Čega se boji naša desnica?

Kolumna Damira Pilića – Slobodna dalmacia, 18. lipnja, 2016

Konzervativnu Hrvatsku zapravo ne plaše lijeve vrijednosti, nego liberalne. Naša desnica misli da se boji komunizma, a ustvari se boji liberalnog svjetonazora

Jedan bauk kruži hrvatskom desnicom – bauk Zorana Milanovića. Sve sile konzervativne Hrvatske ujedinile su se u svetu hajku protiv ovog bauka: Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatska demokratska zajednica, Tepeš i Bandić, žurnalistički radikali i nacionalisti iz konzervativnih udruga. Sve to preplašeno drhti, jauče, stenje, uzdiše, grca i istinski pati od same pomisli da bi se Milanović mogao vratiti na vlast.

Odjednom se u novoj fantomskoj vladi hipotetski pronalazi mjesta za one kojima je nedavno poručivano da, ako su ugroženi, idu tamo gdje neće biti ugroženi. Odjednom mladi junoša konzervativne kontrarevolucije, s ratnim rasporedom u vrhu Ministarstva kulture, više nije nezamjenjiv. Odjednom je i sâm Crni Marko spreman na ostavku. Ukratko: odjednom je sve moguće, samo da Crveni Zoki ne dođe u Banske dvore.

Čega se ovi dobri ljudi toliko boje?

Na prvi pogled, reklo bi se da ljudi ne vole lijevu ideologiju i da se plaše njenog povratka, pri čemu Milanovića vide kao simbola tog navodnog komunizma. Ako je ovo točno, posrijedi je veliki nesporazum, jer Milanović uopće nije ljevičar, a kamoli komunist. Ne samo što je sâm sebe više puta u javnosti okrstio liberalom, a nikad ljevičarom, nego se i u više navrata vrlo kritički, čak i posprdno izražavao o suvremenoj europskoj ljevici: o grčkoj SYRIZA-i je govorio s gađenjem, a ljevičarske antikapitalističke prosvjednike u Frankfurtu nazivao je “divljacima” i “huliganima”.

LGBT agenda

Štoviše, sva bizarnost percepcije Milanovića kao ljevičara vidjela se ovih dana, kad je u intervjuu na Televiziji N1 proglasio HDZ “tradicionalističkom strankom bez ideja”, dodavši s podsmijehom kako je HDZ “jedna stara socijalistička partija.” Dakle, socijalističku etiketu Milanović koristi kao uvredu, što je tipično za izrazito liberalni svjetonazor.

Pritom, da se razumijemo, Milanović ima potpuno pravo na svoj liberalni habitus. Ovdje tek primjećujemo paradoks da taj čovjek nije vođa liberalne nego socijaldemokratske partije, a još je paradoksalnije da ga se desnica boji kao ljevičara.

Ono što pritom možda zbunjuje konzervativni dio Hrvatske jest činjenica da ljevičari i liberali dijele određeni zajednički set vrijednosti, pogotovo kad su u pitanju ljudska prava i individualne slobode, što uključuje maksimalnu toleranciju na najrazličitije životne stilove građana i građanki – upravo ono čega se konzervativna desnica grozi.

Iz ovoga proizlazi da se naša desnica zapravo ne boji lijevih vrijednosti, nego onih liberalnih, što potvrđuju i javni iskazi koji s desnog dijela društvenog spektra, od Crkve do novinskih kolumnista, izbijaju u javnost: u svim tim iskazima, između ostaloga, zajednički je strah od “LGBT agende”, odnosno, jezikom pučkim, strah od toga da pederi ne postanu faktor u društvu. Ali puno prihvaćanje LGBT zajednice nije dio samo lijeve ideje, nego i liberalne. Desnica misli da se boji komunizma, a zapravo se boji liberalnog svjetonazora. To je strah onog Handkeovog golmana od jedanaesterca.

Gay u uppsalskoj katedrali

Kad smo već kod LGBT agende i Katoličke crkve, dopustite da ispričam zgodu što sam je nedavno doživio u Splitu, prilikom intervjua sa švedskim povjesničarem dr. Tomislavom Dulićem, direktorom Instituta Hugo Valentin Sveučilišta u Uppsali (koje postoji od 1477. i najstarije je u cijeloj Skandinaviji), koji je tih dana gostovao u Splitu na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji o totalitarizmu. Bio je 4. lipnja, subota popodne, a sjedili smo na štekatu kavane Bellevue nedaleko Marmontove ulice: čovjeka je zanimalo otkud toliko policije oko nas, a ja sam mu objasnio da će za nekoliko sati Marmontovom ulicom proći vesela i šarena povorka Gay Pridea.

“Prije više godina u uppsalskoj katedrali, a tamo je glavna švedska biskupija, biskup je otvorio izložbu koja se zvala ‘Ecce Homo’, stao mi je pripovijedati čovjek, te pojasnio: “Znači, u katedrali je bila izložba Isusa u gay-situacijama.”

“Oh”, rekao sam ja, zamolivši ga da nastavi.

“Zamislite, to je došlo do znanja Vatikana i do velike polemike između Švedske Crkve i Vatikana. A mi smo protestanti, znate, uopće nismo u Katoličkoj crkvi. Razumijete: izložba se nije odnosila na to da se dezavuira Isus, nego je stvar bila u tome da se pokaže da je on volio svakog čovjeka”, zaključio je švedski povjesničar.

Kako da kažem: nitko ne traži da se naši biskupi odreknu časne vjere pradjedova i pređu u protestante, ali određeni dašak tog liberalnog svjetonazora našu Crkvu ne bi ubio, a puno bi pomogao da se podjele u društvu ublaže. Što se kaže: bilo bi lakše i vama s nama, i nama s vama.

Da zaključimo: nije problem što je Milanović liberal. Problem je što nije ljevičar.