Dr. Krizmanić: ‘Tko je zadovoljan sobom, lakše će podnijeti karantenu’

UTJECAJ KORONAVIRUSA NA PSIHU

PSIHOLOŠKE POSLJEDICE KARANTENE OVISE O ČOVJEKOVOJ OSOBNOSTI

Gledano biološki, najmanje su ugrožena djeca, a najviše stariji građani. No u psihološkom smislu je obrnuto: stariji građani raspolažu životnom mudrošću i iskustvom koje su stekli izlaganjem ranijim velikim povijesnim i drugim nevoljama

Tu smo gdje jesmo, anksioznost je globalna: sve se zatvara, društveni život uzmiče pred koronavirusom, a sve više država postrožava uvjete karantene za svoje građane, pa tako i Hrvatska. Ako već nismo, na neko vrijeme bit ćemo osuđeni na život u fizičkoj (samo)izolaciji, bez osobnih i društvenih navika koje smo kroz život izgradili i koje čine okosnicu našeg slobodnog vremena. A lijepo je netko rekao: „Čovjek se teže oslobađa navike nego hunjavice.”

No sad smo prisiljeni osloboditi se mnogih navika: karantena ne trpi odlaske u kladionicu, posjete frizeru ili kozmetičaru, jutarnje kave i večernje cuge u omiljenom kafiću. Kladionice, frizeraji, kozmetički saloni i kafići su privremeno zatvoreni, kao i niz drugih mjesta koja su činila strukturu naše svakodnevice: kina, kazališta, muzeji, galerije, nogometni stadioni, koncertne dvorane, klubovi.

Osim što nema kulture, nema ni sporta. Kao što su obustavljeni kulturni sadržaji – snimanja filmova i kazališne probe, književne promocije i javne tribine – tako su prekinuta i sportska natjecanja, čime je, među ostalim, priličan broj muškog svijeta naglo ostao bez temeljnog rituala gledanja nogometnih utakmica, i onih iz nacionalnih (tuzemnih i stranih) prvenstava, i onih iz Lige prvaka.

Mnogi muški svat tako sada nervozno tumara po kući, ne znajući što da radi kad u nedjelju ne može do Poljuda, a ni u utorak ni u srijedu neće biti prijenosa Lige prvaka. Takvi ljudi mogu tek zavidjeti svojim argentinskim supatnicima, budući da je predsjednik Argentine Alberto Fernandez početkom ovog tjedna, obznanjujući rigorozne mjere karantene, učinio spektakularnu iznimku upravo za nogomet.

Nakon što je krajem prošlog tjedna broj zaraženih koronavirusom u Argentini porastao na 56, uz dva smrtna slučaja, Fernandez je zatvorio državne granice, suspendirao sve letove u Argentinu i iz nje, objavio prekid nastave u školama i zabranio javna okupljanja, ali je istodobno apelirao na Nogometni savez Argentine da se nogometna natjecanja nastave. Neke od najvažnijih stvari na svijetu je zabranio, ali je „najvažniju sporednu stvar na svijetu” dopustio.

Blokirao sam zemlju, ali nogomet se mora igrati”, objasnio je Fernandez.

Iskustvom protiv biologije

Argentinski predsjednik ponudio je i kratko obrazloženje svoje neobične inicijative:

Ako se nogometne utakmice igraju iza zatvorenih vrata, bez publike na stadionima, ne vidim razloga zašto se natjecanja u tom sportu ne bi nastavila. Osim toga, želio bih da utakmice ne budu prenošene na kabelskim stanicama koje se posebno moraju plaćati, nego na javnoj televiziji, dostupnoj svima bez dodatnih troškova”, poručio je nedavno izabrani ljevičarski predsjednik Argentine.

Naravno, Argentinski nogometni savez promptno je udovoljio predsjednikovoj želji, te je objavio da se nastavlja s nogometnim natjecanjima, osim u mladim kategorijama. Tako argentinski ljubitelji nogometa, za razliku od ostalih poklonika ove igre u svijetu, malo manje nervozno tumaraju po kući.

