Slobodna Dalmacija – 6. listopada, 2018

SARAJEVSKI POLITOLOG NERZUK ĆURAK O PREDIZBORNOJ KAMPANJI U BiH I MOGUĆIM IZBORNIM ISHODIMA

Većina stranaka misli da će dobiti glasove šaljući poruke zasnovane na nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu. Volio bih da građani rezoniraju ovako: Zar ću dati glas onima koji u meni bude najniže strasti? Znači, promjena paradigme, jer već 30 godina pobjeđuju ljudi kao Dodik

Jedan od glavnih gostiju na nedavnom korčulanskom „Forumu za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“ – koji su organizirale stranka Nova ljevica i Udruga antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule – bio je ugledni sarajevski politolog dr. Nerzuk Ćurak, koji je u korčulanskom ljetnom kinu održao zapaženo izlaganje na temu „Ljevica u političkom prostoru ekstremnih ideologija“, te sudjelovao na tribini pod naslovom „Kamo ide moderna Europa?“.

Boravak dr. Ćurka u Dalmaciji iskoristili smo za razgovor o trenutno „najvrućoj“ temi vezanoj za Bosnu i Hercegovinu – sutrašnjim općim izborima, osmima po redu od stjecanja državne nezavisnosti. Na dosadašnjih sedam izbora pobjeđivale su nacionalne stranke.

– Posljednji put smo za Slobodnu Dalmaciju razgovarali 2014. u Sarajevu, za vrijeme poznate „pobune naroda“, dok su oko nas gorjele zgrade vladinih i federalnih institucija. Tada ste rekli da svjedočimo „Igrama gladi“. Je li bilo koristi od tih prosvjeda, ikakvog pozitivnog pomaka u društvenom životu BiH?

– Recimo da su neki džepovi otpora narasli, da je ta pobuna proizvela jednu vrstu interesa mlađih ljudi da artikuliraju svoje nezadovoljstvo kroz nevladine organizacije, debate i slično, ali sve je to ostalo u autsajderskoj zoni i nije dobilo političku legitimaciju. Nijedna politička stranka nije to uzela u svoju političku legitimaciju. Štoviše, bilo je pokušaja da se oduzme legitimitet narodnoj buni, te se fingiralo kao da su to zapravo zahtjevi te i te političke stranke koja navodno zastupa narod.

Najpozitivnija strana tog bunta jest da je do bunta uopće i došlo, da su se u takvoj državi kao što je Bosna i Hercegovina ljudi pobunili zbog kruha, a ne zbog nacionalnih odnosa. Veći je interes i nada da bi protesti mogli nešto učiniti u političkom smislu bio prisutan kod međunarodne zajednice. Čak i u istraživačkom smislu – više je to zaintrigiralo strane istraživače, nego domaće. Uglavnom, nikakav nemir nije unesen u nacionalističke agende.

– Tada se činilo da su sve tri nacionalističke elite u BiH prilično uplašene?

– I bile su. Elite su se prepale i samo su čekale da to prođe, da trgovi budu napušteni i da se stvari vrate u kolotečinu, odnosno u proizvodnju etnonacionalističkih konflikata.

– Kako ocjenjujete kampanju za sutrašnje izbore u BiH?

– Kampanja je bila prljava, trajala je skoro dva mjeseca. To je predugo, mislim da bi to trebalo skratiti, jer se ovako razmašu ti nacionalizmi. Ovu kampanju obilježavaju figure neprijatelja, gdje su apstraktna pitanja dominirala pred egzistencijalnim, budući da važna pitanja definira desnica. Ipak, nisu sve stranke pristale da im se kampanja temelji na proizvodnji mržnje i hvaljenju svog etnosa.

– Koje biste stranke tu izdvojili?

– Moram pohvaliti SDP, njihov slogan je „Zemlja za sve nas“. Ponudili su program u deset točaka, s naglaskom na egalitarizaciji zdravstva i školstva. I Naša stranka ima uljuđenu kampanju, baziranu na liberalnim načelima i socijalnom programu. Osobno bih bio sretan kad bi se te dvije stranke našle u pobjedničkoj koaliciji. No treba reći da je Naša stranka jaka samo u Sarajevu te donekle u Tuzli i Mostaru. Što se tiče nacionalnih stranaka, one su u Bosni i Hercegovini uvijek nacionalističke. U BiH nacionalna stranka ne može biti benigno nacionalistička, već uvijek brutalno.

– Američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack nedavno je ocijenila da BiH političari kampanju vode „šireći laži“ te „sijući strah i mržnju“. Kao predvodnike tog trenda navela je SDS, Dodikov SNSD i SDA, čak i Komšićevu Demokratsku frontu?

– Ambasadorica SAD-a se više puta javljala da detektira probleme BiH društva, koji se nekako uvijek koncentriraju u točki korupcije. Vlada SAD-a mi se čini kao važan korektiv političkog života u BiH. Ne smijemo zaboraviti da je BiH drukčija od ostalih zemalja: međunarodna zajednica je kod nas važan faktor.

