Slobodna Dalmacija – 19. studenog, 2016

Liberalna Amerika danima je u kliničkom šoku. Prosvjednici izlaze na ulice. Pišu se borbene peticije. Elektori smišljaju kako iskoristiti ustavnu mogućnost da se izborni rezultat zaobiđe. Poznati glumci najavljuju emigraciju. Progresivna Kalifornija prijeti odcjepljenjem.

Tako to biva kad ti predsjednik države i novi ključar nuklearnog kovčežića postane Donald Trump, čovjek kojeg je Michael Moore još prije par mjeseci nazvao “klaunom na pola radnog vremena i full-time sociopatom”. Progresivniji dio američke javnosti sada se izbezumljeno pita: kako nam se ovo dogodilo?

Gledajući svu tu liberalnu gungulu i metež s one strane Atlantika, čovjeku dođe da se zapita: dobro, jesam li ja lud? Ili da prosvjednicima uputi kontrapitanje: kako vam se, zaboga, moglo dogoditi da Hillary Clinton procijenite kao “manje zlo”?

Odmah da se izjasnimo, da ne bude zabune: potpisnik ovih redaka misli o Trumpu sve što i američki prosvjednici, pa i podosta gore. Ali mu je potpuno nejasan stav tih prosvjednika prema Hillary Clinton. Odnosno, izostanak stava.

Ovu dubiozu možemo proširiti i na odnos današnjih američkih prosvjednika prema kompletnom establišmentu SAD-a u ovom mileniju, dakle u zadnjih petnaestak godina. Izlaze na ulice zbog izbora neotesane seljačine koji je na desetke žena prostački uhvatio za guzicu, a nisu izašli na ulice kad je milijun ljudi u Iraku fizički ostalo i bez guzice i bez glave, jer su pobijeni u intervenciji tadašnje američke vlade.

Novoizabrani papak

Gnjevni su zbog mogućnosti da novoizabrani papak ugrozi multikulturnu i multinacionalnu strukturu Sjedinjenih Država, a nisu bili gnjevni kad je njihova prethodna vlada krenula razarati dvije izrazito multinacionalne i multikulturne države, Libiju i Siriju, od kojih su prvu potpuno uništili, a druga se još drži samo zahvaljući Rusima.

Javno protestiraju zbog Trumpovog verbalnog omalovažavanja rasnih i vjerskih manjina, a nisu protestirali kad je prvi potez novih libijskih vlasti, nakon što je ubijen pukovnik Gaddafi – u čemu je svoje operativne prste itekako imala sama Hillary Clinton – bilo brutalno ubijanje i iživljavanje nad crnačkom manjinom u Tripoliju i drugim libijskim gradovima.

Bune se zbog desničarskog mamlaza koji bi mogao probuditi fašizam u Americi, a nisu se bunili kad je njihova prethodna vlada organizirala državni udar u Ukrajini protiv legalno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča, nakon čega su u novu ukrajinsku vladu i politički mainstream Ukrajine ušli i neonacisti.

Demonstriraju zbog bogatog krokodila koji bi mogao izazvati nove svjetske ratove, a nisu demonstrirali kad su objavljeni mailovi koji pokazuju kako je mezimica “sirotinjskog” Wall Streeta, dakle Hillary Clinton, nagovarala svoju administraciju da napadne i vodeću šijitsku silu svijeta, Islamsku Republiku Iran.

Ukratko: popizdili su zbog mogućeg zla u budućnosti, a nisu popizdili zbog stvarnog zla koje im se u realnom vremenu odvijalo pred očima.

Barem su dva moguća objašnjenja ovog fenomena: ili progresivna Amerika nije znala za sve ove imperijalne zločine, ili je ti zločini nisu smetali.

Prva teorija pada u vodu čim se sjetimo Vijetnama. Ako je prije pola stoljeća – dok nije bilo ni kompjutora ni interneta ni društvenih mreža – progresivna Amerika znala što njihova vlada čini u Vijetnamu, te je masovno izašla na ulice i zaustavila taj imperijalni rat, onda je nemoguće da u ovom internetskom mileniju nisu imali informacije o raboti svojih vlada u Iraku, Libiji, Siriji, Ukrajini, Jemenu.

Riyad u plamenu

Tumačenje da je liberalna Amerika podržavala vanjske intervencije svojih vlada zato što su bile usmjerene protiv diktatora koji krše ljudska prava vlastitih građana također pada u vodu, sada ne zbog Vijetnama, već zbog Saudijske Arabije: da se američke vlade doista u svojim vanjskim intervencijama rukovode kriterijem ljudskih prava, tada bi Riyad davno gorio u plamenu, kao što su gorjeli i gore Bagdad, Tripoli i Damask.

Bojimo se da moguće objašnjenje ovog “liberalnog fenomena” leži u spoznaji da je i progresivna Amerika podlegla ideologiji “američke izuzetnosti” kojom je šopaju desetljećima, odnosno da je povjerovala u slatku storiju kako su američke vrijednosti vrhunac civilizacije i kako SAD ima pravo biti svjetski policajac koji će političke huligane po svijetu dovoditi u red.

Upravo je indolencija liberalne i progresivne Amerike odgovorna za bolni fakat da se svjetski policajac u međuvremenu prometnuo u glavnog svjetskog političkog huligana, pa je u tom smislu sasvim prirodno da na američkim izborima pobijedi stvarni huligan.

Jedini spas za ovaj svijet i krhka nada da nam 21. stoljeće ne bude i posljednje leži u soluciji da Amerika odustane od ideje svoje izuzetnosti i moralnog primata nad svima ostalima. To je opasan i potencijalno poguban poremećaj i kad ga ima pojedinac, a kamoli kad ga ima cijelo društvo. Nije problem kad se zbog pravedne stvari izađe na ulice. Problem je kad se ne izađe.