Godina suza i bijesa: od Assangea do Žutih prsluka

HRVATSKA I SVIJET U 2019.

A – kao Assange, Julian. Osnivač WikiLeaksa i prvi svjetski „zviždač“ 11. travnja je uhapšen u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, nakon sedam godina skrivanja. Sada mu prijeti izručenje u SAD i suđenje za špijunažu. Drevni Prometej ukrao je vatru bogovima i dao je ljudima, a ovaj suvremeni Prometej raskrinkao je današnje bogove iz Bijele kuće i Pentagona, i ljudima dao informaciju o tome. Drevni Prometej osuđen je na vječnu robiju, s opcijom pomilovanja nakon 30.000 godina, a i Assangeu prijeti slična sudba. Tako prolaze prijatelji ljudi.

B – kao Brena, Lepa. Kraljica balkanskog folka u prosincu je dva dana zaredom napunila zagrebačku Arenu, a publika se žešće raspametila na pjesmu „Jugoslovenka“, što se klinički vidi u videu na youtubeu. Fakat da je u dva dana usred Zagreba 40.000 duša zborski pjevalo „Jugoslovenku“ zgrozila je hrvatske generale i desne kolumniste, a u ime Brenine publike odgovorio im je jedan od par tisuća komentatora na youtubeu: „Ova pjesma je za sve nas koji smo bili protiv bilo kakvog rata, ona je simbol zajedništva i suradnje koje su budale uništili.“

C – kao „crna rupa“ u svemiru. U travnju ove godine konačno je snimljena, zahvaljujući međunarodnom timu znanstvenika Event Horizon Telescope, koji je koristio podatke s više radio-teleskopa širom Zemlje. Crna rupa nalazi se u središtu galaksije Messier 87, u zviježđu Djevice: udaljena je od Zemlje 55 milijuna svjetlosnih godina, s masom 6,5 milijardi puta većom od našeg Sunca. Znanstvenici je drže dokazom da je Einstein bio u pravu s općom teorijom relativnosti.

Č – kao Čile. Ovogodišnji antisistemski protesti milijuna Čileanaca, koji su počeli u listopadu – i već u prvom tjednu donijeli dvadesetak mrtvih i 6000 uhapšenih – imaju golemu simboliku. Ona zrači iz činjenice da je upravo Čile bio prva zemlja koja je, još ranih 80-ih, poslužila kao eksperimentalni poligon neoliberalnog kapitalizma. Danas, 40 godina kasnije, milijuni su izašli na ulice da kažu što misle o tome.

D – kao Dvije Dame. Jedna se zove Christina Koch, a druga Jessica Meir. Ove dvije američke astronautkinje 18. listopada postale su prve žene koje su bez muške pratnje izvele šetnju izvan Međunarodne svemirske stanice (ISS). Nije poznato o čemu su ćakulale za vrijeme te sedmosatne svemirske šetnje, ali znamo zaključak: mali korak za čovjeka, ali veliki i zasluženi šamar svim dripcima koji propovijedaju da su žene drugotne.

E – kao Evo Morales, donedavni socijalistički predsjednik Bolivije, koji je nakon postizbornih oporbenih prosvjeda u studenome svrgnut s vlasti vojnim pučem, postavši jedini svjetski lider koji je ove godine morao bježati iz zemlje da spasi život. Prvi indijanski predsjednik u povijesti Bolivije helikopterom je pobjegao u Meksiko i privremeno se skrasio u Argentini, odakle najavljuje nastavak političke borbe: na Badnjak je najavio da se u Boliviju vraća do idućeg Božića.

F – kao Finska. Jedna od progresivnijih zemalja svijeta, jedina u Europi koja na PISA-testovima parira istočnoazijskim „tigrovima“, sada je iznenadila svijet rodno-dobnom strukturom Vlade: uz najmlađu svjetsku premijerku, socijaldemokratkinju Sanne Marin (34), stoje ministrica obrazovanja iz Lijevog saveza Li Andersson (32), ministrica policije iz Zelene lige Maria Ohisalo (34) i centristička ministrica financija Katri Kulmuni (32). Nova finska premijerka odrasla je u obitelji s dvije mame, kao živi dokaz da odrastanje u istospolnoj zajednici nije nikakva prepreka u životu. Dapače.

