Jugoslavija je propala još početkom 70-ih

POVJESNIČARKA BRANKA PRPA O PLUSEVIMA I MINUSIMA KPJ I SKJ, SLOMU NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA I AGONIJI DANAŠNJE SRBIJE

Početkom 70-ih se obračunalo s tri glavne republičke partije – hrvatskom, srpskom i slovenskom. Postajalo je sve gore, da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih. Oni su i srušili SFRJ

Jedna od glavnih tema drugog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice „Korčula after Party“ (KaP), koji se od 20. do 22. rujna održao u Ljetnom kinu Korčula, bila je 100. obljetnica osnivanja Komunističke partije Jugoslavije, odnosno uspjesi, promašaji i nasljeđe te partije.

Uvodno predavanje na temu „Razvoj komunističkih ideja uoči i nakon osnivanja KPJ“ održala je ugledna splitsko-beogradska povjesničarka dr. Branka Prpa, pokazavši da ideja komunizma kod Južnih Slavena nije došla s Oktobarskom revolucijom, nego je itekako postojala još u doba kada Lenjin nije bio ni rođen. Predavanje je počela na neuobičajen način, pokazavši publici najnoviju naslovnicu britanskog lista „Financial Times“, s „vrućim“ naslovom: „Kapitalizam se mora resetirati“.

No razgovor s dr. Prpom nismo započeli ni s bivšom slavom komunizma ni s aktualnom agonijom kapitalizma, već s njezinim odrastanjem u Splitu 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka. Iako već pola stoljeća živi u Beogradu, sjeća se starog Splita do u detalje. Što se kaže: jednom Splićanka, uvijek Splićanka.

Što pamtite iz splitskog djetinjstva?

Išla sam u školu „Vlado Bagat“ na Pojišanu. Pamtim da smo svi imali marende u školi, sva dica – debela feta kruva, onaj američki žuti sir i marmelada. To je rana faza socijalizma, naši roditelji nisu plaćali te marende. To je bilo vrime kad se sve kupovalo refužo – konšerve, paštete… Mitska butiga „Bonačić“, pašte u „Bobisa“. Najbolje krafne u gradu su bile Šarićeve, iza Kazališta. To su bile krafne nad krafnama, nikad više u životu nisam jela ništa slično.

Kako je bilo rasti u tom poslijeratnom siromaštvu?

Mi smo bili sritna dica ranog socijalizma, jer su nas svi volili. Rođeni smo sedam-osam godina nakon rata, nakon sve te smrti, uništavanja, razaranja, i bili smo dica okružena ljubavlju svih, od učitelja do susida. I to je stvorilo recepciju odrastanja u totalnoj ljubavi.

Tada u Splitu nije bilo puno automobila?

U mojoj ulici, Bjankinijevoj, bila je glavna stanica milicije, odakle su vodili zatvorenike u istražni zatvor na Katalinića brigu. I jedino auto šta je prolazilo Bjankinijevom bila je „crna marica“. Mi bi stavili dva kamena na ulicu i igrali nogomet, pa bi milicija rekla: „Ne možete se tu igrat, zgazit će vas auto.“ Pa bi mi pitali: „A koje auto?“ Onda bi milicajac pokaza na „crnu maricu“, sav ponosan: „A šta je ovo?“ To je bio taj čuveni jedini auto u kvartu.

A izvan kvarta?

Postoja je u Zoološkom vrtu lav zvani Sultan. I mi bi čuli njegovu riku s Marjana i rekli: „A, to je Sultan.“ I ta se lavlja rika miješala s njakanjem magaraca u Radunici i zvonima svete Klare, šta bi počinjala zvonit u pet ipo, šest ujutro. U stanici milicije bi nas primali u svečanu salu di je bio TV i gledali bi crtane filmove u sedam uri, jer još nije bilo TV-a po kućama. To je bila narodna milicija, narodna dica i narodna država, i to je sve lipo funkcioniralo.

Zar niste bili goli i bosi?

Uglavnom smo išli bosi ili u one plastične sandale „trike-trake“ iz „Jugoplastike“. Pa bi ti brokva probila sandalu, ali to nismo govorili roditeljima jer bi nas onda vodili na Hitnu po tetanus. To je bilo vrijeme sretnog siromaštva.

Na predavanju ste rekli da ste osnovnu školu u Splitu pohađali po „švedskom modelu“?

Je. Ta država se modernizirala koracima od sedam milja. Radi se o izboru kulturnih paradigmi – SFRJ je imala komisiju koja je istraživala iskustva europskih zemalja o osnovnom školstvu i izabran je taj švedski model. To su zanimljivi izbori koji nisu karakteristični za komuniste – čovjek bi očekivao ruski model, a ne švedski.

Valjda je to bila posljedica raskida KPJ sa Staljinom?

Da, ali to nije značio raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao biti boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom boljševizma i to je bio problem Jugoslavije, jer je Tito bio komunist starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste reformiste. Nažalost, jugoslavenska Partija se nikad nije transformirala iz boljševizma u nešto drugo. Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920-ih kaže u parlamentu: „Jugoslavija će biti demokratska ili je neće biti.“ To je taj problem – Jugoslavija nikad nije bila demokratska.

Je li Kardeljev koncept „pluralizma samoupravnih interesa“ bio nekakav pokušaj izgradnje socijalističke demokracije?

Mora se priznati da su jugoslavenski komunisti smislili par teorijski zanimljivih stvari. Prvo, kategorija društvenog vlasništva, gdje su građani dioničari društvenog vlasništva, a ne država. To danas imate u Norveškoj – bušotine nafte su društveno vlasništvo. U postjugoslavenskim državama je to nezakonito pretvoreno prvo u državno, a onda u privatno vlasništvo. Drugo zanimljivo rješenje je samoupravni model, koji se i danas izučava u teoriji, a ponegdje i u praksi, jer se u kapitalističkim zemljama pokazalo da je participacija radnika u kompanijama dobra za biznis. To su dvije stvari koje su posve originalne u jugoslavenskoj komunističkoj praksi.

U Korčuli ste govorili i o minusima te prakse?

Tu praksu je kompromitirao fenomen „verbalnog delikta“, zbog kojeg si mogao završiti u zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku društvenog stanja. To je minus tog modela koji je zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako kritiziraš, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj modernog društva.

Ipak, na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti uspjeli nadoknaditi zaostatak ovih prostora za svijetom koji se mjerio stoljećima?

– Mi nismo imali renesansu. Godine 1918., na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji imate 8 posto nepismenih, u Srbiji 64 posto, u BiH 86 posto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje. To je ono što je KPJ ostavio u nasljeđe – komunisti su proveli društveni skok za koji su Zapadnoj Europi trebala stoljeća. Bio je to civilizacijski pothvat, izveden u samo par desetljeća. I to je taj paradoks komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne dopušta ideološku kritiku.

Je li problem u tome što je Tito 1971. i 1972. zbog maspoka skinuo sa scene liberalne garniture hrvatskih i srpskih komunista, od Mike Tripala do Koče Popovića?

Kao historičar, smatram da je jugoslavenska država doživjela slom upravo početkom 70-ih, te je ostala petrificirana do kraja. Tada je trebalo napraviti reforme i preći na tržišnu ekonomiju, pogotovo što su jugoslavenska poduzeća već ulazila na strana tržišta i sudjelovala na međunarodnim natječajima. I sve to već imaš, a nećeš priznati da si u tržišnoj ekonomiji, već tvrdiš da si u dirigiranoj ekonomiji tipa SSSR-a. To su užasne nelogičnosti. Ili čuveni „demokratski centralizam“.

Što s njim?

To je politička floskula kojoj smo se smijali kao paradoksu. To je bio pokušaj Komunističke partije da iz jednog centra kontrolira sve. Imali ste Centralni komitet kao neku vrstu Božje volje – oni su govorili o svemu, od privrede do kulture, i davali smjernice za republičke Centralne komitete, a imate federaliziranu državu. I to je trajalo sve do Ustava iz 1974., koji je konačno napravio redistribuciju političke i ekonomske moći, odnosno povećao moć republika.

Vaša studentska generacija je bila dosta politična?

– Sve to je moja baby-boom generacija počela krajem 60-ih problematizirati, a pritom smo bili vrlo obrazovani, jer se ta jugoslavenska država pobrinula da budemo obrazovani, od stipendija do studentskih domova. Bila je to velika investicija države u mlade ljude, koja se događala od početka 60-ih sve do kraja Jugoslavije. I naravno da je ta obrazovana generacija počela propitivati tu našu stvarnost, ne ljevicu, nego političku praksu koja je bila u nekim stvarima anakrona.

Kažete da je klica sloma SFRJ začeta još početkom 70-ih?

Tada se obračunalo s tri glavne republičke partije – hrvatskom, srpskom i slovenskom, te su došli konzervativni nasljednici. Postajalo je sve gore i gore, da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih generacija. Oni su i srušili SFRJ. Jugoslavija nije srušena u Bartolomejskoj noći, nego od državnog i partijskog vrha, što je povijesni presedan. Držim da se Tito morao ranije povući s vlasti. Iako je bio političar jedinstvenog kalibra, i teško je vjerovati da će ovi prostori ikada više dati takvog političara, mislim da je predugo ostao na vlasti.

– Vratimo se na vaše korčulansko predavanje. Zašto ste ga započeli pokazivanjem naslovnice „Financial Timesa“, s tim velikim naslovom „Kapitalizam se mora resetirati“?

Zato što se teško uopće moglo očekivati da netko tako javno i manifestno objavi da je kapitalizam u tako velikoj krizi. „Financial Times“ nije Piketty, pa mogu povremeno objaviti tako nešto, ali da ovako manifestno objave kako je kapitalizam došao u ćorsokak, to je zaista bilo teško vjerovati. Ideološka rigidnost kapitalističkog sistema je dovela do sloma kapitalizma na isti način kako je komunizam doživio slom.

No kapitalizam se i prije pokazao puno žilaviji i sposobniji za promjene i prilagodbe nego što su to komunisti mislili?

Više očito nije. Neoliberalni model mu je oduzeo tu sposobnost. Kapitalizam nikad nije bio suroviji nego danas i nikad razlike nisu bile veće u povijesti, da 47 ili 48 najbogatijih ljudi ima koliko i polovina čovječanstva. To se u povijesti ljudskog roda nikad nije dogodilo, niti u jednoj civilizaciji. To su već metafizičke brojke.

– Rekli ste na predavanju da nas je neoliberalizam vratio u 19. vijek?

Da, u doba kraljice Viktorije, a stanje je gore nego u romanima Charlesa Dickensa, koji je opisivao stvarnost zbog koje je nastao komunizam. Kao da gledamo pad Rimskog Carstva. Ne možete u 21. stoljeću ponavljati matricu iz 19. stoljeća, i to je suštinski ugrozilo kapitalizam. Oni su zaboravili da je kapitalizam bio najmoćniji kad je stvorio socijalnu državu. Prvi ustav socijalne države je onaj Weimarski iz 1919., i oni su zaboravili zašto je to napravljeno.

– Zašto?

Iz straha od socijalizma. To je bio jedini način da spriječe komunističke revolucije i oni su to zaboravili. Pauperizirali su radničku klasu. Ako 50.000 radnika General Motorsa idu u štrajk, znači da si od njih napravio proletere. Ukinuo si radničko zakonodavstvo i stvorio golemo nezadovoljstvo. Usvojen je koncept liberalne države, a radnike si uveo u egzistencijalnu strepnju, jer mogu završiti na ulici. Uništio si balans kapitala i rada iz 20. vijeka, dakle srednju klasu, koja je sada proleterizirana. Neoliberalizam je proizveo 90 posto proletera i vrlo mali broj ekstremno bogatih. To je neodrživo i zato je „Financial Times“ objavio tu naslovnicu.

– Da se vratimo na ove prostore. Na predavanju ste rekli da je ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa Bosna i Hercegovina?

I to već 150 godina. Jugoslavija je 1918. i stvorena jer se nije moglo riješiti pitanje Bosne. Nikola Pašić 1924. traži amputaciju BiH, da Hrvatska i Slovenija odu, pa mu savjetnici kažu: „Ne može, bit će puno krvi.“ I Pašić odustaje i zove Stjepana Radića za ministra prosvjete. I u ovom ratu se ključno razgraničenje između Hrvata i Srba vršilo na prostoru BiH, ovog puta na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela.

Spomenuli ste da su mnogi srpski seljaci glasali za Stjepana Radića i njegov HSS?

Naravno. Radić se borio za bolji položaj seljaka, a Srbija je bila i više seljačka zemlja od Hrvatske. Radić je prvi u Hrvatskoj izveo seljake na političku scenu i to je njegov apsolutni doprinos hrvatskoj politici. Tada još nije bila razvijena radnička klasa, preko 80 posto populacije činili su seljaci, pa je jasno da su oni bili ključni društveni stratum. Zato su srpski seljaci glasali za Radića. Mnogi su glasali za Pašićeve radikale, ali mnogi i za Radića, nije im smetalo što je Hrvat.

