Bosna je više od tri plemenske zajednice

Slobodna Dalmacija – 6. listopada, 2018

SARAJEVSKI POLITOLOG NERZUK ĆURAK O PREDIZBORNOJ KAMPANJI U BiH I MOGUĆIM IZBORNIM ISHODIMA

Većina stranaka misli da će dobiti glasove šaljući poruke zasnovane na nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu. Volio bih da građani rezoniraju ovako: Zar ću dati glas onima koji u meni bude najniže strasti? Znači, promjena paradigme, jer već 30 godina pobjeđuju ljudi kao Dodik

Jedan od glavnih gostiju na nedavnom korčulanskom „Forumu za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“ – koji su organizirale stranka Nova ljevica i Udruga antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule – bio je ugledni sarajevski politolog dr. Nerzuk Ćurak, koji je u korčulanskom ljetnom kinu održao zapaženo izlaganje na temu „Ljevica u političkom prostoru ekstremnih ideologija“, te sudjelovao na tribini pod naslovom „Kamo ide moderna Europa?“.

Boravak dr. Ćurka u Dalmaciji iskoristili smo za razgovor o trenutno „najvrućoj“ temi vezanoj za Bosnu i Hercegovinu – sutrašnjim općim izborima, osmima po redu od stjecanja državne nezavisnosti. Na dosadašnjih sedam izbora pobjeđivale su nacionalne stranke.

– Posljednji put smo za Slobodnu Dalmaciju razgovarali 2014. u Sarajevu, za vrijeme poznate „pobune naroda“, dok su oko nas gorjele zgrade vladinih i federalnih institucija. Tada ste rekli da svjedočimo „Igrama gladi“. Je li bilo koristi od tih prosvjeda, ikakvog pozitivnog pomaka u društvenom životu BiH?

– Recimo da su neki džepovi otpora narasli, da je ta pobuna proizvela jednu vrstu interesa mlađih ljudi da artikuliraju svoje nezadovoljstvo kroz nevladine organizacije, debate i slično, ali sve je to ostalo u autsajderskoj zoni i nije dobilo političku legitimaciju. Nijedna politička stranka nije to uzela u svoju političku legitimaciju. Štoviše, bilo je pokušaja da se oduzme legitimitet narodnoj buni, te se fingiralo kao da su to zapravo zahtjevi te i te političke stranke koja navodno zastupa narod.

Najpozitivnija strana tog bunta jest da je do bunta uopće i došlo, da su se u takvoj državi kao što je Bosna i Hercegovina ljudi pobunili zbog kruha, a ne zbog nacionalnih odnosa. Veći je interes i nada da bi protesti mogli nešto učiniti u političkom smislu bio prisutan kod međunarodne zajednice. Čak i u istraživačkom smislu – više je to zaintrigiralo strane istraživače, nego domaće. Uglavnom, nikakav nemir nije unesen u nacionalističke agende.

– Tada se činilo da su sve tri nacionalističke elite u BiH prilično uplašene?

– I bile su. Elite su se prepale i samo su čekale da to prođe, da trgovi budu napušteni i da se stvari vrate u kolotečinu, odnosno u proizvodnju etnonacionalističkih konflikata.

– Kako ocjenjujete kampanju za sutrašnje izbore u BiH?

– Kampanja je bila prljava, trajala je skoro dva mjeseca. To je predugo, mislim da bi to trebalo skratiti, jer se ovako razmašu ti nacionalizmi. Ovu kampanju obilježavaju figure neprijatelja, gdje su apstraktna pitanja dominirala pred egzistencijalnim, budući da važna pitanja definira desnica. Ipak, nisu sve stranke pristale da im se kampanja temelji na proizvodnji mržnje i hvaljenju svog etnosa.

– Koje biste stranke tu izdvojili?

– Moram pohvaliti SDP, njihov slogan je „Zemlja za sve nas“. Ponudili su program u deset točaka, s naglaskom na egalitarizaciji zdravstva i školstva. I Naša stranka ima uljuđenu kampanju, baziranu na liberalnim načelima i socijalnom programu. Osobno bih bio sretan kad bi se te dvije stranke našle u pobjedničkoj koaliciji. No treba reći da je Naša stranka jaka samo u Sarajevu te donekle u Tuzli i Mostaru. Što se tiče nacionalnih stranaka, one su u Bosni i Hercegovini uvijek nacionalističke. U BiH nacionalna stranka ne može biti benigno nacionalistička, već uvijek brutalno.

– Američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack nedavno je ocijenila da BiH političari kampanju vode „šireći laži“ te „sijući strah i mržnju“. Kao predvodnike tog trenda navela je SDS, Dodikov SNSD i SDA, čak i Komšićevu Demokratsku frontu?

– Ambasadorica SAD-a se više puta javljala da detektira probleme BiH društva, koji se nekako uvijek koncentriraju u točki korupcije. Vlada SAD-a mi se čini kao važan korektiv političkog života u BiH. Ne smijemo zaboraviti da je BiH drukčija od ostalih zemalja: međunarodna zajednica je kod nas važan faktor.

– Demokratskoj fronti ambasadorica je spočitnula agresivnu retoriku prema Hrvatima. S obzirom da se Komšića ne doživljava kao nacionalista, otkud on u tom kazanu?

– Demokratska fronta je ušla u predizbornu koaliciju s malom stankom Građanski savez, koja ima radikalni izričaj, iako se zalaže za građansku državu u kojoj bi vrijedilo pravilo „jedan čovjek – jedan glas“, i to se kod dobrog dijela Hrvata doživljava kao vrlo agresivan jezik. Naša stranka želi to isto, ali se ne doživljava kao neprijateljska prema Hrvatima. Dapače, njihov kandidat za člana Predsjedništva BiH je Hrvat Boris Falatar.

– Kakav izborni ishod predviđate? Što čeka Bosnu i Hercegovinu?

– Veliki broj građana još uvijek strahuje da ako Dodik i Čović uđu u Predsjedništvo BiH, da je to početak institucionalnog destruiranja BiH i pokušaja da BiH nestane, a to se ne može isključiti. Hoće li hrvatski član Predsjedništva biti Komšić ili Čović, ovisi o tome hoće li građani percipirati važnijim socijalno ili etničko pitanje. Za Čovića će, bojim se, glasati i oni koji inače to ne bi uradili da nema ovako žestoke retorike Komšićeve koalicije.

Volio bih da jednog dana BiH sliči na druge države i da ima snažan građanski identitet. S ovim etničkim politikama i inzistiranjem HDZ-a da baš HDZ mora dati hrvatskog člana Predsjedništva, proizlazi da bi Bosna i Hercegovina bila zbroj tri etnonacionalne volje, a onda nam izbori i ne trebaju. Ne znam jesu li ljudi čitali Daytonski sporazum – tamo piše da Predsjedništvo BiH čine Bošnjak, Hrvat i Srbin, ali nigdje ne piše da npr. Hrvat mora doći iz one političke stranke koja sebe smatra glavnim arbitrom hrvatskog pitanja u BiH.

– HDZ se buni da hrvatskog člana Predsjedništva svojim glasovima biraju Bošnjaci. Bi li se taj „libanonski princip“ mogao proširiti na sva tri naroda, pa da se član svakog naroda bira glasovima druga dva naroda? Smisao je da bi tada svaki narod predstavljali umjereni političari koji ne izazivaju zazor u druga dva naroda.

– Ne znam gdje da krenemo, u plemensku konsocijaciju? Mislim da je to regresija u odnosu na Jugoslaviju. Nije Bosna nikog napala, nego je to bio rat protiv Bosne. Sva ova pitanja proizveo je rat. Mislim da bi takav aranžman „ala Libanon“ unio u Bosnu i Hercegovinu nešto što je Bosni i Hercegovini strano. S druge strane, ne vjerujem da bi radikaliziranje građanskog koncepta, nauštrb etničkom, bilo rješenje. Rješenje može biti samo integracija građanskog i nacionalnog koncepta.

– No daleko smo od takvog rješenja. Čini se da ni ovi izbori neće ništa promijeniti?

– Naglašavam: predizborna kampanja je zasnovana na jednoj vrsti bjesomučnog ponižavanja građana od strane političkih partija, od nacionalističke interpretacije povijesti nadalje. Većina stranaka misli da će dobiti glasove ako šalju poruke zasnovane na nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu. Volio bih da građani rezoniraju ovako: Pa zar ću ja dati glas onima koji u meni bude najniže strasti? Zašto ne bih glasao za stranke koje šalju poruke mira i tolerancije? Znači, promjena paradigme, jer već 30 godina pobjeđuju ljudi poput Dodika.

– Je li nacionalizam najveći problem BiH?

– Najveći problem BiH su naši susjedi – Hrvatska i Srbija. Nacionalističke vlasti u Hrvatskoj i Srbiji naslijedile su etnonacionalistički agresivni ton prema BiH iz svoje povijesti. Došlo je do takve regresije da u jednoj Hrvatskoj – gdje ste nakon rata mogli čuti odgovornu retoriku prema BiH – danas podržavaju samo jednu struju u BiH politici, gubeći iz vida BiH kao cjelinu. Tome su doprinijele nove figure u HDZ-u i tužan sam zbog toga, kao i zbog činjenice da je hrvatski SDP potpuno izgubio socijaldemokratsko razumijevanje BiH, pa sada služi kao rezervni HDZ.

HDZ traži da stavimo trake na rukave, pa da se zna za koga će tko glasati. Bojim se da HDZ nimalo ne emancipira hrvatski narod u BiH, već ga vodi prema statusu manjine. Konstitutivnost je dostignuti stupanj građanstva i prijelazni period k razvoju autohtonog građanstva, ali to mogu realizirati samo ozbiljne političke stranke koje inzistiraju na miru i toleranciji, a ne na nadgornjavanju.

– Kakav je bošnjački nacionalizam u BiH? Pošto je najmlađi od trojice braće, o njemu najmanje znamo.

– Bošnjački nacionalizam ima jednu specifičnu karakteristiku, a to je da njegovi politički i kulturni kreatori taj svoj nacionalizam ne vide. Ono što drugi percipiraju kao bošnjački nacionalizam, njegovi akteri to ne vide kao nacionalizam. U nekim krugovima postoji ideja da se BiH razvija kao nacionalna država bošnjačkog naroda, čak i bez obzira bi li to bilo na cijelom teritoriju BiH ili samo na jednom dijelu, što bi vodilo palestinizaciji BiH. A i HDZ vodi k tome, i bilo bi dobro kad bi se u Zagrebu to razumjelo.

Bošnjački nacionalizam je još uvijek pretežno reaktivan, nema neki razvijeni nacionalistički program. Taj nacionalizam postoji, ali mislim da je okrutno ako se svako zalaganje za BiH koje ne prati etnonacionalistički narativ odmah proglašava bošnjačkim nacionalizmom. Sve što nije unutar jednog etnonacionalističkog programa, a govori o građanskoj Bosni, proglašava se bošnjačkim nacionalizmom.

– Kako bi izgledala ta građanska Bosna?

– Sve nacionalne stranke žele svoje narode u BiH konstituirati kao plemenske zajednice. Trebale bi nam ozbiljne debate između akademika Bošnjaka, Hrvata i Srba, da pričamo o tome kakav je krimen konstituirati političku zajednicu koja bi se emancipirala od plemenskih zajednica. BiH ima jedan dostignuti stupanj političkog i društvenog razvoja u okviru SFRJ, pa bi otuda trebalo razvijati dalje, na način da etnički princip ne blokira državu. Pa mi zbog toga ne gradimo infrastrukturu. Druge zemlje to grade, a mi i kada dobijemo sredstva, ne možemo se dogovoriti. Ta etnonacionalna paradigma je blokirala razvoj BiH.

– Nogometna reprezentacija BiH bilježi pobjede pod novim trenerom Robertom Prosinečkim, a u timu igraju ljudi svih bosanskih nacionalnosti. Može li ta nadarena multietnička družina ojačati zajednički duh Bosne i Hercegovine?

– Meni je to neka vrsta nategnutog simboličnog bosanstva. Da mi u političkom polju imamo bolje rezultate, onda bi i reprezentacija bila kompaktnija.

– Mislio sam na mladu generaciju. Mogu li bosanski dječaci raznih nacionalnosti kroz praćenje te reprezentacije zavoljeti Bosnu kao cjelinu?

– BiH je identična svojim razlikama. Toliko je masakrirana, ponižena, izudarana, toliko je ljudi ubijeno, ali ni u najtežim uvjetima BiH nije nestala. Postoji neki unutrašnji logos koji sprečava njenu dezintegraciju, usprkos podvojenim obrazovnim sustavima. I ta djeca vremenom dobivaju interes da upoznaju toga drugoga. Pokušaj razvaljivanja BiH nije uspio i mladima postaje dosadno unutar svoje vlastite ambijentalnosti, i oni izražavaju želju da upoznaju vršnjake drugih etnija. A to bi trebalo ući u obrazovne programe i ekskurzije, a ne da budu ideje pojedinih dobrih nastavnika. To je poruka barbarima koji žele razbiti BiH: ono čime želite razvaliti Bosnu i Hercegovinu, baš to će postati faktor njene integracije!

OKVIR: Haaški sud nije pomogao

– Je li Haaški sud štogod oslabio tu etnonacionalnu paradigmu na kojoj počiva današnja BiH? Konkretno, mislim na nedavne presude Karadžiću, Mladiću i herceg-bosanskoj šestorci?

