Slobodna Dalmacija – 21. prosinca, 2017

Nakon masakra studenata iz 1973. atenska četvrt Exarchija – na čijem se rubu nalazi Politehnički fakultet – postaje najveći europski punkt radikalne ljevice, s jakim sentimentima antikapitalizma i antiamerikanizma, koji traju do danas

Više od deset tisuća ljudi preko vikenda je marširalo ulicama Atene kako bi obilježili 44. godišnjicu studentskog ustanka protiv vojne hunte 1973. godine. To je bio zadnji vojni režim u Europi, uz onaj Francov u Španjolskoj.

Marš je počeo polaganjem cvijeća pred zgradom Politehničkog fakulteta, u znak sjećanja na ubijene studente, a potom se kolona u znak protesta uputila prema američkoj ambasadi, jer je SAD snažno podržavao huntu koja je Grčkom vladala od 1967. do 1974. godine. Navečer su, pak, u ljevičarskoj četvrti Exarchia – na čijem se rubu nalazi Politehnički fakultet – izbili sukobi između anarhista i policije, koji su međusobno razmjenjivali kamenje, Molotovljeve koktele i suzavac.

Akademska pobuna protiv hunte počela je 14. studenoga 1973., kada se više tisuća atenskih studenata zabarakadiralo na Politehničkom fakultetu, gdje su složili radio stanicu preko koje su pozivali građane Atene na opći ustanak protiv vojnog režima. Tri dana kasnije hunta šalje tenkove na fakultet i uslijedio je masakr studenata: grčki pukovnici priznali su 23 žrtve, dok drugi izvori govore o stotinjak mrtvih i tisuću ranjenih studenata.

Ustanak studenata bio je prijelomni događaj koji je srušio vojnu diktaturu, pa je hunta svrgnuta već iduće godine, te je u Grčku vraćena demokracija. Narednih četrdeset godina na izborima su naizmjenično pobjeđivali socijalisti i konzervativci, da bi 2015. na vlast došla ljevičarska SYRIZA, kao izdanak onog istog bunta koji su 1973. iskazali studenti Politehničkog fakulteta. No da bi se razumjela geneza snažne grčke ljevice, nužno je vratiti se načas u 1945. godinu.

Snovi srušeni na Jalti

Od svih balkanskih zemalja (ne računajući Tursku), u razdoblju od 1945. do 1990. jedino Grčka nije imala komunističku vlast – štoviše, nakon 1945. Komunistička partija Grčke bila je zabranjena – pa se u tome i krije razlog što mnogi ljudi na Balkanu ne razumiju zašto je u Grčkoj ljevica danas tako snažna. Naprosto, dok je nakon pada socijalizma 1990. političko klatno u svim drugim balkanskim zemljama otišlo udesno, u Grčkoj se to nije dogodilo, jer oni socijalizma nikad nisu ni imali.

U Drugom svjetskom ratu Grčka je bila okupirana od nacista, ali su grčki partizani, predvođeni Komunističkom partijom, pri kraju rata imali kontrolu nad većinom teritorija i već planirali poslijeratni socijalizam. Njihovi snovi, međutim, srušeni su 1944. na Jalti: internim dogovorom s britanskim ratnim premijerom Winstonom Churchillom, Staljin je prepustio Grčku angloameričkoj zoni utjecaja, ishodivši zauzvrat Poljsku.

Stoga u Grčkoj 1945. izbija građanski rat između komunističkih snaga i kraljevskog režima, kojeg su pomagali Britanija i SAD. S druge strane, grčki komunisti su ostali bez Staljinove pomoći, ali im je zato izdašno pomagala – vojno, materijalno i logistički – Titova Jugoslavija. Ishod rata bio je neizvjestan sve do 1948. godine, kada se u raskolu između Tita i Staljina Komunistička partija Grčke (KKE) opredjeljuje za gruzijskog hazjajina, ne znajući da ih je upravo on “prodao” kapitalističkom Zapadu.

Crni đavo bolji od komunista

Za Tita je to kraj suradnje: Jugoslavija zatvara granicu i uklanja sve vojne kampove u kojima su se obučavali grčki komunistički borci. Većina povjesničara se slaže da je upravo to ključni razlog poraza grčke ljevice u građanskom ratu, koji završava 1949. godine, ali posljedice po grčko društvo traju i danas.

Već 1952. Grčka ulazi u NATO, a do sredine 1960-ih zemljom vladaju desničarske partije. No 1965. na izborima pobjeđuju liberali te najavljuju koaliciju s Demokratskom ljevicom, strankom koja je bila politički paravan zabranjene Komunističke partije. Strah od dolaska komunista na vlast i širenja utjecaja SSSR-a na Mediteranu uzbudio je angloameričke duhove, te SAD 1967. toplo pozdravlja vojni puč grčkih pukovnika: u američkoj vizuri i nedemokratski crni đavo je bolji od demokratske pobjede komunista.

U sedmoj godini diktature dolazi do opisanog studentskog ustanka na Politehničkom fakultetu, čijim krvavim gušenjem hunta izaziva bijes naroda i vlastitu detronizaciju. Grčka tada dobija demokraciju, a četvrt Exarchija postaje ne samo mjesto trajne komemoracije za ubijene studente, već i najveći europski punkt radikalne ljevice, s jakim sentimentima antikapitalizma i antiamerikanizma, koji traju do danas.

Iako se 1999. tadašnji američki predsjednik Bill Clinton u ime vlade SAD-a ispričao Grčkoj zbog podržavanja vojne hunte “u ime hladnoratovske taktike”, anarhisti Amerikancima ne opraštaju.