Sunce više ne izlazi na Zapadu

NAKON 30 GODINA AMERIČKE HEGEMONIJE SVIJET SE POLAKO KREĆE PREMA MULTIPOLARNOM MODELU

Danas je opća ocjena da je preslagivanje na globalnoj razini počelo prije 20 godina, oporavkom Rusije od raspada SSSR-a i usponom Kine, kao i jačanjem regionalnih sila poput Indije i Brazila. Ove četiri zemlje zajedno imaju 40% svjetske populacije i zauzimaju više od četvrtine svjetskog kopna

Propast carstva može se dogoditi iznenada i to mnogo ranije nego što to povjesničari mogu i zamisliti. (…) Kroz historiju su imperiji sasvim iznenada propadali i to uvijek desetljeće-dva nakon što su u smislu bogatstva i moći dosegli vrhunac.”

Dr. Niall Ferguson („Wall Street Journal”)

Gornje upozorenje britanskog povjesničara Nialla Fergusona odnosi se, naravno, na Ameriku. S obzirom na ono što se zadnjih tjedana – nakon brutalnog policijskog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda – odvija širom Sjedinjenih Država, lako je pomisliti da je Ferguson taj tekst u „Wall Street Journalu” objavio ovih dana. Njegov tekst, međutim, star je šest godina.

Bivši profesor s Harvarda, koji danas radi u Institutu Hoover na kalifornijskom Sveučilištu Stanford, Ferguson je tu svoju analizu o stanju američke ekonomije i američkog društva objavio u veljači 2014., neposredno nakon puča u Kijevu kojim je nasilno srušena proruska ukrajinska vlada Viktora Janukoviča, a u čemu je veliku ulogu odigrala tadašnja američka administracija. Upravo će taj američki upliv u ukrajinska zbivanja Fergusonu poslužiti kao povod za spomenuti članak o padu američkog utjecaja u svijetu.

U toj analizi Ferguson je, među ostalim, ustvrdio kako su „konfuzne geopolitičke avanture američke administracije u Siriji, Ukrajini i na kraju na Pacifiku pokazatelj da je američki globalni utecaj u opadanju”, te je upozorio da je u budućnosti upitna i sudbina NATO saveza, ali i Europske unije, ističući kako je unutar EU zbog oštrih mjera štednje sve više nezadovoljnih, uključujući i čitave nacije koje će tražiti izlazak iz EU ili preustroj te organizacije, s vraćanjem većih ovlasti na nacionalne vlade i parlamente.

Iako na prvi pogled te Fergusonove teze izgledaju kao još jedno apokaliptično predviđanje o „propasti Zapada”, neke prognoze koje je iznio u međuvremenu su se i ostvarile: premda se NATO i SAD još uvijek drže na okupu, samo dvije godine nakon ovog njegovog članka dogodio se Brexit – prvi put u povijesti jedna država izglasala je izlazak iz EU. Kompaktnost Zapada time je ozbiljno narušena.

Prevareni Gorbačov

A prije 30 godina sve je izgledalo drukčije. Padom Berlinskog zida, slomom socijalističkih projekata u Istočnoj Europi i raspadom SSSR-a činilo se da je u svjetskoj geopolitičkoj igri Zapad (čitaj: SAD) odnio konačnu i definitivnu pobjedu, pa je američko-japanski politolog Francis Fukuyama slavodobitno proglasio „kraj povijesti” i vječni trijumf zapadne liberalne demokracije i kapitalizma. Čak su i narodi Istočne Europe, nakon pola stoljeća oslobođeni željeznog sovjetskog stiska, povjerovali da sunce izlazi na Zapadu.

Rusija je tada bila na koljenima, razorena privatizacijskom „doktrinom šoka”, a Kina je šutjela: pod kapom nebeskom nije bilo nikoga da ospori totalnu geopolitičku dominaciju SAD-a, pa je krajem tog desetljeća, godine 1997., američka neokonzervativna elita bez skanjivanja objavila plan nazvan „Novo američko stoljeće” („New American Century”), po kojem je glavni zadatak i geopolitički cilj američke politike da tu postignutu dominaciju očuva kroz čitavo 21. stoljeće.

Odnosno, kako je to prije nekoliko godina u kolumni za iranski Press TV formulirao američki ekonomist, geopolitički analitičar i bivši republikanski dužnosnik dr. Paul Craig Roberts: „Sovjetski Savez svojevremeno je služio za ograničavanje američke moći, a kada je došlo do njegovog urušavanja američkim neokonzervativcima otvorio se put za ostvarenje projekta globalne hegemonije SAD-a.”

Kako bi ostvario i „zabetonirao” taj hegemonijski projekt, kojem su najveće prepreke predstavljali ruski nuklearni projektili i vojna tehnologija, Washington je prekršio sporazume između Reagana i Gorbačova po kojima se NATO savez neće širiti na istok, što je bio Gorbačovljev uvjet za daljnje provođenje liberalnih reformi u tadašnjem SSSR-u.

Buđenje u Šangaju

Umjesto toga, NATO se proširio na bivše republike sovjetskog carstva, pikirajući čak i Gruziju i Ukrajinu, čime bi izbio na najvažnije granice Ruske Federacije. Glavni cilj bio je oslabiti Rusiju, a Jeljcinova Rusija praktično se nije ni branila. Washington je trljao ruke, uvjeren da 21. stoljeće pripada samo i jedino Americi.

No ta unipolarna „idila” nije dugo trajala, svakako neusporedivo kraće nego što je to Fukuyama zamišljao. Nekako na prijelazu milenija uspavani i naizgled poraženi divovi s Istoka, medvjedi i zmajevi, počeli su se buditi iz zimskog sna. Na vlast u Rusiji dolazi Vladimir Putin, a kineski komunisti sve otvorenije počinju projicirati naraslu ekonomsku moć Kine u političke tokove, pokazujući da će „Pax Americana” u 21. stoljeću biti tek mrtvo slovo na papiru.

Prvi politički izraz tog novog svjetskog geopolitičkog ustroja dogodio se 15. lipnja 2001. u kineskom velegradu Šangaju, osnivanjem „Šangajskog pakta”, odnosno Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Osnivači te euroazijske političke, ekonomske i sigurnosne alijanse – koja je nekidan proslavila 19 godina postojanja – bili su Kina, Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, a glavni cilj njihova udruživanja bio je spriječiti da američka globalna dominacija zahvati i Euroaziju.

Odnosno, kako je rečeno na osnivačkom sastanku, cilj SCO-a je ostvariti „racionalniji i pravedniji svjetski poredak”.

Inače, u međuvremenu je iz članstva SCO-a suspendiran Uzbekistan, a 2017. članice saveza postale su Indija i Pakistan. Status „promatrača” imaju Bjelorusija, Iran, Afganistan i Mongolija, a status „partnera u dijalogu” Armenija, Azerbejdžan, Kambodža, Nepal, Šri Lanka i Turska.

Poruka iz Jekaterinburga

Danas je već opća ocjena da je veliko preslagivanje na globalnoj razini počelo baš prije 20 godina, oporavkom Rusije od raspada SSSR-a i gospodarskim, vojnim i političkim usponom Kine, kao i jačanjem regionalnih sila poput Indije i Brazila. Samo ove četiri zemlje zajedno imaju više od tri milijarde stanovnika (40% svjetske populacije) i zauzimaju više od četvrtine svjetskog kopna.

Nije stoga čudno da su se još u rujnu 2006. na marginama Generalne skupštine UN-a u New Yorku sastali ministri vanjskih poslova ove četiri zemlje i dogovorili konture buduće ekonomske i političke suradnje, što je u lipnju 2009. u ruskom Jekaterinburgu formalizirano službenim osnivanjem BRIC-a (akronim sastavljen od početnih slova imena tih država), kojem se 2011. pridružila i Južna Afrika, čime je BRIC postao BRICS – skupina pet najvećih gospodarstava u nastajanju s četiri kontinenta.

