SPLITSKI POVJESNIČAR DR. ALEKSANDAR JAKIR OBJAVIO JE KNJIGU ‘DALMACIJA U MEĐURATNOM RAZDOBLJU 1918.-1941.’

Ideja jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali su da će maglovito ‚jugoslavenstvo‘ riješiti probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo i vlastita država ubrzati modernizaciju društva opčinila je mlade intelektualce

U Split ulazi srpska vojska. „Slobodna Dalmacija“ s naslovnice kliče „Dobro došli braćo!“, a 10.000 razdraganih Splićana – među kojima mnogo navijača Hajduka – dolaze na Rivu pozdraviti došljake, vičući „Živila srpska vojska! Živila Jugoslavija!“. Po svečanom intoniranju srpske himne „Bože pravde“, dočekane od Splićana ovacijama, župan splitsko-dalmatinski vojnicima dovikuje „Sve je ovo vaša Srbija“, a gradonačelnik izražava uvjerenje da će „Split biti vaša i naša svojina, hrvatska i srpska, sastavni dio jedinstvene Jugoslavenske države“. Dirljivu ceremoniju pečatira splitsko-makarski biskup, koji pred katedralom sv. Duje blagoslivlje srpsku vojsku.

Danas je ovo nemoguć scenarij, ali povijest se od pamtivijeka ruga životu. Sve se to zaista dogodilo u Splitu, prije točno jednog vijeka: 20. studenoga 1918. godine. Osim što je umjesto „Slobodne Dalmacije“ tada izlazilo „Novo doba“.

Gradonačelnik se tada zvao Ivo Tartaglia, a današnjeg župana glumio je član tadašnje Zemaljske vlade za Dalmaciju Josip Smodlaka. Splitsko-makarski biskup zvao se Juraj Carić. Valja uočiti i da je Split tada bio osam puta manji nego danas, pa bi današnji ekvivalent tom prosrpskom eventu bilo okupljanje 80.000 Splićana na Rivi, uključujući čitavu Torcidu.

Tako je prije sto godina na ruševinama Austro-Ugarske počela nova epoha Dalmacije. Novostvorena jugoslavenska država – kojoj se na Rivi vatreno klicalo – trajat će do travnja 1941., kada će je zdrobiti Drugi svjetski rat. U tom dobu Dalmacija je doživjela velike promjene, o čemu u svojoj netom izašloj knjizi „Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941.“ piše dr. Aleksandar Jakir, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Knjigu je, u sklopu bibilioteke „Hrvatska povijest“ (urednik Neven Budak), objavio zagrebački nakladnik „Leykam internacional“.

– Knjiga obrađuje razdoblje od 1918., pa možemo početi pitanjem nacionalnih identiteta koji tada vladaju Dalmacijom. Pišete da se od druge polovine 19. stoljeća u Dalmaciji događa „postupan prijelaz od slavenske prema hrvatskoj i srpskoj ideologiji“?

– Baveći se društvenim razvojem u Dalmaciji u međuratnom razdoblju, zaključio sam da je na hrvatskom prostoru tek nakon Prvog svjetskog rata nacionalizam prestao biti ideologijom prilično uskih elita. S tim se zasigurno neće složiti pristaše shvaćanja da su nacije „vječne“ i da postoje „oduvijek“. No važnost tzv. nacionalnog pitanja u političkom životu u međuratnom razdoblju je izvan svake sumnje.

Dalmaciju je još u 19. stoljeću, s određenim zakašnjenjem, zahvatio val nacionalnih ideologija. Nacija i nacionalizam su se realizirali kroz različite identitete. Na ovom razmjerno malom području u drugoj polovici 19. stoljeća možemo razlikovati čak pet identitetskih koncepcija koje su neko vrijeme koegzistirale: ilirska, dalmatinsko-hrvatskonacionalna, srpskonacionalna, slavodalmatinska te italodalmatinska, u kojoj se javljaju i ekskluzivno talijanske koncepcije. U znanosti se raspravlja o tome u kojoj se mjeri neki nazivi mogu shvatiti kao izraz nacionalne identifikacije, a u kojoj kao isticanje regionalne pripadnosti.

– No svi ti različiti dalmatinski identiteti nisu te 1918. bili jednako snažni?