G – kao Guaidó, Juan. Venezuelski političar nalik na proizvod mašte bistrog viteza Don Quijotea od Manche. U siječnju je ovaj lik došao u jedan park u istočnom Caracasu i proglasio se predsjednikom države. Predsjednik SAD-a Donald Trump priznao ga je u roku od par minuta, a šaljivi je čin idućih dana ponovila četvrtina zemalja svijeta, uključujući i Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, nadaleko čuveno po samostalnoj politici. Iluzija se ubrzo rasprsnula, a nesretnog Guaidóa više nitko i ne spominje.

H – kao Hong Kong. Najveći prosvjedi otkako je Hong Kong 1997. vraćen Kini započeli su u lipnju i još traju, iako je izvorni povod za prosvjed – sporni zakon o izručenju Kini – nestao još prije tri mjeseca, kad je zakon povučen. No „prodemokratski prosvjednici“ nastavili su s demonstracijama, a mahanjem britanskim i američkim zastavama poručuju da Peking narušava načelo „jedna zemlja, dva sistema“, kojim je ovoj bivšoj britanskoj koloniji sve do 2047. zajamčen poseban status.

I – kao izbori za Europski parlament. Svibanjski europski izbori donijeli su i neke promjene na hrvatskoj političkoj sceni: od uspona nezavisnog kandidata i bivšeg suca Mislava Kolakušića do postizbornog raskola Živog zida, čiji se rejting nakon toga prepolovio, a na poziciju treće političke snage u zemlji uskočio je upravo Kolakušić. No čini se da i njegova zvijezda gasne, što su pokazali aktualni predsjednički izbori.

J – kao Japan. „Zemlja izlazećeg Sunca“ ove je godine dobila novog cara. Nakon što je car Akihito u travnju abdicirao – kao prvi japanski car koji je to učinio u zadnja dva stoljeća – na tron je došao njegov sin Naruhito. Car u Japanu nema izvršne ovlasti, ali je važna simbolička figura čije ideje označavaju generalni društveni smjer. U eri u kojoj se Japan potiho vraća starom militarizmu, bitno je da na Prijestolju Krizantema sjedi netko tko šalje poruke mira i harmonije.

K – kao Katalonija. Dvije godine nakon izglasanog, ali neprovedenog referenduma o neovisnosti – kojeg je španjolski Ustavni sud zabranio – Vrhovni sud osudio je 14. listopada devet katalonskih političara na preko stotinu godina zatvora, zbog njihove uloge u organizaciji referenduma. Istog dana gnjevni građani Katalonije su masovno izašli na ulice da iskažu neslaganje s presudama, ali ideja o nezavisnoj Kataloniji čini se sve dalje od realizacije.

L – kao Lustig, Branko. Hrvatski Židov, filmski producent i dvostruki „oskarovac“ umro je u studenome u Zagrebu, u 88. godini života. Kao dječak je preživio koncentracijske logore Auschwitz i Berger-Belsen, pa je razumljiv njegov stav o Bogu, koji je 2012. izrazio na predavanju učenicima u Zadru, rekavši da za njega Bog ne postoji. U medijima će pojasniti: „Milijuni su stradali jer su sve do ulaza u plinsku komoru vjerovali da će prst Božji zaustaviti zlo. Nakon svega što se dogodilo, ja u Boga ne vjerujem i moje je pravo da to govorim. Ako u demokraciji ne mogu reći da ne vjerujem u Boga, jebeš demokraciju!“

M – kao migranti. Nakon što je za vlade Zorana Milanovića stotine tisuća migranata prošlo kroz Hrvatsku bez incidenta, stvari pod današnjom HDZ-ovom vladom stoje drukčije. Strani mediji optužuju hrvatsku policiju za kršenje prava migranata i njihovo ilegalno vraćanje u BiH, o čemu je švicarska javna televizija u svibnju objavila i snimku, nakon čega je i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović za švicarsku televiziju priznala da postoji praksa pushbacka migranata preko zelene granice. 

N – kao katedrala Notre Dame u Parizu, kojoj je 15. travnja požar uništio krov i srušio zvonik. Simbol europske kulture i najposjećeniji povijesni spomenik Europe treba višegodišnju obnovu. Pariška nadbiskupija nekidan je objavila da se ove godine, prvi put u dva vijeka, u katedrali neće održati božićna misa, pa je nadbiskup Michel Aupetit tu misu, pred 2500 vjernika, vodio pod šatorom cirkusa Gruss.

O – kao solarni rover „Opportunity“, koji je ove godine okončao 14-godišnju misiju na Marsu. Iako je misija trebala trajati samo 90 dana, mali robot izdržao je 40 puta dulje, na radost svemirskih inženjera i istraživača. Među ostalim, „Opportunity“ je, skupa s drugim robotskim vozilom „Spirit“, dokazao da je na Crvenom planetu nekoć bilo vode. Neka je slava ovom solarnom roveru, koji je zadužio ljudski rod!