Kako tumačite novo pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije?

Nekompetentne vlasti trebaju neprijatelja. Na tom principu ćeš izazvati solidarnost građana s tobom koji si reprezent njihove volje. Znači, razvijaš paranoidnu svijest da si ugrožen i od „pete kolone“, dakle od svojih građana – pogotovo ako su druge vjere ili nacije – i od „vanjskih neprijatelja“, a to su pripadnici drugih naroda, susjedi. Nacionalna retorika je vođenje svoje države i naroda na slijepi kolosijek, gdje se od silnog patriotizma ne stigneš baviti stvarnim problemima građana, jer si zauzet fiktivnom ugrozom. Taj stereotip vrijeđa inteligenciju, ali funkcionira i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Antivladine demonstracije u Srbiji, koje su se održavale svakog vikenda, nešto su utihnule?

One su počele kao protest građana protiv jednog čovjeka, Aleksandra Vučića, jer je stvorio stanje nepodnošljivo za Srbiju. Nakon par mjeseci građanima su se pridružile političke partije, ali je nejasno koji im je cilj. Ne može rušenje Vučića biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje Srbije. Sad su one odlučile bojkotirati izbore. A zašto onda postoje? Kažu: „On je uzurpirao sve medije.“ To je točno, ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti nitko neće pokloniti.

Na predavanju ste Srbiju nazvali „zemljom diletanata i korupcije“?

U Srbiji se živi od danas do sutra, jer je nestao projekt budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije. Političke elite Srbije ne samo da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulirati. Na razini političke pameti to je postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i poprilično depresivna. Ljudi se onda sjete vremena kad su imali projekt budućnosti, koji je gradila ljevica, i otuda ono što zovu jugonostalgijom.

Ali ustvrdili smo da Jugoslavija nikad nije bila demokratska država?

Jugoslavija je bila vrlo komplicirana zemlja. Danas se i u teoriji razmatra jugoslavenski model kao jedan od najvećih eksperimenata u organizaciji države u svjetskim razmjerima. Ona je u sebi imala toliki disparitet – različite religije, konfesije, različiti stupanj razvijenosti… U 73 godine postojanja jugoslavenska država se bavila rješavanjem tih disbalansa. Cijela država, pogotovo ona stvorena nakon 1945., počivala je na ideji tolerancije, i to ne suživota, nego zajedničkog života. I pokazalo se da je to moguće.

– Kako se pokazalo da je moguće, ako se raspala u krvi?

Onog časa kad je nestalo tolerancije, kad je ona izbačena iz političkog govora i kad se ušlo u ekskluzivističke koncepcije, to je bio kraj te države. Jugoslavija je prije svega bila kulturni projekt. Ako gledate ljude koji su danas mlađi od 30 godina, ono što njih povezuje s Jugoslavijom je kulturna veza, izgrađena preko muzike, knjiga, preko jezika. Ta ideja duboke povezanosti ovog prostora više ne postoji u politici, ali postoji u kulturi. I to će se nastaviti i u budućnosti, usprkos neopisivoj političkoj propagandi i proizvodnji mržnje i u Hrvatskoj i u Srbiji, koja samo što nije dovela do novog rata.

Pusti Hitlera, ubij Staljina!

SRAMOTNA REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA O UZROCIMA DRUGOG SVJETSKOG RATA

Rezolucija prešućuje zloglasni Münchenski sporazum iz 1938., kad su britanski premijer Chamberlain i francuski premijer Daladier dali Hitleru Čehoslovačku. Taj je izdajnički čin vodećih europskih demokrata bio pravi uvod u WW2

Zamislimo fiktivnu scenu na satu povijesti u srednjoj školi: profesor pita učenika tko je kriv za Drugi svjetski rat, ovaj kaže: „Hitler i Staljin“, a u učionici se začuje tresak – to je profesor od zaprepašćenja pao sa stolice. Kad se podigao i pribrao, strogim glasom veli neukom đaku: „Magarac jedan, evo ti jedinica, pa se javi kad naučiš gradivo.“

Baš takvu kolosalnu jedinicu zaslužili su magarci, pardon, zastupnici Europskog parlamenta, kad su nedavno donijeli rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Čitava rezolucija pršti od jeftine i netočne političke propagande, ali ovdje ćemo analizirati točku 2, gdje se tvrdi „da je Drugi svjetski rat (…) započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja“.

Taj navod nije netočan, ali predstavlja samo pola povijesne istine, jer rezolucija potpuno prešućuje jednako zloglasni Münchenski sporazum koji se dogodio godinu ranije (30. rujna 1938.), kad su vođe najvećih europskih liberalnih demokracija – britanski premijer Neville Chamberlain i francuski premijer Ėdouard Daladier – došli Hitleru na noge u München i dali mu ono što je tražio: Čehoslovačku.

Baš je taj kolaboracionistički sporazum Hitleru dao krila da krene porobljavati Europu. Upravo taj izdajnički čin vodećih europskih demokrata bio je pravi uvod u Drugi svjetski rat. Ali o tome se u rezoluciji EP-a šuti – današnji europski liberali i demokrati preskaču tu historijsku sramotu europske liberalne demokracije, svaljujući svu krivnju na Staljina.

Srećom, danas postoji internet, pa svi mogu vidjeti sramotne slike iz Münchena, na kojima četvorica ključnih aktera – Chamberlain, Daladier, Hitler i Mussolini – sjede za stolom i veselo ćaskaju nad razvaljenom lešinom Čehoslovačke, kao i one na kojima se Chamberlain srdačno rukuje s Hitlerom, a Daladier s Mussolinijem, dok se u pozadini ceri Hitlerov brk.

Pariz i London protiv Moskve

U rezoluciji se ne spominje ni da je SSSR još od 1937. nudio Britaniji i Francuskoj sklapanje antinacističkog pakta protiv Njemačke. I Pariz i London odbili su taj prijedlog Moskve, a umjesto toga pristali na Hitlerov prijedlog da mu se izruči Čehoslovačka. Antifašistički savez s Moskvom zapadne su demokracije uspostavile tek nekoliko godina kasnije, kad je nacistički vrag već odnio šalu i krematoriji od Auschwitza do Jasenovca bili u punom, svakodnevnom pogonu.

Uostalom, ako su Staljin i Hitler jednako odgovorni za pokretanje Drugog svjetskog rata, zašto su onda zapadne sile za vrijeme tog rata uopće uspostavile taj antifašistički savez sa Staljinom i SSSR-om? Kako vidimo, već na tom jednostavnom pitanju logika aktualne rezolucije Europskog parlamenta raspada se u paramparčad.

Da napravimo analogiju s našim prostorima: reći da je Drugi svjetski rat izbio zbog Pakta Molotov-Ribbentrop iz 1939., a ne zbog Münchenskog sporazuma iz 1938. godine, praktički je isto kao da kažete da je nedavne jugoslavenske ratove najavio Tuđman svojim neodmjerenim izjavama na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990., a ne Milošević svojim huškačkim nastupom na Gazimestanu u lipnju 1989. godine.

Rezolucijom se, dakle, tvrdi da je WW2 počeo paktom SSSR-a s Njemačkom u kolovozu 1939., nakon čega je uslijedilo komadanje Poljske – prvo od Hitlera sa zapada, potom od Staljina s istoka. Ali ne kaže se koja je europska zemlja prva, još u siječnju 1934., sklopila pakt o nenapadanju i prijateljstvu s Hitlerovom Njemačkom. Gle čuda, bila je to – Poljska.

Štoviše, netom je Hitler poslije Münchenskog sporazuma okupirao Čehoslovačku, još se jedna europska država pridružila komadanju te zemlje, uzevši čehoslovački grad Tešin. I opet, gle čuda – to je bila Poljska. Ali u optici današnjeg Europskog parlamenta Poljska je isključivo žrtva, i to žrtva dva jednako opaka totalitarizma – njemačkog i sovjetskog, odnosno nacističkog i komunističkog.

‘Nezamislivo prekrajanje povijesti’

Nije sporno da Staljinu na duši leže užasni zločini – od ukrajinskog Holodomora do sibirskih gulaga – ali oni nisu povezani s izbijanjem Drugog svjetskog rata. Jasno je i da je njegov pakt s Hitlerom bio šok za svjetsku ljevicu. No ozbiljnije vojne analize ukazuju da Staljin – vidjevši da su ga zapadne demokracije, šurujući s Hitlerom, ostavile na cjedilu – i nije imao izbora. Tim paktom dobio je dvije godine vremena da se pripremi za rat s Njemačkom, a prodorom u Poljsku dobio je 300 kilometara strateške dubine.

Vojni stratezi tvrde da je baš taj vremensko-prostorni dobitak iz 1939. omogućio da Crvena armija izdrži strahoviti prvi udar Wehrmachta 1941. godine (sjetimo se da je Francuska 1940. pregažena od Hitlerovih trupa u samo šest tjedana), te da u ostatku rata spasi i sebe i čitav svijet od nacista.

Rezolucija prešućuje da je 80 posto vojnih gubitaka Hitler imao na Istočnom frontu i da je upravo na teritoriju SSSR-a slomljen Treći Reich, i to zbog nezamislive žrtve sovjetskih ljudi: Britanija i SAD imali su u Europi ukupno pola milijuna mrtvih, a SSSR čak 27 milijuna. Na jednog poginulog zapadnog „demokrata“ bilo je 50 mrtvih sovjetskih „totalitarista“.

I što radi Europski parlament? Umjesto da svakog 9. svibnja šalje delegaciju u Moskvu, da se pokloni sjenima onih koji su im spasili guzicu u WW2, oni godine 2019. besramno lažu da su osloboditelji Auschwitza jednako krivi kao i njegovi tvorci. Kako ovih dana piše talijanski povjesničar David Broder, rezolucija predstavlja „nezamislivo prekrajanje povijesti radi najplićih političkih ciljeva“, pri čemu se „na temelju fantazijskog čitanja povijesti (…) odbacuje moralna superiornost onih koji su se borili protiv fašizma“.

Skupo plaćeni magarci

Ova rezolucija, među ostalim, poziva se na famoznu Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima, koju je 2006. usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Otada se antikomunističke snage širom Europe pozivaju na tu Rezoluciju 1481, a da nikad ne spomenu dubiozne okolnosti pod kojima je donesena.

Prije svega, više od 50 posto zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe uopće nije pristupilo glasanju o toj rezoluciji, što je samo po sebi snažna politička poruka. Od 317 zastupnika, svega ih je 153 pristupilo glasanju (48% zastupnika), od čega ih je 99 glasalo za rezoluciju, a 42 protiv, uz 12 suzdržanih zastupnika.

Dakle, od 317 zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tu je rezoluciju izglasalo njih svega 99, što ne čini niti trećinu članstva Skupštine (31 posto).

Čak ni ta izrazita manjina zastupnika nije mogla izglasati Rezoluciju 1481, a da pritom ne usvoji točku 4, gdje se doslovno kaže: „Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke partije doprinijele razvoju demokracije.“

Skupština nije imenovala koje su to komunističke partije „doprinijele razvoju demokracije“, ali elementarno poznavanje povijesnih fakata ukazuje da su to morale biti komunističke partije Italije, Francuske i Španjolske, te jedina vladajuća komunistička partija u Europi koja nije bila staljinistička – Savez komunista Jugoslavije.

Sad obrnimo priču: može li itko zamisliti da neko tijelo EU donese rezoluciju o nacističkim režimima, gdje bi u jednoj od točaka stajalo da su „neke europske nacističke partije doprinijele razvoju demokracije“? To je očito nemoguće, jer kod nacističkih partija, za razliku od komunističkih, nema nijansi: ono što je teorijski započelo „Mein Kampfom“ i rasnim zakonima, u praksi je moralo završiti Holokaustom.

S druge strane, ono što je teorijski započelo „Komunističkim manifestom“ i pozivom svim proleterima svijeta da se ujedine – jer nemaju što izgubiti osim svojih okova – nije nužno moralo završiti u staljinizmu, niti je u praksi svaka komunistička partija bila staljinistička. To znaju i mala djeca, ali ne znaju skupo plaćeni magarci iz Europskog parlamenta.

Druže Mao, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!

NARODNA REPUBLIKA KINA DANAS SLAVI 70. ROĐENDAN

Danas se navršava 70 godina postojanja Narodne Republike Kine: toliko je vremena prošlo od 1. listopada 1949., kada je Mao Ce Tung na Trgu nebeskog mira (Tiananmen) u Pekingu proglasio komunističku državu.

Na tom trgu danas će se održati velika vojna parada koja će pokazati militarističku snagu dalekoistočnog zmaja: uz nove generacije dronova, ratnih aviona i tenkova, očekuje se da će glavna „zvijezda“ parade biti interkontinentalna balistička raketa Dongfeng-41, koja nosi više nuklearnih bojnih glava i može, zlu ne trebalo, doletjeti do SAD-a. To će biti vojna poruka kineskih komunista Americi i čitavom svijetu.