– Ništa se nije promijenilo. Kultura sjećanja u postdaytonskoj BiH je kultura poricanja. I nacionalističke elite žele da se baš na toj kulturi poricanja gradi legitimitet, umjesto da se ograde od tih zločinačkih politika i da svoj nacionalni interes grade na temelju priznanja tih politika kao zločinačkih. Ako svoju politiku zasnivate na političkom nasljeđu Darija Kordića i Praljka, odnosno Mladića i Karadžića, kako ćete graditi BiH kad je to prst u oko?

Evo, Republiku Srpsku nitko ne dira, ali oni stalno projiciraju spin da su ugroženi – Dodik godinama vlada na tome. Kako da se Republika Srpska razvija kao dio BiH koji će biti uvažavan u cijeloj BiH, ako se zasniva na negaciji onoga što je počinjeno i što je cijeli svijet osudio? Zamislite da se haaško priznanje Biljane Plavšić nalazi u udžbenicima u Republici Srpskoj! Ali djeca u Republici Srpskoj to ne znaju.

Kako da Hrvati imaju povjerenja u BiH ako bošnjačke elite ne priznaju zločine nad Hrvatima u Grabovici, Uzdolu i drugim mjestima? Istinska kultura sjećanja, a ne poricanja, bila bi najbolja osnova za gradnju političke zajednice u BiH, a to radikalno izostaje.

Zagreb i Beograd protiv građanske Bosne

LJUBLJANSKI INSTITUT OPTUŽUJE HRVATSKU I SRBIJU ZA MIJEŠANJE U BiH IZBORE

Glavna smetnja je bošnjački kandidat za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović (SDP), jer je suprotnost rusko-srpsko-hrvatskoj koncepciji u BiH, kao vođa svebosanskog pokreta građanske orijentacije – stoji u izvještaju IFIMES-a

Uloge Rusije, Srbije i Hrvatske u BiH su kompleksne i u pojedinim aspektima različite. Jasno je da Rusija želi spriječiti ulazak BiH u članstvo NATO-a i napraviti što više problema na tom prostoru SAD-u i EU. Cilj je instalirati političare koji će služiti ruskim interesima. Tu se sama ponudila Srbija, prije svega ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – stoji u analizi Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane.

U izvještaju pod naslovom „Opći izbori u BiH 2018: Srbija i Hrvatska duboko involvirani u izborni proces“, objavljenom ovog tjedna, analitičari ljubljanskog instituta navode više primjera uplitanja najviših dužnosnika Srbije i Hrvatske u sutrašnje BiH izbore, sve pod navodnim patronatom Rusije.

Tako se notira da je 17. rujna ruski šef diplomacije Sergej Lavrov posjetio Banja Luku, te da su se predsjednik i premijerka Republike Srpske – Milorad Dodik i Željka Cvijanović – 30. rujna u Sočiju sastali s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom, nakon čega je Putin u utorak 2. listopada primio i srpskog predsjednika Vučića.

No, prema tvrdnjama ljubljanskih analitičara, jedan krak ruskog utjecaja na zbivanja u BiH vodi i preko Hrvatske, budući da je na temu BiH izbora s ruskim šefom diplomacije Lavrovom razgovarala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Analitičari pritom uočavaju kako Grabar-Kitarović „insistira na konstitutivnosti Hrvata u BiH, dok je ista Hrvatska dekonstituirala Srbe iz hrvatskog Ustava“.

I Čović kao ruski igrač

Potom se fokus izvještaja opet prebacuje na Srbiju. Ističe se da je srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić u utorak 2. listopada prisustvovao otvaranju dionice autoputa Banja Luka – Doboj, čime je izravno sudjelovao u Dodikovoj kampanji. U tom kontekstu analitičari spominju i najavljeni današnji dolazak srpskog predsjednika Vučića na otvaranje bolnice u Istočno Sarajevo, kako bi zadnjeg dana kampanje tom gestom dodatno pomogao Dodiku.

Nesumnjivo je da su pojedini političari u funkciji ruskih interesa. Međutim, činjenica je da je predsjednik HDZ BiH i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović u funkciji realizacije ruskih interesa. Poznato je da jedan dio čelništva HDZ Hrvatske ima odlične odnose s Rusima, posebno u energetskom sektoru, ali i u vezi s događanjima s Agrokorom, čiji su Rusi postali najveći pojedinačni dioničari“, tvrde analitičari IFIMES-a.

U izvještaju se potom apostrofira neskrivena suradnja Čovića i Dodika, koji su prije nekoliko mjeseci javno izrazili želju kojeg bošnjačkog člana žele vidjeti u Predsjedništvu BiH, iza čega se, prema sudu analitičara, „skriva namjera Beograda i Zagreba da instaliraju novog bošnjačkog vođu“.

U osmišljenoj koncepciji glavnu smetnju predstavlja kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka Denis Bećirović (SDP), koji predstavlja suštinsku suprotnost navedenoj rusko-srpsko-hrvatskoj koncepciji u BiH, jer je prepoznat kao predvodnik neformalnog svebosanskog pokreta građanske orijentacije“, tvrdi se u izvještaju, uz dodatak da se na Bećirevića „vrše orkestrirani napadi iz Beograda i Zagreba“.

Udruženi zločinački pothvat

Zbog toga se rusko-srpsko-hrvatski faktor udruženo suprotstavio protiv Denisa Bećirovića, odnosno sve se radi da se onemogući njegov izbor u Predsjedništvo BiH. Navedenoj koncepciji ne odgovara ni Željko Komšić (DF-FS), kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH“, navode ljubljanski analitičari.

Nakon što su konstatirali da Rusija, Srbija i Hrvatska „intenzivnim sigurnosno-obavještajnim djelovanjem i putem društvenih mreža pokušavaju eliminirati Bećirovića i Komšića, te omogućiti pobjedu na izborima njihovim favoritima“, IFIMES-ovi stručnjaci ocjenjuju da sutrašnji BiH izbori predstavljaju „borbu protiv ruskog utjecaja u BiH ili definitivno podčinjavanje te države Rusiji, ali i Srbiji i Hrvatskoj, koje su duboko involvirane u izborni proces u BiH“.

Pritom ljubljanski institut upozorava da i Hrvatska i Srbija imaju historijski krimen prema Bosni i Hercegovini:

Republika Hrvatska pravomoćnim presudama ICTY sudjelovala je u Udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) prema Bosni i Hercegovini, što predstavlja njen povijesni teret i sebi ne bi više smjela dozvoliti da njena politika doživi još jedan debakl u BiH. Slična situacija je i s Republikom Srbijom, jer obje države prema pravosnažnim presudama ICTY sudjelovale su u međunarodnom oružanom sukobu u BiH, što znači u agresiji na Bosnu i Hercegovinu“, poručuju IFIMES-ovi analitičari.

Cijeli svijet živi postsocijalizam

Slobodna Dalmacija – 29. rujna, 2018

ANALIZA ‘FORUMA ZA RASPRAVU O IZAZOVIMA I NASLJEĐU LJEVICE’ KOJI SE PROŠLOG VIKENDA ODRŽAO NA KORČULI

Korčulanski Forum postavio je više pitanja nego što je dao odgovora, što je i očekivano. Kad bi odgovori na društvene probleme bili jednostavni, ne bi ni bilo potrebe za ljevicom. Crno-bijeli svijet je privilegij drugih opcija i ideologija

ok su turisti u Korčuli prošlog vikenda uživali u posljednjim ljetnim danima, u tamošnjem ljetnom kinu održavao se gusti politički program satkan od izlaganja, rasprava, diskusija, polemika i tribina. Trodnevni „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“ – u suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i Udruge antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule – okupio je 15-ak predavača iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije, koji su od petka do nedjelje raspravljali o revolucionarnoj jugoslavenskoj prošlosti, tmurnoj hrvatskoj i europskoj sadašnjosti i neizvjesnoj svjetskoj budućnosti.

O tome govore i glavne teme skupa: prvog dana govorilo se o studentskom pokretu iz 1968. godine, tadašnjem časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi (koja je od 1964. do 1974. okupljala vodeće marksističke i nemarksističke mislioce iz cijelog svijeta), drugog dana se pričalo o usponu radikalne desnice (i kod nas i u Europi), dok se u nedjelju raspravljalo o općoj krizi ljevice. Glavni voditelj i moderator čitavog skupa bio je predsjednik Nove ljevice, povjesničar dr. Dragan Markovina.

Forum je privukao pažnju i domaćih ljudi, pa su brojna pitanja iz publike redovito pomicala predviđene termine za naredno izlaganje, tako da bi program – koji je svakog dana započinjao oko 17 sati – u pravilu završavao tek oko ponoći. Dobroj atmosferi uvelike su kumovali mladi korčulanski antifašistički volonteri koji su se brinuli da gosti i posjetitelji ne budu ni gladni ni žedni, pri čemu valja istaknuti da je cijela manifestacija organizirana bez lipe državnog ili općinskog novca, već isključivo donacijama korčulanskih ugostitelja i trudbenika.

Bodljikava žica lijevog centra

Organizatori nisu skrivali namjeru da Forum simbolički povežu s nekadašnjom glasovitom i svjetski poznatom Korčulanskom ljetnom školom, iako je i njima bilo jasno da je mudri Heraklit bio u pravu kada je iskazao da se ne može dvaput u istu rijeku. Jer od vremena održavanja Korčulanske ljetne škole, prije ravno pola stoljeća, društvene prilike u Hrvatskoj i svijetu drastično su se promijenile: tada je pola planeta mahalo socijalističkim zastavama, a upravo je jugoslavenski samoupravni sistem slovio kao najliberalniji, najmekši i najotvoreniji od svih socijalističkih svjetova, pa je i Korčulanska ljetna škola privlačila filozofe i sociologe sa svih kontinenata.

U međuvremenu se socijalistički svijet slomio, a raspadom SSSR-a i Berlinskog zida prije trideset godina ljevica je otišla na margine društvenih zbivanja, dok su politički primat preuzele liberalne i nacionalističke ideologije. O tome je, između ostalih, u Korčuli govorio gost iz Slovenije dr. Mitja Velikonja, profesor kulturoloških studija i direktor Centra za kulturološke i vjerske studije Sveučilišta u Ljubljani:

– Prije trideset godina bili smo naivni, nismo znali što će sve izaći iz Pandorine kutije postsocijalizma, a izašli su etnonacionalizam i neoliberalizam, koji ne samo što kohabitiraju, već se i nadopunjuju. I nije samo Istočna Europa postsocijalistička, nego i cijela Europa i cijeli svijet žive postocijalizam. Britanski laburistički premijer Tony Blair je po nekim stvarima bio čak i desniji od neoliberalne ikone Margaret Thatcher, a Obamina politika prema izbjeglicama bila je restriktivnija od Bushove. Ili uzmimo Sloveniju: bodljikavu žicu protiv izbjeglica na našim granicama je postavila vlada lijevog centra, a ne desnica. Uz takvu ljevicu, desnica nam i ne treba – kazao je Velikonja u izlaganju na temu „Politika ‘ekstremnog centra’ u postsocijalističkoj tranziciji“.

Karamarkova fašizacija društva

Govoreći o „ekstremnom centru“, Velikonja je naglasio kako ta politička ideologija u praksi znači da metode i ciljevi ekstremne desnice uđu u parlamente i postanu dio političkog mainstreama.

– Ekstremni centar nivelira sve klasne i društvene konflikte, i pretvara se da brani društvo od ekstremista, a sâm promovira te ekstremističke vrijednosti: umjesto da se borimo protiv društvenih nepravdi, mi se borimo protiv izbjeglica. Umjesto utopije, imamo kraj povijesti. Umjesto klasnog sukoba, imamo sukob civilizacija. Umjesto Marxa, tu je Huntington. Ekstremni centar je zapravo desnica, tako da danas u parlamentima ustvari imamo desnicu i ekstremnu desnicu – poručio je slovenski kulturolog.

S obzirom na taj prevladavajući desničarski društveni okvir, jedan od najintrigantnijih događaja na ovogodišnjem korčulanskom Forumu bila je tribina na temu „Nasljeđe jugoslavenske ljevice“, na kojoj su sudjelovali 88-godišnji umirovljeni korčulanski ekonomist Ante Lešaja (najstariji učesnik Foruma), filozofkinja Nadežda Čačinović, filozof Boris Buden, publicist Vuk Perišić i književni kritičar Boris Postnikov, uz moderiranje Markovine, koji je od sudionika tribine zatražio da iznesu što je po njihovu mišljenju pozitivno, a što negativno iz tog socijalističkog nasljeđa bivše države.

Marx nije imao niti je dao recept za izgled društva, ali je dao analizu i kritiku kapitalizma, čime je otvorio prostor za drukčije promišljanje društva. U tom smislu, jugoslavenska revolucija je otvorila perspektive za razvoj društva, a socijalističko samoupravljanje je povijesna pouka za budućnost – kazao je Ante Lešaja, ukazavši da je po njegovom sudu u Jugoslaviji bila veća demokratska atmosfera nego danas, što je potkrijepio nedavnim razdobljem HDZ-ove vlasti kada je Hrvatskom „vedrio i oblačio“ Tomislav Karamarko, te je podsjetio na Karamarkove zloguke prijetnje da „svatko u svoja četiri zida može misliti što hoće, ali ne i javno“.

– Pa imate li veći dokaz fašizacije društva? – zapitao se Lešaja.

