U prošlom Spektru notirali smo da su ove godine izašle dvije važne knjige o rimskom caru Dioklecijanu, ocu današnjeg Splita: novinar i putopisac Jasen Boko predstavio je popularno-znanstveni carev životopis “Dioklecijan – Biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj krščana?”, a akademik Nenad Cambj objavio je studiju “Dioklecijan, Vir prudens, moratus callide et subtilis ili inventor scelerum et machinator omnium malorum. Povijesne kontroverze i današnje dileme”. I dok smo prošle subote – tragom Bokine knjige, uz konzultacije sa stavovima akademika Cambja – ocrtali psihološki i politički profil dalmatinskog cara, danas ćemo analizirati Dioklecijanov odnos prema kršćanima.

Prosječni stanovnik Splita oko ovog pitanja neće imati velikih dilema, jer se u pučkoj predaji ustalila predodžba o Dioklecijanu kao krvoločnom progonitelju i ubojici kršćana, koji je navodno čak i osobno ubio svetog Duju, današnjeg zaštitnika Splita. Međutim, oba navedena autora osporavaju takvu sliku o dalmatinskom caru: Boko ističe da je odnos Dioklecijana prema kršćanima “vrlo složen i nema veze sa simplificiranim crno-bijelim interpretacijama”, a akademik Cambj tvrdi da je istina o Dioklecijanu “povezana s tim tko je autor teksta”.

Boko ističe da je Dioklecijan – koji je Rimskim Carstvom vladao od 284. do 305. godine, kada je abdicirao i povukao se u splitsku mirovinu – gotovo puna dva desetljeća na vlasti kršćanstvo tretirao benevolentno, kao jednu od brojnih religija Carstva. “Taj je slavio sve bogove u Carstvu i bio tolerantan prema drugim vjerama – dok god su priznavale Imperatora kao vrhovnog vladara”, piše Boko, dodajući kako se problem pojavio kad kršćani, kao monoteisti, nisu pristali svog boga pridružiti rimskom Panteonu.

“Odbijanje kršćana da slave i rimske bogove i da im prinose žrtve za vladara je bilo političko ugrožavanje državne hijerarhije i same biti Rimskog Carstva”, konstatira Boko. Nepoštivanje Jupitera značilo je nepoštivanje cara, jer Dioklecijan je po hijerarhiji bio Jupiterov sin, bog na Zemlji.

Nepokretni car

Akademik Cambj potvrđuje da je Dioklecijan postupao prema rimskim zakonima, po kojima se caru morala odavati počast. “Dioklecijan nije 20 godina nikoga progonio na području Carstva, ali je u jednom trenutku počeo s time, kada je vidio da je vojska koja je bila dijelom kristijanizirana počela odbacivati oružje. Onda je nastojao iz vojske očistiti takve, ne ih i ubijati, već udaljiti iz vojnih redova”, rekao je Cambj nedavno u intervjuu za naše novine.

Oba autora slažu se da uzroci progona kršćana početkom četvrtog stoljeća nisu bili religijski nego politički. Sve brojniji kršćani postali su prijetnja rimskom sustavu, tako da u veljači 303. Dioklecijan donosi Edikt o kršćanima, čime započinje progon koji je trajao jedno desetljeće, sve dok car Konstantin nije 313. priznao kršćanstvo kao službenu religiju Carstva.

Pritom se često zaboravlja da je u tih deset godina progona Dioklecijan na vlasti bio svega dvije godine, jer je 1. svibnja 305. abdicirao. K tome, car je bar polovinu tog vladarskog vremena proveo nepokretan, jer se u jesen 303. ili proljeće 304. teško razbolio na povratku iz Rima u Nikomediju, te je godinu dana bio u stanju nalik komi – akademik Cambj drži da je pretrpio moždani inzult – pa u tom vremenu nije mogao nikoga mučiti ni ubijati.

