Američki pijuni koji su se oteli kontroli

AFGANISTANSKI TALIBANI – POVIJEST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Za smrt Josipa Briškog, kao i za smrt milijuna ljudi koji stradavaju od islamskog fundamentalizma, dobrim dijelom je odgovorna politika SAD-a u afganistanskom ratu 80-ih. Tada su rođeni i osnaženi mudžahedini, iz kojih će nastati talibani

Istog dana kad je u samoubilačkom napadu talibana u Kabulu ubijen naš vojnik Josip Briški, širom Afganistana ubijeno je još 56 ljudi, među kojima i 12 vladinih zaposlenika. Radilo se o koordiniranim terorističkim akcijama u tri različite provincije, koje su izveli talibani i ISIL-ovci.

Tako izgleda Afganistan u ljeto 2019., dva desetljeća nakon ulaska američke vojske u tu centralnoazijsku zemlju. Kako je moguće da najjača vojska svijeta već dvadeset godina ne može poraziti desetak tisuća brdsko-planinskih boraca? Tko su uopće ti talibani, koji se od 2001. bore protiv prve svjetske sile, a da taj otpor s godinama ne opada, već raste?

Svijet ih je upoznao kad su 1996. osvojili Kabul, odnosno kad su 1997. u Afganistanu stvorili najstrože šerijatsko društvo ikad viđeno u islamu. Pokret je nastao 1993. u južnoj afganistanskoj provinciji Kandaharu, a čine ga suniti iz najvećeg afganistanskog naroda – paštunskog. Mahom su indoktrinirani u radikalnim medresama Pakistana („talib“ je student islama), koje je financirala Saudijska Arabija, a prvi vođa bio im je mula Mukamed Omar, koji je umro 2015. godine.

Iako su formalno nastali početkom 90-ih, korijeni pokreta sežu nakraj 70-ih, kad Afganistan postaje glavna fronta Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a. Prethodno su, tokom 70-ih, ojačale dvije glavne ideološke struje u afganistanskom društvu – islamisti i komunisti – da bi početkom 1978. vlast preuzeli komunisti, odmah uvevši krupne socijalne i ekonomske reforme koje su feudalno i plemensko afganistansko društvo imale preobraziti u modernu socijalističku zemlju.

Pokazalo se da je to prevelik zalogaj: umjesto modernizacije društva došlo je do jačanja islamista i pojave vjerskih ratnika protiv komunizma, poznatih kao – mudžahedini. Petnaest godina kasnije od njih će nastati talibani.

Kobno školovanje žena

U sklopu pokušaja modernizacije komunisti su pokrenuli agrarnu reformu, podijelivši zemlju seljacima – što je razgnjevilo bogati veleposjednički sloj – te obrazovnu reformu s obaveznim školovanjem ženske djece, što je razbjesnilo islamiste i vjerske vođe, koji su pozvali na džihad protiv vlasti.

Situacija se pogoršala kad su uz islamiste stale i plemenske vođe. Afganistanska plemena u početku nisu imala problem s marksističkom vladom u Kabulu, jer se komunistički nauk o socijalnoj pravdi nije kosio s islamskim načelima. No reforme su zadirale u plemenske tradicije i komunisti su naišli na združeni vjerski i plemenski otpor. Stoga na Badnjak 1979., na poziv vlade u Kabulu, SSSR šalje vojsku u Afganistan, čime počinje desetogodišnji rat protiv mudžahedina koji završava odlaskom Crvene armije i raspadom SSSR-a.

Odavno se zna da je sovjetskom porazu u Afganistanu uvelike kumovala CIA, koja je preko Pakistana slala mudžahedine da se bore protiv komunističke vlade – smatra se da je tim kanalom CIA u Afganistan uputila 35.000 islamskih radikala iz 43 zemlje, među njima i vođu saudijskih dobrovoljaca Osamu bin Ladena, koji će kasnije postati vođa al-Qa’de i američki neprijatelj „broj 1“.

Danas se zna i da je pomoć SAD-a mudžahedinima počela čak i prije intervencije SSSR-a, što je u memoarima iznio bivši šef CIA-e Robert Gates, navodeći da je predsjednik SAD-a Jimmy Carter još 3. lipnja 1979., pola godine uoči rata, potpisao ukaz o tajnoj pomoći protivnicima vlade u Kabulu.

Gatesove riječi je 1998. u razgovoru za pariški časopis „Le Nouvel Observateur“ potvrdio i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. Intervju je vođen u vrijeme kad su talibani već vladali Afganistanom.

I nije vam žao zbog podrške islamskom fundamentalizmu…?“ – upitali su francuski novinari Brzezinskog.

Što je važnije u povijesti? Talibani ili kolaps sovjetskog imperija? Neki pobunjeni muslimani ili oslobođenje centralne Evrope i kraj Hladnog rata?“ – odgovorio je Brzezinski.

Dolje SSSR, živjeli talibani!