Stručnjaci ističu da izazovi i problemi koje donosi pandemija koronavirusa znatno ovise o dobi. Gledano biološki, najmanje su ugrožena djeca i mladi, a najviše stariji građani. Međutim, u psihološkom smislu zapravo je obrnuto: velike promjene, pa tako i promjene uzrokovane ovom pandemijom, najjače djeluju na mlađe ljude, bilo zato što im remete neke prijelomne životne događaje (matura, zasnivanje braka, planiranje djece), bilo zato što im nedostaje životnog iskustva koje bi im u ovoj situaciji pomoglo.

Naime, iako biološki i zdravstveno najugroženiji, stariji građani raspolažu životnom mudrošću i iskustvom koje su stekli izlaganjem ranijim velikim povijesnim i drugim nevoljama. Već i onima koji se sjećaju Domovinskog rata ovo nije prva velika krizna situacija, a pogotovo onima koji se sjećaju i Drugog svjetskog rata i(li) prvih poratnih godina oskudice i neimaštine: prethodno životno suočavanje s tim teškim i negativnim iskustvima omogućuje starijim građanima da realnije sagledaju i ovu najnoviju svjetsku nevolju.

Kome je onda najteže?

Spas na YouTubeu

Vjerojatni odgovor na to pitanje nekidan je dala dr. Gordana Kuterovac Jagodić, predstojnica Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu:

Osobe u srednjoj odrasloj dobi, osobito roditelji s mlađom djecom i svojim starijim roditeljima, bit će pod najvećim stresom”, rekla je dr. Kuterovac Jagodić u razgovoru za Telegram.

No prije nego što se osobe u toj dobi zbog ovog znanstvenog predviđanja uhvate za glavu, morale bi se sjetiti da je takav „raspored stresa” zapravo pravedan i da predstavlja ustvari najbolju moguću kombinaciju – upravo su osobe srednje odrasle dobi na vrhuncu svojih umnih i fizičkih sposobnosti, pa je i prirodno da podnesu najveći dio stresnog tereta.

Kako bilo, dugotrajni karantenski boravak u jednom te istom zatvorenom prostoru, a bez društvenih kontakata, veliko je iskušenje za čovjekovu psihološku stabilnost. Sada do izražaja dolazi sposobnost prilagodbe novim situacijama, što je ujedno i jedna od definicija inteligencije. Pritom je važno znati: svaka kriza istodobno je prilika za rast i razvoj ličnosti.

Logički bi bilo očekivati da od redukcije društvenosti više pate ekstrovertirane osobe, kao i da će prisilna zatvorenost teže pasti psihički labilnijim ljudima (pa bi, ako karantena potraje, moglo doći i do porasta slučajeva depresivnih stanja i anksioznih poremećaja). U tom smislu, stručnjaci za mentalno zdravlje pozivaju da se, koliko je moguće, sačuvaju neke stare rutine i rituali, pa makar u izmijenjenim okolnostima.

Kava se tako, umjesto na Rivi, može piti na balkonu. Socijalni kontakti se mogu održavati na društvenim mrežama. Tko ne može bez nogometa, može na YouTubeu gledati stare utakmice Liverpoola iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća (tako će, poput potpisnika ovih redaka, otkriti čovjeka koji se zove Steve Heighway). U karanteni rastu i dionice starih filmova i starih, nepročitanih knjiga.

Doajenka hrvatske psihologije

Nadalje, stručnjaci savjetuju da i u karanteni dani budu strukturirani, odnosno da se znade kad se obavljaju svakodnevne aktivnosti. Vijesti svakako treba pratiti, ali ne treba se „predozirati” informacijama: društvene mreže sada trebaju služiti za kontakte s prijateljima, a ne za „gutanje” i prosljeđivanje raznih neprovjerenih i nepotvrđenih vijesti i teorija.

