Bernardić se plaši taknuti Crkvu

Slobodna Dalmacija – 12. travnja, 2018

PROFESOR NIKOLA VISKOVIĆ GOVORI O RODNOJ IDEOLOGIJI, LJEVICI, RUSIJI I KATALONIJI

Spolnost kao čista biologija postoji samo kod životinja. Kod čovjeka se to dvojstvo komplicira, jer civilizacija i kultura sve što je prirodno razmrse. Najugledniji seksolozi tvrde da postoje ne dvije spolne orijentacije, nego šest-sedam

Professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković nedavno je proslavio 80. rođendan. To je bio povod da s ovim istaknutim pravnim teoretičarem, ključnom figurom hrvatske kritičke ljevice i jednim od bioetičkih pionira ovih prostora razmotrimo neke od „vrućih“ domaćih i svjetskih tema.

– Kako komentirate sukobe oko Istanbulske konvencije i rodne ideologije koja se tu tobože promiče?

– Jasno je da nikom nije jasno o čemu se tu radi. Veličanstveni sporovi oko Istanbulske konvencije su sasvim lažan problem, nastao iz neznanja ili nekih prikrivenih potreba. To je dosad najpotpunije formulirani pravni akt o sprečavanju nasilja nad ženama; pojedino spominjanje roda, odnosno rodne uvjetovanosti u aktu ima značenje sinonima spolnosti i ne ukazuje ni na kakvu posebnu ideologiju, već se tiče samo zaštite žena od diskriminacijskih uloga koje im pridaje muški poredak. Ali ako bismo napravili anketu među protivnicima Konvencije, ispostavilo bi se da nitko ne zna što je to rodna ideologija – jer zaista te ideologije uopće nema onako kako bi netko htio zamisliti. Dakle, lažni problem.

– A koji su to skriveni motivi koje spominjete?

– Vidim tri razloga skrivenih namjera. Prvo, konzervativcima smeta svako radikalnije poboljšanje položaja žene u društvu. A ova Konvencija upravo tome ide. Ovaj razlog objašnjava otpor Crkve, jer po njima žena mora stajati kući, biti dobra i rađati – previše se tu govori o ženama, pa će se povampiriti.

Druga skrivena namjera je što Konvencija obavezuje državu da pomogne udrugama za zaštitu žena. A te udruge su mahom lijevo orijentirane i konzervativcima smeta njihovo financiranje, što uključuje naročito hrvatsku Crkvu. Taj razlog je njima neugodno priznati, jer očito nema veze s rodnom ideologijom.

Treći razlog je da se konzervativci ovim putem bore protiv liberala Plenkovića. Tu mislim na Brkića, Stiera i druge radikale na desnici.

– Postoji li rodna ideologija, iako je nema u Istanbulskoj konvenciji?

– Muški i ženski spol kao čiste pojave jesu biološko-animalna stvar. Spolnost kao čista biologija postoji samo kod životinja. Kod čovjeka se to dvojstvo komplicira i postaje nejasno, jer civilizacija i kultura sve što je prirodno razmrse. Najugledniji seksolozi svijeta tvrde da postoje ne dvije spolne orijentacije, nego šest-sedam. U dvije čišće živi većina stanovništva, a možda oko deset posto populacije živi u ovim drugim, mješovitim orijentacijama: muški i ženski homoseksualci, biseksualci, transseksualci… Upravo ovi zadnji najviše smetaju onim konzervativcima koji misle. Oni se boje da će se to provući kroz Istanbulsku konvenciju.

– Zašto im smetaju transseksualci?

– To su muškarci koji se osjećaju kao žene i obrnuto. Njih u Parizu, Londonu i New Yorku ima na desetke tisuća, a u Hrvatskoj ih nema više od dvadeset. Tu se radi o organskim komponentama, odnosno o hormonskoj ravnoteži koja žene čini ženama, a muškarce muškarcima. Zato se tim osobama po njihovoj želji daju hormonske kure – pa muški dobiju sise, a žene dublji glas i dlakavost – koje su npr. u Francuskoj financirane od države, preko socijalnog osiguranja. Zadnji korak je operacija promjene spola, kojih bude nekoliko i jako su bolne, pa sad zamislite kroz što sve ti ljudi prolaze.

Konvenciji se ne može imputirati da pogoduje homoseksualcima, jer oni svoje zakone već imaju. Ostaju samo transseksualci i zato se rade ovi vicevi o WC-ima. Takva žena ide u ženski WC ne iz voajerstva, već zato što se osjeća ženom. A konzervativci se toga plaše. Zamislite to sitničarenje.

– Da pređemo na ljevicu. Kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj?

– Nemamo političko vodstvo ni program. Imamo negativnu selekciju kadrova koji su onda nesposobni rađati nove ideje i programe sukladno svom vremenu. Tapkaju u temama za HDZ-om. Prva tema ljevice mora biti socijala, odnosno sve vrste ugroženosti: nezaposleni radnici, izgradnja škola, zaštita žena… Dakle, zaštita slabih: tražiti minimalnu satnicu, štititi penzionere. SDP se pomirio s neoliberalnim konceptom kao da je to neminovnost. I sad čekaju da to prođe. Ne može proći na taj način. Nešto oni socijalno galame, ali nedovoljno.

Druga tema je ekologija: zaštita prirode i gradova, regulacija i čuvanje vode. To su najvažnije teme svijeta, uključujući i klimatske promjene. Mi smo još u fazi skupljanja smeća, a ne odvajanja, dok Beč i skandinavske države većinu električne energije dobijaju iz otpada. S ekologijom dobijamo i „zelenu ekonomiju“.

Tu je i pitanje LNG terminala, gdje SDP treba podržati Vjerana Piršića i druge ekološke aktiviste. Otpad, vode, terminal – to su problemi koje bi Bernardić trebao postaviti. I Pelješki most. To je simpatična ideja, ali za taj novac se može kupiti iks novih brodova za naše otoke, uključujući i Pelješac. Ideju mosta ostavimo za bolja vremena.

– Koje bi još teme SDP morao promovirati?

– Antiklerikalizam. SDP se mora javljati na svaku izjavu biskupa. Ne može se dopustiti da biskupi daju političke, stranačke i nacionalističke izjave na tragu Poljske, a bez reakcije SDP-a. Drugo, revidirati Vatikanske ugovore. Francuska ne daje ni pare Crkvi, ni za obnovu crkava ni za plaće svećenika, nego žive od milodara. To su oni riješili još u Francuskoj revoluciji i svaka vlada, čak i konzervativna, to poštuje. Ne moramo slijediti potpuno Francusku, ali barem dopola. Crkva mora dijeliti ovaj teški ekonomski trenutak s građanima. A Bernardić se plaši taknuti Crkvu. On nema zube ni za ekologiju ni za antiklerikalizam.

– Ima li još lijevih tema?

– Antimilitarizam. U Hrvatskoj je narastao militaristički duh, prije svega u našem podaničkom odnosu prema NATO-u, što ima veze s Kolindom. NATO odluči da moramo u Afganistan i baltičke zemlje i mi idemo, a zašto? To se ogleda i u kupnji oružja. Bernardić za ove vojne avione kaže da su „stare kante“. To je šminkersko kontriranje. Znači, SDP ne osporava avione, nego hoće bolje, skuplje avione.

Kao što je dobro imati Pelješki most, dobro je imati i mlazne avione, ali u ovakvoj krizi zaduživati se za toliko milijardi, to je nonsens. Taj novac valja prebaciti u sustav jaslica i vrtića, da se roditelje rastereti i omogući im se da nešto zarade, tako da ne idu u Irsku. Kao što bih novac za Pelješki most pretvorio u brodove, tako bih i novac za avione pretvorio u vrtiće i jaslice. Za demografiju treba uložiti pare.

I svakako bi se SDP morao založiti da Hrvatska primi nekoliko tisuća sirijskih izbjeglica, od pastira, preko građevinskih radnika do liječnika.

– Kakav je zaključak o SDP-u?

– Ne znaju birati teme, nesuvremeni su. A gdje su moralizatorska pitanja protiv skupe države, birokracije i korupcije? Na tome su dobili poene i Živi zid i Most. Sigurno je Živi zid uzeo pet-šest posto glasova SDP-u.

– Vidite li pozitivne stvari lijevo od SDP-a? Mislim na Radničku frontu i Novu ljevicu?

– Vidi ih se jedino u blogovima, ali to je samo za intelektualce. Ne kompenziraju slabosti SDP-a naročito, u navedenim temama nisu značajno bolji od SDP-a. I drugo, nemaju ljude koji bi se politički istaknuli. I pomalo sektaše. Dok se ne ujedine svi na ljevici, neće biti pomaka.

– Kako komentirate zapadno protjerivanje ruskih diplomata, čemu se pridružila i Hrvatska?

– Živi zid je rekao da je protjerivanje Rusa apsolutno neprihvatljivo. A Bernardić to ne može reći. Zašto? Hrvatska se ne usudi prkositi Bruxellesu, pa se svađa sa svim susjedima. To je podaništvo, to je čekanje milodara. Slovenija ne pristaje na englesko posve nedokazano optuživanje Rusije za upotrebu plina koji može proizvesti svaki bolji vojni laboratorij, pa može biti predmet provokacije.

– Kako gledate na problem Katalonije? Držite li da će Njemačka izručiti Madridu katalonskog vođu Carlesa Puigdemonta?