Političku poruku već je jučer odaslao predsjednik Kine Xi Jinping, poklonivši se balzamiranom Maovom tijelu koje se čuva u mauzoleju na Tiananmenu. Iako nije objavljena nikakva snimka tog rituala, agencija Nova Kina obznanila je da se pred tijelom oca komunističke Kine Xi naklonio tri puta. Nije nužno biti sinolog da bi se dešifriralo značenje trostrukog naklona: „Druže Mao, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!“

Iako zapadni narativ o Mao Ce Tungu, koji je Kinom vladao od 1949. do smrti 1976. godine, ističe njegove najveće promašaje – ekonomski projekt „Veliki skok naprijed“ koji je rezultirao desecima milijuna umrlih od gladi, te politički projekt „Kulturne revolucije“ koji je zbrisao reformsko krilo Partije – kineski komunisti se ne odriču svog povijesnog vođe: Maova golema slika i dalje visi na ulazu u Zabranjeni grad, dominirajući Tiananmenom, a njegov lik još uvijek krasi kineske novčanice.

Nakon Maove smrti Komunistička partija je provela „ograničenu kritiku maoizma“, uz javno priznanje Maovih revolucionarnih, ratnih i mirnodopskih zasluga (izgradnja bazične teške industrije, termonuklearna bomba, lansiranje satelita, veliki melioracijski zahvati, masovno opismenjavanje stanovništva), pa je početkom 80-ih tadašnji kineski čelnik Deng Xiaoping ocijenio Maoa po matematičkoj formuli „70:30“: 70 posto Maova djela je dobro, 30 posto nije. Ta ocjena vrijedi i danas.

Maov san se ostvario

Mnogi će reći da današnja Kina ide stubokom drukčijim putem od onog koji je zacrtao Mao. Pritom se upravo Denga uzima kao „ključnog skretničara“, koji je nakon Maove smrti pomjerio Kinu na kapitalistički kolosijek i utabao stazu tržišne privrede – koju su slijedili i potonji kineski čelnici – za neviđeni ekonomski rast koji ova zemlja proživljava u zadnjih četrdeset godina, bez pandana u povijesti.

No kineski komunisti u svim partijskim dokumentima ističu da kapitalizam i tržišni mehanizmi privrede predstavljaju samo metodu i sredstvo, a nikako cilj. Cilj je onaj isti, marksističko-lenjinistički, koji je još 1945. formulirao Mao: „Naš program je dovesti Kinu u socijalizam i komunizam.“ U posljednjem partijskom statutu, koji je s izmjenama usvojen na 18. kongresu iz 2012. godine, jasno stoji kako je „ostvarenje komunizma najveći ideal i najviši cilj Partije“.

Deng je prvi od kineskih čelnika shvatio da put do komunizma ide preko kapitalizma, pa je skovao termin „socijalističke tržišne privrede“ – što zapadnom uhu zvuči kao oksimoron – odnosno „socijalizma s kineskim karakteristikama“, lansiravši još 1978. čuvenu parolu: „Nije važno je li mačka crna ili bijela, bitno je da lovi miševe.“

Ta je kineska kapitalistička mačka u proteklih 40 godina uspjela proždrijeti miševe gospodarske nerazvijenosti i feudalne zaostalosti, koje je Komunistička partija zatekla pri dolasku na vlast 1949. godine. Ta je kapitalistička mačka zapravo ostvarila Maov san o „Velikom skoku naprijed“ i prevela Kinu iz ranga zemalja Trećeg svijeta u drugu, a po nekima već i sada u prvu silu svijeta.

Plan za 22. stoljeće

Cijenu su, među ostalim, platili studenti na Tiananmenu 1989. godine. Vidjevši da se europski komunistički blok urušava u prašinu povijesti, kineski studenti su te godine izašli na glavni trg u Pekingu i tražili demokratizaciju zemlje. Politbiro je pažljivo promatrao što se događa u Europi i donio dalekosežnu odluku: ekonomske promjene – da, političke promjene – ne. Tu odluku studentima su na Tiananmenu priopćili tenkovi Narodnooslobodilačke armije.

Danas, međutim, trideset godina nakon masakra, nove generacije kineskih studenata žive konjukturni „kineski san“, a istraživanja pokazuju da većina njih niti ne zna što se 1989. dogodilo na Tiananmenu i kako su prošli njihovi prethodnici. U tih trideset godina iz siromaštva je izbavljeno stotine milijuna Kineza te je znatno ojačana kineska srednja klasa.

No to nije kraj kineskog razvoja. U spomenutom partijskom statutu iz 2012. navodi se kako se Kina nalazi „u primarnom stadiju komunizma koji će trajati još mnogo godina“, a taj se vremenski okvir „privremene kapitalističke faze“ i detaljnije definira:

Ovo je faza koja ne može biti preskočena u socijalističkoj modernizaciji Kine, koja je nerazvijena i kulturološki i ekonomski. Ta faza će trajati više od stotinu godina. U socijalističkoj konstrukciji Partija mora uzeti u obzir specifične kineske osobine i nastaviti put socijalizma s kineskim karakteristikama.“

Štoviše, kao što je Deng ocijenio Maoa po matematičkoj formuli 70:30, tako i današnja garnitura kineskih komunista nudi precizne vremenske rokove za dovršenje pojedinih faza razvoja kineskog društva: do 2020. faza izgradnje „društva umjerenog blagostanja“, do 2035. izgradnja „moderne socijalističke zemlje“, do 2049. – kada bi Partija trebala proslaviti prvo stoljeće vlasti – postajanje vodećom svjetskom silom, a do 2100. postizanje „društva općeg blagostanja“, što je drugo ime za komunizam.

Djeca širom planeta, rođena ove godine, bit će svjedoci je li se taj demijurški plan kineskih komunista ispunio.

Svi su fratri u Korčuli bili uz partizane, osim fra Sokola

PREDSJEDNICA HRVATSKE OTKRILA SPOMENIK KORČULANSKOM SVEĆENIKU KOJI JE 1944. IZDAO SEDMORICU PARTIZANA NIJEMCIMA

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u utorak je posjetila Korčulu, na obližnjem otočiću Badiji otkrila spomenik fra Bernardinu Sokolu i svečano otvorila galeriju nazvanu po njegovom imenu, okrstila ga pritom „hrvatskim mučenikom“ i – razbjesnila dobar dio korčulanske javnosti.

Rečeni fra Sokol, naime, u memoriji Korčule figurira kao kvisling i kolaboracionist, čovjek koji je u rujnu 1944. godine, neposredno prije oslobođenja Korčule od Nijemaca, odao Nijemcima gdje se nalazi sklonište sedmorice partizana na susjednom otoku Vrniku i time skrivio njihovu smrt, jer su ih Nijemci odmah nakon toga pronašli i ubili.

Ni njegova sudbina nije bila ljepša – čim su Nijemci napustili otok, partizani su ga bez suđenja ubili i bacili u more. Za aktualnu predsjednicu države to je očito bilo dovoljno da ga proglasi „hrvatskim mučenikom“, iako priličan broj Korčulana smatra da su hrvatski mučenici bili oni koje je fra Sokol izdao Nijemcima. Rekli bismo: klasična priča „made in Croatia“.

O fra Sokolovom krimenu iz rujna 1944. šira je javnost doznala već u srijedu, nakon što je povjesničar dr. Dragan Markovina, rodom upravo s Korčule, objavio detalje tih davnih događaja. Tako se doznalo da je o fra Sokolovoj izdaji partizane obavijestio jedan Nijemac, stanoviti Vilim, koji je još prije Drugog svjetskog rata doselio na Korčulu i radio na otoku kao brijač, a u ratu bio prevoditelj u njemačkoj komandi.

Vilim je o fra Sokolovoj denuncijaciji odmah obavijestio časnu sestru Manes Karninčić, tadašnju predstojnicu zavoda Anđela čuvara u Korčuli, inače suradnicu partizanskog pokreta, koja je to odmah prenijela partizanima. No Nijemci su bili brži, te su ubili partizansku sedmorku prije nego što su ih drugovi stigli spasiti. Kad su partizani došli osvetiti poginule, kazuju pojedini povijesni izvori, upravo su im ostali fratri s Badije, redom antifašisti, izručili fra Sokola.

Kvislinški fratar

– U utorak sam došao kući, upalio TV i vidio kako Kolinda govori da su hrvatski mučenici, pa i fra Sokol, zaslužni što danas imamo hrvatsku državu i što ona može biti predsjednica te države – priča Markovina dok sjedimo u jednom od kafića u središtu Korčule, otkrivajući nam što ga je nagnalo da napiše tekst o fra Sokolu.

Definitivno je on izdao tih sedam partizana, i to neposredno uoči oslobođenja. Druga stvar, kompletno korčulansko svećenstvo je bilo uz partizanski pokret, svi su bili antifašisti osim fra Sokola, i sada baš njega predsjednica uzdiže kao mučenika. Zato sam morao reagirati.

Kako su nakon Markovininog teksta gotovo svi hrvatski portali stali pisati o kvislinškom fratru kojem predsjednica države otkriva spomenik, pitamo našeg sugovornika je li očekivao tako masovnu medijsku reakciju.

Iskreno, ne. Mislio sam da to nikome neće biti atraktivno, jer Kolinda je već toliko gafova napravila da sam smatrao kako nitko neće reagirati. Mislim da je razlog takve reakcije to što je fra Sokol surađivao s Nijemcima, a čak i u hrvatskom društvu postoji konsenzus da je to sramotno – kaže Markovina.

Dodatni „šlag“ na ovu priču predstavlja činjenicu da je ove godine Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila Nagradu za životno djelo. Doduše, ne zato što je izdao partizane Nijemcima, već zbog njegovih zasluga na polju muzikologije. Odluka županijskih vijećnika pritom je bila jednoglasna, što znači da su za nagradu fra Sokolu glasali i vijećnici županijskog SDP-a.

Mi smo njemu dali nagradu za muziku, a ne za političko djelovanje – kaže nam SDP-ov vijećnik dr. Davor Penić, te nastavlja:

Raspravljali smo o njegovom muzičkom djelu, a ne o njemu kao nekakvom mučeniku ili žrtvi komunističkog režima. To za mučenika je rekla Kolinda, koja je zastranila udesno. Ja to nikad ne bih rekao. Nama u materijalima i obrazloženju za nagradu nije predočen taj politički dio njegovog života. Ja sam tek poslije iz razgovora s nekim ljudima saznao što je taj fratar napravio.

S kojim ljudima ste razgovarali? – pitamo Penića.

Zvali su me ljudi iz Orebića, iz moje političke opcije, da kako smo mogli dat nagradu fratru koji je izdao partizane. Tek sam tada saznao za to. Onda su oni koji su desno počeli govorit da je on mučenik, a mi koji smo lijevo smo govorili da nije. U svakom slučaju, ja bih volio da u Hrvatskoj konačno završi Drugi svjetski rat – završava Penić.

Sramota i za državu i za franjevce

HDZ-ov dožupan Dubrovačko-neretvanske županije Joško Cebalo tvrdi, međutim, da su svi županijski vijećnici, pa tako i njegov SDP-ov kolega Penić, bili upoznati s kompletnom biografijom fra Sokola, uključujući i razdoblje Drugog svjetskog rata.

– Naša županija je Nagradu za životno djelo fra Sokolu dodijelila jednoglasno, i mislim da to jasno govori kakvo mišljenje o tom čovjeku imamo i ja i svi drugi županijski vijećnici – kaže Cebalo.

Ali vaš kolega iz SDP-a tvrdi da se na sjednici raspravljalo isključivo o muzičkom djelu fra Sokola? – kažemo našem sugovorniku.

Iz obrazloženja odluke se vidi cijeli životni put fra Sokola. Pa valjda se vijećnik informira prije nego što glasa za nešto – rezolutan je Cebalo.

Umirovljeni sveučilišni profesor Ante Lešaja sa svojih 88 godina jedan je od najstarijih Korčulana. Osim što se živo sjeća Nijemca Vilima – čovjeka koji je, preko časne sestre Manes Karninčić, upozorio partizane na fra Sokolovu izdaju – Lešaja nam podastire povijesne knjige („Sjećanja jedne generacije: Grad Korčula 1900-1946“), dokumente i pisana svjedočenja iz kojih se vidi da je fra Sokol surađivao s Nijemcima i da je odgovoran za pogibiju partizana na Vrniku.

Dok s terase njegove kuće u Solinama promatramo otočić Badiju, profesor Lešaja nam priča historijat tamošnje crkve i samostana. Doznajemo tako da su Badiju još u 14. stoljeću počeli formirati franjevci Bosne Srebrene, koji su, kako veli profesor, bitno drukčiji i pitomiji od hercegovačkih franjevaca koji su početkom 2000-ih preuzeli Badiju, na čelu s fra Jozom Zovkom, duhovnim ocem međugorskih vidjelica.