– Na području Dalmacije uoči ulaska u jugoslavensku državu tri su procesa „nation-buildinga“ dovršena. Nailazimo na dovršene procese izgradnje hrvatskog, srpskog i talijanskog nacionalnog identiteta, dok su ostala dva procesa – ilirsko/jugoslavenska i slavensko-dalmatinska nacionalna identifikacija – zbog svojih nedorečenosti ostala nedovršena. Mnogi radovi na temu pojave modernog nacionalizma na području Austro-Ugarske zaključuju da je etno-nacionalizam društvenu elitu Habsburške Monarhije podijelio u nacije zasnovane na shvaćanju nacionalnog identiteta kao jezično-kulturnog identiteta. U dijelu Austro-Ugarskog Carstva gdje su Hrvati živjeli izmiješani s drugim „štokavskim” Slavenima, ključnu ulogu u oblikovanju nacionalnih identiteta imala je i vjeroispovijest.

– Opisujući ozračje propasti Austro-Ugarske, kažete da je u Dalmaciji vladalo „gotovo jednodušno uvjerenje o potrebi stvaranja jugoslavenske države“ i da se prilikom ujedinjenja „u velikom broju dalmatinskih općina slavilo“. Kako današnjim Dalmatincima objasniti to oduševljenje predaka Jugoslavijom?

– Moramo pokušati razumjeti ondašnji politički kontekst. Tadašnji glavni urednik splitskog dnevnika „Novo doba“, Vinko Kisić, atmosferu u danima propasti Austro-Ugarske upečatljivo je opisao kao „delirij oduševljenja“. Ideja narodnog jedinstva ili jugoslavenstva igrala je u dalmatinskoj javnosti važnu ulogu. Iz onodobnog tiska i drugih vrela stječe se dojam da su intelektualni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali da će maglovito „jugoslavenstvo“ riješiti sve goruće probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo i vlastita država pospješiti modernizaciju društva opčinila je mnoge mlade intelektualce.

No valja naglasiti da je ključan bio poraz Austro-Ugarske, tj. odluka velikih zapadnih sila o razgrađivanju višenacionalne Monarhije. Dalmacija je ušla u jugoslavensku državu emocionalno ogorčena na Austro-Ugarsku, uplašena talijanskom opasnošću. U očima mnogih Austro-Ugarska nije pokazala da može riješiti nacionalno pitanje na zadovoljstvo svojih slavenskih naroda, a ni razvojne probleme u svojoj perifernoj pokrajini Dalmaciji. Svijest o vlastitu perifernom položaju, prvo među obrazovanijim slojevima, potaknula je i u Dalmaciji ideje o nacionalnoj emancipaciji. Strah od talijanskih teritorijalnih presizanja bio je realan, što pokazuje talijanska okupacija dalmatinskih područja nakon završetka rata.

– Navodite kako je po carskom popisu iz 1910. Dalmacija bila najzaostalija austrijska pokrajina, pa je sigurno i to utjecalo na pozitivan stav Dalmatinaca prema stvaranju Jugoslavije. U knjizi naglašavate da je dalmatinski težak i nakon Prvog svjetskog rata živio na rubu gladi?

– Sigurno nema mjesta idealiziranju svakodnevice dalmatinskih težaka u prvoj polovici 20. stoljeća, jer ako je vjerovati svjedočanstvima i ostalim vrelima, taj je život za veliku većinu u svim dijelovima Dalmacije, u otočnim, priobalnim i zagorskim područjima, bio mukotrpan i težak. Propast vinograda uništenih filokserom i nemogućnost njihove obnove zbog nedostatka novca imali su teške posljedice za mnoge. Porezna presija, inflacija, lihvarenje od strane privatnih kreditora, kojima su mnogi pribjegavali da bi nekako prebrodili nerodnu godinu, uvukli su mnoge seljake u vrtlog dugova koje više nisu mogli vraćati, pa je prezaduženost postala masovni fenomen. Nesumnjivo su životni uvjeti i socijalni položaj dalmatinskog težaka u poratnim godinama bili teški.