– U toj regiji se polovina stanovništva želi odcijepiti, a polovina ne želi. Držim da svaki narod ima pravo na odcjepljenje, uz dva uvjeta: da su tlačeni i da ih je više od 50 posto. Teško će Katalonci dobiti samostalnost, ali su tlačeni još u doba Franca, kad je katalonski jezik bio zabranjen. Franco je u Kataloniju naseljavao Španjolce, i tih 50 posto koji ne žele samostalnost su ti doseljeni Španjolci.

Sada tamo ima 20-ak političkih zatvorenika, vođa pokreta za nezavisnost. Njima će se suditi zbog „subverzije“, a u Njemačkoj taj delikt ne postoji, već postoji „izdaja“. A to nije isto: „subverzija“ je unutrašnji akt, a „izdaja“ je kolaboracija sa strancima.

– Što mislite o paralelama koje se povlače između Katalonije i Hrvatske, u smislu projekta osamostaljenja?

– Madrid tvrdi da katalonske vođe ne zatvara zbog političkog djelovanja već zbog vrijeđanja Ustava, koji ima odredbu o „nedjeljivosti Španjolske“, a to Ustav SFRJ nije imao, jer je vladao lenjinski princip samoopredjeljenja naroda.

– Slutim da su vaše simpatije na strani Katalonaca?

– U Španjolskoj imamo sukob dva žestoka nacionalizma, kastiljskog i katalonskog. Kastiljski je pandan politike Slobodana Miloševića: integralizam, jedinstvo. Tu se centralizirani nacionalizam tuče protiv decentraliziranog nacionalizma. Simpatiziram Katalonce zbog nedostatka pameti miloševićevskog centralizma Madrida koji ide nožem na prosvjednike, umjesto da pregovara.

17 dana slobode

Slobodna Dalmacija – 4.travnja, 2018

OD 9. DO 25. RUJNA 1943. SPLIT JE BIO NAJVEĆI OSLOBOĐENI GRAD U OKUPIRANOJ EUROPI

Na Prokurativama je 16. rujna održan partizanski javni zbor. Pred 10.000 Splićana govori Ivo Lola Ribar: ‘Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida’

Pad Italije u rujnu 1943. izazvao je euforiju Splićana, koji su već dvije i pol godine stenjali pod Mussolinijevom čizmom. Nakon što je 8. rujna objavljena kapitulacija, građani Splita su iduće večeri na poziv gradskog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) masovno izašli na ulice, a splitski kroničar Vladimir Bego u svom „Dnevniku 1941.-1944“ navodi da ga je „posebno impresioniralo penjanje mladića na talijanske tenkove, te razvijanje crvenih, engleskih i američkih zastava na tenkovima i pored prijetnji talijanskih oficira (…).

Komandant talijanske divizije „Bergamo“, general Emilio Becuzzi, u početku ne želi potpisati predaju. Stoga 10. rujna na pregovore u splitski hotel „Park“ na Bačvicama stiže visokorangirani partizanski tandem: vođa ustanka u Dalmaciji i komandant IV. operativne zone Vicko Krstulović te sekretar SKOJ-a i član CK KPJ i Titovog Vrhovnog štaba Ivo Lola Ribar.

Potom su pregovori uspješno okončani: general Becuzzi 12. rujna potpisuje predaju. Njegovih 14.000 vojnika razoružali su sami građani Splita, i to, piše Bego, „na uglovima, u gostionama i posvuda“. Oko tisuću talijanskih vojnika pristupilo je partizanima, oformivši bataljon „Garibaldi“ koji se do kraja rata borio u sklopu Prve proleterske divizije.

Svi u partizane

Tih dana Splićani masovno odlaze u partizane. Nakon što su 10. rujna Pokrajinski NOO Dalmacije i Štab IV. operativne zone uputili narodu Splita i Dalmacije poziv da se pridruže partizanskoj vojsci, nekoliko tisuća Splićana odmah je krenulo prema Mosoru i Solinu, gdje su bile stacionirane partizanske jedinice.

Iz Splita se uputilo muško i žensko, staro i mlado, zdravo i bolesno – jednom riječju sve. Svatko je nešto nosio, netko pušku-dvije, netko puškomitraljez, netko nekoliko mitraljeskih cijevi (…)“, piše u knjizi „Dalmacija 1943.“ partizanski prvoborac i kroničar NOB-a Drago Gizdić, ističući kako je odaziv Splićana bio toliki da je – nakon što su vraćeni bolesni, stariji i žene s djecom – odmah formirano više novih jedinica:

Tužan je to prizor bio promatrati kako se oni koje smo vraćali kućama teška srca odvajaju od nas. (…) Formirali smo 21 jedinicu-četu od po 120 ljudi i još posebnu četu na njihov zahtjev od 24 poznatija HSS-ovca. Nakon formiranja i smotre jedinice su krenule u raznim pravcima – na borbene položaje i zadatke.“

Dakle, samo tog dana partizanima se priključilo preko 2500 Splićana, a do dolaska Nijemaca u partizanske je redove stupilo oko sedam tisuća naših sugrađana (ukupno je 12.500 Splićana bilo u partizanima, a poginulo ih je više od tisuću i pol, od čega 545 samo na Sutjesci). Usporedbe radi, za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata iz Splita – koji je tada imao 40.000 stanovnika – u ustaše i domobrane otišlo je po 50 građana, dok se četnicima pridružilo 45 Splićana. Na svakog splitskog kolaboracionista dolazilo je 86 partizana.

Gizdić opisuje kako su tih dana „gotovo sva proizvodna poduzeća i zanatske radnje zatvorene jer je većina njihovih radnika i službenika otišla u partizane“, a kroničar Antun Kisić u „Ljetopisu grada Splita 1941-1945“ apstrofira kako je grad zapao u prljavštinu: „Čistoća grada je zapuštena. Od 11. tekućeg mjeseca nije bilo općinskih pometača jer su listom prešli u partizanske borce.“

‘Slobodna’ začas razgrabljena

S obzirom na svakodnevne napade njemačke avijacije i učestale zračne uzbune, gradski NOO određuje poseban režim rada liječnika i ljekarni, a njegov Prehrambeni odjel 16. rujna dijeli ciklostilirane oglase kojima se – kako navodi Kisić – javlja „da će se sutra i prekosutra davati pučanstvu po osobi 15 dkg mesa uz cijenu od 22 lire po kilogramu“.

Istog dana izlazi 28. broj „Slobodne Dalmacije“ – prvi štampan u Splitu – uz cijenu od pet lira. Uvodnik pod naslovom „Sve za front – sve za pobjedu“ potpisuje glavni urednik Šerif Šehović, a najveći dio naslovnice zauzima članak pod naslovom „U Dalmaciji je planuo opći ustanak“. Kako navode Kisić i Gizdić:

Slobodna Dalmacija tiskana je u 16 tisuća primjeraka, a bila je začas razgrabljena. Polovina naklade upućena je izvan Splita, u ostale krajeve Dalmacije.“

Iste večeri u 20 sati na Botićevoj poljani (Prokurative) održan je veliki partizanski javni zbor, na kojem se okupilo preko 10.000 Splićana, a jedan od govornika bio je Ivo Lola Ribar (koji će dva mjeseca potom poginuti na Glamočkom polju): „Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida.“

Tih dana u Split dolazi i najbolji Titov vojskovođa, komandant Prve proleterske divizije Koča Popović, koji će u memoarima zapisati: „Split je tih dana bio najveći slobodan grad na kontinentu! Splitsko radništvo i građanstvo davalo je lekciju rodoljublja, volje, strategije čitavoj Europi (…).“

O oslobođenju Splita doista se pročulo po cijeloj porobljenoj Europi, pa 18. rujna o tome u svom uvodniku pod naslovom „Nagrada za herojstvo“ piše i londonski „Times“: „Vijesti o zauzimanju Splita od strane patriotskih snaga od velikog su značaja. (…) Potvrdilo se opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikad nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda.“

‘Eksplozija svjetlosti’

Istog dana izlazi i 29. broj „Slobodne Dalmacije“, s uvodnim člankom „Uništavajmo petu kolonu“, a naredna dva dana intenzivira se njemačko bombardiranje: Kisić izvještava da su „posebno stradali Poljud, Manuš, Lovret i Spinut“, da je bilo „dosta žrtava među talijanskom vojskom i građanstvom“, te da je svako jutro priličan broj Splićana „selio izvan grada u polje“, misleći da će tamo biti sigurniji.

Većinom je to bila ona čeljad čiji su živci popustili i stalno im je u ušima zujao šum aviona“, notira ovaj kroničar.

Dvadeset prvog rujna izlazi i 30. broj „Slobodne Dalmacije“, s uvodnim člankom „Osvetit ćemo žrtve zračnih razbojnika“, a istog dana navečer u prepunom Kazalištu održava se priredba koju je pripremila partizanska Prosvjetna sekcija. Zbor od 80 pjevača najprije je otpjevao „Lijepu našu“, a nakon niza partizanskih pjesama, recitala Nazorovih stihova i melodija iz Tijardovićevih opereta, priredba je okončana himnom „Hej Slaveni“.

Slobodarska idila trajala je kratko. Svjesna da ne može braniti Split na dulje vrijeme, partizanska komanda naređuje evakuaciju grada: partizani se 25. rujna povlače iz Splita – s njima odlazi i uredništvo i suradnici „Slobodne Dalmacije“ – a sutradan u grad ulazi njemačka SS divizija Prinz Eugen.

