Od revolucije do zebnje: kako su dva prijatelja stvorila Jugoslaviju

ZAŠTO SAM NAPISAO KNJIGU O LJUDIMA KOJI SU VEĆ 40 GODINA MRTVI

Zašto sam napisao knjigu o Titu i Krleži, ljudima koji su već četrdeset godina mrtvi? Odgovor je banalan – iz više razloga.

Možemo početi s njihovim epohalnim gubitništvom. Država koju su skupa projektirali utopila se u moru krvi. Ideali koji su pogonili njihove živote iščezli su u isto vrijeme, bar u ovom dijelu svijeta. Krležin mitski Kozmopolis – kamo nas vodi kapetan Tito, a u luci će našu lađu dočekati Lenjin – danas je na horizontu mnogo dalje nego za njihova života. Ta lađa je doživjela havariju i nasukala se na bratoubilačke grebene koji nisu bili ucrtani na njihovoj komunističkoj karti.

Možda bi ipak trebalo početi s osobnim impresijama i njihovim razvojem kroz vrijeme.

Kad je umro Tito, imao sam jedanaest godina. Kad je umro Krleža, imao sam dvanaest. Oni nisu bili junaci mog djetinjstva. Ako i jesu – to sam shvatio tek mnogo kasnije. Moguće baš kad se o njima počelo pisati da su zločinci i nitkovi.

Ni u osamdesetima nisam puno razmišljao o njima. Shvaćao sam da su u nekim dimenzijama slavni, ali me te dimenzije tada nisu zanimale: Krleža moje rock’n’roll generacije bio je Branimir Džoni Štulić, a on nije bio komunist. Šaputalo se čak da se taj anarhistički negator u pjesmama obračunava s Titom, pa i da mu se ruga. Slušajući Džonija, osjećali smo se kao disidenti, prije nego što smo i znali tu riječ. Naš adolescentski bunt našao je gorivo u tim stihovima: pripadam onom dijelu te generacije kojeg je politički odgojio Branimir Štulić.

Zapravo lažem. Nije istina da me osamdesetih nije zanimala nijedna Krležina dimenzija. U okviru školske lektire, naime, nevoljko sam čitao domaću književnost iz ranijih stoljeća: uz rijetke iznimke, „starija hrvatska književnost” bila mi je „prastara”, a „hrvatski realizam” zvao sam „seljački realizam”. Bio sam nadobudno dijete neboderskog kvarta Split 3 i nisam se mogao uživjeti u priče o raspadu seoskih zadruga, kmetstva i plemstva. A onda sam naletio na jedan Krležin esej.

Znalci već pogađaju – bio je to pamflet „Hrvatska književna laž”, objavljen 1919. u prvom broju Krležina časopisa „Plamen”. Mislim da sam tog dana doživio neku vrstu električnog udara u mozgu i vjerujem da se tako osjeća narkoman kad prvi put proba novu drogu – ne samo da sam prepoznao vlastiti stav o „našim starima” (eto, nisam lud!), nego je Krleža to izrazio vatrometnim pankerskim jezikom za koji nisam uopće znao da je moguć. Što reče Igor Mandić, pao sam kao žrtva Krležine slatkorječivosti. Posljedice osjećam do danas.

Taj furiozni, rušilački Krležin anarhizam u mojoj je svijesti glatko nalegao na ideološku podlogu koju je prethodno izdubio Štulić – prevrednovanje svih vrijednosti. Tada mi se činilo da su njih dvojica na istoj strani barikade, kao borci protiv okoštalih struktura, a za individualnu slobodu. Zapravo to mislim i danas, a za tu intuitivnu hipotezu u međuvremenu ću dobiti i akademsku potvrdu: u jednom znanstvenom radu iz 2006. komparatist Dean Duda piše da „Štulićeva varijanta socijalističkog modernizma uključuje (mladenačku) krležijansku antitetičnost”.

Dobro, reći ćete vi: a gdje je tu Tito?

