Epitaf Koje Oborine, pravoslavnog ustaše

Na Kojinom grobu crno na bijelo stoji, velikim ćirilićnim slovima: ‘Ovđe počiva Kojo Oborina, ustaša’. Naš Srbin Kojo je ustaševao sredinom druge polovine 19. stoljeća, desetak godina prije Pavelićeva rođenja

Kojo Oborina se cijeloga života ponosio što je bio ustaša, pa je tu riječ za života uklesao i na vlastiti nadgrobni spomenik. I to ćirilicom.

Zašto ćirilicom, pitate.

Zato što je ustaša Kojo bio Srbin, pravoslavac. Kao što je poznato, Srbi pišu ćirilicom. Ćirilica je bila materinje pismo ovog okorjelog ustaše.

Vidim ja, ne vjerujete vi. A što ako vam kažem da je časni Kojo Oborina bio ustaša prije nego što se Ante Pavelić uopće rodio?

I opet ne vjerujete? A onda ništa – sjednite u auto, otiđite na pravoslavno groblje u Poplatu kod Stoca i nađite Kojin grob. Ako ne znate staro hrvatsko pismo, zamolite čuvara groblja da vam pročita Kojin epitaf.

Dakle, na Kojinom grobu crno na bijelo stoji, velikim štampanim ćirilićnim slovima: „Ovđe počiva Kojo Oborina“. Ispod toga je navedena godina Kojinog rođenja (1852.), dok godina smrti nije uklesana. Umjesto toga, u donjem redu epitafa piše „Ustaša 1875.–1878.“, a u najdonjem redu dodano je: „Spomenik podiže sebi“.

Naš Kojo je, prema tome, ustaševao sredinom druge polovine 19. stoljeća, desetak godina prije Pavelićeva rođenja i pola vijeka prije osnivanja ustaškog pokreta. Kako je to moguće, krstite se vi nad grobom pravoslavnog ustaše.

Moguće je zato što povijest na ovim prostorima ne počinje ni 1941. ni 1991. godine, nego – nećete vjerovati – podosta ranije. Tako je pune 54 godine prije nego što će Pavelić u emigraciji osnovati ustaški pokret, u južnim dijelovima današnje BiH izbio znameniti Hercegovački ustanak (1875.-1878.) u kojem su hercegovački kršćani skupa ustali protiv turskog zuluma, te su sami sebe nazivali „ustašama“.

Salko i Stojan

Kad kažemo „skupa ustali“, mislimo na povijesnu činjenicu da su se u tom protuosmanskom ustanku zajedno, rame uz rame, borili Hrvati i Srbi, odnosno katolici i pravoslavci. Da, i muslimani također, kad već pitate.

O ovome je dosta pisao ljubuški novinar i publicist Dušan Musa, inače autor dva historiografska rada o Hercegovačkom ustanku i urednik zbornika „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“, objavljenog 2009. u Ljubuškom. Nakon što je posve slučajno otkrio grob Koje Oborine i njegov ustaški epitaf na ćirilici, krenuo je u prekopavanje arhiva te nekoliko godina kasnije, u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju, pronašao da su se prvim ustašama zvali ustanici Luke Vukalovića (1852.–1862.), dakle Srbi iz jugoistočne Hercegovine.

Notirajući da su se ustašama kasnije zvali i sudionici Hercegovačkog ustanka – podjednako katolici i pravoslavci – Musa navodi da su se tim imenom kitili i domicilni muslimani, protivnici austro-ugarske aneksije BiH, koji su 1882. u općini Kalinovik podigli ustanak protiv austro-ugarske vlasti, skupa sa Srbima. Taj ustanak vodili su Salko Forta i Stojan Kovačević, Musliman i Srbin.

Dakle, ustaše su u različitim razdobljima, odnosno ustancima, bili ne samo Hrvati, nego i Srbi i Bošnjaci. Povijest nam je ipak zajednička“, piše Dušan Musa, a istu tezu u spomenutom zborniku „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“ konstatira i dr. Anđelko Mijatović:

U drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvata, Srba i Crnogoraca, kršćana i muslimana u BiH, naziv ustaša bio je uobičajen za svakoga tko je ustao na oružje da bi izvojevao neke slobode i prava.“

Vuko i Risto

U analima iz tog doba sačuvan je „Ljetopis porodice Lučića i Parohije sutorinske od 1680. do 1930. godine“ (Zavičajni muzej Herceg-Novi, 2000.), čiji je autor prota Špiro Lučić, a koji među ostalim govori o crnogorskim i srpskim ustašama iz Hercegovačkog ustanka koji su mnogo desetljeća kasnije, 1940. godine, tražili penzije od kraljevske vlade u Beogradu. Navodeći da su u tom trenutku na životu bili još samo dvojica ustaša, Vuko L. Jančić i Risto J. Ivetić, prota Lučić bilježi:

I danas oba živa stara ustaše od ratnog Ministarstva iz Beograda uživaju dobrovoljačko pravo iz god. 1875-1878 mjesečno 500 dinara još od 1935. godine.“

I srpska štampa iz druge polovine 19. stoljeća koristila je izraz “ustaše” u pozitivnom tonu. Tako novosadski list Zastava u broju od 5. srpnja 1876., u doba Hercegovačkog ustanka, objavljuje članak pod naslovom “Pravila za ustaše”, u kojem se ističe “čast i dugotrajna uzdržljivost ustaške vojske”, te se navode i imena ustaških vođa, pri čemu se apostrofira da je među njima i jedan Hrvat – vojvoda don Ivan Musić, inače vođa Hrvata u Hercegovačkom ustanku.

Hrvati su imali zapaženu ulogu u Hercegovačkom ustanku. Musa tako naglašava da je zapovjednik najvećeg ustaničkog bataljuna, Popovsko-ljubinskog, bio Hrvat Miše Tomašević, zvani Kukica, koji je imao devet četa u bataljunu i “bio brojniji od ustaničkih bataljuna koje su činili Srbi”.

No vratimo se našem junaku Koji Oborini, pravoslavnom ustaši. O njemu je ove godine u Hrvatskoj objavljen i jedan znanstveni rad, pod naslovom „Epitaf Koje Oborine (Prilog proučavanju srpskog nacional-socijalizma)“, čiji je autor Ante Škegro iz Hrvatskog institute za povijest. Škegro piše:

Ustaša je najstarija inačica hrvatskog naziva za pobunjenika, odnosno ustanika protiv ugnjetača, odnosno porobljivača. Tim su se nazivom oslovljavali i kršćanski ustanici protiv 400-godišnjega osmanlijskog ropstva u najzapadnijoj osmanlijskoj pokrajini – Vilajetu Bosna. Među pobunjenicima je bio i 23-godišnji pravoslavac Kojo Oborina, koji se jedini od njih okitio nazivom ‘ustaša’ na vlastitom nadgrobnom spomeniku, koji si je dao podići na pravoslavnom groblju u Potplatu kod Stoca u istočnoj Hercegovini.“

Nikola i Šimun

Balkanska povijest doista nije za osjetljiviji nacionalni želudac, budući da i riječ „četnik“ ima sličnu nomadsku i kozmopolitsku sudbinu kao i naziv „ustaša“.

Riječ „četnik“, naime, izvorno je hrvatskog porijekla, kao što svjedoči franjevački svećenik fra Lujo Plepel, koji u svojim radovima naziv „četnik“ vezuje za hrvatske ustanike koji su polovinom 17. stoljeća „četovali“ u okolici Drniša, sukobljavajući se s Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju.

O četovanju među Hrvatima u 17. stoljeću piše i Vladimir Mažuranić, sin hrvatskog bana. Osim kao pojam kojim se označavaju hrabri borci, on u svojim „Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik“ pod pojmom „četnici“ podrazumijeva i sve vojnike u nekoj četi.

Nećete ni ovo vjerovati: o četnicima kao „slobodarskom pokretu“ pisao je i povjesničar – Franjo Tuđman:

Termine četovanje i četnici, koji su u prošlosti hrvatskog i srpskog naroda bili sinonimi neprekidnog oružanog otpora i dobrovoljačkog slobodarskog pokreta (…) omrazili su vlastodršci stare Jugoslavije“ – tako je o četnicima zborio prvi hrvatski predsjednik.

Vidimo, dakle, da su „ustaša“ i „četnik“ nekada bile sasvim fine i pristojne riječi, koje su, štoviše, imale i pozitivne i slobodarske konotacije. Nakon što su se tih riječi dočepali Ante Pavelić i Draža Mihailović, njihovo značenje se surovo promijenilo. Ratni zločinci ne ubijaju samo ljude i narode – oni kolju i riječi.

Vrati, koko, što si pozobala!

SVE VIŠE DRUŠTVENIH SKUPINA ZAHTIJEVA PRERASPODJELU DRŽAVNOG NOVCA

Iza učitelja, liječnika, sestara i policajaca stupa još jedan pobunjeni ceh, koji naizgled nema veze s javnim sektorom – poduzetnici. Oni traže manje poreze i prijete ‘financijskim štrajkom’, odnosno prekidom svih uplata u proračun

Jedan bauk kruži Hrvatskom – bauk preraspodjele sredstava iz državnog proračuna. Novu proračunsku matematiku najglasnije traže učitelji i nastavnici, ali s istim zahtjevom istupaju i drugi javni službenici, poput liječnika i policajaca, dok u trećem ešalonu pobune stoje privatni poduzetnici, koji išću porezno rasterećenje i smanjenje troškova javnog sektora. To je glavno obilježje vruće političke jeseni u Hrvatskoj.

Podsjetimo, štrajk prosvjetara je pokrenut zbog njihova zahtjeva da im se „koeficijent složenosti posla“ – koji je za zaposlenike u obrazovanju među najnižima u javnom sektoru – poveća za 6,11 posto. Taj koeficijent je bitan za određivanje plaće javnih službenika, jer se njen (bruto) iznos dobija množenjem tog koeficijenta s osnovicom, koja za plaće u javnom sektoru u Hrvatskoj od 1. rujna ove godine iznosi 5.695,87 kuna. Kako koeficijent za gro učitelja i nastavnika iznosi 1,32, proizlazi da prosječna prosvjetarska bruto plaća iznosi 7.517 kuna (prosječna neto plaća je niža za 500 do 1000 kuna, te se kreće između 6,5 i sedam tisuća kuna).

Zbog činjenice da se po visini koeficijenta nalaze na repu javnog sektora, prosvjetari od početka ističu da ne žele jednokratne povišice niti povećanje osnovice na razini cijelog javnog sektora (jer bi se povećanjem osnovice, uz neizmjenjene koeficijente, samo još dodatno povećala razlika između plaća učitelja i drugih javnih službenika), nego traže za 6,11 posto veći koeficijent, koji bi time s 1,32 skočio na 1,40 (čime bi učiteljska bruto plaća porasla sa 7.517 na 7.973 kn, a neto plaća za oko 300 kuna).

SSS-om protiv VSS-a

Priča se, dakle, vrti oko koeficijenata. Za javne službenike oni su definirani Vladinom uredbom, te se kreću u rasponu od 0,5 do 3,5. Konkretno, u prosvjetarskoj branši ti koeficijenti iznose od 1,12 (učitelj početnik bez stručnog ispita) do 1,61 (učitelj savjetnik), ali većina učitelja i nastavnika ima navedeni koeficijent od 1,32, po čemu se očito nalaze u donjem dijelu raspona određenog za javni sektor. Baš zato nastavnici od početka traže povećanje koeficijenta, kako bi se izravnali s ostatkom javnih službi.

Usporedbe radi, državni dužnosnici imaju višestruko veće koeficijente (s tim da njihova osnovica iznosi 3.890 kuna), koji su određeni zakonom. Najveći koeficijent ima predsjednica države (9,30), a potom predsjednici Sabora, Vlade i Ustavnog suda (7,86), iza kojih dolaze potpredsjednici Sabora i Vlade te zamjenik predsjednika Ustavnog suda (7,14). Predsjednici saborskih tijela imaju koeficijent 6,42, a državni tajnici 5,70, dok najmanji dužnosnički koeficijent iznosi 4,26.

Zamjenik župana ima koeficijent čak i do 5,46, tako da mu neto plaća može dosegnuti i do 19 tisuća kuna, odnosno trostruko više od prosječnog učitelja. Tu je još i čitav niz (pre)visoko plaćenih državnih službenika, zaposlenih u državnim tvrtkama na radnim mjestima upitnog smisla postojanja.

Recimo, Indexov novinar Vladimir Matijanić nekidan je, pišući o otezanju procesa na Općinskom sudu u Splitu protiv aktualnog predsjednika Uprave Županijskih cesta Jure Šundova – protiv kojeg je splitsko državno odvjetništvo lani u svibnju podiglo optužnicu da je prijevarom stekao status ratnog invalida – otkrio da Šundov u Županijskim cestama, tvrtki u vlasništvu Splitsko-dalmatinske županije, ima neto plaću od 23.460 kuna. Četiri puta više od učitelja. S time da ovaj konkretni predsjednik Uprave županijske tvrtke ima samo srednju školu, dok učitelji imaju VSS.