Jekaterinburg nije slučajno izabran za ishodišnu točku nove multilateralne asocijacije. To je prvi veliki ruski grad iza Urala, u azijskom dijelu Rusije, pa ga se može smatrati urbanom točkom na razmeđu Europe i Azije. Time se željelo poslati poruku da će budući multipolarni svijet biti satkan na principima maksimalne decentralizacije, za razliku od američkog unipolarnog svijeta (Washington), odnosno Europske unije (Bruxelles). Stoga se i skupovi BRICS-a svake godine održavaju u drugoj zemlji članici. Posljednji, 11. summit BRICS-a tako je održan u Brazilu 13. i 14. studenoga prošle godine.

Inače, smatra se da je izraz „BRIC” još 2001. prvi skovao britanski ekonomist Jim O’Neill, tadašnji čelnik Goldman Sachsa, koji je u svojoj studiji „Izgradnja bolje globalne ekonomije” upozorio da rapidni gospodarski uspon Brazila, Rusije, Indije i Kine predstavlja „opasnost po globalni gospodarski status quo”.

Ofenziva u Münchenu

Kad se jednom bude pisala historija multipolarnog svijeta, svakako će jedan od ključnih datuma biti i 10. veljače 2007., kada je na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu ruski predsjednik Vladimir Putin održao govor u kojem je prvi put otvoreno poručio da je unipolarni svijet „propao projekt” i da je sve više naroda koji „neće pristati na diktat jednog centra”. Zbog značajnih reperkusija tog Putinova govora na današnju situaciju u svijetu ovdje ćemo donijeti neke od njegovih glavnih teza:

Unipolarni svijet, koji je predložen nakon Hladnog rata, nije se održao. To je svijet u kojem postoji jedan gospodar, jedan vladar, što je na kraju pogubno ne samo za one koji žive unutar tog sustava, nego i za samog suverena, jer ga uništava iznutra. To nema ništa zajedničko s demokracijom. Smatram da unipolarni model (…) ne može biti moralni temelj moderne civilizacije.

Koji su njegovi rezultati? Jednostrani i često nezakoniti potezi nisu riješili sve probleme. Štoviše, uzrokovali su nove ljudske tragedije i stvorili nove centre napetosti. Ratovi, kao i lokalni i regionalni sukobi nisu smanjeni. U tim sukobima ne gine ništa manje ljudi. Čak i više umiru nego prije. Znatno, znatno više!

Svjedoci smo sve većeg prezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava. Nezavisne pravne norme se sve više približavaju pravnom sustavu jedne države. Jedna država, SAD, prekoračila je svoje nacionalne granice u svakom pogledu. To je vidljivo u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim politikama koje se nameću drugim narodima. Pa tko to voli? Tko je sretan zbog toga?”, poručio je tada Putin, adresiravši i novu „ekonomsku križaljku” suvremenog svijeta:

Kombinirani BDP u omjeru pariteta kupovne moći u zemljama kao što su Indija i Kina je već sad veći od SAD-a. A sličan obračun je i u zemljama skupine BRIC – Brazil, Rusija, Indija i Kina – te nadilazi kumulativni BDP Europske unije. Prema stručnjacima, taj jaz će se u budućnosti samo povećati. Nema razloga sumnjati da će se gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neminovno pretvoriti u politički utjecaj i da će ojačati multipolarnost”, zaključio je Putin tada u Münchenu.

Putin nije Karzai

Taj Putinov govor označio je prekretnicu u odnosima Rusije i Zapada, te je utjecao na čitavu geopolitičku arhitekturu današnjeg svijeta. Zapad je tada shvatio da u Moskvi više ne stoluje marioneta poput Jeljcina, već (autokratski) državnik koji je spreman osporiti američku hegemoniju, pa je BBC odmah zaključio „kako je razočaravajući govor ruskog predsjednika formula za propast koja vodi u novi Hladni rat između Sjedinjenih Država i Rusije”.

Američki pisac i publicist Mike Whitney, jedan od suradnika na knjizi (zbornik eseja) „Beznađe: Barack Obama i politika iluzije” iz 2012. godine, upravo taj Putinov govor u Münchenu smatra „prijelomnom točkom” nakon koje je predsjednik Rusije postao omražen na Zapadu:

Mediji su se protiv ruskog predsjednika udružili već duže vrijeme, a glavni razlog je njegov govor u veljači 2007. kada je u Münchenu izjavio da svijet ne bi trebao biti nadziran iz ‘jednog centra moći’, čime je prvi put javno promovirao ideju multipolarnog svijeta. Washingtonu se taj govor nije svidio i vidno su se uzrujali. Tada su naložili svojim novinarima da Putina prikažu kao ‘ubojicu KGB-a’ i ‘autokratskog despota’. Ono što Washington zapravo želi je promjena režima i da u Kremlju sjedi marioneta kao Hamid Karzai (predsjednik Afganistana od 2004. do 2014., op. a.), a oni bi dobili svu rusku naftu i plin”, napisao je Whitney 2012. za američki magazin CounterPunch.

Noćna mora – Iran

Sada se možemo vratiti na 2014. godinu i tadašnji državni udar u Ukrajini, kojim je uz američku asistenciju srušena proruska vlada u Kijevu, što je za posljedicu imalo narodnu pobunu na rusofonom istoku Ukrajine i stvaranje proruskih „narodnih republika” u Lugansku i Donjecku, za što je Zapad optužio Rusiju, te su Amerika i EU odmah uvele sankcije Moskvi (koje su i danas na snazi). To je bio signal Putinu da se snažnije okrene prema Istoku.

Par mjeseci kasnije, u svibnju te godine, državna izaslanstva Rusije i Kine – koja su predvodili predsjednici Putin i Xi Jinping – potpisuju u Šangaju plinski ugovor u vrijednosti od 400 milijardi dolara, te donose sporazum o međusobnoj trgovini u nacionalnim valutama, isključivši tako američki dolar. Istodobno se u Šangaju održava četvrti summit Konferencije za izgradnju povjerenja u Aziji (CICA), na kojem lideri azijskih zemalja usvajaju deklaraciju o suradnji s Pekingom i promociji „Novog puta svile”, nakon što je taj projekt infrastrukturnog povezivanja Kine s Europom proširen na Iran, Afganistan, Kazahstan i Indiju.

Tada su u Wahingtonu zazvonili svi mogući alarmi: ne samo što njihova dva najveća rivala – Kina i Rusija – sklapaju nove međusobne saveze, već u te „protuameričke kombinacije” uključuju i Iran, koji je na američkim geopolitičkim mapama odavno označen kao „neprijateljski entitet”. Tu je američku zabrinutost tada precizno uočio i izrazio iranski politolog dr. Foad Izadi, profesor Američkih studija na Sveučilištu u Teheranu:

Nijedan američki dužnosnik nije zadovoljan zbog plinskog posla od 400 milijardi dolara između Rusije i Kine, a odustajanje od američkog dolara veliki je korak prema oslobađanju od te valute na međunarodnoj razini, što će biti vrlo pogubno za SAD. Međutim, prijedlog kineskog predsjednika Xija za stvaranje novog azijskog saveza za sigurnosnu suradnju s Rusijom i Iranom je prava noćna mora za SAD”, konstatirao je Izadi, dodavši kako „trenutni odnosi između Irana, Kine i Rusije omogućuju da te tri zemlje formiraju savez s drugim azijskim zemljama, čime će braniti svoje nacionalne interese od SAD-a i brojnih europskih zemalja, što je znak da se američka hegemonija bliži kraju”.

Kurta ili Murta

Slično je tog svibnja 2014. ustvrdio i američki analitičar John V. Walsh, u članku za internetski magazin „Unz”, gdje je konstatirao kako „nema sumnje da Rusija i Kina imaju status najvećeg neprijatelja u očima američke imperijalne elite”, dodavši da „zadnjih mjeseci, zbog krize u Ukrajini, svijet promatra kako Amerika neutemeljeno prijeti sankcijama protiv Rusije“:

Svjetska dominacija nakon Hladnog rata se ogledala u vojnim kampanjama Zapada, sa Sjedinjenim Državama kao imperijalnom bazom. Praksi podrivanja i svrgavanja vlada odlučile su se suprotstaviti zemlje poput Rusije, Kine ili Irana”, piše Walsh, završavajući svoj članak retoričkim pitanjem: „Ali zašto su te zemlje, posebno Rusija i Kina, i dalje neprijatelji Zapada?”

