‘Parazit’ je šaka u pleksus kapitalističkoj klasi

Može izgledati čudno da Hollywood dodijeli Oscara izrazito antikapitalističkom filmu. No, ključne poruke ‘Parazita’ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u švicarskom Davosu

Film „Parazit“ južnokorejskog redatelja Bonga Joon-Hoa upravo je osvojio četiri Oscara: za najbolji film, najbolji strani film, režiju i scenarij. Da postoji Oscar za najradikalniju političku poruku, i njega bi glatko dobio.

Da Marx i Engels pogledaju „Parazit“, ocijenili bi da je to vizualizacija njihovog „Komunističkog manifesta“ i remek-djelo marksizma, jer prikazuje svu težinu klasnog pitanja, na način rijetko viđen u povijesti svjetske kinematografije. A Lenjin i Trocki bi tvrdili da je posrijedi remek-djelo boljševizma, jer su Bongovi proleteri u završnici filma doista ustali protiv eksploatatorske klase, baš u njenom intimnom Zimskom dvorcu.

No Bong Joon-Ho je prekompleksan autor da bi se bez ostatka uklopio u tako plošan okvir. Iako deklarirani socijalist i član južnokorejske ljevičarske Nove progresivne stranke, Bong je za svoj film dobio i brojne kritike i zamjerke s političke ljevice: u ljudskom smislu, naime, u „Parazitu“ su negativnije prikazani likovi iz niže klase, nego oni iz više.

Bongovi proleteri su „ružni, prljavi i zli“, spremni i na darvinistički obračun s pripadnicima vlastite klase (čime redatelj ocrtava raspad klasne solidarnosti u našoj epohi). S druge strane, Bongova buržoazija je bezazlena u svom arkadijskom svijetu, lišena moralnih izopačenja i većih karakternih minusa. Osim one tipične kapitalističke ravnodušnosti prema bijedi nižih slojeva. U Bongovom filmu upravo će ih ta ravnodušnost koštati.

Bong protiv Aristotela

U tom smislu crtanja karaktera, Bong čak daje povoda da ga se svrsta u ljude koji drže da su bogatuni bolji ljudi od sirotinje i koji stoga slave hijerarhijski društveni poredak. Onako kako je u staroj Grčkoj Aristotel – jedan od duhovnih očeva Zapada – tvrdio da robovi imaju „ropsku ćud“, a slobodni građani „slobodnu ćud“, pa je onda društveni status i jednih i drugih samo prirodan odraz njihove urođene naravi.

Ali Bong je u mladosti studirao sociologiju i dovoljno poznaje psihologiju da zna kako je Aristotel bio u krivu. Bong zna da ne postoji nešto kao „urođena narav“ čovjeka, jer je narav čovjeka u značajnoj mjeri određena utjecajima okoline.

Stoga, nisu robovi u antičkoj Grčkoj rođeni ropske ćudi, nego im je tu ćud formirao robovlasnički sistem u kojem su živjeli. Nisu članovi siromašne obitelji Kim rođeni zli, već su takvi dobrim dijelom postali jer su u kapitalističkom raspletu svoje sredine ostali „donji“ na stratifikacijskoj ljestvici.

A ta sredina je Seul, desetmilijunski glavni grad Južne Koreje. Iako Južna Koreja figurira kao jedno od najuspješnijih kapitalističkih društava na svijetu, a Seul kao jedan od najpropulzivnijih svjetskih gradova, Bongovi proleteri žive u slamu koji se gotovo i ne razlikuje od onih u zemljama Trećeg svijeta. Kad se u svojoj bijednoj i skučenoj suterenskoj izbi usprave, oči su im u razini tla, taman da vide kako im lokalni pijanci pišaju uz prozor.

Obitelj Kim živi vječno

Ne radi se o redateljskom pretjerivanju, već o dokumentarnoj stvarnosti Seula, Južne Koreje i globalnog kapitalizma, kako je to nedavno u intervjuu našem filmskom kritičaru Marku Njegiću rekao sâm Bong Joon-Ho:

Usprkos bogatstvu koje je Koreja stekla proteklih desetljeća, relativni jaz između bogatih i siromašnih samo se proširio i mislim da je to svugdje slučaj. Ako idete u pokrajnje uličice u Seulu, još uvijek možete namirisati polupodrumske domove nalik onome obitelji Kim. Veliki broj ljudi iz različitih zemalja rekao mi je da kod kuće imaju iste probleme“, rekao je Bong za Slobodnu Dalmaciju.

Može izgledati čudno da Hollywood – oduvijek važan propagandni stup američkog i globalnog kapitalizma – dodijeli Oscara ovakvom filmu, koji kapitalističkoj klasi zadaje jak udarac u pleksus, brutalno pokazujući što sistem koji se bazira na nejednakosti čini ljudima. No ključne poruke „Parazita“ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u Davosu, odakle su američki milijarderi poručivali da je opsesija profitom „dovela do nevjerojatnih nejednakosti u društvu“, te da je „došlo vrijeme da stvari počnemo raditi na drugi način“.

Još otkad je 2014. objavljen Pikettyjev „Kapital u 21. stoljeću“, motiv ekonomske nejednakosti postao je „goruća tema“ svijeta, a ovaj film, među ostalim, pokazuje i što se samoj kapitalističkoj klasi može dogoditi ako se nejednakosti ne smanje. Ostaje pitanje što će kapitalistička elita učiniti s tim svojim zaključcima iz Davosa, koje je znanstveno ovjerio Piketty, a vizualno Bong. Vrijeme teče.