Taj odgovor otkriva da je za prošlotjednu smrt Josipa Briškog, kao i za smrt milijuna ljudi koji su zadnjih 30 godina širom svijeta stradali od islamskog fundamentalizma, dobrim dijelom odgovorna politika SAD-a u afganistanskom ratu 80-ih. Jer i Carterov nasljednik Ronald Reagan nastavio je pomagati antikomunističke gerilce, javno ih nazivajući „borcima za slobodu“. Tako su rođeni i osnaženi mudžahedini, iz kojih će nastati radikalne frakcije islamista koje će se proširiti muslimanskim svijetom: od talibana do al-Qa’de i ISIL-a.

Već 18 godina SAD je zaglavljen u Afganistanu, nemoćan da porazi one koje je stvorio. Kad su 2001. srušili talibansku vladu u Kabulu, američki stratezi su možda i mislili da je ta priča okončana, ali talibani ne da nisu poraženi, nego svake godine kontroliraju sve veći dio afganistanskog teritorija.

Čak i izvještaji NATO-a priznaju da se teritorij pod kontrolom vlade u Kabulu svake godine smanjuje i da vlada trenutno kontrolira tek nešto više od 50 posto zemlje, dok nedavna studija BBC-a sugerira da su talibani prisutni na čak 70 posto afganistanskog teritorija, dok vlada u potpunosti nadzire tek trećinu države. Početkom ove godine afganistanski predsjednik Ashraf Ghani je objavio kako je od 2014. ubijeno najmanje 45 tisuća vladinih vojnika.

Stoga ne čudi da su na nedavnu prijetnju predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji je poručio da bi „mogao za tjedan dana dobiti taj rat i izbrisati Afganistan s lica zemlje“, talibani odgovorili bez ikakva straha, čak i pomalo prezrivo:

San da se Afganistan može izbrisati odnio je u grob i Džingis-kan, kao i britanski i sovjetski lideri. Naprotiv, sva njihova carstva su izbrisana s lica zemlje…“, poručio je glasnogovornik talibana Zebihullah Mudžahid.

No lako ćemo za talibane. Što reče Brzezinski, bitno je da SSSR-a više nema.

Drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda

BIVŠI DAN USTANKA

MARKO OREŠKOVIĆ KRNTIJA – HRVAT I KOMUNIST KOJI JE 27. SRPNJA 1941. POKRENUO NAVODNO ČETNIČKI USTANAK U SRBU

Da je živ, Marko Orešković Krntija danas bi imao 123 godine i bio najstariji Hrvat. I silno bi se čudio kad bi vidio da njegov ustanak u Srbu iz srpnja 1941. danas proglašavaju četničkim i velikosrpskim. Sunce vam žarko, opsovao bi starac: kako ustanak može biti velikosrpski i četnički ako sam ga pokrenuo ja, Marko Orešković zvani Krntija, Hrvat i po ocu i po majci, član Komunističke partije još od 1927. godine?

Upravo ovaj lički Hrvat i komunist svojim likom & djelom pobija neoustaški mit da je ustanak u Srbu imao četnički karakter i da je bio uperen protiv hrvatskog naroda, a ne protiv ustaškog zuluma. Marko Orešković je bio taj Hrvat koji je uoči ustanka obilazio i hrvatska i srpska sela – hrabreći buduće ustanike – i kojem su tamošnji Srbi vjerovali. Zato je ustanak i uspio.

Ako ćemo tražiti figuru iz Domovinskog rata, pedeset godina kasnije, s kojim bismo Oreškovića mogli usporediti, to bi bio šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji je u ljeto 1991. isto tako obilazio hrvatska i srpska sela po Slavoniji, i kojem su pobunjeni Srbi vjerovali, pa je zato 1. srpnja 1991. i ubijen od strane hrvatskih radikala.

Razlika između Oreškovića i Reihl-Kira proizlazi iz objektivnih razlika u karakteru Drugog svjetskog i Domovinskog rata: Reihl-Kir je u ljeto 1991. obilazio hrvatske i srpske seljake po Slavoniji kako bi spriječio da se međusobno pobiju, dok je Orešković u ljeto 1941. hrvatske i srpske seljake obilazio kako bi ih uvjerio da su zajedno jači od ustaša i njihovih nacifašističkih sponzora, i da samo zajednička borba hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj može poraziti fašizam, što se iduće četiri ratne godine i pokazalo.

Prgava narav

No da bismo razumjeli kako je to slabo školovani lički komunist uspio u srpnju 1941. ujediniti ličke i bosanske Hrvate i Srbe u antifašističku frontu, i da bismo shvatili zašto je Partija tog ljeta 1941. baš njega poslala da organizira ustanak u Lici, nužno je da ukratko prošetamo kroz život Marka Oreškovića Krntije, koristeći „Autobiografiju“ koju je napisao u studenome 1939., a 1950. ju objavilo izdavačko poduzeće „Kultura“.

Ta bi biografija bila dobar predložak za kakav pustolovni film o pojedincu koji je zarana uvidio društvenu nepravdu svijeta i do smrti se borio protiv toga. U svojih 45 godina života bio je fizički radnik u Njemačkoj i pilot u Kraljevini Jugoslaviji, austrougarski mornar i mitraljezac u Španjolskom ratu, taksist u Beogradu i politički komesar u Lici i Bosni, jedan od osnivača Komunističke partije Hrvatske i vođa antifašističkog ustanka.