Odgovor na to pitanje ponudio je belgijski filozof znanosti Jean Bricmont, profesor na Katoličkom sveučilištu u Louvainu, koji u svojoj knjizi „Humanitarni imperijalizam: Korištenje ljudskih prava za prodaju rata” tumači da „borba protiv zapadnog neokolonijalizma još uvijek traje”, odnosno da su mnoge zemlje u svijetu još uvijek pod dominacijom Zapada, a „upravo to je tabu o kojem su Moskva i Peking odlučili progovoriti i konačno nešto učiniti u tom smislu”.

Slično tome, i američki analitičar Roland Allen u intervjuu za iransku Press TV ističe da je „pravi problem u tome što su SAD vrlo zabrinute razvojem gospodarskih odnosa između Rusije i Kine, što vide kao najveću prijetnju neokolonijalnoj politici Washingtona”.

Vidimo, dakle, da su i brojni zapadni analitičari svjesni da glavni problem suvremenog svijeta leži u američkoj želji da zadrži globalnu dominaciju, odnosno u nespremnosti američkih elita da prihvate novu i neminovnu realnost multipolarnog svijeta. Naravno, i s tom rusko-kineskom frazom o „multipolarnom svijetu” valja biti oprezan, jer svaka velika sila u prikrajku ima i vlastiti plan o globalnoj dominaciji.

U tom smislu, ako bi američku hegemoniju u budućnosti zamijenila ruska ili kineska dominacija, čovječanstvo time ne bi ništa dobilo, već bi samo Kurtu zamijenio Murta. Dapače, povijest nam pokazuje da je totalitarni potencijal Istoka – prvenstveno zbog kraće i slabije demokratske tradicije – u mnogim segmentima još i veći od totalitarnog potencijala Zapada. Stoga nam ostaje tek nada da sintagma o „multipolarnom svijetu” nije samo puka fraza istočnih sila, već i stvarna namjera današnjih američkih rivala.

Otac partizan, sin poginuo u HV-u

VEČERAS SE U ČAST DRŽAVNOG PRAZNIKA U SPLITU ODRŽAVA ANTIFAŠISTIČKI MIMOHOD

Na čelu Antifašističkog mimohoda bit će 96-godišnji partizan Mijo Božan iz Kaštel Kambelovca, čiji je sin Nenad Božan poginuo u Domovinskom ratu kao pripadnik 141. brigade. Obojica su se borili protiv fašizma svoje epohe

Povodom današnjeg Dana antifašističke borbe, večeras se u Splitu održava Antifašistički mimohod na koji su pozvani svi građani koji poštuju Ustav Republike Hrvatske, u čijoj se preambuli odluke ZAVNOH-a ističu kao jedan od temelja hrvatske državnosti.

Organizatori mimohoda su udruge VeDRA (Veterani Domovinskog rata i antifašisti) i UAAB (Udruga antifašista i antifašističkih boraca grada Splita), a program započinje u 17.30 sati okupljanjem i druženjem antifašističkih udruga i građana na Trgu Gaje Bulata ispred Hrvatskog narodnog kazališta (HNK).

U 19 sati na trgu ispred HNK nastupit će orkestar Hrvatske ratne mornarice (HRM), uz čiju će pratnju Antifašistički mimohod u 19.30 krenuti s trga prema Rivi. Program na Rivi započinje u 20 sati nastupom Glazbe Split, gdje će u sklopu koncerta „Corso Adriatico” nastupiti Mirella Meić, Stefan Kokoškov (tenor), Bjanka Ivas (mezzosopranistica), Zoran Velić (klavir) i Danira Ipavec (harmonika).

Prema zamisli organizatora, na čelu Antifašističkog mimohoda bit će 96-godišnji partizan Mijo Božan iz Kaštel Kambelovca, čiji je sin Nenad Božan poginuo u Domovinskom ratu kao pripadnik 141. brigade.

Tom simbolikom čelnici VeDRA-e, koji su i sami sudjelovali u Domovinskom ratu (između ostalih, u članstvu ove udruge nalaze se i dva generala HV-a, Luka Džanko i Veselko Gabričević), žele poslati istovjetnu poruku zbog koje su i osnovali tu udrugu – da su partizani 1941. ustali protiv jednog fašizma, a Hrvatska vojska 1991. protiv drugog fašizma. U ovom konkretnom slučaju ta simbolika postoji unutar jedne te iste obitelji – stari Božan je bio u partizanima, a mladi Božan je 50 godina kasnije poginuo u HV-u.

Inače, pokojni Nenad Božan bio je djelatnik naše Slobodne Dalmacije: radio je u štampariji.

Dva zapovjednika voda

Jedna od povijesnih podudarnosti jest i činjenica da su i otac i sin Božan u svojim ratovima bili zapovjednici voda. Ime starijeg Božana nalazimo u kapitalnoj studiji Viktora Kučana „Borci Sutjeske”, gdje se u popisu boraca Četvrte proleterske crnogorske brigade navodi: „BOŽAN Mate MIJO, puškomitraljezac u 3. četi 3. bataljona, rođen 1924, Marina, Trogir, u NOB od 1942, član KPJ od maja 1943, krajem rata komandir topovskog voda.” Mijin sin Nenad, pak, pola stoljeća kasnije svoj će ratni i životni put završiti kao zapovjednik voda 2. bojne 141. brigade HV-a.

Ovdje treba reći da Mijo Božan nije bio jedini hrvatski borac u redovima Četvrte proleterske crnogorske brigade. Prema preciznoj statistici Viktora Kučana, ta brigada je na Sutjesci imala 1752 borca (od čega 262 žene), među kojima je bilo 967 Crnogoraca, 482 Srba, 261 Hrvat, 24 Jugoslavena, 15 Muslimana, po jedan Slovenac i Židov, te jedna Čehinja. Samo na Sutjesci poginulo ih je 559, a do kraja rata još 325: Mijo Božan je uspio preživjeti.

Okrutna igra povijesti na ovim prostorima posložit će očevu i sinovljevu biografiju na takav način da će sin poginuti u praktično posljednjoj bitki Domovinskog rata, tjedan dana nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja”, 13. kolovoza 1995. godine, i to gotovo na istom mjestu gdje je njegov otac u studenome 1942. imao svoje „vatreno krštenje”, odnosno svoju prvu partizansku bitku – u širem rajonu Bosanskog Grahova.

I dok je Mijo Božan tog studenoga 1942. u svom „vatrenom krštenju” vodio borbe protiv Talijana, četnika i ustaša na sektoru između Knina i Strmice, nakon čega će preko Bosanskog Grahova krenuti dalje u centralnu i istočnu Bosnu, njegov će sin u kolovozu 1995. stradati braneći netom oslobođenu liniju Knin – Bosansko Grahovo od srpskih snaga predvođenih ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Otac će na tom strateškom potezu 1942. pobijediti četnike i njihove talijansko-ustaške pomagače, ali će ideološki potomci četničkog pokreta pola stoljeća kasnije na istom potezu presuditi njegovom sinu Nenadu.

Bitka na ‘vratima Knina’

U nastavku partizanskog rata otac Mijo će preživjeti i Neretvu i Sutjesku: na Neretvi će osiguravati spašavanje ranjenika iz Centralne bolnice, a na Sutjesci će u strašnim borbama na Ljubinom grobu zadržati Nijemce dovoljno dugo da se Tito i Vrhovni štab izvuku iz obruča. Sudjelovat će u oslobođenju Livna, Duvna, Imotskog, Posušja, Nevesinja, Gackog, Olova, Goražda, Šapca (gdje će se njegova jedinica spojiti s Crvenom armijom) i Beograda, te u proboju Srijemskog fronta, i živ će se vratiti u Kaštel Kambelovac. Nenad Božan, pak, nije bio očeve sreće.