Drukčiji tip socijalizma

Nadovezujući se na Lešaju, filozof Boris Buden rekao je da je jugoslavensko socijalističko društvo po mnogočemu bilo „avangarda u svijetu“, odnosno da su Jugoslavija i njen socijalizam bili „svjetski fenomeni“, apostrofiravši pritom nesvrstanost u vanjskoj politici („Jugoslavija je bila antimilitaristička država, a današnja Hrvatska sudjeluje u kriminalnim ratnim aktivnostima SAD-a u Afganistanu“) te samoupravljanje kao „zamišljanje drugačijeg načina proizvodnje“.

Samoupravljanje su – kao pozitivnu ostavštinu jugoslavenske ljevice – istaknuli i Nadežda Čačinović i Boris Postnikov. Čačinović je primijetila kako je omogućavanje radnim ljudima da odlučuju o svom radnom dohotku i rezultatima svog rada dalo „pouku za buduće pokušaje“, dodavši kako su „sve te tvornice stvorile modernizacijski pomak“, a Postnikov je prisnažio da je jugoslavenski samoupravni socijalizam, karakteriziran „uvođenjem demokracije u ekonomsku sferu“, svijetu predstavio „drugačiji tip socijalizma od sovjetskog“.

Kao pozitivan doprinos jugoslavenskog socijalizma Postnikov je nadalje naveo i poboljšani položaj žena u odnosu na Karađorđevićevu Kraljevinu Jugoslaviju („što je pokrenuo Antifašistički front žena u Drugom svjetskom ratu, a danas se to uzima zdravo za gotovo“), potom opće pravo glasa, republikansko uređenje i hrvatske državne granice, zaključivši kako zapravo „mi svakodnevno živimo nasljeđe Jugoslavije“.

– Sve nove države na prostoru bivše Jugoslavije su potpuno određene komunizmom. Prvo, nisu u stanju proizvesti ništa izvan onoga što im je komunizam ostavio. I drugo, i same se definiraju kao negacija komunizma – poručio je Postnikov.

Antropološki misterij nacionalizma

Vuk Perišić je ukazao da socijalistička Jugoslavija nije izgradila veliku mrežu autocesta (osim dionice Zagreb-Beograd), ali da jest izgradila „tisuće kilometara običnih cesta, škole, bolnice, domove zdravlja, sveučilišta i tvornice“, poantirajući da je bivša država svojim narodima priredila „civilizacijski skok koji se 90-ih izrodio u civilizacijski slom“.

Govoreći o negativnim stranama Komunističke partije Jugoslavije (od 1952. Savez komunista Jugoslavije), Perišić je kao glavni problem istaknuo činjenicu što je u Jugoslaviji vladao jednostranački sistem, odnosno što je KPJ bila jedina partija u Jugoslaviji.

– Ali realno su 1945. godine i morali biti jedini, jer tko je drugi tada imao moralnu težinu da preuzme vlast? Zar ustaše i četnici, odnosno predratne građanske partije koje, za razliku od komunista, nisu pozvale narod na ustanak protiv fašizma? Ta Komunistička partija je u sebi imala raspon od staljinističkih mračnjaka do istinskih humanista, tako da priča o toj Partiji nije jednostavna. Pa sâm Tuđman je dugo bio unitarist: dok je bio u Generalštabu JNA, on je išao na živce drugima svojim jugoslavenstvom – kazao je Perišić, koji je uoči tribine održao izlaganje na temu „Odnos ljevice prema naciji i nacionalizmu“.

U tom izlaganju riječki publicist je naglasio kako su u Jugoslaviji postojala samo dva politička projekta, oba kolektivistička: komunizam i nacionalizam, od kojih se prvi bazirao na konceptu klase, a drugi na konceptu nacije.

– Nije bilo ni liberala, ni demokratskih konzervativaca, ni demokršćana. No mislim da su jugoslavenski komunisti napravili najbolje što su mogli u suočenju sa zvijeri nacionalizma, čiju narav dokraja ne razumijemo, jer se radi o antropološkom misteriju – zaključio je Perišić.

Komunisti krivi za rat

Ta je njegova opaska potaknula raspravu o negativnim aspektima nasljeđa jugoslavenske ljevice, pri čemu je opet apostrofiran nacionalizam, budući da se njegov uspon u osamdesetim godinama – koji je na kraju doveo do krvave disolucije i zemlje i sistema – odvijao upravo u okrilju Komunističke partije, pri čemu je glavni pečat dao vođa srpskih komunista Slobodan Milošević, koji je svojom nacionalističkom politikom prema ostalim jugoslavenskim narodima omogućio bujanje snaga i ideja poraženih u Drugom svjetskom ratu, što je eskaliralo brutalnim ratovima u devedesetim godinama, kao pokušajem da se Jugoslavija zamijeni Velikom Srbijom.

Trodnevni korčulanski Forum završen je još jednom tribinom, ovaj put na temu „Kamo ide moderna Europa“, na kojoj je prevladavao stav da je aktualna izbjeglička kriza posljedica kolonijalnog stava Europe i Zapada prema Trećem svijetu, koji je zadnjih 15-20 godina eskalirao imperijalističkim ratovima u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, a što je rezultiralo jačanjem radikalne desnice i opasnim porastom fašističkih tendencija na našem kontinentu.

Na toj tribini bilo je vidljivo da su u kritikama Europske unije najsuzdržaniji gosti iz Bosne i Hercegovine (Nerzuk Ćurak) i Srbije (Srđan Milošević, Zlatko Paković), što je i razumljivo, budući da iz vizure tih intelektualaca EU predstavlja jedinu nadu da će se njihova matična društva izvući iz sadašnjeg nacionalističkog gliba. No primjer Hrvatske jasno govori koliko je ta nada varljiva, što je na tribini zorno iskazala splitsko-zagrebačka aktivistkinja Vedrana Bibić:

– Nekad se govorilo da moramo ući u EU jer će nam inače eksplodirati fašizam u zemlji, a sad vidimo koliko fašizma ima u samoj EU.

Zaključno možemo reći da je korčulanski Forum u svom prvom izdanju – organizatori priželjkuju da ovo okupljanje postane tradicionalno – postavio mnogo više pitanja nego što je dao odgovora, ali to je i bilo očekivano. Kad bi odgovori na društvene probleme bili jednostavni, onda ne bi ni bilo potrebe da ljevica postoji. Crno-bijeli svijet je privilegij nekih drugih političkih opcija i ideologija.

Čak i MMF priznaje da je neoliberalizam precijenjen

Slobodna Dalmacija – 22.rujna. 2018

SOCIOEKONOMSKI ANALITIČAR DR. TONI PRUG GOVORI O SUKOBU PLANSKE I TRŽIŠNE PRIVREDE

Dok su se najrazvijenije zemlje razvijale, i tu iznimki gotovo da nema, dominantna politika je bio protekcionizam vlastitih industrija. Drugim riječima, planiralo se, promišljalo i radilo ono što se ostatku svijeta od 1980-ih brani

Ovog vikenda u Korčuli se – u suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i tamošnje Udruge antifašističkih boraca i antifašista – održava „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“, pod nazivom „Korčula after PARTY“ (KaP), kao svojevrsna posveta i nastavak nekadašnje slavne Korčulanske ljetne škole, koja je od 1964. do 1974. okupljala marksiste i mislioce drugih orijentacija iz cijelog svijeta, koji su u opuštenoj otočnoj atmosferi održavali društveno-humanističke rasprave i bistrili goruća pitanja tadašnjeg svijeta.

Među 15-ak ovogodišnjih predavača iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije u Korčuli će tom prilikom gostovati i hrvatski sociolog i socioekonomski analitičar dr. Toni Prug, koji će održati izlaganje na temu „„Sukobi planske i tržišne privrede“.

– O čemu ćete točno govoriti u Korčuli?

– Narativ koji nam većina ekonomista nudi, koji se danas predaje kao jedina teorija ekonomskog razvoja na gotovo svim fakultetima, ima dvije bitne karakteristike: potpuno je lišen ideje planiranja, dok su kapitalistička tržišta proklamirana kao samoregulirajući mehanizmi koji proizvode optimalne rezultate. Želi se pokazati kako su tržišta, specifično kapitalističkog karaktera, najpoželjniji razvojni model za cijelo čovječanstvo. Što su kapitalistička tržišta samostalnija i slobodnija od bilo kojih intervencija, ekonomski će razvoj biti bolji a ljudi slobodniji, tvrde zagovarači.

Od nastanka socijalističkih zemalja u 20. stoljeću, koje su bile konkurentski narativ s naglaskom na planiranju, mainstream ekonomisti intenzivno dokazuju kako razvoj takvih tržišta potiču parlamentarni politički sistemi – Kina je tu problem kojeg ne znaju objasniti. Model se na sve raspoložive i novostvorene načine, poput Svjetske banke i MMF-a, nametao srednje i manje razvijenim zemljama od strane najrazvijenijih.

– Pa se tako nametnuo i Hrvatskoj?

– U Hrvatskoj se na vlasti, poput većine svjetskih zemalja, smjenjuju kadrovi koji su prihvatili taj narativ, a negativne posljedice živimo danas. Od 2008. naovamo, dolaskom ekonomske krize u centre poput Zapadne Evrope i SAD-a, otvara se prostor za kritičko promišljanje tog narativa. Do te mjere da čak i MMF 2016. u svom kućnom stručnom časopisu objavljuje analizu „Precijenjeni neoliberalizam“, gdje kritizira rezultate svojih desetljećima promoviranih recepata i priznaje sljedeće: agresivne mjere štednje, otvaranje tržišta i drastično smanjenje uloge države ne jamče ekonomski rast, te donose pojačane nejednakosti koje se pretvaraju u prepreku daljnjem razvoju.

Heterodoksni ekonomisti na te probleme upozoravaju dugo, s posebnim naglaskom na ulogu države i planiranja u ekonomskom i društvenom razvoju. Ne samo da su povijesno sve najrazvijenije države svijeta igrale centralnu ulogu u razvijanju svojih industrija, ekonomija i društava, već to rade i danas.

– Kako mislite „i danas“? Pa zar upravo najrazvijenije zemlje ne propagiraju ideju otvorenog tržišta?

– Razlika je u tome što im već desetljećima zbog svoje naprednije pozicije odgovara da im resursi manje razvijenih zemalja budu pristupni, kako bi mogli širiti svoje poslovanje. To je glavna uloga propagiranja drastično otvorenih tržišta. Dok su se najrazvijenije zemlje razvijale, i tu iznimki gotovo da nema, dominantna politika je bio protekcionizam vlastitih industrija. Drugim riječima, planiralo se, promišljalo i radilo ono što se ostatku svijeta od 1980-ih brani. Ostatku se svijeta oduzimaju mehanizmi razvoja s kojima su se najbogatiji razvili: aktivna uloga države, planiranje i strategija te razne forme fiskalne politike, promišljenih, ciljanih državnih investicija. Južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang je to nazvao „odbacivanje ljestava nakon penjanja“.

– Govorite li i o SAD-u?

– SAD su tu najlicemjerniji primjer, jer su povijesno najduže, sve do 1930-tih godina, zadržali visoke uvozne tarife od blizu 50 posto na industrijske proizvode. Planski dio ekonomskih aktivnosti je tako izbrisan iz narativa, u kojem su kao glavni nositelj razvoja ostala samo-regulirajuća tržišta. Državi je ostavljena uloga postavljanja pravila po kojima se svi natječemo na tržištima, čime je put ka razvoju ostalih blokiran brisanjem povijesti razvoja najrazvijenijih.

– A je li planska privreda potrošila svoj povijesni kredit?

– Nema planske privrede kao takve, u cjelini. Uvijek se radi o kombinaciji planiranja i tržišnih elemenata, čak i kod socijalističkih država istočnog bloka je bilo tako. Planiranja ima svuda oko nas, ne samo u javnom sektoru kao načinu proizvodnje koji znatno odskače od kapitalističkog, već i u velikih korporacijama, gdje je mnogo toga, uključujući interne cijene elemenata koji ulaze u finalni proizvod, samo djelomično podložno tržišnim mehanizmima. Američki ekonomist William Lazonick piše o tome desetljećima. Dominantne ekonomske škole umanjuju značaj tog dijela ekonomskih i društvenih aktivnosti, objašnjavajući sve proizvode koji nisu tržišno alocirani kao otpatke koji se dešavaju tamo gdje tržište ne može profunkcionirati. No to funkcioniranje nije empirijski provjerljivo, poput nezaustavljivog naglog pada tržišta dionica na Wall Streetu, kad institucija mora reagirati zaustavljajući pad suspendiranjem prodaje dionica, ili kad recimo država mora privremeno nacionalizirati bitne banke, kao 2008. u Velikoj Britaniji.

– Postoji li neki idealni teoretski model koji bi omogućio da tržište fukcionira na najbolji način?

– Ispravno funkcioniranje tržišta je definirano striktno apstraktnim teorijama. Rezultat dominacija takvih teorije je da se duboko političke i ekonomski najznačajnije odluke mogu donositi oslobođene bilo kakve kritike koja proizlazi iz stvarnog života. To je element na koji je Yanis Varoufakis naišao, o čemu je kasnije naširoko pisao, kada je pokušao ministre financija EU-a argumentima uvjeriti u destruktivnost njihovih poteza prema Grčkoj. Fundamentalni uvidi velike većine ekonomista danas, ključne postavke onoga što oni drže da im definira disciplinu, imuni su na empirijski baziranu kritiku. Paradoksalno, upravo ta imunost čini mainstream ekonomiju političnijom nego što je ikad bila, omogućujući joj ogromni politički utjecaj.

– No tržišna privreda stvara goleme nejednakosti u društvu, o čemu sada govore čak i njeni najveći zagovornici?