Tih 17 dana slobode bilo je značajno za razvoj antifašističkog pokreta, jer su zapljenom talijanskog naoružanja partizani znatno ojačali vatrenu moć, a pridošli Splićani formirali su nove jedinice, kako u predgovoru kapitalne monografije „Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.“ rezimira svjedok događaja, tadašnji ilegalac, a danas 93-godišnji umirovljeni kazališni redatelj Ante Jelaska:

Sedamnaest dana slobode izmučenog grada. Dok je neiskusna splitska mladost zajedno s pridošlim jedinicama NOV-a na Klisu zadržavala Nijemce, a sami građani razoružavali talijansku vojsku, atmosferu beskrajne radosti i nade Enzo Bettiza u svom ‘Egzilu’ opisuje kao eksploziju svjetlosti. Oduševljenje raste i cijela Dalmacija diže se na ustanak. Raste oslobodilačka vojna sila, s oduzetim talijanskim oružjem opremaju se četiri brigade novih boraca, osniva se Osmi korpus i odlučno se kreće u završnu fazu rata.“

Bitka za središnjicu HDZ-a

Slobodna Dalmacija – 23. ožujka, 2018

TKO I ZAŠTO PREKO ISTANBULSKE KONVENCIJE RUŠI PREMIJERA PLENKOVIĆA

Saga o Istanbulskoj konvenciji ulazi u moguću završnicu prije nego što je razjašnjena temeljna politička nedoumica: kako to da se unutarstranačka pobuna u HDZ-u dogodila zbog jednog rutinskog međunarodnog dokumenta koji rješava problem nasilja nad ženama, a nije se dogodila zbog ikojeg od krupnih društvenih problema koji devastiraju ovu zemlju, a povezani su s HDZ-om?

Sukob između premijera Andreja Plenkovića i rigidnijeg dijela HDZ-a tinja od prvog dana Plenkovićeve vladavine, ali nikad se nije rasplamsao u ovakav otvoreni „fajt“. Fantastični povodi za kritiku stranačkog šefa samo su promicali pred demokršćanskim članstvom i višim partijskim činovnicima – od biblijskog egzodusa mladih do ozbiljnih najava radikalnog kresanja mirovina – ali ništa od toga nije zaintrigiralo HDZ-ove radikale da podignu glas protiv lošeg i nekompetentnog vođe.

Zaintrigirala ih je tek isfantazirana interpretacija Istanbulske konvencije, koja drevnu razliku između roda i spola proglašava katastrofom za hrvatski narod. Nije katastrofa što mladi odlaze iz zemlje i što će hrvatski penzioneri živjeti kao psi – katastrofa je dokument koji samo usputno potvrđuje odavno postojeće društvene i pravne spoznaje.

Zašto, dakle, borbeni demokršćani nisu reagirali na spomenute ozbiljne društvene probleme i izazove, a jesu reagirali na bezazlenu humanističku depešu iz Carigrada?

– Zato što kod stvarnih problema treba zasukati rukave i uhvatiti se s tim problemima u koštac, što često zahtijeva nepopularne političke poteze – drži sociolog dr. Renato Matić, te dodaje:

– A pošto naši političari nemaju razloga ulaziti u rizik i trošiti svoje nasljedne resurse i benefite koje im kao građani bez dovoljno kritičke svijesti neprestano dajemo, oni će sve stvarne probleme naprosto zaobići. Tako im ostaje tradicionalna svjetonazorska borba koja ih ništa ne košta, a angažira jake emocije i potiče stare ideološke podjele u društvu, što je puno lakše nego rješavati stvarne probleme.

Crkva bez sreće s Hrvatima

Inspekcijom glasanja na predsjedništvu HDZ-a vidljivo je da su se ratifikaciji Istanbulske konvencije usprotivili zamjenik predsjednika stranke, međunarodni tajnik, politički tajnik i stranačka potpredsjednica: dakle, strateški važan dio partije. Kako to tumačiti?

S obzirom da je dio HDZ-ovih zastupnika već najavio kako će glasati protiv Konvencije, a po naputku Crkve, mogli bismo pomisliti da se radi o novoj varijanti starog unutarhrvatskog sukoba (koji traje još od 19. stoljeća) o ulozi Crkve u društvu. Valja podsjetiti da Crkva u zadnjih 150 godina tu baš i nije imala previše sreće, jer su svi hrvatski lideri – od Starčevića i Radića, preko Tita i Tuđmana do Sanadera i Plenkovića – redom bili antiklerikalci.

U tom ključu ova bi se unutarstranačka pobuna u HDZ-u mogla čitati kao pokušaj klerikalne frakcije da napokon uništi sekularnu državu. No dr. Matić smatra da su razlozi pobune puno prozaičniji:

– To je sukob za pozicije moći unutar same stranke, nema tu stvarne ideologije. To nisu ideološki nego interesni sukobi unutar HDZ-a – smatra zagrebački sociolog, koji pojašnjava:

– Iz svih njihovih javnih istupa vidimo da se tradicionalni hrvatski sukob između „lijevih“ i „desnih“ pretvara u unutarcehovski ili unutarstranački sukob. Radi se o zauzimanju pozicija za neke buduće izbore, pa se igra na kartu biračke mašine koja bi trebala slijediti tradicionalne simbole i vrijednosti koje su im poznate, a ne ono čime ih se straši pod pojmom ‘rodne ideologije’.

Magareća navika

Što se tiče spomenute „rodne ideologije“ koju Istanbulska konvencija navodno propagira, naš sugovornik ističe kako društvene znanosti već 150 godina jasno definiraju razliku između roda i spola.

– Ova javna polemika oko Istanbulske konvencije pokazuje da neki ljudi koji upravljaju zemljom ne samo što nisu pročitali Konvenciju, nego ne razumiju ni osnove društvenih znanosti. Moramo se svi zapitati kako nam takvi ljudi uopće mogu voditi društvo – kaže dr. Matić.

Našeg sugovornika zamolili smo da nam komentira najavu šefa SDP-a Davora Bernardića kako njegova stranka neće glasati za ratifikaciju Istanbulske konvencije ako HDZ uz nju priloži tzv. interpretacijsku izjavu kojom bi se utvrdilo da Konvencija ne sadrži rodnu ideologiju i da je u skladu s hrvatskim Ustavom. Dr. Matić smatra kako je vrh SDP-a tako postupio zbog želje da ih se percipira kao odlučnu opozicijsku stranku koja ima jasan progresivni stav.

– Oni su pod strašnim pritiskom raširene teze da su bezlični, da su nestali i sad po svaku cijenu žele na najinfantilnijoj razini učiniti nešto posve nepotrebno. Pa tko bi pri zdravoj pameti rekao: „To nećemo ratificirati“? Na kraju će im se dogoditi da će iz šire europske perspektive upravo njih u SDP-u prepoznati kao zadrte zagovaratelje podređenosti žena – zaključuje zagrebački sociolog.

Kako vidimo, situacija je takva da vrh SDP-a zapravo nastupa protiv progresivnijeg (ili bar manje retrogradnog) dijela vladajuće stranke, a sve kako bi popravio vlastiti politički rejting, što podsjeća na ono slavno ubijanje krave zbog jednog bifteka, ako već ne i na pucanje u samu civilizaciju. Od HDZ-a smo na to magareći navikli, ali zar i ti, crni SDP-ovski sine?

Žene nestale iz fokusa

Slobodna Dalmacija – 20. ožujka 2018

Oni koji ženu smatraju drugotnom koriste teologiju koja je vladala do 20. stoljeća, a koju su i papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil proglasili zastarjelom. Ta teologija ne odgovara zahtjevima vremena – drži teologinja dr. Raffai

Ovih dana na hrvatskoj desnici odvija se zanimljiva društvena igra pod kodnim naslovom „Ratifikacija Istanbulske konvencije“. U toj igri vidimo sve sastojke suvremene hrvatske tragedije: imamo međunarodni dokument čija je intencija zaštita žena od nasilja, imamo usamljenog premijera koji u ime civilizacije pokušava uvjeriti svoje demokršćansko članstvo u važnost njegove ratifikacije, a imamo i široku frontu otpora unutar tog demokršćanskog elementa, koji navodno predstavlja „sol zemlje“.

Rezultat tog otpora je nužno tragičan i neslan: umjesto da se na sva zvona priča o metodama borbe protiv nasilja nad ženama, javna rasprava se prebacila na maloumna pitanja poput onog hoće li bradati muškarci u haljinama ulaziti u muški, ženski ili neki treći zahod. Umjesto rasprave o gorućem društvenom problemu, slušamo infantilne fantazije saborskih zastupnika koji tvore krhku HDZ-ovu koaliciju. Umjesto da brane dignitet i dostojanstvo žene, naši politički muževi brane kršćanski identitet hrvatskog bića, tobože ugrožen Istanbulskom konvencijom.

– Istanbulska konvencija važan je instrument koji nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje određuje kao ključan problem na razini Europe te postavlja temelj za paneuropski pravni okvir za zaštitu od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, predviđajući sveobuhvatne mjere za prevenciju nasilja, zaštitu žrtava te učinkovit kazneni progon počinitelja – pojašnjava nam navodno sporni dokument dr. Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar i članica Radne skupine UN-a o pitanju diskriminacije žena u zakonima i praksi, koja drži kako primjena Istanbulske konvencije može uvelike poboljšati hrvatski pravni okvir za zaštitu od rodno-uvjetovanog nasilja.