P – kao požari. Godina će ostati upamćena po vatrenim stihijama u „plućima svijeta“ – Amazoniji. U kolovozu je ondje gorjelo 74.155 požara, sve dok predsjednik Brazila Jair Bolsonaro – kojeg mnogi drže odgovornim za požare – nije poslao vojsku da pomogne u gašenju. Požari su ove godine harali i Sibirom, Kalifornijom, Bolivijom i Indonezijom, a konac godine prate veliki požari u Australiji, gdje je samo na području Novog Južnog Walesa od listopada nestalo više od 2,7 milijuna hektara raslinja i 2000 koala.

R – kao Rojava, sada već imaginarna anarhističko-feministička utopija i nedosanjani državotvorni san sirijskih Kurda. Nekoliko godina se činilo da će najveći svjetski narod bez vlastite države ovog puta održati svoj samostalni entitet u Siriji, ali san o Rojavi pregažen je turskim tenkovima, nakon što je dotadašnje kurdske saveznike na cjedilu ostavio američki predsjednik Trump. Povijest Kurda je historija promašenih uzdanja u Ameriku.

S – kao Sjeverna Makedonija. Nekadašnja najjužnija jugoslavenska republika u veljači je, nakon tri desetljeća natezanja s Grčkom, napokon službeno promijenila ime, dodavši prefiks „Sjeverna“, sve kako bi se ukrcala u vlak euroatlantskih integracija. Hladan politički tuš stigao je u studenome, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron stavio veto na početak pregovora između Bruxellesa i Skoplja. Džaba su Makedonci krečili.

Š – kao štrajk. Hrvatski učitelji i nastavnici svojim su gotovo dvomjesečnim štrajkom osvojili srca hrvatskih građana i državni novčanik premijera Andreja Plenkovića, koji je nakon početne bahatosti – više od mjesec dana mu je trebalo samo da primi vođe učiteljskih sindikata – shvatio da su učitelji presložni i prekompaktni da bi ih mogao pokolebati. Štrajk je pokazao i da ne moraju svi prosvjedi u Hrvatskoj biti na nacionalnoj osnovi – ovo je bio klasni ustanak par exellence.

T – kao Thunberg, Greta. Za Gretu danas znaju svi, pa ju je i američki časopis Time proglasio za osobu godine. Šesnaestogodišnja švedska tinejdžerka svojim se aktivizmom nametnula kao vodeći glas dolazeće generacije za ekološki spas planeta, a protiv svjetskih vladara koji, kako im je Greta poručila za govornicom UN-a, promiču „kapitalističku bajku o neprestanom gospodarskom rastu“, uzrokujući klimatske promjene koje ugrožavaju Zemlju. „Kako se usuđujete?“ zagrmila je Greta u zgradi UN-a na East Riveru.

U – kao Ukrajina. Jedini aktualni europski rat i dalje tinja, zaglavljen i zamrznut negdje između Sporazuma iz Minska i nevoljkosti obiju zaraćenih strana da ga napokon počnu primjenjivati. Trinaest tisuća mrtvih teško opterećuje odnose između dva međusobno najbliža istočnoslavenska naroda. Zvuči li to ikome na južnoslavenskom Balkanu kao nešto poznato?

V – kao Venecija. Kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako nije vijest da u Veneciji ima vode, već je vijest da je nema. Ali ovog puta vijest je u tome što vode ima previše – drevni grad u studenome je preživljavao najviše razine plime otkako postoje mjerenja. Šteta od povijesnih poplava mjeri se u milijardama eura.

Z – kao Zapad. Francuski predsjednik Macron, po mnogima novi lider Europe, ovog je ljeta na tradicionalnom sastanku s francuskim veleposlanicima u Elizejskoj palači ocijenio da završava epoha prevlasti Zapada te da se kapitalizam urušava. „Definitivno smo svjedoci kraja zapadne hegemonije u svijetu. Situacija se ozbiljno promijenila zbog zapadnih grešaka u brojnim krizama, zbog odluka Amerike tijekom više godina, koje nisu započele s ovom administracijom“, pojasnio je Macron.

