što razgovarati. Supetar je otvoren grad i meni je apsolutno neprihvatljivo da bilo tko u Supetru bude napadnut zato što drugačije govori ili hoda, ili zato što je druge nacionalnosti. U mom mandatu to neću dozvoliti, nema šanse – završava gradonačelnica Marković.

Pozdravljamo se s gradonačelnicom, s mislima na vatrogasca Tomu. Dok je ljudi kao što je on, još Hrvatska ni propala.

Napadnut i državljanin BiH

U razgovorima na rivi doznali smo da napad na mlade sezonske radnike iz Slavonije i Varaždina nije bio jedini divljački incident te noći u Supetru, budući da je u kompleksu kafića pored sportskih terena, na kojima se održavao Torcida Kup, napadnut još jedan građanin s BiH državljanstvom, kojeg su, kako nam rekoše Supetrani, odvezla kola Hitne pomoći. Prema njihovim riječima, i tu su napadači bili torcidaši iz Splita.

Taksist – spasitelj

U supetarskoj trajektnoj luci našli smo taksista koji je u nedjelju ujutro spasio napadnute mladiće i djevojku od težih posljedica. Kao ni drugi Supetrani, ni on se nije htio predstaviti ni fotografirati se.

Nemojte mi ni taksi slikat, pa da mi dođu ti huligani i razbiju auto – upozorava nas, a mi ga molimo da nam barem opiše što se dogodilo.

A ništa, ja sam vozija u tom smjeru i vidim, njih dvadeset tuče njih par. I odma sam upalija sva svitla i lega na trubu, i onda su se razbižali.

Kako komentirate odluku gradonačelnice da obustavi financiranje Torcida Kupa?

Pozdravljam njenu odluku. I prije nego šta je to objavila, mi smo ovdi komentirali da bi to tribalo zabranit. Svaka čast Torcidi, ali mi smo misto koje živi od turizma i ovakve stvari su zadnje šta nam triba – rekao je čovjek.

Studenti mrtvi, o tome se šuti

SUTRA SE NAVRŠAVA 30 GODINA OD MASAKRA STUDENATA NA TIANANMENU

Prizor je bio nadrealan, neviđen u povijesti: mladić u bijeloj košulji stoji sâm pred kolonom tenkova i svojim tijelom sprečava im prolaz. Mjesto radnje: Trg nebeskog mira u Pekingu (Tiananmen). Vrijeme radnje: 5. lipnja 1989., dan nakon masakra studenata na trgu.

To je ikonička fotografija 20. stoljeća, poput one vijetnamske djevojčice Kim Phuc koja ispečena od američkog napalma naga vrišti u fotografski objektiv, poput mrtvog Che Guevare na bolivijskom odru ili još uvijek živog hrvatskog heroja Stjepana Filipovića koji pod njemačkim vješalima diže ruke u zrak i poziva okupljeni narod na otpor fašizmu, ne hajući što će za koji čas biti pogubljen od tih istih fašista.

Ni taj nepoznati kineski mladić, čiji identitet i sudbina nikad nisu utvrđeni, nije tog 5. lipnja 1989. brinuo što će biti s njim osobno. U tom kaotičnom trenutku on je bio glas generacije čiji su zahtjevi za većim društvenim slobodama dan ranije, 4. lipnja, bili brutalno pregaženi – i metaforički i doslovno – gusjenicama tenkova kineske Narodnooslobodilačke armije. Njegova samoubilačka gesta ostat će zaštitni znak neuspješne pobune te generacije kineskih studenata.

Operacija slamanja studentskog ustanka u Pekingu zapravo je počela baš na današnji dan, 3. lipnja 1989., kada su se oko 23.30 na zapadnom prilazu Tiananmena počeli pojavljivati prvi tenkovi i kamioni s kineskim vojnicima. Cijelu noć pristizala su vojna oklopna vozila, da bi ujutro, negdje između 5.30 i 6 sati, Tiananmen bio konačno ispražnjen, uz lelek ozlijeđenih i sirene ambulantnih kola koja su odvozila mrtve i ranjene.