– S obzirom na to, ratifikacijom bismo potvrdili, a ne ugrozili, temeljne vrijednosti našeg ustavnog poretka, uključujući poštivanje ljudskih prava i ravnopravnost spolova – ocjenjuje dr. Radačić.

Zakon iz Sanaderova doba

UN-ova stručnjakinja za rodnu ravnopravnost nam tumači da pojam „rod“ Konvencija koristi kako bi ukazala da su pravila ponašanja, karakteristike i uloge koje se pripisuju ženama i muškarcima društveno uvjetovane te različito vrednovane u različitim društvima.

– A s obzirom da je rod društvena kategorija, rodno-uvjetovano nasilje može se mijenjati – kaže dr. Radačić, te napominje:

– Konvencija upravo i poziva na promjenu društvenih obrazaca koji počivaju na ideji inferiornosti žena i ukidanje rodnih stereotipa, a što neke udruge, političari i pojedinci smatraju pogubnim za očuvanje hrvatske tradicije i identiteta. A to zapravo zvuči kao obrana patrijarhalne ‘rodne ideologije’, koja je u suprotnosti s onim kako smo identitet odredili u našem Ustavu – upozorava dr. Radačić, koja dodaje kako je diskriminacija temeljem rodnog identiteta već odavno zabranjena i u hrvatskom zakonodavstvu, primarno putem Zakona o suzbijanju diskriminacije, tako da Konvencija ni po tom pitanju ne donosi novosti.

U spomenutom zakonu, inače donesenom još u Sanaderovo doba, već u prvom članku eksplicitno stoji da je svrha zakona „zaštita od diskriminacije na osnovi rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije“. Notorna znanstvena činjenica da postoji razlika između spola i roda pojašnjena je, između ostaloga, i u aktualnom udžbeniku iz sociologije za 3. razrede hrvatskih srednjih škola.

Iz toga proizlazi da se u aktualnom „sukobu na desnici“ fantom rodne ideologije koristi samo kao izlika za napad na Plenkovića, na što čovjek mora osjetiti određenu vrstu nelagode. Ne zato što se desni radikali i katolički fundamentalisti bore protiv „preliberalnog“ premijera, nego zato što tu borbu vode preko ženskih leđa, koja su u ovom društvu ionako već preopterećena.

Od toliko frontova koje mogu otvoriti protiv raznih slabosti HDZ-ove politike, oni su izabrali upravo jedan od rijetkih segmenata u kojima se ta politika poklapa sa svjetskim civilizacijskim trendovima i boljim demokratskim običajima. Posrijedi je, ukratko, trajni civilizacijski sukob unutar HDZ-a između moderne konzervativne desnice (Sanader, Plenković i manji dio članstva) i „ognjištarske“ desnice. Taj interni demokršćanski sukob traje od osnivanja stranke te umnogome određuje i sudbinu Hrvatske.

Muškarci koji mrze žene

Aktualni rat oko Istanbulske konvencije zanimljiv je i s psihološke strane: tko se i zašto boji te konvencije? Tko se može osjetiti ugrožen pooštrenjem zaštitnih mjera za žene i kaznenih mjera za vinovnike nasilja nad ženama?

Odgovor nije težak: svi oni pojedinci i institucije koji u okviru svog svjetonazora drže da su žene „drugotne“. Pokojni švedski pisac Stieg Larsson bi rekao: „To su muškarci koji mrze žene.“

Naša teologinja i mirovna aktivistkinja dr. Ana Raffai smatra, pak, da ideja o drugotnosti potječe iz zastarjelog shvaćanja žene, budući da, kako kaže, u Bibliji stoji da su i muško i žensko stvoreni kao slobodna bića na sliku Boga.

– Oni koji ženu smatraju drugotnom uzeli su teoriju o rodnoj subordiniranosti, koja izvire još iz učenja Tome Akvinskog, a kojoj se ja protivim. Oni koriste teologiju koja je vladala do 20. stoljeća, a koju su i papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil proglasili zastarjelom. Ta teologija ne odgovara zahtjevima vremena – drži naša sugovornica.

– Poručila bih katolkinjama i katolicima da za njihovo svjedočenje vjere nisu odgovorni ni papa ni biskup, nego oni sami, i da razmisle što u njihovom stvarnom životu znači da se ženu smije gledati kao drugotno biće. I kako će onda dokazati da je Isus došao spasiti svijet? Voljela bih da naši vjernici svjedoče svoju vjeru na način da zaštite žene od nasilja, i to će biti najbolja poruka svim nevjernicima o ljepoti katoličke vjere – zaključuje teologinja dr. Raffai.

TEOLOGINJA I AKTIVISTKINJA LANA BOBIĆ

Katolički identitet je ugrožen nasiljem, a ne zaštitom od nasilja

Sve moje stavove nadilazi duboka bol i duboka zabrinutost za sve žene koje trpe nasilje dok mi raspravljamo – kaže nam teologinja i aktivistkinja za zaštitu žena od nasilja i podršku izbjeglicama Lana Bobić, te nastavlja:

– Pa mi živimo u zemlji u kojoj je broj ubojstava žena od strane sadašnjih ili bivših partnera u stalnom porastu, u kojoj trećina mladih opravdava uporabu nasilja u vezama, podaci su poražavajući. Ova Konvencija rezultat je dugogodišnjeg rada, istraživanja, analiza, studija i nudi nam sveobuhvatni pravni okvir i mehanizme zaštite žena od nasilja. Naše obitelji, društvo, čovjeka pa i naš katolički identitet i domovinu uništava nasilje samo, a ne mehanizmi zaštite žena od nasilja.

U humanističkim i društvenim znanostima rod rabimo kako bismo ukazali na društvene razlike između žena i muškaraca koje su naučene, koje se s vremenom mijenjaju i razlikuju i unutar kultura i između kultura. Što tu ima biti sporno, zar ćemo osporavati činjenicu da se uloge muškaraca i žena razlikuju ovisno o vremenu, prostoru, kulturi, da su promjenjive? Teologinja Regina Amitch Quinn kaže: ‘Opasno je razmišljati uz pomoć kritičkih rodnih kategorija. Ali ne zato što se time produciraju ideologije, nego zato što se ideologije time raskrinkavaju.“

Putin gradi pravoslavni DDR

Slobodna Dalmacija – 12. ožujka 2018

LIK I DJELO VLADIMIRA PUTINA: OD LENJINGRADSKOG ULIČNOG KAUBOJA DO NAJMOĆNIJEG POLITIČARA SVIJETA

U velikoj šahovskoj partiji SAD-a i Rusije, koju vidimo kao novi hladni rat, Vladimir Putin je s crnim figurama odigrao neočekivani potez kojim je – u klasičnoj maniri sovjetske šahovske škole – iznenadio protivničku obranu i ugrozio bijelog kralja. Govor koji je u četvrtak održao zastupnicima Dume – uz demonstraciju zapanjujućeg arsenala novih ruskih oružja – mogao bi se pamtiti kao marker epohe u kojoj unipolarni svijet prerasta u multipolarni.

Putin je u četvrtak pokazao militaristička čudesa viđana samo u crtanim filmovima. Među njima i nuklearne rakete koje vijugaju između zapreka i radarske snopove američkog raketnog štita zaobilaze lakoćom kojom skiper brodi između kornatskih otočića ili Lionel Messi između protivničkih bekova. Dok su zastupnici Dume uzbuđeno pljeskali, na Zapadu je taj trijumf tehničkih znanosti dočekan s konsternacijom. To je prijetnja Americi, zaključili su vodeći zapadni mediji, uočivši da su na Putinovoj simulaciji projektili letjeli prema SAD-u.

I doista: što je kremaljski pjesnik htio reći? Kakva je politička poruka virtualnih nuklearnih raketa koje nimalo prijateljski lete prema Washingtonu? I tko je konačno taj Putin, što on zapravo namjerava i treba li ga se bojati?

Sumnjiva osuda Navaljnog

Lako je uočiti da je „nuklearnu prezentaciju“ Putin upriličio dva tjedna prije predsjedničkih izbora, te da ju je iskoristio u predizborne svrhe, sugerirajući biračkom tijelu da je novi šestogodišnji mandat zaslužio već i time što je pred njihovim očima riješio pitanje nacionalne sigurnosti. No mnogi vele da mu takva akcija nije ni trebala, jer ankete ionako pokazuju njegovu natpolovičnu nadmoć. Glavni potencijalni protivnik, liberalni odvjetnik Aleksej Navaljni, sumnjivom osudom za pronevjeru novca pravno je onemogućen da se kandidira, a drugi kandidati znatno su slabiji od Navaljnog.

Stoga je Putinova poruka vjerojatno prvenstveno bila upućena SAD-u, čiji je predsjednik Donald Trump u nedavnom godišnjem obraćanju naciji označio Rusiju kao „glavnog rivala“ (uz Kinu) koji ugrožava američke interese, ekonomiju i vrijednosti. S druge strane, Moskva tvrdi da SAD svojim raketnim štitom u Istočnoj Europi izravno ugrožava sigurnost Rusije. Oko tog pitanja – koje postaje ključno u novoj trci u naoružanju – postoje dva suprotna narativa.

