Ako računamo broj ratova u kojima je pobijedio, on je najuspješniji dalmatinski vojskovođa u povijesti. Ako uzmemo u obzir veličinu carstva kojim je upravljao, četiri tisuće kilometara od Atlantika do Tigrisa, on je i najuspješniji dalmatinski političar i državnik svih vremena. Pa ipak, tako malo znamo o tom čovjeku. A i to malo je, čini se, pogrešno.

Za štovatelje cara Dioklecijana ovo je plodna godina, u kojoj su izašle dvije važne knjige o dalmatinskom caru i ocu današnjeg Splita: akademik Nenad Cambi objavio je sintezni pregled radova o Dioklecijanu, studiju “Dioklecijan, Vir prudens, moratus callide et subtilis ili inventor scelerum et machinator omnium malorum. Povijesne kontroverze i današnje dileme” (Književni krug Split i Filozofski fakultet u Splitu), dok je novinar, putopisac i dramaturg Jasen Boko svoje višegodišnje hodanje Dioklecijanovim životnim rutama okrunio popularno-znanstvenim carevim životopisom “Dioklecijan – Biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj krščana?” (Profil, Zagreb).

U ovom tekstu, tragom Bokine knjige, pokušat ćemo skicirati psihološki i politički profil dalmatinskog cara, konzultirajući i stavove akademika Cambja. Tko je i kakav bio car Dioklecijan?

Istraživači ovdje imaju težak i nezahvalan posao, jer povijesni izvori i artefakti koji svjedoče o životu i radu dalmatinskog cara iznimno su oskudni. Nijedan Dioklecijanov kip ili portret nije preživio najezdu kršćana, nigdje u golemom Imperiju. Kako piše Boko: “Uništavanje poganskih simbola, osobito onih sa spomenom Dioklecijana, ‘velikog progonitelja Kristove vjere’, bilo je od druge polovice četvrtog stoljeća i dolaska kršćana na vlast iznimno popularno i vrlo temeljito.”

Dakle, ako je sporno je li Dioklecijan, i u kojoj mjeri, proganjao kršćane, nije sporno da su kršćani posmrtno proganjali Dioklecijana, što se vidi i po faktu da su ga Splićani izbacili iz njegovog vlastitog mauzoleja i tamo smjestili ostatke svetog Duje, sveca zaštitnika grada kojeg je navodno ubio sam Dioklecijan. Kažemo “navodno”, jer na gotovo 350 stranica knjige Boko osporava tu službenu verziju Sirijčeve smrti, te pruža čitav niz argumenata koji dovode u pitanje ne samo Dioklecijanovu krvoločnost prema kršćanima, nego i samo postojanje svetog Duje kao povijesne osobe. Ali o tome više u idućem broju Spektra, naredne subote.

Nepouzdani Laktancije

Većina spoznaja o Dioklecijanu oslanja se na zapise njegovog suvremenika i zaposlenika Laktancija, rimskog učitelja retorike koji je godinama službovao na Dioklecijanovom dvoru u Nikomediji (drevni grad u azijskom dijelu današnje Turske, na obali Mramornog mora) te “iz prve ruke” izvijestio o svakodnevici i karakteru dalmatinskog cara. U djelu “O smrtima progonitelja” Laktancije za Dioklecijana koristi više od trideset epiteta, od kojih nijedan nije laskav. Tako je naš car svetogrdan, praznovjeran, tiranin, bezbožnik i najokrutniji progonitelj. Potom: popustljiv, povodljiv i pomirljiv, neodlučan, nesiguran, neodgovoran, nemoćan, lakom i gramzljiv, nestrpljiv, lukavac i licemjer, lažac, okrutan, kukavica, sumnjičav, bojažljiv, plašljiv i malodušan. I konačno: poticatelj i izumitelj zala, nerazborit, škrt (istovremeno i rasipan!), kolebljiv, častohlepan i zloban…

Kad bi časni Laktancije bio posve pouzdan svjedok, ovaj bismo tekst mogli komotno završiti već sada, sa zaključkom da je dalmatinski car bio rijetko viđeni nitkov o kojem ne treba dalje trošiti riječi ni novinskog papira. Međutim, Boko ovog svjedoka drži iznimno nepouzdanim, a njegovu sliku Dioklecijana tumači činjenicom da je Laktancije ove retke pisao nakon Dioklecijanove smrti, dok je za život zarađivao na dvoru “prvog kršćanskog cara” Konstantina, koji na Dioklecijana i njegovu ostavštinu nije gledao blagonaklono. Stoga su, tvrdi Boko, podaci u Laktancijevoj knjizi “često iskrivljeni, tendenciozni, katkad i potpuno izmišljeni”.