Ni danas, trideset godina kasnije, ne zna se točan broj ubijenih studenata. Kineski Crveni križ vrlo brzo je objavio da je poginulo 2600 ljudi, da bi kineske vlasti odmah desetkovale tu brojku: prema njima, u neredima na Tiananmenu i okolnim ulicama te je noći s 3. na 4. lipnja smrtno stradala 241 osoba, od čega 23 vojnika, uz oko 7000 ranjenih. Neke zapadne službe, pak, tvrde da je mrtvih bilo deset tisuća.

Umire Mao, dolazi Deng

Da bismo razumjeli zbog čega su se te pekinške večeri prije trideset godina, baš na današnji dan, na zapadnom prilazu Tiananmenu ukazali tenkovi Narodnooslobodilačke armije koji će krenuti na studente, moramo se vratiti ne samo sedam tjedana unatrag – kada su, 15. travnja, započeli masovni studentski prosvjedi – nego i na sâm početak 80-ih godina, kad su se u Narodnoj Republici Kini počele konstituirati političke i društvene okolnosti koje će 1989. dovesti do studentskog ustanka u Pekingu.

Po smrti osnivača komunističke Kine Mao Ce Tunga 1976. godine, na čelo zemlje dolazi Deng Xiaoping, kojeg drže „ocem moderne Kine“ i tvorcem „socijalizma s kineskim karakteristikama“. Svjestan golemog ekonomskog zaostajanja Kine za Zapadom, kojeg Maov pravovjerni socijalistički model nije uspio bitno smanjiti, Deng je shvatio da mora uvesti elemente kapitalizma i tržišne privrede, a da pritom partijski socijalistički put u komunizam mora ostati neupitan. U tom limbu skovao je pojam i model „socijalističke tržišne privrede“, čije će provođenje u narednih četrdeset godina Kinu odvesti do pozicije svjetske sile broj dva, a prema nekima i broj jedan.

No tada, u prvom desetljeću nakon Maoa, još nije bilo izvjesno da će Dengov model požnjeti uspjeh i razviti Kinu. U 80-ima Deng je u Politbirou morao neprestano manevrirati između liberalno-reformske i konzervativne struje, budući da su njegove ekonomske reforme i posljedični ubrzani rast standarda ohrabrili one koji su htjeli i reforme političke prirode, što je pak izazvalo žestoki otpor tvrdog krila partije.

Tako je 1987., kao ustupak konzervativcima u Politbirou, Deng smijenio liberalnog šefa partije Hu Yaobanga, čije su reformske ideje studenti simpatizirali, posebno one o slobodi govora i slobodi medija. Hu je optužen za „buržoasku liberalizaciju“ Kine, ali je zadržao mjesto u Politbirou, a upravo će njegova smrt dvije godine kasnije biti „okidač“ za izlazak studenata na ulice.

Umire Hu, stižu studenti

Početkom travnja 1989. Hu dobija srčani udar – i to upravo na sjednici Politbiroa – te umire deset dana kasnije, 15. travnja. Na vijest o njegovoj smrti istu večer na Tiananmenu se okupilo oko 50.000 studenata, koji su time htjeli vlastima poručiti kako žele da se Kina razvija u smjeru koji je naznačio liberalni reformator Hu.

Studenti su na Tiananmen došli i sutra i prekosutra, i za malo vremena svakodnevni pohod na Trg nebeskog mira postao je rutina za sve veći broj studenata, ali i drugih građana Pekinga koji su se pridružili njihovim zahtjevima za demokratizacijom kineskog društva. Nekih dana, vele izvještaji iz tog vremena, na Tiananmenu se znalo okupiti i do milijun ljudi, što je bilo deset posto populacije Pekinga.