SAD godinama uvjerava Ruse da je raketni štit namijenjen obrani od mogućeg napada „odmetnutih režima“ poput Irana ili Sjeverne Koreje. No za rusku vojnu doktrinu štit predstavlja zapreku koja treba spriječiti odgovor Crvene armije na američki nuklearni napad, čime se Washingtonu omogućuje da taj napad izvede bez straha od ruskog protunapada.

U tom smislu, smatraju ruski generali, američki štit uperen je isključivo protiv Rusije, te je bilo nužno razviti oružje koje bi neutraliziralo tu potencijalnu blokadu kontranapada. Stoga Moskva ovo novo oružje smatra obrambenim, dok ga Zapad tretira kao napadačku prijetnju.

No čini se da je Putin htio SAD-u i Zapadu poslati poruku koja nije samo vojna, a koja se odnosi na projiciranu ulogu Ruske Federacije u svjetskoj politici. Da bismo bolje razumjeli taj dio poruke, nužno je barem skicirati Putinov sociopsihološki profil i njegovu političku svijest.

Presudna noć u Dresdenu

Brzi pregled ranih godina otkriva da je budući predsjednik Rusije još kao dječak u poratnom Lenjingradu dobio sve bitne lekcije za vođenje hladnog rata. Odrastao u sobi komunalnog stana, koji su mu roditelji dijelili s još dvije obitelji, kao jedino dijete među sedam stanara, Putin je bio okružen pažnjom koja nadmašuje čak i dječje potrebe. Freud je pisao da se takvi muškarci cijeli život osjećaju kao pobjednici, dok neki suvremeni autori drže da takva okolina pogoduje razvoju narcizma i mesijanskog osjećaja da ti pripada čitav svijet.

S druge strane, kad bi izašao iz te komunalne idile, čekala ga je nasilna ulična arena: odrastanje na lenjingradskim ulicama naučilo ga je – kako je svojedobno izjavio – da „borbu treba izbjegavati, ali ako je to nemoguće, moraš udariti prvi“.

Više autora ključnim datumom Putinova života – koji ga je ideološki prelomio – drže 5. kolovoza 1989., kada je u Dresdenu branio sjedište KGB-a od razjarene mase koja je nakon pada Berlinskog zida htjela provaliti u zgradu i uzeti dosjee. Kad je tadašnji major Putin nazvao obližnju kasarnu sovjetske armije i zatražio tenkovsku podršku, bio je odbijen. „Ne činimo ništa bez naredbe iz Moskve. A Moskva šuti“, odgovorio mu je zapovjednik kasarne.

Kažu da je to bila presudna noć: ideologija kojom je bio indoktriniran i godinama joj služio kao tajni agent u inozemstvu, u kritičnom ga je trenutku ostavila na cjedilu. Neki drže da je i ovaj aktualni govor samo Putinov odgovor na tu dresdensku noć: dok sam ja na vlasti, Moskva neće šutjeti.

Više autora navodi da je život u Istočnoj Njemačkoj ostavio dubok trag na Vladimira Putina. Kako je u jednom britanskom dokumentarcu izjavio njegov špijunski kolega iz tih dana Vladimir Usolcjev, Putin je po dolasku na vlast „u Rusiji izgradio političku strukturu u mnogočemu sličnu DDR-ovoj.“ U Dresdenu je, tvrdi Usolcjev, Putin vidio da je DDR ekonomski bogatije i politički slobodnije društvo od SSSR-a.

Oni bez srca i oni bez mozga

Došavši 2000. na vlast, zatekao je rusko društvo poharano Friedmanovim „šok-modelom“ brzog uvođenja kapitalizma, u kojem je prosječni životni vijek u kratkom roku pao za gotovo deset godina. U toj socijalnoj katastrofi morao je Rusima dati viziju sutrašnjice koja bi, osim ekonomije, podigla i narušeno nacionalno samopoštovanje.

Ali Putin nije mislilac, nije intelektualac: nije mogao smisliti novi društveni koncept. No instinktivno je znao da se u projektu homogenizacije ruskog društva, kao preduvjetu stvaranju nove Rusije, nakon sloma socijalizma mora okrenuti nekom „zlatnom dobu“ iz prošlosti. Našao ga je odmah na prvoj okuci iza Lenjina – u pravoslavnom konzervativizmu, stoljetnoj tradiciji carske Rusije.

Kao mislioce koji su ideološki formirali postboljševičkog Putina, autori ističu carističkog filozofa Ivana Iljina i aktualnog Aleksandra Dugina, promotora ideje o euroazijskoj i panpravoslavnoj politici Rusije. Pod takvim mentorstvom Putin gradi neliberalnu državu koja se ekonomski oslanja na zemlje BRICS-a, a duhovno na neformalnu pravoslavnu alijansu. Širom svijeta slavi ga konzervativna desnica, ali i dio ljevice koji u njemu vidi prvog borca protiv američkog imperijalizma.

U tom konzervativnom carstvu istraživački novinari i oporbeni čelnici ginu u atentatima, a pankerice koje u crkvi izvedu protestni performans idu na robiju. No Putin uzastopno dobiva izbore i u anketama već dvadeset godina bilježi popularnost koja nikad ne pada ispod 60 posto, a često skače na 80 posto, čak i pod sankcijama i uz pad standarda. Dijelom i zato što ga je „poljubila“ ekonomija, pa je u 18 godina vlasti uspio prepoloviti siromaštvo i formirati srednju klasu, koja mu to pamti.

Na zapadu se često citira Putinova rečenica: „Tko ne žali za SSSR-om, taj nema srca.“ No nerijetko se ispusti nastavak te rečenice: „…ali tko ga želi obnoviti, taj nema mozga.“ Ono što Putin nesumnjivo želi, i što je htio iskazati „nuklearnom prezentacijom“, otprilike se može sažeti u poruku: Rusija je danas jaka kao nekad SSSR, nema više unipolarnog svijeta i američke hegemonije, dogodila se nova Jalta, pravila igre su promijenjena.

A pošto su s druge strane, što se kaže, također opaki igrači, smrtonosna šahovska partija će se nesumnjivo nastaviti. Sada je na potezu bijeli kralj.

Patrijarhat, patrijarhat über Alles

Koncept rodne jednakosti polako se odomaćuje u vodećim zemljama Zapada: Kanada i Austrija već su tekst svojih nacionalnih himni prilagodile u duhu rodne jednakosti, dok je Švedska crkva zabranila oslovljavanje Boga u muškom rodu

Nakon što su nedavno svećenici Švedske crkve izglasali promjenu teksta mise, odnosno zamjenu rodno određenih s rodno neutralnim riječima, sada se ista lingvistička pojava zamjećuje u Njemačkoj: tamošnja povjerenica za ravnopravnost spolova Kristin Rose-Moehring u nedjelju je službeno zatražila promjenu teksta njemačke himne u duhu rodne ideologije, kao što su to već učinile Kanada i Austrija.

Povjerenica Rose-Moehring uoči Međunarodnog dana žena uputila je pismo saveznom Ministarstvu obitelji u kojem predlaže da se riječ „očevina“ zamijeni s „domovina“, a da se izraz „bratski sa srcem i rukom“ zamijeni sintagmom „hrabro sa srcem i rukom“. Njezina intencija bila je jasna: „očevina“ i “bratski” su riječi koje jednoznačno određuju muški rod (samo muškarci mogu biti očevi i braća), pa ona sugerira da se uvedu rodno neutralni termini, kako bi se u tekstu nacionalne himne mogle prepoznati i njemačka žena, baka i sestra.

Povjereničino pismo u nedjelju je objavio dnevnik „Bild am Sonntag“, a u obrazloženju te ideje Rose-Moehring je navela kako njezin prijedlog „odgovara duhu vremena“, dodavši kako to njemačkom društvu svakako „ne bi škodilo“.

Nervozna kancelarka

Te nedjelje, međutim, konzervativna demokršćanska kancelarka Angela Merkel nervozno je iščekivala ishod glasanja članova Socijaldemokratske partije (SPD) o „velikoj koaliciji“, tako da je na povjereničin izazov reagirala tek u ponedjeljak, kad je već bila sigurna u novi kancelarski mandat. Ukratko: Merkel je odbila povjereničinu ideju.

U ime kancelarke mogu reći da je ona s našom lijepom nacionalnom himnom, takvom kakva jest u tradicionalnom obliku, vrlo zadovoljna“, poručio je glasnogovornik njemačke vlade Steffen Seibert, dodavši kako Merkel ne smatra da bi se na himni nešto trebalo mijenjati.

Slično se odredila i nova glavna tajnica Kršćansko-demokratske unije (CDU) Annegret Kramp-Karrenbauer, a njemačko Ministarstvo obitelji – za koje se očekuje da će ga i u novom mandatu, kao i dosad, voditi SPD – priopćilo je kako se radi o „osobnom stajalištu“ povjerenice za ravnopravnost spolova koji ne žele komentirati.

Drugim riječima, ni u „taboru jakih njemačkih žena“ stvari oko rodne ideologije – u smislu metoda, postupaka i tempa promjena – još nisu precizno razrađene i dogovorene.