Polako, tek stižemo do 1989.: širom bivše zemlje osnivaju se nove političke stranke, Savez komunista dobiva opoziciju, a te uzbudljive promjene iz nizozemskog egzila – u koji je otišao još sredinom osamdesetih – uočava i Džoni Štulić: te 1989. objavljuje album „Balkanska rapsodija”, na kojem „zvone” stihovi: „Sviće iza tmurnih oblaka / novo vrijeme traži starog čovjeka / ja bih stvarno htio da se poklonim boljem / al’ ga nigdje ne vidim.”

Čekaj, pomislio sam tada: zar moj veliki negator i krležijanski buntovnik sada, pred dolaskom „novih snaga”, daje prednost onome čiji je sistem sve ove godine ružio? Bio je to zbunjujući uvod u devedesete.

Nakon 1990. javna recepcija Tita radikalno se mijenja i on postaje „diktator”: narod koji je deset godina ranije, na vijest o Titovoj smrti, plakao kao kolektivno malo dijete, sad odjednom otkriva njegovu „zločinačku narav”. Slično stvari stoje i danas. Koliko god historiografija u socijalizmu bila nekritički hagiografska prema Titu, toliko je u postsocijalizmu jednostrana u suprotnom smjeru. Stoga sam, iako su se u međuvremenu pojavile i neke objektivne i uravnotežene studije (npr. „Tito” Ive i Slavka Goldsteina iz 2015.), smatrao da bi bilo vrijedno istražiti kako je Tita vidio moj drugi veliki negator – Miroslav Krleža.

Za koji tjedan navršit će se točno sto godina otkada su se Tito i Krleža prvi put sreli. Bilo je to krajem 1920. u Radničkom domu u Zagrebu, u Ilici 55 (danas Ilica 49), gdje je Krleža držao predavanje na temu „Što je revolucija”. Nakon predavanja prišao mu je jedan mladi radnik, rekao mu da oduševljeno prati sve što on piše i predstavio se: Josip Broz. Čuvši da se mladić upravo vratio iz Rusije, Krleža ga je pozvao na piće u obližnju gostionicu „Kutnjak”, da iz prve ruke čuje o Oktobru: tako je počelo prijateljstvo koje će potrajati do smrti.

U knjizi se bavim tim prijateljstvom. Pokušao sam maksimalno istražiti postojeću literaturu o Titu i Krleži i dešifrirati sve točke u kojima se njihovi životni putovi ukrštaju, kako bih ocrtao jedan ljudski i politički odnos koji je trajao punih šezdeset godina i koji je po mom dubokom uvjerenju – koje sam stekao ovim istraživanjem – presudno utjecao na izgled i karakter SFRJ. Prvenstveno zbog golemog utjecaja koji je Krleža imao na Tita.

Taj utjecaj notirali su i strani promatrači, pa je nakon Titove smrti inozemni tisak pisao da je Jugoslavija upravo zbog Krleže bila najliberalnija komunistička zemlja, odnosno da „za takav Titov liberalan i antistaljinistički kurs valja prije svega zahvaliti Krleži”, budući da je Tito „imao spram njegovih stavova simpatije do kraja svoga života”.

Krleža je bio jedan od glavnih kanala kojima su liberalni vjetrovi prodirali u jugoslavensku stvarnost, što, dakako, ne bi bilo moguće bez Titova pristanka. Naravno, legitimna su pitanja zbog čega je takav liberalni duh ipak ostao do smrti komunist i zašto je pristajao na jednopartijski sistem i kult Titove ličnosti, odnosno zašto nije iskao liberalnu demokraciju.

Odgovor na potonje pitanje dobio sam od krležologa Stanka Lasića, koji ističe da je Krleža „liberalističku demokraciju” doživljavao kao „kapitalističku diktaturu”, pa mu je u konkurenciji sa staljinističkom diktaturom SSSR-a jugoslavenski samoupravni socijalizam bio najhumaniji mogući „treći put”, humaniji od obje rečene diktature (staljinske i kapitalističke), jer „obje su gore i nepodnošljivije od naše”, te je Titov socijalizam doživljavao kao „u danoj povijesnoj situaciji najbolje rješenje”.