Rođen 1896. u selu Široka Kula kod Gospića, kao deveto dijete u siromašnoj hrvatskoj obitelji oca Kazimira Josipa i majke Kate, Orešković nije trebao marksističku literaturu da spozna težak položaj radnika i seljaka. Bila mu je dovoljna metoda vlastite kože – već kao 16-godišnjak odlazi trbuhom za kruhom u Njemačku, gdje se najprije zapošljava na zemljanim radovima, a potom u Hessenu u Kruppovim tvornicama oružja i rudnicima ugljena kod Westfalena, gdje ga zatječe Prvi svjetski rat.

Završava u mornarici u Puli, kao ložač na austrougarskom bojnom brodu Szent István, gdje do izražaja dolazi njegova nezgodna lička narav: zbog učestalih sukoba s nadređenim časnicima završava u ćeliji, a usput je, 11. lipnja 1918., preživio torpediranje broda.

Olupina od taksija

U Kraljevini SHS ponovo stupa u mornaricu, kao ložač na brodu „Dunav“, ali stari problemi se nastavljaju: dolazi u sukob s komandantom broda i opet završava u zatvoru. Potom završava pilotsku školu i postaje rezervni podoficir-mehaničar, nakon čega luta Makedonijom i Kosovom u potrazi za poslom, da bi se 1926. obreo u Beogradu, gdje uskoro postaje osobni šofer kraljevskog ministra građevine, paralelno radeći kao ilegalni taksist za Partiju. Iz tih dana datira i nadimak Krntija, koji Orešković u zapisima ovako tumači:

Vozio sam u Beogradu stari taksi. To je bila olupina. Prava krntija. Drugovi bi mi govorili: ‘Dođi s onom svojom krntijom…’ I stalno krntija, pa krntija. Na kraju, nazvaše i mene Krntijom.“

Uskoro Krntiju kraljevski žandari hapse kao komunista i zatvaraju u Sremsku Mitrovicu. I o tome je ostavio bilješku:

Osudiše me na pet godina robije. Nije mi bilo žao. U završnoj riječi im zahvalih na tome. Nisu me mogli ustaviti, da im na kraju ne dobacim: ‘Volim da trulim u ćeliji, nego da uživam ovakvu vašu slobodu. Hvala vam na tome i do viđenja u obratnom položaju!’ To su mi uzeli kao otežavajuću okolnost.“

Nakon zatvora smjenjuju se godine ilegalnog partijskog rada i novih robija. U kolovozu 1937. u Anindolu kod Samobora prisustvuje osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, a već u prosincu nalazimo ga u Španjolskoj, kao mitraljesca 2. bataljona 129. internacionalne brigade, nakon čega će postati politički komesar bataljona „Đuro Đaković“.

Junak narodne pjesme

S takvim životnim i revolucionarnim iskustvom, bilo je logično da Orešković uđe u prvi ešalon komunističkog pokreta – u kolovozu 1940. postaje član Centralnog komiteta KP Hrvatske, a u listopadu član CK KP Jugoslavije. Također je bilo logično da u ljeto 1941. Partija baš njega pošalje u Liku da organizira ustanak protiv NDH, koja je već dotad pobila desetine tisuća srpskih civila, a u Lici počinila brojne zločine u kojima je ubijeno stotine Srba, a tisuće ih izbjeglo iz svojih kuća.

Ako je u tim uvjetima dizala ustanak protiv NDH, Partija je u Liku morala poslati Hrvata kojem će Srbi vjerovati. Kako je Orešković obavio taj zadatak, svjedoče stihovi narodne pjesme koju je ispjevalo lokalno srpsko stanovništvo: „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda“ i „Da ne bi druga Marka, još bi mnoga zakukala majka“. Narodni pjesnik se javio i kad su u listopadu 1941. Krntiju ubili četnici: „Cijeloj Lici žalost srce bije, što joj nesta dičnoga Krntije, što joj nesta vođe od ustanka, prvog vođe, Orešković Marka.“

I tu dolazimo do ključnog pitanja: kako je taj prgavi Ličanin nezgodnog karaktera u ljeto 1941. uspio obaviti najteži posao svih vremena – pomiriti i ujediniti Hrvate i Srbe? Kako je, kao Hrvat „s dna kace“, postigao da mu Srbi u NDH vjeruju?

O tome nema tragova u Oreškovićevoj „Autobiografiji“, jer je ona napisana 1939. godine. Ali možemo slutiti da je upravo njegova životna legenda – čovjek iz tog kraja, španjolski ratnik, beskompromisni borac protiv nepravde, buntovnik u svim sistemima – doprinijela da hrvatski Srbi u liku Marka Oreškovića shvate da svi Hrvati nisu ustaše, i da se pridruže antifašističkoj borbi, koja je bila pobjednička samo zbog toga što su u njoj zajedno sudjelovali i Hrvati i Srbi. Samo zbog ljudi poput Krntije.

Tesla nije Srbin, Lustig nije Židov?!

