Mlade u Hrvatskoj guši uskogrudnost desnog centra

ISTRAŽIVANJE POTVRDILO DA HRVATSKA MLADOST ISELJAVA I IZ POLITIČKIH RAZLOGA

Na lijevom centru ipak možeš biti i Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac, bez da se osjetiš diskriminiran. Na desnom centru stvari su puno strože: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni

Slutili smo i ranije, ali sad imamo i znanstvenu potvrdu: oni su potpuno bezvoljni, ne vide uopće šansu za poboljšanje situacije u zemlji, niti misle da borba za bolju i pravedniju Hrvatsku ima smisla, a svoju budućnost vide izvan Hrvatske. Oni sigurno neće dići revoluciju. Barem ne u našoj zemlji.

Zborimo, jasno, o hrvatskoj omladini. Konkretno, o generaciji rođenoj između 1989. i 2004., curama i momcima koji danas imaju od 15 do 30 ljeta. Ta je generacija bila u fokusu istraživanja troje mladih zagrebačkih politologa – Milice Vučković i Koste Bovana s Fakulteta političkih znanosti te Marka Kovačića s Instituta za društvena istraživanja – čiji su rezultati prošlog tjedna, u organizaciji GOOD inicijative, predstavljeni u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu.

Glavna tema istraživanja bio je radikalizam među mladima u Hrvatskoj, odnosno način na koji mladi percipiraju radikalizam u našem društvu. Istraživanje je provedeno na pet fokus grupa s 33 ispitanika, u dobi od 15 do 30 godina, iz četiri hrvatska grada – Sinja, Splita, Zagreba i Dalja. Takvim izborom gradova htjelo se podjednako zahvatiti mediteransku (Sinj, Split) i kontinentalnu (Zagreb, Dalj) Hrvatsku, te u svakoj od tih zemljopisno-kulturoloških cjelina podjednako obraditi i najveće gradove (Split, Zagreb) i manja mjesta (Sinj, Dalj).

Zagrebački Institut za društvena istraživanja (IDIZ) mlade istražuje već više od pola stoljeća. Ovo istraživanje izdvaja se od većine ranijih IDIZ-ovih projekata po upotrebi kvalitativne metodologije, o čemu je na predstavljanju u Leksikografskom zavodu govorio Kovačić:

Iz dosadašnjih istraživanja već znamo da su mladi apatični, konzervativniji od roditelja, da su reterirali u smislu progresivnih vrijednosti i da idu prema retradicionalizaciji. Ovim istraživanjem smo željeli produbiti postojeća koja su se dosad radila u Hrvatskoj i području Jugoslavije i jako dobro deskriptivno opisuju što se događa s mladima, ali ne daju nužno odgovor na pitanje zašto je to tako. Ispitujući kakva je percepcija radikalnog, dobili smo odgovore da je mladima sâm pojam radikalnog negativan. A to je ono što je zastrašujuće i što nismo uspjeli doznati iz svih dosadašnjih kvantitativnih istraživanja.“

Uškopljena generacija

Drugim riječima, ako je našim mladima već i sâm pojam radikalnog negativan – a mladi su onaj dio populacije koji bi prirodno trebao biti najradikalniji – dolazimo do neminovnog zaključka da je hrvatsko društvo proizvelo uškopljenu generaciju mladih, što je rijedak pothvat i u širim okvirima. Malo se koje društvo u povijesti time može pohvaliti.

Na predstavljanju je rečeno i kako mladi razlikuju lijevi i desni ekstremizam, što je objašnjeno kao posljedica povijesnih ideoloških podjela na ustaše i partizane. No konkretni događaji i pojave iz današnjeg hrvatskog društva koje mladi proglašavaju radikalnima nemaju direktne veze s partizansko-ustaškom pričom, već se odnose na prijeporne točke između konzervativne i liberalne ideologije.

Tako dio mladih radikalnost pripisuju konzervativnim pokretima poput inicijativa za zabranu pobačaja („…radikalan građanin je kao Željka Markić, koja je Opus Dei… i ide pobačaje zabranjivati…“), dok drugi dio mladih radikalnim drži borbu za rodna i LGBT prava, što je osobito registrirano u Splitu i Sinju, gdje su dobiveni odgovori da su LGBT prava „malo preuranjena za ovu državu“. Za komentar smo se obratili jednom od autora istraživanja, spomenutom IDIZ-ovom politologu Marku Kovačiću:

– Riječ je o tome da mladi vide bilo koje odstupanje od neke ustaljene norme kao radikalno ponašanje. Može se reći da su kriteriji bivanja radikalnog zapravo jako niski. To je svakako rezultat socijalizacijskih procesa, od obitelji preko škole do medija, agensa socijalizacije koji promoviraju konformistički i podanički mentalitet. Važno je ne talasati – kaže Kovačić, dodavši kako nije sklon tezi da među mladima postoji podjela na lijevi i desni radikalizam.

– Mislim da je rezultate ispravnije tumačiti kao opći poraz emancipacijske uloge obrazovanja te svojevrsnu intelektualnu lijenost mladih koji raznorodne i raznovrsne dimenzije društvene sfere neopravdano izjednačuju – drži Kovačić.

Korozivna apatija

Možda je ovu priču trebalo započeti s beznađem, koje je i ovim istraživanjem potvrđeno kao temeljna osobina ratno-poratne generacije hrvatske mladosti. Tu su stavku istraživači nazvali „korozivna apatija“, a o njoj kazuju odgovori mladih kako u Dalju („Mi ne činimo ništa. Što bude, bit će. Svi se žale kako je situacija loša, a kad se organiziraju protesti polovica se ne pojavi, prelijeni su da se pojave, samo sjede doma“), tako i u Zagrebu („Želimo naglasiti jednu stvar, mi volimo pričati, ali nemamo znanja ni alate za djelovanje. Možemo sjediti i raspravljati satima na kavi, ali ne znamo kako djelovati“).

– Rezultati su zapravo očekivani – komentira Kovačić, ukazujući da su i ranija istraživanja IDIZ-a jasno pokazivala društvenu i političku apatiju i alijenaciju mladih. No i sâm priznaje da ih je „iznenadio opseg rezigniranosti mladih te njihov rezignirani stav prema društvenim inovacijama, za koji smo ipak mislili da je nešto manji“.

Našeg sugovornika smo pitali i otkud dolazi ta silna rezignacija, iz koje mladi izlaz nalaze tek u odlasku u inozemstvo. Konkretno, iseljavaju li se mladi iz Hrvatske isključivo iz ekonomskih razloga, ili se tu krije još neki uzročni đavo?

– Duboko sam uvjeren da su ekonomski razlozi iseljavanja mladih samo jedan od faktora koji objašnjavaju pojačanu emigraciju. Mislim da je pogrešno ignorirati društvenu i političku klimu koja je izrazito nepoticajna – kaže Kovačić, te nabraja društveno-političke faktore koji mlade tjeraju na odlazak iz Hrvatske: raširenost političke korupcije, smanjene slobode medija, relativizacija općeprihvaćenih civilizacijskih dosega, obrazovni sustav koji je više područje ideološke borbe nego emancipacijski alat mladih, pravna nesigurnost koju hrvatsko pravosuđe perpetuira u najmanju ruku neobičnim presudama, zatomljavanje progresivnih kulturnih praksi, ograničavanje rada civilnog društva…

– Sve su to faktori koji, kad razgovarate s mladima, utječu na njihovu odluku da svoju sreću potraže u inozemstvu – kaže naš sugovornik.

Ustaše im bliže od LGBT ekipe

Na predstavljanju rezultata Kovačić je iznio i zanimljivu opasku o političkim uzrocima endemske apatije među mladima u Hrvatskoj, navodeći kako je to dobrim dijelom posljedica dugogodišnje prevlasti desnog centra u hrvatskoj politici, čiji je normirani svjetonazor preuzak za veliki dio mladih.

Oni koji se miču od desnog centra prema ljevici zapravo idu prema centru i bivaju još radikalniji. I to je problem – država takvim sustavom krade mladost mladima koji bi trebali jednog dana donijeti i prihvatiti novine koje svijet donosi, a to ne rade jer im država cijelo vrijeme stavlja lance oko tog nominalno desnog centra – i onemogućuje da se ostvare prema nečemu drugom“, kazao je tada Kovačić, pa smo ga zamolili da za Slobodnu pojasni tu tezu:

Ovo istraživanje ne omogućuje generalizaciju, no stavi li se u kontekst podataka koje znamo o mladima i hrvatskom društvu, plauzibilno je reći da je dominantna norma u Hrvatskoj desni centar. To pokazuju rezultati gotovo svih izbora, ali i brojna sociološka istraživanja koja otkrivaju da je hrvatsko društvo tradicionalno i više orijentirano konzervativnim nego progresivnim vrijednostima. Mislim da je bitno to priznati, kao što mislim da to ne bi trebalo nikoga iznenaditi, jer su i institucije kreirane da perpeturiraju te vrijednosti – kaže IDIZ-ov stručnjak.

Ako bismo išli razraditi ovu tezu o desnom centru kao osovini hrvatskog društva, došli bismo do možda neugodnih hipoteza: ako je društvena norma na desnom centru, znači li to da je mladima jednako udaljena radikalna desnica i politički centar? I može li se time objasniti to što radikalnom doživljavaju borbu za LGBT prava, dok im npr. ustaševanje nije radikalno (jer je bliže desnom centru nego što su to LGBT prava)?

Kovačić odgovara da ovakav tip istraživanja ne omogućuje kvantifikaciju takve vrste, ali dodaje:

– Kad bih morao spekulirati, rekao bih da postoje određene indicije da je vaša pretpostavka točna. Činjenica je da političari desnog centra u Hrvatskoj često koketiraju s relativizacijom ustaškog režima te ga neki čak i pokušavaju amnestirati njegove povijesne sramote, konceptualizirajući ga kao ostvarenje stoljetne težnje Hrvata za svojom državom. Budući da je ovakvo razmišljanje, prvenstveno zbog dijela političkih elita, postalo dio javnog diskursa, a uzimajući u obzir impotentnost obrazovnog sustava i nedostatak sadržaja koji omogućuju kritičnost učenika, nije neobično da imamo, u najmanju ruku, zbunjene mlade.

Kurikulum izdao mlade

Zaključno smo od mladog znanstvenika s IDIZ-a željeli čuti komentar najnovijeg vala šovinističkih incidenata koji su se prošlih dana odvili u Dalmaciji, od ustaškog žigosanja učenice u Zadru do mučkog napada na beogradske vaterpoliste na splitskoj Rivi i posljedičnog grđenja fasada splitskih osnovnih škola i dječjih vrtića ustaškim grafitima. Ima li to kakve veze s trajnom dominacijom desnog centra u Hrvatskoj?

– Mislim da je to produkt ovog društva i prvenstveno obrazovnog sustava. Dok god ne postoji iskrena i sustavna želja za nultom stopom fizičkog i verbalnog nasilja prema svima – Hrvatima, Srbima, Romima, lijevima, desnima i inima – ovakve situacije će postojati. Naš obrazovni sustav nas ne uči kako se nositi s različitostima te kako u različitosti vidjeti potencijal. Umjesto toga, promovira jednu monolitnu, potpuno na realnosti neutemeljenu sliku društva gdje je hijerarhija poželjna. Na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni – kaže Kovačić.

Ove riječi zagrebačkog znanstvenika oslikavaju koliko desni centar mladima ograničava identitetski prostor u odnosu na lijevi centar. Jer na lijevom centru ipak možeš biti i Srbin, inovjerac, žena i homoseksualac, bez da se osjetiš diskriminiran. Na desnom centru stvari su puno strože. Kao što reče naš sugovornik: na vrhu su Hrvati, katolici, muškarci, heteroseksualci, a svi ostali su drugotni.

Kovačić pritom ukazuje na licemjerje kreatora hrvatske politike: nominalno se zalažemo za ravnopravnost i jednakost u šansama, no faktično čak i novi kurikulumi implicitno promoviraju društvene razlike i podjele.

– Sam čin donošenja kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, u čijem sadržaju nema adekvatnih mehanizama za odgovoriti na navedene društvene probleme, a koji bi u teoriji trebao pomoći pri sprečavanju nasilnih ponašanja, govori da je zakonodavac ponovo podlegao političkom kompromisu s konzervativnim snagama, a zanemario stvarne potrebe mladih – zaključuje mladi zagrebački politolog.

Radikalna im Mirela Holy?!

Među političarima i aktivistima koji po uvjerenjima odstupaju od „hrvatske norme“, mladi su istaknuli Ivana Pernara, Željku Markić i – Mirelu Holy. Stoga smo Kovačića upitali kako se Holy našla u tom izboru.