A u razgovoru s ukućanima i prijateljima valja se sjetiti da koronavirus nije jedina tema na svijetu. Štoviše, psiholozi savjetuju da je u ovim okolnostima upravo nužno forsirati razgovor i o drugim temama. I naravno – optimizam. Prema istraživanjima, optimizam i smijeh jačaju imunološki sustav, glavni alat u borbi s virusom.

Također, ovo karantensko „prisilno mirovanje” odlična je, zapravo dragocjena, prilika za smirivanje prebrzog životnog tempa i trezvenu refleksiju vlastitog života, pa i preispitivanje svojih životnih vrijednosti i ciljeva, uključujući i njihovu promjenu.

To bi, ukratko, bilo ono što znanstvena psihologija ima reći o situaciji koja nas je zadesila. Da bismo malo dublje ušli u tu problematiku, porazgovarali smo s 84-godišnjom doajenkom hrvatske psihologije dr. Mirjanom Krizmanić, koja je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu desetljećima vodila Katedru za kliničku psihologiju, gdje je, između ostaloga, držala kolegije i iz Zdravstvene psihologije i Psihologijskog savjetovanja.

Profesorice, kako se osjećate u ovoj psihološkoj gunguli nastaloj uslijed pandemije koronavirusa?

Ja sam oguglala. Spašava me što stalno nešto radim. Pišem svake godine po jednu knjigu, pa tako i sada.

Možete li ocijeniti kakve će psihološke posljedice biti za ljude koji se već nalaze ili će se uskoro naći u karanteni?

To je užasno individualno, ima tisuću mogućnosti. Psihološke posljedice karantene ovise o mnogo faktora: o dobi, zdravstvenom stanju, o tome živi li netko sâm ili s nekim – uključujući kućne ljubimce – kao i o tome je li osoba i inače sklona jadikovanju i samosažaljenju.

Pretpostavljam da će psihološki lakše biti ljudima koji imaju partnere, nego samcima?

Ovisi. Za nekoga tko živi s groznim partnerom ovo će biti velika muka. I inače, sve što vas u životu smeta, sada će se poduplati. I obrnuto – sve što vas jača, sada će vam biti još važnije i dragocjenije.

Vi živite sami?

Živim sama, ali imam mačku. I upravo uživam u lijepom danu, na balkonu, u društvu moje mačke. Gledam plavo nebo. Ja vam živim u centru Zagreba, u Gundulićevoj, i znate što upravo čujem? Gugutanje golubova i drugih ptica. Jer vani sada nema ljudi i čak i u centru najvećeg grada čuju se zvukovi prirode. A toga se ne sjećam od djetinjstva.

Spomenuli ste ljude koji i inače u životu jadikuju. Kako će se oni suočiti s ovom situacijom?

Oni koji i inače mnogo jadikuju i prigovaraju, njima će biti grozno. Oni na drugom ekstremu, koji oko sebe vide ljepotu života i društva, koji dakle u svijetu vide i nešto drugo osim sebe – njima će biti lakše. Kad stvari svedemo na srž, to će izgledati ovako: ako vi sami sa sobom živite dobro, bit će vam dobro i u ovoj situaciji. Ako ne, bit će vam i sada loše. A oni koji su inače negdje na rubu da jadikuju, e s njima će biti zanimljivo.

Može li za te osobe koje su „na rubu jadikovanja” ovo biti prilika da se odmaknu od tog ruba, tj. da postanu ljudi koji se manje žale i manje jadikuju?

Iz tog vašeg pitanja izbija zdravi razum. Da, takve osobe bi sada možda mogli progledati i malo se „skockati” i urediti, pa doći do zaključka: „Majko Božja, pa vidiš šta sam ja izvodila.” Jer klasični narativ takvih osoba jest „Vidi, Bože, šta me snašlo.” Pa nije samo tebe snašlo, čovječe.

Koje nam psihološke i karakterne osobine sada mogu pomoći?

Puno ovisi o tome koliko imate obrambenih mehanizama. Čak nije toliko važno s kime živite, nego kako živite – vaši interesi, hobiji. Ako općenito tavorite, teže ćete se nositi s ovom situacijom.

U Hrvatskoj karantena još uvijek nije potpuna. Izlazite li vani? Družite li se s ljudima, makar preko balkona?

Sad se jako malo družim s ljudima, baš zbog tog stava: „Jel’ vidite šta se meni događa?” Ta vrsta ljudi je sada ogorčena do neba, na cijeli svijet. Umjesto da kažu: živ sam, imam krov nad glavom i imam hrane.

Vi ne jadikujete na okolnosti koje su nas zadesile?

Ja bih rado zbog nečega zajambrala, ali nemam zbog čega.

Što vam najteže pada u ovoj situaciji?

Zagreb izgleda sablasno. Kao da netko vreba na vas. Oko toga imam osjećaj tjeskobe, kao da je nad ovim lijepom gradom bačen crni pokrov. Znam da je opasno, ali koronavirus nije jedina bolest. Pa starci su uvijek bolesni i uvijek umiru. Čovjek bi trebao gledati optimistički. Ne mogu vam svi izvori radosti nestati samo zato što tu negdje čuči korona.

Prije trideset godina, na početku Domovinskog rata, bili ste jedan od autora ratnog programa za psihološku pomoć prognanicima i ostalim građanima pogođenim ratnim zbivanjima. Možete li tadašnju situaciju usporediti s ovom?

Ovo zlo je nevidljivo. Ništa se ne vidi, ništa se ne događa, samo znate da neki sićušni entitet kruži oko vas i da je opasan. I ljudi se povlače, ne znaju što da učine. I onda idu praznovjerja. U ratu je postojao jasni, vidljivi neprijatelj i nešto ste mogli učiniti. A ovdje možete samo otići do dućana i kasnije oprati ruke. Dakle, danas ima manje toga što možemo učiniti nego što smo mogli za vrijeme rata.

Jesu li vjernici sada u psihološki boljem položaju od ostalih?

Nemam osobni uvid u to pitanje i doista ne znam kako je s iskreno religioznim ljudima. Oni bi valjda sada morali reći: „Pa mene netko čuva, ja sam u Božjim rukama.”

Koliko vi osobno ozbiljno doživljavate ovu bolest?

Ja sam u devetom desetljeću života i prijete mi mnoge bolesti, kao i svakome u mojoj dobi. Ima mladih ljudi koji dobiju tumore, moždane kapi… I kad bismo stalno o tome mislili, svi bismo morali skočiti s trećeg kata.

Mislite da su ljudi previše otišli u psihozu?

Gledajte, naravno da treba biti oprezan. I ja perem ruke kad dođem izvana kući, ali ne perem ih pedeset puta dnevno. Meni kaže prijateljica: „Joj, odrala sam ruke”, a ja pomislila da je negdje pala i ozijedila se. Kad ono, odrala je ruke jer ih pere svakih deset minuta. Mislim da je to pretjerano.

Niste mi rekli o čemu pišete knjigu?

O laganju.

O laganju?

Da. Pretraživala sam biblioteke i baze podataka, pa sam tako našla da postoji vrlo malo knjiga o laganju, svega sedam. A mi lažemo od jutra do mraka, i sebe i druge. Ako živimo sami, onda lažemo sami sebe. I ta knjiga me silno zabavlja. Ako me ne strefi korona, dovršit ću je ove godine. I već imam ideju za iduću knjigu – tema će biti zavist.

Pomoć stiže telefonom

Za građane koji se zbog sumnje na koronavirus nalaze u samoizolaciji ili karanteni uvedene su posebne telefonske linije na kojima mogu potražiti psihološku pomoć. Projekt vodi Služba za mentalno zdravlje zagrebačkog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar”, a telefon za psihološku pomoć bit će dostupan svakog dana od osam do 22 sata.

Voditeljica Službe za mentalno zdravlje zagrebačkog Zavoda za javno zdravstvo Mirjana Orban u izjavi za Hinu naglasila je da izolacija kod ljudi može biti veliki izvor stresa jer remeti svakodnevicu, zbog čega raste rizik od razvoja PTSP-a.

Važno je da ljudi imaju nekog s kime mogu razgovarati i dobiti odgovarajuću stručnu pomoć, odnosno savjete kako da provode svoje vrijeme dok su u izolaciji. Neki ljudi već od ranije imaju psihološke poremećaje, njima će izolacija biti posebno teška”, upozorila je Orban.

Telefoni na koje građani mogu dobiti savjete psihologa, psihoterapeuta i psihijatara su sljedeći: 01/ 2991 356, 4696 376, 4696 107, 4696 297, 6468 334, 6468 335, 6468 337 i 6468 338.

Ili će se uvesti socijalističke mjere, ili nastupa barbarstvo

ZBOG KORONAVIRUSA EUROPSKI ČELNICI SLIJEDE STARU TEZU ROSE LUXEMBURG

‘Pandemija je otkrila da besplatno zdravstvo, bez obzira na prihode i profesiju, nije trošak već dragocjeno dobro, neophodna prednost u sudaru sa sudbinom. Sad znamo da neke vrijednosti i servisi moraju biti izvan tržišnih zakona’, poručio je Macron

Nakon ove pandemije svijet neće biti isti. U ljudskom i političkom smislu društvo može otići u dva glavna smjera – u porast sebičnosti ili u porast solidarnosti. To vide i čelnici najvećih zemalja Zapadne Europe, koji već pripremaju svoje javnosti na postpandemijski svijet.

Prvi europski političar koji je cijelu zemlju stavio u karantenu je talijanski premijer Giuseppe Conte, koji je to učinio još 9. ožujka.

Moramo promijeniti navike i to sada”, upozorio je tog ponedjeljka Conte svoje Talijane, naredivši ukidanje nogometa i „zabranu okupljanja”, te pozvavši građane da izbjegavaju putovanja zemljom, saževši odredbu u dvije riječi: „Ostanite doma!”

Pet dana kasnije slične mjere donio je i španjolski premijer Pedro Sánchez, čija je zemlja po obuhvatu zaraze druga najugroženija u Europi, iza Italije. Socijalistički premijer Španjolske donekle je ublažio sliku distopijskog društva koju je ponudio centristički premijer Italije, jer je pozvao Španjolce da iskažu solidarnost sa starijim zemljacima, koji su najranjiviji na koronavirus:

Tijekom gospodarske krize 2008. starije osobe su nas spasile. Djedovi i bake su davali svoje mirovine kako bismo se mogli školovati i preživjeti u vrijeme visoke stope nezaposlenosti. Sada je vrijeme da im uzvratimo. Oni nam sada trebaju biti primjer”, rekao je Sánchez, čija je supruga Maria Begoña Gómez Fernández također među zaraženima.

Svi protiv Borisa

Posve obrnutim putem krenuo je desničarski premijer Britanije Boris Johnson. Polazeći od projekcija da bi se koronavirusom moglo zaraziti i do 60 posto populacije, Johnson je prvobitno odlučio dopustiti da se u Britaniji točno to i dogodi, kako bi se razvio kolektivni imunitet („imunitet krda”).

Iako ovaj model nije lišen znanstvenog utemeljenja, on je zapravo darvinističkog karaktera jer podrazumijeva masovno umiranje najstarijih i najnemoćnijih: procjene govore da bi s ovim modelom umrlo između pola milijuna i milijun starih i bolesnih Britanaca, što bi bila najsurovija primjena neoliberalnog kapitalizma u povijesti medicine. Stoga se dobar dio britanske akademske zajednice i javnosti pobunio, pa i Johnson sada dana reterira.