Pobuna liječnika

Iako Šundov tvrdi da nije „uhljebljen“, navodeći da Županijske ceste svoje prihode zarađuju u tržišnom nadmetanju s drugim tvrtkama, to opovrgava županijski vijećnik Ante Renić iz stranke Pametno, koji je javno osporio smisao postojanja Županijskih cesta i njihovu tržišnu orijentiranost:

Imamo tvrtku u županijskom vlasništvu koja se bavi održavanjem cesta, za što nema potrebe jer samo radi nelojalnu konkurenciju tvrtkama koje su stvarno na tržištu i koje se moraju izboriti za posao. Navoditi da se tvrtka bori s konkurencijom u najmanju je ruku smiješno kad znamo da se na natječaj Županijske uprave za ceste javi samo ona, te joj taj posao čini veliki dio poslovanja bez kojeg ne bi mogla funkcionirati“, rekao je Renić, iznoseći da Županijske ceste od 80 milijuna kuna godišnjeg posla čak 50 milijuna dobiju od Županijske uprave za ceste, koju vodi HDZ-ovac Petar Škorić.

Drugim riječima, srednjoškolski obrazovani čelnici državnih i županijskih tvrtki, čiji je smisao postojanja upitan, imaju četverostruko veću plaću od fakultetski obrazovanih prosvjetara bez kojih bi se društvo raspalo.

Stoga je bijes učitelja i nastavnika na postojeću raspodjelu državnog novca posve razumljiv. Ali nisu bijesni samo prosvjetari – u potencijalnoj koloni prosvjednika iz javnog sektora već cupkaju i liječnici i policajci, također duboko nezadovoljni svojim materijalnim položajem.

Čelnici zdravstvenih sindikata još su krajem kolovoza javno upozorili na brojne probleme s kojima se susreću liječnici i medicinsko osoblje, te zaprijetili štrajkom zbog kolektivnog ugovora. Bolnički liječnici su se tužili zbog preopterećenosti prekovremenim satima, ugovorni liječnici zbog nesređenih koncesija i previsokih najamnina ordinacija, a sindikati su isticali da u sustavu ima premalo i liječnika i medicinskih sestara, te da su njihove plaće premale, zbog čega i doktori i sestre masovno odlaze u inozemstvo.

Ako sestre krenu u štrajk…

Potom su svoje zahtjeve Vladi saželi u „Rujanskoj izjavi“ i prije dva i pol mjeseca zatražili prijem kod premijera Andreja Plenkovića. Kako do danas nisu dobili nikakav odgovor, sada su opet izašli iz javnost, pa su Hrvatska liječnička komora (HLK) i Hrvatski liječnički sindikat (HLS) u srijedu objavili da 1. prosinca, u sklopu dvomjesečne akcije „Hoću raditi zakonito“, započinju prikupljati potpise liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad dulji od 48 sati tjedno. 

To je novi korak u borbi za zakonit rad liječnika i odgovor na 71 dan Vladine šutnje na zahtjeve za donošenjem zakona o plaćama liječnika ili strukovnog kolektivnog ugovora“, rekli su na konferenciji za novinare predsjednik HLK-a Krešimir Luetić i predsjednica HLS-a Renata Čulinović-Čaić, ističući da zdravstveni sustav funkcionira „ponajviše zbog tri milijuna liječničkih prekovremenih sati godišnje“, te navodeći kako očekuju da će Vlada pokrenuti donošenje zakona o plaćama liječnika prije nego što budu prisiljeni aktivirati potpise, što bi građanima smanjilo dostupnost zdravstvene zaštite.

Čelnici komore i sindikata naglasili su da već sada u sustavu nedostaje najmanje 2000 liječnika, a još ih toliko odlazi kroz pet godina u mirovinu. Naveli su i da je od ulaska Hrvatske u EU iz zemlje odselilo 850 liječnika, a samo ove godine i šezdesetak mladih liječnika bez ijednog dana radnog staža, te upozorili da nam – ako se situacija s plaćama ne popravi – prijeti kolaps primarne zdravstvene zaštite.

Kako navode sindikalni čelnici, mladi liječnik koji ulazi u bolnicu kao specijalizant ima 7500 kuna neto plaću, dok medicinske sestre imaju od pet do šest tisuća kuna. S obzirom da u zdravstvenom sustavu već nedostaje čak 12 tisuća medicinskih sestara, jasno je da bi njihov čak i parcijalni (cirkularni) štrajk doveo do kolapsa cijelog sustava.

Bijeli Božić ili ‘bijeli štrajk’

Rekosmo već da iza učitelja, u istom protestnom redu s liječnicima, cupkaju i policajci, čiji je sindikat podržao štrajk prosvjetara i najavio da će među svojim članovima provesti anketu o sudjelovanju u prosvjedima i štrajku.

Nakon izjašnjavanja, ovisno o rezultatima, pokrenut ćemo određene sindikalne akcije koje će se intenzivirati kada u Hrvatskoj bude u tijeku predsjedavanje u Vijeću EU-a“, poručili su iz Sindikata policijskih službenika za Dnevnik.hr, dodajući kako prosvjetare podržavaju zato što su „prosvjetni djelatnici u sličnoj situaciji kao i policijski službenici, jer su potplaćeni za posao koji rade i nalaze se na dnu društvene ljestvice“.

Konkretno, kako javno ističe predsjednik najvećeg policijskog sindikata Dubravko Jagić, mladi policajci imaju plaću oko 3800 kuna (ponegdje se navodi i podatak o 4600 kuna), a oni s deset godina radnog staža i srednjom stručnom spremom mogu, sa svim dodacima, uhvatiti oko 5500 kuna.

Nitko za tako male novce ne želi raditi u policiji. Ako ne možemo sami sebe zaštititi i ako ne možemo normalno živjeti, ne možemo ni druge zaštititi“ – poručio je nedavno Jagić u intervjuu za TV Novu.

Stoga Sindikat policije traži povišice od 25 posto za sve zaposlenike MUP-a, čime bi početna plaća policijskog službenika skočila na sedam i pol do osam tisuća kuna. U protivnom, Jagić tvrdi da je policija spremna za tzv. bijeli štrajk – namjerno usporavanje prometa detaljnim pregledavanjem svakog vozila na granici, čime bi se za predstojeće božićne i novogodišnje blagdane na cestama stvorile velike gužve.

U roku od 24 sata možemo dogovoriti da na svim granicama pregledavamo svaki automobil po 15 minuta i učas će se stvoriti po 30 kilometara kolona. U kontaktima smo s kolegama iz zemalja bivše Jugoslavije i surađujemo s njima. Možemo napraviti kaos ne samo na granicama, nego i u zemlji. Imamo pravo i u gradovima zaustaviti svaki automobil, a sve to je samo bijeli štrajk“ – precizirao je Jagić nedavno za Index.

Pobuna privatnika

No, kako vele tvorci reklama: to nije sve. Iza učitelja, liječnika, medicinskih sestara i policajaca nazire se još jedan pobunjeni ceh, koji na prvi pogled nema nikakve veze s javnim sektorom – privatni poduzetnici.

Doduše, cijela priča o „štrajku privatnika“ zasad je tek na razini ideje koju je javnosti prezentirao čakovečki poduzetnik Darko Zver, u ime novoosnovanog – i još uvijek neregistriranog – Udruženja zaposlenika i poslodavaca privatnog sektora, koje za 2. i 3. prosinca najavljuje „Prvi financijski štrajk privatnog sektora“. U manifestu udruženja, objavljenom na Facebooku, stoji da bi se akcija sastojala u dvodnevnom prekidu svih uplata u državni i lokalne proračune (PDV, porez na dobit, mirovinski i zdravstveni doprinosi, režije…).

Time poduzetnici žele upozoriti da su preopterećeni visokim porezima, držeći da se na njihovim plećima prebijaju preveliki troškovi glomaznog javnog sektora.

Zaposlenici i poslodavci privatnog sektora, kao najbitniji punitelji proračuna, od Vlade RH zahtijevaju: 1. smanjenje poreza na dohodak na 8 posto, uz podizanje neoporezivog praga plaće na medijan RH (5500 kuna); 2. smanjenje PDV-a na 22 posto za sve proizvode i usluge; 3. smanjenje poreza na isplaćenu dobit na jedinstvenu stopu od 8 posto, uz ukidanje poreza na reinvestiranu/zadržanu dobit“, navodi se u manifestu udruženja.

Osnivač udruženja Darko Zver planira do kraja idućeg tjedna pozvati sve tvrtke s preko 50 zaposlenih da se priključe „štrajku privatnika“. Pritom vjerojatno polazi od fakta da državni prihodi od poreza čine 22 posto BDP-a, odnosno da predviđeni prihodi od poreza za ovu godinu iznose 80 milijardi kuna, ili 6,7 milijardi mjesečno: da taj novac samo privremeno prestane stizati u proračun, bilo bi alarmantno.

Premijer čuva mlijeko

I što sada? Više nitko ne može reći da je štrajk učitelja samo hir jednog ceha, jer u protestnoj koloni, kako vidimo, stupaju i liječnici, medicinske sestre i policajci, čak i privatni poduzetnici. Svi traže veća materijalna prava i svi prijete štrajkovima, po uzoru na učitelje i nastavnike (a tko bi drugi i trebao biti uzor?). Tu se postavlja temeljno pitanje: ima li država para za sve te zahtjeve?

Naravno, država će reći da nema, kako je to u srijedu nakon Aktualnog sata u Saboru pred novinarima formulirao premijer Plenković: „Gledajte, ako mi prihvatimo sve zahtjeve svih, sve će eksplodirati, prolit ćemo svo mlijeko.“

Premijer se pri toj „eksplozivnoj“ procjeni zasigurno vodio činjenicom da bi zahtjevi svih 11 sindikata iz javnog sektora (od kojih četiri iz sektora obrazovanja), koji zastupaju 233 tisuće zaposlenih u javnim i u državnim službama, koštali državni proračun oko 3,5 milijarde kuna. Nema sumnje – golem novac. Ima li Hrvatska toliko para?

Tu dolazimo na krucijalno pitanje s početka ovog teksta – pitanje preraspodjele. Vidimo da nije malo onih koji drže da za sindikalne zahtjeve novca u državnom budžetu ima dovoljno, ali da nije dobro raspoređen, te da je nužno napraviti veliku i sveobuhvatnu preraspodjelu budžeta. Među političarima koji su to javno priznali je i bivši HDZ-ov šef diplomacije Miro Kovač, koji se spominje i kao mogući kandidat na skorašnjim unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a.

Učitelji su u Hrvatskoj premalo plaćeni, to je notorna činjenica. Međutim, povećanje učiteljskih plaća samo je jedna manifestacija nužnog sveobuhvatnog zahvata korjenite prespodjele primanja u javnom sektoru. Samo prikladnom raspodjelom primanja u javnom sektoru moći ćemo dugoročno imati konkurentno gospodarstvo”, rekao je Kovač za Novi list.

Stazićev poučak

Saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić bio je, pak, još znatno konkretniji od Kovača: u srijedu je u Saboru poručio premijeru kako bi za učitelje možda i bilo novca da se manje slalo u Hercegovinu i izdvajalo za Katoličku crkvu, privilegije branitelja i povlaštene mirovine.

Premijeru, jeste li razmislili o tome da prestanete silne milijarde davati Katoličkoj crkvi? Da konačno zaustavite neprestano povećanje broja branitelja i njihovih privilegija? Da spriječite predsjednicu Republike da dijeli okolo povlaštene mirovine kome hoće i kako hoće i da novce prestanete slati u Hercegovinu? Možda biste tada imali dovoljno da ispunite zahtjeve onih koji uče djecu“, rekao je Stazić, uz opasku da je premijeru „očito u interesu da se ovaj problem ne riješi i da djeca ostaju neobrazovana, jer što su neobrazovanija, gluplja i primitivnija, to će lakše glasati za HDZ“.

Bez obzira na Stazićev sarkazam, sasvim je logično da je kod pitanja preraspodjele državnog novca on u javnosti bio znatno konkretniji od HDZ-ovca Kovača. Naime, da je ta raspodjela državnog novca tekla prema Stazićevom prijedlogu, odnosno da postojećom raspodjelom nsu favorizirani Crkva i branitelji – a nauštrb svih drugih društvenih skupina – veliko je pitanje bi li HDZ uopće bio na vlasti.

Stoga se bez pretjerivanja može reći da ovaj kolektivni protestni zbor iz javnog sektora – koji ima potencijal da se razvije u generalni štrajk – predstavlja jedan od najozbiljnijih udaraca koje je HDZ doživio u čitavom svom postojanju. Jer udara u novčanu suštinu HDZ-ove države.

Pravednici umiru zviždajući

SLUČAJ SUSPENDIRANOG ZADARSKOG POLICAJCA – KRATKA POVIJEST ‘ZVIŽDAČA’ U HRVATSKOJ

Zamjenik načelnika zadarske Prometne policije Dragan Števanja suspendiran je i udaljen iz službe, te se nad njim provodi kriminalistička istraga zbog “odavanja službene tajne”. Tako prolaze osumnjičeni “zviždači” u Hrvatskoj 2019. godine. Zapravo, tako “zviždači” u Hrvatskoj prolaze već dvadeset godina.