– Iako ispitanici nisu elaborirali zašto je konkretno Mirela Holy radikalna, moguće je pretpostaviti, na temelju ostalih odgovora, da je riječ o bivšoj političarki koja je odstupala od neke ustaljene norme, kako komunikacijskim obrascima, tako i temama kojima se bavila. Samim time što je gospođa Holy artikulirana, fokusirana te nekonvencionalnog modnog izričaja, dovoljno je da je mladi proglase radikalnom – kaže politolog s IDIZ-a.

Slobodna Dalmacija – 16.02.2019

Selfie s Marxom

OVODOM VANDALIZIRANJA MARXOVA GROBA U LONDONU DONOSIMO REPORTAŽU DAMIRA PILIĆA S GROBLJA HIGHGATE IZ 2015. GODINE

Slobodna Dalmacija – 11.02.2019

Prošlog vikenda vandaliziran je grob Karla Marxa, što su prenijeli i hrvatski mediji. Kako je objavila uprava londonskog groblja Highgate, mramorna ploča s imenima pokopanih članova Marxove obitelji više je puta udarena tupim metalnim predmetom.

Ciljano je ime Karla Marxa, to nije bio običan vandalski napad na spomenik, već ciljani napad na Karla Marxa“, kazao je Ian Dungavell, voditelj zaklade Prijatelji groblja Highgate.

Mramorni Marx u Londonu i prije je bio meta vandala: u eksploziji improvizirane bombe 1970. otkinut je dio Marxova lica, a grob je išaran svastikama i preliven bojom. Aktualni atak dogodio se u atmosferi neizvjesnog Brexita, u epohi jačanja oporbenog laburističkog vođe Jeremyja Corbyna, marksista starog kova koji je u kampanji za stranačke izbore glasno govorio da je Marx „fascinantna figura od koje možemo mnogo naučiti“.

Tim povodom donosimo reportažu našeg novinara Damira Pilića s Marxova groba iz 2015., još neobjavljenu u tisku. Prenosimo je iz Pilićeve knjige „Marx nije mrtav“ (Arkzin, Zagreb, 2016.), uz dozvolu autora.

—tekst:

Tiho popodne u sjevernom Londonu. Prije pola sata izišao sam iz hostela u bučnoj četvrti Camden i na stanici Bayham Street ušao u autobus broj 214. Dvanaest stanica sjeverno iskrcao sam se u posve drukčiji ambijent: nakon pankersko-boemske vreve Camdena dočekala me aristokratska tišina četvrti Highgate.

Kao da sam tih trideset minuta putovao kroz slojeve društva: ušao sam u autobus u napučenom kvartu prekarnih radnika, a izišao na stanici Parliament Hill Fields, u buržujski predio rijetkih vila s bogatim travnjacima. Možda je neobično da je bog radničke klase, čovjek koji je proleterima svih zemalja dao svijest o njihovom jedinstvenom položaju, pokopan u ovako otmjenoj četvrti.

Nedjelja je, 17. lipnja 2015. godine. Stojim ispred ulaza u groblje Highgate i čekam Andrewa. Andrew je škotski novinarski vuk, nekadašnji šef Reutersa za bivšu Jugoslaviju. Iako već dvadeset godina živi u Londonu, nikad nije bio na Marxovu grobu, pa sam ga nagovorio da mi se pridruži.

Gledam službeni plakat groblja Highgate. Pokopano je ovdje mnogo slavnih osoba, svjetski poznatih umjetnika i znanstvenika – pisac Douglas Adams, povjesničar Eric Hobsbawn, fizičar Michael Faraday, menadžer Sex Pistolsa Malcolm McLaren – kao i šest gradonačelnika Londona, osamnaest kraljevskih akademika i četrdeset osam članova Britanskog kraljevskog društva. Ali na službenom plakatu groblja kočoperi se Marxov lik. Kapitalistička uprava groblja drži da je otac znanstvenog socijalizma njihov najvažniji stanar.

Andrew stiže, plaćamo ulaznice po četiri funte i već izdaleka vidimo da najviše šetača zastaje na onoj okuci glavne aleje, baš tamo gdje se po mom sjećanju nalazi grob Karla Marxa.

Jer ja sam već bio ovdje, 1997. godine. I tada je bio lijep i sunčan dan kao i danas, ali pamtim da u dva sata vremena, koliko sam tada proveo na groblju Highgate, nitko nije zastao pred Marxovim grobom. Nitko osim onog doktora psihologije iz SAD-a koji je, baš kao i ja, na groblje Highgate došao samo zato što tu leži Marx. Bio sam iznenađen: na Marxovu grobu očekivao sam sociologa, filozofa, politologa ili ekonomista, ali ne psihologa. Čovjek mi je objasnio da među svojim pacijentima – u Americi je držao psihoanalitičku praksu – redovito prepoznaje sindrom otuđenja, koji je prvi opisao upravo Marx. Bio je uvjeren da bez Marxa ne bi mogao valjano obavljati svoj psihoanalitički posao.

Tada smo pred grobom filozofa iz Triera dreždali samo nas dvojica, a sada sam, dva desetljeća kasnije, na istom mjestu zatekao gomilu ljudi raznih dobi, rasa i nacionalnosti, Londončana i turista. Andrew se čudi: veli, nije očekivao toliko Marxovih „visitorsa“.

Ljubavna svađa zbog propalog filozofa

Te daleke 1997. zemlje i građani Europe živjeli su konjukturne godine, a u Londonu je taman na vlast došao Tony Blaire, s obećanjem da će njegova agenda „trećeg puta“ pomiriti sebičnost kapitalizma sa socijaldemokratskim idejama organizacije društva. Marxove ideje činile su se tada kao zauvijek prežvakana prošlost. Europa je bila uvjerena da korača k svom zlatnom dobu: ulicama Londona isijavao je optimizam, i nitko nije htio tratiti vrijeme na grobu jednog propalog filozofa.

U međuvremenu su nade građana Europe skršene. Tony Blaire zaglavio je u imperijalističkom ratu u Iraku, a njegov pompozni „treći put“ pokazao se kao pseudoljevičarska klopka koja je omogućila procvat neoliberalnog kapitalizma, tog najbrutalnijeg od svih svjetova, koji je 2008. doveo do velike krize i sloma iluzije o zlatnoj budućnosti. Otada Europljani žive tegobne recesijske godine, ulice Londona emitiraju mnogo depresivnije tonove nego 1997., i odjednom zapažam gužvu pred grobom Karla Marxa: ljudi masovno zastaju i pametnim telefonima rade „selfie“ s njegovom bistom.

U gomili uočavam grupu mladih ljudi koji izgledaju kao studenti. Dvoje je zagrljeno: Maximilian Kichz i Franziska Maier. Momak i cura. Iz Njemačke su, došli s prijateljima na praznike u London. Od svih čudesa britanske metropole, zašto baš na Marxov grob?

– Zato što je on vrlo važan – kaže Maximilian grleći Franzisku. – On je opisao kako društvo i ekonomija funkcioniraju. Bez onoga što je on napisao ne možemo razumjeti ovo što danas živimo. Što ti misliš, ljubavi? – okrene se djevojci.

– Pa – reče ona nakon kraćeg razmišljanja – ja mislim da možemo i bez njega.

– Kako to misliš? – upita je Maximilian, tonom koji je bio donekle proturječan nježnoj tjelesnoj pozi u kojoj sam ih zatekao.

Dvoje mladih prešlo je na njemački jezik i više ih nisam mogao razumjeti. Nisam iz njihove užurbane konverzacije mogao biti siguran da se svađaju, ali je Maximilian skinuo ruku s njezinog ramena, a i ona se nekako odmakla od njega. Ubrzo su se uputili s prijateljima u dubinu groblja, vidno razdvojeni.

Možda sam pogrešno interpretirao njihov ton i geste, ali činilo mi se da je on zbiljski pogođen njezinom ignorancijom Marxa, a ona mi je izgledala iskreno začuđena što njezinom mladiću toliko znači taj nevažni filozof iz 19. stoljeća kojeg je vrijeme pregazilo.

Bilo mi je žao što sam poremetio ljubavnu idilu. „Ma kvragu i Marx i Engels“, htio sam viknuti za njima, „kvragu i socijalizam i kapitalizam, samo se opet zagrlite.“ Ali već su otišli predaleko i ne znam što je bilo poslije.

Ona marksist, on liberal

Okrenuo sam se prema grobu Karla Marxa. Tog 17. ožujka 1883. Marx je zapravo bio pokopan nekoliko stotina metara istočnije, u zabačenom rukavcu groblja Highgate. Na pokopu se okupilo tek jedanaest ljudi, a posmrtni govor održao je Friedrich Engels. Na sadašnju lokaciju Marxovi ostaci premješteni su 1956., kada je postavljen i sivi granitni postament s velikom Marxovom bistom, što je financirala Komunistička partija Velike Britanije.

Na vrhu postamenta, ispod Marxove glave, uklesan je završni poklič iz Komunističkog manifesta: „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ Na dnu postamenta čitam: „Filozofi su dosad samo različito tumačili svijet – radi se o tome da se on promijeni.“ Vidim da je ta rečenica zainteresirala Andrewa.

– To je Marxova Jedanaesta teza o Feuerbachu – kažem.

– Siguran si? – pita on.

– U Jugoslaviji smo u srednjoj školi svi morali znati tu rečenicu napamet – tumačim mu. – Nisi mogao dobiti prolaznu ocjenu iz marksizma ako to ne znaš.

Andrew klima glavom. Iza njegovih leđa vidim ženu od četrdesetak godina u društvu sa znatno starijim muškarcem: najprije on fotografira nju ispred Marxove biste, potom ona njega. On se zove John Peel, a ona Ruth Marshall. Obraćam se najprije njemu: zašto su došli vidjeti Marxa?

– Ja nisam došao zbog Marxa – kaže stariji gospodin, a potom mi pokazuje na grob i spomenik prekoputa Marxovog. – Više volim gospodina Spencera.

Ironijom sudbine, ili možda engleskim smislom za humor uprave groblja Highgate, prekoputa Marxova groba leži njegov suvremenik i žestoki oponent, engleski filozof i sociolog Herbert Spencer. Teško je uopće naći mislioca čije se ideje više razlikuju od Marxovih: teoretičar socijalnog darvinizma, Spencer je jedan od ključnih apologeta liberalnog kapitalizma iz 19. stoljeća.

– Dapače, napisao sam i knjigu o Spenceru – reče moj sugovornik.

Kasnije ću provjeriti: gospodin Peel ne samo što je professor emeritus sociologije i antropologije Londonskog sveučilišta, već i jedan od vodećih britanskih stručnjaka za Spencera. Njegova knjiga „Herbert Spencer: Evolucija sociologa“ iz 1871. nezaobilazna je u proučavanju ovog viktorijanskog mislioca.

– Pa zašto se onda slikate pred Marxovim spomenikom? – pitam ga, a on pokaže na ženu: – Zbog nje. Ona voli Marxa.

Žena se nasmije:

– Ja sam marksist, iako je gospodin Peel bio moj mentor.

MN / Plemkinja Jenny

Ispostavlja se da gospođa Marshall predaje politiku i religiju na kanadskom Sveučilištu Toronto. I ona je došla na praznike u London. Pitam je zbog čega je njoj Marx draži od Spencera, i vidim da joj je pred mentorom neugodno zboriti o tome. Pravi britanski džentlmen, gospodin Peel odmiče se par metara ustranu, da njegova akademska štićenica može slobodno razgovarati s novinarom. Kad je dovoljno odmakao, profesorica Marshall mi šapne:

– Spencer je mislio samo na bogate, a Marx je mislio na sve.

Prilazim opet gospodinu Peelu: sad me zanima što je njega privuklo Spenceru.

– Njegov radikalni individualizam – kaže stari liberalni profesor, te doda: – Spencer je bio izričito protiv upliva države u život pojedinca i u ekonomiju.

– Ali i Marx je bio protiv države – primijetim. – On i Engels su pisali kako država, kao aparat vladajuće klase, mora odumrijeti u besklasnom društvu.

Profesor Peel me pogleda sa zanimanjem:

– U pravu ste. Njih dvojica se slažu u toj točki, ali iz potpuno različitih razloga.

Potom me zove da priđem bliže spomeniku i pokaže mi ime uklesano iznad Marxovog: Jenny von Westphalen. Marxova supruga, koja je umrla dvije godine prije muža. Plemkinja, kćer pruskog baruna, koja je u mladosti prekinula zaruke s njemačkim časnikom kako bi život provela s Marxom.

– Karl Marx nije bio dosljedan – smije se gospodin Peel. – Pisao je o radničkoj klasi, a žena mu je bila aristokratkinja.