Tog 13. kolovoza 1995. godine, dok cijela Hrvatska slavi oslobađanje okupiranih dijelova zemlje, Nenad Božan će se sa suborcima iz 141. brigade HV-a kod Bosanskog Grahova naći pod žestokom vatrom srpskih snaga, koje su u velikoj protuofenzivi pokušale povratiti teritorij koji je Hrvatska vojska oslobodila u „Oluji”.

Prva faza te srpske protuofenzive trebala je biti ponovno osvajanje Bosanskog Grahova i presijecanje komunikacije prema Kninu, naročito osvajanjem prijevoja Derale koji se naziva „vratima Knina”. Da im je to uspjelo, nastavak operacije tekao bi prema Livanjskom polju, čime su se mogli stvoriti uvjeti za povratak Knina u srpske ruke.

Dok je Hrvatska danima slavila oslobođenje Knina i ostatka zemlje, većina građana nije bila ni svjesna potencijalne opasnosti u slučaju da ova srpska protuofenziva uspije. Tu mogućnost spriječili su Nenad Božan i njegovi suborci.

Smrt na Vidovića glavi

Srpski protuudar počeo je u noći između 12. i 13. kolovoza, upravo na položaje koje su držali pripadnici 141. brigade. Najžešći napad elitne snage Ratka Mladića izvele su na položaje Biljeg, Cigelj, Vidovića glava i Begovac na cesti Drvar – Bosansko Grahovo. Pripadnici 141. brigade prihvatili su borbu i tu noć na položaju Vidovića glava, u izravnom okršaju prsa o prsa, pogibaju vojnici Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica, dok na položajima Cigelj i Biljeg ginu zapovjednik satnije Stipe Marčić Štef te vojnici Denis Baleta, Dragan Kikić i Oleg Ujević.

Nakon podneva 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika 2. bojne 141. brigade kreće u protunapad na Vidovića glavu, i tada, kao zapovjednik voda, pogiba Mijin sin Nenad, kao i zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te vojnici Sead Jasenčić i Slaven Ujević, dok u borbama na ostalom dijelu bojišta pogibaju vojnici Ante Merćep i Ante Domazet, a Zoran Karanović umire od zadobivenih rana.

Istovremeno u okršaju kod položaja Cigelj pogibaju pripadnici 6. domobranske pukovnije Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina, dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata, te se on vodi kao „nestali”.

Ukupno je tog dana, u borbama kod Bosanskog Grahova, Hrvatska vojska imala dvadeset poginulih, jednog nestalog i pedeset ranjenih pripadnika. Pa ipak, bez obzira na sve gubitke, vojnici 141. brigade – skupa s dijelovima 7. gardijske i 113. brigade – uspjeli su zaustaviti prodor Mladićevih snaga i spriječiti njihovo napredovanje prema oslobođenom Kninu, odbacivši ih prema Drvaru, čime su definitivno uništeni snovi vodstva tzv. Republike Srpske o povratku Knina i SAO Krajine.

Otac Mijo Božan tako nije dočekao povratak sina Nenada u Kaštel Kambelovac. Danas, dvadeset pet godina, u svojoj dubokoj starosti predvodit će Antifašistički mimohod u Splitu, kao jedini preživjeli iz priče o ocu i sinu koji su se u razmaku od pola stoljeća borili protiv fašizma svoga doba.

Hrvatska u EU? Na skali od 1 do 10, dajem ocjenu 7

SPLIĆANKA MONIKA BURSAĆ (29), RAČUNALNA PROGRAMERKA, GOVORI O TOME JE LI HRVATSKO ČLANSTVO U EU ISPUNILO NJENA I GENERACIJSKA OČEKIVANJA

Od ulaska Hrvatske u EU očekivala sam ekonomski boljitak, snažnije pravne institucije, bolju zaštitu ljudskih prava i veću mogućnost zaposlenja za mlade. Najviše se ostvarila ova četvrta stavka, dakle zapošljavanje mladih, i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske

Početkom siječnja 2012. godine, nekoliko dana uoči referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, tadašnji glavni urednik „Slobodne Dalmacije” Krunoslav Kljaković dao je potpisanom novinaru zadatak da pronađe i intervjuira neku mladu Splićanku ili Splićanina, upravo na temu tog referenduma i tada skorašnjeg ulaska Hrvatske u europske integracije.

Rezon glavnog urednika bio je jasan: kao sugovornika za tu temu željeli smo imati nekog pripadnika mlade generacije, jer upravo će ta generacija tijekom svog života, baš na svojim kostima i plećima, najviše osjetiti sve prednosti i mane stupanja Hrvatske u asocijaciju europskih naroda, odnosno bivanja u toj asocijaciji. Koliko se mogu sjetiti, jedini urednički uvjet odnosno kriterij za izbor sugovornika bio je da to bude mlada osoba rođena 1990. godine, dakle iste godine kada je rođena i samostalna i suverena Republika Hrvatska.

Naš izbor tom prilikom je pao na tada 21-godišnju Splićanku Moniku Bursać, u to vrijeme studenticu treće godine računarstva na splitskom Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB). S njom smo tada porazgovarali o njenim i generacijskim očekivanjima od Europske unije, a taj je intervju, pod naslovom „Ja se Europe ne bojim”, objavljen upravo na stranicama „Spektra” 14. siječnja 2012., tjedan dana prije referenduma.

Ostatak priče znamo: uz izlaznost od 43,51 posto građana Hrvatske, na referendumu je dvotrećinskom većinom (66,27%) pobijedila proeuropska opcija, a godinu i pol kasnije, 1. srpnja 2013., Hrvatska je i službeno postala 28. članica Europske unije.

Ono što ne znamo (makar ponešto možemo naslutiti iz brojki o iseljavanju mladih iz Hrvatske nakon te 2013. godine) jest odgovor na pitanje je li ulazak Hrvatske u EU ispunio očekivanja Monike Bursać i njene generacije. Stoga smo danas, osam godina nakon izvornog intervjua i neposredno uoči sedme godišnjice ulaska naše zemlje u EU, ponovo potražili našu ondašnju sugovornicu i zamolili je za nastavak razgovora iz 2012. godine.

Ukratko: htjeli smo doznati što je mlada generacija dobila (ili eventualno izgubila) u ovih sedam godina članstva RH u EU.

Kad smo zadnji put razgovarali, u siječnju 2012., bili ste studentica treće godine računarstva na splitskom FESB-u. Što ste danas?

U međuvremenu sam diplomirala i danas sam službeno „magistrica inženjerka računarstva”. Radim kao programer, odnosno „Software Developer.

Sa studijem nije bilo problema?

Završila sam FESB u roku, diplomirala sam 2014. godine. Moram reći da zbog odličnih ocjena iz srednje škole i zahvaljujući tome što sam redovito davala godinu za godinom nisam morala plaćati studij.

Oprostite, očito sam ispao iz suvremenih tokova, ali u moje vrijeme nitko nije morao plaćati studij?

– To je bilo u vaše vrijeme. Danas su stvari, nažalost, drukčije.

Jeste li po diplomi morali ići na burzu rada?

Ne. Kao studentica sam držala repeticije iz matematike, a nakon diplome sam otišla na dva razgovora i zaposlila se u splitskoj IT tvrtki „Bit-Art Informatika”. Tu sam ostala četiri i pol godine, a u veljači 2019. otvorila sam vlastiti obrt i od tada radim kao samostalna programerka.

Dakle, niste otišli u inozemstvo? Što ste radili u toj tvrtki?

Klijenti su nam bili razne hrvatske firme i njemačka tvrtka „AutoScout24” iz Münchena, jedna od najjačih internetskih platformi za prodaju automobila. Nisam otišla u inozemstvo, ali sam svaki dan komunicirala na engleskom jeziku s kolegama iz Münchena, među kojima ima Amerikanaca, Indijaca, Grka, Španjolaca…, tako da sam neprestano bila u kontaktu sa svijetom.