FAŠISTOIDNI KIČ

KAKO ČASOPIS MATICE HRVATSKE U 21. VIJEKU PREKRŠTAVA LJUDE

Jeste li znali da Nikola Tesla nije Srbin, nego Hrvat? A jeste li znali da slavni filmski producent Branko Lustig nije Židov, nego također Hrvat? Ako to niste znali, vrijeme je da nabavite novi broj časopisa „Podstranska revija“.

Rečeni časopis iz Podstrane titulira se kao „polugodišnjak za kulturu i društvena pitanja“, a spomenuta epohalna otkrića o nacionalnom porijeklu Tesle i Lustiga objavljena su u najnovijem, 37. broju, koji je izašao prošlog mjeseca. Zborimo o tekstu „Američki Hrvati – ponos Hrvatske“, koji potpisuje izvjesni Mario Tomasović, u impresumu naveden kao član uredništva.

Mnogi su Hrvati zadužili svijet u raznim kategorijama civilizacijskog stvaralaštva i postavili hrvatski narod na visoku poziciju svjetskih zaslužnika. Među njima američki Hrvati zauzimaju počasno mjesto…“ – tako započinje Tomasović, te poimenično navodi znamenite „američke Hrvate“: kipar Ivan Meštrović, znanstvenik Nikola Tesla (sic!), izumitelj Anthony Maglica, akademici Marin Soljačić i Henry Suzzallo, operna pjevačica Milka Trnina, filmski producent Branko Lustig (sic!), glumac John Malkovich, borilački prvak Stipe Miočić itd.

Tako smo doznali da je najpoznatiji Srbin svih vremena i sin pravoslavnog popa iz Smiljana zapravo Hrvat, kao i da je slavni dvostruki „oskarovac“ – koji je zbog židovskog podrijetla djetinjstvo proveo u koncentracijskim logorima Auschwitz i Berger-Belsen – također Hrvat. Tako izgleda rješenje nacionalnog pitanja u optici „Podstranske revije“: u Hrvatskoj nema nacionalnih manjina, nego su svi Hrvati. Amen.

Glupi i pametni Hrvati

Na prvi pogled, moglo bi se na ovu priču odmahnuti rukom i relativizirati je faktom da se radi o malom lokalnom časopisu iz provincije, pa ne bi trebalo pridavati preveliku pažnju budalaštinama koje su unutra nadrobljene. No poanta je u tome što je izdavač časopisa tamošnji ogranak Matice hrvatske (što je istaknuto već na naslovnici), krovne kulturne institucije u Hrvatskoj.

Stoga stvar nije bezazlena: pod časnim imenom Matice hrvatske provodi se svojevrsno prekrštavanje ljudi, jer valjda i zadnji mitološki vrabac na krovu znade da je Tesla Srbin, a Lustig Židov. I sve se to događa ne 1941. godine, nego duboko u 21. stoljeću.

Ima u novom broju „Podstranske revije“ još zloćudnih stvari, mahom iz pera istog autora. Tako već na idućoj stranici Tomasović potpisuje i članak pod naslovom „Tko upravlja Hrvatskom?“, u kojem nariče i zdvaja nad činjenicom da je Hrvatski sabor izglasao Istanbulsku konvenciju o sprečavanju nasilja nad ženama.

Vjerujem da se svaki iole pametan Hrvat nakon izglasavanja Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru osjećao jadno i podcijenjeno“, piše Tomasović, implicirajući time da samo glupi Hrvati ne tuku žene, dok oni „iole pametni“ znaju da je batina po ženskim kostima iz raja izašla. Oduzmi „iole pametnom“ Hrvatu mogućnost da nekažnjeno mlati ženu i učinit ćeš od njega „jadnog i podcijenjenog“ čovjeka. Tako izgleda rješenje ženskog pitanja u optici „Podstranske revije“. Amen.

Potjernica za Jakovčićem

Naš „iole pametni“ Tomasović tu se ne zaustavlja, već križarski ide dalje na ostale „neprijatelje hrvatskog naroda“. Nakon što se obračunao s Teslom, Lustigom i Istanbulskom konvencijom, kreće u napad na Eugena Jakovčića, medijskog koordinatora udruge „Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću“, koja se, među ostalim, bavi istraživanjem i dokumentiranjem ratnih zločina u jugoslavenskim ratovima 90-ih godina.

U članku nadahnutog naslova „Čiji si ti igrač, Eugene Jakovčiću?“, Tomasović pokazuje zavidno nepoznavanje naše bliske prošlosti. Rečenicu „Hrvati nikoga nisu napadali niti su imali pretenzije na bilo čiji teritorij“, naime, može napisati samo netko tko je prespavao čitavu herceg-bosansku vojno-političku avanturu i tko se pravi da nikad nije čuo prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je u više prigoda govorio o nužnosti da se aneksijom dijela Bosne i Hercegovine popuni „hrvatski perec“.

No neznanje iz povijesti još se i može oprostiti, za razliku od neskrivenih prijetnji i uvreda koje Tomasović izriče na Jakovčićevu adresu:

Ne znam za koga radi taj poljički izrod kojeg se ja osobno sramim kao Poljičanin (…). Ne bih ga želio vidjeti u Poljicima dok ne posloži činjenice u vremeplov i ne počne objektivno razmišljati i pisati o onome što se događalo tijekom Domovinskog rata. Do tada je u Podstrani persona non grata“, poručuje Tomasović u finišu svoje potjernice.