Ispraćam neobični akademski par, a u kadar mi stiže novi posjetitelj, još jedan profesor s američkog kontinenta: dr. Tyler Parry, predavač na Afroameričkim studijima u Kaliforniji, upravo radi selfie s Marxovom bistom.

– Čak i ako se ne slažem s njim u svemu, moram reći da je Karl Marx legendarni znanstvenik. I ja sam akademski građanin, ali nikad neću biti poznat kao on – kaže dr. Perry pomalo melankolično, te nastavi: – Marxova kritika kapitalizma je briljantna. Ako ne regulirate kapitalizam, on eksploatira radnike. I zato Marx zaslužuje respekt.

Od Hladnog rata do marksizma

Tada osjetim dodir na ramenu: Andrew mi sugerira da obratim pažnju na dječaka koji nam se primiče u društvu dviju žena, od kojih je jedna starica. Izgledaju kao obitelj: sin, majka i baka. Dječak nosi majicu s likom Che Guevare i ima ruku u gipsu, na kojem su nacrtani srp i čekić.

Pomislio sam da bi majka po godinama mogla biti dijete šezdesetosmaške generacije, bivša hipi cura koja je indoktrinirala sina ljevičarskim vrijednostima, pa ga uspjela nagovoriti i na posjet Marxovu grobu. Pokazalo se da sam posve u krivu.

– Došla sam jer me sin nagovorio – smije se gospođa Julie Goodman-Church. – On je postao marksist.

Vidjevši moje iznenađenje, gospođa mi rastumači:

– Učili su u školi o Hladnom ratu i učitelj im je rekao da istraže što je bilo ranije. I jedan dan mi je došao: ‘Mama, Karl Marx je sjajan tip. I da znaš, bio je feminist. Pisao je o teškom položaju žena i da se to mora popraviti.’ I tako sam morala doći s njim na Marxov grob.

Dječak se zove Ben, ima 14 godina. Možda najmlađi europski marksist je crvenokos i pjegav po licu: pravi engleski dječak. Pitam ga je li čitao štogod od Marxa.

– Komunistički manifest – kaže nekako ponosno. – Našao sam na internetu.

Računam na prste: Karl Marx je umro u 19. stoljeću, a Ben Goodman-Church je rođen u 21. vijeku. Čini se da je Friedrich Engels tog 17. ožujka 1883. bio u pravu kad je posmrtni govor svom najboljem drugu – na ovom istom groblju, koju stotinu metara istočnije – završio riječima: „Njegovo ime živjet će vjekovima, kao i njegovo djelo.“

Prije odlaska bacam zadnji pogled na Marxovu granitnu glavu. Vidim da je netko u podnožju spomenika ostavio svijeću, cvijeće i ljubičastu figuricu slona. U dalekoistočnim predajama figura slona simbolizira da dolazi vrijeme promjene. Stiže nova era, a nitko ne zna kakve darove donosi.

Zadnji čas je davno prošao

O zadarskom srednjoškolcu koji je razrednim kolegama žigosao slovo “U”

Nitko iz škole nije zvao hitnu pomoć, iako je srednjoškolka usred nastavnog sata zadobila opekotine na tijelu. Nitko iz škole nije zvao ni policiju, iako su postojala barem dva jaka razloga za taj poziv. Prvo, nanošenje tjelesnih ozljeda. Drugo, javno sramoćenje na nacionalnoj osnovi.

Umjesto toga, opečenoj djevojci su u školi samo namazali ruku, a ravnatelj škole je novinarima izjavio da to „nije tako velik incident“.

Da ponovimo: u zadarskoj školi jedan je učenik ozlijedio dvoje kolega, pri čemu je maloljetni Hrvat žigosao maloljetnu nehrvaticu povijesnim simbolom hrvatskih fašista, a školskom ravnatelju to „nije tako velik incident“, iako bi maloljetni počinitelj možda „čak mogao dobiti ukor pred isključenje“.

Krenimo od kraja: maloljetni počinitelj najmanje je kriv. Kad je užareni upaljač prislanjao na tijela razrednih kolega, želeći im ostaviti na koži trajni fašistički biljeg, njegova maloljetna ruka samo je mehanički provodila ono što su u njegov maloljetni um utisnuli drugi: ideju da zločinačka NDH nije bila zločinačka.

Mnogi važni faktori u ovoj državi trideset godina se svojski trude da se ta ideja utisne u srca i umove hrvatske mladosti, od našeg prvog predsjednika – sjetimo se samo skaredne izjave da je „sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja“ – do našeg aktualnog premijera za kojeg ustaški simboli imaju „dvostruke konotacije“, a za njihovo uklanjanje iz javnosti ne angažira bagere nego akademska povjerenstva.

Svaki od tih faktora snosi dio odgovornosti za ono što se u srijedu dogodilo u zadarskoj školi. Svaki od tih faktora je doprinio stvaranju percepcije koju svijet ima o nama: „Hrvati? Znam, to su oni koji dobro igraju nogomet i slave svoje fašiste iz Drugog svjetskog rata.“ Svijet nas vidi kao maloumne fanove davno pobijeđenog zla, koji hrvatstvo poistovjećuju s ustaštvom.

Stoga pozdravimo ideju ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da bi svi hrvatski učenici morali posjetiti Jasenovac. Iako kasni trideset godina, ta ideja je nužna za poništavanje pogubnog narativa o ustašama kao „borcima za hrvatsku slobodu“. Da je maloljetni zadarski počinitelj imao priliku sa školom posjetiti Jasenovac, njegovi razredni kolege ne bi u srijedu dobili opekotine. Da kardinal Bozanić svake godine ode u Jasenovac, pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj ne bi morali strahovati od žigosanja, ni doslovno ni metaforički.

Ne treba se zavaravati da je „ustaška guja“ mačji kašalj. Ona se toliko udomaćila po rubovima hrvatskog društva i toliko se blizu primakla mainstreamu da će nam – čak i da s poslom krenemo ovog jutra – trebati barem 10-15 godina za minimalno saniranje stanja. No zadnji čas je ionako davno prošao.

Hrvatska se svrstala za novi Hladni rat

Pojavili su se novi akteri, Rusija i Kina. Vidimo da je došlo do podjele i unutar EU, jer Italija ne prihvaća Guaidoa, i ne znam zašto smo se morali izlagati. Vlada je s tom podrškom trebala pričekati – drži dr. Jadranka Polović

Jedna zemlja, dva predsjednika – to je trenutno Venezuela.

U venezuelskom rašomonu obje strane se pozivaju na Ustav zemlje, pri čemu samoproglašeni predsjednik Juan Guaido tvrdi da su lanjski izbori – koje je predsjednik Nicolas Maduro osvojio sa 68 posto glasova – bili neregularni, pa je time i Madurova inauguracija nevažeća. Da vidimo kako stoje stvari s tim „spornim“ izborima.

Od 20 milijuna registriranih birača, na izbore je izašlo njih 9,4 milijuna (46% svih birača), od čega ih je 68 posto glasalo za Madura (31% ukupnog elektorata). Maduro je dobio 6,3 milijuna glasova: to je minimalna brojnost čavističke baze u Venezueli. U mogućem građanskom ratu to je solidna sila.

Usporedbe radi, na zadnjim izborima u SAD-u glasalo je 56 posto birača, od toga 46 posto za Trumpa (26% ukupnog elektorata). Maduro je dakle osvojio veći udio venezuelskog biračkog tijela nego Trump američkog: 31 prema 26 posto.

Niža izlaznost na izborima posljedica je odluke dijela opozicije da bojkotira izbore u znak protesta zbog sudskih postupaka koje su vlasti povele protiv nekih oporbenih vođa. Zapravo se opozicija nije uspjela dogovoriti oko zajedničkog kandidata, a nije bila jedinstvena ni oko samog bojkota.

Tako se, recimo, glavni oporbeni vođa Henrique Capriles – koji je na dva prethodna izbora bio zajednički kandidat oporbe (2012. protiv Huga Chaveza, 2013. protiv Madura), a lani dobio 15 godina zabrane bavljenja politikom zbog „administrativnih nepravilnosti“ dok je bio guverner savezne države Miranda – izjasnio protiv bojkota.

Maduro je na kraju imao tri protukandidata, među kojima je bio i poznati oporbeni lider Henri Falcon, kandidat antičavističke stranke Progresivni napredak, koji je dobio 21 posto glasova. Treći je bio nezavisni kandidat, evangelički pastor i biznismen Javier Bertucci s 10,8 posto glasova, a četvrti Reinaldo Quijada iz stranke UPP89, s 0,4 posto.

200 međunarodnih promatrača

No zapadne zemlje ne priznaju te izbore, pa su pokušali Maduru nametnuti izvanredne izbore, što je on odbio. Kako drži stručnjak za suvremenu političku ekonomiju Latinske Amerike na Sveučilištu Middlesex u Londonu dr. Francisco Dominguez, čije teze donosi tjednik Novosti, Maduro ne pristaje na nove izbore već i zato što je „više od 200 međunarodnih promatrača verificiralo izbore održane 20. svibnja 2018.“

Polovica promatrača dolazila je iz redova Vijeća izbornih eksperata Latinske Amerike, a druga polovica iz Afrike i Azije, te iz Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Britanije, Rusije, Kine i SAD-a. Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Zapatero i bivši predsjednik Ekvadora Rafael Correa. Ta međunarodna komisija izbore je proglasila regularnima.

Kao razlog za Madurovu smjenu ističe se i teška ekonomska kriza u Venezueli, za koju Zapad krivi vladu u Caracasu. No posebni izaslanik UN-a za Venezuelu Alfred de Zayas – ekspert za međunarodno pravo i predavač na Visokoj školi diplomacije u Ženevi – u svom izvještaju UN-u kaže drukčije.

Kao uzroke krize de Zayas navodi i vladinu pretjeranu ovisnost o nafti, loše upravljanje i korupciju, no apostrofira američke sankcije, „ilegalne prema međunarodnom pravu“, koje uspoređuje sa srednjovjekovnim opsadama gradova, te je čak predložio da Međunarodni sud u Hagu ispita radi li se o zločinu protiv čovječnosti.

Nekidan je de Zayas za britanski Independent izjavio da je UN ignorirao njegov izvještaj zato što „nitko ne želi čuti da je emigracija iz Venezuele djelomično posljedica ekonomskog rata i sankcija, već se želi čuti samo jednostavni narativ da je socijalizam propao i upropastio narod Venezuele“.

Velika greška u Siriji

Naš sugovornik, politolog dr. Anđelko Milardović, po tom pitanju nema dilema:

– Vlada SAD-a iz ideoloških razloga uvodi sankcije Venezueli, što dovodi do ekonomske nestabilnosti zemlje, čime se kriza produbljava, a to je SAD-u i bio cilj.

Što se tiče hrvatskog priznanja samoproglašenog predsjednika Guaidoa, Milardović drži da se radi o „svrstavanju po ideološkoj i svjetonazorskoj liniji“.

– U ovakvoj konstelaciji međunarodnih odnosa, samo se tako može objasniti taj potez. Ulazimo u neku formu novog Hladnog rata i vrijeme je za svrstavanje. Pa neće Hrvatska biti na strani Rusije i Kine – kaže naš sugovornik.

Za politologinju dr. Jadranku Polović Venezuela je „primjer nastavka američke politike unifikacije svijeta, koju SAD provodi neovisno jesu li na vlasti republikanci ili demokrati“.

Njihova uloga je mesijanska, oni ruše nepodobne režime i uvode ljudska prava, i sada je očito na redu Venezuela: ako ne prihvatiš liberalne vrijednosti, gotov si. Počelo je s Afganistanom, pa Irak: sjetimo se, tu Hrvatska nije podržala intervenciju SAD-a. Pa Libija: tu smo intervenciju podržali. A velika greška hrvatske politike bilo je to što smo podržali zapadnu politiku u Siriji – ocjenjuje dr. Polović.

Naša sugovornica ukazuje da se stvari u svijetu mijenjaju, te da ni EU nije uspjela donijeti jednoglasnu deklaraciju protiv Madura, jer je Italija stavila veto.

– Pojavili su se novi akteri, Rusija i Kina. Vidimo da je došlo do podjele i unutar EU, jer Italija ne prihvaća Guaidoa, i ne znam zašto smo se kao mala zemlja morali izlagati. Vlada je s tom podrškom trebala pričekati – kaže dr. Polović.