Slabo učinkovita i nerentabilna poljoprivreda, te gospodarstvo koje nije moglo pratiti modernizacijski tempo kapitalističkih ekonomija, ukazuju na problem nedovoljne produktivnosti rada, manjka kapitala i nepostojanja razvijenog tržišta za vlastite proizvode, što je rezultiralo sveopćim siromaštvom koje je u nekim dijelovima Dalmacije poprimalo drastične razmjere, uključujući povremeno i umiranje od gladi ili njenih posljedica na selu. U tim prilikama dolazi nakon 1918. do socijalne i nacionalne mobilizacije sela. Seljaci nisu više samo pasivni promatrači dubokih društvenih promjena koje se odvijaju pred njihovim očima, već nastoje artikulirati i svoje interese. Uzlet zadrugarstva, recimo, može se tumačiti kao reakcija dalmatinskih težaka i pokušaj da svoj položaj ipak poprave, nakon što je postalo izvjesno da tradicionalni način privređivanja mnogima više ne jamči opstanak.

– Pišete da se dalmatinski seljak teško navikavao na kapitalizam?

– Rekao bih da je seljacima prilagodba na robni i kapitalistički način razmišljanja predstavljala izniman problem, što je uvelike kočilo proces modernizacije poljoprivrede. Seljacima je predodžba da njihovi proizvodi ulaze u tržišnu i monetarnu sferu bila strana. Treba istaknuti i veliku usitnjenost posjeda, tj. male i kvalitetom slabe površine obradive zemlje, te nedovoljna investicijska ulaganja države. Nakon Prvog svjetskog rata prinosi žitarica u Dalmaciji čak su i u rodnijim godinama bili daleko ispod europskog prosjeka. Ukratko, govorimo o izostaloj modernizaciji poljoprivrede. U Dalmaciji se zemlja tada još uvijek obrađivala tradicionalnim tehnikama.

Međutim, ponašanje dalmatinskih težaka nipošto nije bilo iracionalno samo zato jer se nije uklapalo u očekivanja kapitalističke proizvodnje, koja je na prvo mjesto stavljala rentabilnost. U knjizi je predstavljen model kognitivnih struktura tradicionalnog seljačkog društva antropologa Georgea Fostera, koji opisuje „predmoderni” seljački mentalitet. Mislim da je taj model koristan i za razumijevanje ponašanja dalmatinskih težaka.

– Iznosite da je 1918. čak i Hrvatska pučka stranka, izrasla iz Hrvatskog katoličkog pokreta, podržavala jugoslavensku ideju. Kad se to oduševljenje novom državom pretvorilo u razočaranje? U narodnoj svijesti kao prekretnica se uzima ubojstvo Stjepana Radića 1928. u beogradskoj Skupštini, no vi pokazujete da je do sloma dalmatinskih i hrvatskih iluzija o karađorđevićevskoj Jugoslaviji došlo i puno ranije?

– U prvim godinama jugoslavenske države Hrvatska pučka stranka igrala je u Dalmaciji zapaženu ulogu, a tada je obilježava jugoslavenska orijentacija. No ubrzo dolazi do sloma politike katoličkog jugoslavenstva i na izborima 1923. i 1925. HPS u hrvatskim zemljama nije dobila nijedan mandat. To je odraz činjenice da je brzo nakon ujedinjenja uslijedila razočaranost političkom i društvenom zbiljom u novostvorenoj državi, te je ideja jugoslavenstva i u Dalmaciji doživjela potpuni poraz. Realnost u toj državi uskoro izaziva snažno protivljenje unitarističkom i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države.

Inače, atentat na Radića zasigurno označava definitivnu prekretnicu. Tada pjesnik Ante Tresić-Pavičić piše da „nikad mržnja među Srbima i Hrvatima nije bila tako duboka i opasna“. Jugoslavenski eksperiment očigledno je bio propao, a problemi Dalmacije i nakon deset godina krnjeg parlamentarizma u jugoslavenskoj državi ostali su isti. „Novo doba“ i dalje je pisalo o pitanju gladi u Dalmaciji. Za veliku većinu stanovnika primorja, otoka i Zagore životne prilike u jugoslavenskoj državi nisu se promijenile nabolje. Postalo je očito da se zamišljena „jugoslavenska sinteza“ ispostavila kao tlapnja, i da Srbi, Hrvati i Slovenci nipošto nisu tri plemena jednog naroda, već zasebne nacije.