Aktualna afera oko Števanje začela se još 12. ožujka ove godine, kada je tadašnji zamjenik ravnatelja policije Josip Čelić uhvaćen da u okolici Zadra, na mjestu gdje je brzina ograničena na 50 kilometara, vozi ravno 165 na sat. Čelića je zaustavio policijski presretač, a kako je objavljeno u medijima, zamjenik policijskog ravnatelja tom je prigodom dobio prekršajni nalog na novčani iznos od pet tisuća kuna.

Nakon toga, međutim, mjesecima nije učinjeno ništa. Policijskim rječnikom kazano, zadarska policija nije poduzela daljnja postupanja radi sankcioniranja zamjenika glavnog ravnatelja. Uočivši tu institucionalnu anemiju, netko je iz zadarske Prometne policije prošlog mjeseca dostavio snimku Čelićeve vožnje medijima, i pravna država je tek tada počela djelovati. Ali ne toliko protiv počinitelja prekršaja, koliko protiv onoga koji je osumnjičen da je javnost upozorio na pokušaj zataškavanja tog prekršaja.

Istina, pod pritiskom javnosti Čelić je dao ostavku na mjesto zamjenika ravnatelja MUP-a te je prebačen na drugo radno mjesto, ali je ostao u sustavu. S druge strane, nakon što je policija optužila Števanju da je upravo on snimku Čelićeve vožnje poslao medijima, taj je čovjek promptno izbačen iz sustava – kao što rekosmo, suspendiran je i udaljen s posla, a protiv njega je pokrenut kazneni postupak.

Ponovimo još jednom – nije suspendiran i udaljen s posla policajac koji je počinio drastični prometni prekršaj, nego onaj koji je osumnjičen da je upozorio na prikrivanje toga prekršaja. Nije sankcioniran počinitelj, nego mogući “zviždač”.

Čitam Čelić, pamtim Bandić

Mnogi su se tim povodom prisjetili sličnog policijskog skandala iz 2002. godine, kada je zagrebački policajac Krešimir Mišić zaustavio gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, nakon što je ovaj počinio zapanjujući niz prometnih prekršaja – od vožnje u pijanom stanju i izazivanja prometne nesreće, preko bijega od policije do odbijanja alkotestiranja, prijetnji policijskim službenicima i nuđenja mita.

Vidjevši da njegovi kolege i nadređeni pokušavaju zataškati tu bogatu lepezu Bandićevih prekršaja, policajac Mišić se odlučio na čin građanske hrabrosti koji nazivamo „zviždanjem“ – pobrinuo se da njegov zapisnik s lica mjesta dospije u medije, nakon čega je, pod pritiskom javnosti, Bandić morao dati privremenu ostavku na položaj zagrebačkog gradonačelnika.

I policajac Mišić je tada, baš kao i njegov zadarski kolega Števanja danas, dobio otkaz na poslu „zbog odavanja službene tajne“. Odnosno, kako su precizirali mediji, zbog toga što je „u neutvrđeno vrijeme na neutvrđenome mjestu nepoznatoj osobi dao zapisnik o nezgodi“. Čovjek je vraćen na radno mjesto tek nakon godinu dana, po okončanju sudskog procesa, pa se možemo samo nadati da će jednaku satisfakciju doživjeti i Števanja.

Divlji Zapad protiv Ankice Lepej

Neki drugi „zviždači“ u Hrvatskoj, međutim, nikad nisu doživjeli satisfakciju zbog svojih činova građanske hrabrosti. Dapače, doživjeli su samo degradaciju u svim aspektima života. O tome svjedoče primjeri dviju najpoznatijih „zviždačica“ u Hrvatskoj od osamostaljenja – bivše službenice Zagrebačke banke Ankice Lepej i nekadašnje djelatnice INA-e Vesne Balenović. Obje su dobile otkaze i završile na sudu, te nijedna više nikad nije uspjela dobiti drugo zaposlenje, uz nemale reperkusije na život i standard svojih obitelji.

Podsjetimo, te 1998. Ankica Lepej je na radnom mjestu došla u doticaj s dokumentima koji su nepobitno ukazivali da Ankica Tuđman, supruga tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, na računu u Zagrebačkoj banci ima oročenih 210.000 njemačkih maraka i 15.740 američkih dolara koje njezin muž nije prijavio u imovinskoj kartici. Ankica Lepej se nije dvoumila: iako joj je suprug Slavko sedam godina ranije dobio otkaz jer je prijavio kriminal u Tiskari Zagreb, ona je odlučila ponoviti suprugov čin građanske hrabrosti, te je Jutarnjem listu dostavila podatke o Tuđmanovom krimenu.

Posljedice su bile pozitivne za hrvatsko društvo (mnogi drže da je baš ta objava Tuđmanovih makinacija značajno utjecala da HDZ izgubi izbore početkom 2000. godine), ali katastrofalne za Ankicu Lepej i njezinu obitelj – supruga i dvoje djece. A nevolje su počele istog dana: nakon što je Jutarnji list objavio podatke o računu Ankice Tuđman, istu večer na HTV-ovom Dnevniku je objavljena potjernica u stilu Divljeg Zapada, u kojoj se nudilo milijun kuna za informacije o tome tko je otkrio račun Tuđmanovih.

Dvije obiteljske kalvarije

Uplašena, Lepej se idućeg dana sama prijavila u banku i policiju, priznavši da je ona ta koja je obavijestila medije (i odbivši uzeti nagradu od milijun kuna), nakon čega je započela dugogodišnja obiteljska kalvarija – istog časa je dobila otkaz u banci i nikad se više nije uspjela zaposliti. Kako joj je i suprug godinama bio bez posla, na kraju je bila prisiljena prodati stan. Danas ova hrvatska heroina prolazi desetine kemoterapija, boreći se protiv različitih tumora.

Sličan tegobni put već gotovo dvadeset godina prolazi i Vesna Balenović, čije su nevolje počele nakon što je 2001. javno ukazala na malverzacije u INA-i. I ona je, poput Ankice Lepej, ostala bez posla i plaće. Ni njezin suprug, kao ni suprug Ankice Lepej, nije više nigdje mogao naći posao, pa je i ona s mužem i dvoje djece – navlas isto kao i Lepej – morala prodati stan, a nakon svega je bila prisiljena otići u prijevremenu mirovinu. Pritom je njezin položaj bio dodatno otežan obavezom plaćanja odvjetnika zbog brojnih tužbi Slavka Linića i Tomislava Dragičevića, koje je prozivala za malverzacije.

Stoga smo nazvali gospođu Balenović i zamolili je da nam a) prokomentira slučaj suspendiranog zadarskog policajca, te da nam b) ocijeni je li se položaj „zviždača“ u Hrvatskoj išta promijenio u ovih dvadeset godina. Pritom smo imali na umu da upravo ona od 2008. vodi nevladinu udrugu „Zviždač“, koja se bori da ostali hrvatski „zviždači“ ne dožive njezinu i Lepejičinu sudbinu.

A što da vam kažem? – govori nam Balenović u dahu. – Nakon što sam 3. travnja 2001. baš u vašoj Slobodnoj Dalmaciji javno progovorila o zbivanjima u INA-i, dobila sam izvanredni otkaz i zabranu ulaska u INA-u, a otada sam prošla 152 sudska ročišta s uvjetnim i bezuvjetnim kaznama, te sam morala prodati svu imovinu, uz dvoje male djece i nemogućnost da se suprug zaposli.

Ćakula s premijerom

Predsjednica udruge „Zviždač“ nam otkriva da smo je zatekli baš dok sastavlja priopćenje za medije povodom slučaja suspendiranog zadarskog policajca.

Kad se to desi u policiji, to je najgore što se može desiti, jer građane štite upravo institucije. Policija, sud i DORH se ponašaju kao grobari „zviždača“, a bez „zviždača“ nema borbe protiv korupcije, jer oni odmah saznaju za korupciju i onda o tome obavještavaju javnost, bilo preko medija, bilo preko MUP-a. Ali ako policajci dobivaju otkaze zbog svog lojalnog rada, a mi „zviždači“ se obraćamo upravo njima, kome ćemo se onda obratiti? – pita se Balenović.

Naša sugovornica napominje da za 92 posto svih koruptivnih djela policija i DORH saznaju upravo od „zviždača“, te konstatira da ovakav tretman prema anonimnom zadarskom policajcu „označava i kraj naše borbe protiv korupcije“. Dodaje i kako je od 2008. godine, kao voditeljica udruge, uspjela vratiti na posao oko 50 „zviždača“ te inicirati donošenje Zakona o zaštiti zviždača (stupio na snagu 1. srpnja ove godine), s kojim, međutim, nije zadovoljna.

Nedavno sam u središtu Zagreba šetala sa sinom i srela premijera Plenkovića. Iskoristila sam tu priliku da ga pitam zašto zakon nije rehabilitirao postojeće „zviždače“, a on mi kaže da je stvar u Ustavu. Ja mu onda kažem da to obeshrabruje buduće „zviždače“, a on mi odgovori da „ako nema ‘zviždača’, onda nema ni korupcije“. Sve se to dešava zbog šutnje hrvatskih građana – zaključuje Vesna Balenović.

Padom Zida ostali smo bez planetarnih vizija

Standardna priča o padu Berlinskog zida ide ovako: tog 9. studenoga 1989. srušen je komunizam i okončan Hladni rat, što je Istočnu Europu izvuklo iz mraka „željezne zavjese“ i otvorilo put planetarnom trijumfu slobode, čime je prema Fukuyami završila ljudska povijest. I to sretnim ishodom – u liberalno-demokratskoj nirvani kapitalističkog tipa.

Tako je bio intoniran i gro analiza koje su se prošlog tjedna pojavile povodom 30. obljetnice rušenja Zida. Ponešto prigušenim, ali ipak ponosnim tonom tumačilo se da je pad Zida bio veliki korak za budućnost Europe, koji je omogućio da europske zemlje i građani ostvare svoj društveni i ljudski prosperitet. Bez obzira na sve nedaće s kojima se suočava današnja Europa, ipak je taj 9. studenoga 1989. markiran kao pozitivna točka kontinentalne povijesti.

No u europskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti ima i drukčijih tumačenja tog povijesnog datuma. Bečki politolog dr. Anis H. Barjaktarević drži, naprotiv, da je tog dana počela de-evolucija Europe, odnosno da su Europa i svijet tog dana puno izgubili jer je padom Berlinskog zida čovječanstvo ostalo bez planetarnih vizija. Svoju tezu Barjektarević elaborira u eseju „30 godina nakon 09/11: Koliko Njemački bi trebala imati Europa?“, čije su razne verzije objavljene u 20-ak zemalja širom svijeta, te ćemo ga sada ukratko prikazati.

Komentirajući narativ o padu Berlinskog zida kao „trijumfu slobode“, Barjektarević ističe da „nasuprot ovom postoji drugo mišljenje koje slijedi sasvim drukčiju logiku“, a ta „drukčija logika“ počiva na objektivnom faktu ljudske povijesti da su „svi vodeći društvenopolitički pokreti, od prosvjetiteljstva pa sve do kraja 20. stoljeća, nudili vizije za čitavo čovječanstvo: univerzalno koncipirane za sve i svakoga“.

Toga, međutim, nakon pada Berlinskog zida u Europi više nema – poručuje autor eseja.

Smrtno ranjene ideologije

Pišući da su u te univerzalne pokrete spadali i socijalizam i hladnoratovski kapitalizam, autor kaže da je „svaki od njih imao dosljednu teoriju i vrlo jak intelektualni zov, posebno u vezi sa suštinskim pitanjima preraspodjele i dostupnosti“. Socijalizam je poticao „preraspodjelu znanja i opismenjavanje društava u razvoju“, „preraspodjelu sredstava za proizvodnju“ i „pristup proletarijata donošenju kritičnih odluka“, dok je kapitalizam poticao „preraspodjelu proizvodnih lokacija“ i „pristup nesputanoj trgovini preko slobodnih i svima otvorenih mora i oceana“.

No pokazalo se, drži autor, da su krhotine Berlinskog zida smrtno ranile obje hladnoratovske ideologije: socijalizam je nestao sa scene, a kapitalizam je nakon gubitka ideološke konkurencije izgubio želju da se svidi svima i postao predatorski sistem u kojem stradava čak i srednja klasa.

Stoga“, piše Barjektarević, „ova kontra-logika tvrdi da rušenje Berlinskog zida nije značilo samo kraj komunizma (preko jednostranog preuzimanja istočnonjemačkog društva), nego je smisao tog događaja mnogo dalekosežniji. Značio je kraj planetarnih vizija. Dvije suprotstavljene ideologije grubo su se sukobljavale diljem svijeta, a naročito u Berlinu. I tog 09/11. obje su izgubile – zauvijek i nepovratno, jer još od toga dana 1989. nitko niti može, niti želi ponuditi jednu univerzalno prihvatljivu ideju za sve.“

Tu tezu autor garnira podsjećanjem na ondašnjeg predsjednika SAD-a Ronalda Reagana, koji je 1987. javno pozvao sovjetskog vođu Gorbačova da „počupa Zid“, jer ta građevina „ne može podnijeti zamah slobode širom Europe“. Evocirajući Reaganove riječi, Barjektarević ukazuje da širom današnjeg liberalnog Zapada niču novi zidovi:

Trideset godina kasnije autsajderski kandidat je glatko dobio američke predsjedničke izbore na obećanju da će podići zid cijelom dužinom američko-meksičke granice. I dok danas Rusi zagovaraju liberalizaciju viznog režima, atlansko-centralna Europa sprečava slobodu kretanja na svakom koraku. Od rušenja zida u Berlinu europske zemlje su podigle šest puta duže barijere – preko 1000 km novih zidova svuda diljem Starog kontinenta“, konstatira bečki politolog.