Slobodna Dalmacija – 8.02.2019

Pišem Venezuela, ne pamtim Sirija

‘Članak 233 Ustava Venezuele je baš ono što je Guaido prekršio kad je izveo štos sa samoproglašenjem za predsjednika države’, ocjenjuje američki stručnjak za međunarodne odnose John Laughland

Kad je Hrvatska u ponedjeljak priznala šefa venezuelske Nacionalne skupštine Juana Guaida za privremenog predsjednika države, postalo je jasno da nitko iz našeg Ministarstva vanjskih poslova nije pročitao članak 233 Ustava Venezuele, za koji i Guaido i Zapad lažno tvrde da im daje pravnu osnovu za smjenu aktualnog predsjednika Nicolasa Madura.

Cijela stvar je bizarna zato što ju je vrlo lako provjeriti, pa to može učiniti i svaki čitatelj Slobodne Dalmacije koji posjeduje kompjutor. Dovoljno je na internetski pretraživač ukucati sintagmu „Ustav Venezuele“ (na hrvatskom jeziku), potom naći link na cjeloviti sadržaj Ustava na španjolskom jeziku i kliknuti na članak 233. Ako ne znate španjolski, dovoljno je copy-paste metodom prebaciti sadržaj članka 233 u Google prevoditelj i zatražiti prijevod na hrvatski jezik.

Ako ste sve to učinili, pred vama će se razotkriti velika demokratska prevara na koju je poslušnički nasjelo i naše Ministarstvo vanjskih poslova.

U prvom pasusu članka 233, naime, navode se okolnosti u kojima je moguće da ovlasti predsjednika države preuzme netko drugi. Tih je okolnosti ukupno šest: predsjednikova smrt; njegova ostavka; razrješenje predsjednika od strane Vrhovnog suda; mentalna ili tjelesna onesposobljenost predsjednika, utvrđena od liječničke komisije koju imenuje Vrhovni sud; predsjednikovo napuštanje službe; narodni referendum opoziva predsjedničkog mandata.

Očito je da ništa od toga nije ispunjeno, što je nekidan u članku za Bloomberg potvrdio američki pravni stručnjak Noah Feldman, profesor prava sa Sveučilišta Harvard:

Nijedan od tih uvjeta nije tehnički ispunjen, a nigdje u Ustavu se ne navodi da Nacionalna skupština odlučuje kako ‘nema legitimno izabranog predsjednika’ zbog neregularnih izbora“, napisao je Feldman, dodavši kako bi „bilo bolje da SAD otvoreno kaže da traži smjenu režima, bez spornih pravnih opravdanja“.

Nije Juan nego Delcy

Nadalje, u istom članku 233 navodi se i tko je ovlašten privremeno, do novih izbora, zamijeniti predsjednika države ako je ispunjen neki od navedenih uvjeta za prestanak njegova mandata. Ta ovlaštena osoba, međutim, nije predsjednik Nacionalne skupštine (u ovom slučaju Juan Guaido), već zamjenik predsjednika države (u ovom slučaju Delcy Rodriguez).

Točnije rečeno, ako se bilo koja od šest navedenih okolnosti dogodi bilo kada tijekom šestogodišnjeg mandata predsjednika, privremeni predsjednik postaje njegov dotadašnji zamjenik. Šef parlamenta tu ulogu može preuzeti tek ako se neka od navedenih okolnosti dogodila prije no što je predsjednik stupio na dužnost, dakle u razdoblju od izbora do inauguracije.

Kako je Maduro dosad u karijeri prisegnuo čak dva puta – prvi put 2013., a drugi put 10. siječnja ove godine, nakon što je lani pobijedio na izborima – jasno je da se ni kroz ovu ustavnu ušicu igle Guaido nikako ne može provući kao legitimni predsjednik države, što je ovih dana potvrdio još jedan američki profesor, povjesničar i stručnjak za međunarodne odnose John Laughland, doktor znanosti s Oxforda i predavač na sveučilištima u Parizu i Rimu:

Budući da je Maduro predsjednik od 2013., nemoguće je pretvarati se da nikad nije bio inauguriran. Zakletvu za drugi predsjednički mandat položio je 10. siječnja ove godine pred predsjednikom Vrhovnog suda, baš kako nalaže Ustav Venezuele“, ustvrdio je Laughland za RT, dodavši da nitko tko je pročitao članak 233 ne može reći da je Guaido legitimni predsjednik.

Suprotno tome, članak 233 Ustava Venezuele je baš ono što je Guaido prekršio kad je izveo štos sa svojim samoproglašenjem za predsjednika države“, zaključuje američki profesor.

No hrvatski MVP očito nije poduzeo niti elementarnu provjeru Ustava Venezuele prije nego što ga je priznavanjem Guaida brutalno prekršio.

Maduro 2019. kao Allende 1973.

– Nažalost, Hrvatska se još jednom požurila biti u prvim redovima avangarde kapitalističkog imperijalizma, pridružujući se akciji koja nije ništa drugo nego otvoreno miješanje u poslove druge države – kaže za Slobodnu doajen našeg vanjskopolitičkog novinarstva Tomislav Jakić.

Naš sugovornik također ukazuje da samoproglašeni predsjednik Guaido nije svoj potez povukao u skladu s Ustavom Venezuele, već je riječ o „evidentno protuustavnom potezu“, jer nijedan od uvjeta što ih venezuelski Ustav propisuje za takav korak nije ispunjen.

– Po mom mišljenju, radi se o ponavljanju scenarija kakvog znamo još iz vremena rušenja socijalističkog predsjednika Allendea 1973. u Čileu i kakav je otada, unatrag nekoliko desetljeća, ponovljen u nizu zemalja u raznim dijelovima svijeta. Hrvatska ovim potezom ne dobiva ništa, a gubi vjerodostojnost kao samostalna država koja se pridržava Povelje UN-a i barem dosad važećih ključnih principa međunarodnih odnosa – zaključuje naš sugovornik.

Hrvatska politika očito ništa nije naučila iz primjera Libije i Sirije, gdje je tadašnja SDP-ova vlada priznala Gaddafijevu i Assadovu opoziciju za službenu vlast, i tako pridonijela razaranju tih zemalja. Sad i aktualna HDZ-ova vlada radi istu tragičnu pogrešku i doprinosi budućem razaranju Venezuele.

Guaido zahvalio Hrvatskoj

Kako prenosi Hina, samoproglašeni predsjednik Venezuele Juan Guaido jučer je zahvalio hrvatskoj vladi jer ga je dan prije podržala kao privremenog predsjednika, premda je prema Ustavu te južnoameričke zemlje i dalje legitimni predsjednik Nicolas Maduro.

Zahvalni smo vladi Hrvatske na potpori Nacionalnoj skupštini Venezuele i spašavanju demokracije koju promoviramo temeljem svojeg ustava“, napisao je Guaido na Twitteru. Slične poruke prethodno je uputio i drugim zemljama koje su ga podržale.

Slobodna Dalmacija – 6.02.2019

Društvo se raspada, građani uzimaju stvari u svoje ruke

NA NEEFIKASNOST VLASTI GRAĐANI SVE ČEŠĆE REAGIRAJU VLASTITIM AKTIVIZMOM

Jedan bauk kruži Dalmacijom – bauk građanskih samoinicijativa.

Kako državne i lokalne vlasti zakazuju u sve više društvenih segmenata, tako se građani sve češće samoangažiraju i obavljaju ono u čemu su institucije društva omanule. Samo u zadnjih par tjedana širom Dalmacije, od Zadra do Metkovića, imali smo više primjera koji potvrđuju ovaj trend.

Ti su primjeri još uvijek odviše pojedinačni i lokalni da bi se moglo govoriti o masovnijim prosvjedima na državnoj razini, koji bi se mogli usporediti, recimo, s prosvjednim pokretom Žutih prsluka u Francuskoj, ali očito je da građani sve više gube strpljenje zbog neefikasnosti institucija i odlučuju sami rješavati probleme koji ih tište.

Jedan od najsvježijih primjera masovnijeg građanskog revolta stigao je iz Metkovića, gdje su ljudi izlaskom na ulice reagirali na kolaps zdravstva, bolno razotkriven kroz tragediju obitelji Bebić, čiji je devetogodišnji sin Gabrijel 11. prosinca preminuo od streptokokne sepse u splitskoj bolnici, nakon što mu u Domu zdravlja Metković i tamošnjoj Hitnoj pomoći nije pružena odgovarajuća medicinska skrb.

Da podsjetimo, devetogodišnjak se razbolio tijekom vikenda pa mu nisu urađene laboratorijske pretrage, jer biokemijski laboratorij u Metkoviću subotom radi do podne, a nedjeljom je zatvoren. U petak 7. prosinca dječakova pedijatrica mu je prepisala antibiotik, ali mu se zdravstveno stanje nije poboljšavalo, pa ga je otac preko vikenda u dva navrata vodio na Hitnu pomoć u Metkoviću, no tamošnji liječnici nisu ustanovili ništa alarmantno. Tek u ponedjeljak ujutro pedijatrica dr. Ksenija Kaleb utvrđuje da je dječak životno ugrožen, te je helikopterom upućen u KBC Split, no bilo je već kasno: u utorak je preminuo.

‘Sinovi i kćeri Metkovića’

Hrvatska liječnička komora potom šalje u Metković inspekciju, koja odgovornom za tragediju proglašava upravo pedijatricu dr. Kaleb, što je izazvalo dodatno ogorčenje građana Metkovića, za koje spomenuta liječnica predstavlja jedinu svijetlu točku u mučnom slučaju, jer je jedino ona prepoznala dječakovo teško zdravstveno stanje. Formira se građanska inicijativa „Sinovi i kćeri Metkovića“, koja je pred metkovskim Domom zdravlja održala javni prosvjed potpore pedijatrici Kaleb.

Pacijenti smo drugog reda, zbog nesigurnosti i neopremljenosti naših ordinacija. Doktori su najviše ugroženi, što se vidi iz primjera doktorice Kaleb. Odluku komore smatramo nepravednom. Ugrozila je posao doktorice Kaleb, a mi ne želimo nju izgubiti“, kazao je tada predstavnik inicijative Ivo Matičević.

Na skupu su prosvjednici pozvali na odgovornost institucije zdravstvenog sustava zbog neopremljenosti medicinskih ustanova u dolini Neretve, te su zatražili što hitniju izgradnju dnevne bolnice u svom zavičaju. Tražimo od političara da dođu u Metković i napokon riješe problem za cijelu dolinu Neretve“, poručio je Matičević.

I doista, prije desetak dana objavljeno je da će se u Opuzenu formirati zdravstveni punkt za posebna dežurstva, koji će građanima doline Neretve pružati zdravstvene usluge u danima vikenda i blagdana. Ta mini ambulanta trebala bi početi s radom za dva mjeseca, a za lokaciju je određen Opuzen jer se nalazi u središtu doline Neretve, te je jednako udaljen od Metkovića i Ploča.

U Zadru su se, pak, građani pobunili zbog kolapsa pravosuđa, a povodom tzv. „slučaja Daruvarac“. Kako je poznato, izvjesni Darko Kovačević zvani Daruvarac lani je u jednom zadarskom kafiću brutalno pretukao 18-godišnju djevojku i nanio joj teške tjelesne ozljede, a gnjev građana eskalirao je nakon što je u prosincu zadarski Općinski sud pustio nasilnika iz pritvora, odlučivši da se može braniti sa slobode. Zadrani su na to organizirali prosvjed pred zgradom Općinskog suda.

Gromko ‘Dosta!’ pred Općinskim sudom

Hrvatske institucije su ponovo zakazale i nasilnik se može braniti sa slobode. Naše sudstvo je ili nesposobno, ili korumpirano, ili oboje. Osoba s preko 40 prekršajnih i kaznenih djela je slobodna, šest mjeseci nije bilo dovoljno za prikupiti dokazne materijale, žrtva se (re)traumatizira pozivima na svjedočenje, a sudski proces ostaje neizvjestan. Nije li vrijeme da kažemo dosta?“, poručeno je s prosvjeda.

I doista, kao da je to gromko „Dosta!“ odjeknulo i kancelarijama zadarskog Općinskog suda: koji tjedan kasnije nasilnik je proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora.

Za razliku od dva opisana slučaja, u kojima su građani Metkovića i Zadra kolektivno izašli na ulice da ukažu na nedopustive propuste u zdravstvu i pravosuđu, 24-godišnji Splićanin Ante Roso svoju je građansku pobunu zbog komunalne aljkavosti i nesposobnosti gradskih vlasti izveo potpuno sam. Njegova Kupreška ulica u kvartu Neslanovac desetljećima je imala neuređenu, blatnjavu i neosvjetljenu cestu, sve dok mladić prošlog ljeta nije osobno uzeo štemalicu i u nekoliko dana razbio šest tona kamenih stijena koje su nagrđivale put i otežavale promet.