Tako izgleda časopis koji izdaje Matica hrvatska: od negiranja nacionalnih manjina, preko žalopojki zbog sankcioniranja nasilja nad ženama, do otvorenih prijetnji političkim neistomišljenicima. Amen.

‘Lutajući marksist’ ponovo jaše

BIVŠI SYRIZA-in MINISTAR FINANCIJA YANIS VAROUFAKIS S NOVOM STRANKOM UŠAO U GRČKI PARLAMENT

Razlozi popularnosti Varoufakisa među mladim Grcima isti su razlozi koji su u političku orbitu lansirali Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Mladi glasaju za njih jer ovi političari adresiraju ključne probleme nove generacije

Nedavni izbori u Grčkoj donijeli su smjenu vlasti: ljevičarska Syriza je žezlo u Helenskom parlamentu predala konzervativnoj partiji Nova demokracija. Pomalo u sjeni prošla je vijest da je u parlament ušao bivši Syrizin ministar financija Yanis Varoufakis sa svojom novom strankom MeRA25. Kako navode izvještaji, izborni prag – koji u Grčkoj iznosi tri posto – Varoufakis je prešao zahvaljujući glasovima mladih.

Ukupno je šest stranaka ušlo u Helenski parlament. Iza vodećeg dvojca, Nove demokracije i Syrize, na treće mjesto plasirao se socijaldemokratski Pokret za promjene (bivša stranka PASOK), koji je dobio 8,10% i 22 zastupnika. Četvrta je Komunistička partija Grčke (5,30% i 15 zastupnika), a peta je proruska desničarska partija Grčko rješenje (3,70% i 10 zastupnika).

Posljednja stranka koja je prešla izborni limit je Varoufakisova MeRA25, koja je dobila 3,44 posto glasova i devet zastupnika. Grčki parlament ukupno ima 300 zastupnika.

Valja naglasiti da je neonacistička Zlatna zora – koja je u prethodnom sazivu imala čak 18 zastupnika – ovaj put dobila 2,93 posto te ostala ispod izbornog praga, što je možda i najbolja vijest s grčkih birališta.

Nekome se može činiti čudno što je u parlament ušla Komunistička partija, ali ona u Grčkoj u pravilu dobija između pet i deset posto glasova – kako ističu tamošnji analitičari, time grčki birači honoriraju povijesne zasluge stranci koja je u Drugom svjetskom ratu povela i dobila oslobodilački rat protiv nacista. Kao što vidimo, nisu svi balkanski narodi nezahvalni spram onih koji su im spasili guzicu u WW2.

No tema ove priče je Yanis Varoufakis. Tko je taj tip i zašto su mladi glasali za njega?

Postmoderni Fidel i Che

Iako je u stručnim krugovima i ranije bio znan kao briljantan ekonomist, široj europskoj javnosti postao je poznat kad ga je vođa Syrize i tada novopečeni grčki premijer Alexis Tsipras u siječnju 2015. godine – nakon što je Syriza postala prva lijeva partija koja je nakon pada Berlinskog zida došla na vlast u nekoj europskoj zemlji – pozvao da bude ministar financija i pomogne mu izbaviti Grčku iz dužničke omče.

Fizički markantan i nekonvencionalnog imidža, Varoufakis je brzo postao zvijezda europskih medija i, uz Tsiprasa, glavno zaštitno lice Syrize. Zakleti neprijatelji kravate, obojica su u pohod europskim vladama odlazili samo u sakou i košulji, a Varoufakis se često slikao u kožnoj jakni, vozeći motocikl.

Mnogi su tada ovaj grčki dvojac smatrali postmodernom, demokratskom i obrijanom varijantom slavnog kubanskog revolucionarnog tandema Fidel CastroErnesto Che Guevara (Tsipras je čak svom mlađem sinu dao ime Ernesto). No pokazalo se da se marksistički ciljevi lakše postižu revolucijom nego demokracijom. Uzalud su Tsipras i Varoufakis ukazivali europskim vladama i kreditorima da im demokratski izražena volja grčkog naroda daje pravo za promjenu pogubne ekonomske politike štednje – Bruxelles i Berlin bili su gluhi i slijepi na njihove argumente o neodrživosti grčkog duga.

Iz tog doba pamte se epski retorički dvoboji između Varoufakisa i moćnog njemačkog ministra financija dr. Wolfanga Schäublea, još jednog briljantnog ekonomista, koji je odbijao sve Varoufakisove pokušaje da ublaži dinamiku grčkog vraćanja enormnog duga, u koji su Grčku dovele prethodne vlade. Osobito je znamenit njihov prvi susret u Berlinu, što ga je Varoufakis opisao u knjizi koja je u izdanju zagrebačkog Sandorfa 2016. postala dostupna i u hrvatskom prijevodu, pod naslovom „Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost“:

Grčka ekonomija je kolabirala pod planinom duga, a Njemačka je bila njezin glavni kreditor. Moja prva stanica je svakako bilo njemačko savezno Ministarstvo financija, gdje sam se trebao sastati s ministrom, legendarnim doktorom Wolfangom Schäubleom. Za njega i njegove podčinjene predstavljao sam puko smetalo. (…) Naša izborna platforma je, u najmanju ruku, predstavljala neugodnost za njemačku demokršćansku vladu i njezine planove da održi red unutar eurozone.“

Nemilosrdni dr. Schäuble

Ispostavilo se da je Varoufakis uzalud putovao u Berlin. Već taj prvi susret dvojice vrhunskih ekonomista, od kojih je svaki zastupao drukčiju ekonomsku doktrinu, pokazao je da dr. Schäuble neće imati milosti za grčke patnje:

Vrata lifta su se otvorila pred dugačkim, hladnim hodnikom na čijem me je kraju čekao taj veliki čovjek u svojim čuvenim invalidskim kolicima. Kad sam prišao, nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto da se sa mnom rukuje, znakovito me sav užurban uveo u svoju kancelariju. Usprkos tome što su se moji odnosi s dr. Schäubleom poboljšali u mjesecima koji su uslijedili, neostvareni stisak ruke u velikoj mjeri simbolizira ono što nije u redu s Europom.“

Ostatak priče je poznat: doktor Schäuble je ostao tvrd na sva Varoufakisova uvjeravanja da politika štednje neće oporaviti grčku ekonomiju, ali će uništiti grčko društvo. Uzalud ga je Varoufakis podsjećao da je na međunarodnoj konferenciji 1953. u Londonu upravo Njemačkoj oprošten najveći dio njenog ratnog duga (uključujući i prema Grčkoj), i da je baš taj oprost dugova omogućio ekonomski rast Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. „Dug je dug!“ ponavljao je dr. Schäuble.

Paralelno s arogancijom njemačkog ministra, Varoufakis se na domaćem terenu morao nositi s bijesom mladih ljevičara, koji su bili nezadovoljni sporošću uvođenja promjena koje je Syriza obećala. Tako je u travnju 2015. napadnut u jednom restoranu u atenskom boemsko-anarhističkom kvartu Exarchia: skupina anarhista napala ga je bocama i pepeljarama dok je večerao sa suprugom, poznatom grčkom umjetnicom Danae Stratou.

Od poniženja i batina spasila ga je upravo supruga, koja ga je zagrlila i tako zaštitila, jer se anarhisti nisu usudili napasti ženu, nakon čega se bračni par na motoru uputio kući. Tako se, među ostalim, saznalo da „lutajući marksist“ (kako Varoufakis sâm sebe naziva) suprugu izvodi motorom, bez tjelohranitelja i službenog vozača.

Konačno, nakon šest mjeseci mučnih pregovora, Tsipras je u srpnju 2015. pokleknuo pred zahtjevima europskih kreditora, a Varoufakis je na to dao ostavku i povukao se (privremeno) iz političkog života, da bi danas, četiri godine kasnije, s novom strankom i istim idejama ponovo ušao u grčki parlament.

Rekli smo već da su Varoufakisa u parlament vratili glasovi mladih ljudi. Što oni vide u njemu?

Glas iz budućnosti

Razlozi popularnosti „lutajućeg marksista“ među mladim Grcima isti su oni razlozi koji su zadnjih godina u političku orbitu lansirali britanskog laburističkog vođu Jeremyja Corbyna i američkog demokratskog socijalista Bernieja Sandersa: i Corbyn i Sanders politički su uzletjeli na glasovima mladih Britanaca i Amerikanaca. Mladi glasaju za njih jer prepoznaju da ovi političari adresiraju ključne probleme koji muče novu generaciju – rastuće nejednakosti, širenje prekarnog rada, sve teže mogućnosti stalnog zapošljavanja, klimatske promjene.

Govorimo o prvoj generaciji mladih na Zapadu koji će objektivno živjeti lošije od svojih roditelja, i upravo to urušavanje „kapitalističkog sna“ – o kojem ovi političari javno govore, nudeći alternativu u demokratskom socijalizmu – predstavlja onaj faktor koji zapadnu mladost veže za Corbyna, Sandersa i Varoufakisa.

Zato ne čudi da je Varoufakis lani u SAD-u, skupa sa Sandersom, proglasio stvaranje Progresivne Internacionale, kao što ne čudi da je u grčkoj izbornoj noći – netom je saznao da ulazi u parlament – najavio da će najprije otići u London i naći se s Corbynom. „Lutajući marksist“ očito stvara novi neomarksistički savez koji ima velike ambicije kreirati demokratsku socijalističku alternativu sadašnjem sistemu.

O tome je Varoufakis pisao i u svom bestseleru „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“ (Sandorf, 2015.), kad na kćerino pitanje „Tata, otkud tolika nejednakost u svijetu?”, odgovara: „Nikad nemoj podleći iskušenju racionalizacije nejednakosti koje danas, kao dijete, smatraš neprihvatljivim. Sačuvaj u svojoj duši odbojnost prema takvoj stvarnosti kao jedino ‘logičnoj’, ‘prirodnoj’ i ‘pravednoj’.“

Jest da je dobar dio današnjih tinejdžera i mladih ljudi već korumpiran materijalističkim narativom o „kapitalističkom snu“, ali je također istina da jedino u toj dobnoj skupini još uvijek ima dovoljno idealista koji će prigrliti političke ideje Sandersa, Corbyna i Varoufakisa. Ne zaboravimo: mladi su više od drugih zainteresirani za budućnost.