– Nejednakosti su strukturalne, rezultat samog dizajna ekonomskog i političkog sistema koji su teško razdvojivi. Bez drastičnijih promjena, za koje su nužne fundamentalne sistemske intervencije od strane političkog vodstva, nije moguće očekivati boljitak velike većine, o svima da ne govorimo. Za to je pak potrebna široka popularna podrška, demokratski mandat. Kako takve ideje uopće razvijati, teoretski i znanstveno, te kako ih, kojim kanalima, staviti na popularnu raspravu, pri tom osiguravši dozu potrebne educiranosti to su pitanja koja vrijedi postavljati.

Siromašne su zemlje sve efikasnije integrirane u proizvodne i financijske sustave s kojima se iz njih i od njihovog stanovništva direktno, novim financijskim tehnologijama, izvlači vrijednost. Na nedavno održanoj internacionalnoj konferenciji heterodoksnih ekonomista na Ekonomskom fakultetu u Puli engleski ekonomist Milford Bateman je uvjerljivo argumentirao kako nove financijske tehnologije i mikro-krediti guše, a ne pomažu, razvoj siromašnih zemalja. Veliki međunarodni izvještaj objavljen pri Norveškoj školi ekonomije 2016. je pokazao da zemlje u razvoju još od 1980-ih kreditiraju bogate zemlje, jer se više novaca iz njih odliva nego što primaju.

– Doktorirali ste u Londonu na temi „Egalitarna proizvodnja i raspodjela dobara i bogatstava“. Je li takva proizvodnja realno moguća, odnosno koji su uvjeti neophodni da bi ona funkcionirala?

– Oko 20 posto BDP-a u OECD državama se u nacionalnom računovodstvu klasificira kao državna proizvodnja, čiji su najveći dio javno zdravstvo, obrazovanje, skrb. Te usluge i dobra ne poprimaju oblik robne proizvodnje, već se proizvodnja planira, godišnje ili duže. Raspodjela se vrši po kriterijima, te do neke, često znatne mjere egalitarno, a ne po individualnoj platežnoj moći. Procjene što su potrebe i kako ih definirati – npr. tko ima na pravu na kakvu vrstu zdravstvene skrbi ili javnog stanovanja – u pravilu su kompromis između dorađenih kriterija i političkih odnosa moći.

No unatoč navedenim problemima, znatan dio proizvodnje javnog sektora raspodjeljuje se egalitarno, po potrebi, a komparativnim empirijskim analizama je puno puta pokazano kako su zdravstvo i obrazovanje na taj način puno efikasniji i efektivniji nego kad im je proizvodnja i raspodjela kapitalistička. Pitanje dakle nije da li je egalitarna proizvodnja i raspodjela moguća, već kako postojeću egalitarnu proizvodnju u sektorima gdje je superiornija, poput javnog zdravstva i obrazovanja, štititi od prodiranja inferiornije kapitalističke proizvodnje, te kako je širiti u druge sektore gdje kapitalistička proizvodnja ne daje poželjne rezultate.

– Je li kapitalizam naša sudba?

– Koliko god s pravom bili kritični prema mainstream ekonomskim teorijama, kapitalistička proizvodnja i njegova tržišta su nesumnjivo najjači zamašnjak materijalnog napretka. Od toga bijega nema, jer su se alternative, poput detaljnog centralnog planiranja proizvodnje, zasad pokazale neuspješne. Tehnologija napreduje, velike korporacije su sve više gigantski planski sistemi, i neka njihova iskustva u budućnosti će moguće biti iskoristiva i na širem društvenom planu. Trenutno, međunarodno razmjenjivani proizvodi su kapitalistička roba, dok je egalitarna proizvodnja javnog sektora gotovo potpuno geografski lokalna, teritorijalno određena, te je za njeno napredovanje nužna razmjena dobara s proizvođačima iz drugih država.

Drugim riječima, kapitalistička proizvodnja je danas nužnost čak i za širenje egalitarne proizvodnje. Zatvorene ekonomije nisu poželjne ni moguće, dok otvorena suradnja i razmjena u okviru egalitarne proizvodnje danas nije lako zamisliva ni izvodiva. Osim u slučaju digitalno distribuiranih proizvoda, poput recimo slike, videa, teksta, softvera, i najbitnije, znanstvenih radova, gdje već imamo mogućnost globalne raspodjele svima koji imaju infrastrukturu za primanje i korištenje takvih materijala.

– Kako komentirate kineski model tržišne privrede pod kontrolom Komunističke partije?

– Ekonomski rezultati su impresivni, gdje god se pogleda. Brzina njihove izgradnje gotovo svega zadnjih 20-ak godina je nezamisliva u SAD-u ili Europi. Nuspojave i utjecaj na ljudski razvoj ćemo tek vidjeti, kao i ulogu planiranja i državnog vlasništva koja je u znanstvenim krugovima van Kine malo poznata i slabo istražena.

– Zadnjih dana iz krugova visoke politike Amerike i Engleske stižu prijedlozi koji podsjećaju na socijalizam: američka demokratska senatorica Elizabeth Warren predložila je Zakon o odgovornom kapitalizmu – po kojem bi svaka tvrtka u SAD-u s preko milijardu dolara prihoda morala radnicima dati 40 posto mjesta u upravnom vijeću tvrtke – dok britanska Laburistička stranka najavljuje da će po osvajanju vlasti donijeti zakon po kojem bi svaka tvrtka s preko 250 zaposlenih morala formirati „vlasničke fondove“ za radnike. Kako to komentirate?

– Još od vladavine njemačkog kancelara Bismarcka mir s radništvom se kupovao kompromisima, popuštanjem radničkim i političkim lijevim zahtjevima koje se moglo ispuniti bez da se u pitanje dovede funkcioniranje sistema u cjelini. Ovo je samo novi val takvih prijedloga, rezultat krize kapitalističke proizvodnje i njenog legitimiteta. U Njemačkoj radnici već desetljećima sudjeluju u upravnim odborima preko svojih predstavnika, no to nije značajno promijenilo karakter kapitalističke proizvodnje i njegove sistemske rezultate. Malo toga se može bazično promijeniti dok kapitalistička robna proizvodnja ostaje netaknuta.

Kućanski rad, recimo, tek treba socijalizirati, tu javni sektor ima priliku otvoriti veliki broj radnih mjesta, pa da su skrb djece, starijih, dio ishrane, pogotovo dnevne, u toku rada, peglanje, čišćenje i slični kućni zadaci dostupni da budu obavljeni svima po potrebi, a ne da ih uglavnom odrađuju žene u većini obitelji u svoje tzv. slobodno vrijeme. Dok se bogatiji oslobode tog rada, nužnog za reprodukciju obitelji, kupujući usluge. Taj malo vidljivi patrijarhat trenutno nije zanimljiv kapitalizmu, jer ga ne vidi kao izvor profita, no i to se može promijeniti. Društvene borbe će odrediti kako će se socijalizirati kućanski rad: kao kapitalistička roba ili kao proširenje egalitarne proizvodnje.

– Je li nešto poput Korčulanske ljetne škole i danas potrebno?

– Od krize 2008. i očitog nazadovanja današnjeg zapadnog kapitalističkog modela, prostor za kritičko promišljanje alternativa se povećava. Korčulansko okupljanje vidim kao korak u tom pravcu.

Komunisti ostvarili Radićeve ideale

POČELA NOVA KORČULANSKA LJETNA ŠKOLA

Studentski protesti 1968. bili su veliki šok za jugoslavenski vrh. Dotad su Jugoslaviju napadali Kina i Albanija slijeva, te Zapad s demokršćanskih pozicija, a nitko iz vrha nije očekivao da će protiv njih ustati vlastita djeca, odnosno studenti – rekao je povjesničar Hrvoje Klasić prve večeri trodnevnog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice, koji se ovog vikenda održava u Korčuli u spomen na nekadašnju Korčulansku ljetnu školu koja je od 1964. do 1974. okupljala vodeće filozofe i sociologe svijeta.

Klasić je dodao kako je sredinom 60-ih Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu po broju studenata po glavi stanovnika, iza SAD-a i SSSR-a, te naznačio ključnu razliku u motivaciji tadašnjih studentskih protesta u Jugoslaviji i na Zapadu:

– Na Zapadu su studenti htjeli promijeniti društvo, a u Jugoslaviji su ga htjeli popraviti. Studenti u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani nisu bili protiv komunizma, već protiv negativnih posljedica tadašnje privredne reforme, porasta nejednakosti u društvu i stvaranja „crvene buržoazije“ – zaključio je Klasić.

Potom je u ispunjenom korčulanskom ljetnom kinu izlaganje na temu odnosa ljevice i nacije održao riječki publicist Vuk Perišić, istaknuvši da nikad u povijesti nije bilo ustava koji je federalnim jedinicama dao toliku samostalnost u odnosu na centar kao što je to omogućio jugoslavenski ustav iz 1974. godine.

– Švicarska se naziva konfederacijom, ali švicarski kantoni nemaju toliku samostalnost od Berna kao što su imale republike u Jugoslaviji. Hrvatska je kroz komunistički poredak doživjela ostvarenje ideala Stjepana Radića: republikanizam i federalizam. I kad bi nacionalisti bili pošteni, priznali bi da su komunisti njegovali nacionalnu kulturu kao što bi to činili nacionalisti. Opera Zrinski, recimo, izvodi se u Zagrebu već 1945. godine – kazao je Perišić.

Prvi dan Foruma zaključen je tribinom na temu „Nasljeđe jugoslavenske ljevice“, na kojoj su uz Perišića sudjelovali ekonomist Ante Lešaja, filozofkinja Nadežda Čačinović, filozof Boris Buden i književni kritičar Boris Postnikov, uz moderiranje predsjednika Nove ljevice Dragana Markovine.

Četiri laste možda čine proljeće

Slobodna Dalmacija – 15.rujna, 2018

LIJEVI INTELEKTUALCI KOMENTIRAJU ŠIBENSKU DEKLARACIJU O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE

Šibenska deklaracija polazi od analize postojećeg stanja u Hrvatskoj. ‘Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsolidirana demokracija ni ekonomija’, stoji u prvoj rečenici dokumenta

Mali korak za aktualnu političku scenu u Hrvata, ali potencijalno veliki za budućnost hrvatske ljevice – tako bi se mogla okarakterizirati politička akcija koju su prošle subote u Šibeniku izveli čelnici Nove ljevice, Radničke fronte, SRP-a i ORaH-a, kada su kolektivno potpisali „Šibensku deklaraciju o uspostavi ujedinjene ljevice – zajedničke platforme lijevih snaga“. Tim dokumentom ove su četiri izvanparlamentarne partije (ORaH se može gledati i kao „zelena stranka“) simbolički najavile svojevrsno „lijevo proljeće“, odnosno učinile prvi formalni korak prema zajedničkom nastupu hrvatske ljevice u političkom životu zemlje.

Nova lijeva platforma nije slučajno promovirana u Šibeniku. Osim upečatljive antifašističke povijesti toga grada (koji je od svih jugoslavenskih gradova dao najviše poginulih boraca na Sutjesci), Šibenik se na suvremenoj ljevičarskoj sceni Hrvatske izdvaja i po tradicionalnom Festivalu alternative i ljevice (FALiŠ), koji je ovog rujna doživio šesto izdanje: javno potpisivanje Šibenske deklaracije odvilo se upravo na kraju završne večeri ovogodišnjeg FALiŠ-a, čime je ovaj festival samo produbio svoju temeljnu kulturnu funkciju.

SDP protiv radnika

Gledajući potpisnike Šibenske deklaracije, odmah upada u oči da je SDP isključen iz priče, odnosno da se radi o strankama koje su politički pozicionirane ljevije od Socijaldemokratske partije, koja se smatra stožernom strankom hrvatske ljevice. No potpisnici deklaracije drže da SDP ne samo što nije okosnica tuzemne ljevice, već nije niti njen dio, što je za list „Novosti“ naznačio inicijator potpisivanja deklaracije, predsjednik Nove ljevice dr. Dragan Markovina:

Da je SDP doista provodio lijevu politiku, gotovo je posve izvjesno da nijedna od ovih stranaka ne bi bila osnovana“, kazao je Markovina, dok je Vesna Konigsknecht iz SRP-a specificirala zbog čega mnogi ljevičari ne drže SDP ljevicom:

Po pitanju odnosa prema radništvu SDP definitivno nije ljevica. Dva puta su bili na vlasti, oba puta su mijenjali zakon o radu, oba puta na štetu radnika. No SDP je zadržao neke elemente lijevog svjetonazora kao što su antifašizam, prava žena, prava manjina i sl., pa ga šira javnost percipira kao lijevu stranku. Lijevi blok, da bi bio prepoznat, po našem mišljenju treba snažnije naglasiti svoje klasno opredjeljenje. (…) trebamo se obraćati ljudima koji žive od svog rada“, rekla je Konigsknecht.

Spomenuta deklaracija polazi od analize postojećeg stanja u Hrvatskoj. A stanje nije blistavo. „Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsolidirana demokracija ni ekonomija“, stoji u prvoj rečenici deklaracije.

S pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih, Hrvatska je danas po većini pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na začelju EU. (…) Hrvatska je izgubila ekonomski suverenitet nad bankama, telekomunikacijama, turizmom, trgovinom, sirovinama, a po istom, kompradorskom principu (posredovanjem političke elite u korist stranih vlasnika) vladajući će uskoro predati stranim vlasnicima velike dijelove prehrambene industrije, kao i koncesije nad poljoprivrednim zemljištem, pitkom vodom, morem i obalom, dok su odlučivanje o ostacima brodograđevne industrije već prepustili Evropskoj komisiji“, kaže se u deklaraciji.