Obećali su nam više puta da će nešto napravit i nikom ništa. Nakon šta sam puka’ čet’ri gume na autu, uzeja san štemalicu i usrid lita san ištema 30 metara puta. Ubija sam Gospu u sebi, samo mi je susid od 19, 20 godina malo pomoga, a drugi mi je savjetova da ne radim to jer će me neko prijavit. Al’ moran sredit put kad su iz njega stine virile“, tumačio je prije desetak dana u našoj „Slobodnoj Dalmaciji“.

Kad sam ištema put, zva sam ove iz kotara da donesu žalo i obećali su mi valjak kojim su tribali poravnat put. Jedno jutro su samo donili žalo i iskrcali ga nasrid ulice. Kad sam to vidija, otiša sam kupit karijolu za 350 kuna, uzeja grablje od tetke i sâm ga stavlja po putu. (…) Tražija sam od kotara papir da skupim potpise od svih susida, da barem stave asfalt na ovakav put dok se ne riješi problem zbog kojeg već desetljećima stanari gacaju po blatu i lokvama do svog ulaza“, ispričao je Ante.

I doista, samo dan po objavi članka u „Slobodnoj“ aktivirale su se lokalne vlasti te su u Kuprešku ulicu banuli radnici da pripreme cestu za buduće asfaltiranje.

Skidaj panoe, a ne grafite!

Ante Roso nije jedini Mohikanac koji se bori sa splitskim gradskim vlastima zbog komunalnog nereda u gradu. Skupina splitskih aktivista već pola godina ratuje s gradskom upravom zbog nereda u staroj gradskoj jezgri i zaostalih betonskih reklamnih panoa u središtu grada, i to tako što upravo na tim ilegalnim panoima ispisuju grafite protiv gradonačelnika Andre Krstulovića Opare i njegovih ljudi, tražeći da se te reklamne konstrukcije napokon uklone, odnosno da gradske vlasti sređivanju gradske jezgre pristupe jednakom ažurnošću kojom brišu te aktivističke grafite.

I kad smo već kod grafita, ovu priču o probuđenom građanskom aktivizmu možemo završiti još jednim primjerom iz Zadra, gdje je 28-godišnji mladić Jure Zubčić u noći s 8. na 9. prosinca prepravio mrzilački grafit „Ubi Srbina“ – koji je na fasadi zgrade u kojoj se nalazi Mjesni odbor Stanovi stajao dulje vrijeme, a da nikome iz gradskih vlasti ili iz spomenutog Mjesnog odbora očito nije smetao – dodavši mu na početak slovo „Lj“, pa je tom suptilnom intervencijom zidni govor mržnje ispravljen u govor ljubavi: „Ljubi Srbina“.

Pritom je grafit ispravljen i u gramatičkom smislu, jer je prije Zubčićeve intervencije bio i skandalozno nepismen: imperativ glagola „ubiti“ ne glasi „ubi“ nego „ubij“. No zna se da su najnepismeniji Hrvati baš oni koji pišu grafite protiv Srba.

Sve u svemu, u Dalmaciji se nešto događa. Možda se sličan trend odvija u cijeloj zemlji, samo je ovdje to vidljivije. Da parafraziramo stari rebelijanski slogan: kad raspad društva postane zakon, građanska samoinicijativa postaje dužnost.

SOCIOLOG DR. RENATO MATIĆ

Pobuna nastaje zbog nepravde

– Među najintenzivnijim povodima za izlazak na prosvjed ili za pobunu je osobno iskustvo nepravde ili deprivacije, a drugi je svakako identifikacija sa žrtvom. U podlozi se često nalazi i dugoročni osjećaj nezadovoljstva i besperspektivnosti kao tinjajući uzrok – kaže sociolog dr. Renato Matić.

– Nije potrebna velika mudrost za zaključiti kako se u spomenutim događajima, kao povod za prosvjed, može prepoznati identifikacija sa žrtvama devijantnosti unutar zdravstva i pravosuđa kao društvenih institucija. Riječ je o tome da se svatko od nas običnih građana nekada našao ili se može naći u situaciji da postane žrtvom nezainteresiranosti i neosjetljivosti birokratiziranog sustava i konkretnih odluka bilo koje od državnih institucija, a pritom smo posebno osjetljivi na zdravstvo i pravosuđe.

Mnogobrojna smo neispunjena očekivanja, pa i razočaranja, kao građani navikli podnositi. Gotovo smo se suživjeli s predizbornim lažima, dvoličnošću političkih aktera. Ugroženost radnih prava, često i do egzistencijalne razine, kao što vidimo, često su povod za prosvjede i štrajk, ali ne i za solidarnost svih nas s onima koji su neposredno ugroženi. No postoji granica s kojom se baš nitko ne bi smio poigravati, a da ne osjeti strah od građanskog odgovora. Zdravstvena ustanova i sudnica su ta kritična mjesta, pa čak i u demokratski deficitarnom društvu kao što je naše, gdje se odgovorni akteri u struci i politici, ako su razumni, ne bi smjeli uspavati u osjećaj trajne zaštićenosti položajem ili autonomijom.

Vidjeli smo u ovim slučajevima, koliko inače omiljene fraze odgovornih, kao što su: „nažalost, događa se“, „nije moguće sve predvidjeti“, „sve ćemo istražiti …“, a posebno nastup ‘s visoka’, ne samo da neće obuzdati nezadovoljstvo, nego ga može rasplamsati i do neslućenih granica. Hoće li to i kod nas biti slučaj, tj. hoćemo li kao građani konačno shvatiti tko koga plaća i tko je dužan komu podnositi račune, vidjet ćemo – zaključuje dr. Matić.

Zapad za Guaida, Istok za Madura

I SVIJET I LATINSKA AMERIKA PODIJELJENI OKO VENEZUELANSKE KRIZE

Nakon što je čelnik venezuelanskog parlamenta Juan Guaido 23. siječnja u neviđenom uličnom performansu sâm sebe proglasio predsjednikom Venezuele, došlo je do oštre polarizacije među svjetskim i latinoameričkim vladama oko toga tko podržava Guaida, a tko aktualnog socijalističkog predsjednika Nicolasa Madura.

Od tri najveće svjetske sile, dvije stoje uz Madura (Rusija, Kina), a jedna uz Guaida (SAD). No ako ćemo sintagmu „najveće svjetske sile“ proširiti na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, tada je skor 3:2 za Guaida (SAD, Britanija i Francuska protiv Rusije i Kine).

Od 19 zemalja Latinske Amerike, ne računajući samu Venezuelu, 11 ih podržava Guaida (Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Gvatemala, Honduras, Kolumbija, Kostarika, Panama, Paragvaj i Peru), a šest se protivi Madurovoj smjeni (Bolivija, Kuba, Meksiko, Nikaragva, Salvador i Urugvaj), dok se Dominikanska Republika i Haiti zasad nisu izjasnili.

Slične su podjele zabilježene i drugdje. Recimo, od regionalnih sila na Bliskom istoku, Izrael podržava Guaida, dok Turska i Iran stoje iza Madura. Ugrubo bi se moglo reći da većina država koje geopolitički i kulturološki pripadaju Zapadu stoji iza samoproglašenog predsjednika, dok većina zemalja Istoka podržava socijalističkog šefa države.

Pritom ni zapadni mediji nisu jednodušni, jer su tekstove protiv američke intervencije u Venezueli proteklih dana objavili agencija Reuters te britanski listovi Guardian i Independent.

Udar američke desnice

Reuters u tekstu pod naslovom „Dok je Venezuela u grču krize, Trumpovi jastrebovi poduzimaju dramatičan obrat“ tvrdi da se u Venezueli odvija državni udar u režiji američke desnice. Navodi se da su Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i potpredsjednik SAD-a Mike Pence danima uoči Guaidovog samoproglašenja intenzivno komunicirali s budućim „predsjednikom“ te istodobno „frenetično telefonirali latinoameričkim vođama kako bi osigurali njihovu podršku“. Tako se i dogodilo da su sve desničarske vlade u Latinskoj Americi u manje od sat vremena od samoproglašenja priznale Guaida kao predsjednika Venezuele.

Guardian, pak, piše kako je Trumpova zabrinutost za kršenje ljudskih prava i diktaturu u Venezueli „prilično licemjerna“, s obzirom na njegove poznate simpatije prema autokratima, od Putina do saudijskog princa Mohammada bin Salmana, „posebno ako uzmemo u obzir to da Venezuela sasvim slučajno leži na najvećim rezervama nafte na svijetu“.

A Independent donosi intervju s bivšim specijalnim izvjestiteljem UN-a Alfredom de Zayasom, koji je nakon posjeta Venezueli izjavio da glavni razlog ekonomske katastrofe u toj zemlji leži u nezakonitim sankcijama koje su SAD nametnule socijalističkoj vladi u Caracasu, a koje je usporedio sa srednjovjekovnom opsadom gradova:

Sankcije ubijaju“, kazao je Zayas, dodajući da od američkih ekonomskih mjera najviše stradaju najsiromašniji slojevi stanovništva Venezuele, koji umiru bez hrane i lijekova.

Kud vojska, tu i vlast

U razgovoru za Independent Zayas iznosi da je nakon posjeta Venezueli podnio izvještaj UN-u, u kojem je predložio da Međunarodni kazneni sud istraži predstavljaju li američke sankcije zločin protiv čovječnosti, pogotovo jer su donesene bez odobrenja UN-a. No visoki komesar UN-a za ljudska prava odbio se sastati sa Zayasom, koji tvrdi da je njegov izvještaj bojkotiran zato što nije u skladu s američkim stavom da je Venezueli nužna promjena režima.

Čak i u SAD-u čuju se glasovi protiv američkog forsiranja smjene vlasti u Caracasu. Tako je bivši republikanski senator i predsjednički kandidat na izborima 2012. Ron Allen ovih dana u intervjuu za RT oštro osudio Trumpove „jastrebove“:

Američko uplitanje u unutarnja pitanja Venezuele nije samo licemjerno već i jako opasno – bit će to skupo, protuzakonito, a ako se pretvaraju da trebamo ući unutra kako bismo širili američke vrednote, to nisu moje vrednote! SAD kritizira druge zemlje zbog navodnog ‘uplitanja’, no kad mi to radimo onda sve može, sve je ok, gotovo sveto!“, kazao je Allen.

U ovom času posve je neizvjesno hoće li državni udar u Venezueli uspjeti. Neki to smatraju „pitanjem od 100 milijardi dolara“, jer otprilike toliko novca su Kina i Rusija zadnjih godina uložile u posrnulu venezuelansku ekonomiju, pa se drži da neće mirno gledati Madurovu smjenu.

Mnogi drže da Madurova sudbina, a time i sudbina bolivarske revolucije – a posredno i sudbina kinesko-ruskih ulaganja – ovisi o tome kome će se prikloniti venezuelanska vojska. Zasad ona stoji uz Madura, ali SAD iza sebe ima bogatu povijest uspješno organiziranih prevrata u Latinskoj Americi, što ne treba podcijeniti.

Kraj sna o Velikom Kurdistanu

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump najavio povlačenje SAD-a iz Sirije, Kurdi očito shvaćaju da je njihov san o vlastitoj državi mrtav, te se pripremaju kroz pregovore s Assadom postići što veći stupanj autonomije

Kurdska Autonomna uprava na sjeveru Sirije i vlada u Damasku već neko vrijeme pregovaraju o uvjetima pod kojima bi se sirijski Kurdi vratili pod ingerenciju Damaska.

Proteklog vikenda novinska agencija sirijskih Kurda Hawar News potvrdila je da visoko kurdsko izaslanstvo vodi službene pregovore s vladom u Damasku, te je objavila ključne stavke o kojima se pregovara. Među tim temama najvažnije su jedinstvo i obrana sirijskog teritorija, te obrazovanje na kurdskom jeziku na područjima samoproglašene Demokratske autonomne uprave Sjeverne Sirije.

Tako u prvoj stavci kurdski pregovarači priznaju „jedinstvo sirijske zemlje“, a potom u nekoliko narednih stavki nastoje od Damaska ishoditi određeni oblik autonomije. „Politički sustav u Siriji je demokratska republika, a Autonomna uprava je dio tog sustava“, stoji u drugoj stavci, dok se u trećoj traži da „Autonomne uprave imaju predstavnike u parlamentu u Damasku“, a u četvrtoj se predlaže da bi „zajedno sa sirijskom zastavom trebale postojati zastave koje predstavljaju Autonomne uprave“.

Potom slijede dvije stavke koje će vjerojatno izazvati najveći otpor vlade u Damasku. „Diplomacija na području Autonomnih uprava neće se voditi u suprotnosti s interesima sirijskog naroda i ustavom zemlje“, kaže se u petoj stavci, što implicira da bi kurdska samouprava na sjeveru Sirije imala vlastitu diplomatsku službu.

