Slobodna Dalmacija 11. kolovoza, 2016

Američki embargo onemogućio je kubanske komuniste da ostvare puni potencijal svoje revolucionarne utopije, ali El Comandante je ipak uspio stvoriti zemlju najobrazovanijih ljudi na svijetu, čiji su glavni izvozni proizvod – vrhunski liječnici

U subotu 13. kolovoza Fidel Castro napunit će 90 godina. Komunistički revolucionar i biblijski retoričar, intelektualac i autokrat (za neke i diktator), tvorac prve socijalističke države na zapadnoj hemisferi, Castro je Kubom vladao punih 49 godina, da bi ga 2008., nakon što je obolio, na funkciji zamijenio mlađi brat Raúl.

El Comandante je rođen 1926. u mjestu Mayari na istoku Kube, u provinciji Oriente, kao izdanak bogate španjolske aristokracije: otac mu je bio vlasnik velike plantaže šećerne trske. Privilegiran rođenjem, već na toj plantaži dječak Fidel je uvidio u kakvim bijednim uvjetima žive eksploatirani slojevi tada kapitalističke Kube: u tom dječjem uvidu leži temeljna klica kasnije pobune, zahvaljujući kojoj će taj bogati aristokrat povesti revoluciju u ime prezrenih na svijetu.

Godinama se školovao kod jezuita u Santiagu i Havani. Neki tvrde da je baš u tim katoličkim učilištima izbrusio govornički talent, koji mu je kasnije omogućio da drži čuvene višesatne govore: njegov govor u UN-u iz rujna 1960. godine, koji je trajao četiri sata i 29 minuta, još uvijek je najdulji govor ikada održan u hramu svjetske politike. A na kongresima Komunističke partije Kube znao je govoriti i mnogo dulje.

Iako je prvih desetljeća znao progoniti religiju, o liku & djelu Isusa Krista uvijek se izražavao biranim riječima. Kad su ga nakon trijumfalnog ulaska u Havanu 1959. strani novinari pitali kako je moguće da jedan jezuitski đak stane na čelo komunističke revolucije, i kad su ga iskali da objasni vezu između komunizma i Krista, Castro je odgovorio: “Nikad nisam vidio proturječnosti između ideja koje sam podržavao i ideja tog simbola, izuzetne pojave.” Inače, Božić je na Kubi danas državni praznik.

Prgavi doktor znanosti

U 18. godini proglašen je najvećim atletom među kubanskim srednjoškolcima. Svijest da je fizički najjači Kubanac svoje generacije morala je odigrati važnu ulogu u formiranju karaktera budućeg pobjednika. U latinoameričkoj macho-kulturi to je bio adut koji je doprinio njegovom autoritetu među kubanskom gerilom.

Godine 1950. doktorira pravo na Sveučilištu u Havani, a na izborima 1952. planira se kandidirati za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu. No tadašnji je kubanski diktator, general Fulgencio Batista, u državnom udaru zbacio vladu i otkazao izbore, s čime se prgavi doktor pravnih znanosti nije mogao pomiriti.

U borbu za vlast Castro najprije kreće pravnim putem: ulaže tužbu sudu protiv Batiste zbog kršenja ustava, ali sud odbacuje tužbu. Stoga se El Comandante okreće drugim metodama: 26. srpnja 1953., skupa s grupom istomišljenika, oružano napada vojarnu Moncada u Santiagu. Biva uhvaćen i osuđen na 15 godina zatvora.

Na suđenju se branio sâm: u znamenitom četverosatnom govoru u sudnici drsko je odbacio sve optužbe, uz završne riječi: “Povijest će me odriješiti.” Upravo pod tim naslovom (“History Will Absolve Me”) taj je govor publiciran i danas predstavlja važno štivo za sve koji proučavaju umijeće retorike.