Mislim da je Kolinda došla na Badiju vratiti uslugu fra Zovku, jer je on blagoslovio njezin ured na Pantovčaku. Sramota je i za državu i za sâm franjevački red da se takvom čovjeku otkriva spomenik – zaključuje Lešaja.

GRADONAČELNIK KORČULE ANDRIJA FABRIS (HDZ)

Žao mi je i fra Sokola i tih partizana

– Nije li fra Sokol u najmanju ruku kontroverzna osoba?

– Izvori koji govore protiv njega su isto tako kontroverzni. Svak tko je bez suđenja ubijen za mene je žrtva nepravde.

– I Mussolini je ubijen bez suđenja, pa ga nitko ne smatra talijanskim mučenikom, osim možda tamošnjih fašista?

– Nitko nije rekao da je fra Sokol mučenik.

– Kako nije? To je izjavila predsjednica Republike u utorak na Badiji. I vi ste bili tamo.

– Ne bih ulazio u to. Ja sam tamo bio kao gradonačelnik, da podržim otvaranje galerije.

– Ta je galerija nazvana baš po fra Sokolu, koji je tom zgodom dobio i spomenik, iako je svojom denuncijacijom Nijemcima skrivio smrt sedmorice partizana. Kako to komentirate?

– Mislim da to što je gospodin Markovina napisao nije baš točno. Ako je netko ubijen i bačen u more, pa ne možete reći da je to u redu. Ne opravdavam nikoga, ali nitko ne zavređuje takvu sudbinu.

– Ali to ne znači da svak tko je tako surovo ubijen automatski zaslužuje spomenik. Optužbe protiv fra Sokola su vrlo ozbiljne, ispada da nosi na duši sedam partizanskih života?

– Takvi koji to govore tako su govorili i o prekomjernom granatiranju Knina, pa se pokazalo da to nije točno.

– Koliko znam, Markovina nikad u životu nije ni pisao ni govorio o prekomjernom granatiranju Knina?

– Ti su partizani ubijeni na mom otoku, ja sam s Vrnika, i mislim da to baš nije bilo tako kako Markovina govori. Fra Sokol je savršeno govorio njemački jezik, pa što će njemu prevoditelj? Isto tako, ta priča da su ga ostali fratri predali partizanima, čini mi se da nije baš tako.

– Taj je prevoditelj bio zaposlen u njemačkoj komandi. To što je fra Sokol dobro govorio njemački ne znači da prevoditelj Vilim nije bio prisutan na svom radnom mjestu?

– Gledajte, meni je žao što se to dogodilo na Korčuli. Ja smatram da nije normalno da vas netko izvuče iz kreveta i ubije. Meni je žao i tih partizana. I ne vjerujem da to sad treba dizati na neku veliku razinu.

Sluškinja me odvela u partizane

SPLIĆANIN ZDENKO DUPLANČIĆ (90), MITRALJEZAC PRVE PROLETERSKE BRIGADE I ČUVAR USPOMENA NA NOB

Rođen 1929. u Splitu, u bogatoj građanskoj obitelji, Zdenko Duplančić već 1941. kao 12-godišnjak ulazi u SKOJ. Nakon pada Italije 1943. odlazi u partizane i s 14 godina postaje jedan od najmlađih boraca legendarne Prve proleterske brigade, s kojom prolazi cijelu Bosnu i Srbiju, sudjeluje u borbama za oslobođenje Beograda (listopad 1944.) i Zagreba (svibanj 1945.), a ratni put okončava u Trstu.

Nakon rata završava visoke vojne škole u SSSR-u i SAD-u, te postaje zrakoplovni oficir. Krajem 70-ih je u vojnoj misiji u Moskvi, a 80-ih u Saveznoj direkciji za rezerve i promet specijalnih proizvoda, zadužen za prodaju oružja nesvrstanima. Umirovljen je 1988. u činu pukovnika, tri godine prije rata.

U svojoj 90. godini predsjednik je Udruženja boraca Prve proleterske brigade, gdje održava sjećanje na ovu elitnu partizansku jedinicu. Živi u Beogradu, a svako ljeto dođe u rodnu kuću u splitskoj Radunici.

Dok smo šetali po Radunici, pokazivali ste mi gdje se prije Drugog svjetskog rata nalazila koja obrtnička radnja, gdje su se potkivali konji… Kako je bilo odrastati u Splitu 1930-ih?

Ja sam odrastao u bogatoj familiji, prije rata sam vježbao violinu kod Hatzea. Moj otac je bio obrtnik, tapetar i dekorater, imao je puno radnika. Kad je 1934. brod s tijelom ubijenog kralja Aleksandra iz Marseillea pristao u Split, oca su angažirali da uredi obalu. Kad je 1943. moj drug Ante Čerina na Peristilu ubio poznatog fašista Giovannija Sava, moj otac je kao ugledni građanin Splita pozvan na pogreb.

Iz takve familije vi 1941. uđete u SKOJ. Kako to?

Znao sam što rade Talijani i ustaše. Imali smo sluškinju koja je bila članica Partije i pričala mi o talijanskom sistemu, i tako sam od nje saznavao o zlu fašizma. A majka mi je bila u Antifašističkom frontu žena.

Znači, žene u obitelji su bile na strani antifašista, a otac je bio dobar s fašističkim vlastima?

Moj otac se nije bavio politikom, ali je razumio što se događa. Upravo zato što je on bio ugledan građanin, Partija je našu kuću koristila za ilegalni rad. Iz naše se kuće odlazilo u partizane.

Otac nije znao za to?

Naravno da je znao.

Kako su 1941. u Splitu izgledali prvi dani okupacije?

Tada sam bio u Bolu na Braču, u gimnaziji kod dominikanaca, to su mi roditelji plaćali. I stvara se NDH, a gimnazijalci su morali biti u Ustaškoj mladeži, jer je Brač bio NDH, dok je Split bio pod Italijom. Stariji su nam govorili da ne idemo u tu Ustašku mladež, to mi je govorio i ravnatelj gimnazije Anđelko Rabadan, prefekt dominikanskog reda. Pa sam se vratio u Split i postao skojevac.

Svećenik vam je govorio protiv ustaša?

Ti dominikanci su bili antifašisti, Rabadan je poslije rata dobio odlikovanje od nas. I onda i danas među svećenicima je bilo i ima naprednih ljudi.

Dakle, nakon proglašenja NDH vraćate se u Split?

I kad sam doša u Split, primilo me u SKOJ. Moja klapa su bili braća Katalinić i Zvonko Tijardović, sin od skladatelja Ive. Proučavali smo marksizam i izvodili akcije po Splitu.

Kako ste proučavali marksizam?

Imali smo kružoke, stariji su nam čitali i tumačili Marxa. Čitali smo „Kako se kalio čelik“ Nikolaja Ostrovskog i „Moje univerzitete“ Maksima Gorkog. Onda bi razgovarali o tome.

A koje ste akcije izvodili?

Mogu reć šta je radila moja skojevska ćelija. Split je bio pun slika Mussolinija i fašističkih parola, pa smo ih mrčili. Bacali smo letke za Prvi maj i obljetnice Oktobarske revolucije. Na bunde i kapute kurvi šta su se družile s Talijanima bacali smo kiselinu. Split je bio potpuno crveni grad, to danas mnogi ne znaju.

Koliko je mladih iz vaše generacije u Splitu otišlo u partizane, a koliko u ustaše?

Većina iz moje generacije je išla u partizane. U Splitu uopće nije bilo ustaša, ja sam prve ustaše vidio tek u partizanima. Bio je Mačekov HSS, dio njih je kasnije iša u ustaše. Bilo je nešto četnika, imali su štab u Vatrogasnom domu. Orjune je bilo, oni su se stalno tukli protiv komunista.

Kad ste otišli u partizane?

Kad je u rujnu 1943. pala Italija, uspjeli smo prikupiti puno talijanskog oružja, i ja sam sudjelovao u tome. Držali smo položaje u Dugopolju, Nijemci su nas bombardirali svaki dan. Uoči dolaska Nijemaca svi koji su bili kompromitirani kao skojevci morali su u partizane, i tako sam i ja otišao.

U jednom intervjuu kažete da ste u ratu četnicima po Bosni pjevali: „Vi ste sluge Ante Pavelića!“ Je li u pitanju lapsus: jeste li to pjevali četnicima ili ustašama?

I jednima i drugima. A to konkretno smo pivali četnicima. Četnici i ustaše su surađivali cijelo vrijeme. Kao što su ustaše klali po Hrvatskoj i Bosni, tako su četnici klali i po Srbiji i po Bosni i po Hrvatskoj. S tim da su četnici izgubili svoju moć na Neretvi, tamo ih je bilo 20.000 i razbili smo ih. Otada više nisu predstavljali snagu zapadno od Drine.

Danas mladi u Hrvatskoj misle da su ustaše bili „borci za slobodu hrvatskog naroda“?

Nemam komentara. Nisu djeca kriva što uče iz lažnih udžbenika.

Slično je i s druge strane. Prva proleterska osnovana je u Rudom, koje je danas u Republici Srpskoj: nekad su se glavna ulica koja vodi do partizanskog groblja i škola u Rudom zvali po vašoj brigadi, a danas ta ulica nosi ime Draže Mihailovića?

I ulica i škola. Pisali smo protestna pisma u Republiku Srpsku, ali ništa nismo postigli. Isto je to kao u Hrvatskoj, nisu oni ništa bolji ili gori od ovih u Hrvatskoj.

Pri formiranju Prve proleterske brigade 21. prosinca 1941. u Rudom, od šest bataljuna četiri su činili partizani iz Srbije, a dva iz Crne Gore. Osim vas, je li bilo još Dalmatinaca i Hrvata u toj jedinici?

Pri formiranju brigade bilo je par Hrvata, to su oni šta su živili u Srbiji. Ali kasnije je došlo puno Dalmatinaca, najviše iz Šibenika, Splita i s Biokova. Već od 1942. počinju popune Prve proleterske s Dalmatincima. Mi smo u brigadu unili pismu, veselje, zajebanciju.

Po čemu se ta brigada razlikovala od drugih partizanskih jedinica?

Prva proleterska je uvik išla tamo di je najteže bilo. Ta jedinica je dala 84 narodna heroja, to ni divizije nisu imale. Mi smo u partizanima imali tri vrste jedinica: proleterske, udarne i obične, a proleterske su bile kao neka avangarda. Prva proleterska je imala i vojni i politički zadatak. Vojni – da diže ustanak, to su bili vrlo borbeni ljudi. Politički – da širi klasnu svijest među borcima.

Dio rata proveli ste uz Vrhovni štab?

Prva proleterska je sve do desanta na Drvar 25. svibnja 1944. bila uz Tita i Vrhovni štab, štitili smo ih. Tukli smo se sa svima: protiv Nijemaca, Talijana, ustaša, četnika, Bugara, Čerkeza, svakakve gamadi. Nakon Drvara Tito ide u Bari pa na Vis, a mi kroz Bosnu prema Srbiji.

Imate li koju zgodu s Titom iz tog vremena?

Moj stric Atilio Duplančić je bio radio-telegrafist u Vrhovnom štabu, a bio je religiozan. I na Božić 1942. kaže on Titu da ide na ponoćku, a Tito će njemu: „Druže Atilio, idem i ja s tobom.“ A moj stric je Tita zvao „Jozo“, i kaže on njemu: „Pa di ćeš ti, druže Jozo, u crkvu?“ A Tito veli: „Druže Atilio, puno nas je izginulo, a kad seljaci vide da ja idem u crkvu, onda će i oni doć u partizane.“ I tako je i bilo.

Ulazite u Srbiju, to je već jesen 1944., počinju borbe za oslobađanje Beograda. Čega se sjećate iz tih dana?

Kad smo ušli u Srbiju, na Zlatiboru, tukli smo se tri dana s Bugarima, a Bugari se tukli kao da brane Sofiju. Tu smo razbili njih i četnike, i onda je došla moja najteža bitka u ratu, na Ubu – protiv Nijemaca i četnika. Dva puta sam trebao poginuti – tu i u Vrbovcu, pri oslobađanju Zagreba.

Što je bilo na Ubu?

Ub je mjesto podno brda Vučjak. Švabe su imali jako utvrđen položaj, bunkere na brdu. Bio je 3. listopad 1944., u pet ujutro smo krenuli u juriš, po kiši i susnježici. Kad smo se približili, okinuli su po nama i morali smo se povlačiti. Ja sam bio prateći vod, to su mitraljezi. Sa mnom su bili Šibenčani Pivac i Protega, i jedna Kineskinja za koju ne znam kako se tamo našla. Čen-čen se zvala, to joj je bila prva borba i mi joj kažemo: „Ajde u pozadinu.“ Nije tila. Poginula je dva-tri metra od mene, a Šibenčani su teško ranjeni.

– Bili ste mitraljezac s 15 godina?