Bog nije čovjek

No bez obzira na tu neusklađenost, može se konstatirati da se koncept rodne ideologije polako odomaćuje u najrazvijenijim zemljama Zapada: Kanada i Austrija već su tekst svojih nacionalnih himni prilagodile u duhu rodne jednakosti, dok je Švedska luteranska crkva, kako smo napomenuli na početku teksta, još prije tri mjeseca – na zasjedanju Vrhovnog Sinoda – donijela novi pravilnik kojim se zabranjuje oslovljavanje Boga u muškom rodu (zamjenicom „On“ ili imenicom „Gospodin“), te se umjesto toga uvodi rodno neutralno oslovljavanje vrhovnog autoriteta.

Tako tamošnji luterani na misama, kao uvodnu frazu svetog obreda, od ovosvibanjskog kršćanskog blagdana Duhova – kada odluka Vrhovnog sinoda stupa na snagu – više neće slušati drevni izraz „U ime Oca i Sina i Duha Svetog“, već rodno neutralnu sintagmu „U ime Boga i Svetog Trojstva“.

Prema teologiji, znamo da je Bog iznad rodnih određenja. Bog nije čovjek“, izjavila je tada nadbiskupica Švedske crkve Antje Jackelen, inače doktorica teologije, obznanivši kako se rasprava o upotrebi rodno neutralnog jezika u Švedskoj crkvi „vodi već desetljećima“, te da je konačno sazrelo vrijeme za promjene. Slično je, kako vidimo, ovog vikenda pomislila i njemačka povjerenica za ravnopravnost spolova, ali „frau Angela“ drži da to vrijeme u Njemačkoj još nije sazrelo.

Kako bilo, liberalna Švedska crkva tim je modernizacijskim korakom označila novu epohu borbe protiv patrijarhalnog i maskulinog doživljaja svijeta, koji ovom planetom dominantno vlada već tisućljećima, s posebno utvrđenim uporištima diljem Balkana, gdje se i aktualna Istanbulska konvencija o borbi protiv nasilja nad ženama doživljava kao sotonski pokušaj uvođenja neprirodne ideologije. Tamo gdje je nasilje nad ženama prirodno, svaka humana konvencija je od Sotone.

Pedeset bijelih petokraka čuva jednu crvenu

Slobodna Dalmacija – 30. siiječnja, 2018

To je samo taktičko savezništvo. Time ne legitimiziramo imperijalizam. Naši egzistencijalni razlozi su antikapitalizam i antikolonijalizam’ – tako će ovaj politički savez glavni operativac PKK-a objasniti hrvatskom novinaru Jerku Bakotinu

Turska agresija na sjeverozapadnu sirijsku pokrajinu Afrin, nastanjenu Kurdima koji uživaju američku zaštitu, još jednom je svrnula pažnju na možda i najveći politički paradoks današnjeg Bliskog istoka – tijesnu suradnju SAD-a i sirijskih Kurda. Ovo su ideološki potpuno suprotni entiteti: američki „Ujak Sam“ u kooperaciji s marksističkom ljevicom Rojave.

Poznato je, naime, da kurdski borci u Siriji nastupaju pod zastavama s crvenom petokrakom, službenim simbolom Stranke demokratskog jedinstva (PYD), sirijske podružnice Radničke partije Kurdistana (PKK), političke organizacije koja je 1978. osnovana na principima marksizma-lenjinizma i koja još od 1984. vodi oružani ustanak protiv Turske za neovisnost Kurdistana, zbog čega je i Turska i Amerika i EU i NATO službeno drže „terorističkom organizacijom“.

Također je poznato da svaka američka administracija još od Oktobarske revolucije naovamo dobije ospice čim vidi crvenu zvijezdu petokraku kao politički simbol. Bijela kuća već cijelo stoljeće energično suzbija svako bujanje ideologije marksizma-lenjinizma širom svijeta, bilo trgovačkim embargom (Kuba, Sjeverna Koreja), bilo uklanjanjem demokratski izabranih marksista na čelu države (Čile), bilo vojnom invazijom na komunističke režime (Vijetnam). Ali crvena petokraka u Rojavi opstaje zahvaljujući upravo američkoj zaštiti.

Nemirno grotlo Levanta

U ideološkom smislu, na čitavom Bliskom istoku (neki će reći: i na čitavom svijetu) ne postoji veća razlika u viziji društvenog uređenja od one koja vlada između američke i sirijskokurdistanske administracije. S jedne strane vodeća sila svjetskog kapitalizma, s druge strane najprogresivniji društveni eksperiment našeg doba, zamišljen kao pokušaj alternative kapitalizmu, sa snažnim elementima samoupravljanja.

Pa ipak, crvena petokraka sirijskih Kurda nimalo ne smeta Americi, koja je od mnoštva naroda na Levantu upravo ovu etničku skupinu izabrala za provođenje svojih geopolitičkih interesa na Bliskom istoku. Naravno, vrijedi i obrnuto: za provođenje svojih političkih interesa sirijski su Kurdi, od svih velikih sila, izabrali baš onu čija se ideološka doktrina najviše razlikuje od njihove.

Jasno je i zbog čega je sklopljen ovaj naizgled neprirodni i neprincipijelni politički savez. U vječno nemirnom grotlu Levanta Amerika želi imati pouzdanog saveznika na terenu, kako bi zaustavila iransku ekspanziju. A Kurdi, kao najveći svjetski narod bez države, žele upravo to: svoju državu. A za takav pothvat treba im moćni zaštitnik. I tako se dogodilo da pedeset bijelih petokraka čuva jednu crvenu.

To je samo taktičko savezništvo. Time ne legitimiziramo imperijalizam. Naši egzistencijalni razlozi su antikapitalizam i antikolonijalizam“ – tako će ovaj politički savez glavni financijski operativac PKK-a Riza Altun objasniti nagrađivanom hrvatskom novinaru Jerku Bakotinu, koji se lani uspio probiti u planine Rojave i o tome objavio zapažene reportaže u zagrebačkim Novostima.

Lektira iz zatvora

Doduše, valja reći da je izvorni marksizam-lenjinizam, kojim se prvih desetljeća postojanja rukovodila Radnička partija Kurdistana, u međuvremenu „ublažen“ prihvaćanjem ideologije pokojnog američko-ruskog anarholjevičarskog filozofa Murraya Bookchina (1921.-2006.), osnivača „socijalne ekologije“, koji u svojim knjigama i radovima promovira koncept društva sastavljenog od malih samoupravnih komuna koje njeguju solidarnu ekonomiju i udružuju se na principima direktne demokracije, bez uobičajene vertikalne hijerarhije.

Abdullah Öcalan, povijesni vođa PKK-a koji još od 1999. služi doživotnu kaznu u turskom zatvoru – a čije slike se i danas nalaze širom Rojave – upravo se na robiji upoznao s Bookchinovim djelima, što ga je nagnalo da promijeni dotadašnju marksističku agendu kurdskog pokreta i usmjeri je prema onome što je zagovarao Bookchin. Öcalan je, naime, shvatio da kurdski narod – raspršen u četiri susjedne države, kao što je i sama Rojava sastavljena od tri diskontinuirana kantona (Afrin, Kobane i Jazira) na sjeveru Sirije – i nema drugog izbora doli nekog oblika decentralizirane uprave.

Posljedica toga je specifičan društveni ugovor na kojem je sazdana današnja Rojava (odnedavno „Demokratska Federacija Sjeverne Sirije“), a koji uspostavlja direktnu demokraciju i egalitarno upravljanje resursima putem radničkih zadruga, o čemu odlučuju tzv. narodne skupštine. U političkom smislu, Rojava je neobičan miks socijalizma, libertarijanizma, radikalne ekologije i feminizma. O ovom potonjem svjedoči i tzv. dvojno upravljanje koje se provodi na svim političkim razinama Sirijskog Kurdistana: istu funkciju ravnopravno obnašaju po jedna žena i jedan muškarac.

Formula iz Drugog svjetskog rata

Feministički karakter Rojave potvrđuju i znamenite kurdske ženske milicije, koje su postale svjetski poznate svojom aktivnom borbom protiv terorista Islamske države. Možda je upravo društveni položaj žena i najveća razlika između kurdske samouprave i svih drugih muslimanskih zajednica na Bliskom istoku: u okruženju patrijarhalnih islamskih teokracija i šerijatskog zakona, vojnih diktatura ili – u najboljem slučaju – maskulinih autoritarnih režima, Rojava se izdvaja inzistiranjem na apsolutnoj ravnopravnosti spolova.

Ovakav progresivni društveni koncept, kakav nastoje njegovati sirijski Kurdi, u početku je naišao na oduševljenje zapadne ljevice, pa su tako, recimo, grčki anarhisti nakon pobjede Syrize tražili od njenog lidera i aktualnog grčkog premijera Alexisa Tsiprasa da u svoju agendu inkorporira elemente sistema koji se promovira u Rojavi. Taj je zanos trajao sve dok Rojava nije sklopila pakt s Amerikom, neposredno potaknut potrebom zajedničke borbe protiv fašističke Islamske države. Neki, međutim, upozoravaju da je i u Drugom svjetskom ratu ljevica u borbi protiv fašizma morala nastupiti u privremenom savezu s kapitalističkim silama.

U tom smislu, nakon što je islamofašizam i u Iraku i u Siriji gotovo pobijeđen, tek će se sada vidjeti koliko ovaj „protuprirodni blud“ američkog kapitalizma i kurdskog anarhomarksizma može izdržati međusobne ideološke razlike. A dotad će crvenu petokraku sirijskih Kurda i dalje čuvati Ujak Sam.