Studenti su na trgu čak podigli improvizirani spomenik Božici demokracije, nalik američkom Kipu slobode, i smjestili ga baš nasuprot goleme slike Mao Ce Tunga na ulazu u Zabranjeni grad, na ključno mjesto kineske političke mitologije. Bio je to direktan izazov Komunističkoj partiji, nešto s čime se kineski komunisti nisu susreli u prethodnih četrdeset godina postojanja Narodne Republike Kine.

Studentske demonstracije trajale su punih sedam tjedana, sve do krvavog 4. lipnja. Iako Deng u tom trenutku formalno više nije obnašao nijednu funkciju, ni državnu ni partijsku, ipak je i dalje figurirao kao neslužbeni patrijarh koji rješava stvari i donosi ključne odluke. Kao i tijekom čitavih 80-ih, i sada se našao „između dvije vatre“: reformski dio Politbiroa, predvođen šefom partije Zhaom Ziyangom, podržao je studentske zahtjeve, dok je konzervativna struja na čelu s premijerom Li Pengom tražila da se „kontrarevolucionarna pobuna“ uguši odlučnom intervencijom vojske. Čekala se Dengova riječ.

Sedam tjedana razmišljanja

Tada 85-godišnjak, Deng je razmišljao punih sedam tjedana, dok su zapadni mediji izvještavali o „masovnoj pobuni naroda“ i „skorom slomu komunizma u Kini“. Tih burnih tjedana reformski šef partije Zhao Ziyang posjetio je studente na Tiananmenu, dok je konzervativni premijer Li Peng primio njihove vođe i razgovarao s njima u izravnom TV-prijenosu, ali ti potezi partijskog i državnog vrha nisu nagnali pobunjenike da napuste Tiananmen.

Konačno je vrhovni arbitar Deng, nakon sedam tjedana premišljanja, prelomio i obznanio društvenu formulu koja će ne samo riješiti pobunu na Tiananmenu, nego i do dana današnjeg ostati ključno geslo kineske Komunističke partije: „Ekonomske promjene – da; političke promjene – ne!“ I tako je 3. lipnja navečer, baš na današnji dan prije trideset godina, Deng izdao sudbonosno naređenje o intervenciji vojske. Otuda su se tog dana oko 23.30 na zapadnom prilazu Tiananmena pojavili prvi tenkovi Narodnooslobodilačke armije, a uskoro će širom golemog trga odjekivati jauci i zapomaganja.

Kako u reportaži Al Jazeere iz 2012. ističe američki sinolog Perry Link, profesor Istočnoazijskih studija na Sveučilištu Princeton, Deng je tog 3. lipnja 1989. izdao kontroverzne upute vojsci:

Naredio je da se do 6 ujutro trg raščisti bez obzira na sve. S druge strane je molio da ne dođe do krvoprolića. Vojnici, naravno, nisu mogli ispuniti oba ova zahtjeva“, kazao je Link.

Službena verzija Pekinga ponešto se razlikuje od opisanog zapadnog narativa. Kineske vlasti tvrdile su da nije bilo masakra studenata, odnosno da su vojnici ispraznili trg bez pucnjave. Vlada je priznala da je u neredima i sukobima te noći na ulicama oko Tiananmena i susjednim četvrtima poginulo oko 300 ljudi, ali je tvrdila da su mnogi od njih vojnici koji su stradali u borbi s naoružanim studentima.

Spaljeni kineski vojnici

Vlada je objavila da su studenti bacali Molotovljeve koktele na oklopna vozila i vojne kamione, te da su uslijed toga mnogi vojnici živi spaljeni, a da su njihova karbonizirana tijela visjela s autobusa. Štoviše, slike i snimke spaljenih vojnih vozila i mrtvih vojnika još uvijek se mogu naći u bespućima globalnog interneta, a neke od njih ovih je dana objavio portal Logično.