Bio sam pomoćnik mitraljesca, pa je on poginuo, pa sam postao mitraljezac. Imali smo talijanske „brede“, to su bili teški mitraljezi.

Nakon Uba ste krenuli za Beograd?

Ruta nam je bila Zlatibor – Bajina bašta – Valjevo – Užice – Beograd. A Beograd su branili Nijemci, četnici, nedićevci i ruski belogardisti. I ljotićevci. U Beogradu smo vodili ulične borbe, tu sam proslavio 15. rođendan. Nakon toga je došao Sremski front, Ilok, Šarengrad, oslobodili smo i Vukovar. I onda pravac Zagreb, a potom Trst, gdje sam dočekao kraj rata.

– Gdje je generalno bilo najteže?

– Namučili smo se u Bosni. To je pasji život bio, taj partizanski život. Kasnije je bilo lakše, imali smo pozadinu, ali prije toga – gol, bos, gladan, spavaš u sijenu ili na zemlji… Kad danas gledam, nije mi jasno kako smo uspjeli preživjeti. Mladost plus ideologija, to je jedino objašnjenje.

Marksistička ideologija?

– A koja druga?

Partizanska osveta nad ustašama i četnicima na Bleiburgu bila je surova?

– Pogledajte što su radili u Francuskoj i Italiji s tim kolaboracionistima. Pa naši ljudi su ginuli na Bleiburgu, jer se ovi jedini u Europi nisu predali. Kod oslobađanja Vrbovca, uoči oslobađanja Zagreba, u borbama protiv ustaša i Nijemaca samo iz naše brigade je poginulo 163 borca. Sad ispada da mi nismo ništa radili nego ubijali zarobljenike i civile. Pa nismo mi imali vremena za to, mi smo neprestano išli dalje. Kažu: „Ubili ga partizani, komunisti.“ A zašto su ga ubili, šta je taj radio u ratu? Nama se u Derventi predalo 1000 domobrana, nijednome nije dlaka s glave pofalila.

Nakon rata ostajete u JNA, a karijeru završavate u Saveznoj direkciji za specijalne proizvode. Kakav je to bio posao?

Palestina, Angola, Mozambik, Zambija, Uganda, Zimbabve, Alžir… sve su to moje zemlje, cijelu Afriku sam obišao. Bio sam zadužen za pomoć oslobodilačkim pokretima u nesvrstanim zemljama, kao direktor odjela za izvoz naoružanja.

Tu su se morali vrtjeti dobri novci. Jeste li se obogatili?

– Vidili ste moju obiteljsku kuću u Radunici, trošnu i nikakvu, nema ni kupatila. A bio sam na takvom položaju da sam mogao biti Todorić. Ali to ne bi bilo marksistički.

Godine 1988. odlazite u mirovinu. Kako ste doživjeli krvavi raspad Jugoslavije i pretvaranje JNA u srpsku vojsku?

Volio bih da sam umro prije toga. Ovo moj rat nije bio. Ni ta vojska nije bila moja, ona je izdala petokraku. Sve je moglo drugačije. Mogli smo se dogovoriti oko konfederacije ili se razići kao Česi i Slovaci. Mi smo pukli po nacionalnom ključu, a ja preferiram klasno pitanje. Nemam ništa protiv ni nacija ni religija, i danas znam moliti Boga na latinskom. Ali i nacija i religija su danas postali biznis. Prazna su sela i u Hrvatskoj i u Srbiji, a i gradovi se prazne: što onda vrijedi vikati da si Hrvat ili Srbin?

Živite u Beogradu više od pola stoljeća. Jeste li ikada imali problema zbog hrvatske nacionalnosti?

Ne, nikad. Ja sam predsjednik Skupštinskog odbora općine Savski venac, centralne i najvažnije beogradske općine. Uz to sam i predsjednik Saveza boraca te općine, član Gradskog odbora SUBNOR-a Beograda, Republičkog odbora i komiteta za međunarodne veze. Eto, jedan Hrvat ima sve te funkcije u Srbiji.

Današnja Srbija je četnike proglasila antifašistima, a četnički vođa Draža Mihailović je rehabilitiran?

Draža Mihailović nije rehabilitiran, nego mu je suđenje poništeno jer da nije bilo pravedno. A mi kažemo: „Ajde, sudite mu sada opet, ima dosta dokumenata.“ Ali oni neće da mu ponovo sude. Oni sada ovaj pravni sistem prebacuju na ono vrijeme: onda bi trebalo poništiti i Nürnberške procese.

Kako vam je živjeti u zemlji gdje su četnici priznati kao antifašisti?

U Srbiji je osam partizanskih praznika ušlo u značajne datume koji se obilježavaju na razini države. Skupština Srbije je 2004. izjednačila naš pokret s tim četničkim, ali kad su ti partizanski praznici, država četnike nikad ne spominje. Na Dan pobjede nad fašizmom na bini su naše partizanske zastave, a nikakve četničke. Kod ispraćaja boraca NOB-a sudjeluje vojska, a kod pokopa četnika ne sudjeluje. Na našim skupovima mi ne pjevamo „Bože pravde“ nego našu partizansku himnu „Partizan sam, tim se dičim“. Radimo na tome da se odluka o izjednačavanju četnika i partizana poništi, ali sastav Skupštine je takav da se to zasad ne može.

Vaši životni ideali su poraženi. Umjesto marksističkog, danas imamo kapitalističko društvo, a ustaše i četnici su postali pozitivci. Kako se nosite s tim?

– Možda sam deformiran, ali ja sam iz Prve proleterske. Mi se nismo samo borili protiv fašista, nego i za izgradnju drukčijeg društva, pravednijeg i socijalističkog. Ja očito nisam za ova današnja društva. Ponosim se što sam bio član SKOJ-a i KPJ. I sav ovaj moj preostali život je borba za istinu i pravedniji društveni sistem.

Koliko je još živih boraca Prve proleterske?

– U Beogradu nas je ostalo osam. Samo smo dvoje još na nogama.

– Gdje je originalna ratna zastava brigade?

Kod mene u kancelariji.

 Obrijani četnici

Partizanima se zamjera da su potkraj rata dopustili da mnogi četnici obriju brade i pređu u njihove redove?

To je bilo nakon sporazuma TitoŠubašić, kad je kralj Petar u rujnu 1944. smijenio Dražu i naredio da svi „otadžbinski vojnici“, odnosno četnici, moraju preći kod Tita. Isto tako smo primali i domobrane u Hrvatskoj. U partizane su mogli preći svi osim ustaša i četnika koji su bili koljači. Oni koji su obrijali brade – njih bi mi skratili za glavu. Kod nas su prelazili samo oni četnici koji su bili mobilizirani, kao domobrani u Hrvatskoj.

Vatreni u Rusiji kao Prva proleterska

– Beogradski nogometni klubovi se zovu Crvena zvezda i Partizan, a navijači im na utakmicama pjevaju četničke pjesme?

– Ja zato više ne idem utakmice, a stanujem između ta dva stadiona. Više pratim talijansku i španjolsku ligu.

– Za koga navijate?

Ni za koga u klupskom nogometu. Lani u Rusiji sam navijao za Hrvatsku, normalno. Igrali su u Rusiji kao jedan, kao da su Prva proleterska.

Trinaest lasti valjda čine proljeće

PLENKOVIĆ VS PUPOVAC – JESU LI NAPADI NA SRBE IZOLIRANI INCIDENTI ILI ODRAZ DRUŠTVENE KLIME?

Mnogi drže da je za srozavanje društvene klime najodgovorniji bivši čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je radikalnim nacionalizmom pustio ‘zle duhove’ iz boce i poništio blagotvorni Sanaderov ‘Hristos se rodi’

Niz fizičkih napada na Srbe – osobito u noći 21. kolovoza, kad su napadnuti gosti kafića u Đevrskama i Uzdolju – podijelio je koalicijske partnere: premijer Andrej Plenković tvrdi da su posrijedi izolirani incidenti, dok čelnik srpske zajednice Milorad Pupovac smatra da su napadači na Srbe proizvod rastuće antisrpske atmosfere u hrvatskom društvu, koju kreira i(li) potiče dio političkih i crkvenih struktura.

U intervjuu za portal Radiosarajevo.ba predsjednik SDSS-a je ocijenio da su nesnošljivost i nasilje prema drugim narodima povezani s pokušajem rehabilitacije ustaštva, te je današnju Hrvatsku doveo u relaciju s NDH, kazavši kako ne bi želio da „ova zemlja doživi isto iskustvo koje je doživio jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao i doživio sramotan kraj jer je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima“.

Taj intervju zapravo je bio nastavak i razrada onoga što je Pupovac iznio dan ranije na konferenciji za novinare, kada je opisivao aktualnu društvenu klimu u Hrvatskoj. Odnosno, kako bi to formulirao premijer Plenković, kada je opisivao aktualne izolirane incidente.

Danas, 2019. godine (…) se ponovo tuče u otvorenoj atmosferi mržnje i neograničenog lova na one koji zvuče kao Srbi, bilo zbog govora, navijanja, stavova ili političkih uvjerenja“, kazao je Pupovac, ustvrdivši da se to nije događalo ni u „najtežim poratnim vremenima“.

Zastupnici SDSS-a, pak, podijelili su novinarima popis od 13 verbalnih i fizičkih napada na pripadnike srpske manjine u zadnjih nekoliko mjeseci, tako da svak za sebe, u tišini svoja četiri zida, može procijeniti radi li se o izoliranim incidentima ili postoji trend. Pa da krenemo.

Napadi, kamenovanje, palež…

Dan prije napada na goste kafića u Uzdolju i Đevrskama, u Viškovu je napadnut 70-godišnji srpski povratnik koji je završio u predinfarktnom stanju (policija kao razlog sukoba navodi nacionalni identitet žrtve). U lipnju je u Supetru pretučena grupa sezonskih radnika jer je među njima bilo Srba. Istog mjeseca preminuo je Radoje Petković, član SDSS-a kojeg je do smrti brutalno zatukao čovjek optužen za ratne zločine u BiH.

U travnju su kamenovane kuće povratnika u Islamu Latinskom, obijena je i pokradena crkve Svete Petke u Vukovaru, a na šibenskom pravoslavnom groblju razbijeni su križevi. Nešto ranije u Duzluku, prigradskom naselju u Orahovici, popaljeno je više kuća, mahom vlasnika srpske nacionalnosti: palež koji je trajao mjesecima stao je tek nakon intervencije SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća (SNV).

U veljači su na splitskoj Rivi napadnuti vaterpolisti Crvene zvezde. U nizu mjesta – Rijeci, Erveniku, Polači i Zapužanima – zabilježeni su grafiti protiv Srba i u slavu NDH, a kod niza članova Europskog parlamenta, donedavnih ministara i članova diplomatskog kora zabilježeno je da krše Ustav i zakone veličajući ustaški režim i njegovu ideologiju. Konačno, ispred SNV-a u centru Zagreba redovito se održavaju skupovi na kojima se vrijeđa, prijeti i viče „Za dom spremni“.

Možda nekima to nije dosta, ali nama jest. Srbi se nikada neće naviknuti na veličanje ustaštva u Hrvatskoj. Pozdrav ‘Za dom spremni’ ni na jednom mjestu i ni u jednoj prilici ne može biti opravdan i ne može imati niti jednu konotaciju, osim one da se radi o službenom pozdravu ustaške NDH“, zaključio je Pupovac, ponovivši ono što je par dana ranije za ustaški pozdrav ustvrdio i Visoki prekršajni sud.

Desno kopito gazi manjine

Ovaj popis recentnih napada na Srbe stvara matematičku nedoumicu: koliko izoliranih incidenata čini jedan neizolirani trend? Odnosno, s koliko se znamenki mora pisati brojka napada na Srbe, a da bi Banski dvori pojmili da trinaest lasti možda ipak čine proljeće?

Pošto dilema je li riječ o izoliranim incidentima ili o društvenoj klimi ovim popisom postaje izlišna, možemo prijeći na iduće pitanje: kako je ta društvena klima nastala?

Desno kopito ima potrebu gaziti slabije od sebe, a to su manjine, i toga smo sada svjedoci. Zli duhovi su izišli iz boce i sada ih je teško vratiti natrag“, rekao je ovih dana potpredsjednik Hrvatskog sabora Furio Radin, ali nije iznio tko je te duhove pustio iz boce, niti je precizirao kada se to dogodilo. No SDP-ov europarlamentarac Fred Matić nudi oba odgovora:

Tu Pandorinu kutiju je 2012. godine otvorio Tomislav Karamarko sa svojim ‘Kevinim jamama’ i sa svojom prostačko-nacionalističkom retorikom, koja se ni u sljedećih deset godina neće uspjeti suzbiti“, veli ovih dana Matić.