Engleski vam nije bio problem?

Malo u početku jest, ali brzo sam se navikla. Inače, najbolje govorim španjolski, a učila sam i talijanski i njemački.

Da vas vratim malo na naš razgovor iz 2012. godine. Tada ste mi rekli da ćete izaći na referendum i zaokružiti „DA”. Jeste li se u ovih sedam godina hrvatskog članstva u EU pokajali zbog te odluke?

Ne, nisam se pokajala.

Da vas podsjetim: tada ste rekli da od ulaska Hrvatske u EU očekujete četiri stvari: ekonomski boljitak, snažnije pravne institucije, bolju zaštitu ljudskih prava i veću mogućnost zaposlenja za mlade. Što se od toga ostvarilo, po vašem sudu?

Moram priznati da ove prve tri stvari i dalje „šepaju”. Najviše se ostvarila ova četvrta stavka, dakle veće šanse za zapošljavanje mladih, i to i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske.

Jasno mi je to „izvan Hrvatske”, ali kako mislite „i u Hrvatskoj”? Zar nije stotine tisuća vaših vršnjaka u proteklih sedam godina napustilo Hrvatsku baš u potrazi za poslom?

Dat ću vam primjer. Znam jedno 20 ljudi koji su dobili poticaje EU za samozapošljavanje i ostali u Hrvatskoj, uključujući i mene. Naravno, ima i onih koju su započeli poslovanje i bez tih poticaja, kao na primjer moj rođak koji je samostalno otvorio agenciju za nekretnine. Kad sam lani otvarala obrt, dobila sam 70.000 kuna poticaja, a ove godine se dobiva i više. Te poticaje daje Hrvatski zavod za zapošljavanje i iznosi su svake godine sve veći.

Čekajte, daje li te poticaje HZZ ili Europska unija?

To daje hrvatska država preko HZZ-a, ali to su sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova, kako i stoji na stranicama HZZ-a. Primijetila sam da puno mojih vršnjaka uopće ne zna za tu mogućnost da dobiju sredstva za samozapošljavanje, pa bih im preporučila da to svakako prouče.

Što se u ovih sedam godina od ulaska Hrvatske u EU dogodilo s vašom studentskom generacijom? Gdje su danas vaši prijatelji s faksa: u Hrvatskoj ili vani?

Kako tko. Ima raznih primjera. Neke moje kolege s faksa su otišle vani, ali ne u onom klasičnom smislu „trbuhom za kruhom”, već u potrazi za boljom karijerom. Jedan prijatelj iz „Bit-Arta” je već 2013. otišao u Njemačku, još i prije nego što smo ušli u EU. Otišao je u München s hrvatskom putovnicom i dobio dozvolu boravka na šest mjeseci, s tim da su mu rekli, s obzirom da će Hrvatska uskoro ući u EU, da ne mora ubuduće podnositi zahtjev za produženjem dozvole boravka, nego će mu se to automatski obnavljati. Bio je tamo četiri-pet godina i vratio se.

Imate li još koji primjer?

Jedan kolega s faksa je radio ovdje kao programer, i onda je otišao u Švedsku u gaming industriju, jer je to tamo puno razvijenije nego kod nas. Zaposlio se u tamošnjoj tvrtki „Ubisoft” i prezadovoljan je, kaže da je to u gejmerskom svijetu kao da igra nogomet za „Real” ili „Barcu”. I inače su u IT svijetu dobre plaće i dobri uvjeti, atmosfera je opuštena, petkom se u ured naručuje pizza i pije pivo…

A što je s onim vašim generacijskim prijateljima koji su studirali druge fakultete? Kako oni prolaze u europskoj Hrvatskoj?

Njima je situacija drukčija, bitno lošija. Oni rade po više poslova da bi mogli skupiti za jednu normalnu plaću. Jedna prijateljica mi je završila sociologiju i već se pomirila da neće naći posao u Hrvatskoj, a s tom diplomom baš i ne može ići vani. Dakle, s diplomom sociologije radila je u dućanu u City Centru. Druga prijateljica je završila hrvatski i također ne može naći posao u struci – ona šije robu za djecu.

Znači, generalno gledajući, diplome Filozofskog fakulteta ne nude mladima neki prosperitet?

Ni diploma Pravnog fakulteta, koliko vidim po prijateljima. Generalno, bolje prolaze prirodne i tehničke znanosti. Matematika i programiranje su univerzalni, to možeš raditi svuda, a ovo baš i ne. Međutim, da se vratim na EU poticaje – oni se mogu dobiti za razne stvari: za turizam, za otvaranje teretane… Znam djevojku koja je dobila poticaj za izradu scenskih kulisa. Moja rodica je arhitektica, a rođak geodet – oboje su dobili poticaje kao mladi poduzetnici.

Što ste vi morali napraviti da dobijete taj poticaj?

Morala sam napraviti poslovni plan. Uvjet je da si nezaposlen i moraš napraviti dobar poslovni plan. Također, postoje i poticaji za poboljšanje poslovanja, kao i EU fondovi gdje na primjer, geodet dobije poticaj za kupnju instrumenata.

Je li bilo teško napraviti poslovni plan?

Nije. Pazite, s tim novcima ne možete, štajaznam, opremiti stan, već to moraju biti namjenska sredstva koja vam zaista mogu pomoći u samozapošljavanju. Konkretno, ja sam kupila dobar laptop, printer, kvalitetan stol i stolicu, monitor, licencu za softver koji mi treba za rad, te sam platila sebi doprinose za godinu dana, zdravstveno i mirovinsko. Mislim da je to solidna pomoć mladim ljudima koji tek kreću u posao.

S obzirom da ste od lani privatni obrtnik, kakva su vaša iskustva s hrvatskom administracijom?

Moram pohvaliti državu da se preko sustava e-građani može s par klikova otvoriti obrt. Kad je krajem 2018. istekao ugovor moje tadašnje tvrtke „Bit-Art” s Nijemcima, bila sam mjesec dana na birou i onda smo nas troje prijatelja – Antonio Copić, Vatroslav Čović i ja – u veljači 2019. otvorili svaki svoj obrt i kao tim krenuli u potragu za klijentima, želeći raditi zajedno.

Kako vam se zove obrt?

– „Bursać – obrt za računalno programiranje”.

I kako ide posao?

Prvo nas je uzela jedna firma u Zagrebu. Tražili su od nas da dođemo mjesec dana u Zagreb, da nas upoznaju, pa smo nakon toga nastavili rad u Splitu. Taj posao je završio s koronom, ali sam u međuvremenu našla jednu belgijsku tvrtku s kojom se posao nastavio i u koroni i nakon korone. To je jedan start-up koji razvija mobilnu aplikaciju za mjerenje kvalitete zraka, to je njima u Belgiji jako važno.

Oni nisu tražili da dođete u Belgiju da vas upoznaju?

Nisu. Tražili su jedino da se čujemo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Sad smo u pregovorima s jednom američkom tvrtkom koja izrađuje web-stranice za raznorazne donacije. Inače, trenutno radimo od kuće, ali ćemo uskoro otvoriti ured negdje u Splitu.

Kakav je položaj žena u današnjem poslovnom svijetu? Jeste li osobno osjetili kakvu spolnu/rodnu diskriminaciju?

Nisam to nikad osjetila. Nas iz IT svijeta angažiraju privatne tvrtke i njih ne zanima ništa drugo osim znamo li svoj posao. Čak se događalo da mi plaća raste brže nego nekim mojim muškim kolegama.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Voljela bih u budućnosti iskoristiti EU fondove za neki svoj vlastiti projekt koji bi bio za opće dobro. Posebno bih voljela pomoći nekoj od društveno ugroženih skupina. Ili, možda, da razvijem neki proizvod za suzbijanje treme, jer s tim sam kao mlađa imala problema.

Vidite li se u budućnosti ovdje ili vani?