Zagrobni svijet staraca

U središnjem dijelu eseja Barjektarević se fokusira na današnja razmišljanja nekadašnjih Istočnih i Zapadnih Nijemaca, te piše da među njima postoje različiti narativi o tome što se dogodilo 1989. i kakve su posljedice pada Zida:

Danas, zapadno od Berlina, vladajuća ideološka linija zastupa stav da je pad Berlinskog zida bio rezultat propasti lošeg društveno-gospodarskog modela i njegove asimilacije u nadmoćni zapadni model. (…). Istočno od Berlina, pak, ljudi će vas glasno upozoriti da je ponovno njemačko ujedinjenje ustvari jednostrano preuzimanje, Anschluss – aneksija…“

Kao primjere potonjeg narativa Barjektarević nudi niz izjava građana Berlina s kojima je razgovarao ili njihove izjave preuzeo iz tiska, a iz kojih se vidi zbog čega njemački sociolozi i danas, 30 godina od pada Zida i nestanka DDR-a, registriraju u društvu snažnu nostalgiju za životom u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, koja je toliko prisutna da je dobila i poseban termin – „Ostalgija“, kao izraz sastavljen iz riječi „Ost“ (istok) i „Nostalgie“.

Ostalgija je kao nefokusirana melankolija, let iz stvarnosti za nedostatkom alternative, kombinacija razočarenja sadašnjicom i čežnje za prošlošću“, navodi autor riječi berlinske profesorice Brigitte Rauschenbach, kao i riječi prvog Nijemca u svemiru, DDR-ova astronauta Sigmunda Jaehna:

Ljudi na istoku su odbacili sve bez razmišljanja… Željeli su se samo pripojiti Zapadnoj Njemačkoj, premda ništa nisu o njoj znali osim TV reklama. U to vrijeme u našoj je zemlji bilo puno lakše izbjeći pritisak birokracije, nego je danas moguće izbjeći pritisak novca“, drži DDR-ov astronaut.

Usporedbe radi, uoči pada Berlinskog zida DDR je imao 9,7 milijuna zaposlenih. „Trideset godina kasnije taj broj je još uvijek znatno niži“, piše Barjektarević, te konstatira:

Danas je to deindustrijalizirani, razognjišteni i obeshrabreni zagrobni svijet staraca.“

‘BMW treba kolektivizirati’

Autor citira i berlinskog novinara Wolfgang Herra i njegovu misao: „Što bolje upoznaš kapitalizam, manje se pitaš šta nije valjalo u socijalizmu“, a navodi i riječi jednog bivšeg radnika iz DDR-a koji je prije 15-ak godina, u doba kancelara Gerharda Schrödera, uspoređivao dva sustava:

Pričanje viceva o Erichu Honeckeru (dugogodišnji politički lider DDR-a) moglo je čovjeku izazvati probleme, ali nazvati svog poslovođu budalom, bilo je OK. Danas bilo tko može nazvati Gerharda Schrödera svakakvim imenima, ali ne i svog šefa u poduzeću, jer bi takvo što moglo biti pogibeljno.”

Berlinski pisac Maxim Leo ocjenjuje da „naša država više nije postojala pa tako nismo ni mi“, dodajući kako je „DDR nestao i zastupnici aneksije su učinili sve da izbrišu tragove njegovog postojanja“, a istočnonjemački filozof Vincent Von Wroblewski kaže doslovno: „Negiranjem naše prošlosti, ukrali su naše dostojanstvo.“

No, kako navodi Barjektarević, 30 godina nakon pada Berlinskog zida prezrene ideje socijalizma i DDR-a se vraćaju u Berlin i Njemačku, što je „posebno vidljivo među američkim Demokratima i Zelenima, te milenijalcima diljem svijeta, uključujući planetarnu sljedbu švedske ‘bejbi revolucionarke’ Grete Thunberg“. Kao barjaktara tog „socijalističkog revivala“ među mladim Nijemcima bečki politolog ističe 29-ogodišnju „zvijezdu u usponu“ njemačkih socijaldemokrata (SPD) i čelnika mladeži te stranke Kevina Kuehnerta, koji javno poziva na socijalizam jer on jamči „demokratsku kontrolu nad gospodarstvom“.

Kako piše Barjektarević, Kuehnertov socijalizam „stavlja potrebe i dobrobit društva u cijelosti ispred sposobnosti pojedinca i njegovog osobnog probitka“. Vođa SPD-ova podmlatka javno govori da bi tvrtke poput BMW-a trebalo kolektivizirati, tako da radnici ostvare vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Kuehnert se ne libi reći da je njegov cilj „u cijelosti srušiti kapitalizam, a ne ga tek popravljati“, a Barjektarević ističe kako zbog takvih stavova SPD-ov junoša uživa veliku podršku i popularnost među milenijalcima.

Mlada generacija očarana je idealima društvene pravde, kulturne širine i sveobuhvatnim dostignućima ‘poraženog’ DDR-a“, piše autor.

DDR živi vječno

Kao ilustraciju da „DDR živi vječno“, Barjektarević ističe nedavnu uvjerljivu pobjedu stranke Die Linke (Ljevica) u njemačkoj saveznoj pokrajini Tiringiji. Na izborima održanima samo deset dana prije 30. godišnjice rušenja Zida, stranka izrasla iz nekadašnje Komunističke partije DDR-a osvojila je 31 posto glasova, što je, notira Barjektarević, „gotovo jednako ukupnom zbroju osvojenih glasova triju najstarijih i najetabliranijih stranaka (zapadne) Njemačke: Demokršćana, Socijaldemokrata i Liberala“.

Barjektarević tumači i zašto je smrt DDR-a loše djelovala na njemačko društvo. Iznoseći ocjenu njemačkih demokršćana (CDU) iz 1947. da „predratni kapitalistički gospodarski sustav nije služio interesima njemačkog naroda“, autor navodi da je upravo to razlog zašto se zapadnonjemačka Republika – oslanjajući se na paralelno društvo DDR-a – izgradila na ideji socijalno-tržišne ekonomije, u kojoj se potiče poduzetništvo, ali i obaveza bogatih da pomognu onima u slabijem društveno-ekonomskom položaju.

Eto zašto je Nijemcima bilo korisno alternativno društvo komunističkog DDR-a – da bi kapitalističko društvo Zapadne Njemačke bilo socijalnije i solidarnije. Barjektarević iznosi i negativne posljedice koje su po njemačko društvo nastale smrću istočnonjemačke alternative:

Alarmantni nalazi Gini indeksa u Njemačkoj pokazuju visoku dječju i mladalačku stopu bijede, što ukazuje na značajan međugeneracijski prijenos siromaštva. (…) Ravnopravnost mogućnosti – toliko cijenjena u teoriji – u praksi je zapravo samo utopija, posebno u istočnim dijelovima Njemačke; mit obespravljenih i pauperiziranih manjina, žena, ali i sve brojnijih ešalona srednje klase“, piše autor studije.

Berlinski zid je srušen prije 30 godina, ali tihe ograde samoće podižu se svuda unutar i oko Ueberlanda“, zaključuje autor ovaj dio eseja.

Pišem EU, pamtim NATO

U nastavku teksta Barjektarević podsjeća kako je zbog pada Berlinskog zida Istočna Europa doživjela „kolosalne promjene“, u vidu tri državne disolucije – raspali su se Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, „dok je jedna država nestala iz Istočne Europe (DDR) kako bi se ojačao i proširio čeoni dio centralne Europe (Zapadna Njemačka)“.

Interesantno je da su sve europske disolucije država primarno vezane za Slavene koji su živjeli u višenacionalnim i višejezičnim državama“, naglašava bečki politolog, razvijajući tezu da je upravo slavenski istok Europe najveći gubitnik tranzicije nastale nakon pada Berlinskog zida:

Iz naših posljednjih 30 godina može se zaključiti da je samofragmentirana, deindustrijalizirana, ubrzo prestarjela i razognjištena (i deslavenizirana) istočna Europa postala jedan od rijetkih preostalih pokornih slušača. Poslušna i podatna, te stoga statična i rigidna usred dinamičnog i ustreptalog 21. stoljeća u svijetu, Istočna Europa je među posljednjim preostalim pasivnim skupljačima lopti i slabim nedozrelim đacima, dok svuda drugdje na planeti traje procvat stvaralaštva, novih ideja i društveno-gospodarskog razvoja“, piše Barjektarević, dodajući da je posrijedi „proces brutalne erozije slavenskih društava koji se još uvijek nesmiljeno nastavlja, što se jasno vidi u današnjoj Ukrajini“.

Što su zemlje Istočne Europe dobile od pada Berlinskog zida? Refleksni odgovor glasi – mogućnost ulaska u Europsku uniju, zajednicu naroda utemeljenu na ideji slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala. Barjektarević, međutim, ukazuje da je to samo prigodan narativ, dok je u stvarnosti čitav EU projekt bio samo u službi glavnog cilja, a to je proširenje NATO-a na istok i osvajanje strateške dubine prema Rusiji.

Nijedna istočnoeuropska zemlja naprosto nije ušla u Europsku uniju prije nego se prethodno pridružila NATO-u“, konstatira autor, podsjećajući da je NATO „bio i ostao institucionalni instrument američkog fizičkog i vojnog prisustva u Europi“, u skladu sa 70 godina starom definicijom prvog glavnog tajnika NATO-a Lorda Ismaya da je NATO stvoren „kako bi Rusi ostali van, Amerikanci unutra i Nijemci ispod“.

Gdje je bolji život?

Naravno, u završnom dijelu eseja neizbježan je bio autorov osvrt na američko-japanskog politologa Francisa Fukuyamu i njegov pobjedonosni poklič s početka 90-ih da je padom Berlinskog zida nastupio mirni i sretni „kraj povijesti“, da bi prije nekoliko godina, vidjevši neoliberalni slom iz 2008. i posljedični uspon (mahom desnog) populizma, i sâm Fukuyama javno reterirao u stavovima.

Samo tri desetljeća potom, uvidjevši neizbježno, on je vlastitu tvrdnju ispotiha ublažio u ‘Budućnost Povijesti’, ozirući se očajnički i moleći: ‘Gdje je kontra-naracija?’ – piše Barjektarević i odmah odgovara na to očajničko Fukuyamino pitanje: „Nema je.“

Nema kontra-naracije, tvrdi bečki politolog. Pad Berlinskog zida i slom socijalizma označio je i „kraj našeg stremljenja za preraspodjelom i sudjelovanjem“. Autor piše da je baš iz tog razloga morala nestati i Jugoslavija – kako bi se uništenjem jugoslavenskog „Trećeg puta“ (ni socijalizam SSSR-a ni kapitalizam Zapada, već samoupravni socijalizam) iz europske stvarnosti uklonio primjer alternativnog društva i alternativnog načina razmišljanja, baš kako je uklonjen i alternativni primjer DDR-a.

Ta istovjetna sudbina Jugoslavije i DDR-a poslužila je autoru za završnu sintezu u kojoj ističe da je nestanak tih društava – a pogotovo brutalna smrt Jugoslavije – bio i „nedvojbeno jasna poruka svima u Istočnoj Europi da nikakav alternativni put neće biti odobren“.

U zaključku eseja Barjektarević piše da je 30. godišnjica pada Berlinskog zida „samo još jedan tužan podsjetnik da su pobjednici višestruko propustili priliku odvesti čovječanstvo u sasvim drugom pravcu“, te se retorički pita:

Gdje je taj bolji život koji smo svi priželjkivali i kojemu smo se nadali, koji svi zaslužujemo, a koji nam od toga dana u Berlinu stalno iznova obećavaju?“

Preveden na 20 jezika

Dr. Anis H. Barjektarević dugogodišnji je šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, a u Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES, sa sjedištem u Ljubljani, voditelj je odjela za strateške studije o Aziji. Uz više od stotinu radova objavljenih u preko pedeset zemalja svijeta i prevedenih na dvadesetak jezika, objavio je i sedam knjiga iz područja geopolitike, energije i tehnologije za europske i američke izdavače, među njima i naslov „Europa – 100 godina kasnije“ iz 2014. godine. U pripremi mu je knjiga „Nema Azijskog vijeka“.

HDZ i SNS dva su kluba bratska, njima se ponosi Europska pučka stranka

NA KONGRES EPP-a U ZAGREBU POZVANA JE I SRPSKA NAPREDNA STRANKA ALEKSANDRA VUČIĆA

Osim Vučića, Zagreb će doći i talijanski političar Antonio Tajani, koji je nedavno Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima. Da se ostvari ono što su Vučić i Tajani u prošlosti govorili, teritorij Hrvatske bio bi upola manji

U Zagrebu se idući tjedan održava kongres Europske pučke stranke. Domaćin skupa je HDZ, odnosno šef vladajuće stranke i hrvatske Vlade Andrej Plenković, dok će među gostima biti i delegati Srpske napredne stranke (SNS), a moguće i njen čelnik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Bit će to prilika da javnost spozna svu golemu razliku između HDZ-a i SNS-a. Pardon, bit će to prilika da se spozna sva golema sličnost HDZ-a i SNS-a.