Crkveni porez, minimalna mirovina…

Dalje se notira kako su „plaće u Hrvatskoj među najnižima u Evropi“, odnosno da su „pale na 37% prosjeka zapadne Evrope“, spominju se „visoka nezaposlenost“, „veliki broj atipičnih ugovora o radu“ i „širenje prekarnih modela zaposlenja“, zbog čega je „oko 300.000 ljudi moralo iseliti iz Hrvatske kao ekonomska emigracija“. Ističe se i da je u Hrvatskoj „preslab otpor neokonzervativnom valu koji nedvosmisleno kani srušiti preostale ostatke građanskih prava i osnova republike, usmjeravajući se posebno na prava žena, etničkih i seksulnih manjina, migranata kao i na slobode medija“.

Zbog svega toga, tvrde potpisnici, „Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih koji žele promjenu opisane paradigme u skladu s potrebama obespravljene većine, nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane vlada lijevog i desnog centra“.

Zaključno se u deklaraciji poziva na borbu za novi društveni ugovor, pri čemu navodimo neke od spomenutih stavki: prijenos ovlasti sa Sabora i Vlade na regionalne i lokalne zajednice; ukidanje županija i dijela općina; jačanje radničke participacije; uvođenje progresivnih poreza, uključujući crkveni i ekološki porez; jaka socijalna mreža sigurnosti; zajamčena minimalna mirovina viša od iznosa granice siromaštva; potpuno provođenje kurikularne reforme; besplatno obrazovanje od vrtića do doktorata za sve; demilitarizacija društva; smanjenje vojnog proračuna na jedan posto državnog proračuna; promocija tolerancije i suradnje sa susjedima…

Izdvojeno mišljenje Radničke fronte

Zanimljivo je da deklaracija ima i dodatak, odnosno izdvojeno mišljenje Radničke fronte, koja je htjela naglasiti oštricu klasnog pitanja kao ključne teme kojom bi se ujedinjena ljevica trebala baviti, pošavši od toga da „radikalna promjena zahtijeva ukidanje nepomirljive suprotnosti između dvije osnovne klase – kapitalista i radnika“.

Ta politika podrazumijeva reindustrijalizaciju u interesu većine, osiguravanje radnih mjesta, poticanje industrijske politike koja pokreće i povezuje različite industrijske grane, monetarnu, tečajnu i fiskalnu politiku u funkciji industrije, uvođenje radničke participacije i samoupravljanja u privredne subjekte bez obzira na njihovo vlasništvo“, stoji u tom dodatku, u kojem se navodi i kako je nužno „smjesta prekinuti svaku rasprodaju/privatizaciju i sve temeljne resurse od općeg značaja nacionalizirati te uvesti kontrolu javnosti i radnika nad njihovim raspolaganjem“.

O perspektivama ovog političkog projekta i šansama da potpisnici Šibenske deklaracije u budućnosti izbore mjesto u lijevom dijelu sabornice razgovarali smo s nekima od uglednih ljevičarskih intelektualaca koji su nekoć i sami bili članovi SDP-a, prije nego što su se razišli s tom strankom, što je među prvima učinio dr. Nikola Visković, koji je SDP napustio već 1991. godine.

– Ja sam dvaput sazivao sastanke u Splitu radi ujedinjenja ljevice, i drago mi je što se napokon ide u tom smjeru – kaže nam dr. Visković, te nastavlja:

– Ne bih htio biti destruktivan, ali moram reći neke stvari. Radnička fronta tvrdi da su oni jedina prava ljevica, pa SRP kaže da su to jedino oni, a onda Nova ljevica kaže da su oni jedini „novi ljevičari“. Oni bi trebali u Splitu sazvati širi sastanak ljevice i razgovarati bez ikakvih uvjeta i primisli. Dobro je što je u tu kombinaciju ušao i ORaH, jer bez „zelene dimenzije“ nema ništa – ocjenjuje Visković.

Škola slobodna od vjere

Naš sugovornik se slaže da je SDP daleko od onoga što bi suvremena lijeva partija morala biti, ali ipak drži da bi potpisnici Šibenske deklaracije na izbore trebali ići zajedno sa SDP-om, jer je to „ipak stožerna stranka“:

– Ove male lijeve stranke mogu u nekim gradovima postići dobar rezultat, ali to nije dovoljno da dobiju jednog zastupnika. Onda se sjedne sa SDP-om i kaže: „Mi vas ne poštujemo, ni vi nas, ali ‘ajmo se dogovoriti da vi na svojoj listi na treće ili četvrto mjesto stavite nekog od nas, a mi u „dotu“ donosimo pet ili šest posto glasova, pa ljevica neće imati 18 nego 24 posto.“ Također mislim da se trebaju javiti svima koji su izbačeni iz SDP-a – sugerira Visković.

Ovaj bivši SDP-ovac smatra da bi jezgra programa ujedinjene ljevice morala počivati na nekoliko snažno izraženih stavki:

– Prvo, antiklerikalizam. Vjeru treba izbaciti iz škole, to nema nigdje u Europi, osim u istočnim državama. U Italiji i Francuskoj toga nema. Drugo, antimilitarizam: prekid kupnje oružja i sličnih vojnih poslova. Treće, treba govoriti istinu o privredi. Hrvatska ne može imati tri velika brodogradilišta, pa to nema ni Italija, i to treba reći, a nitko neće. Potom ekologija: valja početi govoriti istinu o klimatskom zagrijavanju. I naravno, antifašizam.

Što se tiče razlika unutar potpisnika Šibenske deklaracije oko pogleda na kapitalizam (Radnička fronta i SRP su antikapitalističke stranke, dok bi Nova ljevica i ORaH promjene provodili unutar postojećeg sistema), Visković tome ne pridaje preveliku pažnju. Veli da je i Kina kapitalistička zemlja – odnosno komunistička zemlja s kapital-odnosima – da je i Lenjin u Ruskoj revoluciji išao kroz NEP uvoditi elemente kapitalizma, te da je i čitavi real-socijalizam zapravo bio državni kapitalizam.

– Ali o tome treba razgovarati. No meni se čini da ove lijeve stranke ne znaju koristiti medije. Oni kažu da ih mediji ignoriraju, što bi mogla biti istina. Ali onda neka se dogovore npr. s „Novostima“, da im u svakom broju lista daju tri stranice separata, pa da se otvore debate o ovim i sličnim pitanjima – poručuje naš sugovornik.

Kurikularna reforma umjesto Marxa

Kad je dr. Visković 1991. napuštao SDP, dr. Vjeran Zuppa bio je član Predsjedništva te stranke. No već 1993. i on je otišao Viskovićevim stopama, nezadovoljan smjerom kojim je SDP krenuo. Međutim, i dalje drži da SDP ipak jest lijeva stranka:

– Ne slažem se da SDP nije stranka ljevice, ali je to stranka bespomoćne ljevice, i svojom bespomoćnošću diskvalificira čitavu ljevicu, koja ionako ima ozbiljne probleme. Što se tiče Šibenske deklaracije, u Europi postoji solucija koja je sasvim protivna duhu te deklaracije. Imate stav ljevice u Italiji i Francuskoj da je potrebno više ljevica, odnosno da ljevica više ne može opstati na principu jedne centralne stranke kao što je SDP. Osobno mislim da je ta ideja o višestranačkoj ljevici s više glasnih ideja vrlo korisna – kaže Zuppa.

Naš sugovornik dodaje da je u Šibenskoj deklaraciji „nabrojeno sve moguće i nemoguće“, ali da je premali naglasak stavljen na kulturu:

– Kultura daje ono što nazivam „licentia politica“, ona u lijevim strankama mora igrati puno važniju ulogu. Također i obrazovno pitanje: ozbiljna i dubinska kurikalna reforma je toliko važna da danas može zamijeniti onu čuvenu Marxovu 11. tezu o Feuerbachu, naime da su „filozofi dosad različito tumačili svijet, a radi se o tome da se svijet promijeni“. Kultura i obrazovanje omogućuju da se promijeni svijet mišljenja i djelovanja – tvrdi naš sugovornik.

Za razliku od Viskovića, Zuppa drži da bi različiti pogledi na kapitalizam mogli u budućnosti raskoliti ujedinjenu ljevicu:

– Kod ljevice je to često pitanje, ljevica neprestano puca baš na tom pitanju. Homogenizacija na lijevom krilu zbog toga je otežana. No ljevici nije potrebna ta vrsta usuglašavanja, već „tonalna određenost“, dakle glasna usmjerenost na ona pitanja u kojima postoji suglasnost. A valjda mogu naći barem dvije-tri stvari oko kojih se slažu – zaključuje Zuppa.

 DR. ŽARKO PUHOVSKI

Deklaracija je nedorečena

Za razliku od ostalih sugovornika, dr. Žarko Puhovski nikad nije bio član SDP-a, ali je jedan od najprepoznatljivijih lijevih intelektualaca u zemlji. Ideju ujedinjenja hrvatske ljevice pozdravlja, uz određene primjedbe na sadržaj Šibenske deklaracije:

– Sigurno je dobro da se izmrvljena lijeva politička opcija pokuša okupiti. No deklaracija je previše frazerska, što nije neobično kad se radi o početnom okupljanju, ali je problem što nema novih fraza. Nije naglašena ekološka dimenzija, a to je važno za današnju ljevicu. Nema kritike NATO-a, što je također stavka suvremene ljevice, a traži se ekonomski suverenitet nad bankama: otkad je ljevici važno čija banka eksploatira građane, njemačka ili hrvatska? Traži se da se kulturu tretira kao investiciju, što znači da od kulture želite profit, a to je tipični kapitalizam. Iz toga slijedi da očito postoje vrlo velike razlike unutar te grupe malih lijevih stranaka, što se vidi i po izdvojenom mišljenju Radničke fronte.

Strategijski problem je to što deklaracija ne odgovara na osnovno pitanje ljevice: je li glavna osnova antifašizam ili antikapitalizam? Ako je antifašizam, to je Sedmi kongres Kominterne i Pučka fronta, pa su onda i liberali dobrodošli, ali oni kažu da liberale ne žele. Ako je osnova antifašizam, onda je nositelj ljevice Andrej Plenković, jer on jedini zaustavlja radikalnu desnicu u Hrvatskoj. A ako je osnova antikapitalizam, onda je Plenković glavni protivnik. Po mom sudu, najvažnija priča danas je antikapitalizam i na tome treba raditi, kao što čini europska ljevica. To ne znači da treba ići u revoluciju, ali znači da imate neku strategiju kojom dovodite u pitanje osnovne postavke kapitalizma.

Na ljevici apsolutno postoji prazan prostor, no on je prazan sadržajno – SDP je u zadnjih deset godina profilirao čovjek koji se deklarirao kao liberal i kalvinist – ali ne i politički, jer će SDP dobiti svojih 20 posto bez obzira tko im bio na čelu. Zato je loše što se nigdje ne spominje SDP: trebalo je u deklaraciji reći zašto su oni bolji od SDP-a. Ljudi kojima se oni obraćaju sigurno nisu glasali za HDZ, nego za SDP – ili su apstinenti – pa su morali objasniti zašto je pored SDP-a važna i njihova deklaracija.

Najbolji dio je sama ideja o ujedinjenju, taj osjećaj da je dosta s rascjepkanošću ljevice. Dobro je inzistiranje na osudi prekarijata i prestanku redukcije radničkih prava, iako je trebalo više naglasiti radničko samoupravljanje. Pozitivno je što se govori o drukčijoj međunarodnoj politici Hrvatske, o crkvenom porezu itd., ali čitav tonus deklaracije je dosta neutralan i po meni nije radikalno ljevičarski. A ljevica ipak treba malo radikalizma u odnosu na SDP, da ljudi znaju zašto bi glasali za njih – drži dr. Puhovski.

O Jugoslaviji će se pričati još dugo

SLOVENSKO-TALIJANSKI POVJESNIČAR DR. JOŽE PIRJEVEC GOVORI O TITU I JUGOSLAVIJI

Da budem iskren, 1970-ih sam priželjkivao da Tito umre. Tada je u Jugoslaviji zavladala stagnacija, i ja sam mislio da će nakon Titove smrti doći do eksplozije liberalnih reformi, ali je umjesto toga došlo do eksplozije nacionalizma

Jedan od najzanimljivijih gostiju 6. Festivala alternative i ljevice u Šibeniku (FALiŠ) došao je iz Trsta: 78-godišnji slovensko-talijanski povjesničar i akademik dr. Jože Pirjevec, autor desetak monografija o povijesti Slovenije i Jugoslavije, u Šibeniku je govorio o sukobu Tita i Staljina te sudjelovao na okruglom stolu na temu „1948. – godina o kojoj se šuti“.

S uglednim znanstvenikom razgovorali smo o njegovoj zadnjoj knjizi „Tito i drugovi“, gdje iznimnom studioznošću (hrvatsko izdanje na 700 stranica ima preko 3000 fusnota) daje grupni portret komunističkog vrha Jugoslavije, s težištem na Josipu Brozu. Od izlaska 2011. knjiga je u Sloveniji probila prodajne rekorde za historiografski žanr, dijelom i zato što je autor uspio ući u dosad zatvorene arhive CIA-e, te u ruske, britanske i njemačke arhive, a koristio je i golemu neobjavljenu građu Titovog biografa Vladimira Dedijera.

– Tito dobro ide?

– U Sloveniji je prodano 25.000 knjiga, plus prijevodi na hrvatski, srpski, poljski, njemački, francuski, talijanski. Izašla je i u SAD-u, a sad spremamo češki i ruski prijevod. To je moja najpopularnija knjiga.