– U tim okolnostima većina hrvatskog naroda u Dalmaciji okreće se HSS-u?

– Pobjeda HSS-a u Dalmaciji 1923. šokirala je pristaše jugoslavenske opcije u gradovima. Značenje Radićeve pobjede u Dalmaciji doista se može opisati kao hrvatski seljački republikanski plebiscit. Među glavnim mislima Stjepana Radića bila je i ova, koja će se tijekom međuratnog razdoblja afirmirati u najširim slojevima hrvatskog društva: „Iz prava hrvatskog seljačkog naroda da sâm sobom vlada slijedi logičnom nuždom i pravo tog naroda na svoju slobodnu državu Hrvatsku.“ Prihvaćanje modernog hrvatskog identiteta u najširim društvenim slojevima usko je povezano s upornom borbom seljačke stranke za nacionalna i socijalna prava seljaštva.

– Kao jedan od faktora koji su generirali nestabilnost prve Jugoslavije navodite i „složeni odnos Pravoslavne i Katoličke Crkve u međuratnom razdoblju u Dalmaciji“, koji je osobito utjecao na odnos između Hrvata i Srba?

– I primjer Dalmacije pokazuje da su različiti položaji Katoličke i Pravoslavne crkve utjecali na zaoštravanje odnosa u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. U novoj državnoj multireligijskoj i multinacionalnoj tvorevini, u kojoj je većinski narod bio srpski, dominantna vjerska organizacija bila je Srpska pravoslavna Crkva, a pravoslavlje ujedno vjera vladajuće dinastije Karađorđević. Beogradski povjesničar Branko Petranović zasigurno je bio u pravu kad je SPC nazvao „nosivim stupom“ srpstva, i u njenim redovima prepoznao rašireno uvjerenje da su Srbi „izabrana nacija“, a pravoslavlje „autentična vjera“ s nacionalnom organizacijom svoje crkve.

SPC je često naglašavao privrženost državi i molio za kralja i dinastiju Karađorđevića. Pogledamo li, primjerice, poslanice tadašnjeg episkopa dalmatinskog Irineja, ne čudi da su ih mnogi Hrvati tumačili ne samo kao vjerske nego i kao političke stavove. Patrijarha Varnavu, školovanog u Rusiji, držalo se bliskog shvaćanju da „pravi Slaven” ne može biti katolik. Vrhunac protukatoličkog raspoloženja donijela je patrijarhova Uskrsna poslanica 1931. u kojoj je žestoko napao katolicizam, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Katoličkoj crkvi.

– Pišete da je u tom razdoblju „socijalna diferenciranost u dalmatinskom zaleđu bila još manja nego inače u pokrajini.“ A govoreći o žalbama seljaka vlastima Banovine Hrvatske oko problema agrarne reforme početkom 1941. godine – dakle tek koji mjesec uoči rata – navodite da su na dalmatinskom selu vladali dobri međunacionalni odnosi i da je mnogo puta „neki Ivan svjedočio za nekog Jovana i neki Stevan za nekog Stipu“. Je li baš ta socijalna neizdiferenciranost omogućila hrvatskim i srpskim seljacima da zajedno žive bez mržnje? Je li ih povijesno zbližavao baš taj isti način života?

– Da, mislim da se to za veliku većinu može reći – kao što je na političkom planu prečanska Seljačko-Demokratska koalicija Radić-Pribićević sve do Drugog svjetskog rata ostala stabilna. S aspekta društvene povijesti čini mi se bitnim naglasiti kako su se „moderni“ nacionalni i socijalni programi koji su pokušavali prodrijeti u seljaštvo suočavali s postojećim obrascima života na selu, s baštinjenim stukturama, normama i sustavom vrijednosti, koji su bili čvrsto ukorijenjeni u lokalnim zajednicama. Dalmatinsko selo dugo je pružalo otpor modernizacijskim promjenama koje su stizale izvana.