Sirijske demokratske snage (SDF) dio su sirijske vojske, koja je odgovorna za zaštitu sirijske granice“, stoji pak u stavci broj šest, što bi podrazumijevalo da SDF nastavi postojati kao vojni entitet, ali uklopljen u državnu Sirijsku arapsku armiju (SAA).

Nastava na kurdskom jeziku

Ni sedma stavka vjerojatno neće olako proći kod vladinih pregovarača, jer se u njoj traži da Autonomna uprava zadrži svoje policijske jedinice: „Unutarnje sigurnosne snage u područjima Autonomne uprave djeluju pod lokalnim vijećima na način koji nije u suprotnosti sa sirijskim ustavom.“

Potom slijede dvije stavke koje se odnose na obrazovanje na kurdskom jeziku. Tako se u stavci broj osam kaže: „Učenje na materinjem jeziku temelj je obrazovanja na području Autonomne uprave, a arapski je službeni jezik u cijeloj Siriji.“ A u devetoj stavci se dodaje: „U područjima Autonomne uprave obrazovanje se provodi na lokalnim jezicima koji se uče na fakultetima povijesti, kulture, jezika, književnosti i slično.“

Konačno, deseta i posljednja objavljena stavka kaže sljedeće: „Distribuiranje sirijskog bogatstva se u sirijskim regijama mora provesti na pravedan način.“ Ova stavka se vjerojatno primarno odnosi na sirijska naftna polja koja se mahom nalaze na području istočno od Eufrata, a koja su kurdske vojne jedinice SDF, uz pomoć američkih snaga, zauzele tokom ratnih godina, čime su sirijski Kurdi okupirali dijelove teritorija Sirije na kojima nikad prije nisu živjeli, odnosno na kojima je prije rata živjelo isključivo arapsko stanovništvo.

Stoga se ova stavka može protumačiti na način da su sirijski Kurdi spremni vratiti naftna polja vladi u Damasku, ali zauzvrat traže da i kurdska područja dobiju „svoj dio kolača“ od prodaje nafte.

Damask Kurde spašava od Erdogana

Kako primjećuju analitičari, objavljeni kurdski zahtjevi imaju izvjesne nedorečenosti. Na primjer, nigdje se ne precizira koji bi dijelovi Sirije činili tu kurdsku Autonomnu upravu, no pretpostavlja se da bi to bila područja kurdskih enklava na sjeveru Sirije, od Manbija i Kobanija pa do iračke granice na istoku, dok je neizvjestan status kurdske enklave Afrin na sjeverozapadu zemlje, jer je to područje nedavno zauzela turska vojska, odnosno turski proxiji na terenu.

No, usprkos tome, generalno se ocjenjuje da su kurdski zahtjevi znatno blaži od maksimalističkih ideja o odcjepljenju od Sirije i proglašenju nezavisnog Kurdistana, što je bila skoro javna agenda sirijskih Kurda u godinama dok su ih podržavali Amerikanci. Sada, kad američki predsjednik Donald Trump najavljuje povlačenje SAD-a iz Sirije, Kurdi očito shvaćaju da je njihov san o Velikom Kurdistanu po svoj prilici mrtav, barem u ovoj povijesnoj epohi, te se pripremaju kroz pregovore s Assadom postići što veći stupanj autonomije.

Ako se Kurdi i vlada u Damasku uspiju dogovoriti oko budućeg statusa dvomilijunske kurdske manjine u Siriji – koja čini deset posto sirijske populacije – to će biti veliki korak prema potpunom okončanju rata u Siriji. U tom slučaju je apsolvirano pitanje teritorija istočno od Eufrata, i ostaje samo pitanje sjeverozapadne provincije Idlib, koju trenutno drže – međusobno zakrvljeni – proturski i prosaudijski militanti. A to će pitanje Damask i Rusi vjerojatno riješiti pregovorima s Erdoganom.

Ne mogu nas spasiti poduzetnici, nego demokratski socijalizam

KATARINA PEOVIĆ, KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE ZA PREDSJEDNICU REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednička funkcija je protokolarna, ali ovlasti koje ima predsjednica redom koristi u zaštiti kapitala, tajkunskih prijatelja, za militarizaciju društva i prakticiranje sluganske politike prema Bruxellesu

Radnička fronta (RF) nedavno je objavila da će njena kandidatkinja na ovogodišnjim predsjedničkim izborima biti dr. Katarina Peović, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje predaje kolegije iz medijske i kulturne teorije. Jedna od rotacijskih zastupnica RF-a zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Peović je dugogodišnja politička aktivistica i autorica dviju knjiga: „Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije“ (Zagreb, 2012.) i „Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije“ (Zagreb, 2016.).

– Koji su, po vama, najveći problemi našeg društva?

– Najviše o našem društvu govore podaci o siromaštvu, iseljavanju i umirovljenicima. Čak 27,9% stanovništva u RH živi na rubu siromaštva, 14% radno sposobne populacije je iseljeno – prosjek u EU je 3,8% – a više od 180.000 umirovljenika prima mirovinu manju od tisuću kuna.

Čak i oni koji rade u velikom su postotku također polu-nezaposleni i siromašni. Udio radnika koji primaju minimalnu plaću od 2007. do 2014. više se nego utrostručio, s 3 na 10%, i to najviše među mladima i visokoobrazovanima. Hrvatska je i uvjerljivi rekorder u Europi po broju radnih ugovora u trajanju do tri mjeseca: imamo 8,4% takvih ugovora, dok je EU prosjek 2,3%. Dakle, ili smo siromašni, ili osuđeni na iseljavanje; ili smo nezaposleni ili kvazi-zaposleni: u svakom slučaju, vladajući nam poručuju da smo – nebitni.

A tko je bitan? Sudeći po Vladi, to su oni koji imaju plaću iznad 17.500 kuna i poduzetnici kojima se uvode porezne olakšice, očekujući valjda da će te elite spasiti one koje je država osudila na siromaštvo, iseljavanje ili nedostojanstvenu starost. To se „spuštanje“ bogatstva nigdje nije dogodilo, pa se neće dogoditi ni kod nas.

– Kako ocjenjujete dosadašnji mandat aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednička funkcija je protokolarna, ali ovlasti koje ima predsjednica redom koristi u zaštiti kapitala, tajkunskih prijatelja, za militarizaciju društva, prakticiranje sluganske politike prema Bruxellesu, a u zadnjoj epizodi i za potpuno srozavanje institucije odlikovanja, koje je za „zasluge u ratu“ dodijelila Tanji Belobrajdić – osobi protiv koje je podignuta kaznena prijava koja sadrži svjedočanstva 24 zarobljenika o brutalnom premlaćivanju u vojnom istražnom centru Lora u Splitu.

Pomilovanja dodjeljuje osuđenima za gospodarski kriminal koji su povezani s njezinim donatorima. Za savjetnike angažira ljude koji su reprezentanti brutalne neoliberalne politike otpuštanja u javnom sektoru. Vodi antiimigrantsku politiku, koja upotpunjuje njezine napore u smjeru militarizacije društva i osnaživanja uloge RH u NATO-u, što nam ne donosi baš nikakve koristi.

Prema EU, SAD-u, MMF-u i Svjetskoj banci vodi politiku „dobre učenice“, stajući protiv svog naroda, zagovarajući „bolne rezove“ i „nužne reforme“ iako te mjere štednje – kako vidimo na primjeru Makedonije, koja je sprovela sve reforme, pa ljudi svejedno žive u bijedi – narodu ne donose ništa dobro.

– Kažu da ste „uvjereni egalitarist“. Što to točno znači?

– Egalitarizam je politička ideja prema kojoj svi ljudi trebaju biti tretirani kao jednaki. To je jedan od temelja demokratskog socijalizma, koji je vizija društva jednakih. No kako jednakih? I kapitalistički parlamentarizam počiva na ideji da su svi ljudi jednaki, pa u društvu vidimo da to nije tako. Ističu se ljudska prava i pravo na kulturalne razlike, možemo biti sve što želimo i mijenjati identitete, zadržavati i odbacivati životne stilove, poštivati i tolerirati jedni druge, sve dok ne postavimo temeljna pitanja – vlasništva, načina proizvodnje u kapitalizmu, reprodukcije klasnih odnosa i klasnih razlika.

To su razlike između onih koji žive od vlastita rada i onih čiji je život koncentriran na menadžeriranje onih koji rade i proizvode – kao i na menadžeriranje onim što oni proizvode – a u konačnici na prisvajanje profita nastalog kao nusproizvod tuđeg rada.

– Programski cilj Radničke fronte je „demokratski socijalizam za 21. stoljeće“. Koja su obilježja tog tipa socijalizma?

– Demokratski socijalizam koji zastupamo temelj jednakosti nalazi u društvenom vlasništvu – viziji društva u kojem će ekonomija i imovina biti dominantno u vlasti čitavog društva, a ne kapitalističkih elita. To je vizija društva u kojem je društvena proizvodnja organizirana od radnika, a proizvodi se za potrebe, a ne za profit. Ta tri kuta socijalističkog trokuta – društveno vlasništvo, radničko samoupravljanje i proizvodnja za potrebe – osiguravaju egalitarnost, odnosno mogućnost da svi imaju zadovoljene moralno važne potrebe: javno dostupno i besplatno zdravstvo, besplatno obrazovanje, stanovanje, prehranu.

O demokratskom socijalizmu 21. stoljeća se sve više čuje, pa ga možemo u nekim inačicama naći i u programima političara poput Bernieja Sandersa i Alexandrije Ocasio-Cortez u Americi, kao i Jeremyja Corbyna u Velikoj Britaniji.

– Je li SDP lijeva stranka?

– SDP nije lijeva stranka. To je jasno puno prije 2004. godine, ali tada se SDP-ov program sasvim jasno počinje temeljiti na proturječnim određenjima socijalnog i liberalnog, odnosno lijevog i pro-tržišno orijentiranog, pri čemu su govorili da su „za tržišnu ekonomiju, ali ne i za tržišno društvo“. Takva spajanja „tržišta“ s terminima „socijalnog“ i „društvenog“, koji trebaju ublažiti njegove učinke, najbolje su dokazala svoj besmisao u trenutku kada SDP dolazi na vlast i donosi Zakon o radu koji dodatno degradira radnike, a i u svim drugim poljima su uspostavili takav institucionalni okvir koji je omogućavao kapitalu još lakšu eksploataciju onih društvenih klasa i skupina koje SDP nominalno predstavlja.

Ne treba puno filozofije da proniknete floskule iz njihova programa o tome da „nema sukoba između kapitala i rada“, te da će ono što je dobro za kapital biti dobro za radnike. Dovoljno je pitati radnike Uljanika koji od prosinca nisu primili plaću, a prije toga tri mjeseca samo minimalac, ima li sukoba između kapitala i rada. Je li Končar, koji još uvijek izvlači profit iz Uljanik grupe, na istoj strani kao radnici Uljanika, Brodotrogira i 3. maja?

– Radnička fronta se dosta angažira oko problema radnika naših brodogradilišta. Kako biste se postavili prema problemima hrvatske brodogradnje?

– Brodogradnja je primjer apsurda i egzemplar do čega nas dovode neoliberalne politike u kombinaciji s politikama štednje na periferiji EU. To je jedna od rijetkih izvoznih industrija u kojoj smo i nakon godina devastacije još uvijek 10. u svijetu, koja svake godine vraća više poreza nego što država uplati subvencija – iako se uporno ponavlja suprotna priča – koja predstavlja primjer jednog od rijetkih kompleksnih proizvoda koje znamo raditi, za koji imamo stručnjake, koja predstavlja i temelj za famozni STEM kojeg smo postavili kao znanstveno-gospodarski imperativ, koja na sebe „vuče“ visoko pofitabilne popratne industrije i koja zapošljava tisuće radnika. A domaći političari misle da tu granu treba ugasiti?!

Brodogradnju bi trebalo subvencionirati kako rade sve vodeće velesile u toj industrijskoj grani, od Kine i Južne Koreje do Italije. Evropska komisija nam ograničava mogućnosti ugovorima koje smo potpisali, no i pregovori o stavkama ugovora, kao i postojeće mogućnosti tzv. horizontalnih financiranja mogli bi spasiti brodogradnju. No vladajući, lokalna politika u sprezi s privatnim kapitalom, to blokiraju. Radnici su prodani jer vlada koristi taktiku iscrpljivanja.

– Lani ste šest mjeseci bili rotacijska zastupnica RF-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, te ste jednom bili izbačeni sa sjednice. Kako se to dogodilo?