On nije jedini političar koji drži da je baš Karamarko svojim radikalnim nacionalizmom poništio onaj blagotvorni Sanaderov „Hristos se rodi“. I nekadašnja predsjednica HDZ-a i bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor tvrdi da je za pogoršavanje društvene klime u Hrvatskoj najodgovorniji njezin nasljednik na mjestu predsjednika HDZ-a:

Sve je počelo kada je 2012. Tomislav Karamarko izjavio da nikad više sramotne koalicije sa Srbima. To je bio početak, nakon čega je HDZ skrenuo izrazito udesno…“, poručuje Kosor.

Baš je za nju vezan događaj koji dokumentarno predočava koliko se društvena klima u Hrvatskoj srozala u odnosu na onu otprije desetak godina. U ljeto 2006. u Biljanima Donjim kamenovane su kuće srpskih povratnika, a počinitelji su bili iz stradalničke Škabrnje. Iako tada, za razliku od napada u Uzdolju, nitko u selu nije bio ozlijeđen, u Biljane Donje stuštio se cijeli državni vrh, od predsjednika Stjepana Mesića do Jadranke Kosor, tadašnje potpredsjednice Vlade i ministrice branitelja.

Šutnja predsjednice

Kosor je zbog tog napada prekinula službeni put i zaputila se u Biljane Donje, gdje je s napadnutim Srbima popila kavu i razgovorom ih umirila. Potom je otišla u Škabrnju iako joj je policija savjetovala da to ne čini – jer su Škabrnjani bili bijesni što je posjetila Srbe – te je u toj Škabrnji stoički otrpjela zvižduke svojih birača i pokoju psovku, da bi potom ljutitoj gomili materinski i državnički objasnila da se stvari ne mogu rješavati kamenovanjem.

A danas, u ljeto 2019., u selu Uzdolju nije se pojavio nitko iz državnog vrha: predsjednica države čak se suzdržala i od komentara, jer da „čeka policijski izvještaj“, a premijeru je to bio „izolirani incident“, kao i predsjedniku Sabora. Nijedan potpredsjednik Vlade nije došao u selo, a ministar branitelja nije se ni oglasio. Pokazalo se da su moralni standardi i osobna hrabrost koje je 2006. imala Jadranka Kosor za današnji HDZ apsolutno nedostižni. Pokazalo se da ova Hrvatska daleko zaostaje za onom prije 13 godina.

Toliko koliko su različiti opisani prizori iz Biljana Donjih i Škabrnje nekad, i oni iz Uzdolja i Đevrsaka danas, toliko je Hrvatska u posljednjih desetak godina krupnim koracima išla prema natrag. Svim ključnim akterima u zemlji danas više vrijedi par pišljivih glasova, od straha s kojim se suočila djevojčica kada su joj, pred njezinim očima, šipkom mlatili oca. Nema boljeg znaka da je zemlju snašla društvena regresija golemih razmjera“, precizno je notirala naša novinarka Marina Karlović Sabolić.

Dobrodošli u zemlju Izoliranih Incidenata! To vam je ona arkadija između Zlih Duhova Iz Boce i Čekanja Policijskog Izvještaja, na križanju Ulice Neuspješnih Napora Vlade i Avenije Revizionizma.

 PROFESSOR EMERITUS DR. NIKOLA VISKOVIĆ

Ma koji izolirani incidenti, riječ je o široj pojavi

Prije svega, treba uzeti u obzir širu pozadinu. A ona je da su veliki dijelovi stanovništva Srbije, Hrvatske i BiH već 30-ak godina u kroničnom nacionalističkom bunilu, na što je kompetentna kritika dovoljno ukazala, ali i što moćne političke snage neprestano potiču – iznosi professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković, te nastavlja:

– Kada u tom kontekstu uzmemo ono što se u zadnjih par tjedana događa, onda teza o izoliranim incidentima pada u vodu, a u pravu su oni koji tvrde da su ekstremistička divljanja postala jedna šira društvena pojava. Pogledajmo što se u tim tjednima dogodilo.

Prvo, nastavak uzvikivanja na javnim skupovima pozdrava „Za dom spremni“, ravnog nacističkom „Sieg Heil“, koji bi u Njemačkoj proizveo politički potres. Drugo, šovinistički napad u Supetru. Treće, ministar Republike Hrvatske drži u svom stanu Pavelićevu sliku. Četvrto, tajnica ambasade u Berlinu i najbliža suradnica sadašnjeg ministra vanjskih poslova objavljuje rasističke idiotarije, kakve su posebno u diplomaciji nezamislive. Peto, čitav odred od desetak mladića učinio je ono što znamo u tom selu.

Šesto, javna i službena ekshumacija i ponovno sahranjivanje u borbi palih SS-ovaca i ustaša u Gračanima, s prisustvom predsjednice države. Taj skandal, da se esesovci i ustaše pali u borbi na taj način glorificiraju, u javnosti je prošao nezapaženo. Svak ima pravo na pokop, ali ne može predsjednica države ići na pogreb esesovcima i fašistima.

I sedmo, predsjednica države na sve ove stvari ne samo šuti ili bagatelizira, nego još i koristi za pridobivanje ekstremne desnice u svojoj izbornoj kampanji. Što je sve to nego jedna u Europi neviđena i skandalozna politička blamaža vladajuće stranke i države, koja se nikako ne može podvesti pod izolirane slučajeve? Takvo što se sigurno nigdje u Europi, pa ni u Orbanovoj Mađarskoj, ne može dogoditi – kaže naš sugovornik, koji se osvrnuo i na Pupovčeve analogije između današnje Hrvatske i NDH:

– Svaka usporedba s NDH je sasvim suvišna, jer i ovo što se događa je dovoljno da današnju Hrvatsku okarakterizira kao zemlju s visokim stupnjem desničarskog i fašistoidnog ekstremizma. Stoga rasprava o NDH mislim da je suvišna, jer postoji nekadašnji i sadašnji fašizam, a sadašnji je dovoljno užasan da ga možemo sasvim za sebe ocijeniti takvim – zaključuje dr. Visković.

Za njima su plakali cijeli Split i Dalmacija

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 78 GODINA STRIJELJANI SU BORCI PRVOG SPLITSKOG PARTIZANSKOG ODREDA

Dogovor je bio da se šezdeset šestorica odvažnih, kad padne mrak, pojedinačno ili u manjim grupama probiju kroz talijanske patrole u Splitu, izađu iz grada i u 21 sat se nađu u Dumanićevu vinogradu u Splitskom polju. To je današnji plato iznad benzinske stanice „Sućidar“ u kvartu Plokite.

Svih šezdeset šestorica uspjela su se probiti kroz okupatorske linije i u dogovoreno vrijeme stići na dogovoreno mjesto. Bio je ponedjeljak, 11. kolovoza 1941. godine.

Ti su mladići činili netom formirani Prvi splitski partizanski odred, formacijski podijeljeni u tri voda s po 22 borca. Šezdeset sedmi čovjek bio je komandant Odreda Mirko Kovačević Lala, španjolski borac kojeg je Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske poslao iz Zagreba da pokrene ustanak u Splitu i Dalmaciji.

Plan se činio izvediv: u Splitskom polju trebalo je otkopati pripremljeno oružje i odmah krenuti prema Kučinama, prijeći Mosor i do zore stići do zaseoka Krušvar kod Dicma: tu ih je u svitanje 12. kolovoza trebao čekati Solinski odred s vodičem, koji je sve njih trebao preko Cetine dovesti do Dinare, odakle bi poveli boj protiv fašista. Svima je rečeno da ponesu hranu i vodu za dva dana – držalo se da će u srijedu 13. kolovoza biti na Dinari. No oni do Dinare nikad nisu stigli.

Prvi i Treći vod iskopali su oružje, ali Drugi vod – čiji je depo bio dalje u Splitskom polju – zalutao je u noći, a Talijani su u međuvremenu blokirali teren, pa su se dvadeset dvojica iz Drugog voda morali vratiti u Split. Ne znajući za to, Prvi i Treći vod su ih čekali dva sata, a onda krenuli bez njih. Ta dva sata kašnjenja pokazat će se sudbonosnima.

Ostala ih je četrdeset četvorica. Dolazili su mahom iz drevnih splitskih četvrti Varoš, Lučac, Manuš i Radunica, a među njima je bila i kompletna momčad Radničkog nogometnog kluba Split. Jedan od prvotimaca, 19-godišnji Nebojša Borozan iz Varoša, pri formiranju Odreda zatekao se u klupskom dresu i kopačkama, kao da ide na trening, a ne u rat. Tri dana kasnije bit će zarobljen, a 12 dana potom strijeljan, skupa s ostalima.

Komandant poginuo prvi

Zbog tog dvosatnog kašnjenja Splitski odred nije uspio te noći prijeći Mosor – zora ih je zatekla na južnim padinama planine. S druge strane Mosora čekao ih je Solinski odred s vodičem, ali zbog ustaško-talijanskih patrola nisu se smjeli kretati po danu, pa su Mosor prešli tek iduće noći i u Krušvar stigli u zoru 13. kolovoza. No tamo ih više nije čekao nitko – Solinski odred u međuvremenu je naletio na brojniju i bolje naoružanu ustašku žandarmeriju, te se povukao i vratio u Solin, a vodič je otišao, misleći da je operacija otkazana.

Četrdeset četvorica su cijelu srijedu 13. kolovoza proveli u Krušvaru, čekajući da padne noć pa da sami, bez vodiča, pođu dalje. Navečer su krenuli iz Krušvara i u zoru 14. kolovoza stigli u blizinu sela Košute kod Trilja: plan je bio da tu provedu dan i navečer se prebace preko Cetine.

Anali kazuju da je tog četvrtka 14. kolovoza 1941. bio „vruć ljetni dan“, a splitski mladići su se „odmarali u kamenjaru“. Kako je sada cijeli pothvat kasnio za jedan dan, ostali su bez hrane i vode, a pod paklenom žegom Dalmatinske zagore naročito ih je mučila žeđ. Dvojicu su boraca poslali u selo po vodu.

To će ispasti kobna odluka – seljaci su ih prijavili lokalnim ustašama, a ovi odmah pozvali svoje talijanske gazde, koji su došli kamionima iz Sinja. Mladi Splićani našli su se u fašističkom obruču, u prvoj oružanoj borbi u životu, protiv brojčano i tehnički višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.

Da stvar bude još teža, među prvima gine komandant Mirko Kovačević Lala, jedini iskusni ratnik u Odredu. Prema knjizi „Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.“, njegovo stradanje „imalo je velikog utjecaja na daljnje ponašanje boraca“. U obruču su ostali momci koji su dobro igrali nogomet, ali su bili bez iskustva u ratnim igrama.

No bez obzira na sve nedaće i loše znakove, splitski mladići odolijevali su fašistima čitav dan. Borba je trajala više od 12 sati, od osam ujutro do sumraka. U članku „Dalmacija 1941. godine“ kroničar Drago Gizdić čak piše da je „oko šest sati uvečer izgledalo da će ipak uglavnom proći sve dobro“.

Pjesma Jure Kaštelana

Međutim, tada Talijani i ustaše dovlače topove i minobacače, te počinju mitraljirati položaje Odreda i stezati obruč, dok splitski mladići jedan po jedan ostaju bez municije. Otpor heroja napokon je skršen oko 20.30 sati. Do spasonosnog mraka nedostajalo je tek nekoliko minuta.

Na kamenjaru je ostalo sedam mrtvih tijela – uz komandanta Lalu, poginulo je još šest mladih Splićana (i fašisti su imali gubitke: dva talijanska crnokošuljaša i deset ustaša). Trinaest Splićana se uspjelo izvući iz obruča i vratiti u grad, a dvadeset petorica su zarobljena i odvedena u sinjski zatvor: ustaški ‘Prieki sud’ trojicu je oslobodio, a dvadeset jednog osudio na smrt strijeljanjem, dok je teško ranjeni Vinko Paić-Ožić umro u zatvoru uoči strijeljanja.

Najmlađem osuđeniku, 18-godišnjem Makaraninu Anti Torkaru, ustaše su ponudili milost ako prizna da je zaveden i da ne zna pucati. Prema iskazima trojice oslobođenih pripadnika Odreda, mladić je odbrusio: „Neka mi daju pušku pa će vidjeti!“ Potom je i on strijeljan na obroncima Ruduše, skupa s drugovima, točno na današnji dan prije 78 godina.

Kako u članku „Razvoj NOP-a i partizanski odredi Dalmacije“ navodi tadašnji organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i poratni publicist i kroničar Ivo Amulić, „strijeljanje splitske mladosti teško se dojmilo svih žitelja Dalmacije, a Splitu donijelo neizmjernu tugu i žalost“. Slavni pjesnik Jure Kaštelan tu je tugu izrazio pjesmom „Dvadeset i trojica“ (21 član Splitskog i dva člana Solinskog odreda), koju je u kolovozu 1944. objavila Slobodna Dalmacija:

Dvadeset i tri druga / Ubio je / Krvnik / Dvadeset i tri srca Dalmacije / Borce / U oku slobode / Mladosti, sočne, raspupane / Procvjetane / Dvadeset i tri rane / U srcu Dalmacije…“

Danas se na tom platou na Plokitama nalazi spomen-ploča koja obilježava točku s koje su splitski mladići pošli u smrt. Ta ploča svakog kolovoza uoči godišnjice njihova stradanja biva išarana fašističkim simbolima – ušatim „U“ i svastikama – ili zamrčena crnom bojom, kao nekidan. Tako se potpisuju ideološki unuci onih koji su 1941. pobili ovu splitsku mladost, čiji je „grijeh“ bio što je htjela da Split i Dalmacija budu hrvatski, a ne talijanski, i što je prezirala fašiste.