Čini se da je časni Laktancije doista pretjerao u kritiziranju dalmatinskog cara, jer ni akademik Cambj nema povjerenja u njegov sud o Dioklecijanu, te ovako prosuđuje Laktancijevu vjerodostojnost: “Sve je negativnosti (o Dioklecijanu, op. D.P.) autor u tolikoj mjeri nagomilao da ne može o drugom biti riječ osim o pretjerivanju i tendencioznosti.”

S druge strane, pojedini pisci daju naslutiti da taj Dioklecijan i nije bio tolika zvijer. Tako bizantski kroničar Ivan Malala iz 6. stoljeća u knjizi “Cronographia” donosi prvi opis Dioklecijanova izgleda, donekle i karaktera: “Bijaše ovaj visok, nježan, mršava lica, sijede kose i bijele brade, blijede puti, plavo-sivih očiju, debela nosa, veoma dobroćudan i silno naklonjen građenju.”

Dakle, “dobroćudan” – to je prva karakterna osobina splitskog cara koju dobivamo iz pisane povijesti, a da nije Laktancijeva, te je prilično nesukladna s klasičnom slikom zločinca. Stoga, uzmimo Laktancija i vjerske legende s određenom rezervom, te krenimo s Bokom u hodnju kroz život ovog “progonitelja” i “ubojice”, kako bismo pokušali ustvrditi tko je i kakav bio taj čovjek.

Preteča Benedikta XVI.

Dioklecijan je carevao punih dvadeset godina, od kojih je prvih deset utrošio na više ili manje surove vojne pobjede nad barbarima koji su napadali granice Carstva. Nakon što je stabilizirao granice, mogao se u ostatku mandata posvetiti svojim glavnim interesima – društvenim reformama i arhitekturi (građenju, rekao bi Ivan Malala).

Tako će splitski car formirati novi sustav vlasti Rimskog Carstva, poznat pod imenom “tetrarhija” (vladavina četiri cara), te provesti nužne reforme kojima će urediti monetarni, pravni i porezni sustav, a o čemu se i danas uči na ekonomskim i pravnim fakultetima. Usput će izgraditi čitavu novu carsku prijestolnicu u Nikomediji, a za svoj osobni penzionerski ćeif i palaču u Splitu, o kojoj se priča i danas.

Boko piše da su Dioklecijanov život i vladarska karijera bogati paradoksima. On je uzurpator koji je poremetio red stvari i nasljedno carsko pravo, da bi odmah potom uspostavio tradicionalne vrijednosti Carstva, želeći upravo kroz tetrarhiju obnovio to nasljedno carsko pravo. Bio je izraziti tradicionalist koji se vratio klasičnim vrijednostima Carstva, ali i pokretač radikalnih reformi na svim poljima političkog, gospodarskog i društvenog života.

Autor ocjenjuje da će Dioklecijan ostati upamćen kao jedan od najuspješnijih i najsposobnijih rimskih careva, koji bi vladao do smrti da nije odlučio napraviti presedan i odstupiti na vrhuncu slave. Doista, nema puno diktatora u povijesti koji su samoinicijativno podijelili vlast s još trojicom i potom se, na vrhuncu moći, dobrovoljno povukli u penziju. Time je Dioklecijan iskazao svoj demokratski potencijal, a njegova se abdikacija u našem vremenu može usporediti tek s tajanstvenom ostavkom pape Benedikta XVI.

Upada u oči da je Dioklecijan za cijelog života samo jednom bio u Rimu, i to 303. godine, kako bi javno proslavio dvadesetu godišnjicu svoje vladavine, jubilej koji su rijetki rimski carevi doživjeli. Boko tvrdi da konzervativni dalmatinski car nije volio “Vječni grad” zbog dekadencije patricija; smetao mu je njihov razvrat i luksuz koji se temeljio na krvi i znoju njegovih vojnika. Ni taj jedini put se nije zadržao dugo u Rimu, već ga je napustio “nestrpljivo i bijesno”, tumači Laktancije, “jer nije mogao podnijeti slobodu rimskog naroda”. Boko smatra kako je prilično jasno da Dioklecijanu nije smetala sloboda govora nego razne liberalne slobode, “zapravo sloboda svake vrste u tom dekadentnom gradu”.