Mislim, ovdje. Ovaj posao mi omogućava da radim bilo gdje, mogu putovati i nemam potrebu da za stalno idem vani. Kad smo u „Bit-Artu” radili za Nijemce, imali smo ured na Žnjanu i u pauzi smo se išli kupati na plažu, to Nijemcima nije smetalo. A otkad radim samostalno, imam slobodu da ne moram osam sati dnevno biti u uredu: radno vrijeme mi je fleksibilno i sama ga određujem. I onda ne znam zašto bih išla vani, osim iz privatnih razloga.

Za koji dan navršit će se sedam godina članstva Hrvatske u EU. Koju biste ocjenu, na skali od jedan do deset, dali za efekte i isplativost tog članstva?

Ajde, recimo šest. Ne, ne, može sedam.

Znači, prolazna ocjena?

Da, svakako. Em oni koji su htjeli ići vani – to im je olakšano. Em oni koji su ostali – mogu tražiti i dobiti poticaje, ili se prijaviti za EU fondove. Većina to i dobije, ako imaju dobar poslovni plan. Mislim da je bitna hrabrost, da nemaš strah od neuspjeha, da kreneš u tu neizvjesnost, svejedno ovdje ili vani. Europa nije bauk.

Vi se ne bojite Europe?

Dobro, meni je možda lakše nego većini mojih vršnjaka, jer sam još kao djevojčica živjela u Europi – rođena sam u Francuskoj, živjela u Belgiji, a prvi osnovne sam završila u Španjolskoj. Ali razumijem da netko tko je cijeli život u Splitu ima prirodan strah od nove sredine.

– Pratite li domaću politiku?

– Malo sam prestala pratiti nakon onog tragikomičnog mandata premijera Tihomira Oreškovića iz 2016. godine, kad su se glave ministara neprestano križale, odnosno kad su jedan po jedan bili smjenjivani i kad su se toliko međusobno prepucavali da sam izgubila volju da to više pratim. Ali sada sam se ponovo uključila i svakako ću izaći na ove izbore.

Što radite kad ne programirate?

Volim sport, igram rekreativno badminton jednom tjedno i idem na fitness. Inače sam svašta u životu trenirala: tenis, košarku, odbojku, rukomet, plivanje, ples… Jedino nisam trenirala ono di sam bila najbolja.

A to je?

– Nogomet. U osnovnoj školi sam s muškima igrala za školu.

Malo neobično za djevojku. Otkud to?

Ipak mi je tata bivši centarfor Hajduka Miloš Bursać.

Zadnji ples najboljeg tima u povijesti

DANAS SE NAVRŠAVA 50 GODINA OD TREĆE SVJETSKE TITULE NOGOMETNE REPREZENTACIJE BRAZILA

Italija je te 1970. imala sjajnu generaciju, koja je u epskom polufinalu savladala Zapadnu Njemačku s 4:3. Međutim, s druge strane terena stajao je magični Seleção i njegov strašni napadački kvintet: Gérson, Jairzinho, Rivelino, Tostão i Pelé

Te nedjelje 21. lipnja 1970., prije točno pola stoljeća, na stadionu Azteca u Mexico Cityju okupilo se 107.412 ljudi, koji su došli pogledati finale Svjetskog nogometnog prvenstva između Brazila i Italije. Glavni sudac bio je Rudi Glöckner iz DDR-a.

Užarenu atmosferu na meksičkom stadionu dodatno je podgrijavala činjenica da su oba finalista dotad po dva puta osvajali Mundijal (Italija 1934. i 1938., Brazil 1958. i 1962.), pa se unaprijed znalo da će pobjednik za svoju treću svjetsku titulu dobiti zlatni pehar Julesa Rimeta u trajno vlasništvo. To prestižno pitanje unijelo je dodatni naboj u rivalitet između najbolje europske i najbolje južnoameričke momčadi na tom turniru.

Italija je imala sjajnu generaciju – predvođenu kapetanom Giacintom Facchettijem, srednjim veznim Sandrom Mazzolom i napadačem Luigijem Rivom – koja je u epskom polufinalu savladala Zapadnu Njemačku s 4:3, u nevjerojatnoj utakmici u kojoj je čak pet golova palo u produžecima, što je do danas nenadmašen rekord na svjetskim prvenstvima. O snazi te ekipe govori činjenica da je izvanserijski „playmaker” Gianni Rivera finale prosjedio na klupi (ušao je tek u 84. minuti, kad je sve već bilo gotovo).

Međutim, s druge strane terena stajao je magični Seleção, momčad koju mnogi nogometni stručnjaci i danas, 50 godina kasnije, smatraju najboljim timom u povijesti nogometa. Uz kapetana Carlosa Alberta, okosnicu te momčadi činio je strašni napadački kvintet: Gérson, Jairzinho, Rivelino, Tostão i najveći od svih – Edson Arantes do Nascimento Pelé, jedini čovjek koji je sudjelovao u osvajanju oba prethodna brazilska Mundijala.

Centaršut ‘bez gledanja’

U južnoameričkim kvalifikacijama za taj Mundijal u Meksiku Brazil je u šest utakmica ostvario svih šest pobjeda, a istim je ritmom nastavio i u Meksiku, gdje se lagano „prošetao” do finala, sa svih pet pobjeda: jedan za drugim padali su Čehoslovačka (4:1), Engleska (1:0), Rumunjska (3:2), Peru (4:2) i Urugvaj (3:1). I onda je došao dan finalne utakmice – 21. lipnja 1970. godine.

Brazil je u tom finalu poveo u 18. minuti golom iz tri poteza: Tostão je izveo aut duboko u talijanskoj polovici, blizu lijeve korner-zastavice, a lopta je malo odskočila od zemlje i Rivelino je s lijevog ruba talijanskog šesnaesterca „iz prve”, bez gledanja, nabacio visoku loptu na drugu stativu, gdje je Pelé nadskočio svog čuvara i glavom zabio u donji desni kut talijanskog gola.

Bio je to ujedno i 100. pogodak Brazila na svjetskim prvenstvima, čime je Brazil postao prva reprezentacija koja je na Mundijalima postigla troznamenkast broj golova.

I kako to već biva s južnoameričkim ekipama – odnosno, kako je to bivalo u epohi prije europeizacije brazilskog i latinskoameričkog nogometa – Brazil se nakon ranog vodstva malo opustio. Brazilski trener Mario Zagallo i inače je bio svjestan da mu je obrana malo „lepršava” i na trenutke previše zaigrana, što se pokazalo i na samom turniru, gdje je Brazil u pet prethodnih utakmica primio čak šest golova: Rumunji i Peruanci zabili su mu po dvaput, a Čehoslovaci i Urugvajci po jednom.

Stoga je Zagallo u sastav uvrstio i defanzivnog veznog igrača Clodoalda, inače zvijezdu Santosa, kako bi svojoj zadnjoj liniji dao potrebnu čvrstinu i defanzivnu sigurnost. Clodoaldo je bio označen kao „najozbiljniji” i „najodgovorniji” igrač te artističke momčadi, čovjek koji je bio zadužen da amortizira pretjeranu nonšalanciju brazilskih mađioničara.

Povratna lopta petom

I naravno, upravo je taj „najozbiljniji” i „najodgovorniji” Brazilac u 37. minuti na centru igrališta, u situaciji bez ikakvog rizika i opasnosti, iz nekog razloga odlučio odigrati povratnu loptu petom, bez gledanja. To je iskoristio brzonogi talijanski napadač Roberto Boninsegna, koji je presjekao to nonšalantno dodavanje, stuštio se kao vjetar prema brazilskom golmanu Félixu i zabio za izjednačenje. S tim rezultatom 1:1 otišlo se na odmor.

Sve do sredine drugog poluvremena rezultat se nije mijenjao, a onda su Brazilci u pet minuta odlučili susret: najprije je u 66. minuti Gérson lijevom nogom s 18 metara pogodio desni donji kut talijanskog gola, a potom je Jairzinho, na asistenciju Peléa glavom, u 71. minuti iz blizine zabio za 3:1 – tada se već slutilo da će zlatni pehar Julesa Rimeta zauvijek otići u Brazil. Ujedno je tim pogotkom Jairzinho postao prvi (i dosad jedini) igrač u povijesti koji je postigao gol na svakoj utakmici Mundijala.