 

Na Sutjesci je spašena i Hrvatska

Slobodna Dalmacija – 29. siječnja, 2018

REAKCIJA NA INTERVJU DR. DAVORA MARIJANA O LEGENDARNOJ BITKI NA SUTJESCI

Hitlerov glavni general nakon bitke na Sutjesci izražava duboki vojnički respekt za Titove taktičke poteze, a dr. Marijan 75 godina kasnije proglašava te iste poteze ‘velikim greškama’, koje su plaćene ’tisućama mrtvih partizana’

U Slobodnoj Dalmaciji od 21. siječnja objavljen je razgovor s povjesničarem dr. Davorom Marijanom o bitki na Sutjesci, pod naslovom „Titove kobne greške: Za pokolj Dalmatinaca krivac je ratni vođa“. Već je i taj naslov – logično izveden iz povjesničarevih teza – slutio da ćemo pod krinkom „objektivne analize“ dobiti revizionističko nasilje nad činjenicama i povijesnim faktima. I to se doista i dogodilo.

U uvodu intervjua dr. Marijan tvrdi da bitka na Sutjesci „nema veze s današnjom Hrvatskom“. Stvarnost je, naravno, obrnuta – bitka na Sutjesci je omogućila današnju Hrvatsku. Jer da je završila drukčije, tj. uništenjem partizanske vojske (što je, s obzirom na odnos snaga, bila realna opcija), položaj Hrvata bi nakon 1945. bio neizmjerno teži u odnosu na predratnu kraljevinu, u kojoj nisu imali gotovo nikakva prava.

Da su partizani na Sutjesci uništeni, onda 1945. ne bi bilo stotinu mogućih ratnih ishoda. Ni pedeset. Ni deset. Ni sedam. Ni tri. Ni dva. Bio bi jedan jedini. Jugoslavija bi se vratila na stanje iz 1941.: opet bi bila kraljevina, jer bi Britanci vratili u zemlju kralja Petra (zato su njega i kraljevsku vladu i držali i hranili četiri ratne godine u Londonu), a ovaj bi u vladu postavio svog vjernog četničkog vođu i „ministra vojske u otadžbini“ – Dražu Mihailovića.

Ne treba biti doktor povijesti da bi se zaključilo kako bi Hrvati – noseći hipoteku Jasenovca i inih strahovitih ustaških zločina nad Srbima – prošli u toj četničkoj kraljevini. Bitka na Sutjesci spasila je hrvatski narod od tog ishoda, te mu omogućila da na pobjedničkoj strani povijesti premosti razdoblje do 1991. i stvaranja samostalne države – Republike Hrvatske.

Čuđenje generala Lütersa

Dr. Marijan govori o navodnim Titovim taktičkim greškama koje su tobože krive za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci. Evo, pak, kako je Titovu taktiku na Sutjesci vidio njegov glavni protivnik Rudolf Lüters, komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj. U izvještaju Vrhovnoj komandi Wehrmachta od 20. lipnja 1943., nakon što su partizani probili obruč, Lüters piše:

Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje, neprijateljsko komandovanje bilo je izvanredno gipko i — također i u odbrani — aktivno. (…)“

Dakle, Hitlerov glavnokomandujući general neposredno nakon bitke na Sutjesci izražava duboki vojnički respekt za Titove taktičke poteze, a dr. Marijan 75 godina kasnije proglašava te iste poteze „velikim greškama“, koje su plaćene „tisućama mrtvih partizana“.

Naš povjesničar spominje i partizanske pregovore s Nijemcima iz ožujka 1943., pa tvrdi da se o njima za vrijeme Jugoslavije nije smjelo govoriti. To su bili pregovori za razmjenu zarobljenika, kakvi se vode u svim ratovima, od Trojanskog do Domovinskog, s time da su partizanski pregovarači (Vladimir Velebit, Milovan Đilas i Koča Popović) od Tita dobili ovlasti da od Nijemaca ishode privremeno primirje, koje bi trajalo do kraja pregovora o razmjeni zarobljenika.

Naime, nakon što se jedva izvukao iz fašističkog obruča na Neretvi, Tito je s glavninom snaga i tisućama ranjenika napredovao prema Sandžaku i Crnoj Gori, želeći što prije stići do slobodnog teritorija, kako bi se ranjenici mogli liječiti, a borci odmoriti. Znajući da ga na putu čekaju Talijani i četnici, s kojima je sukob bio neminovan, Tito se taktički želio osigurati da ga za to vrijeme Nijemci ne napadnu s leđa. I to je cijela priča o pregovorima, koja je tobože u SFRJ bila tabu.

Vrlo zanimljiv tabu, s obzirom da je o njemu još 1978. godine – prilikom proslave 35. godišnjice bitke na Neretvi – javno govorio sam Tito, i to u TV-prijenosu, pa ga je mogla čuti cijela Jugoslavija:

Tko nama može danas zamjeriti ako smo činili nešto što je jačalo našu snagu ne prestajući, naravno, da se borimo. Nitko od nas nije ni pomislio da Nijemci više neće ići protiv nas. Jedino smo znali da je i njima potreban predah da bi napravili novi strategijski plan i da ćemo se sigurno ponovo sukobiti. Ja nijednog momenta nisam sumnjao u to da oni neće, čim prije to budu mogli, udariti na nas. Ali, kao što sam maloprije rekao u govoru, sprovodili smo naš strategijski plan da idemo prema Crnoj Gori i Sandžaku (…).“

Tragom Koče Popovića

Ako dr. Marijan nije gledao taj TV-prijenos iz 1978., onda je Titov govor o „prešućivanim pregovorima“ mogao pročitati u 14. tomu njegovih Sabranih djela, koja su izašla 1982. godine. Tu je mogao naći i faksimil Titove depeše Štabu Bosanskog korpusa od 30. ožujka 1943. godine – dakle u jeku tih pregovora – gdje Tito pojašnjava svrhu tog poteza:

Iskoristivši kontakt s Nijemcima za razmjenu zarobljenika, mi smo uspjeli neutralizirati Nijemce od četnika i Talijana. (…) To je privremeno – do dalje naredbe.“

No dr. Marijan ni da zucne o tim Titovim javnim iskazima. On veli da je taj „tabu“ prvi put spomenut u knjizi Miše Lekovića „Martovski pregovori 1943.“, ali i tu prešućuje da je rečena knjiga izašla 1985. godine, dakle u vrijeme Jugoslavije.

Naš povjesničar spominje i knjigu generala Pavla Jakšića iz 1990. godine, u kojoj ovaj proziva Koču Popovića da konačno kaže što zna o tim pregovorima. Neobično je kako dr. Marijan znade za tu Jakšićevu knjigu iz 1990., a previđa čak dvije ranije knjige u kojima je Koča Popović ispričao sve o tim pregovorima, kako u svojim ratnim memoarima „Beleške uz ratovanje“ iz 1988., tako i u knjizi „Razgovori s Kočom“ koju je 1989. objavio beogradski novinar Aleksandar Nenadović.

Štoviše, Nenadoviću je jedan od sugovornika u knjizi bio i glavni partizanski pregovarač iz 1943. godine – Vladimir Velebit.

Zašto onda naš povjesničar plasira neobranjivu tezu da se o tim pregovorima u Jugoslaviji šutjelo? Teško je oteti se dojmu da mu to treba samo kako bi indirektno poručio da su, eto, i partizani kolaborirali s Nijemcima, a ne samo ustaše.

To je klasična taktika revizionizma našeg današnjeg: kad već ne možeš hvaliti ustaše (zbog rasnih zakona i nepojamnih zločina), možeš barem lažno ocrniti partizane, nadajući se da te nitko neće prozreti.

Umjerenost na Balkanu vodi u smrt

PRISJEĆANJE SUSRETA S UBIJENIM LIDEROM KOSOVSKIH SRBA IZ 2007. I 2008. GODINE

Slobodna Dalmacija – 18.siječnja, 2018

Sudbina Olivera Ivanovića podsjeća na sudbinu ubijenog šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, koji je 1. srpnja 1991. stradao od ruke hrvatskih radikala jer je u osvit rata po istočnoj Slavoniji smirivao međuetničke strasti

Tko je ubio Olivera Ivanovića? I zašto? Na prvi pogled, odgovor se nameće sam po sebi: Albanci. Tko bi drugi likvidirao političkog vođu kosovskih Srba? U prilog tome govori i podatak da su ubojice svoj automobil, u etnički i rijekom Ibar podijeljenoj Mitrovici, ostavili i zapalili baš ispred albanskih kuća. No dopustimo i drugi pogled na atentat koji bi mogao destabilizirati Balkan.

Olivera Ivanovića sam upoznao prije desetak godina, kada sam 2007. i 2008. u nekoliko navrata boravio na Kosovu, izvještavajući za Slobodnu Dalmaciju o političkim prilikama i međuetničkoj atmosferi uoči i nakon proglašenja nezavisnosti nekadašnje jugoslavenske pokrajine. Bio mi je jedan od sugovornika.

Ne mogu se sjetiti jesam li ga prvi put sreo u Mitrovici ili u nekom od srpskih sela sjeverno od Ibra, ili pak u nekoj od srpskih enklava južno od Ibra. Jer sretao sam ga u svim tim mjestima: kao politički predstavnik srpskog naroda na Kosovu, uporno je i ustrajno obilazio sve lokacije i mikrolokacije na kojima su živjeli kosovski Srbi.