Dvije godine kasnije, u svibnju 1955., diktator Batista čini grešku koja će ga stajati vlasti: proglašava amnestiju i pušta Castra na slobodu, a ovaj odlazi u Meksiko i tamo formira novu revolucionarnu grupu. U meksičkom egzilu upoznaje mladog argentinskog liječnika Ernesta Che Guevaru, koji je na svojim ranijim motorističkim putovanjima po Južnoj Americi stekao isti klasni uvid o kapitalizmu kakav je Castro stekao na očevoj plantaži. Che i Castro se zbližavaju: nastaje revolucionarna osovina koja će promijeniti Latinsku Ameriku.

Već u prosincu 1956. Castro se brodom “Granma” ilegalno vraća na Kubu, te se iskrcava na obali rodne provincije Oriente: na “Granmi” su 82 gerilca koji su naumili srušiti Batistu. Već u prvih nekoliko dana pogiba ili nestaje čak 70 gerilaca: ostaje tek 12 revolucionarnih apostola i čini se da je sve izgubljeno.

CIA ga učinila marksistom

Ostalo je povijest. Zahvaljujući masovnoj podršci naroda i širokoj mreži jataka, nakon dvije godine gerilskih borbi Castrove trupe 1. siječnja 1959. ulaze u Havanu, a Batista nekoliko sati ranije avionom zauvijek bježi s Kube. Revolucionarni štab Castro smješta u netom otvoreni hotel “Hilton”, koji ubrzo mijenja ime u “Habana Libre”, čime El Comandante simbolički raskršćava s kapitalizmom.

Dotad je njegova politička agenda bila koktel antiimperijalizma i kubanskog nacionalizma, ali (za razliku od brata Raúla i najbližeg suradnika Che Guevare) još ne iskazuje komunistička uvjerenja. Do toga će doći tek dvije godine kasnije, nakon što CIA organizira neuspješnu invaziju kubanskih emigranata na Zaljev svinja: tada se El Comandante okreće SSSR-u i njegova teorijska agenda postaje marksizam-lenjinizam, što današnju Kubu čini posljednjom zemljom tzv. realnog socijalizma u svijetu.

Dugotrajni i povijesno nezapamćeni američki embargo onemogućio je kubanske komuniste da ostvare puni potencijal svoje revolucionarne utopije, ali El Comandante je i u takvim uvjetima uspio stvoriti zemlju najobrazovanijih ljudi na svijetu, čiji su glavni izvozni proizvod – vrhunski liječnici. Kuba za obrazovanje izdvaja i do 14 posto (oskudnog) BDP-a, što je svjetski rekord, a dvije trećine Kubanaca ima neku vrstu više naobrazbe. Usprkos siromaštvu, zdravstvo i školstvo na Kubi su besplatni za sve građane.

Na optužbe i kritike zbog progona disidenata i političkih zatvorenika – što je Raúl u svom mandatu znatno ublažio – El Comandante je uvijek odgovarao jednako: “U zemlji koja živi pod opsadom svako otpadništvo predstavlja izdaju.”

Jedan od njegovih biografa, španjolski novinar i publicist Ignacio Ramonet, opisuje Castra kao čovjeka “bez intimnog prijatelja i intelektualnog partnera na njegovoj razini.” Vele da je jedini čovjek koji je mogao probiti tu Castrovu samoću – i jedini kojeg je El Comandante znao poslušati – bio pokojni kolumbijski nobelovac Gabriel García Márquez, koji je zapisao da je Castro “najbolje što se Latinskoj Americi dogodilo u 20. vijeku”.

Zadnji put El Comandante se u javnosti ukazao u travnju ove godine, kad je na kongresu Komunističke partije Kube najavio svoj fizički odlazak: “Uskoro ću imati 90 godina. Uskoro ću biti kao i svi drugi. Vrijeme će doći po sve nas, no ideje kubanskih komunista će ostati kao dokaz na planetu da, ako se na njima radi sa zanosom i dostojanstvom, one mogu proizvesti materijalna i kulturna dobra koja ljudi trebaju, a mi moramo nastaviti borbu za te ideale bez prekida.”