Otišli su s pjesmom

Bilo je oko dva sata poslije podne kad su preda me, na gumno, banula trojica ustaša naoružanih puškama. Bez riječi su me poveli (…). Prenoćio sam u žandarmerijskoj stanici, u jednoj sobici, gdje su me, vezana, mučili i tukli. Sutradan su uhapsili i moje susjede i doveli ih u stanicu. Odatle su nas sve sproveli u Sinj.

Istog dana otkriven je i Splitski partizanski odred u selu Košutama te potpuno razbijen i uništen od jakih talijansko-ustaških snaga. Tom prilikom (…) je zarobljeno i dovedeno u isti zatvor gdje smo i mi bili 28 boraca.

Čim su nas tamo prebacili, došlo je nekoliko ustaša… Navalili su na nas, tukli nas čime su stigli i vikali da je to samo zagrijavanje. Navečer su ih smijenili drugi, a sutra, na dan svetkovine Sinjske gospe, nakon što su sahranili ustaškog bojnika Bilobrka i jednog kapetana crnokošuljaša koji su poginuli u borbi sa Splitskim odredom, navalili su na nas ponovo: tukli nas i zlostavljali dok nismo postali modri. Osamnaestogodišnjem Makaraninu Anti Torkaru, najmlađem među nama, slomili su dva rebra, a da nije pisnuo.

No, najviše je na udaru bio Vinko Paić-Ožić. Uza sve batine i tešku ranu na nozi, Vinko nije ni jauknuo, a kamoli tražio milost od zločinaca. Dapače, kad su ga neposredno pred smrt tukli, smogao je snage da im u lice kaže: ‘Udrite krvoloci, ali znajte da će vam narod suditi!’

Sva ta mučenja ustaška je rulja pratila pričama o zlodjelima koja su radili po Bosni i Hercegovini, a koja su se najčešće svodila na pokolj, palež i bacanje nevinog naroda u jame. Te iste ustaše su se kasnije povezale s četnicima i koljačima Draže Mihailovića te su zajednički nastavili ubijati pošteni srpski i hrvatski narod.

Borci Splitskog i Solinskog odreda koji su s nama bili zatvoreni nisu u početku imali povjerenja prema nama seljacima iz Dicma, ali kako su i nas mučili jednako kao i njih, zbližili smo se. Bili smo toliko malaksali, iscrpljeni, izubijani i poderani da nismo sličili na ljude, već na aveti i kosture.

Dana 21. kolovoza upala je među nas grupa pijanih ustaša (…) i toliko nas tukla da je Petar Jelaska ostao bez četiri, a ja bez dva zuba, Ante Zelić je ostao gotovo bez oka, Đordanu Borovčiću su slomili ključnu kost, dok je Paić-Ožić, ujutro, od batina umro.

Sud je završio istragu 24., a presude donio 26. kolovoza. (…) Nešto poslije 15 sati došla su dva autobusa i odvezli osuđene drugove u nepoznatom pravcu (kasnije smo doznali da su ih strijeljali u Ruduši). Ulazeći u autobus drugovi su izvikivali ‘živjela Komunistička partija, živjela radnička klasa, dolje ubojice!’ Otišli su s pjesmom.“

(Đuro Radoš: „Bio sam u zatvoru s borcima Prvoga splitskog i solinskog odreda“, iz knjige „Split u NOB-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945.“, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1981.)

Popis ubijenih Splićana

Od četrdeset četvorice koji su 11. kolovoza 1941. s Plokita krenuli u partizane, u iduća dva tjedna ubijeno je njih 28.

Šest ih je poginulo 14. kolovoza u borbi s Talijanima i ustašama u selu Košute: Vinko Blaić, Ante Brajčić, Andro Račić, Mate Šarić, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica. S njima gine i komandant Odreda Mirko Kovačević Lala.

Dvadeset jedan borac je strijeljan 26. kolovoza u Ruduši kod Sinja: Đordano Borovčić Kurir (komandir Odreda), Alfred Santini (politički komesar), Ivan Antonini, Nebojša Borozan, Mirko Dujmić, Branko Duplančić, Dušan Frua, Petar Jelaska, Jozo Krstulović, Jozo Markotić, Ivan Marković, Marin Matković, Vjeko Ozretić, Jozo Petrić, Ante Popović, Josip Radetić, Dragutin Rogulj, Tadija Skopljanac, Ante Torkar, Davor Urlić i Ante Zelić. S njima su strijeljana i dva člana Solinskog odreda, Ante Čerina i Ante Katić, te seljak iz Dicma Šimun Stojanac, partizanski pomagač.

Preostali ubijeni Splićanin je narodni heroj Vinko Paić-Ožić, koji je 22. kolovoza umro od ustaških batina u sinjskom zatvoru. S 29 godina bio je među najstarijima u Odredu.

Rado ide Hrvat u predsjednike

NAJEZDA KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE

Veliki broj kandidata je rezultat razmrvljenosti hrvatske političke scene. Pošto više nemate socijalne grupe koje bi stale iza određene političke stranke, već imate razmrvljeno društvo, to je pogodno za poplavu novih mesija – drži dr. Šiber

Ovotjednim najavama kandidatura riječkog profesora farmakologije i diplomata Ante Simonića te splitskog kapetana duge plovidbe Ivana Kneževića, broj kandidata za predsjednika Republike popeo se na dvanaest.

Iako je do predsjedničkih izbora ostalo još četiri mjeseca, već sada se može reći da ćemo svjedočiti pravoj najezdi kandidata. Osim trojke o kojoj se najviše piše i govori – Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović i Miroslav Škoro – dosad su svoje kandidature javno najavili i bivši član Živog zida Ivan Pernar, sudac Mislav Kolakušić (neovisni), Katarina Peović (Radnička fronta), Dalija Orešković (Start), bivši mostovci Tomislav Panenić i Vlaho Orepić, znanstvenik s Princetona Dejan Kovač (neovisni) te već spomenuti Simonić i Knežević (obojica neovisni).

Prema tome, nakon što smo na posljednjim izborima imali samo četvero kandidata (Grabar Kitarović, Ivo Josipović, Ivan Vilibor Sinčić i Milan Kujundžić), sada ih već ima trostruko više, a lako je moguće da se do izbora ta brojka još i poveća. Što se to u međuvremenu dogodilo u društvu, a što je moglo izazvati ovako povećan interes za predsjedničko natjecanje?

Neki drže da poplavi kandidata kumuje povećana politička upotrebljivost društvenih mreža – preko tih platformi, naime, kampanja se može voditi uz mnogo manje novca nego što zahtijevaju standardne kampanje. Većina nabrojenih kandidata, uostalom, svoje poruke biračima mahom šalju upravo putem društvenih mreža.

Preko biskupa do Pantovčaka

Od toga nije odstupio ni najnoviji kandidat Ante Simonić, inače nekadašnji HSS-ov potpredsjednik Vlade u mandatu Ivice Račana i potonji hrvatski veleposlanik u Kini, koji je prošlog tjedna na svom Facebooku objavio fotografiju s riječkim biskupom mons. dr. Ivanom Devčićem, kojeg je ispod fotografije predstavio kao svog „dragog prijatelja“, čime je pokazao da spada u onu (poveću) skupinu kandidata koji će put do Pantovčaka tražiti kroz podilaženje katoličkoj većini.

No sama činjenica postojanja društvenih mreža ipak ne može u cijelosti objasniti ovoliku gužvu u borbi za Pantovčak. Stoga smo o motivima i razlozima za toliku brojnost predsjedničkih kandidata porazgovarali s našim vodećim političkim psihologom dr. Ivanom Šiberom.

– Objašnjenje je relativno jednostavno – kaže dr. Šiber. – Ako u nekom društvu imate strukturirano biračko tijelo, odnosno ako imate vrijednosno jasno utemeljene političke stranke, onda u takvom društvu nema previše kandidata, jer oni obično dolaze upravo iz tih par stranaka koje zastupaju određene dijelove društva. No kod nas nije samo poplava različitih kandidata, nego i različitih stranaka. Ovoliki broj kandidata je posljedica razmrvljenosti hrvatske političke scene.

Kao drugi razlog, naš sugovornik ističe „val apatičnih, duboko nezadovoljnih ljudi“, koji svoje nezadovoljstvo političkom i društvenom stvarnošću artikuliraju tako da „ili ostanu kući, ili postaju protestni glasači“. Prema Šiberovim riječima, do promjene društvenih vrijednosti – uslijed koje klasične partije gube svoju povijesnu snagu – došlo je zbog utjecaja tehnološke revolucije.

– Pošto više nemate socijalne grupe koje bi stale iza određene političke stranke, već imate razmrvljeno društvo, takva situacija je pogodna za poplavu novih mesija – veli dr. Šiber.

Sliku svoju ljube

Postojeće kandidate naš sugovornik klasificira u nekoliko grupa. U prvu grupu tako spadaju Grabar Kitarović i Milanović, kao kandidati značajnih političkih stranaka i vodeće političke figure na izborima. Njima Šiber pribraja i Škoru kao kandidata radikalne desnice, koja je nezadovoljna Plenkovićevim nastojanjem da se HDZ utemelji kao suvremena demokršćanska stranka na tragu njemačkog CDU, dakle sa snažnim otklonom od radikalne desnice.

– To su tri logična, stranački utemeljena kandidata. Uz njih se nadovezuju kandidati pojedinih marginalnih stranaka koje se preko njih pokušavaju vratiti u političku žižu, a tu možemo ubrojiti Ivana Pernara, kao i moguće kandidate iz Mosta ili HNS-a. Treća vrsta kandidata su pojedinci koji imaju neke dobre namjere i koji testiraju svoje mogućnosti i izbornu podršku, spremajući se za neke buduće izbore – kaže dr. Šiber, koji u ovu potonju skupinu uvrštava Daliju Orešković, Katarinu Peović, Antu Simonića i Dejana Kovača.

– Oni žele iskoristiti kampanju za isticanje određenog programskog sadržaja koji je sada zanemaren i postrani. Recimo, Katarina Peović iz Radničke fronte s programom demokratskog socijalizma želi upozoriti društvo da postoje i drukčije društvene koncepcije od ove današnje neoliberalne, kao i podsjetiti na marginalizirane i potisnute društvene grupe – smatra naš sugovornik.

Konačno, četvrtu grupu kandidata dr. Šiber naziva kodnim imenom „sliku svoju ljubim“: to su kandidati koji objektivno nemaju nikakve šanse za uspjeh, a motivacija za kandidaturu im je „pojačavanje“ vlastitog životopisa. Šiber kao primjer ističe nekadašnjeg predsjedničkog kandidata Slavena Leticu, a u ovoj garnituri kandidata to bi bio sudac Mislav Kolakušić, za kojeg kaže da se predstavio kao apsolutist koji bi maksimalno povećao predsjedničke ovlasti.

– Sve u svemu, imamo nevjerojatni pluralitet u negativnom smislu – zaključuje dr. Šiber.

 

 

 

 

Maštruko: Ovo je odraz onoga što misle predsjednica i premijer

KAKO JE RASISTIČKA DIPLOMATKINJA TRIPUT ZAREDOM DOBILA NAJVIŠE OCJENE OD NADREĐENIH

To je cijela piramida, od predsjednice Republike do predsjednika Vlade. Ako su nečiji stavovi slični njihovima, onda se napreduje u poslu, posebno unutar diplomatskih struktura – kaže diplomatski doajen Ivica Maštruko

Skandal koji je rasističkim objavama na Facebooku izazvala diplomatkinja Elizabeta Mađarević – koja od siječnja ove godine obnaša dužnost prve tajnice u našem veleposlanstvu u Berlinu – dobio je novu dimenziju nakon javnog istupa našeg bivšeg veleposlanika u Moskvi Bože Kovačevića.

U razgovoru za Televiziju N1 Kovačević je ukazao da je Mađarević, da bi se uopće uspela do mjesta prve tajnice u veleposlanstvu, prethodno morala tri puta zaredom dobiti najviše moguće ocjene od svojih nadređenih.

„Ona je već tri niža zvanja diplomatskog posla prošla, a Zakon o vanjskim poslovima određuje da je napredovanje moguće ako se tri puta zaredom dobije najbolja moguća ocjena od pretpostavljenog“, kazao je Kovačević, te se javno zapitao kako je moguće da osoba s takvim stavovima konzistentno napreduje u hrvatskoj diplomaciji, postojano dobijajući najviše ocjene za svoj rad.