– Otkud i danas takav interes za Tita?

– Tito je historijska ličnost. Jedini čovjek koji se odupro i Hitleru i Staljinu. Vodio je oslobodilački rat svjetskih dimenzija, što mu nitko ne može zanijekati. U tom smislu je označio 20. stoljeće. Pokrenuo je „socijalizam s ljudskim likom“ koji se nije ostvario, ali je zanimao cijeli svijet. Da ne zaboravim Treći svijet, sirotinju koju je on poveo u Pokret nesvrstanih. U Hladnom ratu, konfrontaciji na rubu nuklearnog sukoba, Tito je tražio načine da se ukloni ta napetost. U knjizi navodim kako ga je papa Pavao VI. na audijenciji u Rimu 1971. pozdravio kao „čovjeka koji združuje narode i kontinente“. Mislim da je malo koji čovjek dobio takve pohvale iz Vatikana, kamoli jedan komunist.

– No u knjizi prikazujete i drugu stranu Titove medalje, pišete da je bio autoritaran, samoljubiv, diktator…?

– I da je zgriješio zločine nakon rata 1945. godine. I da je bio okrutan prema informbirovcima na Golom otoku – bilo je jasno da ih mora onemogućiti, ali ne na tako surov način. Uz sve te greške, njegova politika je dala Jugoslaviji drukčiji život nego u SSSR-u i sovjetskom bloku. Granice su bile otvorene, ne samo za ljude nego i za ideje. Zato je Tito popularan, jer se ljudi sjećaju da su živjeli bolje nego u istočnom bloku, a mnogi i bolje nego danas.

– Vi potječete iz antikomunističke obitelji?

– Da, moja obitelj je živjela u Sežani, a onda je otac odlučio da neće živjeti u komunističkoj zemlji, pa smo 1947. otišli u Trst. Rekao je da nakon 20 godina života pod fašizmom ne želi eksperimentirati s komunizmom.

– Onda ste u kući bili indoktrinirani antikomunizmom?

– Da. Moj otac je bio trgovac, a koji trgovac voli komunizam? Da budem iskren, 1970-ih sam priželjkivao da Tito umre.

– Zašto?

– To je bilo kad je u Hrvatskoj i Srbiji smijenio liberalne političare, Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar, odnosno Marka Nikezića i Latinku Perović. Tada je u Jugoslaviji zavladala stagnacija, i ja sam mislio da će nakon Titove smrti doći do eksplozije liberalnih reformi – zato sam želio da nestane sa scene – ali je umjesto toga došlo do eksplozije nacionalizma.

– Kako objašnjavate tu eksploziju?

– U Drugom svjetskom ratu se srušila stara patrijarhalna struktura stare Jugoslavije i uspostavila se nova struktura koja je bila moderna i modernizirala je jugoslavensko društvo, ali ne dovoljno: zadnjih godina Tito je zaustavio sve reforme, a nakon njegove smrti Jugoslavija se nije znala modernizirati. Nažalost, prevladao je nacionalizam, izbile su na površinu sve mržnje za koje smo mislili da su otklonjene. Pokazalo se da je nacionalna ideja jača od socijalne.

– Knjigu otvarate neobičnim stilom za povjesničara, prozaičnim poglavljem „Titove oči“. Kako to?

– U mnogim dokumentima koje sam vidio, u arhivima širom svijeta, uvijek se iznova i iznova spominju te oči. Strani diplomati, obavještajci, Titovi suradnici, svi koji su došli u kontakt s Titom izvještavaju o tim očima, kako su izrazite, intenzivne… To je opazio Staljin, o tome piše Kissinger.

– Imaju li te oči bitan utjecaj na Titovu karijeru?

– Mislim da su taj njegov šarm i karizma igrali veliku ulogu u njegovoj politici. Fascinira to što je mogao šarmirati potpuno različite profile ljudi, od britanske kraljice do tvrdih boljševika u Kremlju. U knjizi iznosim scenu kad je 1973. u Kijevu bio sa sovjetskim vrhom na operi, i kad im u pauzi između dva čina dvadeset minuta recitira Puškina na ruskom: Rusi su bili oduševljeni, a pripiti generalni sekretar Brežnjev je plakao.

– Je li Jugoslavija bila totalitarna država?

– Gledajući totalitarne režime – Hitlerovu Njemačku i Staljinov SSSR – Jugoslavija je bila po mnogo čemu tolerantnija i otvorenija, jer ni jugoslavenski narodi nisu bili kao Nijemci i Rusi. Mnogi moji prijatelji kažu da nikad nisu živjeli tako dobro kao 1970-ih godina pod Titom. Ja sam tada bio sveučilišni profesor u Italiji i moram reći da sam živio dosta skromnije nego moji kolege profesori u Sloveniji, odnosno Jugoslaviji. Svi moji kolege iz Slovenije su napravili vikendice, a ja to u Italiji nisam mogao.

– Za Bleiburg kažete da „razumijete, ali ne opraštate“?

– Bleiburg je jako složena situacija. Dosta sam to istraživao. Najprije treba reći da su međunarodne relacije bile takve da je Churchill htio obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju i britanski utjecaj u njoj, prema dogovoru sa Staljinom na Jalti. U to vrijeme Churchill je skoro uništio partizanski i komunistički pokret u Grčkoj, i jugoslavenski komunisti su strahovali da će to pokušati i u Jugoslaviji. Staljin je dozvolio da Englezi uđu u Grčku, pa su se Jugoslaveni bojali istog scenarija. Vi Dalmatinci morate znati da se Churchill tada htio iskrcati u Dalmaciji, već je imao jedinice u Zadru, Dubrovniku i na Visu.

– Ne vidim poveznicu s Bleiburgom?

– Jugoslavenski komunisti su mislili da će ti zapadni imperijalisti iskoristiti ustaše, četnike, ljotićevce i ostale grupe s Bleiburga kao „petu kolonu“ protiv njih, što nije bilo daleko od istine. Sad sam u Churchillovom arhivu u Cambridgeu našao dokument koji je napisao tadašnji britanski ambasador u Beogradu Ralph Stevenson. Par dana uoči Bleiburga, 29. travnja 1945., Stevenson piše: „Mi smo planirali da će se partizani i kvislinzi sudariti u Sloveniji i ostaviti nama prostor da uđemo u Jugoslaviju.“

– Zar su Britanci namjeravali napasti Jugoslaviju?

– Danas znamo da je Churchill u svibnju 1945. razmišljao ne samo o sukobu s Jugoslavijom nego i sa SSSR-om, ali je odustao kad je vidio da SSSR ima u Srednjoj Europi dvaput više vojnika od Zapada. Partizanski vrh nije znao da su Britanci odustali, pa su masovno likvidirali njihove potencijalne pomagače, od ustaša i četnika do bjelogardejaca i balista.

– U Hrvatskoj se govori samo o stradanju ustaške vojske. Koliko se slovenskih bjelogardejaca našlo na Bleiburgu?

– Nekih 10-12 tisuća. Većinom su pobijeni – partizani su pustili maloljetnike, a ostale su ubili. Treba reći da je u tom časnom partizanskom ratu pri kraju došlo do vandalizacije, kao što treba reći da su ustaše u prethodnih četiri godine počinili užasne, strahovite zločine. Tu je uloga Katoličke crkve bila negativna, jer nije propagirala Kristovu ljubav prema bližnjima, već ljubav prema ustaškom režimu koji nije bio na Kristovoj strani, a oni su govorili da jest.

– Je li zato Crkva u Hrvata nikad nije osudila NDH?

– Da, to je razlog. I u Sloveniji je tako. Katoličke crkve u naše dvije zemlje nikad nisu obračunale s tim mračnim dijelom svoje prošlosti. Nikad se nisu pokajali zbog toga, i stoga sam jako zabrinut za budućnost.

– Ima li u današnjoj Sloveniji glasova da su ti bjelogardejci s Bleiburga zapravo bili patrioti i domoljubi?

– Za neke da. Za ove koji su oko Janše, to je oko 25 posto glasača. U njihovoj teoriji to su bili „antikomunisti koji su se borili za slobodu“, a nitko ne pita na kojoj su strani bili. Kako se boriš za slobodu ako si skupa s fašistima? Znate zašto ja cijenim partizanski NOB?

– Zašto?

– Ne zbog revolucionarnog naboja, ni zbog boljševičke interpretacije, već zato što se pojavila jedna generacija ljudi koja je ustala na otpor protiv fašizma. Hitler je imao najmoćniju vojsku na svijetu i pobjeda nad njim je izvanredan uspjeh. Sad pišem knjigu o jugoslavenskim partizanima i zaključak istraživanja je da bez karizmatične ličnosti Tita to ne bi bilo moguće. On je dao poticaj, galvanizirao ljude i dao im ponos pobjedom nad najvećom silom tog doba. Za slovenski narod to je bio fenomen u povijesti, jer mi nemamo nikakvu vojničku tradiciju. A i za Hrvate. Zamislite da ste 1945. iz rata izašli isključivo kao ustaše, da niste imali i partizane. Pa što bi bilo s vama?

– Da se vratimo na Bleiburg?

– Moramo priznati da su se tu desile užasne stvari. To se ne može objasniti ako ne uzmemo u obzir količinu mržnje koju su partizani nakon četiri godine rata osjećali prema onima koji su skrivili te patnje. U Titovoj 4. armiji bilo je najviše Dalmatinaca i Ličana – oni su u ratu pretrpjeli neviđene patnje i stradanja, i kada su im ti ljudi došli u ruke, oni su naprosto podivljali.

– Kako biste te likvidacije odredili u odnosu na tadašnji europski kontekst, budući da su 1945. širom Europe pobjednici strijeljali svoje kolaboracioniste? U Francuskoj je bez suđenja ubijeno preko 100.000 nacističkih pomagača.

– I u Italiji i drugim zemljama. Gdje god je bio otpor fašizmu, došlo je do revanšističkih zločina. A u Jugoslaviji je otpor bio najveći, tako da su i žrtve bile goleme – pogledajte samo Sutjesku i Neretvu – pa su i osvetnički zločini bili veliki.

– Kažu da je Jugoslavija imala dvije šanse za demokratizaciju: Đilasov pokušaj iz 1953. te nastup hrvatskih proljećara i srpskih liberala početkom 70-ih. Što mislite?

– Prva šansa nije bila šansa, jer Đilas je bio usamljen, a politička situacija teška: Staljin je tek umro i nije se znalo kojim će smjerom SSSR krenuti. Đilas nije razumio da je prerano za višestranački sistem. Stalno je bilo to pitanje: može li Jugoslavija sebi priuštiti demokraciju? Tito je uvijek govorio da ne može: „Ako uvedemo demokraciju zapadnog tipa, Jugoslavija će otklizati u građanski rat.“ I bio je u pravu, što se pokazalo nakon 1990. godine.

– A druga šansa: hrvatski i srpski liberali početkom 70-ih?

– Da je Tito tada ohrabrio liberalne komuniste koji su se pojavili u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, možda bi historija SFRJ bila drukčija. Tu je jako štetio hrvatski nacionalizam 1971. godine, kad je došlo do masovnog pokreta kojeg Savka i Miko više nisu znali kontrolirati. Držim da je Tripalo tu pogriješio, jer Tito je imao veliko povjerenje u njega i čak ga vidio kao nasljednika na čelu Jugoslavije. Umjesto da odigra razumno, Tripalo je podlegao nacionalističkoj euforiji. Taj pokušaj je imao više perspektive, ali je osnovna greška što se hrvatski i srpski liberali nisu povezali.

– Glavni arhitekt ustroja Jugoslavije bio je vaš Slovenac Edvard Kardelj, otac samoupravljanja i svih ustava. Vi ga nazivate „posljednjim socijalnim utopistom u Europi“?

– Da, on je to bio. Htio je prije pedeset godina ostvariti direktnu demokraciju, a tek danas se u svijetu intenzivno priča o tome. Pošao je od toga da neće biti političkih partija, ali da će ljudi direktno sudjelovati u odlučivanju. Onaj zadnji ustav iz 1974. je njegovo životno djelo – što više autonomije republikama i narodima, plus direktna samoupravna demokracija kroz filter Partije, uz vojsku koja štiti sistem. Nažalost, projekt je bio tako kompliciran da se nije mogao izvesti, a došao je ekonomski krah i stvar je propala. Ali neke ideje ostaju živjeti.

– Koje?

– Ideja samoupravljanja i ideja socijalizma su vječne, pogotovo danas, kad je neoliberalni kapitalizam došao u slijepu ulicu. Zato mislim da će se Kardeljeve ideje još dugo studirati, kao i cijeli jugoslavenski projekt.

– Kako generalno ocjenjujete Tita?

– Što je želio ostvariti, nije ostvario. Ali je bio zagovornik nekih ideja koje su besmrtne. I te ideje moramo ponovo otkriti. Izvinite, uzmite ideju bratstva i jedinstva, kojoj smo se smijali. Ali pogledajte danas: kako ćemo živjeti na ovim prostorima ako ne pronađemo opet ideju bratstva i jedinstva? Konflikt današnjeg svijeta je jaz između razvijenog Sjevera i gladnog Juga, s tim se moramo suočiti, a o tome je Tito cijeli život govorio, zato je on velik. Ako se ne riješi taj problem, onda će nas Jug preplaviti migrantima.

