Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 27. veljače 2016.

Ministar kulture je blago kontradiktoran. Ustaše su mu ‘najveće moralno posrnuće’, a ustaški poraz ‘najveća nacionalna tragedija’. Kako je to logički moguće?

Što ti je moć televizije: dugo već nisi vidio da se u dvije minute jednog čovjeka tako potpuno raskrinka u njegovu licemjerju i cinizmu, kao što je Dnevnik Nove TV u utorak razgolitio trenutnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

Elem, u trinaestoj minuti Dnevnika voditelj najavljuje videosnimku koja se pojavila na društvenim mrežama: vidiš poznato lice, u košulji kratkih rukava. Od voditelja doznaješ da je snimka nastala 2012. i da to trenutni ministar drži govor na pogrebu odvjetnika Mirsada Bakšića. I čuješ ministra: “Rahmetli Mirsad je pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945. godine…”

Ama čekaj, kaže gledatelj sâm sebi, pa mi smo 1945. pobijedili, a ne izgubili, hvala Bogu i partizanima: tip je sve pomiješao.

A možda su njegovi izgubili – začuje gledatelj svoj unutarnji glas. I složi se gledatelj s tim glasom, jer se prisjeti kako nesretnom ministru iz intimnog ormara neprestano ispadaju novi ustašofilski kosturi, a on se brani kako je…

I tu gledatelj zatvori oči, kako bi točno rekonstruirao što je ono ministar rekao kad su mu otkrili mladenačke tekstove u kojima slavi ustaše i trabunja o granici do Drine. I sjeti se gledatelj ministrovih obrambenih riječi: “Koristiti selektivno potpuno periferne izjave izvađene izvan konteksta prije više od 20 godina iz mog mladenačkog i studentskog razdoblja predstavlja najobičniju političku manipulaciju.”

I složi se gledatelj potpuno s ministrom. Jest, mladost-ludost, bile su takve godine: što da se radi, no da se ministru halali mladenačka nepromišljenost.

Ama čekaj, uzvrpolji se gledatelj: ne reče li voditelj da je ova snimka iz 2012. godine, kad ministar već bješe stari magarac?

Jest, bogami, prisjeti se gledatelj: voditelj jasno reče da snimka potječe iz 2012. godine. I gledatelj uzdahne, svjestan da mora odbaciti teoriju o mladenačkoj nepromišljenosti ministrovoj, u korist teorije o ustašofilskom kontinuitetu ministrovom.

Ama čekaj, uzdahne gledatelj: ne reče li ministar nekidan da su ustaški zločini “najveće moralno posrnuće u povijesti Hrvatske”? I sjeti se gledatelj: bogami, točno je tako ministar rekao. Nije li naš ministar ipak antifašist?

Hm, uzvrpolji se opet naš gledatelj: pa kako onda poraz “najvećeg moralnog posrnuća u povijesti Hrvatske” našem ministru može biti “najveća nacionalna tragedija”? To može biti točno jedino ako se cijeli hrvatski narod poistovjeti s ustaškim fašističkim pokretom, što se na sreću nije dogodilo ni 1941., niti će se ikada dogoditi, hvala Bogu i svim antifašistima, sadašnjim i budućim.

Ama čekaj, zamisli se naš gledatelj: možda je ministar htio reći da je najveća tragedija hrvatskog naroda to što se toliki dio tog naroda u Drugom svjetskom ratu svrstao uz najcrnji fašizam, rasne zakone, Jasenovac i druge koncentracijske logore. Jer to je doista golema nacionalna tragedija.

Demagoški trik

Hm, promeškolji se gledatelj: da je to htio reći, ministar bi to i rekao. A on je rekao nešto drugo – da je najveća nacionalna tragedija to što su naši fašisti 1945. izgubili.

I zamisli se opet naš gledatelj: ministar je blago kontradiktoran. Ustaše su mu “najveće moralno posrnuće”, a ustaški poraz mu je “najveća nacionalna tragedija”. Kako je to logički moguće?

I tu se gledatelju sve razbistri: ne poistovjećuje ministar s ustaškim pokretom cijeli hrvatski narod, nego cijelog sebe. A ona eskapada o ustaškom režimu kao “najvećem moralnom posrnuću u povijesti Hrvatske” bila je baš to – eskapada. Iznuđena izjava. Demagoški trik, kako bi zadržao ministarsku poziciju.

I protekne tako trinaesta minuta Dnevnika te uslijedi naredni prilog. A u narednom prilogu – opet ministar Hasanbegović. Ne više u košulji kratkih rukava, nego u odijelu. Sada je u Jasenovcu, uz patrijarha SPC-a Irineja, koji zbori ovako: “Za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaški režim je gotovo uništio ovdašnje Srbe. Koliki je broj bio, to samo Bog zna, koji je ovdje završio svoj život samo zato što su bili Srbi i pravoslavci. Drugog razloga nije bilo.”

Gledatelj kimne glavom: patrijarh je sažeo suštinu ustaškog pokreta, istog onog čiji je poraz ministar Hasanbegović 40 sekundi ranije proglasio “najvećom nacionalnom tragedijom”. A onda mikrofon tutnuše ministru: “Prenosim poruke predsjednice RH o potrebi mira, poštovanja, tolerancije…”

I tu ugasiš televizor. Sve ima svoje granice, pa tako i količina licemjerja i cinizma koju čovjek može podnijeti. Kako reče veliki Umberto Eco: “Fašistička igra može se igrati na mnogo načina.” E, moj Hasane.