Danas bismo zbog toga Dioklecijana proglasili antiliberalom, konzervativcem koji se gnuša liberalnih perverzija. Na tragu tih ideja car bi se mogao naći u društvu Željke Markić, ali bi ga nervirala njezina pohlepa, agresivnost i isključivost.

Konzervativac i radikalni ljevičar

Pojedini izvori ističu da je Dioklecijanov otac bio oslobođeni rob, neki da je bio pisar, a Boko drži da je mogao biti oboje. Te su karakteristike mogle značajno odrediti carev karakter. Ako je bio potomak roba, onda je mogao razviti prosvjetiteljsku i reformatorsku svijest o društvu. Ako je bio sin pisara, tada je rastao u pismenosti i intelektualnom ozračju. A ako je bio oboje, onda je stečenu svijest o nužnosti društvene promjene mogao racionalno osvijestiti i praktično artikulirati.

Osobnu stranu dalmatinskog cara otkriva njegov Edikt o cijenama prodajne robe iz 301. godine. Kako kaže Boko: “Paradoksalno, nešto za što biste mislili da je dosadni ekonomski dokument otkriva duboko privatni stav i jedno je od rijetkih svjedočanstava, ako ne i jedino, o Dioklecijanu kao čovjeku”, i to čovjeku koji “pokazuje izrazitu socijalnu osjetljivost prema nižim slojevima društva”.

Ovaj dokument inflaciju ne gleda kao isključivo ekonomski, nego i društveni problem. Uzrok pretjeranoj skupoći Dioklecijan vidi u pohlepi trgovaca i njihovoj potpunoj nebrizi za one slabije kupovne moći. Apelira na njihov razum kako bi se svijetu vratila ravnoteža, te im – poput suvremenih južnoameričkih ljevičara na vlasti – zabranjuje podizanje cijena robe bez razloga, a za neposluh predviđa drastične kazne, uključujući smrtnu. Boko primjećuje: “Da je car danas živ i da ima neku moć, direktori i visoki dužnosnici međunarodnih banaka bili bi vjerojatno skuhani u vrelom ulju ili razapeti na križ.” Što je otprilike recept koji su u našem vremenu, tek u nešto blažoj formi, uspješno proveli građani Islanda i ništa im se nije dogodilo.

Niz je upečatljivih epiteta koje dalmatinski car u Ediktu o cijenama koristi kad govori o ljudima koji manipuliraju tržištem i cijenama kako bi ostvarili enormni profit. Car spominje “zlu neljudskost”, “najodvratniji zločin”, “nepodnošljivu pljačku”, “raspojasanu žudnju za otimačinom” i “divlju pohlepu”, a odurni su mu ljudi kojima je “nepoznat osjećaj ljudskosti”. Dioklecijan veli ovako (u Bokinoj adaptaciji prijevoda):

“Jedina žudnja ove poludjele mahnitosti jest nikad se ne prikloniti ni jednoj zajedničkoj potrebi. Ta suluda pohlepa koja proždire svačiji imutak ima svetu obvezu – misle ti nemoralni i besramni ljudi – ne zaustavljati se, osim ako je na to natjera sila. Ali, kako je nemoguće previdjeti sve one koje je krajnja oskudica dovela do života u užasnom stanju, odlučili smo da ulogu suca preuzme pravda; ono što ranije nije moglo biti realizirano, sad ćemo napraviti mi!”

U političkom smislu Dioklecijan bi danas bio smatran za aktera “radikalne ljevice” i žestokog antikapitalista. Boko primjećuje da su Marx i Engels mnogo toga mogli naučiti od Dioklecijana, kojeg naziva “antičkim Varoufakisom u ratu s profiterima”, komparirajući ga s bivšim SYRIZA-inim ministrom financija. Kad se ovome doda ranije spomenuta Dioklecijanova tradicionalnost, možemo reći da političku agendu dalmatinskog cara čini neobična kombinacija Radničke fronte i desnog krila HDZ-a.