– Sedmog svibnja prošle godine je na inicijativu Radničke fronte u Gradskoj skupštini izglasano da Grad radnicima tvrtki Kamensko i DIOKI pomogne tako da će otkupiti dio radničkih potraživanja u iznosu u kojem su te tvrtke u stečaju Gradu platile komunalnu naknadu. Dva tjedna potom Milan Bandić saziva izvanrednu sjednicu sa samo jednom točkom – odbacivanje već izglasanog prijedloga. U tome su mu pomogli vijećnici Neovisnih za Hrvatsku, koji su u prvom glasanju prijedlog podržali.

Na idućoj sjednici na aktualnom satu čitala sam pismo radnika DIOKI-ja u kojem se obraćaju Bandiću. Predsjednik Skupštine Andrija Mikulić me prekinuo, a ja sam odbila napustiti govornicu, zbog čega sam izbačena. Od pokretanja stečaja umrlo je 26 radnika DIOKI-ja, a novci koje je Grad mogao dati radnicima i tako im pomoći potrošeni su na besmislene stvari prije nego što se osušila tinta na odbačenom prijedlogu. Bandićeva stranka „solidarnosti i rada“ svakim svojim potezom pljuje radnicima i solidarnosti u lice.

– Jeste li u Gradskoj skupštini uspjeli oko nekog pitanja naći zajednički jezik s desnicom okupljenom oko Hasanbegovića?

– Jasno je, a prethodni primjer je paradigmatski, da nacionalizam „Neovisnih“ za Hrvatsku, kako se nazivaju, predstavlja paravan iza kojeg ti rodoljubi „delaju posao“ s Bandićem ili bilo s kim drugim. Neovisni za Hrvatsku se toliko pozivaju na suverenizam, a izdali su radnike i radnice DIOKI-ja i Kamenskog – glasali su najprije za radnike, a onda protiv – i to zbog mjesta pročelnice Ureda za kulturu, koje je u tih dva tjedna pripalo njihovoj članici kao nagrada. U nizu drugih primjera pokazuju kako se suverenizam NZH svodi na mržnju i simbole, dok s ekonomskom deprivacijom naroda nemaju nikakvih problema. Dovoljno je vidjeti kako glasaju za sve brutalne neoliberalne privatizacije, deregulacije, da nemaju problema s nametanjem tržišnih principa svemu.

– Radničkoj fronti se često zamjera nedostatak radnika, jer su u prvom ešalonu stranke mahom sveučilišni profesori i intelektualci poput vas. Kako to komentirate?

– Radnik je svak tko živi od svog, a ne od tuđeg rada. No u RF-u ima puno više nezaposlenih, blokiranih, umirovljenika, studenata – onih koji jedva preživljavaju. Radnička fronta upravo u Gradskoj skupštini ima Miljenku Ćurković – prvu blokiranu vijećnicu. Razlog zašto u politici općenito ima više visokoobrazovanih, onih koji pripadaju srednjoj klasi pa i bogatih, jest to što je danas većina društva deprivilegirana: ljudima je oduzeto pravo da se bave politikom. Onda ne čudi da politika služi perpetuiranju moći vladajuće klase.

– Mnogi drže da nam Marx nema što reći u 21. stoljeću, budući da se radi o ideologiji nastaloj u 19. vijeku. Vi ste 2016. baš na tu temu objavili knjigu „Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije“. Kakav je vaš zaključak: je li Marx relevantan i za naše digitalno doba?

– Šire se floskule da je Marx „prevladan“ novim tehnologijama, ali to mogu reći samo oni koji ga nisu čitali. Marx se manje bavio historijskim i geografskim specifičnostima pojedinog oblika kapitalizma, a više onim što je nazvao „idealnim presjekom“, onim što je nužno da bismo definirali kapital, kapitaliste, kapitalizam. Neke stvari jesu drukčije, no mi smo deficitarni upravo u shvaćanjima temeljnih pojmova kao što su rad, višak rada, eksploatacija – zbog toga i vladaju floskule da će „poduzetnici“ i kapitalisti osigurati svima bolji standard, otvarati radna mjesta, povisiti plaće ako se snize porezi i slično. Kao posljedica toga se javljaju i pokreti poput Živog zida koji predstavljaju u sebi proturječne i neizvedive političke programe.

– Pošto se kandidirate za predsjednicu države, javnost bi trebala doznati i o vašem privatnom životu. Koje knjige volite, kakvu muziku slušate, jeste li strogi prema studentima? Je li točno da imate dalmatinske korijene?

– Rad sa studentima smatram privilegijom, mislim da nisam stroga. Muzika je predstavljala dio mog života, pa u muzici volim sve. Izuzetno sam ponosna na svoje dalmatinske korijene – mama mi je Splićanka, a tata iz Segeta Gornjeg kod Trogira – kao i na činjenicu da su mi i otac i bake i djedovi sudjelovali u narodnooslobodilačkoj borbi, tom važnom trenutku povijesti u kojem smo prekinuli stoljeća onoga što bi, kad me pitate za literaturu, Miroslav Krleža opisao puno grubljim riječima, a zadržimo se samo na „autokolonijalnim perspektivama“.

Umjetna inteligencija će srušiti kapitalizam i uvesti socijalizam

KINA NUDI MARKSISTIČKO RJEŠENJE MASOVNE NEZAPOSLENOSTI KOJU STVARA ROBOTSKA REVOLUCIJA

‘Što AI više prožima sve pore života, sve je besmislenije da ostane u privatnim rukama. Masovna nezaposlenost potaknut će ideju podruštvljenja ili nacionalizacije AI’, predviđa dr. Feng Xiang sa Sveučilišta Qinghau

Robotska stvarnost stiže brzim koracima: u operacijskim salama metalni entiteti već izvode kompleksne zahvate, seks-industrija nudi robotske modele za zabavu i razonodu, a samovozeći automobili bremzaju iza ugla. Treći planet od Sunca prolazi kroz revolucionarne tehnološke promjene.

Neželjena nuspojava je masovna nezaposlenost, pošto robotska revolucija uništava više poslova nego što ih stvara. Američka konzultantska tvrtka „Mackenzie global“ predviđa da će do 2030. zbog robotizacije proizvodnje i radnih procesa bez posla širom svijeta ostati oko 800 milijuna ljudi. Istraživači s Oxforda već su prije nekoliko godina procijenili da će razvoj umjetne inteligencije i automatizacije u bliskoj budućnosti uništiti 50 posto svih poslova.

Takva situacija, u kojoj cijeli društveni slojevi ostaju bez posla i plaće, vjerojatno bi dovela do urušavanja svjetske ekonomije, gdje su lako mogući socijalni nemiri globalnih razmjera.

To je ekonomski i filozofski paradoks našeg doba. Činjenica da je robotski rad jeftiniji od ljudskog omogućava dosad nezamislivu akumulaciju društvenog bogatstva, a pruža i povijesnu priliku da se veliki broj ljudi oslobodi mehaničkih i zamornih poslova. Ali ako robotska revolucija ostavi milijune ljudi bez prihoda, takve bi posljedice bile pogubne za veliki dio čovječanstva. To je težina ovog paradoksa: nikad više bogatstva, a nikad više potencijalne bijede.

Nedavno se ovom temom pozabavio i britanski političar i bivši laburistički gradonačelnik Londona (2000.-2008.) Ken Livingstone. U članku „Umjetna inteligencija & roboti: Blagoslov za čovječanstvo ili koristan kapitalistički alat?“, objavljenom prošlog mjeseca na RT-u, Livingstone konstatira „zapanjujući napredak u korištenju robota širom svijeta“, te zaključuje da bi, ako se politika svjetskih vlada ne promijeni, roboti i AI mogli postati velika prijetnja životnom standardu običnih ljudi.

Roboti na trgu Tiananmen

U uvodu članka, kao pravi poteštat, Livingstone ističe rastuću ulogu robota u održavanju sigurnosti svjetskih gradova. Doznajemo da „naoružani roboti već patroliraju Kinom“: na trgu Tiananmen u Pekingu roboti imaju elektrošokere dok nadgledaju gužvu, a na nekim kineskim željezničkim kolodvorima stražare roboti s kamerama i softverom za prepoznavanje lica, kako bi u masi otkrili tražene kriminalce ili pratili sumnjive osobe.

Vlada u Dubaiju planira da roboti do 2030. čine četvrtinu tamošnjih policijskih snaga. U indijskom Uttar Pradeshu gradsko vijeće raspolaže dronovima s glasnim zvučnicima i stroboskopskim svjetlima, koji mogu ispaljivati suzavac te se koriste za razbijanje prosvjeda. U SAD-u policija u New Jerseyu, Los Angelesu i još 90 gradova koristi algoritme umjetne inteligencije kako bi utvrdila gdje će se dogoditi sljedeći zločin. I u japanskom gradu Kyotu računala su proučavala više od 100.000 ranijih zločina kako bi predvidjela gdje će slični zločini dogoditi u budućnosti.

Livingstone kaže: „Nikad nisam vidio ovakve stvari na ulicama Londona, gdje smo vidjeli ogroman porast kriminala. Pretpostavljam da neće proći dugo prije nego što će gradonačelnik Londona poslati osoblje u Kinu i Los Angeles kako bi vidjeli mogu li se tamošnje taktike koristiti i ovdje.“

Potom se bivši londonski gradonačelnik sa sigurnosnog prebacuje na socioekonomski teren, odnosno na „predviđanja da bi roboti mogli izbrisati milijune radnih mjesta i masovno povećati siromaštvo“. Poziva se na nobelovca Josepha Stiglitza, bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke, koji je ovog rujna u Kraljevskom društvu u Londonu održao govor o tome kako će umjetna inteligencija transformirati naše živote.

Tom prilikom Stiglitz je kazao da razvoj umjetne inteligencije može dovesti do „boljeg društva, u kojem bi ljudi mogli raditi manje nego dosad“, ali samo ako postoji odgovarajuća kontrola nad velikim tehnološkim tvrtkama koje razvijaju AI. Ako ta kontrola izostane, upozorava Stiglitz, razvoj AI bi mogao smanjiti kvalitetu našeg života i potkopati demokraciju. „AI i robotizacija imaju potencijal povećati produktivnost gospodarstva i… to bi sve moglo učiniti boljim…, ali samo ako se time dobro upravlja“, rekao je Stiglitz.

Opomena iz 19. stoljeća

Većina rizičnih radnih mjesta odnosi se na niskokvalificirane radnike – one u call-centrima, blagajnike, šofere – pa američki nobelovac sugerira mogućnost stvaranja novih radnih mjesta u skrbi za starije osobe i djecu s problemima mentalnog zdravlja, ali naglašava da vlade moraju povećati porez na globalne korporacije kako bi osigurale stvaranje tih novih radnih mjesta, umjesto milijuna starih poslova koje će AI i roboti uništiti u nadolazećim godinama.

Ako ne napravimo te promjene, Stiglitz upozorava da „idemo ka većoj nejednakosti plaća, većoj nejednakosti dohotka i bogatstva, vjerojatno više nezaposlenosti i podijeljenijem društvu. Promjenom pravila mogli bismo doći do bogatijeg društva, s podjednako podijeljenim plodovima, gdje bi ljudi vrlo vjerojatno mogli imati kraći radni tjedan. Možemo ići do trideset ili dvadeset pet sati tjedno.“

Livingstone uočava da Svjetska banka ima posve drukčiji stav od Stiglitza, jer tvrdi da bi vlade trebale smanjiti zakone i propise o radu, kako se ne bi ograničavale tvrtke koje koriste robote umjesto ljudi. Taj stav stručnjaci Svjetske banke iznijeli su u dokumentu World Development Report 2019, koji je pod naslovom „Promjena prirode rada“ objavljen ovog proljeća.

Indikativno je da taj izvještaj – koji se bavi utjecajem tehnologije na budućnost rada i radnih mjesta – počinje citatom iz Marxova „Kapitala“ da „strojevi ne djeluju samo kao superiorni konkurent radniku, uvijek na način da ga čine suvišnim. To je i najmoćnije oružje za suzbijanje štrajkova“.

U ostatku dokumenta postaje jasno zašto stručnjaci Svjetske banke potežu Marxa. Najprije konstatiraju da „neovisno o mogućnostima koje stvara tehnologija, zamjenjivanje radnika strojevima stvara anksioznost, baš kako je to činilo i u prošlosti“, potom se osvrću na ludistički pokret s početka 19. stoljeća u Britaniji – kad su radnici masovno uništavali strojeve koji su im uzimali posao – te poantiraju znakovitim upozorenjem: „Uslijedile su socijalističke i komunističke revolucije.“

Drugim riječima, Svjetska banka na povijesnim primjerima podsjeća gospodare kapitalističkog svijeta – svjetske vlade i velike korporacije – što se može dogoditi ako previše ljudi odjednom ostane bez posla i prihoda.