Tito nije bio intelektualac, već vrlo inteligentan čovjek koji je vrlo dobro poznavao međunarodnu situaciju. Predsjednik SAD-a Richard Nixon je 1971. rekao da su u Bijeloj kući bili svi političari svijeta, ali da nitko nije tako kompletna ličnost i političar kao Tito. Znate što se meni sviđa kod Tita?

– Što?

– Kad je 1960-ih išao u Afriku, prvi put u povijesti se dogodilo da je bijeli čovjek išao crnom čovjeku ne kao kolonijalist i imperijalist, već kao čovjek koji nudi i traži ravnopravnost u odnosu. I Afrika je to shvatila. I zato su Tito i Jugoslavija imali toliki ugled u Africi.

– Je li Titov „socijalizam s ljudskim likom“, kao opozit staljinizmu, uspio doći do tog ljudskog lika?

– Jugoslavenski eksperiment „socijalizma s ljudskim likom“ nije uspio, ali ideja socijalne pravednosti je besmrtna. Dok bude čovjeka, bit će te ideje. Dokle god postoji jaz bogatih i siromašnih, ta ideja će živjeti. I mislim da nam je danas ta ideja potrebnija nego ikad.

Opasna balada iz Chemnitza

Slobodna Dalmacija- 29. kolovoza, 2018

NASILJE U SASKOM GRADU NEUGODNO PODSJEĆA NA ATMOSFERU U NJEMAČKOJ 1930-ih GODINA

Situacija u kojoj se nacisti i ljevičari mlate, a policija je iznenađena i zbunjena, otprilike je točno ona situacija u kojoj je Hitler postao kancelar. Samo što umjesto Židova imamo muslimane. Ostatak priče znamo

Na ulicama Chemnitza u nedjelju je odigran scenarij iz filma o slomu civilizacije – neonacistička rulja doslovno je patrolirala gradom i mlatila sve koji ne izgledaju kao Nijemci. Otvoreni lov na strance šokirao je Njemačku, čiji su mediji odmah ukazali na opasne sličnosti s atmosferom iz 1930-ih godina, uoči dolaska Hitlera na vlast.

Motiv desničarskog divljanja bila je vijest o ubojstvu 35-godišnjeg Nijemca – za što policija sumnjiči dva mlada migranta iz Sirije i Iraka – retuširana tako da izgleda kao moralni poziv na obranu njemačke časti: ubijeni Nijemac branio je napadnutu Njemicu pa su ga migranti izboli noževima, što je policija demantirala.

Organizatori linča se dobro znaju: na prosvjed protiv migranata u nedjelju su direktno pozvali antiislamski pokret Pegida, radikalno desna i antiimigrantska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) te lokalna skupina nogometnih navijača Kaotic Chemnitz, koja poput većine navijačkih skupina u Europi slijedi desnu ideologiju. „Pokažimo svima tko je glavni u ovom gradu“, prenosi BBC njihov navijački slogan uoči pogromaškog izlaska na ulice Chemnitza.

Cijela operacija bila je dobro organizirana: ministar unutarnjih poslova Saske Roland Woeller izjavit će kasnije da su huligani u Chemnitz stigli iz čitave Njemačke, pa čak i iz udaljenih regija Sjeverne Rajne i Donje Saske, dok britanski Guardian prenosi ocjene stručnjaka da su u organizaciji prosvjeda sudjelovali „ekstremisti iz cijele zemlje, ako ne i iz drugih europskih zemalja“.

Batinaška pravda

I sama policija u Chemnitzu bila je iznenađena brojnošću i agresivnošću prosvjednika – taj prvi dan, u nedjelju, okupilo ih se oko 800, dok ih je sutradan došlo čak pet tisuća – koji su na nekoliko sati doista uspjeli preuzeti gradske ulice i provoditi svoju batinašku pravdu: policija je izvijestila o više napada na strance (Sirijce, Bugare i Afganistance) i bar deset slučajeva dizanja desnice u nacistički pozdrav.

Prva je, u obranu civilizacije, skočila njemačka lijeva stranka Die Linke, čiji su gradski čelnici pozvali ljude da izađu na ulice i zaštite strane sugrađane od rulje, na što se tisuću ljevičara okupilo u centru grada, noseći transparente „Van s nacionalsocijalizmom iz ljudskih glava“ i „Ne postoji pravo na nacističku propagandu“. Teže sukobe s ekstremistima spriječila je policija, uz ozlijeđene na svim stranama.

Lov na ljude koji izgledaju drukčije je zabrinjavajući”, poručio je tada Tim Detzner, gradski čelnik Die Linke, dodavši kako „Chemnitz ima i drugo lice: otvoreno prema svijetu i protiv ksenofobije“.

Njemu su se pridružili i drugi njemački političari, od SPD-ove gradonačelnice Chemnitza Barbare Ludwig („Ozlojeđena sam odmazdom prema strancima“) i premijera savezne države Saske Michaela Kretschmera („Građani Chemnitza trebali bi stajati uz naše strane sugrađane“), do kancelarke Angele Merkel („Imamo videosnimke ljudi koji love druge, nereda i mržnje na ulicama, a to nema nikakve veze s našom ustavnom državom“).   

Jurišni odredi SA

Silina mržnje prema strancima i drukčijima, koju su emitirali desni ekstremisti u Chemnitzu, nagnala je njemačke medije da povuku povijesne paralele na obrazac društvenog ponašanja koji je u Njemačkoj vladao na prijelazu iz Weimarske Republike u Treći Reich, odnosno na razdoblje koje je prethodilo dolasku Hitlera na vlast.

Naravno da se povijest ne ponavlja, ali ta ultradesna svjetina je u divljačkom pohodu u središtu Njemačke… Sve to podsjeća na događaje iz davne Weimarske Republike“, piše tako portal Spiegel-Online, podsjećajući da su Weimarsku Republiku, koja je trajala od 1919. do 1933. godine, obilježile paravojne skupine i jurišni odredi Sturmabteilunga (SA), koji su kasnije pomogli nacistima doći na vlast, a osnovani su kao tjelesna zaštita nacističke stranke, zaduženi za tučnjave i sukobe s komunistima koji su napadali nacističke mitinge.

Ta usporedba s današnjim Chemnitzom nije tek formalna: stranka Die Linke, koja je pozvala građane Chemnitza na otpor neonacistima, dijelom je proistekla iz Komunističke partije DDR-a, te se može smatrati nasljednicom nekadašnjih njemačkih komunista. A desni ekstremisti u Chemnitzu sami su se ideološki predstavili nacističkim pozdravima.

Situacija u kojoj se nacisti i ljevičari mlate, a policija je iznenađena i zbunjena, otprilike je točno ona situacija u kojoj je Hitler postao kancelar. Samo što umjesto Židova danas imamo muslimane. Ostatak priče znamo.

John McCain: heroj i zločinac

Neosporno je glasao za ratove, čime je suodgovoran za masovna stradanja. U sadržaju njegove politike zasigurno ima elemenata s kojima se nijedan demokratski nastrojen čovjek i protivnik rata ne može složiti – drži dr. Dražen Lalić

Američki republikanski senator i bivši predsjednički kandidat John McCain umro je u subotu u 82. godini od tumora mozga. No sudeći po medijskim odjecima, čini se da tog dana nije umro jedan, nego dva Johna McCaina.

Jedni pišu da je umro „veliki američki patriot“, „istinski demokrat“, „borac za ljudska prava“, „heroj civiliziranog diskursa u politici“, „uvjereni idealist i antifašist“, te čovjek koji je „u američku politiku desetljećima unosio poštenje, požrtvovnost, dostojanstvo i brigu za druge“.

Drugi pak tvrde da je umro „okorjeli ratni huškač“ i čovjek koji je „proveo život zagovarajući američki imperijalizam, hegemoniju, smjene režima, vojne intervencije, uplitanje u unutarnja pitanja i demokratske procese drugih zemalja…“, odnosno „gorljivo zagovarajući ratove, prevrate i uništenje drugih država.“

No tko je, ukratko, bio taj kontroverzni John McCain?

Poklonici ga slave kao američkog heroja iz Vijetnamskog rata – koji je kao zarobljeni pilot pet godina proveo u logoru, izvrgnut mučenju i torturi – i političara koji je bio posve predan američkim vrijednostima i interesima.

Kritičari, pak, drže da McCain uopće nije kontroverzan, budući da njegova kontinuirana rabota u američkoj vanjskoj politici – gdje je bio i predsjednik Senatskog odbora za oružane snage – predstavlja dosljedan i koherentan niz poteza koji su direktno prouzročili brutalne ratove i milijunske ljudske žrtve.

Agent Orange

U Siriji je od početka podupirao islamističke militante koji su se borili protiv sekularne sirijske države. Naoružavao ih je i opremao, uključujući i razne ogranke al-Qa’ide – odnosno lobirao da im se pošalje oružje – pa čak i ilegalno ulazio u Siriju kako bi se sastao s njima.

U Libiji je, za vrijeme NATO agresije 2011. godine, bio glavni američki „jastreb“ koji je podržavao tu intervenciju, nakon čega je Libija uništena. Od najprosperitetnije afričke zemlje postala je mjesto gdje djeca više ne idu u školu i gdje se odvija trgovina robljem u čistom srednjovjekovnom stilu.

Ukratko: kuda ovaj „uvjereni idealist i antifašist“ prođe sa svojim „civilizacijskim diskursom“, mrtvi i ranjeni se broje u milijunima, unesrećene da ne spominjemo. Na neki način, sličnu vrstu patnje i torture koju je osobno prošao u vijetnamskom logoru, McCain je priuštio čitavim narodima Afrike i Azije.

Njegova slava u SAD-u počiva na statusu „heroja iz Vijetnama“, koji je „za američku stvar“ pretrpio pet godina komunističkog mučenja, pri čemu se baš i ne preispituje kako se ta „američka stvar“ zatekla s druge strane oceana, u nekakvom Vijetnamu, i što je uopće tamo radila.

Svjetskoj javnosti odavno je poznato da su američki piloti u Vijetnamu bacali zloglasni Agent Orange, zbog čega se i dan-danas u toj zemlji rađaju deformirane bebe, a mnoga stabla su i danas vidljivo narančasta. John McCain je bio jedan od tih pilota, čiji „darovi s neba“ i pola vijeka kasnije sakate i vijetnamske ljude i vijetnamsku prirodu. Izvlačiti iz te priče isključivo herojsku komponentu o McCainovim patnjama u logoru, vjerojatno je moguće samo u američkom društvu.

 ‘Klasni neprijatelj dostojan poštovanja’

Naš sociolog i politolog dr. Dražen Lalić izravno je 2008. pratio američku predsjedničku kampanju, te je i osobno svjedočio McCainovom predizbornom nastupu u Springfiledu. Danas kaže da mu je senator iz Arizone tada ostavio vrlo pozitivan dojam, kao i u cijeloj toj kampanji i izbornom procesu, koji je na kraju izgubio od Obame:

– Zagovarao je militarističku vanjsku politiku i tu mu se svakako mogu uputiti kritike, ali što se tiče njegovog odnosa prema političkim protivnicima i političkog stila, on je fascinantan političar. Odmah je čestitao Obami na pobjedi i time mu dao legitimitet, za razliku od Trumpa koji je unaprijed rekao da neće čestitati Hillary Clinton, odnosno da neće priznati njezinu pobjedu. Većina Amerikanaca ga iznimno poštuje, on je jedan od najdugovječnijih senatora, otvoren prema medijima, otvoreno se suprotstavljao Trumpu… Za njega bih upotrijebio onu sintagmu da je bio „klasni neprijatelj vrijedan poštovanja“ – ocjenjuje Lalić.

No naš sugovornik se slaže da je vanjskopolitičko djelovanje McCaina u najmanju ruku problematično:

– Neosporno je glasao za ratove i na neki način je suodgovoran za masovna stradanja. U sadržaju njegove politike zasigurno ima elemenata s kojima se nijedan demokratski nastrojen čovjek i protivnik rata ne može složiti. Kada se gleda njegova karijera u cjelosti, činjenica je da je podržavao rat u Iraku i drugim zemljama, isključivo zbog američkih interesa vezanih uz naftu ili geopolitiku – zaključuje dr. Lalić.

Sjećanje na ‘dionizijski socijalizam’

Slobodna Dalmacija – 24. kolovoza, 2018

Želimo oživjeti potisnutu tradiciju intelektualnih društveno-humanističkih rasprava u Korčuli, te odgovoriti na sve veću potrebu da se o današnjem svijetu progovori s promišljenih lijevih pozicija – poručuje Dragan Markovina

Korčula, pedeset godina kasnije. I ovog ljeta staze drevnog otoka vrve turistima, od kojih malo tko zna da su prije nekoliko desetljeća tuda redovito šetali i diskutirali vodeći filozofi i sociolozi svijeta.

Bilo je to doba glasovite „Korčulanske ljetne škole“, koja je punih deset godina (1964.-1974.) svakog ljeta na dva tjedna okupljala hrvatske, jugoslavenske i svjetske marksističke i nemarksističke mislioce, koji su u atmosferi arkadijskog otoka – kao u vrtu kakve starogrčke akademije – po danu na plenumima i sekcijama u Domu kulture (ujutro) i prostorijama Gimnazije (popodne) mrsili čovjekov i društveni bitak, pretresali glavna pitanja tadašnjice i analizirali konfliktne točke epohe, a navečer po restoranima, pjacetama i plažama u neformalnom tonu nastavljali rasprave koje su imale međunarodni odjek.