Ali to nije bio kraj – najbolje stvari tek su se trebale dogoditi.

Pet minuta prije kraja na scenu ponovo stupa „najozbiljniji” i „najodgovorniji” igrač te generacije, čovjek koji je zbog svog kiksa u 37. minuti mogao postati tragičar utakmice i čitavog Mundijala – nepokolebljivi Clodoaldo.

Nakon što su duboko u brazilskoj polovici kratke pasove izmijenili Tostão, Piazza, Clodoaldo, Pelé i Gérson, lopta je ponovo došla do Clodoalda, koji je na 30 metara od vlastitog gola krenuo u apsolutno nepotrebnu i nerezonsku seriju driblinga, riskirajući da opet izgubi loptu i ponovo otvori prostor Talijanima za opasnu kontru, baš kao u 37. minuti.

Međutim, pokazalo se da je i Clodoaldo jedan od mađioničara – u narednih pet sekundi uspio je predriblati čak četvoricu Talijana. Odnosno, kako je opisao jedan od svjedoka: „Jedan igrač prevaren, drugi igrač predriblan, treći igrač nasamaren, četvrti se već nije ni smio mnogo truditi da ga ne bi zatekla slična sudbina…”

Slobodni duh i matematika

Da je Clodoaldo nakon toga vratio loptu svom golmanu Félixu, taj bi njegov fantastični slalom ostao upamćen kao najljepši detalj velikog finala u Meksiku. No on je, umjesto toga, dodao lijevo do Rivelina i cijela će se stvar izroditi u nešto što nogometni eksperti i danas nazivaju „najljepšom kolektivnom akcijom svih svjetskih prvenstava”.

Rivelino je, naime, izveo dugački pâs uz aut-liniju do Jairzinha, koji ulazi prema sredini i dodaje do Peléa, koji se zatekao na nekih 22-23 metra od talijanskog gola, točno po sredini. Prema položaju Peléova tijela, činilo se da će dodati ulijevo, prema Jairzinhu ili Tostãou, ali „kralj nogometa” iznenada se okreće u suprotnu stranu i dodaje desno – gdje nema nikoga.

Sto sedam tisuća ljudi na stadionu Azteca jasno je vidjelo zašto Pelé daje loptu u prazan prostor, ali stotine milijuna TV gledatelja ostalo je u čudu, jer je taj dio ekrana bio prazan. Nekoliko dugih časaka činilo se da je „kralj nogometa” neshvatljivo pogriješio, ali onda je u desni rub TV ekrana brzinom tigra uletio Carlos Alberto i volejom „iz prve”, desnom nogom, „probušio” donji lijevi kut talijanskog gola za konačnih 4:1.

Računajući prvi Tostãov dodir s loptom, ta akcija trajala je točno 30 sekundi i u njoj je sudjelovalo osam igrača Brazila, svi osim golmana Félixa, lijevog beka Everalda i desnog stopera Britoa. Taj posljednji i najljepši gol Mundijala u Meksiku jedan je nadahnuti komentator opisao kao „mješavinu atleticizma i vizije, mješavinu slobodnog duha i matematičke rigidnosti”.

Ta nepojmljiva poluminutna akcija – obilježena Clodoaldovim kolosalnim slalomom, Peléovim „dodavanjem u budućnost” i „artiljerijskim hicem” Carlosa Alberta – već 50 godina se smatra vrhuncem nogometnog artizma. Bio je to posljednji ples najvećeg tima u povijesti.

Odlazak antifašističkog heroja

Čitav svoj vijek Hrženjak je proveo na braniku antifašizma i radničkog samoupravljanja – u Drugom svjetskom ratu kao partizan, u poraću kao ekspert za lokalnu samoupravu, nakon 1990. kao predsjednik antifašističkih udruga

U noći s ponedjeljka na utorak u Zagrebu je u 104. godini preminuo partizan i komunist stariji od Oktobarske revolucije – Juraj Hrženjak Đuka.

Rođen 10. ožujka 1917. u selu Valetić kod Vrbovca, u radničkoj obitelji, Juraj Hrženjak čitav je svoj vijek proveo na braniku antifašizma i radničkog samoupravljanja – u Drugom svjetskom ratu kao zagrebački ilegalac i partizan od 1941., u poratnom razdoblju kao vrhunski pravnik i jedan od vodećih stručnjaka za lokalnu i regionalnu samoupravu, nakon 1990. kao predsjednik Savjeta Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH te jedan od utemeljitelja Antifašističke lige, čiji je bio počasni predsjednik.

U svibnju 1944. bio je sudionik Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom, na kojem su udareni temelji hrvatske državnosti – što je naglašeno u preambuli današnjeg Ustava Republike Hrvatske – a nakon rata bio je pomoćnik ministra za novooslobođene krajeve (1947–51), zastupnik u Saveznoj skupštini (1953–58), direktor Instituta za društveno samoupravljanje (1955–58), sudac Ustavnog suda SR Hrvatske (1967–75) te prvi direktor Političke škole „Josip Broz Tito” u Kumrovcu (1975–78), nakon čega je 1980. umirovljen.

Ekspert za pitanja lokalne uprave i samouprave, Hrženjak je smatran „ocem mjesnih zajednica” kao temeljnog oblika neposredne socijalističke demokracije, čemu je posvetio veliki dio svoje goleme radne energije.

Borac protiv revizionizma

Autor je više knjiga o upravljanju, samoupravljanju i ljudskim pravima: „Mjesne zajednice u komunalnom sistemu” (1963.), „Kako osnovati mjesnu zajednicu” (1967.), „Samoupravljanje u mjesnoj zajednici” (1968.), „Mjesna zajednica: osnove neposredne socijalističke demokracije na mjestu stanovanja” (1974.), „Društvena struktura naselja u SR Hrvatskoj” (1983.), „Međunarodni i europski dokumenti o ljudskim pravima” (1992.), „Lokalna samouprava i uprava u Republici Hrvatskoj” (1993.), „Prigovor savjesti: civilno služenje vojnog roka” (1998.), „Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj” (2004.) itd.

Uredio je i publikaciju „Rušenja antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000.” (2002.), a svoje bogato životno iskustvo uobličio je u memoarskoj knjizi „Stoljeće života – Antifašistički zapisi i kultura sjećanja” iz 2016. godine.

Kao i svi časni antifašistički borci, teško je podnosio povijesni revizionizam i nastojanja da se partizanska borba proglasi „zločinačkom”, što je iskazao u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 2016. godine, u svojoj stotoj godini:

To je bila borba Hrvatske za hrvatsku slobodu. Ako je borba za hrvatsku slobodu zločin, onda smo mi partizani bili zločinci. Ako je ustanak protiv onih koji su ubijali i klali ljude zločin, onda meni mozak prestaje raditi.”

Također, kao članu Komunističke partije od 1941. godine, teško su mu padali i revizionistički pokušaji izjednačavanja komunizma i fašizma, o čemu je također progovorio u tom intervjuu:

Komunizam i fašizam nisu isto i nisu nikad bili isto. Ne može se komunizam gledati kroz Pol Pota ili kroz staljinistički boljševizam. Komunizam je sveta ideja, koju čovječanstvo možda nikad neće do kraja realizirati, ali ideja koja je temeljena na najljudskijim vrijednostima. Usporediti tu svetu ideju komunizma s idejom fašizma, koja u svojoj srži ima mržnju prema drugoj rasi, naciji, vjeri, drugom i drugačijem, to je nenormalno.”

Ispraćaj Juraja Hrženjaka Đuke bit će danas u 15 sati na Krematoriju u Zagrebu, uz amblematsku antifašističku pjesmu „Bella ciao”.