Skup europskih pučana trajat će tri dana. U utorak 19. studenoga u dvorani Sabora Republike Hrvatske održat će se sjednica Predsjedništva i Političke skupštine EPP-a, dok će se kongres EPP-a odvijati 20. i 21. studenoga u zagrebačkoj Areni, uz sudjelovanje više od 2000 delegata iz preko 40 zemalja. U Zagrebu će se okupiti krema europskih demokršćana i konzervativaca, uključujući brojne šefove europskih država i vlada, kao i najviših dužnosnika Europske unije.

Tako se podno Sljemena očekuju njemačka kancelarka Angela Merkel, nedavno izabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, aktualni šef Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Najavljeni su i austrijski kancelar Sebastian Kurz te bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi, a pozvan je i mađarski premijer Viktor Orban, iako je njegova stranka Fidesz suspendirana iz EPP-a i nema pravo glasa.

No medijski najintrigantniji potencijalni gost je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čija je Srpska napredna stranka (SNS) od 2016. pridružena članica EPP-a. Štoviše, među 60-ak govornika koji su navedeni u službenim dokumentima kongresa nalazi se i Vučić, koji bi trebao nastupiti 20. studenoga u Areni. Nije poznato hoće li pritom ponoviti svoj znameniti govor iz 1995. u Glini („Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku“), ili će govoriti o europskom putu Srbije i sličnim floskulama.

Doći će, neće doći…

No Vučić neće biti jedini visoki gost u Zagrebu koji se u dosadašnjoj političkoj karijeri „proslavio“ javnim posezanjem na dijelove hrvatskog teritorija. Naime, u Zagreb će doći i bivši predsjednik Europskog parlamenta, talijanski političar Antonio Tajani, koji je nedavno Istru i Dalmaciju proglasio talijanskima. Da se ostvari ono što su Vučić i Tajani u prošlosti govorili, teritorij Republike Hrvatske bio bi upola manji od današnjeg.

Takva konstelacija naprosto mora razgnjeviti svakog hrvatskog rodoljuba, te se prirodno nameće pitanje: jelenskih mu rogova, s kime to dripci iz HDZ-a tikve sade? Jesu li oni svjesni da će ugostiti ljude koji duboko u sebi nikad nisu odustali od pretenzija na hrvatski teritorij? Što uopće rade s njima u toj, kako se zove, Europskoj pučkoj stranci?

Eh, što rade? Kakvo je to maliciozno pitanje: pa druže se. Svi su oni dio iste političke obitelji, svi dijele istu političku ideju – demokršćansku, odnosno konzervativnu. Sve su to smjerni, bogobojazni kršćani koji štuju obiteljske i tradicionalne vrijednosti, a od socijaldemokratske i ostale opozicije razlikuju se po tome što svoje domovine vole više nego što ih voli opozicija. A sad, ako se u tom silnom patriotizmu omakne pokoji genocid ili kakvo etničko čišćenje – čime se mogu pohvaliti i Vučićevi i Plenkovićevi politički mentori i uzori – to samo pokazuje da nije lako biti domoljub.

Treba reći da Vučić još uvijek nije potvrdio dolazak u Zagreb. Većina analitičara smatra da neće ni doći, kako ne bi ugrozio predsjedničku kampanju HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, odnosno kako ne bi ugrozio njene šanse za novi predsjednički mandat. Ova teza počiva na aksiomu da se nacionalističke vlasti na Balkanu uvijek međusobno potpomažu – sjetimo se kako su prije desetak godina tadašnji premijeri Hrvatske i Slovenije, Ivo Sanader i Janez Janša, koordinirano izazivali međudržavne tenzije kad god bi to nekom od njih dvojice zatrebalo uoči izbora.

Urednica ‘Velike Srbije’

Ako se prognoze o Vučićevom nedolasku obistine, čelnik Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije u Zagreb će poslati nekog stranačkog izaslanika. Dosadašnje iskustvo pokazuje da u takvim prilikama Vučić na skupove EPP-a najčešće šalje svoju ministricu za europske integracije Jadranku Joksimović, ujedno i međunarodnu tajnicu Srpske napredne stranke. Dobro, reći će netko, žena bar nije četnik poput Vučića i nikad nije izražavala teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj.

Da, možda. A možda i ne. U biografiji Jadranke Joksimović stoji da je bila politički bliska s Vučićem i prije nego što je 2008. formirana Srpska napredna stranka, dok je Vučić još bio funkcionar Srpske radikalne stranke, koju je vodio neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. U tom vremenu, točnije od 2005. do 2007. godine, Joksimović je bila urednica Šešeljevih novina ljupkog naslova „Velika Srbija“.

I tu ponovo osjećamo gnjev prosječnog hrvatskog domoljuba: pa dobro, zašto taj HDZ usred hrvatske metropole ugošćava te (ne)umivene četnike i četnikuše koji sanjaju Veliku Srbiju, odnosno Malu Hrvatsku? I kako je moguće da je naš HDZ u istom političkom društvu s tom Srpskom naprednom strankom, kad se njihovi politički programi tako silno razlikuju? Mislim, sigurno se silno razlikuju: mi smo demokratski konzervativci, a oni su velikosrpski siledžije, da ne kažemo četnici.

No čini se da nije baš tako. Procedura primanja SNS-a u Europsku pučku stranku uključivala je i analizu statuta te stranke, te je zaključeno – kako su te 2016. prenijeli hrvatski mediji – da su program i politika Srpske napredne stranke „u skladu s vrijednostima europskih pučana“. Drugim riječima, HDZ i SNS imaju iste vrijednosti. Tako barem drže europski pučani.

Bratić protiv Budaka

Dobro, reći će naš čovjek: ali mi se toliko razlikujemo od njih. Kao što je općepoznato da su Hrvati i Srbi dva najrazličitija naroda na svijetu, tako je i općepoznato da se vladajuća hrvatska politika (čitaj: HDZ) i civilizacijski i u svakom drugom smislu neopisivo razlikuje od onoga što nudi vladajuća srpska politika (čitaj: SNS). Evo, recimo, SNS je baš ovih dana dopustio da se u Novom Sadu otkrije spomen-ploča zapovjedniku agresije na Hrvatsku, generalu JNA Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je poginuo 2. studenoga 1991., dok je rukovodio napadom na Vukovar. 

Ovaj čin ne vodi normalizaciji odnosa susjednih država, nego još više veliča agresiju na Republiku Hrvatsku i grad Vukovar. Sramotno je veličanje i ponos ratnim zločincem koji je svoj život podredio razaranju, ubijanju te etničkom čišćenju jednoga grada“, priopćio je tim povodom vukovarski HDZ, a osudi javnih počasti za generala Bratića pridružila se i hrvatska država, uputivši Srbiji prosvjednu notu.

No Aleksandar Vučić je samo odbrusio da Hrvatska ima ulice Mile Budaka, pa da stoga ne može prigovarati zbog Bratića. Za neupućene, Mile Budak je bio ministar bogoštovlja NDH i glavni ideolog ustaškog pokreta, potpisnik rasnih zakona i autor plana o eliminaciji Srba s područja NDH, po principu: trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu pokrstiti. U više hrvatskih gradova danas doista postoje Budakove ulice, ali ni vukovarski HDZ ni ijedna druga HDZ-ova filijala u Hrvatskoj nikad povodom toga nije izdala priopćenje.

Sve unutar familije

Ovaj čin ne vodi normalizaciji odnosa susjednih naroda i država, nego još više veliča ustašku agresiju na Srbe u Drugom svjetskom ratu. Sramotno je veličanje i ponos ratnim zločincem koji je svoj život podredio razaranju, ubijanju te etničkom čišćenju jednoga grada“ – tako bi otprilike glasilo to nikad izdano priopćenje o ulicama Mile Budaka, s tim da bi se završna sintagma o „etničkom čišćenju jednoga grada“, koja se odnosi na generala Bratića, u Budakovom slučaju morala zamijeniti sintagmom o „etničkom čišćenju jedne države“.

Naime, sve što je radio general Bratić, 50 godina ranije je radio i ministar Budak, samo na puno širem planu: Bratić je svoje etničko čišćenje provodio na uzorku od 40.000 ljudi (koliko je Vukovar imao 1991. godine), a Budak na uzorku od sedam milijuna ljudi (koliko je NDH imala 1941. godine). Srpski M. B. se pritom služio tenkovima i pješadijom, a hrvatski M. B. svojim pravničkim i ministarskim autoritetom.

Pa ipak, kao što se nijedna podružnica SNS-a u Srbiji nije usprotivila javnim počastima za generala Bratića, tako se nijedna podružnica HDZ-a nikad nije pobunila protiv javnih počasti za Budaka. Po čemu se onda HDZ razlikuje od SNS-a?

Zapravo, cijeli je spektar sličnosti SNS-ove i HDZ—ove politike. U Srbiji slave četnike, u Hrvatskoj ministri odlaze na ispraćaj posmrtnih ostataka ustaške vojske. U Srbiji pravno rehabilitiraju četničke vođe iz Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj je određenim udrugama pravno dozvoljeno korištenje ustaškog pozdrava iz Drugog svjetskog rata. Gradovi u Srbiji puni su četničkih grafita, gradovi u Hrvatskoj puni su ustaških grafita. Niti to smeta SNS-u, a bogami niti HDZ-u.

Ukratko: HDZ i SNS su politički blizanci. Zato i jesu skupa u Europskoj pučkoj stranci. I nije problem u tome, već u dvostrukom standardu koji nam iz HDZ-a serviraju – u Hrvatskoj Vučića predstavljaju kao ultimativno zlo, a u Europi im je familija.

Korak do revolucije – ‘Čile se probudio’…

MILIJUNI LJUDI U ČILEU TJEDNIMA TRAŽE ODLAZAK VLADE I PROMJENU SISTEMA

Milijuni na ulicama, tisuće uhapšenih, stotine ranjenih, deseci mrtvih. Narodna okupacija podzemne željeznice, zapaljene stanice metroa, vojska i tenkovi na ulicama. Zvuči kao opis demokratskih prosvjeda u Hong Kongu? Ali ne – u Hong Kongu nema ni mrtvih prosvjednika ni tenkova na ulicama. Ovo je nešto mnogo veće i radikalnije – ovo je Čile.

Eksplozija bijesa na ulicama glavnoga grada Santiaga i drugih čileanskih gradova počela je sredinom prošlog mjeseca, kada su vlasti odlučile povećati cijenu karte za podzemnu željeznicu u Santiagu za nevjerojatnih četiri posto. Dobro ste pročitali – četiri posto.

Konkretno, karta za metro je poskupjela za 30 čileanskih pesosa: s 800 na 830 pesosa. Pedantni statističari izračunali su da je riječ o poskupljenju od četiri američka centa, odnosno 0,037 eura, odnosno – 28 lipa. Zar je moguće da će zbog takve „crkavice“ milijuni gnjevnih izaći na ulice?

O da, itekako je moguće. Ako postoji situacija u kojoj je prigodno upotrijebiti sintagmu o „kapi koja je prelila čašu“, onda je to aktualna čileanska situacija. Ta se eksplozivna kap od 30 pesosa učas pretvorila u plamenu stihiju masovnog nezadovoljstva i bijesa u kojoj nestaju ljudski životi, a materijalna šteta se mjeri u milijardama pesosa.

MN / Otrovna kap benzina

Samo u petak 18. listopada u Santiagu je okupirano preko stotinu stanica podzemne željeznice, od čega je 81 oštećena, a 17 ih je spaljeno, pa je uprava metroa istog dana objavila da će cjelokupna gradska željeznička mreža od 140 kilometara biti zatvorena na nekoliko dana kako bi se procijenile „teške štete“. I dok su vatrogasci širom trase gasili brojne požare, predsjednik Čilea Sebastian Pinera dolio je na vatru još jednu otrovnu kap benzina – u subotu 19. listopada proglašava izvanredno stanje i policijski sat u Santiagu, te šalje vojsku na ulice.

To se pokazalo kontraproduktivnom odlukom po javni red i sigurnost. Te subote protesti su postali još masovniji i nasilniji nego dan prije, pa su pale i prve ljudske žrtve: troje ljudi poginulo je u požaru izazvanom u jednom supermarketu. Vidjevši da narodni vrag odnosi militarističku šalu, predsjednik Pinera se odmah te subote pojavljuje na nacionalnoj televiziji i objavljuje da čileanska vlada odustaje od sporne odluke, odnosno da će „ukinuti povećanje cijena za vozne karte“.

Ali bilo je kasno: predsjednikova izjava nije smirila opću pobunu, a izlazak tisuća vojnika na ulice Santiaga samo je dodatno razjario građane. Idućeg petka, 25. listopada, na ulicama Santiaga bilo je više od milijun prosvjednika. Štoviše, nakon toga pobuna se širi i izvan Santiaga i zahvaća druge čileanske gradove: Concepción, San Antonio, Valparaíso, Antofagastu, Coquimbo, Iquique, La Serenu…

Nakon izlaska vojske na ulice, samo u prvih pet dana prosvjeda čileanski Nacionalni institut za ljudska prava (INDH) registrirao je 180 slučajeva pucanja na civile iz vatrenog oružja, zbog čega je 20 ljudi poginulo, a mnogi drže da je ta brojka potencijalno i veća. Već u prvom tjednu prosvjeda uhapšeno je oko 5.500 ljudi. Analitičari jednoglasno ocjenjuju da su ovo najveći nemiri u Čileu još od kraja vojne diktature generala Augusta Pinocheta, koja je trajala od 1973. do 1990. godine.