Bez obzira na ove povijesne okolnosti, i dalje se nerijetko čuje da je dalmatinski car pobio stotine tisuća kršćana, odnosno da su mu ruke krvave do lakata. Pritom se često poziva na zapise splitskog klerika i kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, koji u svom djelu “Historiae Salonitanae” za Dioklecijana tvrdi da je “najžešći progonitelj kršćana”, koji je „progonio bez prestanka vjerne Kristu zvjerskom okrutnošću po čitavom svijetu i poput razjarenog lava nije mogao krvlju kršćana zadovoljiti žeđu svoje pokvarenosti”. Toma zaključuje kako su za vrijeme Dioklecijanovih progona “svakodnevno bile ubijane tisuće kršćana tako da se činilo da ljudskom rodu prijeti propast”.

Ozbiljnija povijesna istraživanja, međutim, radikalno demantiraju Tomine brojke. Britanski povjesničar iz 18. stoljeća Edward Gibbon – autor šestotomne “Historije propasti i pada Rimskog carstva” i jedan od rodočelnika suvremene povijesne znanosti – smatra da je broj žrtava u Dioklecijanovim progonima povijesno napuhan i vješto manipuliran kako bi poslužio Crkvi u kasnijoj borbi za poziciju u političkoj vlasti u Europi i svijetu.

Balkan pripadao Galeriju

Gibbonovi učenici broj ubijenih kršćana u tih deset godina progona procjenjuju na nešto više od tri tisuće, i to na području cijelog Rimskog Carstva – podsjetimo da je Dioklecijan, kao jedan od četiri tetrarha, bio zadužen samo za istočni dio Carstva, odnosno za azijski dio i Egipat, dok su Balkanski poluotok i Podunavlje, prema tome i Dalmacija, bili u nadležnosti tetrarha Galerija.

“Ni ta brojka nije malena, i nitko ne spori da je progon postojao, ali broj kršćanskih žrtava u tom razdoblju koji se i danas spominje u nekim izvorima jednostavno je pretjeran”, piše Boko.

Čak i kršćanski kroničar Euzebije, koji je bio Dioklecijanov suvremenik, navodi kako je u dvije godine od početka progona do povlačenja Dioklecijana s vlasti u istočnom dijelu Carstva ubijeno ukupno 13 kršćana. U svojoj knjizi “Palestinski martiri” Euzebije opisuje progon kršćana koji se događao na području Svete zemlje – dakle, u zoni Dioklecijanove ingerencije – te nabraja ukupno 91 žrtvu, pri čemu je samo 13 tih mučenika ubijeno u one dvije godine progona dok je vladao “krvnik” Dioklecijan.

Suvremeni istraživač kasne antike Peter Davies objavljuje 1989. u britanskom znanstvenom “Časopisu za teološke studije” rad pod naslovom “Porijeklo i svrha progona iz 303. godine”, u kojem iznosi broj kršćanskih mučenika ubijenih zbog vjere u različitim provincijama Rimskog Carstva u tom razdoblju. U svim provincijama koje su pod izravnom upravom Dioklecijana, Davies za razdoblje od dvije godine od početka progona do careve abdikacije nabraja ukupno 57 žrtava, dok u provincijama za koje je odgovoran Galerije u istom razdoblju bilježi 22 žrtve.

Što se tiče broja kršćanskih žrtava u Saloni, Boko kaže da ih je bilo ukupno osam, te ih poimenično nabraja (uz Dujma i Staša, to su još i prezbiter Asterije i đakon Septimije, te četvorica vojnika: Antiohijan, Gajan, Telij i Paulinijan), dok je akademik Cambj, autor 40-ak monografija i radova o Dioklecijanu, u nedavnom intervjuu našim novinama izjavio: “Ono što mi danas znamo o progonima kršćana u Dalmaciji jest da je bilo oko deset žrtava, i samo u Saloni.”