Car de Gaulle

Međutim, Dioklecijanov edikt – koji nije fiksirao cijene, nego je određivao njihovu maksimalnu vrijednost – postigao je suprotno od željenog: gospodari novca jednostavno su povukli robu s tržišta kad je nisu mogli prodati po cijenama koje su im donosile enorman profit, čime su umjetno izazvali nestašicu i stvorili crno tržište (kao danas u Venezueli), uz još veću zaradu.

Uglavnom, Dioklecijanov pokušaj ekonomskog puča koji bi doveo do pravednijeg društva nije uspio. Pohlepa je nakon careve abdikacije opet legalizirana, ali taj dokument iz 301. godine ostaje kao svjedočanstvo socijalne osjetljivosti dalmatinskog cara. Kao što veli Boko: “Ispod spektakularne vanjštine, kako pokazuje ovaj nesretni pokušaj s Ediktom, skrivao se ipak skroman, običan čovjek, koji se još uvijek dobro sjećao kako žive ljudi među kojima je odrastao i čije je probleme poznavao.”

Uostalom, prema Bokinom kazivanju, dalmatinski je car bio krajnje skromni asket koji nije volio trošiti i nije patio od pohlepe. Postoje brojna svjedočanstva o njegovu brižljivom odnosu prema državnom novcu, pa tako autor citira kroničara Flavija Vopiska, koji u knjizi “Historia Augusta” veli da je Dioklecijan, kad je priređivao igre, bio “prilično štedljiv u darivanju, tražeći da igre budu skromnije”.

Carev život i politička karijera otkrivaju, kaže Boko, karakter prekaljenog vojnika. “Bio je discipliniran, racionalan, spreman na odricanje, skroman, praktičan i uporan. U stalnom pokretu i borbi nije imao vremena steći osobitu naobrazbu. Ali bio je pismen i obrazovan koliko se to moglo biti uz stalan terenski život, zanimali su ga pravo i ekonomija, čak i književnost, te će njegovi kasniji postupci i zakoni jasno to pokazati”, veli autor, sugerirajući da je Dioklecijanov intelektualni uzor bio Marko Aurelije, car filozof koji je Rimom vladao stoljeće ranije.

Mnoge indicije upućuju na zaključak da je Dioklecijan spadao u prosvijećene apsolutiste, kakvi su bili ruski car Petar Veliki i carica Katarina Velika, austrijska carica Marija Terezija, jugoslavenski vođa Josip Broz Tito ili singapurski kapitalistički mesija Lee Kuan Yew. A ako se povežu vojnička i politička komponenta Dioklecijanove karijere, mogu se povući analogije s pojedinim vojnim zapovjednicima i generalima koji su se tokom 20. stoljeća prometnuli u znamenite državnike, od kineskog vođe Mao Ce-tunga, preko američkog generala Dwighta Eisenhowera do francuskog generala Charlesa de Gaullea.

Smrt od dvostrukog jada

Dioklecijan je umro u svojoj palači, kako svjedoči Laktancije, “zbog dvostrukog jada koji ga je spopao”. Temeljni jad je ubojstvo kćeri Valerije i supruge Priske u Solunu (careva bolna reakcija svjedoči da nije bio psihopat ili sociopat bez emocija, te da je iza surove dinarske fasade čučao sentimentalni otac i suprug). A cara je još prije toga, kao dodatni jad, pogodilo uklanjanje njegovih kipova s područja Carstva, u sklopu tada – a i danas – popularne režimske operacije kodnog imena “damnatio memoriae” (“brisanje iz povijesti”).

Naime, godine 310. Dioklecijan gubi najstarijeg ratnog druga i prvog tetrarha Maksimijana, kojeg ubija novi car Konstantin, osudivši ga pritom i na “damnatio memoriae”. Kako je najveći broj kipova tetrarha izrađen u čvrstom zagrljaju, s uspomenom na Maksimijana izbrisana je i uspomena na Dioklecijana; od četiri lika snažno povezana u kamenoj skulpturi bilo je nemoguće uništiti samo jedan. Zato u Saloni danas nema Dioklecijanovih tragova.

