Autori su utvrdili da razlozi migracija nisu samo ekonomski, već i ‘ne-ekonomski’, pri čemu ističu ‘korupciju u ekonomiji’ u matičnim zemljama. Prema tome, emigranti ne bježe samo u potrazi za poslom; oni također bježe od ‘rodijačkog kapitalizma’

Slobodna Dalmacija – 5.lipnja, 2018

Iseljavanje iz Hrvatske nakon ulaska u EU raste gotovo geometrijskom progresijom, pri čemu su stvarne brojke skoro trostruko veće od službenih. Najviše se iseljava iz onih dijelova Hrvatske koji bilježe najveću nezaposlenost, s iznimkom Dalmacije, a najomiljenija iseljenička destinacija je Njemačka.

To su neki od najvažnijih nalaza nedavno predstavljenog rada „Dinamika i odrednice migracije: slučaj Hrvatske i iskustvo novih članica EU“, autora Ivane Draženović, Marine Kunovac i Dominika Pripužića iz Direkcije za ekonomske analize Hrvatske narodne banke, koji su istražili magnitudu iseljavanja iz novih u stare članice EU od 2000. godine naovamo. U istraživanju je razmatrano svih 11 novih članica EU iz Istočne Europe: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija i Hrvatska.

Autori rada naglašavaju veliki disbalans između službenih i realnih podataka o iseljavanju iz Hrvatske. Tako je prema službenim podacima iz Hrvatske u stare članice EU od 2013. do 2016. otišlo oko 60 tisuća ljudi (2013. oko pet tisuća, 2014. oko deset tisuća, 2015. već 20 tisuća, a 2016. punih 25 tisuća građana), a ukupno se iz Hrvatske u tom razdoblju iselilo oko 100 tisuća građana, računajući i destinacije izvan EU.

Međutim, autori su kombinacijom različitih izvora došli do podatka da ih je u stvarnosti u istom razdoblju otišlo gotovo trostruko više: oko 230.000 u stare članice EU (2013. preko 30 tisuća, 2014. preko 50 tisuća, a 2015. i 2016. po više od 70 tisuća ljudi), plus još 40.000 u druge zemlje. To je ukupno oko 270.000 iseljenih ljudi u četiri promatrane godine. Gotovo kao Split, Zadar i Šibenik zajedno.

Razlika između službenih i realnih podataka nastala je zato što većina emigranata ode a da se prethodno ne odjavi kod službenih organa Republike Hrvatske. Stoga su autori posegnuli za službenim statistikama stranih zemalja, starih članica EU, u koje hrvatski (i drugi istočnoeuropski) građani useljavaju. I taj uzorak također broji 11 zemalja: Austrija, Belgija, Danska, Finska, Njemačka, Irska, Italija, Luxembourg, Nizozemska, Švedska i Velika Britanija.

Bijeg u Isusovim godinama

Ovdje treba naglasiti da publikacija ne donosi podatke za 2017. godinu, kada je iseljavanje bilo još masovnije: prema procjenama Hrvatskog zavoda za statistiku (HZZ), lani je iz Hrvatske otišlo oko 80.000 ljudi, što bi značilo da je u proteklih pet godina našu zemlju ukupno napustilo 350.000 građana. Gotovo kao pola Zagreba.

Ekonomski tim HNB-a spominje i istraživanje pod naslovom „Nepovratna emigracija: prva procjena“ koje je na svom blogu nedavno objavio naš ekonomist Velimir Šonje, koji na temelju podataka o upisu djece u osnovnu školu zaključuje da je u razdoblju od 2009. do 2016. Hrvatsku napustilo oko 50.000 obitelji s djecom, što daje brojku od oko 200.000 emigranata, ne računajući individualne odlaske onih bez djece.

Ove Šonjine procjene indirektno su potvrđene nalazima ekonomista HNB-a da među emigrantima iz Hrvatske raste broj djece do 15 godina, kao i da se dobni prosjek emigranata sve više spušta. „Naše procjene pokazuju da je prosječna dob emigranata u razdoblju od 2001. do 2013. iznosila 41,5 godina, ali je naglo pala tijekom iduće tri godine, te je 2016. dosegla 33,6 godina“, navode autori publikacije.

Podaci ukazuju da smo sve do 2008. imali pozitivnu migracijsku bilancu (više se ljudi useljavalo u Hrvatsku, nego iz nje iseljavalo), vjerojatno mahom zahvaljujući useljenicima iz BiH. Egzodus iz Hrvatske je započeo 2009. godine, nakon što je buknula kriza, ali razmjeri iseljavanja postali su drastični od 2014., kada su za hrvatske građane otvorene EU granice.