MN / Tri milijarde razloga

Zastanimo ovdje na trenutak. Neupućenom promatraču može i dalje biti nejasan pravi uzrok pobune. Nije li ono upravo Čile jedna od najbogatijih zemalja Latinske Amerike, barem po visini BDP-a? Ne uzimaju li ideolozi neoliberalnog kapitalizma upravo ovu zemlju kao pozitivan primjer liberalne demokracije i slobodnotržišne ekonomije, što društvo i građane neumitno vodi blagostanju, boljitku i prosperitetu?

Da, točno je: gledajući BDP po glavi stanovnika, Čile je ne samo jedna od najbogatijih, nego i najbogatija i najstabilnija zemlja Latinske Amerike, koja prednjači u brojnim ekonomskim indeksima na tom kontinentu. S prosječnim BDP-om po stanovniku od 16.078 dolara godišnje, to je 33. najkonkurentnije gospodarstvo na svijetu i najkonkurentnije u Latinskoj Americi. Pa zašto onda milijuni Čileanaca prosvjeduju?

Odgovor je jednostavan: zbog ekonomskih nejednakosti koje rastu. Zato što se u Čileu lijepo vidi naličje indikatora koji se zove BDP. On nominalno jest visok, ali njegova raspodjela po glavi stanovnika je izrazito neravnomjerna, kao i u svim neoliberalnim ekonomijama. Štoviše, Čile je prvak po nejednakosti u Latinskoj Americi, kontinentu poznatom po velikim socijalnim razlikama.

Tako ukupno bogatstvo čileanskih milijardera doseže čak 25 posto BDP-a. Jedan od tih milijardera je i aktualni predsjednik Pinera, čije bogatstvo Forbes procjenjuje na tri milijarde dolara. S druge strane, veliki broj građana Čilea, osobito mladih, osuđeno je na prekarni rad s niskim plaćama i nadnicama.

‘Dosta nam je zlostavljanja’

Nezaposlenost u Čileu službeno nije velika i iznosi tek oko sedam posto, ali iza te pozitivne statistike skriva se prekarna realnost u kojoj su čak 30 posto radnih ugovora kratkoročni (prosječno traju manje od 10 mjeseci), a radnici između dva ugovora često prolaze duga razdoblja nezaposlenosti, pa se može reći da su milijuni radnika u Čileu uvijek jedan korak od siromaštva – bilo da ostanu bez posla, bilo da se razbole. Ta egzistencijalna nesigurnost je pravi razlog čileanske pobune.

Građani Čilea dobro znaju što je neoliberalni kapitalizam. Dapače, oni to znaju bolje od svih drugih građana na svijetu. Jer upravo je Čile prva zemlja neoliberalnog kapitalizma, prva država u svijetu koja je poslužila kao eksperimentalni poligon za uvođenje ovog društveno-ekonomskog sistema. Otuda i parole na prosvjedima: „Neoliberalizam je rođen u Čileu i umrijet će u Čileu“, „Ne radi se o 30 pezosa nego o 30 godina“, „Dosta nam je zlostavljanja“, „Čile se probudio“…

Otkud i zašto baš Čile da bude neoliberalni prvak? I kako to da čileanska vojska nije uspjela ugušiti pobunu, nego je, štoviše, izlazak tenkova na ulice samo dodatno razjario masu?

Odgovor na oba pitanja vodi do istog pokojnog čovjeka, već spomenutog nekadašnjeg vođu vojne hunte u Čileu, generala Pinocheta. Moramo se vratiti u 1973. godinu: Čileom tada vlada socijalistički predsjednik Salvador Allende, prvi komunist koji je u nekoj zemlji Latinske Amerike izabran na demokratskim izborima. Washington je u panici: nakon Kubanske revolucije iz 1959., sada im u stražnjem dvorištu niče još jedna komunistička vlast, za nevolju čak i demokratski izabrana. Što da se radi?

 Izložba na Trgu Italije

Radi se ona stara oprobana shema: smjena režima. Uz pomoć CIA-e (što je par desetljeća kasnije i službeno potvrđeno deklasificiranjem dokumenata iz tog radoblja), puč protiv Allendea predvodi šef vojske, general Pinochet. Allende pogiba u Predsjedničkoj palači, počinje masovna egzekucija ljevičara po stadionima, a Pinochet sljedećih 17 godina vlada Čileom kao šef desničarske vojne hunte. No nekako je morao „vratiti dug“ američkim saveznicima koji su mu pomogli da svrgne Allendea i dođe na vlast.

Washington je našao način kako da Pinochet podmiri taj dug – tako da dopusti uvođenje novog ekonomskog modela koji je smislio američki ekonomist Milton Friedman, a razradili njegovi učenici na Sveučilištu u Chicagu (po čemu se i cijela grupa naziva „Chicago Boys“). Za razliku od ranije dominantnog Keynesovog modela kapitalizma – s ipak snažnom regulativnom i socijalnom ulogom države – ovaj Friedmanov model temelji se na privatizaciji svega, pa i socijalnih usluga. Model je dobio ime „neoliberalni kapitalizam“. Ostatak priče znamo. Štoviše – živimo.

A zašto vojska nije uspjela ugušiti aktualnu pobunu u Santiagu? Zašto su se ljudi tako razjarili kad su vidjeli tenkove na ulicama?

Zato što su ih posljednji put na ulicama vidjeli još u doba generala Pinocheta. Deset tisuća vojnika i nepoznat broj tenkova na ulicama Santiaga probudili su u građanima sjećanje na vojnu diktaturu u kojoj su živjeli do 1990. godine. Zato ovih dana prosvjednici u Santiagu, na Trgu Italije, okruženi kordonima vojske, nose fotografije osoba nestalih u diktaturi. I zato je ova čileanska pobuna posebna – u njoj se spajaju politički i ekonomski gnjev.

Ljevica je izdala sve lijeve ideale

KATARINA PEOVIĆ, PREDSJEDNIČKA KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE

Milanović je vodio antiradničke politike i donio antiradnički Zakon o radu. On čak ni svjetonazorski ne pripada ljevici. Ljevica u Hrvatskoj je izdala sve ideale zbog kojih bi netko glasao za lijeve partije. I mi sada to ispaštamo

Predsjednička kandidatkinja Radničke fronte, sveučilišna profesorica Katarina Peović, nalazi se u trodnevnom posjetu srednjoj Dalmaciji, gdje se u sklopu kampanje i u pratnji dijela stranačkog vrha druži s građanima Splita, Makarske i Kaštela. S njom razgovaramo u splitskom kafiću „Žbirac“.

– Jeste li slučajno u Split došli baš uoči proslave 75. godišnjice oslobođenja grada od fašizma?

Nismo. Došli smo ciljano obilježiti oslobođenje Splita. Zbog opasnog povijesnog revizionizma moramo pamtiti i obilježavati ove datume.

Antifašizam vam je važan?

Ime sam dobila po prabaki Kati, osnivačici Antifašističkog fronta žena u Trogiru. Djeda su mi ubili Talijani, a otac mi je s 15 godina išao u partizane. Ne znam kakav bih odnos trebala imati prema antifašizmu, osim dubokog poštovanja.

– U dijelu društva postoji namjera za izbacivanjem antifašizma iz Ustava RH. Što mislite o tome?

Oni koji žele izbaciti antifašizam iz Ustava prije svega žele zatrti ideju boljeg i pravednijeg društva, u kojem svatko ima pravo ostvariti svoje potencijale. To je opasno i protiv takvih namjera se treba boriti.

– I Europski parlament je nedavno donio rezoluciju po kojoj su nacizam i komunizam jednako krivi za Drugi svjetski rat?

Iz toga vidimo da ni Europa nije imuna na povijesni revizionizam, koji želi bijelo pretvoriti u crno, a crno da postane bijelo.

Neki drže da je i crveno bilo crno?

– Fašizam počiva na rasnim zakonima, a komunizam na ideji pravednijeg društva. Čak i ako su se komunističke ideje u praksi iskrivile, a nažalost jesu, moramo napraviti distinkciju između fašizma i komunizma, da bismo znali razlikovati dobro od lošega.

– Vaš protukandidat Đapić u Slobodnoj je nekidan rekao da su Hrvati i Srbi „dva vrlo različita naroda“. Mislite li tako?

Pada mi na pamet francuski marksistički filozof Alain Badiou, koji je rekao kako mu se čini da je sličnost između njega i njegovog rođaka iz Lyona jednaka onoj između šijitskog Iračana i debelog kauboja iz Texasa. Ako netko vidi takvu razliku između Hrvata i Srba, vjerojatno je proživio traumu. Jer mislim da će svaki realni promatrač prvo uočiti da između Hrvata i Srba postoji – velika sličnost.

Koje biste elemente ustroja socijalističke Jugoslavije voljeli vidjeti u hrvatskom društvu?

Mislim da je jugoslavenski socijalizam izrazito vrijedan eksperiment. Ako moram izdvojiti jedan segment, to je socijalističko samoupravljanje. Ono sadržava važne elemente modernog demokratskog socijalizma 21. stoljeća: društveno vlasništvo i ideju da radnici upravljaju proizvodnjom. Treći element novog socijalizma, proizvodnja za potrebe, treba biti temelj, a u SFRJ nije ostvaren.

– A čega biste se odrekli iz jugoslavenskog sistema?

Više je tih stvari koje bi u socijalizmu 21. stoljeća trebalo mijenjati. Prije svega, taj novi socijalizam mora biti demokratski, te mora osigurati da o bitnim pitanjima odlučuju svi. Sigurno se treba odreći ideje avangardne Partije kao „prosvijećene elite“.

Koja je razlika između Radničke fronte i socijaldemokrata?

Za razliku od onih koji nude tek kozmetičke promjene, mi držimo da samo radikalni zaokret prema socijalizmu može donijeti boljitak za sve. Osim za privilegirane manjine.

– Socijalizmi 20. stoljeća mahom su propali. Zašto mislite da bi vaš „demokratski socijalizam 21. stoljeća“ mogao uspjeti?

Kapitalizmu je trebalo nekoliko stoljeća da se nametne kao dominantni društveno-ekonomski model. U većini kapitalističkih zemalja kapitalizam ne izgleda uspješno, pa nitko ne kaže da je to neuspjeli eksperiment. A socijalizam je imao samo pola stoljeća na raspolaganju, i u našem slučaju možemo vidjeti da je imao itekako korisne elemente – društveni stanovi, industrijalizacija zemlje, dizanje standarda…

– Kineska KP je Mao Ce Tunga ocijenila da je „70 posto njegova djela bilo dobro, 30 posto nije“. Kako vi ocjenjujete Tita?

Tito je važna figura za NOB. Već tu je ostavio duboki trag u našim društvima. Za neke elemente kulta ličnosti smatram da su bili problematični, bar iz aspekta demokratskog socijalizma.

– Biste li vratili Titovu bistu na Pantovčak?

Bih. To je simbolika kojom trebamo pokazati što mislimo o jednom dijelu naše povijesti, a što o drugom dijelu te iste povijesti. Time bismo pokazali da je bijelo – bijelo, a crno – crno.

Iako su komunistički i fašistički zločini donekle slični?

Baš zato je užasno važno napraviti tu distinkciju. Jer ako to izjednačimo, onda u našem vremenu nećemo moći prepoznati ideju o boljem i pravednijem društvu. Onda će netko tko počne pričati o tome biti diskvalificiran kao komunist, totalitarist i „crveni fašist“.

– Kakav odnos imate prema Jasenovcu i Bleiburgu? Biste li kao predsjednica otišli na oba mjesta?

Ne bih otišla na Bleiburg.

Zašto?

Na Bleiburgu je sigurno bilo i nekih nevinih žrtava. Ali su među žrtvama bili i koljači iz Jasenovca. A u Jasenovcu su ljude zatvarali, mučili i ubijali samo zato što su bili Romi, Srbi, Židovi ili politički nepoćudni Hrvati.

– Zašto bi lijevi birači trebali glasati za vas, a ne za Zorana Milanovića?

Milanović je vodio antiradničke politike. Njegova vlast je donijela antiradnički Zakon o radu, te Zakon o predstečajnim nagodbama zbog kojeg su radnici završavali na ulici, a veliki su igrači bili zaštićeni. On čak ni svjetonazorski ne pripada ljevici.

Svjesni ste da vaša stranka nema veliku snagu?

Ljevica u Hrvatskoj je izdala sve ideale zbog kojih bi netko glasao za lijeve partije. I mi sada to ispaštamo. Ali vrijeme je na našoj strani.

– Kritičari vam zamjeraju da nastupate previše akademski, kao sveučilišna profesorica, a ne kao političarka?

Politički posao jest drukčiji od posla znanstvenika, to je činjenica. To je kritika koju potpuno prihvaćam i trudim se mijenjati.

– Neki predsjednički kandidati najavljuju da će, budu li izabrani, mijenjati Ustav RH. Biste li ga vi mijenjali?