Doista, Krleža, kao ni Tito, organski nije podnosio kapitalizam, smatrajući ga sistemom nedostojnim čovjeka, što je eksplicirao i u eseju „Amsterdamske varijacije”, objavljenom u drugom broju njegova časopisa „Danas” iz 1934. godine:

„Živimo pod prokletim i teškim teretom starinskih šema, otrcanih predodžbi, krivotvorenih slika o stvarnosti, i teško je probiti se (…) do neposredne i jasne istine da bi čovjek zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac, i da je ljudsko izravnanje tog nedostojnog odnosa prvi preduvjet svakog daljnjeg ljudskog razvoja i napretka.”

K tome, i Tito i Krleža su držali da uvođenje liberalne demokracije u jugoslavenskim uvjetima – s nasljeđem međusobnih pokolja iz Drugog svjetskog rata – može rezultirati samo građanskim ratom. Događaji iz devedesetih su pokazali da nisu bili posve u krivu.

Danas znamo da se Krleža nije uzalud plašio „liberalističke demokracije”, odnosno posttitovskog sraza srpskog i hrvatskog nacionalizma. To je bila njegova opsesivna tema u razgovorima s brojnim sugovornicima već od kraja šezdesetih. Povjesničar Dušan Bilandžić u memoarima iznosi kako mu je Krleža još 1969. povjerio da „očekuje prolom nacionalnih energija i povijesnih mentaliteta”, te da se „jako boji međunacionalnih sudara”, a Franjo Tuđman 1974., po razgovoru s Krležom, u dnevnik zapisuje Krležine riječi: „Ne možete ni zamisliti kako može biti. Imam crne slutnje!”

Zebnja – to je ono što je Krleža intenzivno osjećao zadnjih godina svog života. Tu se krije i odgovor na pitanje zašto je tolerirao Titov kult ličnosti – jer je titoizam smatrao jedinim rješenjem kompleksnog i potencijalno krvavog jugoslavenskog rebusa, o čemu svom kroničaru Enesu Čengiću govori u listopadu 1979. godine:

„Budi bog s nama, što se može dogoditi i kakvo rasulo nas može zadesiti bez Tita, ako netko ozbiljno ne uzme stvar u svoje ruke i legendu o Titu ne pretvori u program da dalje traje, ako hoćete možda i jednostrano, pa i prenaglašeno, ali da dalje traje. Ako se nitko ne bude ozbiljno tog posla prihvatio, bog te pitao što će i što može prokuljati iz naših dviju čaršija.”

Iste te 1979. svoje razgovore s Krležom objavljuje i beogradski novinar Boro Krivokapić, pred kojim Krleža također vrlo direktno iznosi svoje strahove za budućnost višenacionalne Jugoslavije:

„Svi se zabavljaju, svi se osmjehuju, manje-više glupavo, a prosto rečeno: lažemo se, brate! Masno se lažemo. Blesavimo se svi skupa, kao da ne sjedimo na tonama eksploziva. Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi. Kao što su i radili… To vam je naša situacija… Ja bih pristao da umrem kad i Tito, ili čak i malo prije njega, samo da ne gledam to čudo koje će se dogoditi poslije njega.”