Kako bilo, vojnici su do jutra rastjerali demonstrante i uklonili studentske barikade, što je označilo kraj prosvjednog pokreta: uslijedila su masovna hapšenja i čistke, čime su okončana nastojanja da se u Kini uvede liberalna demokracija zapadnog tipa. Reformska struja je razbijena, pa je i liberalni šef partije Zhao Ziyang dvadeset dana nakon Tiananmena smijenjen s funkcije, te je završio u kućnom pritvoru, gdje će ostati sve do smrti 2005. godine. To je bio epilog studentskog ustanka.

Na neki način, studenti s Tiananmena su umrli dvaput. Prvi put tog 4. lipnja 1989., a drugi put tokom narednih trideset godina, budući da njihova žrtva ne samo što nije dovela do demokratizacije Kine u zapadnom stilu, već današnji naraštaji mladih Kineza za tu žrtvu niti ne znaju. U današnjoj Kini ustanak na Tiananmenu iz 1989. je tabu, o kojem nema tragova čak ni na (kineskom) internetu. Mladi Kinezi uglavnom pojma nemaju što se tada dogodilo.

Svaki spomen ovog događaja u Kini je strogo zabranjen, pa je otuda veliki dio kineske mladosti odrastao u apsolutnom neznanju o zbivanjima na Tiananamenu, baš kao što javnost na Zapadu ne zna ništa o ubijenim kineskim vojnicima na tom istom Tiananmenu. I Kina i Zapad već punih trideset godina žive selektivne istine o tragediji na Trgu nebeskog mira.

Mladić protiv tenkova

Identitet mladića u bijeloj košulji koji je na Tiananmenu sâm stao pred kolonu tenkova ostao je do danas nepoznat, kao i njegova sudbina. Na arhivskim snimkama vidi se kako se penje na tenk i pokušava razgovarati s vojnikom koji se promolio kroz tenkovsku kupolu, te kako potom skače na tlo, nakon čega mu prilaze dvojica muškaraca u civilu i odvode ga s trga. To je posljednji kadar koji prikazuje tog čovjeka.

Kineski novinar Jan Wong, tadašnji dopisnik kanadskih medija iz Pekinga, pisao je kasnije da su ta dva muškarca zgrabili mladića „kao da ga žele zaštititi“, te je iznio dojam da su „ti ljudi bili zabrinuti za mladića“, odnosno da su ga „odveli na sigurno“. Drugi tvrde da su to bili agenti kineske vlade koji su mladića „odveli u nepoznato“, nakon čega je pogubljen. Visoki službenik američke administracije Bruce Herschensohn, pomoćnik bivšeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona, izjavio je 1999. da je nepoznati mladić pogubljen nakon dva tjedna.

Neki opet tvrde da ga policija nikad nije uspjela pronaći. Pojedini mediji objavili su izjavu neimenovanog dužnosnika kineske vlade koji je ustvrdio kako su im novinari rekli mladićevo ime te da su ga pokušali pronaći, ali da ga nisu našli ni među živima ni među mrtvima.

Špekuliralo se da je posrijedi 19-godišnji student Wang Weilin, čiji prijatelji drže da je ubijen. No, potonji kineski vođa Jiang Zemin, koji je Komunističku partiju preuzeo 20 dana nakon događaja na Tiananmenu – pošto je prethodni čelnik Zhao Ziyang smijenjen zbog naklonosti prema studentima – tvrdio je da Partija ne zna ništa o sudbini mladog pobunjenika, pa čak ni njegovo ime. Kad ga je godinu dana nakon Tiananmena poznata američka novinarka Barbara Walters u intervjuu pitala zna li što se dogodilo s mladićem, Zemin je dao neodređeni odgovor:

Vojnici u tenkovima nisu željeli gaziti preko onih koji su im stajali na putu. Mislim da nije ubijen“, kazao je tada Zemin.

Postoje i tvrdnje da je mladić uspio napustiti Kinu te da je pobjegao na Tajvan, gdje navodno i danas živi. U travnju 1998. američki magazin „Time“ uvrstio ga je na listu 100 najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća.