Sanders odustao od izbora, ali socijalističke ideje ušle su u američki mainstream

DEMOKRATSKI SOCIJALIST BERNIE SANDERS POVLAČI SE IZ UTRKE ZA ČELNIKA SAD-a

‘Budućnost naše zemlje počiva na mladima, a mi smo dobili značajnu, ponekad i ogromnu većinu glasova mladih. Drugim riječima, budućnost ove zemlje je u našim idejama” – poručio je Sanders u oproštajnom pismu svojim pristašama

Američki senator Bernie Sanders u srijedu je objavio da odustaje od kampanje za kandidata Demokratske stranke za predsjednika SAD-a. Time je otvorio put bivšem potpredsjedniku SAD-a Joeu Bidenu da s demokratskom nominacijom krajem godine izađe na izborni megdan Donaldu Trumpu.

Sandersov stožer odluku je donio na sastanku osoblja koje radi na kampanji, a sâm Sanders obratio se pristašama, putem interneta, iz svog doma u Burlingtonu u Vermontu.

Hvala svima koji su me podržavali u dvije predizborne kampanje. Zaključio sam da ova bitka za demokratsku nominaciju neće uspjeti, tako da danas obustavljam svoju kampanju. To je bila bolna odluka. No, iako je naša kampanja došla kraju, naš je pokret dobio ideološku bitku u stranci”, poručio je Sanders.

Njegova kampanja, koja se među ostalim bazirala na uvođenju univerzalne zdravstvene zaštite za sve građane SAD-a („Medicare For All”), na početku američkih predizbora davala je dobre rezultate, pa je u prvih nekoliko država Sanders uvjerljivo pobijedio, te se činilo kako će upravo on ponijeti demokratsku nominaciju za predsjedničke izbore.

No tada se čitava mašinerija Demokratske stranke aktivirala da spriječi „socijalistički proboj” u vrh američke politike. Stranka je sve adute stavila na umjerenog, centrističkog kandidata Joea Bidena, koji je potom počeo pobjeđivati u sve više država te prešao u vodstvo za nekih 300 delegata, što su u Sandersovom štabu procijenili kao nedostižnu prednost, osobito kad se u priču uplela i pandemija koronavirusa.

Politički poraz, ideološka pobjeda

Po izbijanju pandemije, naime, obustavljena je kampanja „licem u lice” – u čemu je Sanders bio uvjerljivo bolji od Bidena – te su se kandidati morali prebaciti na društvene mreže, što je anuliralo Sandersovu dominaciju u izravnim sučeljavanjima te dovelo do njegove odluke o odustajanju.

Za razliku od Bidena i ostalih demokratskih kandidata, koji su mahom imali financijsku podršku Wall Streeta i mega korporacija, Sandersovu kampanju osobnim je prilozima financiralo preko dva milijuna Amerikanaca, s ukupno deset milijuna uplata, pri čemu je prosječna donacija iznosila 18,5 dolara (130 kuna). Iz toga se vidi tko je prosječni Sandersov simpatizer: mali američki čovjek.

Stoga je ovih dana Sanders na dva milijuna adresa poslao pismo pod naslovom „Kampanja završava, borba se nastavlja”, u kojem je pozvao svoje glasače na nastavak borbe za progresivniju Ameriku:

Malo bi tko zanijekao da je u proteklih pet godina naš pokret pobijedio u ideološkoj borbi. Većina Amerikanaca sada razumije da moramo povisiti minimalnu plaću na najmanje 15 dolara na sat, da zdravstvenu zaštitu moramo jamčiti kao pravo svim našim ljudima i da visoko obrazovanje mora biti dostupno svima, bez obzira na prihode. Ne tako davno ljudi su smatrali ove ideje radikalnim i rubnim. Danas su to glavne ideje – a mnoge od njih već se provode u gradovima i državama širom zemlje. To ste postigli”, poručio je senator iz Vermonta.

Socijalizam ušao u mainstream

U svom pismu Sanders se osvrnuo i na posljedice pandemije koja upravo hara Amerikom:

Ova užasna kriza u kojoj se sada nalazimo otkrila je koliko je apsurdan naš sadašnji sustav zdravstvenog osiguranja. Sadašnji gospodarski pad koji proživljavamo ne samo da je doveo do masovnog gubitka radnih mjesta, već su milijuni Amerikanaca izgubili i zdravstveno osiguranje (…), pa se sada bore kako priuštiti odlazak liječniku i ne bankrotirati s ogromnim bolničkim računom”, konstatirao je Sanders, poručivši da će socijalističke ideje u Americi u budućnosti biti sve jače:

Budućnost naše zemlje počiva na mladima, a mi smo dobili značajnu, ponekad i ogromnu većinu glasova od ljudi ne samo mlađih od 30 godina, nego i od onih ispod 50 godina. Drugim riječima, budućnost ove zemlje je u našim idejama.”

Analitičari se slažu da je od svoje prve kandidature iz 2016. godine do danas Sanders doista uspio pomaknuti Demokratsku stranku ulijevo i približiti svoje socijalističke ideje širim američkim masama, osobito mladima. Urednik magazina „Jacobin” Ronan Burtenshow notira da je Sanders „prvi put nakon više generacija izveo socijalizam s margine i ušao u američki mainstream”, odnosno da je zahvaljujući Sandersu „socijalizam ponovo postao snaga u američkoj politici”:

Bernie Sanders dao je mogućnost da u Americi opet možete reći da ste ‘crveni’. Većina mladih Berniejevih pristalica morala bi se vratiti u dane djedova i baka, kad je posljednji put netko to mogao reći. To je uistinu izvanredno postignuće. Većina mladih ljudi u Americi danas preferiraju socijalizam pred kapitalizmom”, zaključuje Jacobin.

Policija trenira strogoću, građani gube živce

NA DRUŠTVENIM MREŽAMA SVE ŽEŠĆE REAKCIJE I NA POLICIJU I NA GRAĐANE KOJI KRŠE MJERE

Splitski incidenti otvaraju neugodna pitanja. Zašto se policajci deru na žene, a ne deru se na muškarca u svećenićkoj halji? Zašto su dvije Splićanke privedene i kriminalistički ispitane, a mahnitog fratra nitko nije ni priveo ni ispitao?

Zadnjih dana imamo više primjera da policijske intervencije kojima se građani tjeraju s javnih površina završavaju prepirkama čuvara reda i građana, u kojima bar jedna strana pređe granicu pristojnog ponašanja. Kao i obično, epicentar ovih incidenata u Hrvatskoj je Split.

Tako smo u noći s utorka na srijedu svjedočili rijetko viđenom prizoru i u svjetskim žurnalističkim okvirima: dok je novinarka HRT-a Ivana Šilović uživo intervjuirala Ivana Škaričića, ravnatelja splitskog Doma za starije i nemoćne osobe u Vukovarskoj ulici – ispred kojeg se upravo odvijala evakuacija štićenika s koronavirusom u splitsku bolnicu – pristigli interventni policajac uletio je izravno u kadar i počeo tjerati i novinarku i ravnatelja da napuste prostor.

Iz video snimke incidenta vidljivo je da nervozni policajac s HRT-ovom novinarkom nije baš komunicirao najljubaznijim riječima:

Ko je ovo ovdje, ‘ajmo ća. Ajmo, nema veze šta radite, neću da vidim nikoga ovdje. ‘Ajmo gospodo, udaljite se odavde”, vikao je policajac na novinarku, koja ga je bezuspješno pokušavala podsjetiti da ona samo radi svoj posao, baš poput njega.

Kako je snimka te konverzacije, što se kaže, postala „viralna”, ubrzo se splitska policija oglasila priopćenjem u kojem se ispričala medijima i građanima zbog ponašanja svog službenika, koji se novinarki „obratio bespotrebno povišenim tonom”, čime je pokazao „nedostatak taktičnost i pristojnosti”, te je MUP najavio da će protiv njega biti poduzete mjere jer je „narušio ugled policijske službe”.

 ‘Ključ na laktu’

Mnoge je taj slučaj podsjetio na incident od prošlog vikenda, kada su policajci u civilu zaustavili dvije Splićanke na prilazu Bačvicama, tražeći od njih da se okrenu i odu kući, jer da „nije dozvoljeno okupljanje na Bačvicama”. Nakon što su građanke pokušale objasniti da se ne namjeravaju „okupljati” nego šetati – pozvavši se i na preporuke eminentnih stručnjaka da je šetnja u kontroliranim uvjetima korisna – policajci su postali nepotrebno strogi, koristeći i neprikladan vokabular.

Uz to, građanina koji se tu zatekao i pokušao pomoći Splićankama policajci su bacili na tlo i, kako se vidi na snimci incidenta, primijenili na njemu zahvat „ključ na laktu”. A građanke su završile u policijskoj stanici, gdje je nad njima provedeno kriminalističko istraživanje. Glavni ravnatelj policije Nikola Milina kasnije je izjavio da će policajci „biti upozoreni” da se klone „verbalnog prepucavanja” s građanima.

Treći aktualni splitski incident, pak, posve je drukčijeg karaktera: u tom slučaju nisu vikali policajci na građan(k)e, nego je jedan građanin vikao na policajce, koji su pak – za razliku od dva prethodno opisana incidenta – bili iznimno profesionalni i pristojni. Možda zato što je taj građanin bio – svećenik.

Bog, ljubav i mržnja

Konkretno, radilo se o župniku Josipu Delašu sa splitske Sirobuje, koji je u nedjelju na blagdan Cvjetnice pozvao vjernike na misu u lokalnu crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića, čime je direktno prekršio naputke Nacionalnog stožera civilne zaštite o zabrani okupljanja. Nakon što su policajci u civilu izašli na teren i zamolili vjernike da se raziđu (što su ovi i učinili), pred crkvu je izašao župnik Delaš i počeo mahnito urlati na policajce:

Bože, je l’ čuješ, kazni ga na moj zahtjev”! – vikao je svećenik na policajca u civilu, koji mu je krajnje obzirno, riječima „Bog je ljubav, nije mržnja”, pokušao ukazati da se ponaša neprimjereno svom pozivu.

Kako su sva tri incidenta snimljena i objavljena na portalima, evidentno se može uočiti velika razlika u policijskom pristupu pomahnitalom župniku u odnosu na pristup prema novinarki HRT-a i dvjema Splićankama na Bačvicama, što otvara neka neugodna pitanja. Zašto se splitski policajci deru na žene, a ne deru se na muškarca u svećeničkoj haljini? Zašto su dvije Splićanke privedene u policijsku stanicu i kriminalistički ispitane, dok mahnitog fratra nitko nije ni priveo ni ispitao?

Dodatnu zabrinutost izazivaju reakcije građana na društvenim mrežama. Nije problem što se mogu razaznati dva suprotna tabora – od kojih jedan kritizira policijsku bahatost, a drugi bahatost građana – već je problem količina žuči i bijesa koja se u tim reakcijama prosipa, čime dolazimo u opasnu zonu potencijalne hajke i linča. Čini se da karantena uzima danak: živci polako popuštaju.

Kissinger: Treba očuvati liberalni poredak! Chomsky: Treba srušiti neoliberalnu kugu!

KAKO DVA MUDRA AMERIČKA STARCA VIDE SVIJET NAKON PANDEMIJE

Chomsky ukazuje kakav tip društva bi trebao biti izbačen iz opticaja – upravo ovaj postojeći, čiji je Kissinger jedan od glavnih ‘arhitekata iz sjene’. Kissinger, pak, apelira da se sadašnji sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati

va slavna američka intelektualca, ideološki posve oprečna, oglasili su se ovih dana o pandemiji koronavirusa i svijetu nakon pandemije: Henry Kissinger (97) i Noam Chomsky (92).

Kissinger je u listu The Wall Street Journal objavio članak pod naslovom „Koronavirus pandemija zauvijek će promijeniti svjetski poredak”, dok je Chomskog putem video veze intervjuirao hrvatski filozof Srećko Horvat. Odmah da kažemo: dva mudra američka starca ni u čemu se ne slažu, osim da će pandemija izazvati velike društvene promjene.

Zapravo je prirodno da se Kissinger i Chomsky ne slažu, pošto već desetljećima slove kao patrijarsi i šamani dviju različitih Amerika – one liberalne i one „ljevičarsko-socijalističke” koja se zadnjih godina budi. Kissinger je jedan od ključnih predstavnika – čak i glavnih stratega – (neo)liberalnog kapitalizma, a Chomskog drže ključnom intelektualnom figurom američke ljevice.

Kissinger je vjerojatno najpoznatiji živući svjetski diplomat, kojeg smatraju „arhitektom iz sjene” današnjih geopolitičkih relacija u svijetu, dok je filozof i povjesničar Chomsky ujedno i najpoznatiji živući svjetski lingvist, kojeg smatraju začetnikom psiholingvistike. Obojica su autori zapaženih političkih eseja – s posve suprotnim ideološkim predznakom – te su obojica i u desetom desetljeću ostali lucidni analitički umovi.

Što nam dakle ti umovi imaju reći o post-korona svijetu?

‘Sociopatski vođa’

Rekosmo već, jedino o čemu su se složili jest da bi mogao nastati potpuno novi svjetski poredak. Kissinger to objavljuje već u naslovu svog članka, dok se Chomsky slaže da je ovo „kritični trenutak ljudske povijesti”, te tvrdi da se postojeći društveno-ekonomski model „mora radikalno mijenjati ako će uopće postojati održive budućnosti”.

O svemu drugome, pa i o tome kako će taj novi poredak izgledati, ova dvojica imaju suprotno mišljenje, počevši od toga da Kissinger hvali Trumpovo ponašanje u vezi pandemije, dok je Chomsky tim ponašanjem užasnut.

Konkretno, Kissinger ističe da je američka administracija „učinila dobar posao i izbjegla neposrednu katastrofu”, dok je Chomsky sasuo baražnu vatru na Trumpa:

Loše je bilo u Britaniji, a najgore od svega u SAD-u gdje se na vlasti nalazi sociopatski vođa. Trump jednog dana kaže ‘nema krize, to je poput gripe’. Idućeg dana – ‘to je strašna kriza i znao sam to cijelo vrijeme’. Sutradan – ‘moramo ići s dalje poslom jer ja moram dobiti izbore’”, govori Chomsky, te zaključuje:

Ideja da se svijet nalazi u rukama ovakvih ljudi je šokantna.”

Zanimljivo je da obojica svoja izlaganja započinju reminiscencijom iz rane mladosti, nastojeći u tom davnom vremenu pronaći događaj koji bi bio pandan današnjoj pandemiji, kako bi iz tog povijesnog iskustva izvukli smjernice za rješavanje današnje koronavirusne krize. Već i kardinalna razlika u karakteru tih „događaja iz mladosti” zorno oslikava njihove svjetonazorske razlike, kao i razlike u poukama koje bismo po njihovom sudu trebali iz tih davnih događaja izvući za našu današnju virusnu situaciju.

Rooseveltovim tragom

Kissinger je tako pandemiju usporedio s Drugim svjetskim ratom, te se prisjetio tih ratnih dana, kada je kao mladić služio u američkoj vojsci:

Nadrealna atmosfera pandemije Covid-19 evocira me na vrijeme kad sam bio u 84. pješačkoj diviziji, za vrijeme bitke na Bulgi. Sada, kao i na kraju 1944., postoji osjećaj opasnosti, ali upućene ne posebno prema jednoj osobi, već opasnost koja udara slučajno i smrtonosno“, piše Kissinger, dok se Chomsky prisjetio posve drukčijeg događaja:

Kad se pojavila dječja paraliza – dobro se sjećam toga – bila je to zastrašujuća prijetnja. Kriza je završena pronalaskom cjepiva od strane vladine institucije koju je postavila tadašnja Rooseveltova administracija. Nije bilo nikakvog patenta, cjepivo je bilo dostupno svima”, govori Chomsky, sugerirajući da je taj Rooseveltov potez trebao biti putokaz i sadašnjoj američkoj administraciji:

To se moglo učiniti i ovog puta, ali neoliberalna kuga je to blokirala. (…) Svijet pati od toga godinama. Sada je trenutak kad bi se mogle učiniti stvari po pitanju ove krize, poput izravne intervencije države da se napravi cjepivo, ali to je sve blokirano zbog ideoloških razloga koji proizlaze iz ove neoliberalne kuge. U ovom slučaju, velikoj farmaceutskoj industriji će nova krema za tijelo biti isplativija od pronalaska cjepiva koje će zaštititi ljude od uništenja!” grmi Chomsky.

Iz ovog pasaža vidimo i kakav tip društva bi prema Chomskom trebao biti izbačen iz opticaja – upravo ovaj postojeći, čiji je Kissinger jedan od glavnih „arhitekata iz sjene”. S druge strane, Kissinger apelira da se dosadašnji sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati od promjena.

Štoviše, po Kissingeru je ključno upravo to da se sačuvaju načela liberalnog svjetskog poretka, pa shodno tome poručuje kako američka administracija „ne smije isključiti hitnu zadaću pokretanja prelaska s trenutnog na postkoronavirusni poredak u svijetu“, pri čemu bi SAD trebao pomoći pri „ponovnoj izgradnji globalne ekonomije i zaštiti liberalnog svjetskog poretka”, dakle upravo onoga što Chomsky drži odgovornim za pandemijsku krizu.

Moramo spriječiti da situacija eksplodira, ali moramo biti svjesni i uzroka, korijena koji će voditi u još veće krize, puno gore od aktualne”, zaključuje Chomsky.

Bio je jači od Hitlera, Mussolinija i vojne hunte

Skidanje svastike s Akropole odjeknulo je Atenom, Grčkom i Europom, ulivši nadu i elan porobljenim Europljanima, pa će vođa francuskog pokreta otpora, general Charles de Gaulle, nazvati Glezosa ‘prvim borcem otpora u Europi’

U 98. GODINI UMRO GRČKI I EUROPSKI HEROJ MANOLIS GLEZOS, ČOVJEK KOJI JE 1941. SKINUO NACISTIČKU ZASTAVU S AKROPOLE

U bolnici u Ateni u ponedjeljak je umro Manolis Glezos (97), čovjek koji je još kao 18-godišnjak postao europski simbol borbe protiv nacizma, nakon što je u svibnju 1941. skinuo nacističku zastavu s Akropole.

Dugovječni Glezos bio je iznimno vitalan i u desetoj dekadi života, pa je tako 2014., u svojoj 92. godini, kao kandidat grčke Syrize postao najstariji zastupnik Europskog parlamenta. Ne čudi stoga što povodom njegove smrti britanski Guardian piše o „neuništivom ljevičaru koji je kao tinejdžer srušio nacističku svastiku s Akropole i više od sedam desetljeća kasnije bio izabran za eurozastupnika radikalne stranke Syriza”.

U međuvremenu, od 1941. do 2014., Glezos je proživio jednu izvanserijsku egzistenciju, u kojoj je bio zatvaran pet puta u četiri različita režima – pa je u zatvorima i progonstvima proveo punih 16 godina – ali nikad nije odustao od ideala koji su ga formirali u ranoj mladosti.

Rođen 1922. u selu Apirantos na egejskom otoku Naksosu, Glezos se 1935. s obitelji seli u Atenu, gdje još kao dječak postaje član antifašističke grupe koja se protivila talijanskoj okupaciji grčkih otoka. Pokušao se pridružiti grčkoj vojsci koja se uoči Drugog svjetskog rata na albanskom frontu borila protiv Talijana, ali je odbijen kao maloljetan. Stoga ostaje u Ateni i za vrijeme WW2 aktivno sudjeluje u pokretu otpora. Tako je došla i ta legendarna noć s 30. na 31. svibnja 1941. godine.