Kako znamo, Krleža je umro nakon Tita, ali dovoljno rano da nije morao gledati kako se njegovi strahovi obistinjuju. Od trojice glavnih junaka ovog teksta, danas je živ samo Džoni Štulić, i dalje u nizozemskom egzilu. Više se ne bavi glazbom i rijetko se javlja hrvatskim medijima. Jedno od tih javljanja, međutim, zbilo se baš dok sam bio usred istraživanja za ovu knjigu, kad je u studenome 2018. za Balkan.info progovorio i o Titu:

„Ja nisam nikad bio pionir maleni, meni je on bio… ali sada sam potpuno svjestan da je bio fantastičan čovjek. Okolnosti su iste kao što su sad, ništa se nije promijenilo u ljudima, ali je on napravio s istim kvalitetom ljudi ono što ovi za milijun godina ne bi napravili. Juga je igrala u prvoj ligi, među prvih deset na tablici, a sada je u petoj ligi, tamo na kraju negdje. Ali on je bio dobar trener i on je uspio s tim nešto napraviti.”

Neki kažu da je Džoni u Nizozemskoj malo prolupao. Moj zaključak nakon istraživanja je isti onaj do kojeg sam intuitivno došao kao nadobudni adolescent: oba moja formativna politička učitelja, i Krleža i Džoni, stoje na istoj strani barikade. A to ipak nešto govori o Titu.

Drama BiH je u planski razorenom društvu

KORČULA AFTER PARTY

SARAJEVSKI NOVINAR I DIPLOMAT ZLATKO DIZDAREVIĆ GOVORI O RAZLOZIMA DISFUNKCIONALNOSTI BiH I DANAŠNJOJ EUROPSKOJ UNIJI

Nemalo promatrača današnje BiH realnosti ne razumije ono najvažnije: dehumanizacija BiH odvija se po usuglašenom projektu tri nacionalističke oligarhije, zapravo tri politička kartela legalizirana ratom i prilagođenim tumačenjima Daytonskog sporazuma

Treći Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice „Korčula after Party” (KaP), održan od 18. do 21. rujna u Ljetnom kinu Korčula, donio je niz zanimljivih predavanja uklopljenih u tri programske teme: „Sličnosti i razlike novog vala rušenja spomenika s našim iskustvima devedesetih”, „Nestaje li Europa stvorena 1989.?” i „Nove organizacijske forme na ljevici”.

Zamišljen kao nastavak slavne Korčulanske ljetne škole, koja je 1960-ih i 1970-ih okupljala filozofe, sociologe i ine društvene mislioce iz čitavog svijeta, koji su u opuštenoj atmosferi mediteranskog otoka bistrili tadašnje izazove i probleme ljevice, KaP je u svom trećem izdanju – unatoč epidemiološkim mjerama koje su omele dolazak dijela sudionika iz inozemstva – okupio dvoznamenskasti broj predavača (znanstvenika, umjetnika i političkih aktivista) iz Hrvatske i susjedstva, koji su tri dana raspravljali o odnosu prema zajedničkom društvenom nasljeđu i povijesti, o tome postoji li prostor za novi uzlet ljevice, te je li nova solidarna Europa u pandemijskim okolnostima moguća.

Među sudionicima je bio i poznati sarajevski novinar, publicist i diplomat (bio je ambasador BiH u Hrvatskoj i Jordanu, odakle je pokrivao i Siriju, Irak i Libanon) Zlatko Dizdarević, koji je održao predavanje „Ofanziva destrukcije protiv humanih ideala”, u kojem je analizirao unutrašnje i vanjske razloge zbog kojih BiH već 30 godina figurira kao disfukcionalna država.

Što podrazumijevate pod „ofanzivom destrukcije”, a što pod „humanim idealima”?

– Prije svega, zahvaljujem svima iz organizacije ovog skupa u Korčuli, s inicijatorom Draganom Markovinom, koji su omogućili da tri dana u relaksiranoj atmosferi raspravljamo pitanja ljevice u svijetu. Na takvo nešto, bojim se, zaboravili smo u današnjoj Bosni i Hercegovini. Ponajmanje zbog epidemije.

Da bi se razumjela situacija u BiH nekad i sad, mora se biti svjestan suštinske razlike u odnosu na druge države u okruženju. Historijska i etnička složenost u normalnim vremenima i s normalnom vlasti su dobitak, a uz politike poput ovih u poganim vremenima i nenormalnim vlastima, to je prilika i opravdanje za proizvodnju svih mogućih problema. I krupnih kriminalnih profita na tome. „Normalno” smo imali do devedesetih, a ciljano „nenormalno” evo danas.

Pod humanim idealima podrazumijevam onu Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na odlukama ZAVNOBiH-a iz 1943.: „Ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska.” To je osnova na kojoj je BiH kao održiva historijska realnost mogla opstati i živjeti. I ona se poštovala. Sjećanje mnogih na to danas je nostalgično.

Što je danas s tim idealima?

– Ta realnost je ciljano, programski napadnuta uz pomoć iz inozemstva, pa mnogi ideali u značajnoj mjeri, čak i dramatičnoj, iščezavaju. Ono što nosim s ovog skupa u Korčuli je osjećaj da nemalo promatrača ove nove BiH realnosti, čak i neupitno lijevo orijentiranih koje smatram svojom „krvnom grupom”, ne razumije tim povodom dovoljno ono što je najvažnije: dehumanizacija BiH odvija se po usuglašenom projektu tri nacionalističke oligarhije, zapravo tri politička kartela legalizirana ratom i tumačenjima Daytonskog sporazuma, prilagođenog ciljevima koji su u ime završetka rata drugima odgovarali.

Tvorci tog sporazuma ističu da su time zaustavili rat u BiH?

– Daytonski sporazum jest zaustavio „pucanje”, ali nije definirao ni podržao neophodne i realne uvjete za stabilnu budućnost i humanu, dugoročno održivu unutrašnju organizaciju BiH. Uostalom, on i ima „alibi” naziv: „Opći okvirni sporazum za mir u BiH”. To je podrazumijevalo zaustavljanje rata i navodno potom vraćanje poslu definiranja države i sistema. Ali nikad se nisu vratili. „Organizaciju” države ostavili su, uz malobrojnije entuzijaste, i igračima sa stare političke scene koji su sukob smišljali, realizirali i ostali da prvo opljačkaju sve što se moglo, a onda i da nastave otvoreno svoje izvorne projekte. Logična su pitanja: zašto je i kako došlo do rastakanje BiH na unutrašnjem planu? I kakva je uloga međunarodne zajednice u tome?

Kako i zašto se rastače BiH?

– Povucimo samo analogiju između završetka Drugog svjetskog rata u Njemačkoj i rata kod nas. Nakon 1945. bilo je onemogućeno poraženim ideologijama, projektima, partijama i pojedincima da nastave svoj posao. Da ne spominjemo kasniji „Marshallov plan” i slične injekcije za dizanje razorene države na noge. Ništa od svega toga nije urađeno ovdje. Planirano je zaobiđeno i obznanjivanje činjenice tko je pobjednik a tko poraženi u ratu koji, zato, nije ni završen. Zasad bar politički.

Jedina istinski nova realnost je stvaranje zasebne Republike Srpske umjesto reintegracije zajedničke federativne države. Za skoro pa etnički čistu RS presudno je uoči Daytona navijala „Kontakt grupa” – Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, SAD. Dubiozni ustavni kapaciteti RS-a pokazali su se potrebnim današnjim dekomponiranjima BiH. Eno se i ratnim zločincima dižu spomenici i održavaju spomeni. Na mržnji spram „drugih” nacionalističke oligarhije održavaju koruptivnu vlast. Bezmalo svi predratni i ratni narativi koji su utemeljeni u programima triju nacionalnih stranaka, u udžbenicima, medijima, kroz politički sistem nastavili su funkcionirati.

Možete li usporediti efekte Haaškog suda i suda u Nürnbergu?

– Razlika je kapitalna, ne samo u apsolutno neusporedivom odnosu spram osnovnog cilja. U Njemačkoj je ta priča završena u nekoliko mjeseci i nastavak je prepušten povjesničarima. Od Haaškog tribunala napravljena je beskonačna trakavica koja se nakon presuda i odležanih kazni završava politikom. U praksi najčešće glorifikacijom ratnih zločinaca – od svečanih dočeka po izlasku iz zatvora do odavanja priznanja, sutra imena ulica, institucija itd. Eno i prijedloga Dodika da se preminuli ratni zločinac Momčilo Krajišnik isprati javno uz minutu šutnje. Sutra će biti tako i s Karadžićem i sličnima.

Sve je to ciljano dolijevanje ulja na vatru, ali i pisanje nove historije uz osmišljen i realiziran projekt rastakanja društva u BiH. Kažem „društva”, jer drama BiH nije prvenstveno u lošim rješenjima Daytona, nego u razorenom društvu kakvo smo imali, a od kojeg uskoro na tom tragu neće biti ni sjene. Ostat će glorificiranja razlika i strahova od „drugog”. ZAVNOBiH je mnogima već sada puka uspomena.

Kakva je u svemu tome uloga međunarodne zajednice u BiH?

– Mnogo je toga prvo gurnuto pod tepih. Potom je održavanje status quo situacije od rata do danas postala najvažnija „strategija” i EU i malo manje Amerike, jer tamo Dayton doživljavaju kao spomenik svom uspjehu. A najvažniji dokaz njihove zajedničke „misije Bosnia” je da se ovdje više – ne puca! Zato stanje u BiH nije prioritet. Važniji su Srbija i Kosovo, donedavno Makedonija, a evo opet i Crne Gore, do jučer smatrane „završenom”.

Na predavanju ste govorili i o razlozima takvog ponašanja međunarodne zajednice?

– Više je hipoteza zašto je tako. Jedna je da „slučaj BiH” nije posebno važan za interese Istoka i Zapada. Mali smo. Dok se „ne puca”, možda smo interesantni jedino kao pogodan rezervat za migrante što hrle prema Europi. Ni nova globalna geostrategija spram Balkana nije dovršena. Čekaju se i izbori u Americi, velika raspetljavanja s Rusijom, utjecajem Kine itd. Uz sve ovo, stranci u BiH prečesto baš teško razumiju i mentalni sklop i historijsku realnost odnosa u BiH, posebno kada se ta realnost ukrsti s tradicionalnim zapadnim poimanjem demokracije.

Da se vratimo na održavanje statusa quo u BiH. Možete li nam to malo približiti?

– Tipična ilustracija je „deblokada” 12-godišnjeg nepostojanja izbora u Mostaru. I politički slijepac vidi da je riječ samo o legalizaciji svih dosadašnjih razloga za političke blokade što su u funkciji striktne etničke podjele Mostara. Evo, ta je podjela sada samo „ucrtana” u stranački dogovor dvojice nacionalnih lidera, Čovića i Izetbegovića, pretočen u nova izborna pravila. Uz egzaltirane čestitke predstavnika međunarodne zajednice za „trijumf demokracije” u Mostaru.

Kako generalno komentirate odnose između BiH i Hrvatske?

– Prije dva desetljeća, kada sam došao u Zagreb kao ambasador, kontekst i ambijent u odnosima službenim, institucionalnim i neslužbenim bio je skoro pa danas nezamisliv. Sjetim se često predsjednika Mesića i poruke Hrvatima u BiH da je „BiH njihova država, a Sarajevo njihov glavni grad…” Zamislite to danas. Imali smo onda redovne sastanke Međudržavnog vijeća, mjesečne susrete na razini MVP, bilateralne dogovore. U ambasadu BiH dolazili su iz Sarajeva zajedno sva tri člana Predsjedništva. Pregovarali smo o svim otvorenim pitanjima… Danas, neslaganja su do zatezanja pa i incidenata u izjavama i porukama. Lideri Hrvatske rutinski zaobilaze Sarajeva u dolascima u Hercegovinu pa i u RS, zaboravljena su dogovaranja… Mnogo toga daleko je od normalnog. A puna usta zakletvi o „pomoći” BiH u Bruxellesu i Strasbourgu, na europskom putu.

Nedavno je Dodika u Zagrebu primio predsjednik Zoran Milanović, a potom je premijer Plenković primio Čovića i Izetbegovića. Komentari su različiti, osobito o karakteru tih posjeta?

– „Protokol” je tu do danas ostao nejasan, što je i manje važno. Ipak, tragom prvo posjeta Dodika a onda 12 dana kasnije Izetbegovića i Čovića, dobili smo povode i upaljač za mnoge vruće komentare. Kako mediji u Hrvatskoj tvrde – za posjetu dvojice stranačkih lidera Plenkoviću Milanović prethodno nije čak ni znao! Ipak, uz sva negiranja očigledan je službeni zaokret u odnosima između Hrvatske i BiH: Zagreb zapravo na mala vrata legitimira nepostojeće „predstavnike naroda” iz BiH kao primarne političke partnere u razgovorima o odnosima dvije države, umjesto Predsjedništva BiH kao kolektivnog predsjednika države.

Istodobno, povodom Komšića, zapravo otvoreno se dovodi u pitanje i kolektivni predsjednik BiH. Komšić nije „predstavnik naroda” pa nije priznat ni kao obični politički faktor. Ta politička igra dignuta je na razinu neupitnosti u Zagrebu i HDZ-u BiH – osim kad je Čović u Predsjedništvu – i nju igra kako tko hoće. To ne može biti osnova za smirivanje političkih strasti između dvije države. Posebna je priča, sa stanovišta elementarnih državničkih manira, način na koji aktualni predsjednik Hrvatske iskazuje svoj animozitet spram države za koju kaže da je čak i „Big Sheet”!

– HDZ BiH prigovara da je Komšić za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata, a pisalo se i da se na popisu stanovništva 2013. izjasnio kao Bosanac, a ne kao Hrvat?

– Komšić ovdje nije suštinska tema, mada se tako predstavlja. (Ne)priznavanje Ustava BiH i kroz to stimuliranje daljnjih unutrašnjih blokada i institucionalnog kaosa u BiH koji odgovara trima nacionalnim oligarhijama važnija je tema. Kao građanin, i ja zamjeram Komšiću priklanjanje koaliciji sa SDA, daleko spram prethodnih opredjeljenja, ali to je privatni stav glasača. Ako je riječ o neznanju predsjednika, a nije, ovo je čudno, loše ali popravljivo. Ali ako je riječ o kalkulantskom iskrivljavanju istine povodom načina izbora članova Predsjedništva BiH zarad pritiska na političku realnost u BiH i obratno, onda je problem mnogo dublji i dugoročno opasniji.

Očigledno, postojeća ustavna realnost ne odgovara političkim ciljevima određenih snaga u Hrvatskoj ili bliskim njima u BiH. Tenzije zato odgovaraju mnogima drugima. To je tema. U ovoj situaciji, čudno je da Milanović u ime Hrvatske prihvaća Čovićevu ekstremnu političku nervozu temeljem lažnog tumačenja Ustava BiH koji mu sada, kada nije izabran, mrsi osobne planove i ambicije. I zato proizvodi permanentnu političku i institucionalnu krizu u zemlji, posebno kroz blokade u Federaciji BiH. A Vlada RH nakon posjete Čovića i Izetbegovića priopćava kako je „nastavljen redovni dijalog predsjednika hrvatske Vlade s političkim predstavnicima tri konstitutivna naroda u BiH…” Dakle onih koji ni po kakvom zakonu i Ustavu u BiH to nisu.

Čović traži da se hrvatski član u Predsjedništvu BiH bira na teritoriju tri većinski hrvatske županije u Hercegovini?

– Može, nije sporno, ali uz odgovarajuću promjenu Ustava. Pritom on zna, i nije mu očigledno važno, da više od 40 posto Hrvata u BiH živi izvan te tri županije gdje su Hrvati većina pa se predlažu kao ekskluzivna izborna jedinica u korist HDZ-a. Čak i tri druge županije, mimo onih ekskluzivno HDZ-ovih, a gdje je broj Hrvata također značajan, ostaju izvan „Čovićevog izbornog terena” i on ih ignorira kao izborno tijelo. Zapravo dobro zna da mnogi Hrvati u srednjoj Bosni, Sarajevu ili Posavini nisu njegovi politički fanovi pa nisu izborno interesantni, ma kako bili Hrvati!

Na predavanju ste spomenuli Milanovićevu ciljanu grešku u „slučaju Dodik”?

– Nije to samo u slučaju Dodika, već i povodom druge dvojice lidera nacionalnih stranaka. To je ono njihovo tituliranje kao „predstavnika naroda”, zapravo lažno legalno i legitimno. Znaju to i Milanović i Plenković ma koliko to prikrivali, doduše na način protokolarno i „po stilu” različit. Po tom „neznanju” se i Izetbegović i Čović zovu da se s njima, kao i s Dodikom, „prijateljski” raspravlja o odnosima između dvije države, što im nije nimalo mrsko, naprotiv, uz slatko legitimiranje njihovog „nacionalnog liderstva” i s Pantovčaka i iz Banskih dvora. Taj „princip” nacionalno-stranačke nadređenosti institucijama sistema u BiH već vidljivo funkcionira, evo sada uz „međunarodno priznanje” iz susjedstva. Interesna trampa svega, pa i glasova, širi se i na lokalne izbore. Tragom dogovora „ja tebi – ti meni”, samo da se u vlast ne uvlače oni drugi mimo trojke koja vodi zajedničku igru.

Što se „odjednom” ljubavi prema Dodiku u Hrvatskoj tiče, to je pitanje za službeni Zagreb. Znaju tamo koliko njihov novi partner sve agresivnije i uporno radi na dekomponiranju BiH tragom Karađorđeva i rata, sve do zadnjih javnih najava o „izlasku srpskog i hrvatskog naroda iz BiH”. Sjećanja na privatne „vlasnike naroda” na sreću ovdje još nisu umrla. Prilagođavanje retorike o tome interesima mjestu na kojem se dogovara sasvim je vidljivo.

Europa je izgubila dušu

Predavanje u Korčuli održali ste u okviru teme „Nestaje li Europa stvorena 1989.?” Kako doživljavate današnju EU, osobito u svjetlu njenog ponašanja u pandemijskoj krizi?

– Povodom pandemije u EU je isplivala na površinu teško prikrivana sebičnost i nespremnost da se pomogne drugima. Snažan je bio pritisak na pogođene mediteranske zemlje – Grčku, Italiju, Portugal, Španjolsku, Hrvatsku – da se odmaknu od „zajedničkog kazana”. Kad je buknula korona u Italiji, Njemačka je prva najavila da im neće slati respiratore i drugu opremu. Treba njima. Sjeverne zemlje odbile su štampanje europskih obveznica za pomoć najugroženijima na jugu koje bi se zajednički otplaćivale. Pobijedili su sebični interesi i odluke o kreditima koje će otplaćivati oni što ih moraju uzeti. Svakome njegovo i u muci. Znači, zemlje koje su već zadužene guraš u novi dužnički ponor.

Puno toga ovdje liči na pobjedu novog desničarskg populizma koji je nadjahao ljevicu, ali i nekadašnju europsku solidarnost. Davno je Balašević pjevao: „Putuj Europo, nemoj više čekati na nas”. Ta pjesma je nastala u vrijeme kada su se rojile velike želje za ulaskom u onu humanu, zajedničku Europu. Mnogi će danas kazati da EU nema alternative. To je točno, ali Europa nije što je nekad bila! Pojedeni su i duša i humanizam, ostao je samo interes najjačih. Zato se, eno, i druge pjesme pjevaju.