Između ostaloga, autori zaključuju da je obujam iseljavanja iz Hrvatske nakon ulaska Hrvatske u EU sličan onome koji je nakon njihova ulaska u EU 2007. godine pogodio Bugarsku i Rumunjsku, zemlje „koje su iskusile relativno najsnažnije odljeve građana“.

MN / Polagana smrt Slavonije

Štoviše, iz podataka koje su autori izložili vidljivo je ne samo da je bijeg iz Hrvatske počeo 2009., nego i da je useljavanje u Hrvatsku praktično prestalo 2010. godine, što je i logično i očito međusobno povezano: zašto bi itko useljavao u zemlju iz koje je počelo iseljavanje?

Pritom je evidentno da u najvećem dijelu Hrvatske postoji snažna korelacija između stope nezaposlenosti i stope iseljavanja. Situacija je najteža u slavonskim županijama (najveća stopa nezaposlenosti, najveća stopa iseljavanja), a najbolja u Istri, Međimurju i Gradu Zagrebu (najmanja nezaposlenost, najmanje iseljavanja). Iznimka su dalmatinske županije, a osobito Splitsko-dalmatinska, gdje je niska stopa iseljavanja u neskladu s visokom stopom nezaposlenosti.

Razlog vjerojatno leži u turizmu, koji očito kompenzira nedostatak posla. Recimo, vidi se da Požeško-slavonska županija ima manju stopu nezaposlenosti od S-D županije, a čak tri puta veću stopu iseljavanja! Ovu tezu o „spasonosnoj varijabli turizma“ potvrđuju i podaci za tri preostale dalmatinske županije, gdje je iseljavanje također manje nego što bi se očekivalo s obzirom na razmjere nezaposlenosti.

Drugim riječima, dade se zaključiti kako u dalmatinskim županijama postoji određeni postotak ljudi koji se vode kao nezaposleni, a da realno ne traže posao jer imaju primanja od turizma. S druge strane, prognoze za Slavoniju su sumorne, jer tamo nema nikakve „spasonosne varijable“ koja bi spriječila da se visoka stopa nezaposlenosti ne prelije u visoku stopu iseljavanja.

Rastu Dublin i Beč

Što se tiče iseljeničkih destinacija, hrvatskim emigrantima prvi izbor je Njemačka (71% svih iseljavanja), druga je Austrija (8%), treća Irska (7%). Njemačka je općenito najpoželjnija destinacija za istočnoeuropske emigrante: svima je među prva tri izbora, a prvi je izbor ne samo Hrvatima, već i Mađarima, Poljacima i Slovencima (ovi potonji podjednako iseljavaju i u Austriju). Litvanci najviše iseljavaju u Britaniju, Estonci u obližnju Finsku, a Rumunji u Španjolsku. Česi i Slovaci, pak, najradije useljavaju jedni kod drugih, kao prava slavenska braća.

Uočava se i jedan pomalo frapantan podatak vezan za iseljavanje iz Slovenije: treća najpoželjnija destinacija slovenskim emigrantima je – Hrvatska?! Možemo, međutim, pretpostaviti da se u slučaju Slovenije općenito radi o malim brojkama iseljavanja, vjerojatno najmanjim od svih navedenih istočnoeuropskih država.

Ovdje treba naglasiti kako je postotak naših emigranata koji iseljavaju u Irsku značajno porastao tokom 2017. i 2018. godine, što će vjerojatno pokazati buduće statistike. Također se može očekivati da će porasti postotak iseljavanja u Austriju nakon što Beč ukine prijelazne odredbe za hrvatske radnike.

Nadalje, autori su ustanovili da razlozi migracija hrvatskih i drugih istočnoeuropskih iseljenika nisu samo ekonomski (bijeg u zemlje s višim BDP-om, većom ponudom na tržištu rada i boljim plaćama), već i „ne-ekonomski“, pri čemu ističu „korupciju u ekonomiji“ u matičnim zemljama. Drugim riječima, emigranti iz Istočne u Zapadnu Europu ne bježe samo u potrazi za poslom i boljim životom; oni također bježe od korupcije, odnosno od „rodijačkog kapitalizma“.

Pojedini stručnjaci tvrde da je to zapravo jedno te isto, odnosno da prvo (bolji život) proizlazi iz nedostatka drugog (korupcija). Ta će informacija vjerojatno jednog dana stići i u ove krajeve.