Usporedba Sánchezova i Johnsonova modela ne samo što potvrđuje da drevna podjela na političku ljevicu i desnicu i dalje postoji, već i ilustrira dvije moguće opcije razvoja zapadnog društva nakon ove pandemije. Kako smo već rekli, Johnsonova opcija ide u smjeru veće sebičnosti (autocesta neoliberalnog kapitalizma), a Sánchezova u smjeru veće solidarnosti (makadam socijalističkog društva).

U tom smislu, nije slučajno da su prve zemlje koje su ponudile (neke već i poslale) svoje liječnike u najteže pogođenu Italiju baš one zemlje koje vode komunističke ili izrazito socijalističke vlade – Kina, Kuba i Venezuela. To je ključna politička razlika desnice i ljevice: Johnsoni spašavaju ekonomiju, Sánchezi spašavaju deprivilegirane.

Angela protiv Donalda

Valja uočiti da je i kapitalistička vladarica Europe Angela Merkel stala uz Sáncheza, što pokazuje afera oko njemačke biotehnološke tvrtke CureVac, koja radi na lijeku protiv koronavirusa. Kad je predsjednik SAD-a Donald Trump nekidan pokušao kupiti tu tvrtku, kako bi moguće cjepivo osigurao „ekskluzivno za građane SAD-a”, njemačka vlada energično je spriječila to poslovno preuzimanje, pogazivši time kanon slobodnog tržišta.

Kako piše Die Welt, savezni ministar zdravlja Jens Spahn potvrdio je da se „preuzimanje neće dogoditi”, jer tvrtka iz Tübingena radi na „lijeku za sve”. I ne samo da je njemačka vlada stopirala ovu međunarodnu poslovnu transakciju, već je i predsjednik uprave CureVaca Daniel Menichella – koji se zbog pregovora o preuzimanju tvrtke 2. ožujka sastao s Trumpom u Bijeloj kući – već 11. ožujka smijenjen s funkcije bez obrazloženja.

A ključni iskaz o budućnosti Europe dao je njen budući vođa, francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je 13. ožujka preko državne televizije poručio Francuzima da ih nakon pandemije čeka drukčija organizacija društva. Premda je ovaj bivši investicijski bankar u Elizejsku palaču ušao uz direktnu pomoć krupnog kapitala, Francuzima je najavio recept iz socijalističke kuhinje:

Pandemija nam je otkrila da besplatno zdravstvo, bez obzira na prihode i profesiju, u našoj socijalnoj državi nije trošak već dragocjeno dobro, neophodna prednost u sudaru sa sudbinom. Sada znamo da neke vrijednosti i servisi moraju biti stavljeni izvan tržišnih zakona…”, rekao je Macron, možda i nesvjestan da samo drugim riječima ponavlja sto godina star poklič Rose Luxemburg: „Socijalizam ili propast u barbarstvu!”

Jack Welch je bio mrtav i prije nego što je umro

ZAŠTO JE SMRT ‘MENADŽERA STOLJEĆA’ POPRAĆENA BEZ VELIKE POMPE

Prošlog ponedjeljka u 85. godini umro je Jack Welch, čovjek koji je još u prošlom mileniju – kao CEO tvrtke General Electric – postao živa ikona i simbol američkog i svjetskog kapitalizma.

Zvali su ga „Neutron Jack”, tepali mu da je „legendarni biznismen” i „svjetski guru menadžmenta”, a krunsko priznanje doživio je 1999. godine, kad ga je američki poslovni magazin „Fortune”, koji od 1929. izlazi u New Yorku, proglasio „menadžerom 20. stoljeća”.