Ovog ljeta na Korčuli se sprema svojevrsna posveta – moguće i obnova – te manifestacije. U suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i Udruge antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule, na otoku će se posljednjeg ljetnog vikenda (21.-23. rujna) održati „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“, pod višeznačnim kodnim imenom „Korčula after PARTY“ (KaP). U programskom dokumentu koji je sastavio predsjednik Nove ljevice, povjesničar dr. Dragan Markovina, stoji da to ime predstavlja i pitanje i poruku: „Što s idejom ljevice nakon nestanka Partije i je li ona u stanju ići u korak s modernim društvom, uglavnom željnim after partyja?“

– Forum pokrećemo iz dva glavna razloga. Želimo oživjeti potisnutu tradiciju intelektualnih društveno-humanističkih rasprava u Korčuli, te želimo odgovoriti na sve veću potrebu da se o današnjem svijetu, koji i kod nas i u Europi jednako klizi u nove oblike totalitarnog nacionalizma, klerikalizma, populističke isključivosti i zatiranja radničkih prava, progovori s promišljenih lijevih pozicija – kaže Markovina.

Fromm, Marcuse, Bloch, Habermas…

Prije no što kažemo nešto više o ovom „uskrsnuću“ Korčulanske ljetne škole, nužno je ukratko opisati njen nastanak, uspon i pad. U najkraćem, Škola je bila godišnji filozofski skup koji je 1964. pokrenula skupina marksističkih filozofa i sociologa sa Sveučilišta u Zagrebu, okupljenih oko časopisa Praxis (Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Danilo Pejović, Gajo Petrović, Rudi Supek i Predrag Vranicki), kojima će se uskoro pridružiti profesori iz Beograda i drugih jugoslavenskih gradova.

Izvorno zamišljena kao mjesto na kojem će domaći sveučilišni profesori, uz nešto međunarodnih predavača, držati ljetne seminare za dopunsko obrazovanje srednjoškolskim nastavnicima filozofije i sociologije, te zainteresiranim studentima tih struka, Škola je brzo prerasla zamišljeni format i postala široka intelektualna tribina međunarodnog značaja, na kojoj su se okupljali vodeći svjetski lijevi mislioci.

Iz Meksika je dolazio psihoanalitičar i sociolog Erich Fromm, autor slavnih knjiga „Bijeg od slobode“ i „Umijeće ljubavi“. Iz Amerike je stizao filozof i sociolog Herbert Marcuse, autor kapitalnih djela „Eros i civilizacija“ i „Čovjek jedne dimenzije“, u to doba prozvan „Ocem nove ljevice u SAD-u“: dio „vrućeg ljeta“ 1968. – kad je pobunjena omladina u Parizu i drugim gradovima Zapada na barikadama skandirala njegovo ime i policiju gađala primjercima njegovih knjiga – Marcuse je proveo upravo na Korčuli.

Iz Francuske je dolazio filozof i sociolog Henri Lefebvre, odmetnik od tamošnje Komunističke partije, a iz Njemačke su stizali filozof utopije Ernst Bloch, kojeg je Komunistička partija DDR-a zbog „revizionizma“ protjerala u Zapadnu Njemačku, i tada mladi filozof i sociolog Jürgen Habermas, vodeći suvremeni predstavnik Frankfurtske škole. Iz ČSSR-a je dolazio filozof Karel Kosik (po gušenju Praškog proljeća završio u zatvoru), a iz Poljske teoretičar marksizma Leszek Kolakowski (1966. isključen iz poljske Komunističke partije i emigrirao na Zapad).

Nastavak Krležine borbe

Ukratko: na Korčulu su dolazili nedogmatski marksisti s Istoka i Zapada, počesto u sukobu s komunističkim partijama svojih zemalja. Njihovi domaćini na Korčuli bili su u ambivalentnom odnosu sa Savezom komunista Jugoslavije, držeći da je primarni zadatak jugoslavenskih marksista kritički raspravljati upravo o jugoslavenskom socijalizmu: ne zato da ga svrgnu, već da ga korigiraju u skladu sa svojom vizijom humanog socijalizma, onog „s ljudskim likom“.

U knjizi „Praxis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa)“ – koju je 2014. objavio umirovljeni korčulanski profesor političke ekonomije dr. Ante Lešaja – filozof Lino Veljak ocjenjuje da se „praksisovski“ pokušaj humaniziranja jugoslavenskog socijalizma može gledati kao svojevrsni nastavak „Sukoba na ljevici“ koji se uoči Drugog svjetskog rata vodio između Partije i Miroslava Krleže, kada je Krleža tražio da se Partija distancira ne samo od socrealizma u umjetnosti, nego i od staljinizma u ideologiji, što tada objektivno nije bilo moguće.

U tom smislu Veljak ističe da „nema, naime, dvojbe u pogledu utjecaja tadašnjeg osporavanja dogmatizma na intelektualno formiranje Rudija Supeka, jednoga od najznačajnijih likova Praxisa i Škole, a ne treba zanemariti ni svjedočenje Milana Kangrge o utjecaju koji je na njega kao gimnazijalca vršio Miroslav Krleža, vodeći predstavnik kritike dogmatizma u sukobu na književnoj ljevici“.

No valja reći da Krleža nije javno simpatizirao „praksisovce“, a pred svojim kroničarom Enesom Čengićem znao je gunđati da ti buntovni filozofi ne shvaćaju „sovjetsku opasnost“, tj. mogućnost da njihovu kritiku marksizma – makar i s lijevih pozicija – SSSR uzme kao povod za intervenciju poput onih 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj.

Referent iz Vatikana

Iako su većinu sudionika Škole činili marksisti, na otok su dolazili i mislioci drugih orijentacija, od fenomenologa do analitičkih filozofa. Predrag Matvejević u tekstu „Requiem za jednu ljevicu“ piše da je na Korčuli sretao mađarske marksiste i talijanske eurokomuniste, trockiste, anarhiste i slobodne mislioce koji su „zastupali svatko svoju herezu“.

Znali su banuti i predavači iz Vatikana. Jedan od osnivača Škole, zagrebački filozof Milan Kangrga, u svojoj se knjizi „Izvan povijesnog događanja: Dokument jednog vremena“ prisjeća kako je 1965. na Korčulu pozvao i vatikanskog patera Gustava Wettera, „koji se vrlo rado odazvao pozivu, održao referat i kasnije izjavio da se po prvi puta našao u jednoj socijalističkoj državi kao predavač, i to s kritičkim referatom protiv nekih stavova marksizma“.

Brzo je Korčula došla na dobar glas među svjetskim filozofima. Pročulo se da u toj neobičnoj socijalističkoj zemlji na Balkanu ima neki čudesni otok i na njemu ljetna škola nedogmatskog marksizma, u kojoj se može slobodno i kritički govoriti o svemu, pa i o samom marksizmu. Poseban čar Školi davali su neformalni susreti i razgovori koji su se u večernjim i noćnim satima odvijali pod korčulanskim nebom, u ležernim šetnjama ili u kakvom restoranu uz čašu crnog vina, što Kangrga također notira: „Zbog te specifične mediteranske atmosfere ove je diskusije pod vedrim nebom francuski filozof Henri Lefebvre nazvao ‘dionizijskim socijalizmom’.“

Ubrzo su u Korčulu počeli pristizati i strani studenti. Lešaja u knjizi donosi pismo kojim se grupa studenata iz Danske krajem lipnja 1972. obratila Rudiju Supeku, nakon što ih je na njega uputila jugoslavenska ambasada u Kopenhagenu:

… 8 nas je studenata koji studiramo sociologiju na univerzitetu u Kopenhagenu. Tokom nekoliko posljednjih godina zanimaju nas filozofija znanosti, marksizam i industrijska sociologija, a sada pripremamo završne ispite. Planiramo doći u Korčulu oko 24. augusta. Veselimo se predavanjima na ljetnoj školi i nadamo se da ćemo također imati priliku naučiti ponešto o jugoslavenskoj sociologiji…“

Krivi za studentske demonstracije

Tako je Korčulanska škola iz ljeta u ljeto privlačila sve više gostiju, pa je brojka sudionika uskoro postala troznamenkasta: Lešaja u knjizi citira „Izvještaj o radu Korčulanske ljetne škole 1971. godine“, gdje se kod pregleda sudionika navodi kako se „ukupni broj sa studentskim grupama iz Beča, Kölna i domaćih popeo tako na oko četiri stotine“.

Paralelno je rastao i interes zapadnih medija za Školu, što se vidi iz nastavka istog izvještaja: „Ovogodišnji rad škole pratili su urednici i dopisnici strane štampe: Fierra litteraria (Rim), Rinascita (Rim), Das Tagebuch (Beč), Das Taagespost (Graz), Der Spiegel (Hamburg), Le Monde (Pariz), te radiotelevizije Austrije, Belgije, Francuske, Njemačke i Švedske.“

Partija nije bila načisto kako da se odnosi prema praxisovcima i korčulanskoj Školi, iako je od početka financirala njen rad, putem Savjeta za znanstveni rad Socijalističke Republike Hrvatske. S jedne strane, vrh SK je shvaćao da pohod zapadnih studenata na Korčulu i njihova želja da upoznaju jugoslavenski samoupravni sistem, te interes zapadnih medija za „korčulanski eksperiment“ – kao filozofsku varijantu „jugoslavenskog eksperimenta“ – čine odličnu ideološku reklamu za sistem: Korčula je u svijet slala poruku da ima jedna socijalistička zemlja u kojoj se slobodno sastaju mislioci Istoka i Zapada, da u Europi postoji jedan socijalizam izvan staljinizma, koji nasuprot sivog „real-socijalizma“ SSSR-a i satelita pokušava kreirati nedogmatski „socijalizam s ljudskim likom“, privlačan zapadnoj omladini i tamošnjoj ljevici.

S druge strane, Partija je podozrivo gledala na taj liberalni otklon u vlastitom krilu, osobito nakon što se suočila s teškim društvenim iskušenjima: 1968. s pobunjenim studentima u glavnim gradovima (koji su tražili „čisti socijalizam“), a 1971. s pobunjenim hrvatskim komunistima (koji su iskali „čiste nacionalne račune“). Praxisovci nisu mogli biti optuženi za poticanje hrvatskog nacionalizma, ali jesu za poticanje bunta kod studenata. Imputiralo im se da su svojim kritičkim analizama „postojećeg stanja“ ideološki pripremili studentske demonstracije, a nisu nedostajale ni sumnje u suradnju sa zapadnim agenturama.

Uspon desnice, kriza ljevice

U „konzervativnom zaokretu“ na koji se Partija odlučila – kada su u kratkom roku smijenjene vodeće garniture komunista u Hrvatskoj (1971.) i Srbiji (1972.), prva zbog nacionalizma, a druga zbog liberalizma – stradala je i praxis filozofija: 1974. je održana zadnja Korčulanska ljetna škola (s pomalo vizionarskom temom „Umjetnost u tehnificiranu svijetu“), a iste se godine ugasio i časopis Praxis. Partija pritom nije upotrijebila silu: samo je obustavila sredstva.

To je priča o Korčulanskoj ljetnoj školi, čiju tradiciju hrvatska ljevica sada želi obnoviti. Za razliku od nekadašnjih izdanja Škole, ovog ljeta jedini inozemni gosti – ako se ne računa hrvatski filozof Boris Buden koji živi u Berlinu – bit će iz bivših jugoslavenskih republika: Slovenije (ljubljanski profesor Mitja Velikonja), BiH (kazališni redatelj Dino Mustafić, politolog Nerzuk Ćurak) i Srbije (kazališni redatelj Zlatko Paković, povjesničar Srđan Milošević).

Uz desetak hrvatskih sudionika (osim Lešaje, Markovine i Budena, predavanja će održati filozofkinja Nadežda Čačinović, sociolog Toni Prug, povjesničar Hrvoje Klasić, aktivistkinja Vedrana Bibić, te publicisti i novinari Vuk Perišić, Boris Postnikov i Viktor Ivančić), ti će gosti evocirati uspomene na Korčulansku školu, ali i secirati čemerno stanje današnje ljevice, ne samo hrvatske. To sugeriraju izabrane teme skupa: prvog dana govorit će se o studentskom pokretu iz 1968., Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi, drugog dana tema glasi „Uspon radikalne desnice“, a trećeg „Opća kriza ljevice“.

– Ne organiziramo Forum slučajno baš na 50. godišnjicu gibanja iz 1968., jer želimo vidjeti koliko nam kritička analiza događaja iz te revolucionarne 1968. i općenito nasljeđe ljevice može pomoći u današnjem vremenu. Bez toga ne možemo shvatiti zašto današnja ljevica još uvijek nije u stanju uvjerljivo odgovoriti na izazove današnjeg svijeta, pa se stoga gotovo u čitavoj Europi nalazi u defenzivi i na marginama – zaključuje Markovina.

Hrvatski filozofi ostali marksisti, pola srpskih otišlo u nacionaliste

Krajem 80-ih gotovo svi zagrebački praksisovsi podržavali su zadnjeg saveznog premijera Antu Markovića, a u velikom političkom preokretu nakon 1990. većina ih je ostala vjerna marksističkim idealima iz mladosti. No dio bivših beogradskih marksista preobrazio se u srpske nacionaliste, sudjelujući u stvaranju Memoranduma SANU ili dajući podršku Slobodanu Miloševiću (Mihailo Marković, Ljubo Tadić, Dragoljub Mićunović, Svetozar Stojanović), nasuprot sugrađanima koji nisu promijenili uvjerenja iz doba Praxisa (Zagorka Golubović, Nebojša Popov, Veljko Korać, Božidar Jakšić), i koji su kritiku staljinističkih devijacija u SFRJ nakon 1990. nastavili kritikom ratne politike Srbije i velikosrpskog nacionalizma.