Slobodna Dalmacija – 9. rujna, 2017
Vicko Krstulović u memoarima piše da je san o Jugoslaviji kao modernoj komunističkoj državi umro onog dana 1943. kad je poginuo Lola, jer je on trebao naslijediti Tita, relaksirati dogmatičnost Jugoslavije i od nje napraviti moderniju državu nego što je ispala
Zagrebački poteštat Milan Bandić pokušava nemoguće – amortizirati društvenu štetu koju je počinio micanjem Titovog imena s javne površine, o čemu su zgranuto izvijestili svjetski mediji. U očajničkom pokušaju kompenzacije, prvi čovjek metropole najavio je da će u Zagreb vratiti obilježja Ivi Loli Ribaru i sedmorici sekretara SKOJ-a.
Ne ulazeći dalje u Bandićeve motive, valja notirati nešto o tom imenu koje je iznenada uskrslo u javnom govoru: Ivo Lola Ribar.
Svi koji su odrasli u socijalizmu znaju tko je bio taj čovjek. Ali njegova imena već 30 godina nema u javnom sjećanju, pa mlađe generacije nemaju pojma o njegovu životu i značaju. Čak se i Bandić osramotio izlanuvši da su tog 27. studenog 1943. na vojnom aerodromu u Glamočkom polju Lolu ubili četnici, valjda držeći da bi četnička žrtva lakše prošla nacionalistički filtar javnosti.
Lola je, zapravo, poginuo u avionu koji nije uspio uzletjeti za Kairo, jer ga je njemački avion, došavši iz pravca Banja Luke, izmitraljirao baš kad je trebao poletjeti. Nisu ga ubili četnici, nego Nijemci.
Ivo Lola Ribar (1916.-1943.), rođen u Zagrebu, po nacionalnosti Hrvat, bio je jedan od najvažnijih jugoslavenskih komunista, kao sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) i najmlađi član Politbiroa Centralnog komiteta KPJ (Komunistička partija Jugoslavije), a u ratu je, sve do pogibije, bio najmlađi član Titovog Vrhovnog štaba.
Iz ‘zlatne mladeži’ u komuniste
Diplomirani pravnik i nesvršeni filozof, briljantan govornik i pobjednik međunarodnih studentskih natjecanja u oratorstvu, fizički izuzetno markantan, Ivo Lola Ribar je – za razliku od Tita – potjecao iz najvišeg sloja društva: njegov otac dr. Ivan Ribar bio je ugledni građanski političar, čak i predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, što je mladom Loli omogućilo školovanje u Švicarskoj i privilegirani klasni položaj.
Pa ipak, ovaj pripadnik “zlatne mladeži” odao se marksizmu-lenjinizmu i odlučio život posvetiti borbi za besklasno društvo, postavši “komunistički princ” jugoslavenske ljevice.
Bizarnost Bandićeve kompenzacije Tita Lolom ogleda se i u faktu da je upravo Lola bio Titov ljubimac. Postoje ozbiljne projekcije da je baš Lola trebao naslijediti Tita na čelu Jugoslavije, jednog dana kad maršal umre, i da je to bio upravo Titov izbor.
Vicko Krstulović, vođa antifašističkog otpora u Dalmaciji, u memoarima piše da je san o Jugoslaviji kao modernoj komunističkoj državi umro onog dana 1943. kad je poginuo Lola, baš zato što je on trebao naslijediti Tita, relaksirati dogmatičnost Jugoslavije i od nje napraviti puno moderniju državu nego što je ispala.
Krstulović je bio jedan od posljednjih ljudi koji su Lolu vidjeli živog. Bilo je to u rano jutro tog 27. studenoga 1943., u Livnu, nekih sat vremena prije Loline pogibije. Lola se taman spremao kamionom otići u Glamoč, odakle je trebao poletjeti za Kairo.
“Kad smo se ujutro sreli, Lola je bio vrlo neraspoložen”, piše Krstulović. “Nikad ga nisam vidio takvog. Zato sam ga odmah pitao: ‘Druže Lola, molim te šta ti je, da li te nešto boli, jer nekako mi izgledaš neraspoložen.’ On kaže: ‘Nije druže Vicko, ne boli me ništa, nego sam neraspoložen, a sam ne znam zašto.'”
Krstulović potom piše da se nikako nije mogao osloboditi utiska što ga je Lola tog zadnjeg jutra ostavio na njega.
“Naročito me se dojmilo i nije mi odlazilo iz misli njegovo neraspoloženje i tuga koja mu je izbijala iz očiju. Uto smo se pozdravili, stiskao sam ga u zagrljaj, i onda su krenuli kamionima za Glamoč.”
‘Otišao naš najpametniji čovjek’
Dva sata kasnije Vicko Krstulović je doznao da avion iz Glamoča nikad nije poletio za Kairo, te da je Ivo Lola mrtav.
“Skamenio sam se. Gubitak Lole je za nas najteži udarac, najbolniji gubitak. Koji se ne može nadoknaditi. Lola je bio naša budućnost, otišao je najpametniji čovjek iz naših redova”, zaključuje Krstulović.
Po Titovom naređenju, tijelo Ive Lole Ribara preneseno je u Jajce, gdje se dva dana kasnije, 29. studenog 1943., održalo historijsko Drugo zasjedanje AVNOJ-a na kojem je proglašena nova jugoslavenska država, narodna republika bez kralja i bez velikosrpske vlasti. Lola je sahranjen odmah poslije proglašenja nove Jugoslavije.
Predsjednik predsjedništva AVNOJ-a bio je upravo Lolin otac, dr. Ivan Ribar, koji je neposredno uoči zasjedanja od Tita doznao da su mu poginula oba sina, i 27-godišnji Lola i dvije godine mlađi Jurica. Novu Jugoslaviju tako je službeno proglasio čovjek koji je upravo doživio antičku tragediju, a prvi mrtvac koji je u toj novoj državi sahranjen bio je njegov stariji sin – Ivo Lola Ribar. Prvi kolektivni ritual nove Jugoslavije bio je Lolin sprovod.
Drugim riječima, sve što simbolizira Tito, simbolizira i Ivo Lola Ribar. Osim Bleiburga i Golog otoka, jer Lole tada već nije bilo.
Ako postoji “jugoslavenski Che Guevara“, onda je to Ivo Lola Ribar, s tim da nema – ili nije stigao iskazati – onu Cheovu pobjedničku okrutnost prema poraženima. U realnosti, Bandić jednog Tita zamjenjuje drugim.