Ustav nije u kamenu uklesan da se ne može mijenjati. Ja bih u Ustav vratila pravo na pobačaj, kojeg je Ustav SFRJ iz 1974. imao. To je ostalo u ustavima Slovenije i Srbije, ali je u Hrvatskoj Šeks to odmah izbacio.

Hong Kong protiv komunizma, a Čile protiv kapitalizma

VELIKI PROSVJEDI NA DVA KRAJA SVIJETA – ISTI PO FORMI, SUPROTNI PO IDEOLOGIJI

Tjednima traju veliki prosvjedi u Hong Kongu, o kojima znamo skoro sve. Istodobno ističe prvi tjedan velikih prosvjeda u Čileu, o kojima ne znamo skoro ništa.

Povod za demonstracije u Hong Kongu bio je prijedlog zakona da se građani te autonomne regije mogu izručiti Kini. Povod za demonstracije u Santiagu i drugim gradovima Čilea bila je najava poskupljenja nekih komunalnih usluga. No, bez obzira na različite motive, prosvjedi po formi međusobno frapantno nalikuju. Pogledajmo agencijski izvještaj:

Deseci tisuća prosvjednika u gradu prosvjeduju sukobljavajući se s oklopljenim policijskim snagama i podižu barikade na ulicama. Brutalni sukobi na ulicama traju već danima. Prosvjednici su bacali kamenje, a interventna policija ih je gađala vodenim topovima, gumenim mecima i suzavcem.“

Zvuči kao uobičajeni dnevni izvještaj iz Hong Konga? Možda, ali tekst se zapravo odnosi na stanje u Santiagu. Idemo dalje:

Zabilježeni su i slučajevi vandalizma, pljački i paleža trgovina, ureda i postaja podzemne željeznice.“

Ovo bi ipak trebao biti Hong Kong, zar ne? To bi bilo logično: spominje se razbijanje postaja podzemne željeznice, a svi mjesecima gledamo na televiziji kako se prosvjednici u Hong Kongu obrušavaju na stanice metroa.

No i ovaj se izvještaj odnosi na Santiago – baš je najava poskupljenja metroa bila „okidač“ prosvjeda u Čileu.

Studenti neće mrvice

Ima još sličnosti. Prije svega, inicijalni razlozi prosvjeda u oba su slučaja uklonjena – kineske vlasti povukle su sporni prijedlog zakona, a u Čileu je predsjednik države Sebastián Piñera objavio da metro ipak neće poskupjeti. Ali u oba grada prosvjedi se nastavljaju nesmanjenom žestinom.

I u Hong Kongu i u Santiagu prosvjednici sada traže dubinske promjene društva. Nakon realizacije prvotnih zahtjeva, prosvjednici su otišli debeli korak dalje. Možda i zato što u oba slučaja jezgro pobune čine mladi ljudi, osobito studenti. A oni se ne mire s mrvicama.

Naravno, ima i razlika. Oba prosvjeda imaju nasilni karakter, ali oni u Santiagu su znatno krvaviji, s puno drastičnijim posljedicama za prosvjednike, vjerojatno zato što je na ulice Santiaga izašla vojska, dok se na ulicama Hong Konga protiv demonstranata bori samo policija.

U prvom tjednu prosvjeda u Čileu već je 20 mrtvih i 200 ozlijeđenih, dok u Hong Kongu još nitko nije poginuo, a jedan tinejdžer je ustrijeljen. U četiri mjeseca prosvjeda u Hong Kongu uhapšeno je 2500 ljudi – u Santiagu ih je u samo šest dana uhapšeno pet tisuća. Santiago ima izvanredno stanje i policijski sat, Hong Kong ništa od toga.

Zašto onda prosvjednici u Čileu nemaju istu pozornost kao oni u Hong Kongu? Zašto potpredsjednik SAD-a Mike Pence prekjučer optužuje Kinu da guši „prava i slobodu“ prosvjednika u Hong Kongu, koje je usput podržao riječima: „S vama smo i vi ste naša inspiracija“, a pritom ne iznosi te optužbe protiv Čilea, niti istim entuzijazmom ohrabruje prosvjednike u Santiagu?

Poraz Miltona Friedmana

Razlog leži u ključnoj razlici između dvaju prosvjeda – onoj ideološkoj. Studenti u Hong Kongu, formirani u liberalnom „kapitalizmu centra“, ustaju protiv onoga što vide kao partijski totalitarizam – protiv (kineskih) komunista. A studenti u Čileu, formirani u liberalnom „kapitalizmu periferije“, ustaju protiv onoga što vide kao tržišni totalitarizam – protiv (čileanskih) kapitalista.

Valja znati da je baš Čile domovina onoga što zovemo „neoliberalni kapitalizam“. Još krajem 70-ih Čile je odabran kao eksperimentalni poligon za ekonomske ideje američkog neoliberalnog gurua Miltona Friedmana, koje su čileanskom društvu – kao i svakom koje živi po ovom ekonomskom modelu – donijele goleme nejednakosti. To je i pravi uzrok pobune.

U Čileu je trebalo proći 40 godina neoliberalizma da bi jedan od njegovih glavnih zagovornika, sadašnji predsjednik države Sebastián Piñera, tek ovih dana izgovorio povijesne riječi, nakon što se suočio s bijesom mladih ljudi:

Istina je da su se problemi nagomilali kroz više desetljeća i da razne vlasti nisu prepoznale magnitudu problema. Shvaćam to i ispričavam se zbog nedostatka vizije“, poručio je čileanski predsjednik, konzervativni milijarder, najavivši da odmah uvodi najnužnije mjere kojima se anulira neoliberalna šteta – od jamčenja minimalne plaće, preko povećanja mirovine do većih poreza za bogate i stabilizacije cijena struje.

Ta pokajnička poruka ujedno objašnjava zašto Mike Pence iz Washingtona vidi prosvjede u dalekom Hong Kongu, a ne vidi one u mnogo bližem Santiagu. Pokajanje nije opcija u Bijeloj kući.

Kaptol imitira Beograd

ZAŠTO CRKVA I KLERIKALNE OBITELJSKE UDRUGE ŠUTE O ZADARSKOM SILOVANJU MALOLJETNICE

Silovanje zadarske maloljetnice, odnosno prvotno puštanje osumnjičenika da se brane sa slobode, komentirali su svi u državi, osim onih od kojih bi se to možda i najprije očekivalo – Katoličke crkve te klerikalnih udruga i inicijativa tipa „U ime obitelji“ ili „Hod za život“.

U svim važnijim medijima o ovom potresnom slučaju oglasili su se brojni relevantni društveni akteri: od političkih partija do NGO scene, od pravobraniteljice za ravnopravnost spolova do aktivistica za ženska prava, od pravnika i psihijatara do psihologa i sociologa, od filozofa do književnika.

Čak se i šefica države oglasila, iako bi i za nju i za hrvatsko društvo bilo bolje da nije, budući da je najprije izvalila kako bi „pravosuđe moralo slušati narod“, da bi potom, već tradicionalno, morala reinterpretirati svoju izjavu i tumačiti što je zapravo htjela reći.

Svi su, dakle, kazali koju o slučaju koji je potresao zemlju. No upadljivo su iz tog medijskog zbora izostali baš oni koji se, nominalno i deklarativno, najviše kunu u obiteljske vrijednosti i prava najslabijih. Svi pričaju o tragediji zadarske djevojčice, osim njih.

S jedne strane, ta šutnja može se razumjeti u duhu pragmatizma koji krasi navedene institucije, kako Crkvu, tako i rečene obiteljaške i životnohodajuće pojave. Jer sve te organizacije k’o vrag su se borile i trsile da Istanbulska konvencija o sprečavanju nasilja nad ženama ne bude usvojena u našoj državi, a ovaj mučni slučaj i slijepcima pokazuje, a gluhima vrišti, koliko je taj dokument važan i nužan.

Svejedno, ovdje nitko ne bi smio sebi dopustiti da se izvlači na pragmatizam, jer tema je „do neba vapijuća“. Tko će nad brutalnim nasrtajem na tijelo i dušu jedne mlade djevojke javno i gromoglasno podignuti moralni prst, ako ne institucija koja sebi daje moralno – pače, kanonsko – pravo na tijelo žene i dušu svih građana, dakle Crkva i njeni nevladini sateliti?

‘Svodničko katoličanstvo’

Mogući razlog crkvene šutnje iznio je na portalu Index zadarski filozof i teolog dr. Marko Vučetić, pročelnik Odjela za filozofiju zadarskog Filozofskog fakulteta i nezavisni saborski zastupnik, koji je lani u Saboru imao znameniti istup o Istanbulskoj konvenciji, kada je rekao da taj dokument samo potvrđuje vjekovnu istinu „da su žene povijesno svedene na bića koja smo mi muškarci maltretirali“.

Vučetić smatra da hrvatskom politikom vlada „svodničko katoličanstvo“ – odnosno političari kojima pozivanje na katoličku vjeru služi samo za ostvarenje političkih ciljeva – te da je „jedino iz takvog svodničkog oblika moguće pristupiti ženi kao mesu koje se može istući, silovati i omalovažiti“, dodavši kako smo „taj svodnički odnos ugradili u hrvatsko društvo“ i kako je „vrijeme da mu se suprotstavimo“.

Pritom je kao ključni teološko-politički problem našeg društva locirao pogrešno poimanje vjere u Hrvatskoj.

U hrvatskom poimanju religije hrvatstvo je iznad katoličanstva, Bog služi hrvatstvu. To je kompletna patologija (…) koja proizlazi iz nerazumijevanja religije, čovjeka i politike, rekao je Vučetić, kojeg smo zamolili da nam komentira šutnju Crkve i klerikalnih udruga o ovom slučaju:

Oni bi trebali biti prvi koji će progovoriti o ovakvoj patologiji. Silovanje nikako ne spada u obrasce ponašanja koje propisuje katolički katehizam – kaže nam Vučetić, te iznosi i otkud, po njemu, dolazi to „svodničko katoličanstvo“ koje vlada Hrvatskom:

Radi se o patološkoj fiksaciji na pravoslavlje. Umjesto da promiču univerzalnost katoličanstva, Crkva je pravoslavizirala katoličku vjeru, na način da su stavili hrvatstvo iznad katoličanstva, baš kako i pravoslavne crkve naglašavaju svoju etničku dimenziju – zaključuje naš sugovornik.

Jugoslavija je propala još početkom 70-ih

POVJESNIČARKA BRANKA PRPA O PLUSEVIMA I MINUSIMA KPJ I SKJ, SLOMU NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA I AGONIJI DANAŠNJE SRBIJE

Početkom 70-ih se obračunalo s tri glavne republičke partije – hrvatskom, srpskom i slovenskom. Postajalo je sve gore, da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih. Oni su i srušili SFRJ

Jedna od glavnih tema drugog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice „Korčula after Party“ (KaP), koji se od 20. do 22. rujna održao u Ljetnom kinu Korčula, bila je 100. obljetnica osnivanja Komunističke partije Jugoslavije, odnosno uspjesi, promašaji i nasljeđe te partije.

Uvodno predavanje na temu „Razvoj komunističkih ideja uoči i nakon osnivanja KPJ“ održala je ugledna splitsko-beogradska povjesničarka dr. Branka Prpa, pokazavši da ideja komunizma kod Južnih Slavena nije došla s Oktobarskom revolucijom, nego je itekako postojala još u doba kada Lenjin nije bio ni rođen. Predavanje je počela na neuobičajen način, pokazavši publici najnoviju naslovnicu britanskog lista „Financial Times“, s „vrućim“ naslovom: „Kapitalizam se mora resetirati“.

No razgovor s dr. Prpom nismo započeli ni s bivšom slavom komunizma ni s aktualnom agonijom kapitalizma, već s njezinim odrastanjem u Splitu 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka. Iako već pola stoljeća živi u Beogradu, sjeća se starog Splita do u detalje. Što se kaže: jednom Splićanka, uvijek Splićanka.

Što pamtite iz splitskog djetinjstva?

Išla sam u školu „Vlado Bagat“ na Pojišanu. Pamtim da smo svi imali marende u školi, sva dica – debela feta kruva, onaj američki žuti sir i marmelada. To je rana faza socijalizma, naši roditelji nisu plaćali te marende. To je bilo vrime kad se sve kupovalo refužo – konšerve, paštete… Mitska butiga „Bonačić“, pašte u „Bobisa“. Najbolje krafne u gradu su bile Šarićeve, iza Kazališta. To su bile krafne nad krafnama, nikad više u životu nisam jela ništa slično.

Kako je bilo rasti u tom poslijeratnom siromaštvu?

Mi smo bili sritna dica ranog socijalizma, jer su nas svi volili. Rođeni smo sedam-osam godina nakon rata, nakon sve te smrti, uništavanja, razaranja, i bili smo dica okružena ljubavlju svih, od učitelja do susida. I to je stvorilo recepciju odrastanja u totalnoj ljubavi.

Tada u Splitu nije bilo puno automobila?