Ž – kao Žuti prsluci. U borbu za socijalnu pravdu – protiv socijalne i fiskalne politike vlade u Parizu – Žuti prsluci krenuli su još krajem prošle godine, te istrajali kroz cijelu 2019. godinu, doduše s manjim intenzitetom nego lani. I taman kad se činilo da im prosvjedi gasnu, u prosincu su im se pridružili brojni i moćni francuski sindikati, ustavši protiv Macronove mirovinske reforme. Opet su stotine tisuća na francuskim ulicama, baš kao u lanjskoj zori Žutih prsluka.

Epitaf Koje Oborine, pravoslavnog ustaše

Na Kojinom grobu crno na bijelo stoji, velikim ćirilićnim slovima: ‘Ovđe počiva Kojo Oborina, ustaša’. Naš Srbin Kojo je ustaševao sredinom druge polovine 19. stoljeća, desetak godina prije Pavelićeva rođenja

Kojo Oborina se cijeloga života ponosio što je bio ustaša, pa je tu riječ za života uklesao i na vlastiti nadgrobni spomenik. I to ćirilicom.

Zašto ćirilicom, pitate.

Zato što je ustaša Kojo bio Srbin, pravoslavac. Kao što je poznato, Srbi pišu ćirilicom. Ćirilica je bila materinje pismo ovog okorjelog ustaše.

Vidim ja, ne vjerujete vi. A što ako vam kažem da je časni Kojo Oborina bio ustaša prije nego što se Ante Pavelić uopće rodio?

I opet ne vjerujete? A onda ništa – sjednite u auto, otiđite na pravoslavno groblje u Poplatu kod Stoca i nađite Kojin grob. Ako ne znate staro hrvatsko pismo, zamolite čuvara groblja da vam pročita Kojin epitaf.

Dakle, na Kojinom grobu crno na bijelo stoji, velikim štampanim ćirilićnim slovima: „Ovđe počiva Kojo Oborina“. Ispod toga je navedena godina Kojinog rođenja (1852.), dok godina smrti nije uklesana. Umjesto toga, u donjem redu epitafa piše „Ustaša 1875.–1878.“, a u najdonjem redu dodano je: „Spomenik podiže sebi“.

Naš Kojo je, prema tome, ustaševao sredinom druge polovine 19. stoljeća, desetak godina prije Pavelićeva rođenja i pola vijeka prije osnivanja ustaškog pokreta. Kako je to moguće, krstite se vi nad grobom pravoslavnog ustaše.

Moguće je zato što povijest na ovim prostorima ne počinje ni 1941. ni 1991. godine, nego – nećete vjerovati – podosta ranije. Tako je pune 54 godine prije nego što će Pavelić u emigraciji osnovati ustaški pokret, u južnim dijelovima današnje BiH izbio znameniti Hercegovački ustanak (1875.-1878.) u kojem su hercegovački kršćani skupa ustali protiv turskog zuluma, te su sami sebe nazivali „ustašama“.

Salko i Stojan

Kad kažemo „skupa ustali“, mislimo na povijesnu činjenicu da su se u tom protuosmanskom ustanku zajedno, rame uz rame, borili Hrvati i Srbi, odnosno katolici i pravoslavci. Da, i muslimani također, kad već pitate.

O ovome je dosta pisao ljubuški novinar i publicist Dušan Musa, inače autor dva historiografska rada o Hercegovačkom ustanku i urednik zbornika „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“, objavljenog 2009. u Ljubuškom. Nakon što je posve slučajno otkrio grob Koje Oborine i njegov ustaški epitaf na ćirilici, krenuo je u prekopavanje arhiva te nekoliko godina kasnije, u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju, pronašao da su se prvim ustašama zvali ustanici Luke Vukalovića (1852.–1862.), dakle Srbi iz jugoistočne Hercegovine.

Notirajući da su se ustašama kasnije zvali i sudionici Hercegovačkog ustanka – podjednako katolici i pravoslavci – Musa navodi da su se tim imenom kitili i domicilni muslimani, protivnici austro-ugarske aneksije BiH, koji su 1882. u općini Kalinovik podigli ustanak protiv austro-ugarske vlasti, skupa sa Srbima. Taj ustanak vodili su Salko Forta i Stojan Kovačević, Musliman i Srbin.