Politički lom nakon Prvog svjetskog rata i očekivanja koja je izazvao odražavali su se i među seljaštvom. Ali nove političke okolnosti zasigurno nisu „preko noći“ poništile odnose moći i način života unutar seoskih zajednica. Sociološka istraživanja utvrdila su postojanje egalitarnih i hijerarhijskih momenata unutar tih zajednica. Svijet sela, na kojem je živjela velika većina dalmatinskog stanovništva, primarno je bio fokusiran na unutarnje odnose, a novine i promjene – kao što su socijalni ili nacionalni programi i ideologije – stizali su od pojedinaca i struktura koji su dolazili izvana.

Društveni mikrokozmos sela, sa svojom znatno manje izraženom podjelom rada i manje diferenciranom stratifikacijom, vodio se u skladu s normama i obrascima ponašanja koja su bila prihvaćena u zajednici. Od svakodnevnih običaja do svetkovina, zajednički život u zajednici u kojoj je svatko svakog poznavao, kao i upućenost na uzajamno pomaganje kod mnogih većih poduhvata, strukturirali su život u skladu s matricama ponašanja koja su slijedila vlastita i kolektivna iskustva te ustaljen i prokušan način „kako se stvari rade“. Držanje do tih normi i obrazaca ponašanja dugo je jamčilo opstanak.

– O kulturnim razlikama unutar tadašnje Dalmacije velite da analiza izvora „mnogo manje upućuje na nacionalne razlike, a mnogo više na one socijalnog tipa, između datosti života u gradovima i na selu, između primorja i zaleđa“. Dok je dalmatinsko selo gladovalo, Split se tada prilično razvio?

– Razlike između života u gradu i na selu bile su velike. Na planu društvenog razvoja međuratno razdoblje je dio dugotrajnijeg razdoblja opće modernizacije, a ti su procesi bili mnogo izraženiji u gradskim sredinama: elektrifikacija, izgradnja gradske infrastrukture, novih prometnica i željezničkih pruga, porast lučkog prometa, primjerice, bili su temelji gospodarskog napretka Splita, koji je između 1921. i 1931. više nego udvostručio broj stanovnika.

Najrazvijenija industrijska grana na širem splitskom području nakon Prvog svjetskog rata bila je cementna industrija – s tvornicama u Solinu i Kaštel Sućurcu, uz one u gradu – brodogradnja, prehrambena industrija, industrija bezalkoholnih i alkoholnih pića. Promjene u svakodnevnom životu nakon Prvog svjetskog rata često se opisuju sintagmom „lude splitske godine”, a tu je prisutnost američkih mornara zasigurno bio utjecajan faktor. U međuratnom su Splitu djelovali mnogi umjetnici, a Split je nedvojbeno postao ne samo političko i gospodarsko nego i kulturno središte Dalmacije.

– Navodite da je samo tijekom 1924. i 1925. uhapšeno stotine dalmatinskih radnika pod sumnjom da su komunisti, od kojih su mnogi osuđeni na višegodišnje robije. Je li u međuratnoj Dalmaciji beogradski režim najviše progonio komuniste?

– Represija je pogađala sve koje je beogradski režim smatrao opasnima. Dalmacija je 1918. politički bila podijeljena između pristaša jugoslavenskog unitarizma i hrvatski nacionalno orijentiranih stranaka, među kojima je HSS ubrzo postala najjačom u Dalmaciji, ali komunisti su također bili jaki. Prije zabrane njihove stranke 1920. bili su treća snaga u Dalmaciji kao i u državi, osvojivši i neka općinska vijeća, poput Trogira. Činjenica je i da su u Splitu na Općinskim izborima 1926. komunisti dobili izbore. U knjizi citiram pisanje Borbe i Okovanog radnika prema kojem je u Dalmaciji uhićeno 557 radnika za koje se sumnjalo da su komunisti. Vijesti o hapšenjima i pretresima mogu se često naći u lokalnom tisku.

– Koji su slojevi dalmatinskog stanovništva glasali za komuniste?