Komunistička enklava u centru Seattlea

Prosvjednici su barikadama ogradili šest uličnih blokova duž 12. avenije, stvorivši prostor koji su nazvali ‘Autonomna zona Capitol Hill’. Barikade čuvaju naoružani anarhisti, a na ulazu u ‘Zonu’ stoji natpis ‘Upravo napuštate teritorij SAD-a’

U moru američkih prosvjeda jedan se izdvaja – onaj u Seattleu. Tamo su ljevičarski aktivisti okupirali centralnu četvrt Capitol Hill, postavili barikade s naoružanim stražarima i proglasili „Autonomnu zonu Capitol Hill” (CHAZ).

Ovoj unikatnoj akciji prethodili su dani žestokih sukoba između prosvjednika i policije, koji su se odvijali upravo u spomenutoj četvrti. Prosvjedničku „vojsku” mahom su činili ljevičarski aktivisti – pripadnici pokreta Black Lives Matter, ANTIFE i anarhističkih skupina – dok je policija bila pojačana vojnicima Nacionalne garde.

Kako bi obranili policijsku stanicu, snage sigurnosti postavile su barikade, na koje su prosvjednici nasrtali bocama i ciglama, te je više policajaca završilo u bolnici. U tom trenutku gradske vlasti Seattlea povlače kontroverzni potez o kojem se dosta raspravlja u Americi: u ponedjeljak navečer policiji i vojsci naređeno je da napuste policijsku stanicu i čitavu četvrt Capitol Hill.

Šefica gradske policije Carmen Best poručila je da tom „vježbom povjerenja” želi „deeskalirati” situaciju. Po odlasku snaga reda policijsku stanicu zauzeli su demonstranti, prebrisavši s pročelja zgrade riječ „policija” i zamijenivši je rječju „narod”. Tako je „Policijska uprava Seattle” postala „Narodna uprava Seattle”.

Tada na scenu stupa jedan novi akter, koji nije viđen na drugim prosvjedima u SAD-u: aktivistima se priključuju naoružani članovi streljačkog kluba „John Brown”, koji slove za ljevičarsku miliciju, poznatu i pod imenom „Redneck Revolt”. Time prosvjedi u Seattleu dobivaju novu dinamiku.

Eksperiment života bez policije

Naime, dok se za ANTIFU i druge američke lijeve prosvjednike može reći da dolaze mahom iz srednje klase te da više predstavljaju mladenačku subkulturu nego politički pokret, skupina „Redneck Revolt” je nešto drugo: oni stižu iz radničke klase, naoružani su i ideološki „nabrijani” protiv kapitalizma. Neki od njih su se u Siriji borili s Kurdima protiv ISIL-a.

Njihovim dolaskom stvari u centru Seattlea se zaoštravaju: aktivisti uklanjaju policijske barikade i postavljaju vlastite, ograđuju šest uličnih blokova duž 12. avenije i stvaraju prostor koji su nazvali „Autonomna zona Capitol Hill”. Izvještaji navode da barikade čuvaju naoružani članovi grupe „Redneck Revolt”, a na ulazu u „Zonu” stoji natpis „Upravo napuštate teritorij SAD-a”.

Iako neki mediji pišu da naoružani anarhisti maltretiraju prolaznike, čak i da od poduzetnika unutar „Zone” ubiru „narodni porez”, lokalni novinari tvrde da u „Zoni” vlada mirna, opuštena atmosfera koja podsjeća na „iščekivanje koncerta”: ulicama šetaju građani svih dobnih skupina, uključujući i roditelje s djecom. Dio te atmosfere opisao je novinar „New York Timesa” Mike Baker:

U četvrti koja je srce umjetnosti i kulture grada (…) dogodio se eksperiment u životu bez policije – dijelom ulični festival, dijelom komuna. Stotine ljudi okupilo se da posluša govore, poeziju i glazbu. U utorak navečer deseci ljudi sjedili su usred raskršća kako bi pogledali ’13.’, film Ave DuVernay o pravosudnoj diskriminaciji Afroamerikanaca. U srijedu su djeca na ulici napravila crteže kredom”, izvještava Baker.

Srp, čekić i politički govori

U četvrtak su na teritoriju „Zone” postavljeni šatori s hranom za beskućnike koju su donirali lokalni restorani, kao i medicinski punkt s liječnicima volonterima. Jedan od tih volontera je i mladi John Moore, koji je za NYT izjavio da se u „Zonu” javilo „desetine ljudi s raznovrsnim liječničkim kvalifikacijama”:

Nastojimo djelovanjem i praksom dokazati da nam policija nije potrebni i da možemo bez nje ispuniti potrebe zajednice”, rekao je Moore.

Uz brojne grafite s komunističkim simbolima srpa i čekića, politiziranu atmosferu „Zone” dokazuju i letci u kojima se ističe da će policija „uvijek biti rasistička, jer kapitalizam zahtijeva nejednakost”. Atmosfera sa snimki dosta podsjeća na onu koja vlada u atenskom kvartu Exarchia, koji godinama vode grčki anarhisti.

Tako se u „Zoni” održavaju i politički govori, a jedna od glavnih aktera je radikalna aktivistkinja Nikkita Oliver, bivša kandidatkinja za gradonačelnicu Seattlea:

Moramo se povezati s globalnim otporom koji shvaća da je SAD odigrao ključnu ulogu u stvaranju rasističkog kapitalizma. Taj kapitalizam je izgrađen na patrijarhatu, bjelačkoj supremaciji i klasnim podjelama”, poručila je Oliver, dok NYT uočava da je problem rasizma za aktiviste u Seattleu bio tek „okidač” za dublje društvene zahtjeve:

Dok je smrt Georgea Floyda u Minneapolisu većinu ulične energije usmjerila prema zaustavljanju policijskog nasilja i rasne nepravde, neki ljudi ovdje zadnjih dana potiču i širi fokus. Neke poruke odražavaju ideje pokreta ‘Occupy 2011.’ i čini se da ciljaju korporativnu Ameriku zbog njene uloge u socijalnoj nejednakosti”, piše NYT, navodeći izjavu 28-godišnjeg prosvjednika koji se deklarirao kao anarhist i predstavio kao Fredrix:

Što se više fokusiramo na problem rasizma, to nam više izmiče činjenica da je ovo klasni rat”, rekao je Fredrix.

Trumpe, vrati se u bunker!

Naravno, nije trebalo dugo da se vijest o „komunističkoj enklavi” i „maloj Pariškoj komuni” u srcu Seattlea proširi Amerikom, pa se u srijedu na svom legendarnom Twitteru oglasio i predsjednik SAD-a Donald Trump, koji se obratio guverneru države Washington Jayu Insleeju i gradonačelnici Seattlea Jenny Durkan, zaprijetivši slanjem savezne vojske na samoproglašenu „narodnu državu”:

ODMAH vratite kontrolu nad svojim gradom. Ako to ne učinite vi, učinit ću ja. (…) Učinite to BRZO. Ovi gadni anarhisti moraju biti HITNO zaustavljeni”, poručio je Trump, nazvavši guvernera i gradonačelnicu „radikalnim ljevičarima”.

No Inslee i Durkan nisu se dali impresionirati, te su predsjedniku SAD-a odbrusili prilično brutalno:

Muškarac koji je posve nesposoban voditi zemlju ne treba se miješati u pitanja države Washington. Prestani tvitati”, napisao je Inslee. „Učinite nas sigurnim. Vratite se u svoj bunker”, poručila je Durkan, aludirajući na činjenicu da je prije nekoliko dana Trump morao biti evakuiran u bunker ispod Bijele kuće.

Čini se da je komunistički duh „Autonomne zone” zahvatio i lokalne vlasti: i guverner i gradonačelnica tvrde da bi Trumpovo slanje vojske bilo „ilegalno” i nepotrebno, pošto su prosvjednici na Capitol Hillu „uvelike mirni”. Inače, oboje pripadaju Demokratima, koji vladaju Seattleom već 50 godina. Gradsko vijeće ima osam demokrata i jednog socijalista, bez republikanaca, što potvrđuje sliku „grada glazbe” kao jednog od povijesnih žarišta američke ljevice.