Poruka Hitleru

Te noći Glezos se u društvu godinu starijeg prijatelja Apostolosa Lakisa Santasa penje na Akropolu i skida nacističku zastavu, koju su okupatori tu postavili mjesec dana ranije, nakon ulaska Wehrmachta u Atenu. Ta gesta snažno je odjeknula čitavom Atenom, Grčkom i Europom, ulivši nadu i elan porobljenim Europljanima, pa će vođa francuskog pokreta otpora, konzervativni general Charles de Gaulle, nazvati Glezosa „prvim borcem otpora u Europi”.

Hitler je u govoru rekao da je ‘Europa slobodna’. Htjeli smo mu pokazati da borba tek počinje”, izjavit će Glezos 2011. u intervjuu AFP-u povodom Santasove smrti, prisjećajući se te davne noći iz 1941. godine.

Nacistički režim osudio je počinitelje skidanja zastave na smrt u odsutnosti. Nijemci su Glezosa uhvatili u ožujku 1942., te su ga u zatvoru podvrgli mučenju, zbog čega je zaradio tuberkulozu. U travnju 1943. hapse ga Talijani: tada je u zatvoru proveo tri mjeseca.

Treći put je zatvoren u ožujku 1948., za vrijeme građanskog rata u Grčkoj. Kao komunista, nacionalistička vlada ga osuđuje na smrt, ali mu je kazna 1950. preinačena u doživotnu robiju. Iz zatvora je pušten 1954. godine.

Ponovo je uhapšen u prosincu 1958., pod optužbom da je „sovjetski špijun”. SSSR tada tiska poštansku marku s Glezosovim likom i dodjeljuje mu Lenjinovu nagradu za mir, a zbog pritiska zapadne javnosti Glezos je 1962. pušten i iz svog četvrtog zatvora.

Peti put ga hapse u travnju 1967., kad vlast u Grčkoj pučem preuzima vojna hunta, te u zatvoru ostaje do 1971. godine. Ukupno je nakon Drugog svjetskog rata „kolekcionirao” 11 godina i četiri mjeseca zatvora, te četiri godine i šest mjeseci progonstva.

Kažu da u zatvoru, da biste preživjeli, morate voljeti sebe, čitati i jesti. Pa, ja nikad nisam volio sebe, nije mi bilo stalo do hrane, ali sam konstantno čitao”, kazat će u jednom intervjuu iz 2016. godine.

Poruka Tsiprasu

Kao član i zastupnik Syrize, tijekom grčke dužničke krize sudjelovao je u demonstracijama protiv nametnutih mjera stroge štednje, pa je u ožujku 2010. pogođen u lice policijskom kanisterom suzavca, a u veljači 2012. i uhapšen za vrijeme prosvjeda. Sa Syrizom se 2015. razišao zbog njenog popuštanja Bruxellesu: tada se javno ispričao grčkom narodu zbog „Syrizine prevare” i rekao kako „nije razočaran, nego bijesan”.

Iako cjeloživotni hard-core ljevičar, Glezos je svojim herojskim podvigom iz svibnja 1941. toliko zadužio grčko društvo da je povodom njegove smrti konzervativni premijer Kyriakos Mitsotakis naredio spuštanje državnih zastava na pola koplja, nazvavši Glezosa „simbolom slobode naše nacije”.

Predstavljao je generaciju koja nikada nije odustala i nikad se nije predala. Pamtit ću ga čovjeka lavljeg srca koji ima nježan pogled. Njegova smrt Grke ostavlja siromašnima, ali zemlju bogatijom za život koji je vodio i primjer koji je dao: bio je istinski rodoljub i istinski borac”, poručio je Mitsotakis, dok je bivši Syrizin premijer Alexis Tsipras dodao da će Glezos „vječno živjeti kao simbol borca koji se znao žrtvovati za sunarodnjake”.

Ljevica, svi mi danas, osjećamo se kao siročad, ali također smo sretni što smo koračali s njim”, rekao je Tsipras.