– Kod spomenutih Općinskih izbora 1926. komunisti su u Splitu, od ukupno 5792, dobili 1267 glasova, a najviše je simpatizera KP bilo u Vranjicu, Kučinama, Mravincima i Žrnovnici, gdje je živjelo mnogo radnika cementne industrije. Držim da se to može tumačiti kao dokaz sve većeg nezadovoljstva prilikama i male vjere među radnicima da će država riješiti socijalno pitanje, koje se sve više zaoštravalo. Stotine stranica inspekcijskih nalaza možemo sažeti riječima da su prilike na radnom mjestu u Dalmaciji tog vremena uglavnom bile katastrofalne. Iz izvora se jasno vidi u kojoj su mjeri uvjeti rada bili nehumani, a primanja radnika jako niska. Kvalificirani radnici zarađivali su između 20 i 30 dinara na dan, a sindikalni aktivisti tvrdili su da se za jednu radničku nadnicu može kupiti samo polovica robe koja se za jednu nadnicu mogla kupiti 1914. godine.

– To je, dakle, bilo plodno tlo za razvoj revolucionarnog radničkog pokreta?

– U pogledu socijalnih uvjeta života u Dalmaciji čini se znakovitim da je za njih Tito smatrao da se radi o „najboljim uslovima u našoj zemlji“ za partijski rad i dizanje komunističke revolucije. No politička borba komunista nije se odvijala kako je Partija zamišljala i nije ispunjavala očekivanja da će nakon ruske revolucije slijediti revolucije širom Europe. U praksi se čini da su u međuratnom razdoblju jače od revolucionarnog radničkog pokreta bile reformističke pozicije, koje su zastupali drugi sindikati i strukovni savezi. Na to je utjecala i represija koja je u međuratnom razdoblju doista teško pogodila KP: u internoj korespondenciji mogu se naći procjene da se u mnogim područjima Partija svela na sektu, pa su komunistički funkcionari priznavali da je agitacija HSS-a zahvaćala mnogo šire slojeve nego je to uspijevalo KPJ. Samostalna seljačka republika mnogima je bila prihvatljivija vizija od sovjetske republike.

U jednom pismu iz 1935. dalmatinski partijci iznose drugovima u CK da je „nesumnjivo ogromna većina hrvatskog naroda u Dalmaciji pod uticajem HSS-a“, koji se nalazi u „opoziciji prema beogradskom velikosrpskom režimu“, a čije se „pristaše progonilo i progoni“. Vođe dalmatinskih komunista Vicko Jelaska, Ivo Baljkas i Ivo Marić smatrali su da se treba svrstati uz HSS-ovu artikulaciju širokog hrvatskog nezadovoljstva prilikama u centralističkoj Jugoslaviji, što se u vodstvu KP doživljavalo kao frakcionaštvo i neposluh. Konačno vođa dalmatinskih komunista postaje Vicko Krstulović, koji je partijskom vodstvu više odgovarao.

– Knjiga završava 1941. godinom, kad Drugi svjetski rat stiže na ove prostore. Pišete da je HSS kao najjača hrvatska stranka „doživjela potpuni raspad i time svoj povijesni poraz“?

– Uspostava Banovine Hrvatske, kojom se pokušalo riješiti „hrvatsko pitanje“, u pasivnim krajevima – kakva je u biti bila cijela Dalmacija – nije donijela neko osjetno poboljšanje. U knjizi se iznosi zaključak da je HSS počeo gubiti ono što je tijekom cijelog međuratnog razdoblja uglavnom imao, a to je bila neupitna podrška velike većine hrvatskog sela. HSS je s jedne strane bio neprijeporni politički vladar, ali se još nije bio učvrstio u novoj ulozi, dok je KPJ usprkos frakcijskim borbama dobro znala iskoristiti sve veće ekonomske teškoće za širenje svog utjecaja. Također se mora ustvrditi da su ostaci ostataka bivših režimskih i jugoslavenskih stranaka, JRZ-a i JNS-a, očitovale sve otvorenije velikosrpske tendencije.

– Nije li HSS doživio raspad i poraz zato što je u tom kritičnom času zakazao, pošto nije pozvao narod na ustanak, pa je to morala učiniti Komunistička partija, dok su vođe HSS-a pozvale narod da se sakrije ispod stola? Mislim na onu Mačekovu: „Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom“?