Tako smo od maštovite formulacije Tome Arhiđakona o “tisućama ubijenih dnevno” došli do brojke koja se može pokazati na prste dviju ruku. Gotovo da je više sekretara SKOJ-a pobijeno od jugoslavenskih kraljevskih žandara, nego što je dalmatinskih kršćana stradalo od Dioklecijana.

Kršćani preziru kompromis

Dobrom dijelu današnjih Splićana manje je poznato i da Dioklecijan nije izdao jedan edikt o kršćanima, nego čak četiri, i to unutar godinu dana. U prvom ediktu naređuje se zabrana javnog djelovanja kršćana, ali Dioklecijan se – kako piše rimski kroničar Laktancije, kršćanin koji je živio na Dioklecijanovom dvoru u Nikomediji – izričito suprotstavlja zahtjevu tetrarha i suvladara Galerija da javni kršćani budu živi zapaljeni, te inzistira da edikt bude proveden bez prolijevanja krvi. Nakon drugog edikta, izdanog nekoliko mjeseci kasnije, zatvori se pune kršćanima, ali treći edikt donosi amnestiju za sve, čak i za svećenike. Tek četvrti edikt, donesen početkom 304. godine, propisuje smrtnu kaznu za kršenje zakona.

No čak i taj radikalni edikt ostavlja kršćanskim vjernicima mogućnost da izvuku živu glavu, jer im Dioklecijan nudi kompromis: traži od njih da javno prinose žrtve rimskim bogovima, čime će pokazati odanost Carstvu, ali im ostavlja slobodu da privatno štuju i mole se kome hoće. “Međutim, kršćani, u duhu svoje vjere, takav kompromis ne mogu i ne žele prihvatiti i vlast je morala posegnuti za drastičnijim sredstvima obračuna”, piše Boko.

Akademik Cambj, pak, iznosi da su kršćani na suđenju imali mogućnost promijeniti mišljenje i tako spasiti život, a nedavno u Slobodnoj Dalmaciji to i plastično eksplicira: “Bilo je dovoljno reći: ‘Ja se odričem.’ I dva zrnca tamjana baciti na oltar.”

Boko ističe da čak ni Laktancije, premda kršćanin, nije za progone optuživao Dioklecijana. Iako u knjizi “O smrtima progonitelja” (koju je na hrvatski preveo akademik Cambj) Laktancije opisuje Dioklecijana u nimalo laskavim tonovima – o čemu smo pisali u prošlom Spektru – u slučaju progona kršćana Laktancije ekskulpira Dioklecijana i odgovornost pripisuje tetrarhu Galeriju.

Na tom tragu Boko sugerira da je Galerije mogao iskoristiti Dioklecijanovu bolest da uđe u završni obračun s kršćanima – koji je Dioklecijan stalno odgađao – te da konačno progura drastični edikt koji je odgovoran za najveći broj kršćanskih žrtava. Ovu tezu Boko potkrepljuje činjenicom da se završetak tog najžešćeg tetrarhijskog vala nasilja prema kršćanima poklapa s Dioklecijanovim ozdravljenjem u ožujku 305. godine, što bi moglo ilustrirati tko je stvarno odgovaran za progone.

‘Neprijatelj nove Europe’

“No, ako je Galerije, a ne Dioklecijan, odgovoran za edikte i progon kršćana, i ako prvog Splićanina i sam pravovjerni Laktancije pokušava ekskulpirati, zašto je onda Dioklecijan do dana današnjega u cijelom svijetu zapamćen kao najveći progonitelj kršćana? Kako to da se Galerije, koji će s vrlo temeljitim i najkrvavijim progonom kršćana nastaviti još šest godina nakon Dioklecijanove abdikacije, danas gotovo i ne spominje kao ‘zločinac’, dok će u povijesti Dioklecijan ostati upamćen kao sam vrag iako se već 305. povukao u Split?”, pita se Boko.