Ugroženi i ‘bijeli ovratnici’

Pritom Svjetska banka priznaje da će zbog brzog tehnološkog razvoja mnogi poslovi zauvijek nestati, te da je strah radnika od robota i umjetne inteligencije opravdan. Kao primjer se navodi Foxconn Technology Group iz Tajvana, najveći svjetski proizvođač elektronike, koji je po uvođenju robota u proizvodnju 2012. u naredne četiri godine otpustio 30 posto radne snage, pa je bez posla ostalo gotovo pola milijuna radnika: 2012. ih je bilo 1,3 milijuna, a krajem 2016. manje od 900 tisuća. Samo 2016. tvrtka je čak 60.000 tvorničkih radnika zamijenila robotima.

Dokument ukazuje da se u SAD-u od 1990. do 2016. broj radnih mjesta u proizvodnji smanjio za 31 posto, mahom zbog automatizacije proizvodnje. Prema podacima iz SAD-a, jedan dodatni robot na tisuću radnika smanjuje zaposlenost populacije za 0,2-0,3 posto, a plaće za 0,3-0,5 posto. A broj robota raste: Svjetska banka procjenjuje da je samo ove godine u pogone uvedeno 1,4 milijuna novih industrijskih robota, čime ih na svijetu trenutno ima 2,6 milijuna. Po broju robota po radniku prednjače Južna Koreja, Singapur, Njemačka i Japan.

Nisu ugrožena samo radna mjesta u proizvodnji. Automatizacijom i razvojem AI u opasnost dolaze i radna mjesta nekih dojučerašnjih „bijelih ovratnika“ – recimo, financijskih analitičara i pravnih stručnjaka. Dokument Svjetske banke tako spominje najveću rusku banku Sperbank, koja se kod donošenja odluka o zajmovima i kreditima već danas u 35 posto slučajeva oslanja na umjetnu inteligenciju, s ciljem da u pet godina taj udio poveća na 70 posto. U pravnom odjelu Sperbanke „robotski advokati“ već su preuzeli 3.000 radnih mjesta, te se predviđa da će ukupan broj uredskog osoblja banke 2021. pasti na tisuću, što je 59 puta manje nego 2011. godine.

Iako stručnjaci Svjetske banke tvrde da razvoj tehnologije neće samo uništavati stare poslove, već će i stvarati nove, i sami priznaju da omjer neće biti proprocionalan. „Uzevši sve skupa, poslovi izravno stvoreni tehnologijom čine relativno mali postotak ukupnog zaposlenja“, stoji u izvještaju, te se kao rješenje predlaže preinaka društvenog ugovora.

Kako bi se odgovorilo na rastuće zabrinutosti zbog nezaposlenosti, nejednakosti i nepravednosti koje prate te promjene, nužni su novi elementi društvenog ugovora“, navodi se u dokumentu, pri čemu eksperti Svjetske banke drže da taj „novi društveni ugovor“ ovisi o boljoj poreznoj politici: među ostalim, ističe se kako „treba postići da internetske i globalne tvrtke plate jednak udio korporativnog poreza u svakoj zemlji“.

Napad AI na srednju klasu

No Svjetska banka smatra da je tehnološka prijetnja za radna mjesta „pretjerana“, dok je, „nasuprot tome, zabrinutost zbog rastuće nejednakosti podcijenjena“. Tu ističu kako je pokret Occupy prosvjedovao protiv porasta dohodovne nejednakosti, jer 1 posto najbogatijih ima neproporcionalnu korist od tehnološkog napretka, u odnosu na ostalih 99 posto populacije. Citirajući nekadašnjeg premijera Indije Jawaharlala Nehrua da „snage u kapitalističkom društvu, ako se ne kontroliraju, nastoje učiniti bogate bogatijima i siromašne siromašnijima“, autori dokumenta zaključuju da „adresiranje nejednakosti mora biti fokus političara“.

I doista, kako primjećuje Livingstone, sve više političara u svijetu govori o problemu rastuće nejednakosti. Tako je bivši američki državni tajnik John Kerry – za kojeg Livingstone navodi da razmišlja o kandidiranju za predsjednika SAD-a na izborima 2020. godine – nedavno istaknuo da 51 posto bogatstva stvorenog u Americi odlazi u ruke 1 posto najbogatijih ljudi, dok je šefica MMF-a Christine Lagarde upozorila da „1 posto onih s najvećim prihodima ima dvostruko više dobitka od gospodarskog rasta nego donjih 50 posto ljudi“.

A u svibnju ove godine MMF je objavio izvještaj „Trebamo li se bojati robotske revolucije?“, u kojem ističe da je ova tehnološka revolucija – s robotima koji preuzimaju naše poslove i obavljaju ih brže i jeftinije – različita od onih iz prošlosti: produktivnost će se povećati, ali plaće će se smanjiti. Tvrtke koje posjeduju robote postat će bogatije, a radnici će postati siromašniji. U izvještaju se zaključuje da je „automatizacija dobra za rast i loša za jednakost“.

U završnici članka Livingstone se okreće Britaniji, navodeći da njegova zemlja već trpi posljedice automatizacije, koje se ogledaju u rastu nezaposlenosti i siromaštva, što je nedavno priznao i glavni ekonomist Bank of England Andy Haldane, izjavivši da su „veliki dijelovi britanske radne snage suočeni s nezaposlenošću, jer AI i druge tehnologije automatiziraju sve više radnih mjesta“.

Livingstone navodi i porazne izvještaje izvjestitelja UN-a za ekstremno siromaštvo i ljudska prava Philipa Alstona, koji je upozorio na rast siromaštva u Velikoj Britaniji. Alston ističe kako je Britanija peto po veličini gospodarstvo u svijetu, ali razina dječjeg siromaštva „nije samo sramota, već društvena nesreća i ekonomska katastrofa“. Prema Alstonovim podacima, čak 14 milijuna Britanaca, odnosno petina stanovništva, živi u siromaštvu, a 1,5 milijuna u krajnjoj bijedi.

U izvještajima UN-ovom Vijeću za ljudska prava u Ženevi Alston piše da je u Britaniji siromaštvo „politički izbor“, jer je zadnjih osam godina politika štednje torijevske vlade, praćena ukidanjem socijalnih beneficija, pogoršala stanje onih koji se bore za preživljavanje. Iznosi da je Britanija nedavno donijela velike porezne olakšice za bogate, umjesto da taj novac koristi za ublažavanje posljedica politike štednje, te tvrdi da postoji „upečatljivi disbalans između onoga što vlada tvrdi i onoga čemu je svjedočio dok je putovao duž Britanije“.

Ne događa se samo u Britaniji da vlada gazi siromašne“, komentira Livingstone, jer se „isto događa i u Americi i zemljama širom svijeta“. Njegov zaključak nije optimističan: „Ako ne uspijemo promijeniti politiku naših vlada, roboti i AI bit će sljedeći udarac na životni standard običnih radničkih i srednjoklasnih obitelji.“

Oligopol IT-milijardera

Moguće rješenje problema o kojima piše Livingstone stiže iz Kine. U eseju „AI će prouzročiti kraj kapitalizma“, objavljenom u Washington Postu ovog svibnja, profesor pravnih znanosti dr. Feng Xiang sa Sveučilišta Qinghua predviđa da će umjetna inteligencija dovesti do konačnog trijumfa socijalizma i okončati kapitalizam, odnosno da će se pokazati kako AI može biti uspješnije primijenjena u uvjetima centralizirane planske privrede nego u tržišnoj ekonomiji. „AI će pokazati da je Karl Marx bio u pravu“, drži profesor Feng.

Najvažniji izazov današnjice s kojim se suočavaju socio-ekonomski sustavi je dolazak umjetne inteligencije. Ako AI ostane pod nadzorom tržišnih snaga, to će neumoljivo rezultirati super bogatim oligopolom IT-milijardera koji žanju bogatstvo stvoreno radom robota koji zamjenjuju ljudski rad, sijući masovnu nezaposlenost u radničkim redovima“, piše dr. Feng, tvrdeći da umjetna inteligencija nikako ne bi smjela pasti u ruke privatnih struktura, jer bi tada nova vrsta oligarha privatizirala svo bogatstvo stvoreno robotskim radom, dok bi ljudi koji će ostati bez radnih mjesta neizbježno postali društveni autsajderi.

Stoga Feng drži da se svijet mora okrenuti planskoj privredi, koja može pravedno rasporediti ne samo resurse i faktore proizvodnje, već i dodatnu vrijednost koju su stvorili ljudi. Time bi marksističke ideje dobile novu priliku da ožive u digitalnom 21. stoljeću i postanu rješenje mnogih problema koji postoje, ili će se tek pojaviti daljnjim razvojem umjetne inteligencije, smatra kineski profesor.

Kineska socijalistička tržišna ekonomija mogla bi pružiti rješenje za to. Ako AI racionalno alocira resurse kroz veliku analizu podataka, i ako robusne povratne petlje mogu zamijeniti nesavršenosti „nevidljive ruke“ dok pravedno dijele veliko bogatstvo koje AI stvara, planirano gospodarstvo koje funkcionira moglo bi napokon biti ostvarivo“, piše Feng, te dodaje:

Što AI više prožima svaki kutak života, sve je manje smisleno dopuštati da ostane u privatnim rukama, gdje bi služila interesima manjine, umjesto interesima svih. Više od svega, neizbježnost masovne nezaposlenosti i potražnja za univerzalnim blagostanjem potaknut će ideju podruštvljenja ili nacionalizacije AI.“

U tom duhu, Feng sugerira da čuvenu Marxovu izreku „Svak prema mogućnostima, svakome prema potrebama“ treba ažurirati za 21. stoljeće: „S obzirom na nesposobnost AI ekonomije da osigura posao i plaću za sve, svakome prema potrebama.“

Feng protiv Hayeka

Komentirajući zapadni kanon da nacionalizacija znači atak na privatno vlasništvo, koje se pak uzima aksiomom ljudske slobode, Feng iznosi bitnu razliku između zapadnog i kineskog modela:

Zapadne tvrtke nesmetano izbjegavaju društvenu odgovornost, jer su pravni sustav i njegove puškarnice na Zapadu usmjerene da zaštite privatnu imovinu iznad svega. Naravno, u Kini imamo velike privatne tvrtke kao što su Alibaba i Tencent. Ali, za razliku od Zapada, država ih nadzire i one su svjesne da ne mogu biti iznad ili izvan društvene kontrole.“

Za Fenga tržište može razumno funkcionirati ako industrija stvara mogućnosti zapošljavanja za većinu ljudi. No kad industrija proizvodi samo nezaposlenost, jer roboti sve više preuzimaju teren, nema dobre alternative osim da država uđe u igru. „Regulacija privatnih tvrtki postat će nužna za održavanje stabilnosti u društvima koja su potaknuta stalnim inovacijama“, zaključuje Feng.

Kineski profesor time napada temeljnu paradigmu neoliberalnog ideologa Friedricha Hayeka da je slobodno tržište „pametnije“ od centralno planirane ekonomije, jer mreža investitora, poduzetnika i zainteresiranih kupaca ima više informacija o konkretnom biznisu od središnjih planera, koji se bore s političkim predrasudama i zastarjelim informacijama. Kineska ideja je da će AI konačno dopustiti središnjim planerima da prevladaju te deficite, stvarajući visokotehnološku ekonomsku cjelinu u kojoj su prosperitet i socijalna pravednost uravnoteženi.

Zanimljivo je da Fengove marksističke ideje podržava i jedan od vodećih kineskih kapitalista Jack Ma, osnivač tehnološkog diva „Alibaba“. Ma je nedavno izjavio da pojava velikih skupova podataka („big data“) može u narednih nekoliko godina „izroditi novu plansku ekonomiju koja bi bila vrlo efikasna“.

Prema Maovim riječima, zadnjih sto godina se smatralo da ne postoji alternativa tržišnoj ekonomiji, jer „nevidljiva ruka“, kao specifični regulatorni mehanizam, postoji samo u uvjetima slobodnog tržišta, dok zagovornici liberalne ekonomije pritom tvrde da je u uvjetima planske privrede nemoguće optimalno rasporediti resurse.

No osnivač Alibabe smatra da je uloga planiranja u ekonomiji iznimno važna, te da će u idućih trideset godina rasti, jer će analiza velikih baza podataka, uz pomoć umjetne inteligencije, omogućiti da se operativno donose optimalne odluke o investiranju resursa. Tako bi glavni minus planske ekonomije bio uklonjen.

Tko ne ostane bez posla, pričat će.