– Demokratskoj fronti ambasadorica je spočitnula agresivnu retoriku prema Hrvatima. S obzirom da se Komšića ne doživljava kao nacionalista, otkud on u tom kazanu?

– Demokratska fronta je ušla u predizbornu koaliciju s malom stankom Građanski savez, koja ima radikalni izričaj, iako se zalaže za građansku državu u kojoj bi vrijedilo pravilo „jedan čovjek – jedan glas“, i to se kod dobrog dijela Hrvata doživljava kao vrlo agresivan jezik. Naša stranka želi to isto, ali se ne doživljava kao neprijateljska prema Hrvatima. Dapače, njihov kandidat za člana Predsjedništva BiH je Hrvat Boris Falatar.

– Kakav izborni ishod predviđate? Što čeka Bosnu i Hercegovinu?

– Veliki broj građana još uvijek strahuje da ako Dodik i Čović uđu u Predsjedništvo BiH, da je to početak institucionalnog destruiranja BiH i pokušaja da BiH nestane, a to se ne može isključiti. Hoće li hrvatski član Predsjedništva biti Komšić ili Čović, ovisi o tome hoće li građani percipirati važnijim socijalno ili etničko pitanje. Za Čovića će, bojim se, glasati i oni koji inače to ne bi uradili da nema ovako žestoke retorike Komšićeve koalicije.

Volio bih da jednog dana BiH sliči na druge države i da ima snažan građanski identitet. S ovim etničkim politikama i inzistiranjem HDZ-a da baš HDZ mora dati hrvatskog člana Predsjedništva, proizlazi da bi Bosna i Hercegovina bila zbroj tri etnonacionalne volje, a onda nam izbori i ne trebaju. Ne znam jesu li ljudi čitali Daytonski sporazum – tamo piše da Predsjedništvo BiH čine Bošnjak, Hrvat i Srbin, ali nigdje ne piše da npr. Hrvat mora doći iz one političke stranke koja sebe smatra glavnim arbitrom hrvatskog pitanja u BiH.

– HDZ se buni da hrvatskog člana Predsjedništva svojim glasovima biraju Bošnjaci. Bi li se taj „libanonski princip“ mogao proširiti na sva tri naroda, pa da se član svakog naroda bira glasovima druga dva naroda? Smisao je da bi tada svaki narod predstavljali umjereni političari koji ne izazivaju zazor u druga dva naroda.

– Ne znam gdje da krenemo, u plemensku konsocijaciju? Mislim da je to regresija u odnosu na Jugoslaviju. Nije Bosna nikog napala, nego je to bio rat protiv Bosne. Sva ova pitanja proizveo je rat. Mislim da bi takav aranžman „ala Libanon“ unio u Bosnu i Hercegovinu nešto što je Bosni i Hercegovini strano. S druge strane, ne vjerujem da bi radikaliziranje građanskog koncepta, nauštrb etničkom, bilo rješenje. Rješenje može biti samo integracija građanskog i nacionalnog koncepta.

– No daleko smo od takvog rješenja. Čini se da ni ovi izbori neće ništa promijeniti?

– Naglašavam: predizborna kampanja je zasnovana na jednoj vrsti bjesomučnog ponižavanja građana od strane političkih partija, od nacionalističke interpretacije povijesti nadalje. Većina stranaka misli da će dobiti glasove ako šalju poruke zasnovane na nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu. Volio bih da građani rezoniraju ovako: Pa zar ću ja dati glas onima koji u meni bude najniže strasti? Zašto ne bih glasao za stranke koje šalju poruke mira i tolerancije? Znači, promjena paradigme, jer već 30 godina pobjeđuju ljudi poput Dodika.

– Je li nacionalizam najveći problem BiH?

– Najveći problem BiH su naši susjedi – Hrvatska i Srbija. Nacionalističke vlasti u Hrvatskoj i Srbiji naslijedile su etnonacionalistički agresivni ton prema BiH iz svoje povijesti. Došlo je do takve regresije da u jednoj Hrvatskoj – gdje ste nakon rata mogli čuti odgovornu retoriku prema BiH – danas podržavaju samo jednu struju u BiH politici, gubeći iz vida BiH kao cjelinu. Tome su doprinijele nove figure u HDZ-u i tužan sam zbog toga, kao i zbog činjenice da je hrvatski SDP potpuno izgubio socijaldemokratsko razumijevanje BiH, pa sada služi kao rezervni HDZ.

HDZ traži da stavimo trake na rukave, pa da se zna za koga će tko glasati. Bojim se da HDZ nimalo ne emancipira hrvatski narod u BiH, već ga vodi prema statusu manjine. Konstitutivnost je dostignuti stupanj građanstva i prijelazni period k razvoju autohtonog građanstva, ali to mogu realizirati samo ozbiljne političke stranke koje inzistiraju na miru i toleranciji, a ne na nadgornjavanju.

– Kakav je bošnjački nacionalizam u BiH? Pošto je najmlađi od trojice braće, o njemu najmanje znamo.