– Nad tadašnji javni diskurs bila se nadvila tamna sjena onoga što će uslijediti. Sve su se više javno zagovarali sve radikalniji nacionalistički stavovi. Ono što se nakon 10. travnja i u nekim HSS-ovskim novinama proglašavalo „najvećim danom“ hrvatskog naroda – koji je tobože donio „zlatnu slobodu i državnu samostalnost“, a svanuo je „na ruševinama trulog i arogantnog srpskog šovinizma“ – ispostavilo se kao početak ustaške strahovlade i jednog krvavog kolaboracionističkog i terorističkog režima, obilježenog genocidnim postupanjem prema Srbima, Romima i Židovima te masovnim ubojstvima onih koji su smatrani neprijateljima režima.

Kad je 10. travnja 1941., nakon Kvaternikova proglašenja NDH, na radiju pročitana Mačekova izjava u kojoj je vođa HSS-a i potpredsjednik kraljevske jugoslavenske Vlade pozivao „sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava“, to je zasigurno dalo vjetar u leđa okupacijskim i kvislinškim snagama. Naputak koji je Maček dao pristašama i cijelom hrvatskom narodu, da „iskreno surađuju s novom narodnom vladom“ – kako je nazvana ustaška vlast – imao je izvanredno značenje i utjecao je na ponašanje članova i pristaša HSS-a. Posebno se to odnosilo na oružane članove formacije Hrvatske seljačke i građanske zaštite, na koje se nova ustaška vlast u tim prvim danima nakon njemačke okupacije mogla osloniti.

Konačno, 11. lipnja 1941. ustaški režim zabranio je Hrvatsku seljačku stranku, a Maček i drugi istaknuti predstavnici stranke su internirani. Dio vodstva surađivao je u emigraciji i dalje s kraljevskom jugoslavenskom vladom. Od 87 narodnih zastupnika HSS-a, 22 je pristupilo ustaškom pokretu. Lijevo krilo stranke sudjelovalo je u narodnooslobodilačkoj borbi na strani partizanskog pokreta.

– Iako komunistima u Splitu i Dalmaciji posvećujete nekoliko stranica, dojam je da ih ne vidite kao osobitu važnu političku snagu u tom međuratnom razdoblju. Kako tumačite da se 1941. i kasnije narod Dalmacije tako masovno odazvao komunističkom pozivu na ustanak protiv fašizma, što i sami notirate?

– I za Dalmaciju će se Drugi svjetski rat pokazati najkrvavijim razdobljem njene povijesti. Raspoloživi izvori jasno govore da je većina ljudi u Dalmaciji u svim fazama ratne kataklizme pokazala antifašističko opredjeljenje, o čemu svjedoči i velik broj poginulih boraca i žrtava fašističkog terora u Dalmaciji. U masovnost otpora teško da može biti osnovane sumnje. Povijesni razvoj i iskustvo Dalmacije nakon Prvog svjetskog rata i u međuratnom razdoblju nude pregršt razloga koji objašnjavaju zašto je otpor fašističkoj okupaciji upravo u Dalmaciji bio tako odlučan, a i zašto su parole koje su obećavale novu, pravedniju i bolju budućnost te nacionalnu i socijalnu emancipaciju, nailazile na podršku.

Kako pišem u knjizi, većina se nije svrstavala ni na jednu stranu, ali se našla pred izazovom preživljavanja u uvjetima brutalnog i bespoštednog ideologiziranog rata. U krvavom i nemilosrdnom sukobu najekstremnijih oblika suprotstavljenih nacionalizama, vanjskih i unutarnjih, čvrsto organizirana boljševička Komunistička partija pod vodstvom Josipa Broza Tita, čiji se kult stvarao još za rata, iskoristila je situaciju da se stavi na čelo otpora. Partizanski pokret i narodnooslobodilačka vojska predstavljala se kao jedina snaga koja zagovara suživot i koja se gerilskim metodama pod parolom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ beskompromisno borila protiv okupatorskih snaga i njenih domaćih saveznika, suspregnuvši se od otvorena pokazivanja svoje ideologije i planova kakav će režim uspostaviti poslije rata.

Naizgled se boreći za novu jugoslavensku zajednicu na federalnim i demokratskim temeljima, Komunistička partija svejedno se istodobno obračunavala sa svima koji su smatrani klasnim neprijateljima i prijetnjom za revoluciju. Naposljetku je Dalmacija dočekala oslobođenje od okupacijskog i ustaškog režima u jesen 1944. godine, ali Drugi svjetski rat i njegov ishod tema su za drugu knjigu.