Dakle, ustaše su u različitim razdobljima, odnosno ustancima, bili ne samo Hrvati, nego i Srbi i Bošnjaci. Povijest nam je ipak zajednička“, piše Dušan Musa, a istu tezu u spomenutom zborniku „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“ konstatira i dr. Anđelko Mijatović:

U drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvata, Srba i Crnogoraca, kršćana i muslimana u BiH, naziv ustaša bio je uobičajen za svakoga tko je ustao na oružje da bi izvojevao neke slobode i prava.“

Vuko i Risto

U analima iz tog doba sačuvan je „Ljetopis porodice Lučića i Parohije sutorinske od 1680. do 1930. godine“ (Zavičajni muzej Herceg-Novi, 2000.), čiji je autor prota Špiro Lučić, a koji među ostalim govori o crnogorskim i srpskim ustašama iz Hercegovačkog ustanka koji su mnogo desetljeća kasnije, 1940. godine, tražili penzije od kraljevske vlade u Beogradu. Navodeći da su u tom trenutku na životu bili još samo dvojica ustaša, Vuko L. Jančić i Risto J. Ivetić, prota Lučić bilježi:

I danas oba živa stara ustaše od ratnog Ministarstva iz Beograda uživaju dobrovoljačko pravo iz god. 1875-1878 mjesečno 500 dinara još od 1935. godine.“

I srpska štampa iz druge polovine 19. stoljeća koristila je izraz “ustaše” u pozitivnom tonu. Tako novosadski list Zastava u broju od 5. srpnja 1876., u doba Hercegovačkog ustanka, objavljuje članak pod naslovom “Pravila za ustaše”, u kojem se ističe “čast i dugotrajna uzdržljivost ustaške vojske”, te se navode i imena ustaških vođa, pri čemu se apostrofira da je među njima i jedan Hrvat – vojvoda don Ivan Musić, inače vođa Hrvata u Hercegovačkom ustanku.

Hrvati su imali zapaženu ulogu u Hercegovačkom ustanku. Musa tako naglašava da je zapovjednik najvećeg ustaničkog bataljuna, Popovsko-ljubinskog, bio Hrvat Miše Tomašević, zvani Kukica, koji je imao devet četa u bataljunu i “bio brojniji od ustaničkih bataljuna koje su činili Srbi”.

No vratimo se našem junaku Koji Oborini, pravoslavnom ustaši. O njemu je ove godine u Hrvatskoj objavljen i jedan znanstveni rad, pod naslovom „Epitaf Koje Oborine (Prilog proučavanju srpskog nacional-socijalizma)“, čiji je autor Ante Škegro iz Hrvatskog institute za povijest. Škegro piše:

Ustaša je najstarija inačica hrvatskog naziva za pobunjenika, odnosno ustanika protiv ugnjetača, odnosno porobljivača. Tim su se nazivom oslovljavali i kršćanski ustanici protiv 400-godišnjega osmanlijskog ropstva u najzapadnijoj osmanlijskoj pokrajini – Vilajetu Bosna. Među pobunjenicima je bio i 23-godišnji pravoslavac Kojo Oborina, koji se jedini od njih okitio nazivom ‘ustaša’ na vlastitom nadgrobnom spomeniku, koji si je dao podići na pravoslavnom groblju u Potplatu kod Stoca u istočnoj Hercegovini.“

Nikola i Šimun

Balkanska povijest doista nije za osjetljiviji nacionalni želudac, budući da i riječ „četnik“ ima sličnu nomadsku i kozmopolitsku sudbinu kao i naziv „ustaša“.

Riječ „četnik“, naime, izvorno je hrvatskog porijekla, kao što svjedoči franjevački svećenik fra Lujo Plepel, koji u svojim radovima naziv „četnik“ vezuje za hrvatske ustanike koji su polovinom 17. stoljeća „četovali“ u okolici Drniša, sukobljavajući se s Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju.

O četovanju među Hrvatima u 17. stoljeću piše i Vladimir Mažuranić, sin hrvatskog bana. Osim kao pojam kojim se označavaju hrabri borci, on u svojim „Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik“ pod pojmom „četnici“ podrazumijeva i sve vojnike u nekoj četi.

Nećete ni ovo vjerovati: o četnicima kao „slobodarskom pokretu“ pisao je i povjesničar – Franjo Tuđman:

Termine četovanje i četnici, koji su u prošlosti hrvatskog i srpskog naroda bili sinonimi neprekidnog oružanog otpora i dobrovoljačkog slobodarskog pokreta (…) omrazili su vlastodršci stare Jugoslavije“ – tako je o četnicima zborio prvi hrvatski predsjednik.

Vidimo, dakle, da su „ustaša“ i „četnik“ nekada bile sasvim fine i pristojne riječi, koje su, štoviše, imale i pozitivne i slobodarske konotacije. Nakon što su se tih riječi dočepali Ante Pavelić i Draža Mihailović, njihovo značenje se surovo promijenilo. Ratni zločinci ne ubijaju samo ljude i narode – oni kolju i riječi.