 

Socijalizam ulazi u svjetski mainstream

KATARINA PEOVIĆ, PREDSJEDNIČKA KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE, GOVORI O BUDUĆNOSTI LJEVICE U HRVATSKOJ I SVIJETU

Ljevica koja nije spremna provesti prave reforme kriva je za nepovjerenje radničke većine prema lijevim idejama. Pod ‘ljevicu’ se prodaje socijaldemokracija koja je izdala narod. Ljevica je ili antikapitalistička ili nije ljevica

– Na EU izborima ni Radnička fronta ni druge stranke ljevije od SDP-a nisu postigle osobiti rezultat. Budući da ste jedna od rijetkih antikapitalističkih stranaka u Hrvatskoj, te da većini naših građana kapitalizam nije donio obećani progres, zašto antikapitalistička ljevica nema bolje rezultate?

– Bez obzira na izborni rezultat, RF je nakon ovih izbora povećao broj članova i simpatizera – važnije je aktivirati ljude nego dobiti koji glas više na izborima. Ljevica nije dobro prošla na izborima, uključujući i RF, zato jer je potrebno promijeniti sliku ljevice – a to je dugotrajan proces s mnogo opstrukcija. Ljevica se mora prestati ponašati kao da ne živi u Hrvatskoj. Mora početi adresirati sistemske uzroke, a prestati nuditi blaga reformistička rješenja i svakako mora beskompromisno stati iza radnika, a ne ignorirati najveći aktualni radnički problem – gubitak tisuća radnih mjesta u brodogradnji.

– Jedan od protukandidata na predsjedničkim izborima bit će vam bivši premijer Zoran Milanović. Smatrate li njega i SDP ljevicom?

– Ako je ljevica bezopasna i srednjoklasna, onda takva „ljevica“ može biti i SDP. Milanovićeva kandidatura za predsjednika kao „ljevičara“ ilustracija je potpunog nerazumijevanja toga što bi ljevica trebala značiti. Milanović je odgovoran za donošenje rigidnog Zakona o radu, dizanje dobne granice za umirovljenje na 67 godina, podizanje PDV-a, monetizaciju autocesta, udar na medije, reforme zdravstva i školstva, ulagivanje desnici – on i SDP ne mogu predstavljati ljevicu. Milanović koji se sada kandidira za predsjednika Republike kao „ljevičar“ pokazuje što sve može takva „ljevica“ za radnike i narodnu većinu – jedno veliko ništa.

– Radnička fronta se zalaže za „demokratski socijalizam 21. stoljeća“. Je li razlog nepostizanja boljih izbornih rezultata RF-a možda u tome što se već 30 godina u našim medijima provodi sotonizacija socijalizma iz 20. stoljeća, pa mnogi birači imaju negativnu sliku o tom razdoblju naše povijesti?

– Desničari kažu kako su socijalisti protiv svega hrvatskog. Mi smo protiv hrvatskog veličanja ustaštva na Bleiburgu, protiv sve više lažnih hrvatskih branitelja, protiv hrvatskih tajkuna koji su nas opljačkali i HDZ-ovaca koji im drže ljestve. Protiv hrvatskih radnika nemamo ništa.

Osim toga, desničarima je sve teže sotonizirati socijalizam jer on vrši sve veći proboj u svjetski politički mainstream, ali i zato jer je većini jasno da smo u jugoslavenskom socijalizmu, kakav god on bio, živjeli bolje nego danas. Sotonizacija socijalizma ima sve manje učinka – svima je jasno da moramo početi vraćati beneficije iz toga doba koje su nam u zadnjih 30 godina oduzete.

– Koje su glavne sličnosti i razlike između „demokratskog socijalizma 21. stoljeća“ i onog socijalizma koji smo živjeli u SFRJ?

– U Jugoslaviji je partija donosila sve važne odluke, a demokratski socijalizam znači da narodna većina odlučuje o svim bitnim stvarima – prije svega o tome što ćemo, kako i za koga proizvoditi. Nećemo više proizvoditi za profit manjine, da bi elite živjele još bolje. Proizvodit ćemo da bismo svi mogli živjeti dobro – da imamo gdje živjeti, da imamo besplatno i javno dostupno zdravstvo i obrazovanje, prehranu.

Potrebno je ukinuti beneficije onima koji žive daleko iznad prosjeka – ukinuti povlaštene mirovine, raskinuti Vatikanske ugovore, ukinuti drugi stup koji koristi samo financijskim elitama, vratiti svoje novce koje uplaćujemo u EU blagajnu a ne dobivamo ih nazad. To su potezi kojima bismo trenutno osigurali bolji život za većinu. Istina, manjini bi bilo lošije, i ta se manjina protiv toga bori, a u svojim rukama ima sve ključne poluge ekonomske i političke moći.