Odgovor je, po njemu, vrlo jednostavan: na samrtnoj postelji, u proljeće 311. godine, Galerije se predomislio, pokrstio, pokajao i proglasio Edikt o toleranciji, koji označava kraj progona. Poznati Milanski edikt, koji će dvije godine kasnije donijeti Konstantin, zapravo je, prema Boki, “samo dopunjen Galerijev zakon”. Govoreći o tom Galerijevom zakonu, akademik Cambj tvrdi kako se “iz teksta toga edikta zapravo (…) iščitava onaj razumni stav koji je imao Dioklecijan u doba početka progona”.

Boko ističe da je predrasuda o Dioklecijanu kao “velikom zločincu” usađena duboko u splitski mentalitet, ali napominje da se ta slika temelji “na stoljetnom tendencioznom lažiranju i iskrivljavanju povijesne istine”. Autor Dioklecijanove biografije duboko je uvjeren da carevi ostaci nisu uklonjeni iz mauzoleja – a mauzolej pretvoren u kršćansku crkvu – zato što je Dioklecijan bio progonitelj i ubojica, nego smatra da je bilo obrnuto, odnosno da je legenda o “krvoločnom caru” izmišljena baš zato da bi se njegovi ostaci mogli izbaciti iz mauzoleja i da bi se mauzolej mogao pretvoriti u kršćansku crkvu.

“Znamo odavno da povijest pišu pobjednici, a u ovom slučaju to su upravo kršćani. A s obzirom na to da su u jednom povijesnom trenutku odlučili smjestiti svoga sveca Dujma upravo u Dioklecijanov mauzolej, trebalo je izbacivanje ostataka vlasnika mauzoleja na ulicu opravdati na najlakši način, a taj je da se Dioklecijana optuži za zločine koje nije počinio”, piše Boko.

Autor zaključuje da najveća žrtva Dioklecijanovog Edikta protiv kršćana nisu Isusovi sljedbenici nego sâm Dioklecijan, jer ga “europska povijest, na čiju interpretaciju malo nakon Dioklecijanove smrti ekskluzivno pravo imaju kršćanski pisci, neće zapamtiti kao značajnog cara, reformatora, graditelja, organizatora i obnovitelja Rimskoga Carstva, nego kao najvećeg progonitelja pravovjernih, zemaljsku inkarnaciju Nečastivog. Dioklecijan će tako, prije nego što se i pošteno ohladi u svojoj grobnici, postati neprijatelj nove Europe.”

Kršćani toleriraju ‘ubojicu’

Boko u knjizi citira zapise galskog pisca i biskupa Sidonija Apolinara, koji u drugoj polovini petog stoljeća notira da se grob Dioklecijanov “može vidjeti u Saloni u Dalmaciji” i da je mauzolej još u funkciji. Te su riječi, piše Boko, zapisane vjerojatno 469. godine, a Salona se ovdje odnosi na Palaču i današnji Split.

Apolinarov zapis potvrđuje da se Dioklecijanov sarkofag s tijelom nalazio na svomu mjestu i 150 godina nakon careve smrti, iz čega proizlazi da ga je barem prvih osam generacija splitskih kršćana toleriralo, što ipak smanjuje vjerojatnost da je dalmatinski car doista bio “masovni ubojica kršćana”.

Dioklo nije ubio Domniusa

Iako Dioklecijanu, nekadašnjem Dioklu, pučka predaja pripisuje ubojstvo Domniusa – koji će kasnije postati sveti Duje, zaštitnik Splita – Boko drži da dalmatinski car nikako nije mogao biti odgovoran za taj čin. Naime, Domnius je u Saloni ubijen početkom travnja 304. godine, a Dioklecijan se tada, teško bolestan i nepokretan, nalazi u nosiljci na putu za Nikomediju. Ne samo da nije “dao odrubiti” Domniusovu glavu, nego se ta smrt nije ni dogodila u dijelu Carstva za koji je Dioklecijan bio odgovoran: u tetrarhijskoj podjeli ovlasti Salona je pripadala Galeriju.