Ti panegirici nisu bili bezrazložni: dok je od 1981. do 2001. vodio General Electric, uspio je pretvoriti taj konglomerat u najvrijedniju javnu tvrtku u SAD-u, odnosno u najvrijedniju kompaniju na svijetu nakon Microsofta. Pod njegovim vodstvom vrijednost dionica ove tvrtke porasla je za više od 3000 posto.

Konkretno, tržišna vrijednost kompanije u njegovom se 20-godišnjem CEO mandatu povećala s 12 na 410 milijardi dolara, što ga je učinilo legendom u korporativnom svijetu u eri Ronalda Reagana i kasnije. Kad je 2001. išao u mirovinu, od tvrtke je dobio otpremninu od 420 milijuna dolara, najveću u povijesti svjetskog biznisa.

Pa ipak, njegova prošlotjedna smrt prošla je bez prevelike pompe. Ne može se reći da je prošla nezapaženo, jer brojni su svjetski mediji izvijestili o Welchovom biološkom kraju, pa i donijeli pokoju rečenicu o njegovom životu i poslovnom geniju, ali sve je to bilo nekako prigušeno u odnosu na intenzitet legende koja ga je za života pratila. Nije bilo panegiričkih feljtona, posebnih priloga poslovnih magazina ili specijalnih TV emisija o liku & djelu slavnog menadžera.

To se i vidjelo i u Hrvatskoj. Za razliku od 2007. godine, kad je njegovo gostovanje u Zagrebu – gdje je u dvorani Lisinski održao javno predavanje na temu liderstva u suvremenom biznisu – izazvalo pravu medijsku euforiju, pa se o tom događaju pisalo danima i tjednima, njegova je smrt popraćena vidno beskrvnije. Postavlja se pitanje: zašto?

Heroj propale civilizacije

Da bismo riješili taj mali rebus, moramo ukratko protrčati kroz poslovne metode i tehnike koje su Welcha učinile besmrtnim u korporativnom svijetu. Jer, zapravo, isti razlozi leže u pozadini i njegove životne slave i njegova mlakog ispraćaja u vječnost.

Jack Welch, dakle, bio je i slavan i zloglasan po istim stvarima, ovisno o kutu gledanja. Bio je poznat kako po sposobnosti da poveća tržišnu vrijednost kompanije i zaradu tvrtkinih dioničara, tako i po stalnom rezanju troškova (čitaj: otpuštanju ljudi). Da bi mogao izvesti ono prvo, činio je ovo drugo.

Konkretno, krajem 1980. godine, neposredno prije no što će Welch postati CEO General Electrica, ta je tvrtka zapošljavala 411.000 radnika. Na kraju 1985. brojka je pala na 299.000 zaposlenih. Samo u toj svojoj prvoj direktorskoj petoljetki Welch je otpustio 112.000 ljudi – gotovo 30 posto personala.

Ako znamo da su svi ti otpušteni ljudi imali obitelj, i ako u računicu uzmemo da prosječna obitelj ima četiri člana, možemo zaključiti da je Welch, kako bi povećao profit i zadovoljio dioničare, samo u prvih pet godina mandata uspio egzistencijalno unesrećiti oko pola milijuna ljudi.

U (američkom) kapitalizmu, međutim, to nije signal da je posrijedi sociopat, već je to znak da je posrijedi „legendarni biznismen”. Nakon tog masakra radničke klase Welch nije dobio nadimak „Psiho”, niti je namazan katranom i perjem, već je prozvan „Neutron Jack” te je stekao korporativnu slavu i divljenje drugih poslovnjaka, koji su onda kopirali njegove liderske strategije.

U nekoj humanijoj i sretnijoj civilizaciji „Neutron Jack” bio bi ozloglašen kao loš primjer. U neoliberalnoj kapitalističkoj civilizaciji, pak, on je heroj. Kakva civilizacija, takvi i heroji. Pit, i to je Amerika – rekao bi Džoni Štulić.