– U više susjednih zemalja zadnjih godina izbijaju građanski prosvjedi zbog teških egzistencijalnih uvjeta življenja. Čak i u bogatoj Francuskoj Žuti prsluci već pola godine izlaze na ulice, no u Hrvatskoj to izostaje. Jesu li građani Hrvatske zadovoljni ovakvim stanjem?

– Do revolucije neće doći zbog lijepih ideja već zbog nužnosti. No čak i kad ljudi žive izuzetno loše, neće se pobuniti ako ne osjete da je takav život duboka nepravda, da su izgubili sve ono što im je pripadalo – zdravstvo, školstvo, stanovanje. Nama su oduzeli gotovo sve, ali su jedan dio društva zasad uspjeli uvjeriti da je tako trebalo biti, da je nužno da manjina ima sve, a većina ništa. Osim toga, jedan dio društva zasad uspješno brani svoje beneficije. Sve dok nas uspijevaju uvjeriti da su nam pošteno oteli što nam pripada – do promjene neće doći.

I u Francuskoj su ljudi izašli na ulice jer su shvatili da su prevareni. Pritom mora doći i do solidarnosti onog dijela srednje klase koja je još uvijek relativno zaštićena s velikim slojem obespravljenog naroda.

– Otežava li vam političku borbu i činjenica da je današnje postindustrijsko radništvo puno fragmentiranije od nekadašnje radničke klase?

– Obično se misli da je u postindustrijskom društvu nestalo radnika, no radnici nisu samo oni u industriji – radnik je svatko tko živi ili pokušava živjeti od vlastita rada. Radnik je nužan element kapitalizma jer bez radnika nema profita. Bez obzira što je postindustrijsko društvo temeljeno na naprednim tehnologijama, automatizaciji, informacijskim tehnologijama – bez radnika kapitalizam ne može.

Iako vladajuće elite intenzivno rade na tome da razjedine sve radnike i sve slojeve društva – nastavnike od radnika u škverovima, radnike od umirovljenika – i da sve ljude okrenu jedne protiv drugih pa da se svima čini kako im oni drugi „kradu komad kolača“, to čine samo da se ne bismo okrenuli protiv njih. Pogoršanje uvjeta života svih ujedinjuje nas u obespravljenu i eksploatiranu masu koja nema izbora nego da se u konačnici pobuni. Do promjene će doći kad se svi obespravljeni ujedine i usmjere svoje nezadovoljstvo u pravom smjeru – protiv vladajućih elita. Nažalost, stiže nam novi val recesije sličan onom iz 2008., od kojeg se nijedna zemlja kapitalističke periferije još nije oporavila.

– Koliko je neuspjeh grčke Syrize i njihova kapitulacija pred Bruxellesom ugrozila lijevu ideju u Europi i otvorila prostor jačanju desnice?

– Ljevica koja to nije – koja nije spremna provesti prave reforme – u najvećoj je mjeri odgovorna zbog nepovjerenja radničke većine prema lijevim idejama. Pod „ljevicu“ se prodaje socijaldemokracija koja je izdala narod. Ljevica je ili antikapitalistička ili nije ljevica. Ne može se mijenjati sistem tako da se ništa ne promijeni.

Syriza provodi mjere štednje koje je narod izglasao da ne želi, no ona je i dobila vlast obećavajući nerealno – da će ukinuti mjere štednje i ostati u eurozoni. Bilo je kritičara koji su upozoravali da to nije moguće, no oni su proglašeni „nerealnima“. Sada vidimo što je realno, što se to može, a što ne. RF je oduvijek govorio kako stvari stoje, bez obzira na popularnost ili nepopularnost i izborni uspjeh. Ljevica mora stvoriti široki konsenzus oko radikalnih promjena, a ne kalkulirati je li to popularno i hoće li se „isplatiti“ na izborima.

– Neki vas po političkim idejama, ali i po fizičkom izgledu, uspoređuju s američkom socijalistkinjom Alexandriom Ocasio-Cortes, koja bilježi sve veću popularnost u tamošnjem biračkom tijelu, osobito među mladima. Gode li vam takve usporedbe?

– Godi mi kad me uspoređuju a Alexandriom jer ona nadahnjuje ljude. Ipak, njezin demokratski socijalizam i RF-ov su ponešto različiti. Ono što ulijeva nadu jest da su najjači opozicijski političari i političarke u SAD-u i Britaniji deklarirani socijalisti. Što god to značilo, jasno je da u svijetu pušu neki novi vjetrovi.

Lijevi suverenisti

– U jednom nedavnom intervjuu kazali ste za Radničku frontu da ste „lijevi suverenisti“. Možete li to malo objasniti?

– Naša se „suverenistička“ desnica muči kad se radi o ekonomskom imperijalizmu EU, dok RF kao ljevica, koja je navodno protuhrvatska, radi za samostalnu politiku u interesu naroda, a ne zapadnog kapitala. Većina banaka je u stranom vlasništvu, EU fondovima se ne može spasiti naša ekonomija, profiti odlaze vani, no naša „suverenistička“ desnica s tim nema problema i ne misli da treba prekinuti s dosadašnjim politikama. Desnicu treba napasti na njezinom terenu – naša desnica je sve samo ne „suverenistička“.