No zato se bez problema mogu sjetiti po čemu sam ga zapamtio iz mnoštva drugih sugovornika, srpskih i albanskih. Po umjerenosti stavova. Bio je daleko najumjereniji srpski političar na Kosovu, barem iz kruga onih koje sam imao priliku upoznati.

Ako ništa drugo, bio je jedini srpski političar na Kosovu koji je Albance zvao Albancima: za razliku od svih ostalih, nije koristio izraz „Šiptari“, koji je odavno poprimio pogrdne konotacije. Da ne spominjem kako je dobro govorio albanski jezik, što i nije baš tako čest slučaj među srpskom zajednicom na Kosovu.

Kosovski Don Kihot

U mjesecima prije proglašenja kosovske nezavisnosti Ivanović je pred novinarima iskazivao protivljenje takvom separatističkom raspletu situacije: po tome se nije razlikovao od ostalih srpskih političara na Kosovu. Međutim, za razliku od njih, jednako se tako suprotstavljao ideji o „granici na Ibru“, po kojoj bi Srbi sjeverno od Ibra živjeli u nekoj svojoj autonomnoj zajednici, usko povezanoj s Republikom Srbijom, dok bi Srbi južno od Ibra bili prepušteni državi kosovskih Albanaca. Ivanović je smatrao da je takvo rješenje nedopustivo i suprotno interesu kosovskih Srba.

Stoga je, u vremenu kad su ostali srpski političari zagovarali potpuni bojkot svih kosovskih institucija, bio jedini koji je inzistirao da se sudbina kosovskih Srba mora rješavati upravo u političkom dijalogu s kosovskim Albancima. Zato je, nakon proglašenja nezavisnosti, i bio prvi srpski političar koji je ušao u kosovski parlament, da se tamo bori za interese srpske zajednice, zbog čega je među srpskim radikalima na Kosovu zaradio epitet „nacionalnog izdajnika“.

Već tada me je po svojim stavovima podsjetio na one funkcionare bosanskohercegovačkog HDZ-a koji su se, poput recimo Stjepana Kljuića, početkom 90-ih protivili Tuđmanovoj ideji o podjeli Bosne, smatrajući da će takva politika nauditi BiH Hrvatima koji žive izvan zapadne Hercegovine. Kao što je poznato, Kljuić i takvi političari vrlo brzo su maknuti iz HDZ-ovog aparata, a danas znamo da su njihova upozorenja o sudbini BiH Hrvata bila proročanski točna.

Tako mi je otprilike i Ivanović izgledao prije deset godina: kao nekakav suvremeni Don Kihot koji se bori protiv vjetrenjača radikalnog nacionalizma. A nakon što sam čuo vijest o njegovom ubojstvu, prva mi je asocijacija bila jedna ljudska figura iz Domovinskog rata: Josip Reihl-Kir.

Radikali na tri strane

Ubijeni šef osječke policije, koji je 1. srpnja 1991. stradao od ruke hrvatskih radikala – jer je u osvit rata uporno obilazio i hrvatska i srpska sela po istočnoj Slavoniji i smirivao uzavrele međuetničke strasti – podsjetio me na Ivanovića upravo po svojoj političkoj umjerenosti, kojom je bezuspješno pokušavao smanjiti međuetničko nepovjerenje i spriječiti oružani sukob između naroda, a zbog čega je na kraju nastradao od radikala iz vlastitog naroda.

Ovo, naravno, ne znači kako je posve sigurno da su Olivera Ivanovića ubili srpski politički radikali ili možda srpski mafijaši – kojima „granica na Ibru“, čemu se Ivanović protivio, idealno odgovara za sve vrste ilegalnih poslova – jer i s albanske strane postoje radikali kojima odgovara pogoršanje međuetničkih odnosa, do čega će na Kosovu sigurno doći nakon Ivanovićevog ubojstva. Zapravo je već i došlo.

Nažalost, takvi radikali postoje i na „trećoj strani“, onoj koju poznajemo pod imenom „međunarodna zajednica“. Ako netko od velikih sila želi novi rat na Balkanu, likvidacija najumjerenijeg srpskog političara na Kosovu odličan je korak u tom pravcu. Umjerenost na Balkanu vodi u smrt.

Moralni slom Syrize

Slobodna Dalmacija – 17. siječnja, 2018

Kad lijeva partija ograničava pravo na štrajk, to je kao da desna partija ograničava pravo na nacionalizam

Deseci tisuća bijesnih ljudi na ulicama, prekinut javni prijevoz, blokiran metro i gradske luke, otkazani avionski letovi i trajektni polasci, zatvorene škole i javne bolnice, razmjena kamenja i suzavca s policijom ispred zgrade parlamenta, transparenti „Pobuna“, „Ne modernom roblju“ i „Mičite ruke od štrajka“ – to je slika koja zadnjih dana stiže iz Atene.

Masovni višednevni prosvjedi, koje su organizirali grčki sindikati, potaknuti su najnovijim antiradničkim reformskim mjerama koje su nametnuli međunarodni kreditori, a u ponedjeljak ih tijesnom većinom od 154 prema 141 izglasao grčki parlament, u kojem većinu ima ljevičarska partija Syriza.

Među stotinjak drugih mjera u tom „reformskom paketu“ grčku radničku klasu posebno je razgnjevilo ograničenje prava na štrajk – odnosno pooštrenje uvjeta pod kojima sindikat može pokrenuti obustavu rada – te lakše preuzimanje imovine koja je pod ovrhom. Prema novim mjerama, za pokretanje štrajka sada se mora izjasniti 50 posto registriranih članova sindikata, nasuprot dosad propisanih 20 posto, a imovina pod ovrhom odsada se može preuzeti i prisilnom online aukcijskom prodajom, što uključuje i nekretnine dužnika.

Tako su vladajuća grčka Syriza i njihov ljevičarski premijer Alexis Tsipras u relativno kratko vrijeme uspjeli prijeći dinamičan put od velikih nada europske ljevice do poslušnih pudlica postojećeg društvenog poretka.

Dim i pepeo Solunskog programa

Za tjedan dana navršit će se tri godine otkad je Syriza preuzela vlast u Grčkoj, kao prva lijeva partija koja je nakon pada Berlinskog zida uspjela doći na vlast u nekoj europskoj zemlji. Tada je ta partija probudila nade suvremenog grčkog i europskog prekarijata da je moguća i drugačija, ekonomski suvislija i socijalno pravednija koncepcija društva. Ovotjedno prihvaćanje ograničenja prava na štrajk pokazuje, međutim, da Syriza definitivno nije ono za što se 2015. godine predstavljala.

Kad su prije tri godine došli na vlast, i kad su te potencijalno historijske noći u njihovom izbornom stožeru odjekivali zvuci antifašističke i radničke himne „Bella Ciao“, mnogi su vjerovali da dolazi početak kraja postojećeg poretka, odnosno da će Syriza biti samo prva lasta novog „Europskog proljeća“ koje će predstavljati snažan i dostojan izazov hegemoniji neoliberalnog kapitalizma.

U prilog tome je govorila njihova politička agenda, izražena u Solunskom programu, u kojem se naglašavala borba protiv upravo onih stvari koje su u ponedjeljak kapitulantski izglasane u grčkom parlamentu na Trgu Syntagma. Tada je Syriza obećavala veliki progresivni paket radničkih mjera, od dizanja minimalne plaće do zaštite osiromašenih građana od ovrha i deložacija, da bi se početkom 2018. godine sve to pred očima grčke i međunarodne javnosti pretvorilo u dim i pepeo lažnih obećanja.

Besramna Tsiprasova laž

Premijer Tsipras u ponedjeljak je, doduše, pred zastupnicima grčkog parlamenta odbacio kritike sindikata, prema kojima je vlada spremna ograničiti štrajkove, ali to je zapravo bilo tužno gledati:

Besramna je laž da ova vlada provodi zahtjeve vjerovnika i šefova kako bi poremetila tržište rada. Ova vlada ne ukida i ne predstavlja prijetnju za štrajkove“, kazao je grčki premijer u pokušaju da dokaže nedokazivo, naime da ograničenje prava na štrajk ne predstavlja prijetnju za štrajk.

Od svih stotinjak reformskih mjera ova je daleko najsramotnija po jednu lijevu partiju, koja se pritom još i samotitulira strankom „radikalne ljevice“. Jer ideja radničkog štrajka nije samo jedan od alata društvene borbe klase koja živi od svoga rada, nego i jedna od temeljnih simboličnih oznaka cjelokupnog lijevog pokreta kroz čitavu njegovu povijest. Kad lijeva partija ograničava pravo na štrajk, to je kao da desna partija ograničava pravo na nacionalizam.

Može se razumjeti da je kapitalistički neprijatelj bio prejak i da su se grčki ljevičari prije tri godine zaletjeli s obećanjima, ali nakon ovakvih antiradničkih parlamentarnih odluka više nitko u Europi neće glasati za to što se zove „radikalna ljevica“. U tom smislu, ova najnovija Syrizina kapitulacija pred međunarodnim vjerovnicima predstavlja izdaju ne samo grčke, već i europske ljevice. Da ne spominjemo kako se ovakvom politikom pauperizirani prekarijat gura u naručje radikala s druge strane ideološkog spektra.