Bolji smo samo od Haitija, Venezuele i BiH

Spoznaja da se četiri od šest YU-republika danas nalaze među prvih deset država po ‘odljevu mozgova’ mogla bi otvoriti pitanje što su točno narodi dobili stjecanjem nezavisnosti, osim razloga da pobjegnu. Mogla bi, ali neće

Ugledni britanski list „Economist“ objavio je popis od deset svjetskih država s najvećim „odljevom mozgova“ u 2018. godini. Na neslavnoj listi Hrvatska se našla na visokom četvrtom mjestu, iza Haitija, Venezuele i BiH.

Rabeći statističke podatke Svjetskog ekonomskog foruma i Izvještaja o globalnoj kompetitivnosti, novinari „Economista“ konstruirali su ljestvicu od 1 do 7, gdje oznaka 1 predstavlja situaciju u kojoj svi talentirani ljudi napuštaju svoju zemlju, dok 7 označava situaciju u kojoj svi talentirani ljudi ostaju u zemlji. Tako je svaka država dobila svoj indeks „odljeva mozgova“.

Najmanji indeks od 1.70 (najveći „odljev mozgova“) ima Haiti. Slijede Venezuela (1.73) i Bosna i Hercegovina (1.76), dok Hrvatska i Rumunjska s indeksom 1.88 dijele četvrto mjesto. U „Top Ten“ još se nalaze Jemen (1.94), Moldavija (1.96), Makedonija (2.13), Benin (2.27) i Srbija (2.31).

Kad ljudi u bogatim zemljama misle o migraciji, obično misle na slabo plaćene zaposlenike koji traže posao kao građevinski radnici, perači suđa ili pomoćni radnici u poljoprivredi. A ljudi u zemljama u razvoju obično su zabrinuti zato što bi oni najbolji iz njihovih zemalja mogli završiti u Silicijskoj dolini ili u bolnicama i sveučilištima razvijenog svijeta“, piše britanski list u tekstu uz opisani graf, dodajući kako „ovaj ‘odljev mozgova’ već dugo muči političare u siromašnim zemljama“.

Talenti postojano bježe

Ponovimo, radi se o statistici za 2018. godinu, ali zacijelo bismo sličan plasman zabilježili i lani, jer nema naznaka da se u 2019. godini zaustavio ili znatnije smanjio negativni trend odlaska mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske.

Ne može se reći ni da glavni uzrok masovnog „odljeva mozgova“ leži u činjenici da smo nedavno ušli u Europsku uniju, pa da mladi i obrazovani sada koriste ukazanu mogućnost lakšeg preseljenja u inozemstvo. Mi smo, naime, te 2018. bili članica EU već pet godina, pa se ne radi o prvom valu iseljavanja – koji se odvijao 2013. i 2014. godine – već je očito posrijedi postojani trend iseljavanja talenata iz Hrvatske.

Kako u Hrvatskoj ne postoji registar stanovništva, točan broj novih iseljenika nije poznat, ali procjene govore da je od našeg ulaska u EU 2013. godine iz zemlje otišlo između 200 i 300 tisuća ljudi. Veliki dio njih zbog svojih karakteristika – mladi, obrazovani, talentirani – ulaze u ovu statistiku „Economista“.

Eto nas, dakle, u „probranom društvu“ zemalja Trećeg svijeta i Istočne Europe. Da bismo bolje razumjeli taj kontekst, valja kazati štogod o drugim zemljama s „Economistova“ popisa.

Prvoplasirani Haiti je najsiromašnija zemlja zapadne polutke, s očekivanim životnim vijekom od 63 godine. Usporedbe radi, susjedna Kuba – koju se drži dokazom ekonomske jalovosti socijalističkog modela – ima desetorostruko veći BDP po stanovniku (7600 USD) od kapitalističkog Haitija (765 USD), a očekivani životni vijek na Kubi je 80 godina.

Afrikanizacija bivše Jugoslavije

Drugoplasirana Venezuela godinama živi tešku ekonomsku krizu – uz abnormalno visoku inflaciju – prouzročenu padom cijena nafte na svjetskom tržištu (nafta je glavni venezuelski izvor prihoda), snažnim američkim sankcijama i nesposobnošću vlade u Caracasu da diversificira svoje gospodarstvo.

Trećeplasiranu Bosnu i Hercegovinu i njenu tragičnu društveno-ekonomsku situaciju ne treba posebno predstavljati.

To su jedine tri zemlje na svijetu iz kojih talentirani ljudi bježe više nego iz Hrvatske. Da u Hrvatskoj vlada samurajski moralni kodeks, sada bi svi tvorci i upravljači Hrvatske morali izvesti kolektivni seppuku.

Od ostalih država s „Economistova“ popisa, Rumunjska je (uz Bugarsku) po više kriterija najsiromašnija članica EU, a Moldavija je najsiromašnija zemlja čitave Europe. Jemen sa 660 USD po glavi stanovnika ima najmanji BDP u arapskom svijetu, a u zemlji već pet godina bjesni vrlo krvavi rat, dok je Benin jedna od najsiromašnijih afričkih država, s BDP-om od 830 USD, 40 posto nepismenih i životnim vijekom od 62 godine. To je kontekst u kojem smo se našli.

Uz BiH i Hrvatsku, na popisu su još dvije zemlje bivše Jugoslavije – Makedonija i Srbija. Spoznaja da se četiri od šest YU-republika danas nalaze među prvih deset država svijeta po „odljevu mozgova“ (sve osim Slovenije i Crne Gore) mogla bi otvoriti pitanje što su točno narodi dobili stjecanjem nezavisnosti, osim razloga da pobjegnu. Mogla bi, ali neće.