– Bošnjački nacionalizam ima jednu specifičnu karakteristiku, a to je da njegovi politički i kulturni kreatori taj svoj nacionalizam ne vide. Ono što drugi percipiraju kao bošnjački nacionalizam, njegovi akteri to ne vide kao nacionalizam. U nekim krugovima postoji ideja da se BiH razvija kao nacionalna država bošnjačkog naroda, čak i bez obzira bi li to bilo na cijelom teritoriju BiH ili samo na jednom dijelu, što bi vodilo palestinizaciji BiH. A i HDZ vodi k tome, i bilo bi dobro kad bi se u Zagrebu to razumjelo.

Bošnjački nacionalizam je još uvijek pretežno reaktivan, nema neki razvijeni nacionalistički program. Taj nacionalizam postoji, ali mislim da je okrutno ako se svako zalaganje za BiH koje ne prati etnonacionalistički narativ odmah proglašava bošnjačkim nacionalizmom. Sve što nije unutar jednog etnonacionalističkog programa, a govori o građanskoj Bosni, proglašava se bošnjačkim nacionalizmom.

– Kako bi izgledala ta građanska Bosna?

– Sve nacionalne stranke žele svoje narode u BiH konstituirati kao plemenske zajednice. Trebale bi nam ozbiljne debate između akademika Bošnjaka, Hrvata i Srba, da pričamo o tome kakav je krimen konstituirati političku zajednicu koja bi se emancipirala od plemenskih zajednica. BiH ima jedan dostignuti stupanj političkog i društvenog razvoja u okviru SFRJ, pa bi otuda trebalo razvijati dalje, na način da etnički princip ne blokira državu. Pa mi zbog toga ne gradimo infrastrukturu. Druge zemlje to grade, a mi i kada dobijemo sredstva, ne možemo se dogovoriti. Ta etnonacionalna paradigma je blokirala razvoj BiH.

– Nogometna reprezentacija BiH bilježi pobjede pod novim trenerom Robertom Prosinečkim, a u timu igraju ljudi svih bosanskih nacionalnosti. Može li ta nadarena multietnička družina ojačati zajednički duh Bosne i Hercegovine?

– Meni je to neka vrsta nategnutog simboličnog bosanstva. Da mi u političkom polju imamo bolje rezultate, onda bi i reprezentacija bila kompaktnija.

– Mislio sam na mladu generaciju. Mogu li bosanski dječaci raznih nacionalnosti kroz praćenje te reprezentacije zavoljeti Bosnu kao cjelinu?

– BiH je identična svojim razlikama. Toliko je masakrirana, ponižena, izudarana, toliko je ljudi ubijeno, ali ni u najtežim uvjetima BiH nije nestala. Postoji neki unutrašnji logos koji sprečava njenu dezintegraciju, usprkos podvojenim obrazovnim sustavima. I ta djeca vremenom dobivaju interes da upoznaju toga drugoga. Pokušaj razvaljivanja BiH nije uspio i mladima postaje dosadno unutar svoje vlastite ambijentalnosti, i oni izražavaju želju da upoznaju vršnjake drugih etnija. A to bi trebalo ući u obrazovne programe i ekskurzije, a ne da budu ideje pojedinih dobrih nastavnika. To je poruka barbarima koji žele razbiti BiH: ono čime želite razvaliti Bosnu i Hercegovinu, baš to će postati faktor njene integracije!

OKVIR: Haaški sud nije pomogao

– Je li Haaški sud štogod oslabio tu etnonacionalnu paradigmu na kojoj počiva današnja BiH? Konkretno, mislim na nedavne presude Karadžiću, Mladiću i herceg-bosanskoj šestorci?

– Ništa se nije promijenilo. Kultura sjećanja u postdaytonskoj BiH je kultura poricanja. I nacionalističke elite žele da se baš na toj kulturi poricanja gradi legitimitet, umjesto da se ograde od tih zločinačkih politika i da svoj nacionalni interes grade na temelju priznanja tih politika kao zločinačkih. Ako svoju politiku zasnivate na političkom nasljeđu Darija Kordića i Praljka, odnosno Mladića i Karadžića, kako ćete graditi BiH kad je to prst u oko?

Evo, Republiku Srpsku nitko ne dira, ali oni stalno projiciraju spin da su ugroženi – Dodik godinama vlada na tome. Kako da se Republika Srpska razvija kao dio BiH koji će biti uvažavan u cijeloj BiH, ako se zasniva na negaciji onoga što je počinjeno i što je cijeli svijet osudio? Zamislite da se haaško priznanje Biljane Plavšić nalazi u udžbenicima u Republici Srpskoj! Ali djeca u Republici Srpskoj to ne znaju.

Kako da Hrvati imaju povjerenja u BiH ako bošnjačke elite ne priznaju zločine nad Hrvatima u Grabovici, Uzdolu i drugim mjestima? Istinska kultura sjećanja, a ne poricanja, bila bi najbolja osnova za gradnju političke zajednice u BiH, a to radikalno izostaje.