Premda neki povijesni izvori navode da je Dioklecijan umro 313. godine, i akademik Cambj i Boko smatraju da je živio do 316. godine, dovoljno dugo da dobije crne vijesti o smaknuću Priske i Valerije u Solunu krajem 314. ili početkom 315. godine.

Ni uzrok smrti ne može se točno odrediti, iako većina autora pretpostavlja da je surovi dinarski vojnik umro od tuge nad ubijenom suprugom i kćerkom. Prema Laktanciju, Dioklecijan je umro od gladi i žalosti, “s jecanjem i jaucima, uz česte provale plača”, za Euzebija je “rastočen od dugotrajne bolesti i slaboće tjelesne”, a kasniji autori spominju razne varijante smrti, od prirodne do samoizazvane.

Ni suicid ne treba isključiti. Kako piše Boko, “nije nikakva fikcija pretpostaviti da ulazeći u zimu 316. godine Dioklecijan ne vidi više smisao zbog kojeg bi vrijedilo nastaviti život”. Nije izgubio nijedan rat, ali je u miru izgubio sve. Izgubio je Prisku i Valeriju, izgubio je posljednje odane prijatelje, a njegova velika ideja socijalne pravednosti nije se ostvarila: Edikt o cijenama je zaboravljen, a bogati su dobili dozvolu da postanu još bogatiji. Kršćani pobjeđuju, tetrarhija se urušava, voljene žene su mrtve. Zbog čega živjeti?

 Episkopi protiv cara

Naš katolički kler nema visoko mišljenje o Dioklecijanu, jer ga drži “progoniteljem i ubojicom kršćana”, te ga takvoga i skicira svojoj pastvi. Pritom je zanimljivo da Dioklecijana tako doživljavaju i pravoslavni vjernici u današnjoj Crnoj Gori, za koju rimskog cara veže teorija (koju zastupa i akademik Cambj) da je možda rođen u nekadašnjoj Doklei, gradu čiji se ostaci nalaze tri kilometra od današnjeg središta Podgorice.

Naime, još 2001. godine episkopi i mitropolit iz pravoslavnog manastira Ostrog u Crnoj Gori izdali su priopćenje pod naslovom “Poruka Pravoslavnih Episkopa iz manastira Ostroga”, u kojem su se o “mnogobožačkom rimskom imperatoru Dioklecijanu” izjasnili kao o “velikom gonitelju hrišćana, poznatom u našem narodu zbog svog paganstva i bogoborstva kao prokleti car Dukljanin”.

Da su visoki pravoslavni klerici uspjeli svojim vjernicima utuviti sliku Dioklecijana kao zločinca, svjedoči susret koji je autor knjige imao na samom rubu arheološkog lokaliteta kod Podgorice (jer Boko se osobno otputio do ruševina Dokleje). gdje je poslušao priču od lokalnog Crnogorca, kojeg opisuje kao “čovjeka koji pred lokalnim dućanom s pogledom na most preko Zete i s Nikšićkim pivom u ruci sjedi i izgleda kao da se odatle još od Dioklecijanova vremena nije pomaknuo”. Kako autor iznosi u poglavlju “Dioklecijan, Marx i Tito u protusrpskoj zavjeri”, taj je današnji Crnogorac potvrdio da znade za “bijesnog cara Dukljanina”, našeg Dioklecijana, te ga nazvao, citiramo, “pogrdom od čo’eka”.

Dakle, imamo tipa koji se svojim životom i postupcima istodobno zamjerio i hrvatskim katolicima i srpskim/crnogorskim pravoslavcima, a nije ni liberal, ni peder, ni muslimanski imigrant, ni drug Tito. Cinici bi rekli: viđe frajera.

Dinarska crta

Općenito se smatra da je dalmatinski car bio skromnog porijekla. I dok neki kršćanski povjesničari to ističu kako bi dokazali primitivnost, beznačajnost i robovske korijene svog “progonitelja”, Boko drži da priča o bivšem robu, čovjeku s dna socijalne ljestvice, predstavlja “odličan obrazac za hollywoodski film o provincijskom dječaku skromnih izgleda koji na kraju ipak pobjeđuje sve nevolje i zapreke i postaje uspješan car”. U svakom slučaju, tu vidimo Dioklecijanovu probojnu dinarsku crtu.