Ostavljen od drugova

Pritom valja reći da Welch nije bio ni glup ni neobrazovan čovjek. Diplomirao je kemijsko inženjerstvo na sveučilištu Massachusetts, a magistrirao i doktorirao na Sveučilištu Illinois. Napisao je i dvije knjige: „Jack: Ravno iz utrobe” (2001.) i „Pobjeđivanje” (2005.).

U potonjoj knjizi iznio je i ovu epohalnu misao: „Prije nego postanete lider, uspjeh se svodi na razvoj samoga sebe. Kad postanete lider, uspjeh je da omogućite i doprinesete razvoju drugih.” Cinici vele da je razvoju drugih Welch doprinosio tako što ih je otpuštao, čime im je omogućio mnogo slobodnog vremena za nesmetani razvoj.

Ukratko: Jack Welch bio je egzemplar onog soja menadžera zbog kojih svijet danas izgleda upravo ovako kako izgleda, zbog kojih prosječan Amerikanac danas mora raditi dva posla da bi mogao održati osnovni standard, i zbog kojih Thomas Piketty piše one debele knjižurine u kojima dokazuje da je od 1980. naovamo nejednakost značajno porasla u gotovo svim zemljama svijeta, što je označilo i početak umiranja socijalne države na Zapadu.

Sada smo već sasvim blizu razloga zbog kojeg je Welchova smrt prošla bez neke velike pompe. Naime, upravo taj tip kapitalizma kojeg su inaugurirali i operativno provodili ljudi poput Welcha doveo je i do dramatičnog porasta nejednakosti i do velike ekonomske krize iz 2008., čije posljedice još uvijek osjećamo.

U međuvremenu, čak su i Welchovi ideološki drugovi shvatili da je takav sistem neodrživ – jer bijes prezrenih na svijetu raste – što se najbolje vidjelo na prošlomjesečnom skupu svjetske kapitalističke elite u švicarskom Davosu, kad su baš vodeći svjetski biznismeni žestoko kritizirali Welchov model poslovnog upravljanja.

Adam Smith se okreće u grobu

Kapitalizam kakav poznajemo je mrtav. Opsesija maksimiziranjem dobiti za dioničare dovela nas je do nevjerojatnih nejednakosti u društvu i globalne klimatske krize“, grmio je u Davosu američki milijarder Marc Benioff (6,9 milijardi USD po Forbesu), osnivač i CEO internetske tvrtke Salesforce koja se bavi računalstvom u oblaku. Benioff je poručio da bi umjesto dosadašnjeg „kapitalizma dioničara“ – čiji je Welch bio zaštitni znak – hitno i neodgodivo valjalo uvesti „kapitalizam dionika“, koji će osigurati dobrobit i za širu zajednicu, a ne samo za vlasnike i dioničare.

Slično je u Davosu nastupio i Kevin Sneader, izvršni direktor najuglednije svjetske konzultantske tvrtke McKinsey & Co.: on je naglasio da je moderni kapitalizam izdao postulate Adama Smitha, oca „nevidljive ruke tržišta“ koji je 1776. u „Bogatstvu naroda“ – knjizi koja se smatra kapitalističkom biblijom – propovijedao društveno odgovorni kapitalizam.

Smith je vrlo jasno govorio o tome da poslovni ljudi imaju odgovornost prema zajednici kako bi svi imali koristi i kako bi se svi obogatili. Mislim da smo u međuvremenu pomalo zaboravili na to“, rekao je Sneader u Davosu, dodavši kako je „došlo vrijeme da stvari počnemo raditi na drugi način“.

Drugim riječima: sve što je Jack Welch za života propagirao, prošlog je mjeseca u Davosu popljuvano i bačeno u prašinu. Ne možemo znati je li Welch pratio ovogodišnji Davos i primio ove poruke, ali stvar ne bi bila lišena poetske i karmičke pravde ako je pred smrt čuo da je zapravo već mrtav.