U mojoj ulici, Bjankinijevoj, bila je glavna stanica milicije, odakle su vodili zatvorenike u istražni zatvor na Katalinića brigu. I jedino auto šta je prolazilo Bjankinijevom bila je „crna marica“. Mi bi stavili dva kamena na ulicu i igrali nogomet, pa bi milicija rekla: „Ne možete se tu igrat, zgazit će vas auto.“ Pa bi mi pitali: „A koje auto?“ Onda bi milicajac pokaza na „crnu maricu“, sav ponosan: „A šta je ovo?“ To je bio taj čuveni jedini auto u kvartu.

A izvan kvarta?

Postoja je u Zoološkom vrtu lav zvani Sultan. I mi bi čuli njegovu riku s Marjana i rekli: „A, to je Sultan.“ I ta se lavlja rika miješala s njakanjem magaraca u Radunici i zvonima svete Klare, šta bi počinjala zvonit u pet ipo, šest ujutro. U stanici milicije bi nas primali u svečanu salu di je bio TV i gledali bi crtane filmove u sedam uri, jer još nije bilo TV-a po kućama. To je bila narodna milicija, narodna dica i narodna država, i to je sve lipo funkcioniralo.

Zar niste bili goli i bosi?

Uglavnom smo išli bosi ili u one plastične sandale „trike-trake“ iz „Jugoplastike“. Pa bi ti brokva probila sandalu, ali to nismo govorili roditeljima jer bi nas onda vodili na Hitnu po tetanus. To je bilo vrijeme sretnog siromaštva.

Na predavanju ste rekli da ste osnovnu školu u Splitu pohađali po „švedskom modelu“?

Je. Ta država se modernizirala koracima od sedam milja. Radi se o izboru kulturnih paradigmi – SFRJ je imala komisiju koja je istraživala iskustva europskih zemalja o osnovnom školstvu i izabran je taj švedski model. To su zanimljivi izbori koji nisu karakteristični za komuniste – čovjek bi očekivao ruski model, a ne švedski.

Valjda je to bila posljedica raskida KPJ sa Staljinom?

Da, ali to nije značio raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao biti boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom boljševizma i to je bio problem Jugoslavije, jer je Tito bio komunist starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste reformiste. Nažalost, jugoslavenska Partija se nikad nije transformirala iz boljševizma u nešto drugo. Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920-ih kaže u parlamentu: „Jugoslavija će biti demokratska ili je neće biti.“ To je taj problem – Jugoslavija nikad nije bila demokratska.

Je li Kardeljev koncept „pluralizma samoupravnih interesa“ bio nekakav pokušaj izgradnje socijalističke demokracije?

Mora se priznati da su jugoslavenski komunisti smislili par teorijski zanimljivih stvari. Prvo, kategorija društvenog vlasništva, gdje su građani dioničari društvenog vlasništva, a ne država. To danas imate u Norveškoj – bušotine nafte su društveno vlasništvo. U postjugoslavenskim državama je to nezakonito pretvoreno prvo u državno, a onda u privatno vlasništvo. Drugo zanimljivo rješenje je samoupravni model, koji se i danas izučava u teoriji, a ponegdje i u praksi, jer se u kapitalističkim zemljama pokazalo da je participacija radnika u kompanijama dobra za biznis. To su dvije stvari koje su posve originalne u jugoslavenskoj komunističkoj praksi.

U Korčuli ste govorili i o minusima te prakse?

Tu praksu je kompromitirao fenomen „verbalnog delikta“, zbog kojeg si mogao završiti u zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku društvenog stanja. To je minus tog modela koji je zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako kritiziraš, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj modernog društva.

Ipak, na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti uspjeli nadoknaditi zaostatak ovih prostora za svijetom koji se mjerio stoljećima?

– Mi nismo imali renesansu. Godine 1918., na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji imate 8 posto nepismenih, u Srbiji 64 posto, u BiH 86 posto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje. To je ono što je KPJ ostavio u nasljeđe – komunisti su proveli društveni skok za koji su Zapadnoj Europi trebala stoljeća. Bio je to civilizacijski pothvat, izveden u samo par desetljeća. I to je taj paradoks komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne dopušta ideološku kritiku.

Je li problem u tome što je Tito 1971. i 1972. zbog maspoka skinuo sa scene liberalne garniture hrvatskih i srpskih komunista, od Mike Tripala do Koče Popovića?

Kao historičar, smatram da je jugoslavenska država doživjela slom upravo početkom 70-ih, te je ostala petrificirana do kraja. Tada je trebalo napraviti reforme i preći na tržišnu ekonomiju, pogotovo što su jugoslavenska poduzeća već ulazila na strana tržišta i sudjelovala na međunarodnim natječajima. I sve to već imaš, a nećeš priznati da si u tržišnoj ekonomiji, već tvrdiš da si u dirigiranoj ekonomiji tipa SSSR-a. To su užasne nelogičnosti. Ili čuveni „demokratski centralizam“.

Što s njim?

To je politička floskula kojoj smo se smijali kao paradoksu. To je bio pokušaj Komunističke partije da iz jednog centra kontrolira sve. Imali ste Centralni komitet kao neku vrstu Božje volje – oni su govorili o svemu, od privrede do kulture, i davali smjernice za republičke Centralne komitete, a imate federaliziranu državu. I to je trajalo sve do Ustava iz 1974., koji je konačno napravio redistribuciju političke i ekonomske moći, odnosno povećao moć republika.

Vaša studentska generacija je bila dosta politična?

– Sve to je moja baby-boom generacija počela krajem 60-ih problematizirati, a pritom smo bili vrlo obrazovani, jer se ta jugoslavenska država pobrinula da budemo obrazovani, od stipendija do studentskih domova. Bila je to velika investicija države u mlade ljude, koja se događala od početka 60-ih sve do kraja Jugoslavije. I naravno da je ta obrazovana generacija počela propitivati tu našu stvarnost, ne ljevicu, nego političku praksu koja je bila u nekim stvarima anakrona.

Kažete da je klica sloma SFRJ začeta još početkom 70-ih?

Tada se obračunalo s tri glavne republičke partije – hrvatskom, srpskom i slovenskom, te su došli konzervativni nasljednici. Postajalo je sve gore i gore, da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih generacija. Oni su i srušili SFRJ. Jugoslavija nije srušena u Bartolomejskoj noći, nego od državnog i partijskog vrha, što je povijesni presedan. Držim da se Tito morao ranije povući s vlasti. Iako je bio političar jedinstvenog kalibra, i teško je vjerovati da će ovi prostori ikada više dati takvog političara, mislim da je predugo ostao na vlasti.

– Vratimo se na vaše korčulansko predavanje. Zašto ste ga započeli pokazivanjem naslovnice „Financial Timesa“, s tim velikim naslovom „Kapitalizam se mora resetirati“?

Zato što se teško uopće moglo očekivati da netko tako javno i manifestno objavi da je kapitalizam u tako velikoj krizi. „Financial Times“ nije Piketty, pa mogu povremeno objaviti tako nešto, ali da ovako manifestno objave kako je kapitalizam došao u ćorsokak, to je zaista bilo teško vjerovati. Ideološka rigidnost kapitalističkog sistema je dovela do sloma kapitalizma na isti način kako je komunizam doživio slom.

No kapitalizam se i prije pokazao puno žilaviji i sposobniji za promjene i prilagodbe nego što su to komunisti mislili?

Više očito nije. Neoliberalni model mu je oduzeo tu sposobnost. Kapitalizam nikad nije bio suroviji nego danas i nikad razlike nisu bile veće u povijesti, da 47 ili 48 najbogatijih ljudi ima koliko i polovina čovječanstva. To se u povijesti ljudskog roda nikad nije dogodilo, niti u jednoj civilizaciji. To su već metafizičke brojke.

– Rekli ste na predavanju da nas je neoliberalizam vratio u 19. vijek?

Da, u doba kraljice Viktorije, a stanje je gore nego u romanima Charlesa Dickensa, koji je opisivao stvarnost zbog koje je nastao komunizam. Kao da gledamo pad Rimskog Carstva. Ne možete u 21. stoljeću ponavljati matricu iz 19. stoljeća, i to je suštinski ugrozilo kapitalizam. Oni su zaboravili da je kapitalizam bio najmoćniji kad je stvorio socijalnu državu. Prvi ustav socijalne države je onaj Weimarski iz 1919., i oni su zaboravili zašto je to napravljeno.

– Zašto?

Iz straha od socijalizma. To je bio jedini način da spriječe komunističke revolucije i oni su to zaboravili. Pauperizirali su radničku klasu. Ako 50.000 radnika General Motorsa idu u štrajk, znači da si od njih napravio proletere. Ukinuo si radničko zakonodavstvo i stvorio golemo nezadovoljstvo. Usvojen je koncept liberalne države, a radnike si uveo u egzistencijalnu strepnju, jer mogu završiti na ulici. Uništio si balans kapitala i rada iz 20. vijeka, dakle srednju klasu, koja je sada proleterizirana. Neoliberalizam je proizveo 90 posto proletera i vrlo mali broj ekstremno bogatih. To je neodrživo i zato je „Financial Times“ objavio tu naslovnicu.

– Da se vratimo na ove prostore. Na predavanju ste rekli da je ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa Bosna i Hercegovina?

I to već 150 godina. Jugoslavija je 1918. i stvorena jer se nije moglo riješiti pitanje Bosne. Nikola Pašić 1924. traži amputaciju BiH, da Hrvatska i Slovenija odu, pa mu savjetnici kažu: „Ne može, bit će puno krvi.“ I Pašić odustaje i zove Stjepana Radića za ministra prosvjete. I u ovom ratu se ključno razgraničenje između Hrvata i Srba vršilo na prostoru BiH, ovog puta na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela.

Spomenuli ste da su mnogi srpski seljaci glasali za Stjepana Radića i njegov HSS?

Naravno. Radić se borio za bolji položaj seljaka, a Srbija je bila i više seljačka zemlja od Hrvatske. Radić je prvi u Hrvatskoj izveo seljake na političku scenu i to je njegov apsolutni doprinos hrvatskoj politici. Tada još nije bila razvijena radnička klasa, preko 80 posto populacije činili su seljaci, pa je jasno da su oni bili ključni društveni stratum. Zato su srpski seljaci glasali za Radića. Mnogi su glasali za Pašićeve radikale, ali mnogi i za Radića, nije im smetalo što je Hrvat.

Kako tumačite novo pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije?

Nekompetentne vlasti trebaju neprijatelja. Na tom principu ćeš izazvati solidarnost građana s tobom koji si reprezent njihove volje. Znači, razvijaš paranoidnu svijest da si ugrožen i od „pete kolone“, dakle od svojih građana – pogotovo ako su druge vjere ili nacije – i od „vanjskih neprijatelja“, a to su pripadnici drugih naroda, susjedi. Nacionalna retorika je vođenje svoje države i naroda na slijepi kolosijek, gdje se od silnog patriotizma ne stigneš baviti stvarnim problemima građana, jer si zauzet fiktivnom ugrozom. Taj stereotip vrijeđa inteligenciju, ali funkcionira i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Antivladine demonstracije u Srbiji, koje su se održavale svakog vikenda, nešto su utihnule?

One su počele kao protest građana protiv jednog čovjeka, Aleksandra Vučića, jer je stvorio stanje nepodnošljivo za Srbiju. Nakon par mjeseci građanima su se pridružile političke partije, ali je nejasno koji im je cilj. Ne može rušenje Vučića biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje Srbije. Sad su one odlučile bojkotirati izbore. A zašto onda postoje? Kažu: „On je uzurpirao sve medije.“ To je točno, ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti nitko neće pokloniti.

Na predavanju ste Srbiju nazvali „zemljom diletanata i korupcije“?

U Srbiji se živi od danas do sutra, jer je nestao projekt budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije. Političke elite Srbije ne samo da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulirati. Na razini političke pameti to je postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i poprilično depresivna. Ljudi se onda sjete vremena kad su imali projekt budućnosti, koji je gradila ljevica, i otuda ono što zovu jugonostalgijom.

Ali ustvrdili smo da Jugoslavija nikad nije bila demokratska država?

Jugoslavija je bila vrlo komplicirana zemlja. Danas se i u teoriji razmatra jugoslavenski model kao jedan od najvećih eksperimenata u organizaciji države u svjetskim razmjerima. Ona je u sebi imala toliki disparitet – različite religije, konfesije, različiti stupanj razvijenosti… U 73 godine postojanja jugoslavenska država se bavila rješavanjem tih disbalansa. Cijela država, pogotovo ona stvorena nakon 1945., počivala je na ideji tolerancije, i to ne suživota, nego zajedničkog života. I pokazalo se da je to moguće.

– Kako se pokazalo da je moguće, ako se raspala u krvi?

Onog časa kad je nestalo tolerancije, kad je ona izbačena iz političkog govora i kad se ušlo u ekskluzivističke koncepcije, to je bio kraj te države. Jugoslavija je prije svega bila kulturni projekt. Ako gledate ljude koji su danas mlađi od 30 godina, ono što njih povezuje s Jugoslavijom je kulturna veza, izgrađena preko muzike, knjiga, preko jezika. Ta ideja duboke povezanosti ovog prostora više ne postoji u politici, ali postoji u kulturi. I to će se nastaviti i u budućnosti, usprkos neopisivoj političkoj propagandi i proizvodnji mržnje i u Hrvatskoj i u Srbiji, koja samo što nije dovela do novog rata.