– Tako piše u zakonu. Prijedloge ocjena daje načelnik njezinog odjela, a ocjenu potpisuje ministar vanjskih poslova – tumači za Slobodnu Kovačević, kojeg pitamo postoji li mogućnost da Mađarevićkini nadređeni nisu znali za njezine rasističke, ksenofobne i homofobne stavove koje je obznanjivala na društvenim mrežama.

– To je moguće, ali ako netko ode u diplomatsku misiju, on je predstavnik Republike Hrvatske u toj zemlji i mora se dolično ponašati: ne smije se miješati u unutarnja pitanja zemlje domaćina, niti izražavati stajališta koja su suprotna službenim stajalištima Republike Hrvatske. Ona je u svojoj obrani najprije rekla da su to njezini privatni stavovi i pozvala se na slobodu govora, ali u diplomaciji postoje neka pravila – kaže bivši veleposlanik u Moskvi.

 Ocjenjivanje po inerciji

Kovačević smatra da je za ovaj skandal odgovorna kadrovska politika u Ministarstvu vanjskih poslova, i to iz više razloga:

– Prvo, svaki diplomatski djelatnik mora položiti stručni ispit, i nije jasno kako netko s takvim stavovima može položiti taj ispit. Drugo, svaki djelatnik polazi Diplomatsku akademiju, gdje se upoznaje s Bečkom konvencijom koja, među ostalim, određuje što diplomati smiju, a što ne smiju činiti. I treće, u zakonu piše da se u viši status napreduje ako je službenik tri puta zaredom dobio najviše ocjene, a ocjene potpisuje ministar. Ako nakon svega toga netko s ovakvim stavovima napreduje u službi, to upućuje na lošu kadrovsku politiku u MVP-u – kaže Kovačević.

S time se slaže i najiskusniji hrvatski ambasador, umirovljeni splitski diplomat Frane Krnić, koji je bio veleposlanik Hrvatske u Čileu, Španjolskoj, Nizozemskoj, Češkoj i Danskoj (nerezidentno u Peruu, Boliviji, Andori, Kubi i na Islandu), a 90-ih je radio i kao pomoćnik ministra u MVP-u.

– Ovaj događaj je dio i posljedica loše organizacije unutar kadrovske službe MVP-a. Ta procedura s ocjenama diplomatskih djelatnika ne funkcionira kako treba i svakako bi se praksa unutar MVP-a morala promijeniti – kaže Krnić, te pojašnjava:

– Pitanje je tko je bio blizu nje, tko joj je davao ocjene. Jedan dio ocjena se daje po inerciji. Samo je mali broj ambasadora i konzula u stanju dati kritičke ocjene svojih diplomatskih djelatnika, ali kad to i dođe u nadležne službe Ministarstva, tretira se samo formalno. Ja sam svojedobno davao i pohvale nekim ljudima, a i kritike nekim drugima, ali ništa od toga se nije odrazilo u praksi – veli Krnić.

MVP je preslika društva

Naš sugovornik potvrđuje da diplomatski djelatnici, za vrijeme dok su zaposleni u MVP-u, nemaju prostor za osobna istupanja u javnosti, čak ni na društvenim mrežama.

– Dva su razloga za to. Prvo, takvi su propisi: za svako javno istupanje mora se tražiti dozvola nadređenih. I drugo, javnim istupanjem možete doći u konflikt sa službenom politikom i stavovima svoje zemlje, a to se odnosi i na objavljivanje na Facebooku. Sloboda mišljenja i govora ne mogu pokriti ono što traži pravilo diplomatske službe – zaključuje Krnić.

Ni drugi doajen hrvatske diplomacije, umirovljeni zadarski diplomat Ivica Maštruko – bivši veleposlanik Hrvatske u Italiji, Grčkoj, Sloveniji i Rumunjskoj, te nekadašnji savjetnik predsjednika Republike za vanjsku politiku – nema dobro mišljenje o sustavu ocjena u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova.

– U praksi je situacija takva da se gotovo uvijek daju najbolje ocjene. Te ocjene same po sebi ne znače ništa, one su kurtoazne. Svake godine se ocjenjuju svi zaposleni i rijetko tko dobije ispod „odličan“ ili „vrlo dobar“. Te ocjene zapravo nemaju nikakvog efekta na napredovanje, to je samo formalnost – odaje nam zadarski diplomat.

Maštruko drži kako je čudno da nitko iz MVP-a nije primijetio Mađarevićkine stavove, blogove i postove, i da nitko na to nije reagirao.

– Ne vjerujem da se u Ministarstvu nije znalo za njene stavove. Ali to je očito išlo njoj u prilog, a ne protiv nje. Tamo vlada kaotična situacija, u kojoj se preferiraju pojedinci s takvim stavovima – objašnjava diplomatski veteran, koji od odgovornosti ne amnestira ni sâm državni vrh Republike Hrvatske:

– To je cijela piramida, od predsjednice Republike do predsjednika Vlade. Ako su nečiji stavovi slični stavovima tih dvoje političara, onda se napreduje u poslu, posebno unutar diplomatskih struktura. Situacija u MVP-u inače nije nimalo različita od opće situacije u društvu – zaključuje Maštruko.

 

Podržavala ‘šatoraše’

 

– Upoznao sam gospođu Elizabetu Mađarević u vrijeme dok je u kabinetu europskog povjerenika Nevena Mimice bila savjetnica zadužena za govore, elektroničke prepiske povjerenika i još neke poslove. Svoj posao, kao i ostali zaposlenici kabineta koje je izabrao gospodin Mimica, obavljala je kvalitetno. Politički stavovi gospođe Mađarević nisu dolazili do izražaja tijekom obavljanja posla u Europskoj komisiji.

Donekle me iznenadila informacija da gospođa Mađarević 2014. godine na Facebooku podržava prosvjed „šatoraša“ protiv SDP-ove Vlade u kojoj je Mimica, njezin povjerenik koji ju je i doveo u svoj kabinet, bio potpredsjednik prije odlaska u Europsku komisiju. No sjećam se da među SDP-ovim dužnosnicima u to vrijeme nije bila neuobičajena praksa podržavanja profesionalaca u tijelima javne vlasti koji su privatno izražavali tvrda desničarska uvjerenja – kaže za Slobodnu istaknuti član SDP-a koji je htio ostati anoniman.

Tesla bi se danas sramio i roda i domovine

HRVATSKO-SRPSKI SUKOB OKO NIKOLE TESLE: ČIJI JE GENIJ IZ SMILJANA?

Ako hrvatske vlasti doista žele iskazati poštovanje Tesli – kako to beogradskom kolegi tvrdi naša ministrica kulture – bio bi minimalni red da barem elektrificiraju sva srpska sela u Teslinom zavičaju

Hrvatska i Srbija opet zaratiše. Razlog sukoba: čiji je Nikola Tesla, hrvatski ili srpski? Kao u svim civiliziranim zemljama, oko tog pitanja zakrvili su osobno – ministri kulture. Dvoje kulturnjaka u javnom ratu oko etničke pripadnosti jednog elektrotehničara: ljupka balkanska priča.

Počelo je objavom hrvatskog Ministarstva kulture da će se na izložbi EXPO 2020. u Dubaiju Hrvatska predstaviti kao zemlja inovativnih projekata i velikih izumiteljskih umova koji su svjetski poznati, poput Tesle. Na to je Ministarstvo kulture i informiranja Srbije najoštrije osudilo „nedopustiv pokušaj Hrvatske da prisvoji znanstvenika i inovatora Nikolu Teslu, kojeg cjelokupna svjetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina koji je veliki dio života proveo u Americi“.

U gnjevnom priopćenju iz Beograda, koje potpisuje srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević, ističe se da Tesla „pripada svijetu po svojim znanstvenim doprinosima i izumima, ali srpskom narodu po svom podrijetlu“.

Nikakvi tragikomični pokušaji krivotvorenja tu jednostavnu istinu ne mogu promijeniti“, poručio je srpski ministar Vukosavljević, dodavši da „u enciklopedijama, znanstvenim radovima i popularnim tekstovima na svim jezicima stoji povijesno jedino točan podatak koji Teslu stavlja u red najznačajnijih srpskih znanstvenika“.

Hrvatska ministarica kulture Nina Obuljen Koržinek replicirala je priopćenjem u kojem, među ostalim, potonji Vukosavljevićev „enciklopedijski argument“ pobija opaskom da „Hrvatska enciklopedija za Nikolu Teslu navodi da je bio američki i hrvatski izumitelj srpskog podrijetla“.

Sukus ministričinog odgovora srpskom kolegi bio je, otprilike, da se Hrvatska s poštovanjem sjeća Tesle, ne pokušavajući pritom negirati njegovo podrijetlo.

Tesla u Jasenovcu

Tesla je rođen u Hrvatskoj, u Hrvatskoj se školovao i iz Hrvatske je otišao dalje u svijet (…). Nikola Tesla za sebe je izjavio da se ponosio srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom”, istaknula je ministrica, podsjetivši na slavnu Teslinu izjavu: „Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom“. Makar cinici tvrde kako bi Tesla, da je živ i da vidi u što su se danas pretvorile i Srbija i Hrvatska, sigurno izjavio da se srami i roda i domovine.

Kako bilo, hrvatska ministrica nije uspjela smiriti duhove. Iz Beograda su reagirali novim priopćenjem, još žešćim od prvog:

Pridjev hrvatski, priznajem, neće Srbinu Nikoli Tesli oduzeti ništa od njegove vječne slave, ali smatram takvu interpretaciju nelogičnom, povijesno neutemeljenom i u najmanju ruku djetinjastom“, iznio je srpski ministar Vukosavljević, otvorivši potom vatru iz najtežih haubica:

Da je Tesla posjetio svoj zavičaj 1941. godine i da ga je tamo zatekao početak Drugog svjetskog rata, sva je prilika da bi bio zaklan i bačen u jamu, kao i brojni pripadnici obitelji Tesla i više od 500 stanovnika Smiljana. Da je to preživio, vjerojatno bi stradao u Jasenovcu, Glini, Jadovnu, na nekom drugom od bezbrojnih stratišta Srba ili možda poginuo u borbama protiv hrvatskih ustaša“, poručio je Vukosavljević, ukazavši da ni Tesla ne može biti izuzet iz ustaško-četničke balade koja ovim prostorima zavija već trideset godina.

Da budemo precizni, ta balada prati Teslinu posmrtnu sjenu već dvadeset sedam godina, još od 16. veljače 1992., kada je u centru Gospića, na tadašnjem Trgu Nikole Tesle, miniran i raznesen Teslin spomenik (rad hrvatskog kipara Frana Kršinića), pod neiskazanom – ali u to doba podrazumijevajućom – optužbom da je Tesla bio Srbin, što je u tadašnjem hrvatskom novogovoru automatski značilo i da je „četnik“.

Zavičaj bez struje

Uostalom, o toj Teslinoj „fantomskoj krivnji“ govore i iskazi HDZ-ovih zastupnika na saborskoj sjednici iz travnja 2014., kada je odlučeno da se 10. srpnja proglasi Nacionalnim danom Nikole Tesle, te da se Teslin spomenik treba vratiti u Gospić (što nije provedeno ni do danas). Tada je nedavno smijenjeni ministar državne imovine Goran Marić negirao da je spomenik Tesli srušen samo zato što je Srbin, tumačeći da je tom činu pridonijelo stvaranje SAO Krajine, srpsko-četnički napad na Hrvatsku, zločini u Glini, Škabrnji, Vukovaru…

A poveznicu Tesle i Domovinskog rata (koji je započeo 48 godina nakon Tesline smrti) još je zornije izveo tadašnji pitoreskni HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović, kazavši da je „po Gospiću palo tisuće granata, ginula djeca, a sad se neki čude da je netko srušio neki spomenik“. To su okolnosti u kojima je brončani Tesla umro u Gospiću.

Počinitelj ne samo što nikad nije pronađen, nego nikad nije bio ni tražen. Na mjesto spomenika postavljena je fontana Vile Velebita, a Teslin trg je preimenovan u Trg Stjepana Radića. Tako je Nikola Tesla u samostalnoj Hrvatskoj nestao iz Gospića kao da ga nikad tamo nije ni bilo.

U tom smislu, za Hrvatsku je dobar znak da današnji ministri Teslu više ne povezuju s pokoljima u Vukovaru i Škabrnji, već s elektrotehničkim izumima koji su unaprijedili život ljudske rase: mali korak za oca izmjenične struje, ali veliki za hrvatsko društvo.

Premda, ako hrvatske vlasti doista žele iskazati poštovanje Tesli – kako to beogradskom kolegi tvrdi naša ministrica kulture – najprimjereniji izraz tog poštovanja bio bi da njegovim današnjim sunarodnjacima u Hrvatskoj omoguće da ne žive kao građani drugog reda. Za početak, minimalno, da se barem elektrificiraju sva srpska sela u Teslinom zavičaju.